HRVATSKA MAJKA U PJESMI UREDILI SIDA KOŠUTIĆ I VINKO NIKOLIĆ MJESEČNIK "HRVATSKI ŽENSKI LIST", 1941. Radost je žene najveća nad kolijevkom. Ne zato, što je izvršila prirodni poziv i u novome biću gleda produženje svoga života. Bio bi to odviše sebičan razlog. Ima jedan dublji izvor njene radosti, daleko čovječniji, daleko uzvišeniji i, upravo zato, tako teško pojmljiv, da ga je kadra obuhvatiti samo intuicija umjetnika. To je smisao materinje žrtve. Najplemenitije čovještvo je umjeti pregarati, zatajiti sebe, da drugome bude dobro, navijek na jednome dlanu nositi dar, koji će užiti drugi. To čovještvo je odzvir božanskog života, odjekuje molitveno, harmonično, puno; nosi lice, na kojemu smiješak suši suzu. Žena nad kolijevkom osjeća, da je pošla strmim stepenicama u velebni hram posvećene žrtve. Siđe li, ona zna, da nije mati, nego tek žena, koja je porodila. No, malo koja siđe. Malo koja se uplaši. Mati se uspinje k cilju, žrtvujući sebe za novoga čovjeka, pa i onda, kad je vlastito dijete napusti, kad joj se otuđi, kad je zaboravi. Ta velika mati! Jer postoji, mi vjerujemo, da ima na zemlji ljubavi; da ima netko, tko jeca poradi nas; da ima netko, na čija smo vrata slobodni pokucati u svako doba, makar od svih prezreni. Ta velika mati! Jer postoji, mi znamo, da ima život dublji smisao, duhovniji, trajniji: život Vječnosti. I mi postanemo djeca. Kadri smo, makar nas oprljale zablude, da u čaški naivnosti nađemo opet svoju bezazlenu dušu i pružimo ruke za zvijezdama, kao onda, kad smo se počeli obogaćivati na toplom krilu. Molitelji milostinje, kadri smo poživjeti od najmanjeg dara velike materinje ljubavi: dostaje nam jedan dragi smiješak, da osjetimo ljepotu intimne povezanosti s bićem, na zemlji najsvetijim. Ta velika mati! Pristupivši prvi put kolijevci, ona je skinula raskošno ženstvo, skrušila se svetački i zavjetovala nijemo, da će svoju ljepotu, svoje zdravlje, pa makar i sam život, ako ustreba, žrtvovati. To najplemenitije čovještvo, što se žrtveno kida od bića majke, ostavlja za sobom svetu sjenu Božje prisutnosti. »Hrvatski ženski list«, dosljedan svojim načelima, ima, eto, razloga, da ponovo iskaže čast ženi, te joj, kao nadopunu svojih dosad u listu objelodanjenih književnih radova, pruži sada zbirku izabranih pjesama o majci, iz pera hrvatskih književnika. Zanimljivo je istaći, da je većinu pjesnika, koji su zastupani u ovoj zbirci, odnjihala seljačka mati, skromna pojava s blatnih oranica. Sigurno je i to dokaz, da je materinstvo vrednota s onoga svijeta, samostalna i neovisna; da se finoća ljubavi i smisao žrtve ne može naučiti; da život ima svoje nepisane zakone, kao i zvjezdani svjetovi, a žena je nosilac i stvaralac najplemenitijeg čovještva. Sida Košutić PETAR PRERADOVIĆ: MAJCI Lik tvoj mili, majčice moja, Nad prošlim mi pomalja se viekom, Ko pun mjesec nad noćnim vidjekom Svršena boja. I u blagu tu mjesečinu, U okrilje utječem se tvoje, Kadagodier bježim tuge koje Sadanju tminu. I počinem pri tebi, panem Na krilo ti glavom i zabušim Lice si u nj, stisnem se i skrušim, Diete postanem. A ti ko što nekada radiš: Šuškajući po glavi mi liepo, Čelo gladeć, ljubeć oko sliepo San mi dovabiš. A sanak blag, glatku ko svilu Da razvija tihano i lako, Nemilje mi porazmrsi svako Tvome na krilu. Pa kako te da ne žalim oj! Kako da te ne zavidim sjeni, Kad si jošte i sad, u spomeni, Zaštit mili moj. Majko! mnoge godine slomi, Nagomila već na grob ti vrieme, Ali jošte ne uduši tieme Bol za tobom mi. Sveudilj još ona — bijući Bilom srca — zadaje mi rane, Ter prestat će samo, kad prestane Srce mi tući. Sveudilj još ona obliće Grob ti, kuca po njemu i grebe, Ne bi l', majko, probudila tebe S nova u žiće. Da to može! Lik da ti mio Opet vidim, da se u nj zadubim, Oj da te se nagrlim, naljubim, Sretan bi bio! I srećom si smućen, poražen, Riečce možda prozborio ne bi, Što da kažem, kazao bi tebi, Muk mi preblažen. Ali kad to biti ne more, Dok nas diele različiti svieti, Daj mi barem vili se popeti Do tebe gore. Neka ona kaže ti pojem, Koli mila i sad još i draga, Mila, draga iznad svega blaga Sinu si svojem. Budi i ti njemu za uvar Kano dosad u svemu i svudi, Bdij i vodi ... oj nadalje budi Andjel mu čuvar! A zemaljskom putu na svome Kada klone umoren ti sinak, Prvi daj mu za grobom počinak, Krilu na tvome! IVAN TRNSKI: MAJKA JE MAJKA Mila moja majko, ti crkvice bijela! Pjesma mi se tvojim milinjem zanijela. Lijepo ime majka usta ispunjuje, a pjesma o majci do Boga se čuje. Majka ranče hrani, svoje zalogaje gladujući sama milom čedu daje. Majka obdan bdije, majka za san ne zna, uvijek je brižna, uvijek oprezna. Kako gleda majka i Bogu se moli, da bolesno čedo bolju joj preboli! Čedu ozdravljenu kako se raduje! Zavjetovna majka najviše daruje! Majka puti, gleda, da temelj postavi, mladicu ispravlja, dok ju ne ispravi. Tko li može pravu majku da izmijeni? Da ćud upitomi, srce oplemeni? Tko će sve imanje, isti život dati, da si čedo spasi? Tko, već mila mati! Ta majka je majka! To sav svijet slovi, Ti nam mile majke, Bože, blagoslovi! HUGO BADALIĆ: MAJKA Ja ne znam, što je majka mila, Nit majčin što je srca plam, Ja ne znam, što je sve mi bila, Ta da je bila jedva znam. Ko san mi lebdi slika pusta, Kad zadnji put me k sebi zva, Kad zadnji cjelov s milih usta I blagoslov mi zadnji da. A ja sam plako, Bože sveti, I proplako sam cijelu noć, O majko slatka, nemoj mrijeti, Ti ne sm’ješ, ne ćeš od nas poć! O ludo li sam bio čedo! Zar mari smrt za srca jad? Drugačije sam svijet taj gledo, Neg što ga gledam bolan sad! Ah, svuda lebdi smrt i sjena, Od dragih drage dijeli nas, Tek samo slatka uspomena Sačuvat nam je kadra glas. O, uspomeno, kivna meni, O majci, što mi znadeš reć? Ti šutiš? Jao, bar spomeni, Što davno mene boli već! Ja ne znam, što je majka mila, Nit majčin što je srca plam, Ja ne znam, što je sve mi bila, Ta da je bila, jedva znam! ĐURO ARNOLD: NE ZNAM, KOLIKO SI... Ne znam, koliko si za svog dugog vieka Za me čarapica i čarapa splela; Al se živo sjećam: pletiva da meka Takla ti se mnoga gorka suza vrela. Zato mi se valjda tako često tlapi, Da te vidim, gdje mi do prozora sjediš, Pa kroz naočari i kroz suza kapi Kako igle svoje i svoj pamuk rediš. Iz te tlapnje nikad miso ne trgne me: Kud bez traga brojne djele čarape se? Oh, ja znam, što vječno ne istroši vr’jeme, S materinih suza stalno raspane se! JOVAN HRANILOVIĆ: MAJCI Srebrena je tvoja kosa, Lice ti je već uvelo, Umorne su tvoje ruke, Klonulo je tvoje čelo; Ko sred groblja crkva mala, Kada na nju sniježak pade, A oko nje sahranjeni Ljuti boli, sjajne nade, Kandioce u crkvici Sipa svijetlo i toplinu, Majko moja! tako gori Tvoje srce svome sinu. Kroz oluju mog života, Iz daljine, iz tuđine, Nose mene misli moje Crkvi duše materine. Ogrijane, posvećene Na tom dobrom srcu tvomu, Vraćaju se s blagoslovom Sreću noseć mojem domu. Pa se zato molim Bogu, Da poštedi sijede vlasi, Da još dugo u crkvici Kandioce ne ugasi. VJENCESLAV NOVAK: MAJCI Majko moja, eto uprav sada, Kad i u tvog žića noći htjede Barem zierak zore da naviesti Blagi danak išta ljepše sreće: Uprav sada klonula si jadna! Cio viek tvoj tek je viek boli; Hudi udes obrao te žrtvom I u dobro ono srce tvoje Usiecajuć svedjer nove rane Dan za danom gorčio ti žiće. Mi nejačad gledasmo te plaho I hvatajuć ljubljene ti skute Naricasmo suzeći uza te: A ti, majko, tek slabašna žena Gledajući nas siročad svoju Digla si se snagom iznad sebe, Stiskala nas bliže k srcu svomu I ko lav si braneći nas bila, A ljubeć nas andjeo naš preblagi. Sve, što imam — za sve tebi hvala! Gojeći me udahnula si mi Vječnu ljubav svemogućem Bogu, Ljubeći me dala si mi srcu Vječno milje djetinje blagoće, A bdijući od vieka nada mnom Svoju dušu udahla si u me: Pa tek sada, mila moja majko, Kano čuvstvu zamrlu u srcu Otimlju se misli žalostnice, Tekar sada, kada iz daljine Duh moj slomljen k tvomu hrli grobu, Tekar sada eto znadem majko, Da života pola si mi bila. Od prvoga moga žica dana Što se sjećam, da sam tvoje ime U nevolji spominjati stao, Sve do danas k tom imenu svetom Sve je moje žiće prikovano. I koliko u životu puta Već posrnuh, da ću u zlo pasti, Vazda lik tvoj, dobra moja majko, Ko nebesnik stvoriv se uza me Od ponora odvrati me griešna. Oh, imam te u sred srca, majko, U svem biću ja osjećam tebe, I sliedeći glasu otom tvome, Koj mi svedjer u duši se glasa, Bit ću uviek, što me ti nauči, Bit ću uviek, majko — tvoje diete. Dobolivši svoje ljute bole, Trpeći ih kako andjeo trpi Sad si, majko, u ljepšem svietu. Meni jadnom još jedina nada, Još jedina ostala utjeha: Da ću skoro k tvomu grobu doći I skrušivši pred njim dušu svoju I grleći sveti krst nad njime I ljubeći prah Hrvatske zemlje, Što mi tebi odpočinka dade, Tu moliti cielom svojom dušom, Da i tamo, gdje si, majko, sada, Svomu sinu opet andjeo budeš. MARIN SABIĆ: KRAJ KOLIEVKE Na kolievku majka pogledava i ko sjena samotnica bludi: Tiho . . . tiho . . . Janje moje spava, janje moje da se ne probudi. Šapće majka — a već davno drago janje ono vječni sanak snije — a već davno materino blago hladne rake u samoći gnjije. Šapće majka. — Do kolievke biele kradimice, drhtava se šulja: bdije dane, bdije noći ciele i kolievku tiho, tiho ljulja. Bdije majka — bdijuć prisluškiva: iz kolievke toplo nešto diše, toplo nešto ko da grud je živa . . . A kolievka lagano se njiše. Na kolievku majka pogledava i ko sjena samotnica bludi: Tiho . . . tiho . . . Janje moje spava, janje moje da se ne probudi . . . SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ: PROVIDNOST Hranila je čedo majka Kroz tri ljeta kojekako: O preslici i o ruci, Malo čedo prenejako. U petak je nešto glava Zaboljela čedo malo, U subotu izdisalo . . . U nedjelju u grob palo. Zakukala tužna majka Kako kuka kukavica; Kukala je neprestano Sedam punih godinica. Kad se sedma napunila Pa će osma da se množi, Kucnu neko u po noći: — Anđeo sam — reče — boži! Već su Bogu dodijale Materinje teške suze; Ako ti je sinak umro, Bog ga dao, Bog i — uze! I što nebo od vas radi, Ako radi, to i znade; Ustaj, majko, pa da vidiš Je l’ ti tuga što valjade! Poveo ju anđel bozi Ravno noći u po noći; Oteglo se polje ravno, Nikad tužnoj majci doći. Padale su gorke suze I na trnje i na cv’jeće; Kamen se je raspadao, Kud se tužna majka šeće . . . I tako su jadni došli Na brežuljak neki mali; Tu je noćni vjetrić zibo, Jedno t’jelo na vješali’. — Evo — reče anđel boži — Takav bi ti sinak bio, Pa otari svoje suze; Bog je tebi dobro htio. A majka je grlit stala Svoje čedo o konopu; Ljubila mu hladne ruke, Ljubila mu hladnu stopu. Zgrozio se anđel boži, Kad ko luda preda nj pade I uskriknu groznu kletvu: A što mi ga onda dade ?! RIKARD KATALINIĆ-JERETOV: DVA VRANA Letela su do dva vrana Za jesenskeg tužneg dana; Gledala ih stara mati, Pa jih stala bolno zvati: Počekajte, crne vrani, S kuda ste mi na ’ve strani? Imela san mladeg sina, Bil je dika materina, Već je, vrani, treća zima Ča od njega glasa nima. Ča j’ od mojeg sinka mila Tako vamin desneg krila? Zamuknula mukom oba Kot dva tužna crna groba, Baš su ta dva s črnem krili Mrtven sini oči spili. ANTUN GUSTAV MATOŠ: GOSPA MARIJA Ima jedna mala gospa Marija Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila; Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen! Umoran već stigo domu svojemu, Počinak mi daj u krilu tvojemu Kao nekad kad sam krhke ručice Dizao kroz prozor stare kućice. Leteći za zvukom starih zvonova Ruže kao svibanj pune tonova, Dok su usta mame, moje Marije, Angelusom zvale Zdrave Marije, Dok nad brdo stiže mjesec, tihi plamen, Kao pričest zemlje reko nebu amen. DRAGUTIN DOMJANIĆ: BELE ROŽE Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih? Rosa još s trave se svetila vani, Stare su vure polahko odtukle, Glas im je tenek i tih i pospani. V odprti oblok je dišalo jutro, A pod oblokom naš vrtek je mali Budit se počel, i on si je dremal V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali. Zmisliš se grma od ružicah belih? Tak se razrasel, navek je pun cveta, Vnoge su zime prek njega vre prešle, Vnoga su žarka ga grejala leta. Tesno je k staromu stiskal se zidu, Da ga prijatel obrani od bure, K nizkom obloku se penjale grane, Čule su, stare kaj šepćeju vure. Kad si Ti znala čez oblok pogledet, Kak da su rože oživele bele, Kak da su dobre Ti dragale ruke, Kak da su k Tebi privinut se štele. Nî ti sad rožah, poginul je vrtek, Dom je razrušen, raznesli su vsega, Zdalka se vidi ledina žalostna, Dom gde se belel na slemenu brega. Mrtvo je vse, kaj smo imali radi, Nadu za nadom živlenje nam ruši, Gineju želje, al samo popevke Još mi živiju, kak negda, vu duši. Vu njih navek još ta jutra su plava, Vu njih još rožice cveteju bele, K Tebi dišeće privijaju cvete, Dobre Ti ruke bi dragati štele. VLADIMIR NAZOR: SEH — DUŠ — DAN Se zvezdi su sjale Kad san te rodila; Tice su kantale kad san te dojila; A kad pere sahlo I magla nas krila, Ja san te va črnu Zemlju položila . . . Ninaj, nanaj, lepi sin! Na grobe ti j’ ružmarin. Nad glavun tvojun san Pet sveć posadila, Od ust otkidala Dok san jih kupila. Ki te majki dal je Sran ga je pred manun, A vas svet rugal je S tun mojun se ranun. Ninaj, nanaj, lepi sin! Tvoj otac je gospodin. Skroz moj dom je črna Tica preletela; Skroz lug me peljala Dok me tu dovela; Kot da zver me tera Su noć san bežala Ter trudna i strta Na tvoj grob san pala . . . Sine lepi, slatko spi! Na grobe ti mat leži BOŽO LOVRIĆ: OKAMENJENE MAJKE Za njima ode vihar u potjeru i urlicima osuđenih duša na vječne muke tjerao bjegunce. U jedno crno smotao ih klupko i zbiti kao stado, što se boji kurjaka, tako oni skupili se pred udarcima vihra da se brane. Za njima požar: u plamenu sela i jauk: »Ao, majko, pogibosmo!« Ožaren dim se vrtlogom iskara na mračnom nebu riše kao crne i rastrgane da zastave smrti nad rasapom i uništenjem roda sad vihore u sablasnome letu. U crna rakna umotane majke ogrnule su oslabljenim t’jelom siročad svoju pred udarcem vihra, a slaba djeca poplašenim očim zagledala se u majčinu tugu i zacenjenim ustima su htjela da r’ječ pronesu, ali strah i jecaj okolo grla kruto stisnuo ih i ne da slovu, da iskaže pečal. A crne majke koštunjave ruke put neba dižu, ali ono tmurno i nepomično njima odgovara: »Utaman molba, utaman je kletva, netragom rod će c’jeli da pogine. Utaman vaši sl’jepci progledaše i pjesma vas je, tužne, ostavila.« Tko da osveti čemer pregolemi, kad iznemogle majke klonule su pred djecom, što su glađu poginula; tko da iskaže onaj pogled zadnji, kad susreše se izmučene oči i rekoše si sve što r’ječ zataji! Ah tako Božja Majka podno križa u rane svog se zagledala Sina i od muke se zamračilo sunce i zemlja se je tvrda rastvorila i planina se sura prolomila od teškog jada, što i mrtve same iz groba opet u nov život diže. Nad takvom mukom Bog se smilovao i majke sve u kamen preobrazi, da barem bol ih nečovječna mine: tek crna kosa ostala im živa i prameni su o kam udarali ko iznemoglo jato gavranova, kad teškim krilim oko sebe bije. Od puste groze opet osl’jepiše guslara oči: a na nebu sinjem utrnule se jednim mahom zv’jezde. O mučenice, sinje kukavice, rodilje naše, majke svih žalosti, tek muka vaša: teško spominjanje od očaja će c’jeli rod da spasi, jer žuč i tuga nova čuda stvara. IZIDOR POLJAK: MATI Preko devet gora, dolina i brda, Usred sela b’jedna, Koliba je stara, a u izbi ima Stan sirota jedna. Nije dugo išla stazom žica, ipak B’jele nosi prame . . . Sveti, mili Bože, što joj mladost ote? Vječna miso na me. Svi se snovi njeni, sve se želje njene Oko mene kreću. Nema sudbe svoje, sa mnom d’jeli moju Nesreću i sreću. Ja sam duša njena. Pa da sve me progna, Znam, da ona ne bi; Da me sv’jet ko izmet baci, ona plačuć Svila bi me k sebi. I da nebo na me rasrđeno pusti Grom i munju b’jesnu, Ustala bi ona i pod munju, slabu Podmetnula desnu. Ah, ja n’jesam sam i lako život snosim, Dokle sa mnom pati Preko devet gora sirotica jedna: Draga moja mati. LJUBO WIESNER: MOJA MAJKA Iznemogla i stara, pošla je moja mati U sumornome redu sinjih kukavica Životom što se vrti ispred sunca zlatih U oblak žarkog pijeska, crn od mrtvih ptica Po njenom blijedom čelu krvav znoj je pao I slomila joj tijelo bijeda gorka i oštra: Pogrbljena, sa štapom, dolazi mi kao Prosjakinja pred crkvom il na porti kloštra. I plaču njene stare materinske oči, Od posla ugasle i pune blijedog straha: Po crkvama je pošla ljubit svete moći, U nijeme ozbiljnosti crkvenoga praha. Za sreću ona ne zna... Pa što moli tako ? O, uvijek boji se za nesrećnog svog sina, Da ne dođe med crne proklete, u pako, Gdje ne vidi se svijetlo s nebeskih visina. I odmah poslije toga njene suhe ruke Na brojanici broje brige ubogara, A stisnute joj usne, žedne od gorke muke, Za sebe vape samo smrt od tih oltara. I pružit će se — sve se bojim — jednog dana Na krevetu to malo, sirotinjsko tijelo, Izubijano, puno udara i rana, A njeno čelo bit će bijelo, tako bijelo. O Bože, spretni za nju u raju toplo mjesto, Jer mnogo je, mnogo zebla i lomila se jako, Jer nitko na svijetu nije tako često Od jada zaplakao, patio se tako! Njen život bješe jedno samo grko more U kraju pustinjskom — oh, mrtvo more plača! Za njenim čudnim djetetom joj noge gore Posrtajući preko trnjaka i drača. O izgubljeni sine! Ide tvoja mati I prti se u redu zamišljenih lica Na vjetru što se vrti ispred sunca zlatih U oblak žarkog pijeska, crn od mrtvih ptica. NIKOLA POLIĆ: MAJKA SAMOUBICE Stigla je s vlakom i s tri crne tice, Još je i sada sva nijema i blijeda. — Mrtav je sin moj! — Oh, to kruto lice Na nas i sada sa Golgote gleda. Majka je sablast. Ona spušta glavu. Jedinac, strašan, još na grani visi. Sunce, u koroti palo je na travu. — Sine moj! Rano! Gdi si! Gdi si! Gdi si! Majke kad strepe, onda je i tuga Prekrila dlanom polja i svemir cio. Kroz modru žalost nadvila se duga. — Sine! Sine! Samo moj si bio! Tako je majka, bez suza, bez plača, Stajala podno krvavoga drva. Petak je bio, pun smrti i drača — Ta majka nije bila samo prva. Mnoge su majke dolazile tako, Pred Uskrs, pod drvo, očajne i same. Mnoge su majke u predvečerje svako Trgale sijede i nesretne prame. Vjetar i sunce kidalo je grane. Majka, pod sinom, srušila se nice. U žuti suton, na sve čet’ri strane Kroz groblje zvona lete crne tice. DANKO ANĐELINOVIĆ: MAJKA Ne, ova pjesma nije djevojci plavih očiju, Što sam ih kao ribar, zatravljen nebo gledo, Već druzi mojih dana, ljubavi mojih noćiju, — Njoj, što pod srcem svojim prvo mi zače čedo. Ne, već ti oči nijesu plavetni poljski cvjetovi; Ko dva su mora jasna sad tvoje plave zjene, U njima tiho sniju beskrajni, tajni svjetovi, Jer ti pod srcem nosiš nov život, sebe-mene. Ti sad si ravna bozim, što drže neba svodove, Istina ti si vječna, iskonska sveta bajka: Ti u svom srcu nosiš plodova vječnih plodove, Najprvu riječ što bješe, — jer, ženo, ti si majka! ZLATA KOLARIĆ-KIŠUR: SIROČE Još nikad me nije napojila S majčinih grudi česma, Još nikad u sanak uljuljala Majčina nježna pjesma. Dok dječicu drugu, kad svane dan, Cjelovom majka budi, Ja nikad još nisam priklonila Glavu na njene grudi. Još nikad mi nije šaputala: Čedance moje milo! I nikad me nije grijalo Majčino toplo krilo. Još nitko mi nije u vrućici Gladio čelo znojno, Nit za me u teškoj bolesti Molio Boga zdvojno. I nikad me ne će poljubiti Majčina meka usta. Ta sreća će za me ostati Vijekom tek želja pusta ... STJEPKO OSTROŠKI: BALADA O MAJCI Čez dvajset trudnih i betežnih let deset je dece rodila na svet. Čez tuliko let svoja je prsa, slatki zviranjek, dečici dala. Zemlu je kopala, prela i tkala, spobita se legla, z brigum se stala. Čez tridesti let, po danu i noči, ni mirno sklopila snenih si oči. Reči »ne morem« nije poznala. Navek je jenog na prsih deržala, koji ni poznal drugo kaj, nek samo jeno: Mamek, daj! Navek je nekaj zmogla i dala, i vnogi krat, i zbita i strta, smrt črnu vu pomoč je zvala. A gda ni imela več kaj im dati, ni jada žuhkog od sebe pregnati, zanunala je i zapopevala: »Hajči, sinek, mirno spi, lepe senje senjaj ti. Zrasel budeš celi muž, beleg konja jahal buš. Samo hajči, cvetek, spi, mamek nebo ti želi. Tam za bregom vu dalini, hitri veter kam beži, gde se sunce zagasi, tam buš išel, sinek, ti. Samo hajči, čuček, spi, srečen oni — koga ni. . .« Vu slepoj noči cvili zibača. Su bogčiju je skrivala kmica, a mati je stiha popevala i narekovala kak bogica . . . I sako je jutro kak orlica vu ranu zorju z hiže zletela. Hranu je iskala i tlačila i v deri za decu haračila . . . A leta su išla i deca su rasla kak raste na bregu divljača i drač. Vu senci života, kak živi sirota, čez krvave žulje, brige i plač. I nigdo se za njih nije popital, dok nisu dorasli za pušku i mač . . . Onda su došli krvavi svati z lepimi reči dečke pozvati: koga pod pušku, koga pod top; Braniti ono, koje im daje samo terplenje, muku i grob. Z vustih im kapale reči kak zlato i vabile dečke v megleni kraj. Zajahali oni črne su konje, nigdar jih više ni bilo nazaj. Suha kak veja na mrazu živlenja, koja več nigdar cvetela ne bu, sama je v hiži ostala mati i dugo je čekala sineke tu . . . Jene je noči videla v senjah dugu prošeciju na trnovi stezi. Pred njom je plazila krvava kača i psičala: Ubij! Kolji! Lezi! . . . »Nejde dika materi decu koja izdoji, dika ide onomu gdo ih više pomori.« JOSIP ZDUNIĆ: MOJA MAJKA Ulice moja pusta, pusta i uska, sve su se sjene cijeloga grada slegle na tebe, i nikad, vjerojatno nikad nije sunčana nit prošla kroz tvoju tamno-zelenu kosu. Tu me je majka rodila, i deset godina nisam tu ništa čuo, gotovo ništa, nego muziku mašine za rublje. To je moja majka i danju i noću ribala prljavo otrcano rublje, i naše i tuđe. I sve se pušilo. Naš cijeli stan od sobe i kuhinje bio je mutna parna kupelj. A njezini prsti? Skvrčeni, svinuti, natekli. I ispucana krvava koža. Dok smo bili maleni, mi se nijesmo čudili: sve žene od prve do posljednje kuće, sve su one imale takve ruke, svinute, kvrgave, krvave. A njezina kosa! Uvijek je bila slijepljena od vode i znoja nad koritom, punim vode, rublja i gnoja. Majka je šutjela. Ona nije nikada vikala na svoju djecu ko majke druge. Ni klela nije dana rođenja svoga ni rođenja moga. Rukama golim do lakata ona je samo ribala muziku istoga takta. Ulice moja pusta! Kroz rešetku malu moje su oči kružile tvojom tamom i čekale zelenu grančicu i zelenu travku i glas ptice, moje oči sa mamom! IVKA KRŠUL-FRANCIŠKOVIĆ: MAJKO, SPI... Majko, zač ne spiš, su noć Ti postelja škriplje, ča misliš na vrime, ko j’ bilo liplje, ali Ti škrb za nas mira ne da?! Majko, spi, da počinu trudne, škrbne ruki! Sadahna ote petehi zapivat. . . Posal Te čeka — rano se j’ tribi stat. Pozabi se, ča j’ huje i zač srce strahuje, misli samore na stvari vesele i lipe . . . na svitlo sunce, ko će sega jutra z Velebita zić i cel dan priko brajd tr umejak plavat, črvljeno kot oganj za Učku zahajat, tr žeženim zlaton brîgi i more prelivat. . . Majko, spi — zač jutra neć moć počivat, doba j’ smokvi sušit tr letinu spravljat, s kosci se svitovat i težaki na grunat poslat. . . Znan, zdavni će zvrh svetoga Jurja misec zić, a Ti ćeš brižna još vavik okolo odit, ovdi ćeš ruku pružit, ondi poravnat, z dvi lipe besedi utihu ćeš dat ženican va črnen facoli, ke nigdar ne će prestat k Tebi po svit hojevat. . . Sirotan ćeš skriveć mrvu čega va rubinu zamotat, ni fali neć otit, srićna, ča si mogla dobro storit. . . Kasno će bit, kadar će va dvori pesak zaškripat, se rožice va vrti lipje zadihat, kravice te Tvoj lahki korak spoznat i milo mukat, va ulišćih Te ote čelice zujanjen pozdravit; a kada ćeš med nas pod dragu lipu prit i stara lipa će grani niže spustit... Brižne ruki ćeš va krilo složit i mićo posidit. . . Nigdi va gaji će kos fikulat. . . a mi okol Tebe ćakulat... Sih redon će nas Tvoje dobre oči milovat, a mi ćemo samore jedno znat, da si spravna, ako j’ tribi za nas i život žrtvovat. . . Majko, sada spi... da počinu trudne, škrbne ruki. .. Mat me nij’ poslušala . . . Postilja j’ su noć škripala, a ona j' uzdihala i Boga molila, tiho — da ne bi nikogare zbudila . . . Dokli j’ sinoć pod starun lipun počivala, va dva suzna oka se j’ zagljedala, z očih je nesrićno i bolno srce virilo . .. To j’ srce Njejega diteta bilo ... TOMISLAV PRPIĆ: MOJA MATI Anđeo pognute glave stoji na stijeni. Na straži, u molitvi. Moje oči čeznu za snom i dan i noć. U snu moja mati stoji bijela u okviru vrata: moje buđenje. Ja sam dijete. Ja sam čuđenje. Njena kosa pada rasuta, i njene tamne oči kaplju na mene. Moja mati tone. Na horizontu crvena pruga u plamenu bježi. Za njom se gone jablani. U mojem je srcu strah. Ja ću u noć plakati. Ja sam njen. Vani je hladno. Na cesti luta sjen. Ja se bojim za ovaj dan, za svaki sat, ja strepim minutu: Stat će ta krhka sjen — i postat će stablo na putu. Kako su trzave samotne slutnje! Patnja je ispila lice i oči, al one sina ne daju, oči te, napola slijepe, sina vjerno gledaju: htjele bi da vide njegov veliki lik, onako, kako je u srcu svome njemu podigla spomenik. Pa bio i posve malen, ali da ne bude tužan, ni kriv. Jer krivca guta daljina i prostor hladan i siv. O samo da ostane kraj nje! Jer tko će joj sklopiti oči? Ta jednoga dana . . . Samo ni govora o skupoj kamenoj ploči: tek mrvicu zlatnoga praha za slova, žutog, jeftinog zlata . . . O moja mati bijela u okviru vrata! NIKOLA PAVIĆ: PRI ZIBAČI Hajči, sinek, moje dete, čez obloček zvezde svete, črni večer vre prihaja, mesec spat za oblak shaja : Spi, moj sinek, večica, sa vre spiju dečica. Če mi ne bus vezda zaspal, bogzna je l’ se gda buš naspal, ar buš kesno leči stigel, posel bu te zaran zdigel: Spi, moj sinek, travica, pašu čaka kravica. Potlam budeš išel k caru, buš ostavil majku staru, tam na straži bu ti stati da bi vnutri mogli spati: Spi, moj sinek, hranica, polu ni tre sablica. Drugda ne ti srce dalo da bi telo se naspalo, ar te jena hiža mala i jabuka k sej bu zvala: Spi, moj sinek, perlica, spi i tvoja gerlica. Tabor onda bu zatrubil, gde bu vnogi život zgubil, gda bu vnogi nakla opal kaj da bude groba kopal: Hajci, sinek, Jezuš moj, moj je život, sinek, tvoj. Neju onder šteli spati kak ti vezda, sinek zlati, buju šteli z zemle stati v čas gda bu za navek spati: Si li, sinek, zaspal, kaj? Daj se zbudi, spati naj, daj se zbudi, spati naj! MATE BALOTA: MOJA MATI Moja mati je bila velika sirota, tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala. Sva svoja lita otkidala je od svoga života, i malo po malo sve je drugin razdavala. Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote, noći je živila u strahu i skrbi za druge. Svako je brime nosila sama od svoje dobrote, prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge. Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli, ona je prasce hranila, drugi su jili pršute. Sve ča je s mukom prikupila, drugi su lako digli: Od mrsa, vina i smokav, od sira i skute. I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja, daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga. Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja, i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga. CVJETKO ŠKARPA: MOJA MATI U staroj kući, gdje sam se rodio, Sjećam se, da je jedna terasa lijepa bila, Na kojoj je moja mati pokojna uvijek za nas Cvijeće lijepo gojila. Oh, ona je tako voljela to lijepo svoje cvijeće, Da bi ga svakoga dana, kad bi se spustila noć, Pomnjivo u kuću unijela; I onda bi redom sve prozore i vrata kućna zatvorila, Da studen noćna ne bi do njega mogla doć . . . I čim bi spazila, kako Oblaci teški i crni nad usnulim gradom kruže, Oh, ona bi isto i nas, kao i cvijeće svoje, Sve jednog po jednog za ruke u kuću uvela Pa onda bi sama u kutu do prozora jednog sjela I pobožno sklopivši ruke Dugo bi za nas molila tako U teškoj, sumornoj tuzi Žalosnih večeri. ILIJA JAKOVLJEVIĆ: MATI Na sivom pragu, siva od briga slomljena sjena šuti. U vrtu granje tiho se ziba, dolazak noći sluti. Nešto zašumi. Sjena se krenu. Uvele ruke plaču. Pred kućom starom, skršen i bolan, uzdah se neki začu. »Zašto sam tebe rodila, sine? Zašto se rodila sama? Zašto su tuge vječite druge, zašto me bije čama? Ti si daleko. Jasno te gledam. Ledeni znoj te rosi. — Netko je vrisnuo. Krvlju obliven ranjenu ruku nosi. Topovske cijevi rastu do zvijezda, Vatrena pada kiša. Metalne ptice jurnuše zrakom, a zatim — sve se stiša. Vidim te, sine. Glava ti gori. Pitaš li: »Gdje si, mama? Tinja li, majko, kandilo doma, dok ovdje pada tama?« Čujem te, sine. I tvoju psovku. Osjećam strašnu kletvu: O, proklet bio, koji nam spremi krvavu ovu žetvu! Prokleta bila žeđa za vlašću, koja nas hrani bolom. Prokleta težnja za tuđim dobrom, za tuđom gorom i dolom. Prokleta sila, lažno junaštvo, što krade zemlje tuđe! O, proklet onaj, po čijoj riječi u kuće očaj uđe!« Reče i kleknu. Granje zašumi. Procvili jedna žena. Nebom se noćnim, duga i strašna, prostrla crna sjena. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: NA KUĆNOM PRAGU O majko, došo sam k tebi Iz tuđih, dalekih strana — Tvoje je ovo dijete I srca tvojega grana. Odavno ne vidjeh tebe Nit kušah cjelove lake; Na prsi privij me sada Boli me srvaše svake. Ti šuteć i zureć u me Na prag si kameni sjela; Lice ti upalo, nujno, A kosa sva ti je bijela. Ti sveđer, majčice, mučiš. Možda zaboravi mene ... Ja čudan činim se tebi I moje oči te snene. Al da mi srdašce vidiš, Odmah bi poznala svoje Mileno gondže, što nekoć Lice je ljubilo tvoje. Ah, malo pusti smiješka Na mene . . . Moje se grudi Od nečeg tresu i dršču Kao da spomen se budi. — Uniđi u kuću — zboriš I s tvrdog ustaješ praga; Oh majko, kako je i sad Riječ tvoja mila i blaga. MARA SCHWELL-GAMIRŠEK: DVA CVIJETA Sva šuma već je crvena, Kroz nju magla je prošla; U ruhu bogatih boja K nama jesen je došla. S opustjele livade mraz Vreba da ofuri cvijeće; Strah me je, da dva moja cvijeta Smrtno taknuti ne će. Nek nada mnom vjetrovi huje, Nek nada mnom mraz se ledi, Tek dva moja sina, Bože, Ti mi poštedi, poštedi! LUKA PERKOVIĆ: MATI Majko, mene će smrt... Opet će tvoje haljine crne buditi sućut kod susjeda. Opet će tvoje čemerno lice srditi oca, žalostiti sestre. Ti ćeš moje stvari ko tužne relikvije u svoje ormare spremiti, pa kad budeš sama polako ćeš ih razmatati i ogledati. A kad te tkogod zateče u tvojoj pobožnosti, ti ćeš se nevješto pretvarati da tražiš tobože povoje za maloga unuka ili košulju čistu ocu za nedjelju. VJEKOSLAV MAJER: DIJETE U UTROBI MAJKE Još se pred ljudima skriva; živjeti kuša. A mati ga već poštiva i već ga sluša. Kroz cio život će znati branit ga smjelo; skrbit, da ne mora dati tijelo za jelo. O neka odmah zamahne na mnogo jače. Ali ako izdahne čim se isplače? O jao, možda će slijepo po svem da kuca. O jao, biti će lijepo al će da muca. O neka đeđeran bude plod njene krvi, da jednom predvodi ljude, da bude prvi. VLADO VLAISAVLJEVIĆ: MOJA MATI Ona sad pod jabukom stoji U kaputu kupljenom još prije rata. Zrele plodove beruć broji Tamno-žute poput zlata. Maramom joj povezano lice Kao da je pismo tužno, Uzdasi joj mokre ptice Odlijeću u svitanje ružno. Žure ruke, nekad sestre cvijeća. Dvorištem dolazi prosjak s torbom. Znam, da ni danas večerati ne će I da će svu noć razgovarati s Bogom. SIDA KOŠUTIĆ: DOBRA MOJA MATI Opustjele ko kasna jesen Dobre njene oči su sive, O ponoćne nijeme sate Otvore joj suze ih žive. Iza prozora stoji sama. Na praznu se zagleda cestu. Ne mari, je li sat udara, Il stoji na istome mjestu. Širokom cestom pod brijegom Žurno tuđinac neki prođe. Možda će ugledati mene, Misli: još mila možda dođe; Da, možda još danas joj dođe Iz tužne bolesničke kuće, Mati će na vatri potaknut Pripravljeno suho već pruće; Pa će si jabuku bijelit I sjećat se dragoga sela, Usne će starice romonit Ko kudjelju kada je prela. Al zaspala prazna je cesta. Dobra moja mati još stoji: Kad bi se ipak mogla vratit? Na prste si šapćući broji. ĐURO SUDETA: UTRNI Utrni, majko, svjetila — stadoše ponoćni hati. U mrak se ruše i nestaju: beznadni, bolesni sati. Podaj mi cjelov. Neka mi na blijedim usnama snije, do tebe, majko, nitko ih jošte poljubio nije ... Usnut ću tako s posmjehom Ko miris jesenjih ruža ... Poljubac tvoj je najslađi, i ljubav je tvoja najduža. A jutrom, kad sunce crveno na krevet moj će pasti — na mrtvim usnama mojima bijela će ruža cvasti. A ti ćeš misliti, da se to posljednja nada smije i dijete tvoje nesretno jošte da umrlo nije. Utrni, majko, svjetila stadoše ponoćni hati. U mrak se ruše i nestaju: beznadni, bolni sati. DRAGO GERVAIS: ZA SINOM Moj sin, moj mili sin je va tamnicu šal, zač je puli vas pravicu iskal. Kade ga ubijete z gladon, kade ga mučite s hladon, paroni nesrećni? Dajte mi sina, ranu moju, velu tužicu moju, pa ću van muki svoje oprostit, pa ću Boga za vas molit, paroni nesrećni. Ah, znan da ste nesmiljeni, i kameni i da nikad mi sin već ne će prit; da će žeja ga i glad ubit, va ruki kad vaše je pal, zač je puli vas pravicu iskal. Moj sin, moj mili sin. VLADISLAV KUŠAN: MRTVA STRAŽA Srce je bolesno tuklo, Srce je puklo U jedan sumoran dan. Mnogo se suza prolilo, Mnogo se Boga molilo Da mine ovaj san, Ko mora težak san. I evo: Srce je mrtvo I sad se ne liju suze; Netko nam sve slutnje uze I teške sne. Sada se čami u muku Kraj odra sklopljenih ruku, I zna se sve! O, majko, zna se sve: Tvoje usne nikad više ne će Dotaknuti moje bolno čelo; Tvoje ruke nikad pustit ne će Crno propelo; Sa tvoga oka nikad pasti ne će Samrtno velo ... Čama i pustoš u razdrtoj duši. U grč je stegla jeza vreli dah, Prolazi orkan kroz grudi i ruši Sanje u crni prah. Uplašeno ljudi oko odra šute, Struk bosiljka teško miriši i vene, Nemirno trepere voštanice žute I po zidu naše crne sjene — — — GABRIJEL CVITAN: SUSRET S MAJKOM Uvijek kada dolazim kući i parobrod htjede uz obalu stati, ja vidim iz daleka da me na žalu naslonjena na štap čeka moja starica mati. I dok poljupcima posiplje mi čelo, ruke trudne svija oko vrata, kroz suze sva sretna šapće: »Evo moga zlata!« Zapitam je: »Tko ti, majko, reče da ću doći ja baš ovo veče, kada nitko nije znao za to?« Odgovori: »Srce meni kaže kad će doći moje zlato.« Idemo polako zagrljeni k našoj staroj kućici na brijegu. Usput priča, kako je o meni nešto tužno sanjala jedne noći pa su joj ujutro suza bile pune oči. Sad je sretna moja draga starica. Do sita će se naljubiti najmlađeg sina. Ponosno ide kao carica. Pijana bez kapljice vina. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ: DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama. Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili. Dugo u noć, u zimsku pustu noć Moja mati bijelo platno tka. O majko žalosna ! kaži, šta to sja U tvojim očima Dugo u noć, u zimsku bijelu noć? AUGUST ĐARMATI: PISMO MAJCI... U predvečerje Ti pišem, majko — sunce se skriva — U sjeni velikog grada na domaku prve tame, Ovdje, gdje stalno vlada žamor i buka živa, Vrlo se često duše osjete sasvim same. Majko, još žudim mišlju za Tobom i rodnim mjestom, I žudnja mi često iz grudi čežnjivi uzdah ote; Majko, još uvijek, dok lutam prašnjavom životnom cestom U srcu tragove nosim bezmjerne Tvoje dobrote. Još uvijek na mahove, kada preteški bol me pljusne Skrivam ga — kao i Ti preda mnom — gustim velom ; O majko, preda mnom Ti si plakala smijehom usne, Ti si se mojoj sreći smijala suzom vrelom. Žudnja me mori, majko, i pišem dok sunce se skriva U sjeni velikog grada, na domaku noćne tame, Ovdje, gdje stalno vlada žamor i buka živa, Vrlo se često duše osjete sasvim same. VLADIMIR KOVAČIĆ: PJESMA PRALJE Od jutra do mraka perem rublje koje nije moje i na njem svoje ruke derem: za drugog dajem dane svoje. O moje ruke, tužne ruke, navorane, pune žilja, pretrpjele su mnoge muke, a za me nisu našle cilja! Rastrgat se tužna sva ću, a ne ću naći milost neba! Daleko moja djeca plaču i gola mole koru hljeba. I tako tužno ide vrijeme, oblaci u oku dana i svijetla gasnu na dnu mene — — I tako raste moja rana! Kad perem svilu finog rublja tad veće moje su samoće i moja suzna žalost dublja: za djecu srce sunca hoće. I tad u pjeni od sapuna pod prstima su iskre zvijezda, a u srcu mom strasna buna za obranu mog malog gnijezda! JERONIM KORNER: USPOMENI SVOJE MAJKE Majke i navorana čela tješe, i tad šapću priču mnogu. One se ko djeca u snu smiješe i kad suzu izbrisat ne mogu. Jer što je utjeha nego pozlaćena suza? Duboko disanje neznatno se pokrati. Moja majko, čitav je moj život uza, a nema tvog osmijeha da je pozlati. MATE MEŠTROVIĆ: MOJA MATER Kad je bila mlaja nikad ni mirovala, vavik je ništo radila — i kad bi ka fameja u susistvu pirovala, bob je za kućun sadila. A sad je ostarila i slabo vidi, više ne more ni bićve da plete, šolo užge oganj i sve se jidi, ća kogod kuću ne pomete. Kad se ja iz grada sa skul povratin, sa mnun za stolun ji i pije, i ka da jon srce pozlatin sve se smije. MARIJAN MATIJAŠEVIĆ: MAJČINA PJESMA Majka moja na suncu moleć prede bijelu pređu, A vlasi su joj sijede poput snijega. I suza jedna sja na njenom vjeđu. Rasplići se, povisamce, Budi jaka nit, Kad se vrati sin moj dragi, Moj ponos i cvit, Moj ponos i cvit. Treba njemu platna bila, Zuji srebrn nit! Iz grada se sin moj vraća Junak ponosit. Junak ponosit. Uz njega je gospojica Vita, tanana, Eto nani nevistica Dugo čekana, Dugo željkana. Moja majka već i ne pjeva, Davno je ispljuvala svoja pluća na srebrnu pređu, Samo sad joj više suza blista na vjeđu, I zgrbljena je malo i kosu ima rjeđu. MARIN FRANIČEVIĆ: MAT SINU ČA GRE PUT A M E R I K Sinko, hod zbogon, bila ti srića, i blagoslovjeno ti mliko koje si siso. Bud mi dobar u daleken svitu imoj pomnju od života i vrat mi se doma srićan i kuntenat. Sine, ja san te karvavin žujima odgojila i kolike noći nad tobon učinila, sto putih i gladna i žedna u nevoji i suzami. A ti se meni razgovor bi i milošća moja, kad ti je brat po žurnatoh hodi bolesnu me privarćo. I sad, kad greš za svojon srićon, Za me ne misli, ja ću se pasat i s manjin, samo neka si ti dobro i zdravo. Hod zbogon, bila ti srića . . . JOSIP VELEBIT: MATI Radi moja mati, radi umorna: Ribe peče svakog dana gostima Do u ponoć I iza ponoći. A kad napokon sasvim iznemogne I otekle noge kad joj sustanu, Tada sjedne mati u kut kuhinje, Na drvenu malu klupicu I podlaktiv se drijemežu se predaje. Tad, napo u snu, vidi mati: Dvadeset svojih propaćenih godina, Dvadeset svojih odrađenih godina, Uzalud. — Pred oči dođe lik nemoćan, izgubljen I mnoge noći, teške noći besnene. Tad još jače klone mati umorna I prosuzi tiho, za se, skršena. VINKO NIKOLIĆ: MOJA MATER Vajk na mojen stolu u mojoj komori — ako je iman, stoji jedan mali litrat u skromnoj drvenoj svaži; i kada po’ brimenon života trudan i žalostan kliman, meni se pari ka da mi pogled na nj bidu utaži. U svaži je naoko mladoliko lišće, usne rumene, još čejade mlado i lipo, samo kiti ga srebrena kruna, šta godine i brige okrije. Al oko jošter ne vene, isplakano o’ života i suza nema starosti ni truna. To oko njeno modro i čisto, kano more je čaro. Na lišcu lagani smij joj sniva, al i gorčine ništo se skupilo okolo justa — to je strašno već staro. Ali svejedno, kada pogledan na nju: granu mi vedrine. I bilo što radin, nikad srce ne zaboravja, da je ta mala slika na stolu i da me gleda, da me ka anđel čuvar čuva i nikad da me ne ostavja, i pari mi ka da uprav ona zlo mi činiti ne da. Pa često kad mi jad pritisne srce, kad tuga poput vitrova more moju raskida dušu i srce, tada pogledan na nju, bez prkosa, pokorno ka sluga, i molin, da se ova sa slike dugo još ne ubroji međ mrce. Taj skromni litrat na mojen stolu u mojoj siromašnoj sobi, to jedino blago ne bi ja da ni za ma kakve pare, jer ta mala slika side žene, obučene u težačkoj robi, to slika je moje dobre matere stare. ANTE JAKŠIĆ: IMAM JEDNU DUŠU Imam jednu dušu što me mnogo voli I koja me stalno brižnom mišlju prati. Imam jednu dušu što se za me moli, To je moja Mati! Ja ne znam za ljubav iskreniju, jaču, Nit za riječi što su toplije no njene, Ja znam da bi mnogo, vrlo mnogo dala, Samo da joj dijete na kriv put ne skrene. Kad napuste svi me što mi vjerni bjehu, Usamljeno srce presjetno zaboli, Onda ona dođe i uz mene sjedne; I ja vidim da me još jedino ona, Ona vjerno voli. Njoj poznate nisu te otmjene fraze, Koje ljudi rabe kukavni na djelu, Ona nije išla u visoke škole, Već mi zbori prosto, kao što se zbori Obično na selu. Zato moju dušu kad napuste ljudi, I kad tako dođe iznenada tama Ne prevlada očaj, jer osjeća stalno Da je netko uz nju i da nije sama. Imam jednu dušu što me mnogo voli I koja me stalno brižnom mišlju prati, Imam jednu dušu što se za me moli, A ta duša draga To je moja mati! ZDENKO ŠTAMBUK: POSLJEDNJE MAJČINO PISMO Umirem, sine, daleko od tebe, u bolničkoj sobi pod grobljem, umirem ondje, gdje je pred samih nedjelju dana umro ti brat, a ti ćeš, jedina rano, dalje u život sam. Ne ću ti spominjat sada dane, kad bijasmo sretni; malo je takvih bilo; malo, al spomeni bole; bolesna glava, što osjeća draganje jesenjeg sunca, traži još samo da vidi ti sliku negdje u zraku. Sine, sine, jedina rano, kriknut bi htjela da sruše se zidovi strašni i da te zovovi moji nađu, dozovu, a i da ti posljednju reknu želju majke: sine, sine, jedina rano, umiruć majka bi htjela još samo živjeti za te. IVO LADIKA: MOJA MATI Moja je mati umjetnica, jer dospije na sve stvari, njen rad je sličan letu ptica, sve je mlađa, što više stari. Naveče zadnja, ujutro prva sa licem veselim i dobrim naliči na crva što kuca u vratima starim. Od starih čarapa pravi nove, u svakoj stvari živi ona jedina, uvijek dospije da piše listove za tri kćeri i četiri sina. Svake se stvari dotakne ko sjena, i ona odmah oživi, ljubavi su puna usta njena, kad se vraćamo domu umorni i sivi. RADOVAN ŽILIĆ: POVRATAK Sivo je jutro utjeha bez riječi i vlak na nepoznatoj postaji. S dalekog besciljnog puta vraćam se tebi, majko: sa slikom gradova, brodova, mora utvrđenih granica, konja što silni prolaze stepom ranim jutrom i rosom u grivi, slikom beskrajnih oranica, bijegom vjetra kroz šumu kad nebo nemirom zasivi. Davno. Jednog jesenjeg jutra godine hiljadu devetsto i tko bi se sjećao koje, vjetar, ta gomila želja, beskrajni korak što slobodu hiljadu godina ganja, vjetar, ta ptica sustala u grani, dim lokomotiva dječakovih sanja: rastavi jedan vlak, suze i mahanje ruku. Vraćam ti ovaj pogled, što se je slomio tada, ko koljeno trave na vjetru. Suze ko proljetne vode: nabujale mutne, nikad se razlile nisu, padat će na tvoj dlan. Ja ko dječak iza ozdravljenja u tvom krilu dječaka sanjati san. VIKTOR VIDA: MAJKE, OBLACI, JELENOVI... Krotko, kad ostare, vraćaju se same u dječje zavičaje s ključevima tajna. Iza njih su pustoš i lilije tame. Velike u bolu, prilaze prozoru. (Kô da netko zove). I sjećanja slatka truju srca starica: s prozora jelenove gledala su djeca, i dvorac, i ribnjak u kome isti mjesec kvasi roščić. Prolaze oblaci nebom. I godine plinu kao para. U bistrim vodama vječnosti njihov dan se gasi. ALEKSA KOKIĆ: ŠALUKATRE ZELENE Ne gledam na ružmarine, Božure i nevene, Već ja gledam pod logošom Šalukatre zelene. O kada bi naslutile Šta skrivaju za mene, Širom bi se otvorile Šalukatre zelene. Kraj pendžera zatvoreni’ Do astala biloga, Sidi nana, slatka želja Života mi ciloga. Žalosna je nana mila, Svog se sina sitila, Davno ga je poljubila I nevenom kitila. Pod logošom maknite se, Šalukatre zelene, Kroz pendžere moja nana, Da pogleda na mene. Da ne bude više tužna, Nego da se raduje, Kad me spazi nasrid staze I kad glas mi začuje. SALIH ALIĆ: MAJCI U sobi pustoj, hladnoj i memljivoj gdje za kruh krpi rublje i vreće, uz žutu svjetlost jeftine svijeće, usahnu starački život tvoj. Tu mnoge si dane o pogači snivala, trpjela glad — bez kruha bivala, utrobu praznu pasom vezivala i iz dana u dan ropski kirijala. Dobrotu tvoju svi su ti voljeli: prosjaci — puk gladne sirotinje bez kuća, s crnim žigom golotinje: praznih utroba, suhom oboljeli. Pa, eto, sam sa »cv’jetkom« u kosi, ostah da prezime očevo nosim kroz život, tešku borbu da snosim za kruh, dok i mene smrt ne pokosi. O, majko, draga, sunce ugasnulo, velika ti hvala na riječima tvojim umiruć kad reče: »Smrt preda mnom stoji, sine . . . Halal ti mlijeko moje bilo!« ZVONKO KUHAR: BUĐENJE U bijelom rupcu i haljini od gruba platna, u polumraku, kada ginu noćne tmine, dok jutro pozdravlja zvuk s crkvenih klatna, majka kraj mene prođe ko dah vedrine. Jer pod njenom rukom svaka stvar jasnija biva i sve se probudi, i sve se prene. A kada otvori prozore, ja vidim: dan se sliva, i svježa, laka svjetlost blista oko mene. I naša je soba puna blagosti i tihe sreće. Zora nam nadom rasklapa snene oči. U vrtu već se prva ptica sreće, i cvijeće, ko uzdah, val mirisa toči. Majka me, budnog, budi i time kraj glave tepa, češlja mi čupavu kosu kao zlatno runce. Ustajem vedar i ponosan. U meni radost je slijepa, a po svim kutima već se šulja sunce. O jedina majko, da znaš, kako gode buđenja Tvoja, kad ih s poljupcem združiš! Snažan sam, siguran, jer Tvoje ruke me vode, patničke Tvoje ruke, kad mi ih drhtave pružiš. STJEPAN JAKŠEVAC: BALADA O SAMOTNOJ MAJCI U sumraku se poljem vraća majka sama. Za stopama njenim tiho tapa tama. Smrknula se stabla, grana grani maše. Šumno šume krošnje i šumorom plaše. I straši se majka, korak muklo lupa, I čini se majci: netko uz nju stupa. Tad najednom sjenku pokraj sebe spazi: Blagi očev lik se ukaza na stazi. Lebdi nad puteljkom ponad snene njive. I šaptom je pita: kako djeca žive? Majka pruža ruke i u mračak planu ko svjetiljke male žuljevi na dlanu. Pođu zatim dalje pognuti i sami Do kućice, što se sakrila u tami. A kad stignu, tihi, do kućnoga praga, Nestane u noći sjenka, pratnja draga. Pri sastavljanju ovih »Bilježaka o pjesnicima i djelima«, imao sam pri ruci ove knjige: Antologija novije hrvatske lirike, Zagreb 1934. Uredio dr. Mihovil Kombol; izd. Minerve; Hrvatska moderna lirika, Zagreb 1933. Uredili: Dragutin Tadijanović i Olinko Delorko; Hrvatski književni priručnik, Zagreb 1941. Uredio Rikard Simeon; Antologija nove hrvatske kajkavske lirike, Sisak 1937. Uredio Nikola N. Bačić, izd. knjižare S. Junker i Vjenceslav Novak: Za narod i omladinu (Djela. svez. XII.), Zagreb 1933. Uredio dr. Slavko Ježić. Izd. Minerve. Podaci u tim knjigama nisu uvijek potpuni: kod nekih pjesnika manjkaju biografski podaci, a mnoga im djela nemaju oznake izdavača. Osim toga, u njima su navedena samo pjesnička djela. K tome su, nakon gore navedenih knjiga, izišla još mnoga nova djela, pa je stoga, da bi Bilješke bile što potpunije, valjalo pregledati kartoteku Sveučilišne knjižnice. No, začudo, ni tamo, često puta, nema pouzdanih podataka: mnogim djelima manjka oznaka književne vrste, godina izdanja, a nisu uvijek označeni ni izdavači, pa je često puta trebalo potražiti same knjige ili pak stupiti u vezu lično s pjesnicima. Poteškoća pri sastavljanju ovih Bilježaka bila je i u tome, što su se podaci o nekim pjesnicima s pogrješkama prenosili iz knjige u knjigu. Na pr. da je Arnold rođen 24. IV. 1854., a točno je: 27. III. 1853. Neki su do ove naše knjige imali ne samo manjkave, nego i krive biografske podatke, kao na pr. Izidor Poljak, kojemu je navedeno krivo mjesto smrti, a nije mu se bilježio datum rođenja, O mlađima, kao i uopće o onima, koji sada prvi put ulaze u ovakvu knjigu, bilo je posebno teško sakupiti podatke, osobito tamo, gdje nije bio moguć osobni dodir s pjesnicima. Tko je upućen u uređivanje slične knjige, lako će shvatiti, kako je kod nas teško sastavljati ovakve Bilješke, pa makar, poput ovih, i ne bile sastavljene u naučne svrhe. Potrebno je nešto reći o samom sabiranju i izboru pjesama. Pri sakupljanju pjesama za ovu knjigu bila je poteškoća osobito u tome, što se ovakva knjiga nije mogla poslužiti sličnim djelima. Niti se traženje pjesama moglo ograničiti samo na imena priznatih pjesnika, jer su upravo ovi nekada razočarali, a nepoznati ugodno iznenadili. Ima, također, čitavih knjiga pjesama posvećenih majci, a u njima nema ni jedne pjesme o njoj, ili ta nije uspjela. Ili, ima pjesama pod naslovom majčina imena, a ne prikazuju majku, nego se pjesnici u njima njoj samo obraćaju. A opet, imade pjesama, iz čijeg se naslova nije moglo ni naslutiti pjesmu o majci. Zbog svega toga trebalo je pročitati skoro sve pjesme po mnogim godištima revija, godišnjaka, rijetko dnevnika, te zajedničkih i zasebnih knjiga pjesama. Konačno sam, poslije duga rada, sabrao preko 300 pjesama od oko 150 priznatih i nepoznatih, starih i suvremenih pjesnika. Time je bio završen prvi dio posla: sabiranje materijala, kojega, inače, upotrebljavam za svoju profesorsku radnju: Majka u hrvatskoj umjetnoj poeziji. Sada je trebalo izabrati umjetnički najuspjelije. Tu počinje rad Side Košutić. Kriterij, koji je odlučivao kod izbora pjesama za ovu našu knjigu ispitivao je i estetsku i sadržajnu vrijednost svake pjesme. Zato su od 300 sakupljenih pjesama uvrštene u ovu zbirku samo 54 pjesme (svi su pjesnici poredani po redoslijedu rođenja), a ovaj će izbor nesumnjivo utvrditi, da je hrvatska majka dostojno zastupana u našoj hrvatskoj umjetnoj pjesmi. Vinko Nikolić