DOMOVINI - RODOLJUBNA LIRIKA I MATICA HRVATSKIH AKADEMIČARA, Zagreb, 1941. HRVATSKA DOMOVINA Lijepa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave djedovino, Da bi vazda sretna bila! Mila, kano si nam ravna, Mila si nam ti jedina, Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Vedro nebo, vedro čelo, Blaga prsa, blage noći, Toplo ljeto, toplo djelo, Bistre vode, bistre oči: Vele gore, veli ljudi, Rujna lica, rujna vina, Silni gromi, silni udi: — To je naša domovina! Žanju srpi, mašu kose, Djed se žuri, snoplje broji, Škriplju vozi, brašno nose, Snaša preduć čedo doji: Pase marva, rog se čuje, Oj, oj zvuči, oj, u tmine K ognju star i mlad šetuje; — Evo t' naše domovine! Luč iz mraka daleko sija Po veseloj livadici, Pjesme glasno brieg odbija, Ljubni poje k tamburici: Kolo vode, živo kolo I na brdu, i u dolini, Plešu mlađi sve okolo; — Mi smo, pobre, u domovini! Magla, što li, Unu skriva? Nije l' to naših jauk turobni? Tko li moleć smrt zaziva? Il' slobodni il' su robni? »Rat je braćo, rat junaci, Pušku hvataj, sablju paši, Sedlaj konja, hajd pješaci, Slava budi, gdje su naši!« Buci bura, magla prođe, — Puca zora, tmina bježi, — Tuga mine, radost dođe, — Zdravo slobodo, — dušman leži! Veseli se, tužna mati. Padoše ti vrli sini Ko junaci, ko Hrvati, Lješe krvcu domovini! Teci, Sava hitra, teci Nit' ti Dunav silu gubi Kud li šumiš, svjetu reci: Da svoj narod Hrvat ljubi. Dok mu njive sunce grije Dok mu hrašće bura vije Dok mu mrtve grob sakrije, Dok mu živo srce bije! SMRT PETRA SVAČIĆA Tko vlači stope gorskim mrakom? Pod zlatnim šljemom mrki div, Za hrast se hvata slabom šakom Po licu mrtav, okom živ, Sve juri, juri, bože moj, Ko da ga pakla goni roj! Visoko već se junak pope, Časimice klone, teško diše I juri dalje — ne smije više: Putanjom kršnom trag mu piše Rumena, vrela srca kap, Niz tvrdi oklop što mu kane; Obujmila ga muka — stane: U čudan se je upr’o štap, Salomljen držak stijega cijela, Krpetina još na njem visi, Još zna se kocka rujna, bijela, To, zastava nam sveta ti si! Sad drhtne — krene — ali ne sm’je, Iz rana sikće hrla krv, Sad klonu, pade na kraj česme, Smrtonosan ga zgrabi crv, Bjegunac leži, čam ga hvata, Al' oko bljesne, s tvrde hridi Pod svojom nogom divnu vidi Široku zemlju svih Hrvata: Visoko čislo zelen — gora, Srebrolik rijeke zmijski trag, I zlanti talas sinjeg mora Put stakla nebo, humak blag, I njiva svilu, polja zlato — — Junaku skoči srce nato, Iz duše dahnuo: »Jao! Jao! Divota ova pusto groblje, Taj krasni narod podlo roblje!« I pokriv lice proplakao: »Ah propa zemlja!« pjesma brenča, »Mješt' zlatne krune trn ju vjenča«. Bjegunac leži, kose zmija Niz blijedo mu se lice svija; Al’ crne mu se oči krijese, Širokim svijetom sipljuć bijese. Jelenak leteć' plah po kosi, Junaka zgledav, pita: »Tko si?« Šapućuć lišćem pita gaj: Tko ranjeni je junak taj? I s grane siva ptica — soko Na diva tužno sveo oko: Oj odakle si, sine, pao? Bjegunac drhtnu, škrinu: Jao! Na hladni klis mu glava pala, U šumski mrak se oko gubi Na trepavici suza sjala, A usna krvav barjak ljubi! I ko što sunce gasnuć' pada, Života gine s oka nada. Tad dahnu: »Pao sam duboko, Ni duše, da mi stisne oko Opijela nema domovina Za vjenčanog si zadnjeg sina«. — Svjetlobom planu gora cijela Zlatokosa je dijeva bijela, Pred nevoljnikom suzna stala I tako ga je upitala: »Planina plačem zamnila je, Oluja nosi uzdisaje! Hrvatica sam znajder vila, Tko ti si? Čim te mori sila?« — »Tko jesam? Sjenka! Tko bjeh? Petar. Sudbine zlobne velije vjetar Sa glave krunu, srce rani, I umirućeg u gvozd zani. Ah mrijet da mogu!« Klonuv nice Ledenom rukom pokri lice. — »A tko ti krati?« pita vila. »Pa jošte pitaš? Kleta sila. Vladarom, kraljem bjeh Hrvata, Kraj mora slovila mi vlast, Ja skočih iznijet' puk iz blata, Nek' procvate mu sreća, čast. Sva zemlja kipi, burna smjesa, Na zlatnu krunu prsnu krv, U svakom srcu trista bijesa, Svud glođe razdor, paklen crv, Ne pitaju, već bijesni za dom, Ne pitaju već, što je čast, I svatko pregne podlom nadom, Da usvoji si krune vlast. Sloboda ludost, zakon bič, Mahnitao vlada, vlada krič, U bratskoj krvi se je grezlo. I svaki boljar grabi žezlo. Tad izbra mene volja puka, Ja shvatih žezlo, trgoh mač, A gvozdena mi munjom ruka Po našoj zemlji kosi drač, Nek jedna samo cvate trava: Slobode ljubav, rada slava. Krmara ruke burne vale Kad ocean se trese sav, Krepkoćom muškom smjelo žvale, U luku vodeć' lomem plav; A takav krmar bijah ja; Već smirila se bura sva, Nu čuj strahote! gnjev hudoba Na bijedni dom se krišom srote. I kleta zavist podlog roba Slobodu, krunu zemlji ote. S ramena bijes mi grimiz trže, Po carskom ruhu kocke vrže, I žezlo slomi, na krunu pljuje, Od svoje krune novac kuje. Tad sveti ovaj digoh stijeg, A izdajice traže bijeg! Al' čuj! oj grdne li sramote Do višnjeg Boga čuj grehote: Boljari pjani s mržnje klete U svoju zemlju zovu strance, Slobodi svojoj da se svete, slobodi svojoj kuju lance. A stranac dođe — roj Hrvata Četimice se u boj jata, Pomagat koga? Domovinu? Ne! — izdati je tuđem sinu! — — Pod ovom gorom planu boj, Uza me stala vjerna šaka, Visoko digoh barjak svoj, I brižnu krv od sto junaka, — Zagušila nas bijesna množ. Svi moji padnu — pade nada, A hrvatski mi, ču li, nož Svom kralju smrtnu ranu zada. Čuj, vesele im trublje glas, Boljari to su svi Hrvati S tuđincem boljar sad se brati, Jujučuć u taj crni čas, Gdje propala nam čast, sloboda, Za mito koju Hrvat proda. Čuj pjanom trubljom ječi gora, Od strave drhće gorski mir, Na lješinah se slavi pir; I strance vode sve do mora Jujučuć gudi putem đavo, A gavrani im grakću: »Zdravo!« Zar mogu umrijet' — u taj tren, Gdje kraljevine naše sjen U vječni, gluhi klone grob, Kad što bje Hrvat — sad je rob, Slobodnjak zadnji mogu l' — ah!« Grčevito tad junak vrli Ledenu hrid uza se grli Da k zemlji spregne duše dah. Al tužna vila tad se spusti, I usnom dirnuv njeg've usti, Vladaru zadnjem to će reć: »Sudbine gledaj zrcalo, Da, sila krvi mora teć, Hrvatu bit će zlo i zlo, Raskrožit će ga sa svih strana, Grobolika će vladat' kob, Sva zemlja bit će jedna rana, Zaboravit će i tvoj grob. A širom polja krvna, sveta Kotrljat će se kocke svijeta. Sve proždre burnog časa mijena, I kraljevstvo nam bit će sjena. Al' doć' će dan — i svanut zora, Tvoj podići ću barjak svet, U zraku ovih zelen gora — Proniknuti će novi svijet. Taj puk sad smrvljen i poražen, Rugavet strancu, prezren, gažen, Razmrviti će grobu vrata, Zagrmiti će svijetu: Čuj! Gle još nas ima, još Hrvata! Slobodu našu, svijete, štuj! Po zimi svanu pramaljeće, Sloboda cvate — cvate cvijeće, Sloboda sjat će domovini! U miru, sinko, sad umini!« Bjeguncu bijesnu crne oči, I radostan se u vis skoči, Zagrabit' vode brz se prignu, Pa kacigu si zlatnu uze, Tri kapi srca, do tri suze, U šljem svoj pusti, pa ga dignu, Daleko grmeći po toj gori, Gromovit glas mu zbori: »Oj zlatna zvijezdo večernjice Na neba što se vineš svod, Naj evo zadnje nazdravice, Što kralj ju pije za svoj rod! Da Bog da, poslije dugih ljeta Slobodom cvala zemlja sveta! Da Bog pobrza rođaj dana, Kad presuši u rodu rana, Zaboravit nam noć tu dao, U koju bijedni narod pao; I svač'je srce vjerno budi! Poštenje satri podlo mito, Hrvati nek' su cijeli ljudi, Po svijetu pleme plemenito! A ti, oj zvijezdo večernice, Kad rodu dan se opet vrati, Razvedri svoje alem — lice, I danicom će rod te zvati! Oj hvala, hvala, bijela vilo, Sad umrijet je kralju milo!« Cjelunuv vilu, junak pade, Taj stijeg mu sveti pokrov bio, Još zinu — dušu zvijezdam dade, I vila plače — tijo — tijo. * Mi? Satrli smo grobu vrata, Da, još nas ima — još Hrvata. BUDI SVOJ Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav, U grudi nosiš, brate, srce cijelo, Ne kloni dušom, i da nisi mlitav, Put vedra neba diži svoje čelo! Pa došli danci nevolje i muke, Pa teko s čela krvav tebi znoj, Ti skupi pamet, upri zdrave ruke, I budi svoj! Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada Nebolike ti zlatne sanke budi, Ko sivi soko uzvinu se nada, Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi. Da, zbilja goni s uzglavlja te meka, U sebični te zovuć svjeta boj; Ma što te, brate, u životu čeka: Ti budi svoj! Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pako, Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom; Ni desno, lijevo da se nisi mako, Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom: Bez obzira koracaj krepko, živo, Dok ne rekne sudbina tebi: Stoj! I pravim drži pravo, krivim krivo, I budi svoj! Oj, budi svoji Ta božji ti je zamet A Bog sve mrzi, što je laž i varka; I neka ti je vazda vedra pamet, I srce vrelo, duša čista, žarka; Nek ravno um i srce tvoje važu, Tek tako bićeš čovjek, brate moj! Da zli i dobri ljudi smjerno kažu: Da, on je svoj! Oj, budi svoj! Al brat si budi braći, I radi za svijet, al ne slušaj pljeska; I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći, Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska; U tvojoj svijesti hvala ti je trudu, S poštena lica teče pošten znoj, I nisi, brate, živio zaludu, Kad jesi svoj! Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja! Pa diži čelo kao sunce čisto; Jer kukavica tek se rđi klanja, Tvoj jezik, srce nek su vazda isto. Za sjajnim zlatom ko za bogom gledi Tek mučenika podli roj; Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi, Pa budi svoj. Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora, Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije, Kad čovjek račun završit si mora, I ti ga svršuj, nek ti žao nije; Jer tvoje srce šanut će ti’o; Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj! Poštenjak, čovjek na zemlji si bio: Bio si svoj! HRVATSKA PJESMA Glasna, jasna od pameti Preko dola, preko gora Hrvatska nam pjesma leti Sve do sinjeg tamo mora, Časak meka Čas ko grom, Vječna jeka Za naš dom. Davor oj, Brate moj! Nek se slože grla bratska: Živila Hrvatska! Gromorna se orijaše, Zator slaveć, Tatar — kana; Uz nju vječnom slavom s'jaše Zastava od sto nam bana; Turad splesa Bakač ban, Svijet potresa Frankopan. Pojuć: oj! Brate moj! Nek nam bljesne sablja bratska, Živila Hrvatska! Širom vala pjesma zvoni, Naša pjesma iz sto grla, Kada u svijet lađu goni Od mornara četa vrla. Talas vrije Gine brijeg Slavno vije Naš se stijeg; Mornar moj Pjeva: oj! Složite se grla bratska, Živjela Hrvatska! Nojcom blagom tih se ljulja, Ljupke pjesme odziv sladak, Kao milen pjev slavulja, Što kroz zelen cvijeli hladak, Kad doziva Vojno drag Milka živa Uzor blag: Dođi oj, Raju moj! Mladim pjeva četa bratska: Živjela Hrvatska! Davor braćo s duše pune, K zvijezdam nek se pjesma vine, Kada klikće, plače, dune, Kao vjetar sred pučine. Svako doba, Svaki čas, Sve do groba Diži glas, Pjevaj: oj, Brate moj! Nek se čuju grla bratska: Živjela Hrvatska! U SPOMEN DMITRA ZVONIMIRA Zastavu diž'te, hrvatski ljudi, Danas je našeg kraljevstva god, Grmite gromom, junačke grudi, Neka vas čuje nebeski svod: Kraljevstvo mi smo, Robovi nismo, Korijena starog zelena grana, Osam vijekova stoji nam hrast; Ali mu vjenča današejg dana Vrhe visoke slava i čast. Osam vijekova burnih uminu, Kraljevski odkad sjajio Spljet, Otkada krunu hrvatskom sinu Na glavu stavi hrvatski svijet, Na oči svijetu Zakletvu svetu Zvonimir složi naše slobode, Dignuo mač od Boga nam dan; Sjećaj se časa svetog, oj rode, U srce piši slavni taj dani Tisuća ljutih snađe nas muka, Sto puta zla nas šibala kob, I već da klone junačka ruka, I već da stijeg naš padne u grob: Ali se opet Trgnuo popet, Da nam se vije u staroj slavi, I da nas vodi u sveti boj, Nikada Hrvat ne zaboravi, Da je slobodnjak, na svome svoj. Grmite u grom, ljudi Hrvati: Proklet da bude svaki od nas, U srcu komu umrla mati, Iz grla nesto hrvatski glas, Mljedna kom duša Nehajno sluša, Zavičaj kad mu kuka i plače; Poharo svakog gromovnik Bog, Kojemu srce ne igra jače, Slavu kad čuje spomena tog. Majčice, sinci, kćerce i oci, U kolo složno stanite tuj, More i gore nek su sviedoci, I ti nas sjeno Dmitra, čuj: Ma ni do vijeka Majčina mlijeka Neće nam sahnut s usnice kaplje — Bilo nam dobro, bilo nam zlo, Dokle se grob nad nama ne sklaplje, Branimo sveto hrvatsko tlo! A ti, oj Bože, care gromova, Svetoj nam zemlji srećice daj; Skupi nam narod hrvatski snova, Neka je jadom, razdoru kraj, Zraka visoka Tvojega oka Neka nas grije, neka nam sijeva! K sreći povedi, k ljubavi nas Cijeli da narod hrvatski pjeva: Slava ti, Bože, dođe nam spas! KLEVETNICIMA HRVATSKE Ni riječi više! Već ste dosta Nagraktale se, crne vrane! Dogrdjela nam vika prosta I kletva vam na sve strane; Uzavrela je naša krv, Uskipjela je nama žuč, Gdje potajice ruje crv, Gdje himba gasi našu luč, Gdje zlobnik svuda baca blata, Amanet rušeć nas Hrvata. Kad cijelim svijetom išla tužba Na ljudoždere, na barbare; Hrvata kada pogna služba, Da, vojnik, svuda pali, tare; Kad slijedeć tuđeg bubnja grom, U dalek ponije glavu kraj, I dok je njegov kuko dom, On tuđem domu donije vaj; Kad svijet nas kleo, nam se smijo: Ej! jel' te, to je Hrvat bio? Kad nemilomu nalik paši Po ropskih ledi našeg puka Stupahu bijesni velikaši, A bič im tresla ljuta ruka; Kad seljanin naš bio glup, Kad seljanin naš bio rob; Kad u srce ko nož mu tup Sve rivala se huda kob, Kad svaki bijes ga dero bio: Ej! jel' te, to je Hrvat bio? I kad tu zemlju pustu, gluhu Raskrojiše na male peče, Da ko po Isusovu ruhu Tuđinac po njoj kocke meće; Kad Frank, Turčin, Mlečanin Rastrovaše nam svaki tren; Kad Hrvatske nam majke sin I svakog bijesa bio plijen; Kad niko nas ni pisnut smio: Ej! jel' te, to je Hrvat bio? Da, Hrvat svakom strancu sluga, Da, Hrvat tuđoj ruci cijepac, Da, bijedan prosjak, vrijedan ruga, I glupak, gluhak, podlak, slijepac, Grdoba ljudska za taj svijet, U ljudskom kolu mrtav panj, Na tuđoj njivi samo smet, Ni vrijedan, da se pita za nj, Da trag ga sunca božjeg grijo: Ej! jel' te, to je Hrvat bio? Al sad, gdje grobna kora puče, Gdje zvjezda nam vrh čela zasja, Gdje pomlađeno srce tuče Žestinom punog gromoglasja, Gdje iza bijede, muke, zla, Povratio se vid i sluh, Gdje žarom drhtnu duša sva, Slobode gdje nas dirnu duh, — Sad grakću crnih vrana jata: Ta nema, nema već Hrvata, Iz mrtvog se prenuo kala Med ljudi i sad smo ljudi, I naša svijest nas spasit znala, Izmamit ploda našoj grudi, Duhova skupit dičan broj, Razgalit neba jasni svod; To naše sjeme, naš je znoj, Po božjem pravu naš je plod; A crnih vrana grakću jata: Ne! Nema žetve za Hrvata. I sjetismo se, što je slava, I sjetismo se stare knjige, I sjetismo se našeg prava, Pošteno to nam jamu brige; Uz druga prista vjeran drug, Sve, sve si stvori Hrvat sam, Orača bijednog skromni plug Sagradio je znanja hram; A crnih vrana grakću jata: Ta gdje je šaka ta Hrvata? Ej dođite, vi mudrovani, Naoštrite si silnu pamet I traž'te, od čega li smo tkani, I čije krvi nam je zamet. Šta znate? Sladak nam je kruh I vrela kap i topla peć; Utovit zna se tuđi puh, I lijep se novac daje steć, To sve će naći vrana jata; Al nigdje, nigdje baš Hrvata. No pitajte nam zelen - gore, Protrijebite nam naša sela, Pogledajte uz sinje more, I ovaj narod kršna tijela. Pa pitaj narod: Što si baš? I reći će ti bistra svijest: Ja Hrvat, a to kraj je naš, Tu naše srce, tu nam pest, Što nemilice svakog hvata, Koj ne zna, ima l' gdje Hrvata. Maleni jesmo, istina je, Al pitaj redom prošle vijekove, Sve pitaj ove zemlje kraje, I prolivene krvi rijeke, I svako će ti glasno reć: Taj lijepi kraj, to sveto tlo Po pravu znao Hrvat steć, Što ima, i zavrijedio; Po sablji, duhu baština ta Svojinom, pravom jest Hrvata. Šta tražite? Da zavrgnemo Svoj rodni kraj, što svak ga ljubi? Da naše ime bude nijemo, A tuđe da se svuda trubi? Da potratimo djeda znoj, Da slomimo si štit nam drag? Da izbrišemo spomen svoj? Hrvatu da je Hrvat vrag? Da ono, što je svijetu sveto, Nama bude crno i prokleto? Ne! Borci jesmo čovječanstva, Sloboda duha nam je geslo; Branikom bjesmo od tiranstva, Sa duše nam se igo streslo; Nek živi svako, gdje je živ, Nek svaki slijedi pravde smjer, I niko nikom ne bud kriv, I brat da nije bratu zvijer: Da ljudi, što ih zemlja broji, Slobode sinci, budu svoji. Slovinstva jesmo drevna grana, Zelena jošte, Bogu hvala! U slavskom nizu od đerdana Ko dragulj naša slava sjala; Slovinske majke junak sin Hrvatom će se Hrvat zvat, Ni Josip niti Benjamin, Jer ravan nek je bratu brat, Pa znaće crnih vrana jata, Da jošte živi rod Hrvata. HIMNA „ZVONIMIROVA? Oj sinci Zvonimira, I nama kucnu čas: Iz našeg zove mira U boj nas trublje glas; U sveti boj za ime, Za pravo roda svog: Il' mriet il' živjet s njime — Nek sudi vječni Bog! Dok Hrvat stražu stoja, Evrope prvi zid, Od praha mu i boja Potamnje bistri vid; I mnogo pravo sveto U tamni pade grob: Tuđinstvo skrivi kleto, Da Hrvat bješe rob. U jedno kolo mili Hrvati mladi svi; Što djedi drugim bili, To sebi bud'mo mi: Nedobljiv bedem prava, Slobode mač i štit; A treba l' naših glava, I krvcu ćemo lit. Jedinstvo, rad, sloboda Nek vode, braćo, nas, Raskivat lance roda, U slozi tražit spas; Da s roda kletva spane, Tuđinstva teški jad, Nek mladi dan nam svane, Ta još je Hrvat mlad. PUTNIK Bože mili, kud sam zašo! Noć me stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze Trudne noge po pustinji! Još noćaja niesam našol Sjever brije s snježnog brda, A tuđincu siromaku Još je veći mrak u mraku, Još je tvrđa zemlja tvrda! Na okolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zviezdam traga, Majko mila, majko draga, Da Ti vidiš svoga sina! Da ti vidiš njega sada Okružena biedom svega, Ti bi gorko zaplakala, Ruka bi ti zadrhtala Od žalosti — grleć njega! Zašto tebe nisam slušo, Kad si meni govorila: »Nejdi, sinko, od matere Koja mekan ležaj stere, Tebi usred svoga krila! Nejdi, sinko, draga dušo, Nejd' od krova očinskoga, Tuđa zemlja ima svoje, Ne poznaje jade tvoje, Tuđa ljubav ljubi svoga!« Govoreć sa sobom tako, Ka kolibi jednoj klima, Koju spazi iznenada Umoreni putnik sada, I zakuca na vratima. Otvarajuć sve polako, Pitajuć se: tko će biti? Glavu pruži jedna stara. »Daj u ime božjeg dara, Bako, meni prenoćiti! Ne znam gdje sam — kud sam zašo, Noć me stigla u tuđini, Ne znam puta ne znam staze, Svuda goli kamen gaze Trudne noge po pustinji! Drugi noćaj gdje bi našo! Sjever brije s snježnog brda, A tuđincu siromaku Još je veći mrak u mraku, Još je tvrđa zemlja tvrda. Na okolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zviezdam traga, Majko mila, majko draga, Primi pod krov tuđeg sina!« »»Primila bih tebe rada, Ali vidiš, da spavaju Ovdje sinka tri i kćerce, Koje cielo majke srce I svu kuću ispunjaju!«« »Nij' daleko već do dana, Već pozdravlja pievac vile; Dok zagrije danak boži, Malo vatre daj naloži, Da otoplim smrzle žile!« »»Vatra mi je zapretana, Drva nema skoro ništa, Ovo malo što j' unutra, Treba mojoj djeci sutra, Kad se skupe kod ognjišta!«« »Za tuđinca ništa nemaš, Tuđa majko, kad te moli, Tuđe diete tvoje nije!« — Tim mu grozne suze dvije Niza lice kapnu doli. »»Gdje su ruke tvoje majke, Sad da skupe suze sina? Gdje koljeno, da počine, Da si teško breme skine, Gdje je tvoja domovina?«« — Ko da su mu grči ljuti Timi riečmi srce stisli. Sav ukočen putnik stoji, Leden znoj mu čelo znoji I otimlje mozgu misli. Al oči mu uzdignute Okrenu se, oj onamo, Gdje od drage domovine Svako jutro sunce sine, Tamo željom hiti, tamo! »Tebi opet duša diše, Tebi srce opet bije, Domovino, majko sreće! K tebi opet sin se kreće, Od radosti suze lije! Primi opet svoje diete, Do vieka će tvoje biti, Ljubit tebe svako doba, U tvom polju daj mu groba, Tvojim cviećem grob mu kiti!« ZORA PUCA Polnoć prođe — što me budi U to doba iz sna moga? Žice same zaigrale Na guslama djeda moga, Zaigrale iz tihana: Zora puca, bit će dana! Polnoć prođe — još pokriva Mir preblagi dol i goru, Ali lagan vjetrić šapće Od istoka k sinjem moru, Šapće slatko iz tihana: Zora puca, bit će dana! Polnoć prođe — uspavana Leži morska okolica; Probuđena ali jedna Od istoka leti ptica, Pjeva slatko iz tihana: Zora puca, bit će dana! Polnoć prođe — još u tmini Nebo, zemlja jest i voda, Ali sieva od istoka Sjajna vila slovskog roda, Glasi amo iz tihana: Zora puca, bit će dana! Zora puca, bit će dana! Okreni se k zlatnom vedru, Slavna zemljo dalmatinska: Evo Zore u tvom njedru, Da otkrije zakopana Tvoja blaga — evo dana! BOŽE ŽIVI ! Bože živi, blagoslovi Naših srca plamenište, To hrvatsko hrvalište, Milu zemlju, sveti dom, Da se mladi, da se novi Svakim miljem rodu svom! Bože živi, blagoslovi Svetu zemlju, mili dom! Bože živi i sjedini Tvoju zemlju jednog roda, Tuđa radost, naša škoda Da imala bude kraj. Kad smo jednog oca sini I jednu nam majku daj! Bože živi i sjedini Jednog roda troji kraj! Bože živi i okrijepi Rod naš slavni, rod naš mili, Da odoli svakoj sili, S kojom mu je biti boj. Uskori mu danak lijepi Kad će biti samo svoji Bože živi i okrijepi Narod naš za svaki boj! Bože živi i uskrisi Našu sreću dosad jadnu, Protivnici da joj padnu, Prijatelji steku moć. Daj sunašcu, Bože mili, I pred naša vrata doć! Bože živi i uskrili Našu sreću, našu moć! Bože živi i zažari Svetu vatru rodoljublja, Svako srce budi zublja, Svako oko budi plam, Da s narodne svete stvari Sav usplamti narod nam! Bože živi i ražari Rodoljublja sveti plam! Bože živi i povrati, Što je naše, nama skoro, Ljudska pravda vraća sporo, A duguje dugo već Staru bar nam krv naplati, Dok ne bude nova teć! Bože živi i povrati Nama, što je naše već! HRVATSKOJ Sa Tebe su strgli kraljevsko odijelo, Izranili Tvoje božanstveno tijelo, Robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali Ti ruke, Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, — Al Te moje srce ipak obožava! Bijedna si sirota kraj obilja svoga, Od uresa davnih nemaš ni jednoga: Doli krasne zemlje, divne grudi Tvoje, Doli bistrih rijeka, Tvojih suza sjajnih, Do l' u gorah gvožđa osvetnika tajnih, Oj za njimi davno gine srce moje! Ah, to me boli! Ti nemaš slobode, Nemaš svoje soli ni kruha ni vode, A kraj svoga divnog i tolikog blaga! U naroda vijeću Tvoj se glas ne broji, Al su tomu krivi tek sinovi Tvoji — Ipak si mi mila, ipak si mi draga! Od Adrije tamo do hladna Timoka, Od Balkana pa do Triglava visoka Svud su Tvoja djeca — i svud sreća huda! Tu se oni krste raznimi imeni. Al su za to davno sužnji zarobljeni, Jer razdiru sami Tvoja divna uda! Oh, gdje Ti je slava, kruna, mač i žezlo, Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo, Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama? Gdje su sada Tvoji nekadanji dani, Gdje su Krešimiri, Zrinski, Frankopani? Davno li ih, jao! krije grobna tama! Ipak hman me pute: Slaba si, malena, Od vlastite djece podlo ostavljena: Ta i ja sam vazda trpio i strado! Na lagodi slabić, znadem, živi rade, Al slobodu sticat mnogo li je slađe, I žrtvovat za nju svoje žiće mlado! Nek se diče Rusi svojom veličinom I Francuzi umni slavnom otadžbinom, Il Englezi marni svojijem mornarstvom! Ne zaviđam sve vrline ote: Van Hrvatske za me ne ima ljepote, Ja se njome dičim i njenim — »barbarstvom«! Klevetnici pusti, ptice zlokobnice, Podlost im je duša, nepoštenje lice, Vrijeđaju Te tako, majko moja zlata! A ne znadu jadni, da si tisuć ljeta Umijeću i znanju apoštolka sveta, — Al Hrvatska Ti si — sad im nepoznata! Jest, Hrvatska Ti si! meni sve na svijetu, I zanosan evo duši u poletu Slavim Tebe pjesmom, Tebi posvećenom! A jedanput valjda dočekat ću zgodu, Da se borit mogu za Tvoju slobodu, Pa da jednoć bar Te vidim osvećenom! Ah, ta miruj srce, miruj dušo čista, Najdivnija nada ko zora se blista, Budućnost je naša, ma se tko protivi! Hrvat već i sada ropske lance stresa, Vesela mu klika ori do nebesa: Hrvatska je evo spašena, da živi!... U NEVOLJI Moj narod još je živ! Al klonula mu snažna ruka Sa tisuć zala, tisuć jada, Sa tisuć rana, tisuć muka U teškom ropstvu on mi strada Ko sapet div, Vojevat nekoć za slobodu vičan! Al duša jošte ostala mu čista I u tom žiću, koj je putu sličan, Na Golgotu što vodio je Hrista. Junaci svijetom bijahu naši stari, A sada za nas nit tko zna, nit mari! Il veseo ili sjetan, Il bijedan ili sretan: Nek trpi Hrvat jadan, Za sućut mu je svijet ko kamen hladan! Ta briga koga, kad se loša sreća, A često prije — u nas domak svrati, Na tome svijetu jedva tko se sjeća, Da na njem jošte žive i Hrvati. A Hrvat gorko muči, U žilah krv mu sane, U glavi miso plane: Prokletstvo onom, koj nas tako skuči! I nevolja mu biva teža, veća, Gdje sretnih dana on se jadnik sjeća, Pa dušom sjekne osjeka i plima Veselja malog, a goleme tuge, I lomi srce kao morske hridi! Al nada sine poput sjajne duge, I zalud borba zadnji čas joj snima, Što svačji očaj mora da zastidi, Pa bio srca makar kako kleta: Djedova to je uspomena sveta, I čvrsta vjera, a uz čvršću volju, U bojlu sreću i budućnost bolju. U bolju sreću? Al bude l' sreće za nas, Gdje znadeš dužnost preču: Izliječit rane što nas tište danas! O sreći duša nikad nek ne sanja, Dok sav ti narod treba smilovanja! Imasmo svoju krunu, Imasmo svoga kralja, Imasmo povijest, slavnih čina punu Al sad nas resi mučenička halja! Sad nije Hrvat svoj u svom! Ne silom, nego varkom Razdijeliše mu dom, Gdje svaku svetu stopu Za prosvjetu, Evropu, Natopio je svojom krvlju žarkom! U teškom jadu tom Veličje staro posta sanak tašt, Razdijeliše mu dom, Ko nekoć Jude čisti Hristov plašt! I Hrvatska nam, nekoć toli slavna, Obnemogla je, zamrla odavna, Malena sad, ko dragog groba gruda, A u njoj, jao, još toliko — Juda! A narod, puk? On mirno teža crnu zemlju svoju I blagoslov si teškom čeka znoju Uz groban muk. Zar zna on, što je propala sloboda, Zar zna on, što je izgubljena kruna, Zar zna on, što su pogažena prava? On samo zna, što trebaju gospoda, Da njima vazda bude torba puna, Pa mir i Bog! da još je živa glava! On slabo koga krivi, Što ti ga stigli jadi, On radi tek da živi, A živi tek da radi! A zemlja je i divna i lijepa, Pa blagoslov dijeli muki svakog rada, I velika bol ti živo srce cijepa, Gdje pohlepan ga tuđin u svoj koš sklada! Po načinu svojem Usrećit nas radi: On našijem znojem Svoju kuću gradi! A narav nam mati ne zna gospodara, Već tešku muku Od tisuć ruku Sa jednim mahom nesmiljeno shara! I gdje je seljak mile volje Promatro svoje plodno polje, U samu srcu već se radujući: Od zlatnog klasja puna kola, Gdje dva mu volka budu doma vući, — Sad nema možda žetve pola, I možda samo stim i pustoš gola! A harač platit treba, Ma zadnjom korom hljeba! O rode moj, o mučenički rode, I narav tako često strt te radi, Obiljem svakim Tvoje zemlje ploda, A ipak često pogibaš od gladi! U nevolji i svojoj teškoj bijedi Ne zdvajaj ipak bez kraja i mjere: Ta svaki narod bolju kob zavrijedi, Koj u se nikad ne izgubi vjere! Ne kloni duhom, trpi i podnosi, Pa makar bijedan — i tim se ponosi! Slabića svaki vihor o te baci, Na muci tek se poznaju junaci! O budi junak, sjekni voljom živom, I sada bogac — bit ćeš opet divom! NARODU Na odru vidim jadan već i Tebe. Pod silu su na njega Te polegli, Voštanice su oko njeg užegli, A Ti još živ, al ne znaš već za sebe! Oh, gdje je druga Tvojih boljih dana, Sloboda slatka, zaručnica Tvoja, Junakinja sred mira i sred boja — Odavno već je mrtva, pokopana! Pa zar i Ti već poginuti kaniš, A s teške boli, stid me je izreći: S kukavštine zar kaniš u grob leći, Ni od nje zar se ne znaš već da braniš? Sotonski smijeh zar ne čuju ti uši I poruge i doskočice smjele? Da, uprav tako vrazi se vesele Kukavno paloj izgubljenoj duši! A gle, i Ti bi mogo živjet istom, Da samo malo za njeg imaš sluha, Da samo malo imaš krepka duha, I Ti bi svojim mogo biti Hristom! I što je Tebi tuđa strla zloba Slobodu Tvoju, a već ljeta mnogo, Ko Isus Lazara, i Ti bi mogo Junačkom voljom dignut ju iz groba! Ah, ustaj rode! Ta još mrtav nisi, Zar okora Te još ne dira jeka? Zahrđala Te evo sablja čeka, O davno ona već bez posla visi! Oh, ustaj rode! ustaj s toga odra, Još stari ponos poginuo nije, Još duh otaca nad Tobom se vije. I zastava: crvena, bijela, modra! Oh, ustaj rode! Eno krasno polje, Na njemu trava tako se zeleni, Al da se jednoč krvlju zarumeni, Zar ne bi bilo divnije i bolje? Il zar se bojiš, zar bi bilo škoda, Da poginemo, toli jadno roblje? Nad tim bi poljem dignulo se groblje, Al na tom groblju nikla bi sloboda! Il ako svijest već nemaš više bodru, I ako baš uz najbolju si volju, Ne možeš više k tomu krenut polju, Već izdišeš na žalosnom si odru: Posegni bar u teškom jadu svome Za voštanicom zadnjom si žestinom, Upali kuću, Tvoja je starinom, Upali kuću, pa izgori s njome! RUŽMARINKE III Hrvatska je, dušo, Svaka moja miso, Dok ko čovjek budem Mislio i diso. Hrvatska je meni Raj i život pravi, Ona mi je uvijek U srcu i glavi. S njene teške kobi Jad mi srce cijepa: Ti si, ko i ona, Uboga, al lijepa! IV Rob sam, ljubo, istina je, Al baš zato ljubim žarko: U tamnici istom učiš Obožavat sunce jarko. Tamnica je izba moja, Hodi u nju, sunce, hodi! Pa me barem tu iz ropstva Popridigni, oslobodi! Tu će onda bit sloboda, Meni tako mila, sveta, Tu je neće uništiti Ni milijun bajuneta! DOMOVINA Zimska nojca već se šulja dolom, Sitne svijeće po svem pali selu; Sniježak prši, — svakom stablu golom Rad bi natko košuljicu bijelu. Na kraj sela stoji kuća stara, Kano raka čini ti se grobna; Al da vidiš, kako pogled vara, Ded zaviri na okanca drobna. Nasred stola svijeća dogorijeva, Do nje zdjela, pladnji, suđe ino; Majka kćerci, gle uz zipku pjeva: »Lijepa naša domovino«... Sinčić mali ocu si na krilu Drži knjigu punu slika, bajka; I začaran sluša pjesmu milu, Što mu snenoj seci pjeva majka. Netom šapnu rujne usne sina: »Reci, tato, što je domovina?« Otac svoje pogladio zlato, Pak mu milo odgovara na to: »Dok si bio malen kao seka, Domovina bila ti je cijela; Ova zipka kićena i meka, Majka, ja i ova izba bijela. Zipka te je ljuljala u sanje, Majka svojim mlijekom dojila te, Ja po izbi — nakon muke danje — Igrah s tobom igre umiljate. Malo poslije pružila se širom Preko dvora, vrta, naše njive, Donle gdjeno stoje vrbe sive, Gdjeno gorski potok šumi s mirom. Onda njojzi pripadala staja, I kravica, što nas mlijekom hrani; Male koke, što nam nesu jaja, Vjerni kudro, što nam kuću brani. Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu, Pružit će se ona po svem dolu, Cijelo selo obujmit će tude, U njemu dobre i radine ljude. Da još više: one humke, šume, Što će ljeti jagodama rodit; One bijele staze, ravne drume, Kud će tata nedjeljom te vodit. Ali tvoja duša dobro sluti, Da još dalje vode ovi puti: Vode preko polja, rijeka, gora, Vode uzduž širokoga mora. Svud se nađu sela, bijeli gradi, Svuda bistra uma dobri ljudi: Kojim isti govor život sladi, Kojim isto srce grije grudi. Oh, daleko, sinko moj, se pruža Ova naša domovina krasna; Njeno ime — mirisna je ruža, Njena slava — zvijezda vijekom jasna. O toj slavi pričat će ti knjige, Štono ćeš ih diljem škola učit', Pri tom često morit će te brige, Kako li ćeš pravo sve dokučit. Ali zato duša će ti ronit U davninu nevidovnih međa, Iz nje će ti kao bajka zvonit Zveket mača junačkih nam pređa. Ti ćeš doznat, ako su za grudu Zemlje svoje lili krvi česme, I sudbinu kako su si hudu U vječite okovali pjesme. Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom Čovječanstva prosvjetnome rodu; Kroz stoljeća branili ga šakom, Spasili mu vjeru i slobodu. Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača Snaga uma il mača, — Jer su kadšto usred bojne buke Pograbili pero još u ruke, Njim su čuvstva ocrtali vrela Smjele misli, mašte plamen živi, Satvorili ona sjajna djela, Kojim i sad cijeli svijet se divi. Tako pređi namrli nam slavu A sa slavom ovu dragu zemlju, Pak su onda naslonili glavu, Tihi sanak da u groblju drijemlju. Al iz groba glas nam šalju oni: Nek na umu sveđ nam domovina, Ne ćemo li, da ko zv'jer nas goni Tuđim svijetom strašna kletva njina! Kako i ja možda, sinko zlati, Već nad groba crnim lebdim jazom, Duša brižna htjela bi mi znati: Hoćeš li mi ti djedova stazom?« Sinčić — dotle mramornom u muku — Na srdašce metnuo je ruku, S tužnih misli glavica mu gori, Al on ipak krepkim glasom zbori: »Hoću, tato — kunem ti se vjerom, — Radit u dan, učit u noć kasnu: Junak bit ću mačem ili perom Za tu našu domovinu krasnu!« Sretnom ocu krupna suza kane: Znamen sveta blagoslova nijema; Sinčića si žarko ljubit stane, Pa ga onda na počinak sprema. Zimska nojca pustim vlada dolom, Ljudi u san tonu po svem selu; Sniježak prši — svakom stablu golom Rad bi natko košuljicu bijelu. HRVATSKOJ Ja znam, da nije danas više moda Pred tobom sagnut ponosno si čelo, I skidat pjesmom zlato s nebna svoda, Ovijat njim ti mučeničko tijelo ... Al ja sam, prosti, nešto glave svoje I ne ću kanit navika se starih: Ja pjevam noću, kad se zvijezde roje, I danju, kada svijetom sunce jari. Pa komu sve te da namijenim pjesni, No tebi, kojoj crn se otpad sprema: Med djecom tvojom već ti borba bjesni Za tuđe ... ko da tvoga više nema ... Al bila pri tom kakve gođer sreće, Pjevača tvoga ništa ne okrene — Ja volim tvoje ruho i od vreće No tuđe: bilo baš od svile cijene. I zato će te dalje ko i prije Sve pjesme moje, majčice, da slave — Ja znam, da danas to već moda nije, Al, ja sam, prosti, nešto svoje glave! ZAVJET Ne ljubit tebe mučenički dome, Za tebe ne dat isti život svoj, Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome Sa mlijekom majke duh usisah tvoj? Da, ljubim tebe, al ljubavi sila Ne da mi gledat da robuješ ti, Već sjeća me, da i u mojih žila Prevruća krvca za osvetom vri. Al mladom brzo skršili bi krila, Jer dosuđeni još nij' došo čas — Al nij' daleko, domovino mila, Pa sunce božje grijat će i nas. A kad se narod na osvetu sjati, I ja ko sinak ustati ću tvoj, Pa s milim Bogom, s milim Hrvati U osvetnički pohrlit ću boj. Tad vrele krvce poteći će mnogo, A smrt će harat, čudit će se sv'jet; Nu tko tad smrti bojat bi se mogo, Kad za dom mili slatko je umr'jet. Pa makar pao — za te past ću milu, Slobodno mr'jet ću — ne ko crni rob, A ti tad, majko, u slobodnom krilu Poginulom ćeš sinku dati grob. POZDRAV Neprelomnim krilom sa dalekog kraja Kud glinovit Tibar mutne valja vale... Moja miso hrli, a do onog raja, Gdje su mnoge suze uz znoj krvav pale. Tebi mlađan hitim, tebi vilo speta, Tebi krasna majko po Judam prodana, Tebi tužni rode — uspomena sveta I slavo i boli ranih mojih dana! Nemila li sudba otrgla me od tebe, Sa ustana tvojih s' zagrljaja tvoga, Nek u tuđoj zemlji srce moje zebe, Do dna pijuć kalež roba ubogoga. Daleko mi jesi, al uzdasi zdvojni, Što ih tužna šalješ ocu tvomu Bogu Zgađaju mi srce, kao nož ubojni ... Pomogo bih tebi, ah, da samo mogu! Pomogo bih tebi... al još nije hora Još ispila nisi kaleža gorčine; Usud to ti dao — tako biti mora, Znojem, da ti plaćat harač otkupnine! Oh! da znadeš: koli srce mi se c'jepa, Kad ti vidim suzom sve v'jekove pune! I u zdvojnoj boli, majko moja l'jepa Trn ti svaki ćutim mučeničke krune. Želiš vidit sina l', pitat: kako mu je... ? Gledaj! oh tuđinstvo nad se je svelo, Zapušten je — samac — a rešetka tu je, Na studeno gvožđe znojno tišće čelo ... ! Milo dahne lovor Italije bajne, Al do njenih čara meni majko nije — Trgaju mi mozgom misli crne, vajne Ne znam da li živim, grob li jur me krije? Al da sasma zdvojim, jer nam tek robovat... ? Ne! ja kroz mrak vidim bolje tvoje doba, Divovi će tvoji lanac ti otkovat. Oni će te dignut, da si i sred groba. Dok mu oko tužno tek sadašnjost plače Ja kroz suze viđam i Davida tvoga... Golijatske pandže, gdje te već ne tlače, Gdje slobodna slaviš osvetnoga Boga. Pa mi budi zdravo, oj, daleki kraju, I ti sinje more, oj', kol'jevko moja! Zdravo, zdravo! slatki domovinski raju I sve kćerke tvoje i sva djeca tvoja! Upri čvrstim mahom, Ti sputani rode — Pošten uv'jek otkad sv'jet te je poznavo — Uz divove stupaj do slobode ... Pod okriljem Boga zdrav mi budi, zdravo! NA NEHAJU Bje noć, kad s gola Nehaja mi visa Na tamno more mutan pogled pao, Kad zirnuh okom preko ljuta klisa Slobodu gdje je Uskok branit znao — Bje noć, i svuda goli gledah kamen I disaj slušah rodišta mi draga, U duši sveti gorio je plamen A gorak uzdah proklinjo mu vraga. I stajah tako. .. plakat mi se htjelo, Nad kamnom sudbom ispod kamen — grada I drhtalo mi tajnim strahom t'jelo A srce tisuć ovijalo jada I mišljah: tako sjećaju se tebe I tvoje slave nekadanjeg sjaja Kad za druge si, više neg za sebe Ti krotit znao i lava i zmaja?! Da to je prošlo, sad od slave tvoje Tek djeci tvojoj jedan osta znamen, Poštenje čisto kao sunce što je I značaj tvrđi neg što živac kamen. To zapis svet ti, za njim da mi segneš, Ta u njem sva ti orlovska je snaga I ne boj mi se pošteno li pregneš Ti v'jek ćeš svoga odrvati vraga! Ušutjeh — zanos svladao me mlađan I snatriv klonuh pod zidine slavne, Oćutjeh pokoj da me blaži slađan I slavlje zgledah posred noći tavne: Sve s mora, gora rod se kupi bratski Na povrate je sa krvava pira A srca stresa poklik svehrvatski: To rob se krvlju dovinuo mira! I prenuh se: sa Nehaja visa Na tamno more pogled mi je pao I zirnuh okom preko ljuta klisa, Slobodu gdje je Uskok branit znao... Pa kliknuh: Živi moj uskočki grade I tvoja sunce ogrijat će vrata, Da, i ti svoje prebolit ćeš jade, I puknut zora slobodi. Hrvatal HRVATSKOJ Raskrivaj se raju, planite nebesa S anđeoskog plama u tom hramu svetom, S nje kad kopren skidam; u prah iz čudesa, U prah pred tim mnoštvom, pred tom ženom U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom! Sa krvava gvožđe zarđalo znoja Takvu li te gledam, tužna kakva li si Izmučena majko, oj Hrvatsko moja?! Skršenoj na dasci drhturiš li tako Kraljice o časna, lijepa i tužna?! Podupr'jevši glavu, trajuć kojekako Tu zar, majko, čekaš čas pokopa suzna?! O zar zbilja klone, pa ti usnut valja I osjećaš skori grob da čeka tebe — ? Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja I budućnost tvoju za uv'jek pogrebe! Ne boluješ smrtno, što o žiću dvojiš, S tegotnijeh rana padaš u očaje! Samo težak uzdah za uzdahom rojiš Da si djecu kuneš srce ti ne daje, To je srce majke, milosrdna dara Mileno i blago kao doba cv'jetno I to srce puno nebeskoga žara, Mila moja majko, ono nije sretno. Šta ćeš? Je I’ da kucaš nesinu o vrata, Da moljakaš ono, što te Bogo patri Ah, ta tebi ne bi mnogi od Hrvata Dao ni da žila otopiš o vatri! Gotove su ruke da pograbe Tebe Pod konopac da te preprodadu gr'ješno, Komu li si majka? mareć tek za sebe Osim novca sve je tvojoj djeci sm’ješno! Pogledaj me majko, gdje preda te padam Sretan što te majkom slatko zvati smijem; Tu u tvoje krilo mlado čelo skladam Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem! Sve je moje pusto, c'jelim, majko, plamom Preda te se spuštam, sve si moje milje, Jednom dušom dišem — tebi žrtvovanom, Jednu crkvu imam — tvoje to okrilje! Tu se mlađan kunem: još nas ima dosti Prokušanih b'jedom, odvojenih jadom; Prokleli smo ovaj život od milosti Tebe ćemo dići — ma i krvnim radom! Do patničkog krsta sve nas oko nosi, Zapinje o čelo raspetom božanstvu; Zavidna nam usna krunu ono prosi Nek bi tebi bili, Ono što čovječanstvu! Oj Hrvatsko sveta, kad ću tako za te Pod žrtvenik klonut čela žarka, vedra? I slobode traci kad će da te zlate U grobu će mrtva zadrhtati njedra. Možda za te slave ti ćeš tugo moja, I moj uz prah stati i prošaptat tiho: »Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja, Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!« A gle, majko moja, dok se ovo bijem Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem — Da tvog srca nemam ja bih davno sveno! Ti me tako kr'jepi, ti me vodi sobom Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja, Da uznognem, majko, vragu ti nad grobom Kliknut: »Zdravo sretna, oj, Hrvatsko moja!« DOMOVINI Širi ruke, majko roda, Čeda tvoja dar ti nose: Krunom slave trudna ploda Vjenčaju ti zlatne kose. Širi, majko, tople grudi, Dar je ovaj tvoja dika; Anđeo se slave budi I vrh tvoga žrtvenika! Znam u kolu gordih vila Tuđe krvi, tuđeg sv'jeta Teška li je sudba bila Zgaženog ti lovor — cvjeta; Tuđe vile, tuđi ljudi Gledali su sm'jehom na te, Uzdisale tvoje grudi; Ali tko je pito za te?! Pometnuše ime tvoje, Pometnuše, živi da smo, I da ono ralo svoje U mačeve prekovasmo. Evropi je cv'jeće cvalo, Tvoja krv ga zali sveta; A ti osta janje malo, Što odnosi grijehe sv'jeta. I kada si venut stala S tuđe, majko, brige krive, Tad je jedna suza pala Niz božije oči žive, Te orosi puna žara Tvog seljaka ruke vr'jedne, Tvog radnika ubogara; Sve ti gladne i sve žedne! Davne dane, duga ljeta, Uz komadić skrbna kruha, Pregnu sinak tvoga sv’jeta Čvrste ruke, mirna duha. Genij rada pred njim leti, Napr'jed, napr'jed staze vode, Za Hrvata gdje se sv'jeti Zv'jezda sv'jesti i slobode! Genij rada s njim koraca, I kroz polja i kroz gore Na talas se s njime baca, U utrobu zemlje ore; Gdje je naša kuća mala, Tu domaću prede žicu, A djedovskih glas gusala Čini medom večericu. Znoj i suza svijest griju, Gdje anđeo rada vodi; Žuljne ruke v'jenac viju Napretku ti i slobodi! Mučno smo ga, majko, pleli Nek je ljepši tvojoj sreći, Cv'jeće s njega nek ti veli, Što ne može usna reći. Mahni, majko, svetom rukom, Čeda svoja blagoslovi; Ta motikom, tvrdom kukom, Stvorismo ti darak ovi, — O a takvi, majko, dari Novom snagom krvcu hrane, Ko da mlado sunce žari Prolistale vite grane. I žarit će! Dok nas bude, Listati će stablo tvoje, Dok je one svete grude, Kud se naša čela znoje! Ti ponosne širi grudi, Dan je ovaj tvoja dika, — Vila slave već se budi Uvrh tvoga žrtvenika. MOJ DOM Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I ... gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše I ne vraćaju dug. Ja nosim boštvo ovo — ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni, Ja past ću utoma. Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu v'jek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlađe sne! Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila Ja obraz pron'jeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen. I kralje izn'jeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren — đulistane I morske vile dah. ... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio I bježat moram sv'jet; U v'jencu mojih sanja već sve je pogazio, Al ovaj nije cv'jet. On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom Na javi i u snu. I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O je li jošte tu?l Slobode koji nema, taj o slobodi sanja Ah ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir! Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud, Ko zv'jezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore, I ... lutam kojekud. Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zv'jezde udivljene, To moj je, moj je dom! 1909 Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, zbiru u uzama. ISELJENIK Na dalek evo krećem put Spram tužnih tuđih strana, Od bola puca moja grud, U srcu pišti rana: Oj zbogom kućo, drago selo zbogom, Ja ostah samac, sam sa mojim Bogom Sa grunta mog me tjera dug Za porez i lihvara Zaplijeniše već i plug. Dok čopori Mađara Ko nekad Turci ono malo grabe, Što ostade od doklaćenog Švabe. Tek nebo, more, magla, dim — Ah, osto doma da sam! Al' živjet doma nemam s čim, Na svomu prosjak ja sam, Jer rodna zemlja sinu je tuđina, A Hrvatska je strancu domovina! Ko slijepac hajd u novi svijet, Da budem novo roblje, I ne znam, gdje ću samac mrijet, A seosko će groblje Pod križem moga djeda čekat mene, Dok vani budem crko, kao štene. Ah proklet bio onaj čas, Kad rodih se Hrvatom, Jer tuđinski nas glođe pas, A konop nam za vratom. Dok zemlja naša ima samo groba Za svaki trzaj hrvatskog roba. Ej kamo sreće, da me val Tog silnog okeana Na kakav topli baci žal, Gdje sunce novog dana Za ropstvo ne zna ljudskih miliona I grije sreću novih Robinzona. Robijaški ću dlanat ja, Da spasem očevinu, Od brige neću naći sna, Dok žena već pri vinu Sa bogzna kime s rukom ispod ruke Profućkat moje ušteđene muke. Moj Bože, hoću l' ikad ja Sa rukom oko vrata U oko gledat, kako sja I slušat njegov »tata«: Sve preko okeana gledam to siroče I slušam kako cvili: »Oče, oče!« To sunce što me grije sad, I sinu mom će sjati, Pa kada bude momak mlad, On, jadnik, neće znati, Da zajednički sunce tek imamo, Na svijetu sunca — mrve sunca samo. Na dijete moje, bijedni crv, Sa moga debla grana, Moj mili sin i draga krv, Cvijet moga jorgovana, Kad dođem kući, bude l' hude sreće Moj rođen sin me više poznat neće !... Što moju ženu čeka sad, Ne pričajte mi, ljudi: Obljubit će ju žandar mlad Il' onaj financ ludi, A moje dijete iza kućnih vrata Će tepat nemoćnički: »Tata, tata!« A doma vratim li se kad, Ja kopile ću naći, Pa pustiću krvcu tad I majci mu i ćaći: Amerika poštedi l' moju glavu, Donijeti ću je, al' za Lepoglavu. Izgubih s otadžbinom, sve, Što imam na tom svijetu: I ženu, dijete, sve — al' ne Slobodu moju svetu, Slobodu moju svetu, Pa bit ću radnik, biti ću siroma, No slobodan ću bit — što nisam doma. No šta će meni tuđi krov, Sloboda tuđeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, A svog bez zavičaja Je teško živjet, teže još umrijeti: Jer svaka ptica svome jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, Bez njega — Niko, Neko, Pa plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona. PRI SV. KRALJU Prizor Stjepanovog Doma Priča gotski san. Modri tamjan i arome Puni sveti stan. Stanac kamen, hrabri Toma Erded, Bakač ban, Heroj sisačkoga sloma Sja ko onaj dan. U katedralu, kad su teške noći, Na banov grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiat reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije! GOSPA MARIJA Ima jedna mala gospo Marija Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzu suzom vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim draga nacijo, Samo tebi služim, oj Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znam, Za te živim, samo za te, amen! TO DAVNO BJEŠE ... To davno bješe... krv i suze tekle Sred burna vijeka — al' i sunce sjalo; Sjajne su munje gustu tamu sjekle, Dok sve nam klonu — u noć crnu palo. Val prođe, al' još dirnute luči Odsjevi bliešte pred našim očima, Još vihor drevni žilama nam huči, I kremen niče u našim srcima. Slaga, tko reče, da smo lovor grana, Melem na rani, duga u oblaku: Mi porod jesmo vuka i arslana! Što davno bješe i sad je u nama; Još snaga stara tjera čvrstu šaku, Da digne zide porušenog hrama. U SELO Dan velji selu cetinjskome svane. Kralj ispred kuće županove sjaho. Kmeti se kupe; promatraju plaho Vladare, gospe, velmože i bane. Dotrko župan: — Svietla kruno, gdje si Sjahao? Selo kukavno od vieka ... — Župane, tu ću ostati. Donesi Pogaču crnu i zdjelicu mlieka. — Kmetici maše ... Žena strepi. Njeno Čedo kralj svoja na koljena sjede. Dijete isprva gleda prestrašeno. Trak sjajan sinu u zjeni veseloj. I crvić kralju po bradi bijeloj Ručicom tapka; ciče: — Djede! Djede! ROTNA GOMILA I. Narod se smrknu, uskomeša, plane: — Ne ćemo u rat, u zemlju daleku! Silniče, glava u prah pane! — I starac neki spram šatoru jurnu; Kamenom kralja u čelo pogodi, A vladar skoči, mač mu u grud turnu. Zatuli mnoštvo, kupi se i roji. Kiša kamenja odasvud se prosu. Sam, ranjen, krvav kralj uspravan stoji I kliče: — Vječna nek vas mora davi! Svijetlu krunu Tomislava kralja Gledali odsad tuđincu na glavil — A mnoštvo urla, kam za kamom pada. Zakopan kralj je do pojasa. — Viri Iz onog stijenja krvare mu brada. Zloguko kriče izranjena usta: — Hrvati, uvijek tužno roblje bili! — Kremena kiša bije teška, gusta. Nestade glave. Jošte zrakom prši Stijenje teško, i srdžba ne jenja ... Glas zamre .. . Puk se razilazi. — Strši Sred polja grdna gomila kamenja.. II. Oj Dmitre, ja sam, tužna tvoja žena! — Madžarska jeno, ti si meni teža Od ove teške gomile stijena. — Oj Dmitre! Pala duboka je tmica I kiša lije. Rieku suza roni Na grobu tvome Lepa udovica. — Ne plači! Voda izjela mi oči I kosti skvasti; žarča od žerave Žeže me suza, što se niz kam toči. — Nisam li tebi, dragi, govorila: Zgnječi te zmije, gamad utamani... Oj tugo moja! Oj sudbo nemila! Umukni ženo! Do grobnice moje Dopire urlaj olujine noćne, Al' mir mi krati jaukanje tvoje. — Na njih ću, Dmitre; zvati svoga brata. Koliko tebe pogodilo kama, Toliki lanci sputat će Hrvata. — Odmakni, idi! Nosim na grudima Kraljevstva jednog teške ruševine. Pusti me tužim nad svojim jadima Uz pljusak dažda i huku vjetrine. — ZVONIMIROVA LAĐA Još je tu. Na tvrdoj siki Jošte leži nasukana. Osamsto minu ljeto, Što je mlate sa svih strana. Što je lome i drmaju Burni vali i oluje. Slomila se, prignula se: Na piesku je — al' još tu je! Pokraj Drača i Sasena, Blizu Krta, pred Avlonom Borila se ona slavno I s galijom i s dromonom. Na njojzi je sto tragova Udaraca i uvreda, Na njojzi je sto znakova Veljih slavlja i pobjeda. Sanja liepim o zemljama, Hole borce i galije, A vjetar joj krmu ruši, A talas je o bok bije. Konop zuji u vjetrini: — Ko lanac sam gvozden bio Kad o meni, svet, slobodan, Kockasti se barjak vio. — Škriplje krma: — Gdje si sada, Snažna ruko kormilara? Zašto, more uvijek na me Tvoj se ljuti bies obara? — A utroba u mećavi Noćnoj ječi: — Oj, ta sika Do kada će da me drži U čeljusti od čelika? — I lađa se zdvojno trza: — Zar da ovdje tužno gnjijem? Dignite me: neka djipnem, Nek zajedrim morem tijem! — Osamstoto ljeto teče I sve vali lađu biju, I sve sikću munje žive, I jesenje kiše liju. Snažno o nju udaraju Vjetar, talas i oluje. Slomila se, prignula se: Na piesku je — al' još tu je!