POVIJEST KATOLIČKE CRKVE
LOVRO KATIĆ
HRVATSKA KNJIŽARA SPLIT, 1933.


Uvod

Pojava je Isusa Krista stožer oko kojega se okreće cijela povijest. Nijedan događaj u povijesti nije toliko promjena prouzrokovao u vjerskom moralnom, kulturnom, socijalnom i filozofskom pogledu kao što ih je izvela nauka Isusova. Isus Krist veže među sobom vjekove, nebo i zemlju onako kako je u Njemu u jednoj osobi vezano čovječanstvo s božanstvom. Svrha dolaska Isusova bila je povratiti čovjeku prvotnu svetost koju je Adam grijehom izgubio, učiniti ga baštinikom kraljevstva nebeskoga i adoptiranim sinom Božijim. Da to postigne, osnovao je društvo koje će okupiti ljude, čuvati neiskvarenu nauku svoga utemeljitelja i podati ljudima sredstva kojima će postignuti tu svrhu. To društvo jest Crkva Kristova. Crkva se sastoji od članova, to su ljudi, i od glave, to je nevidljivi poglavar Isus Krist i Njegov vidljivi namjesnik — Sv. Otac Papa. Crkvu sastavljaju ljudi, nesavršeni stvorovi kojih je život pun promjena, i stoga Crkva ima svoju povijest. Povijest je naime skup događaja, a povijest Crkve je skup događaja u samoj Crkvi.
Ako s glave ljudske ne padne nijedan vlas bez Božje volje, to će se tim više vidjeti prst Providnosti u povijesti Crkve Kristove. Jer Bog ostavlja čovjeku slobodnu volju, u povijesti Crkve vidjećemo i zla koje je prouzrokovao ljudski elemenat u njoj. Ali uz ovo zlo mnogo je više dobra, koje svjedoči kako Bog i zlo na dobro obraća. Tim se očituje djelovanje božanskog elementa u Crkvi.
Ovo su smjernice koje će nas voditi pri proučavanju crkvene povijesti, ovog veličanstvenoga djela ljubavi i mudrosti Božje.


I
Historička osoba Hristova i početak Crkve

Život Isusa Krista pripovijedaju nam četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan. Matej i Ivan bili su očevici života Isusova. Pratili su Ga po Palestini i nakon uskrsnuća Njegova vidjeli su Ga svojim očima. Ivan to jasno ističe: »I koji je vidio, ovo je svjedočanstvo izveo, i znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.« Marko je učenik sv. Petra koji je svome učeniku pripovijedao život Isusov. Luka je slušao o Isusu riječi apostola Barnabe i Pavla. Za vjerodostojnost i autentičnost evanđelista jamči to što su vjerno prikazani u njihovim spisima povijesni događaji onoga doba, inače vrlo zakučasti. To je dokaz da su pisci suvremenici događaja. Već u prvome vijeku citiraju evanđeliste crkveni pisci Papija, Polikarp, Irenej i Klement Rimski. Ovi su i sami bili apostolski učenici i dobro upućeni u život Isusov pa ne bi dopustili da se laž piše, a još manje bi se i sami pozivali na lažne svjedoke. Evanđelisti su uzorni povjesničari. Nepristrani su, opisuju i pogreške prvih doglavnika Isusovih, a mirno pišu i o neprijateljima Isusovim, štaviše i o Judi. Da su njihovi spisi došli u svome prvome i prvotnome obliku do nas, jamče nam opet bezbrojni citati iz djela crkvenih pisaca, koji se potpuno slažu s evanđeljima, a potječu iz prvih vjekova. Crkva je odmah u početku najstrože odbacivala t. zv. apokrifna evanđelja nastojeći da očuva čistu povijest Isusova života.
Osim evanđelista sačuvaše nam uspomenu na Isusa i neki pisci koji nijesu pristalice Njegove nauke.
To su:
1) Židovski znameniti pisac Josip Flavije. On je napisao oko 94 god. poslije Isusa povijest svoga naroda pod imenom »Židovske starine«.
U ovom djelu opisuje smrt sv. Jakova Mlađega i zove ga »bratom Isusa koji se zove Krist«.
2) Pismo Mare Sirca. Mara Sirac zarobljen od Rimljana piše pismo za utjehu svome sinu Serapionu. U pismu spominje Isusa i zove ga mudrim kraljem židovskim upoređujući Ga sa Sokratom i Pitagorom. Još pripovijeda kako su ga Židovi ubili, ali On i dalje živi u Novom zakonu, što ga je sam dao, a Židovi su sebi pospješili Njegovom smrću svoju propast. Ovo pismo pisano je između 73—170 god. po Isusu. Bez obzira na autentičnost ovoga pisma ono vrijedi kao historičko vrelo radi svoje starine. Dokazom je da se u doba njegova postanka nije dvojilo o postojanju Isusovu.
3) Kornelije Tacit, najbolji povjesničar rimski, kaže da je Neron podmetnuo kršćane kao krivce za požar Rima i ljuto ih progonio pa nastavlja ovako: »Začetnik je ovoga imena Krist koji je za vladanja Tiberija, a od prokuratora Pilata, osuđen na smrt.« (Hist, I, 13.)
Mimoišavši svjedočanstvo Suetonija (75—160) i kasnijih povjesničara, spomenućemo Plinija Mlađega. On je pitao za savjet cara Trojana oko 111.—113. godine kako ima postupati s kršćanima, kojih ima mnogo u Bitiniji. Pripovijeda o njima da se sastaju i pjevaju himne Kristu.
Kako su se za prvih šest vjekova računale godine po raznim erama n. pr. po olimpijadama, od sagrađenja Rima i sl., to nam se nije sačuvala tačna godina rođenja i smrti Isusove. Prvi je počeo računati godine od porođenja Isusova Dionizije Mali (Exiguus), opat nekoga samostana u Rimu, u VI. vijeku.
Danas se drži da se je Isus rodio 749 god., a umro 3 travnja 782 iza sagrađenja Rima.
Isus Krist je tri godine propovijedao svoju nauku i između svojih pristalica odabrao 72 učenika, a od ovih opet 12 apostola. Obećao im je da njihova društva neće pobijediti paklena vrata. Umro je mučeničkom smrću izdan od apostola Jude Iskariota, no nakon uskrsnuća je potanko uputio apostole u uredbe, sakramente i sve što je morala imati od njih osnovana Crkva.
Kao dan ustanovljenja Crkve uzimlju se Duhovi kad je sišao Duh Sveti u plamenim jezicima nad apostole. Toga dana sv. Petar počinje prvi naučavati evanđeosku nauku i obratio je tri tisuće Židova. Crkva se je širila neustrašivim apostolskim radom koji su i čudesa pratila. Kad je to zabrinulo poglavice židovske, zabraniše oni apostolima propovijedati, ali Petar odgovori: »Više treba slušati Boga nego ljude«, pa apostoli propovijedahu unaprijed bez obzira na zabranu židovskih poglavica.
Uzorna je bila prva kršćanska općina. Danomice su se kršćani sastajali pri »lomljenju kruha« t. j. kod sv. mise, primali su sv. pričest, dobrovoljno davali sve svoje novce u zajedničku blagajnicu. Apostoli su izabrali i redili sedam đakona da se staraju za svjetovne potrebe vjernika, a onda i da pomažu njima u propovijedanju. Doskora eto i progonstva. Prvi je mučenik bio đakon Stjepan, kamenovan od Židova. Jakovu Starijemu Irud Mlađi otsječe glavu. Sv. Petar je bio utamničen, a tako su redom i drugi apostoli bili progonjeni. Za progonstvima zare daše i krive nauke. Otac hereza je Simon Magus, koji je htio od apostola kupiti dar čudesa. Naskoro se ni sami vjernici ne mogoše složiti da li su dužni pogani, ušavši u njihovo društvo, opsluživati zakon Mojsijev.
Apostolski koncil (50 ili 51 po Is.), na kojem je uz ostale apostole bio i sv. Pavao, odredi da vjernici Kristovi nijesu dužni obdržavati Mojsijevih zakona, već u koliko se Mojsijeve uredbe nalaze i u evanđelju.
Tako već u početku života Crkve nalazimo u njoj malu sliku cijele njezine povijesti: Božji i ljudski elemenat, pomoć Božju i progonstvo ljudsko, sabore pod nadahnućem Sv. Duha (»svidjelo se Duhu Svetome i nama«, glasi odluka apostolskog koncila), hereze, ljudske zablude, ali i odlučne kreposti.


II
Raširenje Crkve za apostola

U prvom je redu nauka Isusova bila namijenjena Židovima pa onda i poganima. Židovi su već Starim zavjetom bili pripravljeni na dolazak Kristov, no kako je nauka Kristova sve ljudska, Židovi je, u većini, ne primaše, jer su držali da su oni jedini dostojni imena odabranog naroda. Oni pak koji su shvatili kraljevstvo Kristovo kao duhovno, a ne zemaljsko kraljevstvo, ti su svim srcem pristali uz evanđeosku istinu.
Pavao, negdašnji progonitelj Kristove nauke, rasvijetljen milošću Božjom, ne odričući se nigda židovskoga imena, postaje apostolom svih naroda.
Kršćanska se je nauka početkom širila najviše po Palestini i Maloj Aziji. Poslije su se apostoli razišli po cijelome poznatom svijetu. Najbolje smo upućeni u djelovanje sv. Petra i Pavla, jer ga je opisao sv. Luka. Od Pavla nam se je sačuvalo 14 poslanica raznim crkvenim općinama i dvije od sv. Petra.
Prema molitvi Isusovoj »da svi budu jedno kako smo Ja i Ti, Oče, jedno« apostoli, prije nego se raziđoše, sastaviše formulu nauke Isusove da tako svi po cijelome svijetu naučavaju istu nauku, ne samo u suštini, već i po obliku. To je naše »apostolsko vjerovanje«, naravski ne doslovno, već u bitnosti.
PETAR je prvi na Duhove naviještao Kristovu nauku Židovima. Negda se je odrekao Isusa, a tada tisućama dovikuje da je Isus uskrsnuo. Poslije je bio vjerovjesnikom po Palestini i, valjda, po Maloj Aziji. Prvi je primio poganina Kornelija među sljedbenike Isusove. U Rimu je podnio mučeničku smrt zajedno sa sv. Pavlom za prvoga progonstva u doba cara Nerona.
Posve je sigurno da je sv. Petar stolovao i umro u Rimu. Najstariji crkveni pisci i Sveti Oci to nam svjedoče. Samo ćemo nekoje napomenuti: Klement Rimski (papa od 91-100 po Is.) u prvom pismu Korinćanima spominje kako su među Rimljanima ostavili najljepši spomen mučeništva sv. Petar i Pavao.
Kad su vodili sv. Ignacija sa dalekoga istoka, iz Antiohije, u Rim (oko god. 167), on je napisao glasovito pismo Rimljanima. U njemu im kaže: »Ne zapovijedam vam kao Petar i Pavao. Oni bijahu apostoli, a ja osuđenik, oni slobodni, a ja sve dosada rob.« Dakle, Petar i Pavao su naučavali u Rimu. U crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskoga († 340) nalaze se ove riječi: »Kad je, dakle, nauka Božja prosvijetlila Rimljane, toliko svijetlo istine rasija se u pameti onih koji su Petra slušali, da im je bilo malo jednoga samoga slušati i nijesu bili zadovoljni da prime nauku nebeskoga glasa živom riječju, a ne pismom, i zamoliše vruće Marka, pratioca Petrova, čije evanđelje i danas postoji, da im ostavi uspomenu one nauke koju su na uho primili«. To nam pripovijeda Klement Aleksandrijski († 216) u šestoj knjizi »Crta«, što svjedoči i Papija, hijeropolitanski biskup. (Papija je pisao oko 130 god.) Ta dva svjedočanstva iz drugoga vijeka koja navodi Euzebije, pisac iz IV vijeka, tvrd su dokaz da je zaista Petar bio u Rimu. Isti Euzebije donosi pismo Dionizija Korinćanina (oko 170 god.) pisano Rimljanima: »Tako i Vi tolikim naukom vašim pomiješaste sjetvu koja je uzrasla od sjemena Petrova i Pavlova, biva Rimljane i Korinćane. Oni dva stupivši u naš grad, podučiše nas posijavši sjeme evanđeoske nauke i pođoše zajedno u Italiju pa kad Vas slično naučiše, u isto vrijeme podniješe mučeništvo.« — Irenej, biskup lionski († 202 god.), u djelu »Contra haereses« (Protiv hereza) piše: »Tako je Matej među Židovima napisao evanđelje na njihovu jeziku, a Petar i Pavao propovijedali su u Rimu i utemeljili Crkvu.« (Contra haer. III, 1, 3.) Rimski svećenik Kaj (oko 200 god.) ponosi se, što se u Rimu nalaze znakovi pobjede sv. Petra i Pavla. Jedni drže da su to mjesta mučenja, a drugi da su grobovi apostola sv. Petra i Pavla. — Kasniji vjekovi više obiluju dokazima, ali je dosta spomenuti i te najstarije. I putokazi za hodočasnike već iz sedmoga vijeka spominju grobove apostola, katedru sv. Petra i mjesto gdje je sv. Petar krstio. — Sv. Petar piše u prvoj epistoli: »Pozdravlja vas Crkva u Babilonu i Marko, sin moj«. Kako on nije nigda bio u Babilonu, to se pod tim imenom bez sumnje razumijeva Rim, koji je radi svoje razvratnosti i progonstva kršćana bio za sv. Petra jednak Babilonu. Tako tumače te riječi Papija, Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski, dakle, najstariji pisci. Napokon je sva kršćanska starina uvijek gledala u Papi nasljednika sv. Petra, a to je očit dokaz njegova boravka u vječnom gradu.
Posljednji je bio po pozivu, ali po milosti i uspjehu jednak ostalim apostolima, Sv. PAVAO. Bijaše kolerične naravi, postojan, učen u židovskom zakonu i vješt grčkoj knjizi. On je prvi kršćanski filozof, izvrstan organizator i propagator. Životni mu je cilj slava Isusova. Svijestan je svoga zadatka, i zato ga ne plaše silni napori ni mnogobrojna progonstva. Bog mu je osobitim viđenjem otkrio slavu nebesku da ne bi klonuo. Kad je Pavao molio neka »ostan puti« otkloni Gospodin od njega, primio je odgovor: »Dovoljna ti je milost moja, Pavle«.
U tri je maha proputovao Palestinu, Siriju, Cipar, Malu Aziju, Makedoniju i Grčku. Uhapšen, jer da vrijeđa Mojsijev zakon, bio je u tamnici u Jerusalimu, ali se nije dao bičevati viknuvši ponosno u zaštitu svoga prava: »Zar Vi smijete bičevati rimskoga građanina?« Odatle je odveden u Cezariju k namjesniku Feliksu. Kad ga nasljednik Feliksov Festus htjede vratiti u Jerusalim, Pavao ne pouzdajući se u židovsko pravosuđe, reče: »Ja potpadam pod carski sud!« I tako bi odveden u Rim gdje je bio samo u kućnom zatvoru. Na taj je način mogao lako širiti kršćansku nauku, jer je svakome bilo slobodno k njemu zalaziti. Valjada mu je i tu pomagao zagovor Senekina brata Galijona, koji mu je bio dobar znanac. Oslobođen zatvora regbi da je dospio i u Španiju. Danas se misli da su sv. Petar i Pavao poginuli 64 god. po Isusu. Petar je strmoglavce razapet, a Pavlu, kao građaninu rimskome, osječena je glava.
Po vrlo staroj tradiciji bile su moći sv. apostola Petra i Pavla ukradene iz Vatikana, ali radi oluje ostavljene i sakrivene na Via Apia, gdje je sada bazilika sv. Sebastijana. Crkvene bogoslužne knjige rimske Crkve još iz doba Konstantina Velikoga slave uspomenu ovih dvaju apostola »u katakombama«. Po Jeronimovu Martirologiju ovo bi se zbilo g. 258. Suvremenik sv. Jeronima papa Damas postavio je i natpis u katakombama na uspomenu ovoga prenosa moćiju apostolskih. Životopisac sv. Sebastijana kaže da se je htio pokopati »juxta vestigia apostolorum — blizu grobova apostola«. I za sv. Kvirina, sisačkoga mučenika, spominje se da je bio prenesen u Rim i položen u katakombama na mjesto gdje su počivale kosti apostola Petra i Pavla.
Arheologija je sve ove vijesti potvrdila. Od god. 1913 do 1919 kopalo se je kod crkve sv. Sebastijana u Rimu, i našli su se napisi koji spominju grob sv. Petra »Domus Petri«, zatim molitve i vapaji upravljeni sv. Petru. Ima i napisa koji spominju bogoslužne čine na grobu sv. Petra (refrigerium).
Ostali apostoli
Sv. Ivan je bio najmiliji Isusu. On je na posljednjoj večeri počivao na grudima Isusovim, njemu je Gospodin preporučio svoju majku kad je Ivan zajedno s Bl. Djevicom stojao podno križa Spasiteljeva, Ivan je ostao u Jerusalimu do smrti Djevičine, a onda je propovijedao po Maloj Aziji. Za cara Domicijana, kako kaže predaja, doveden je u Rim i bačen u kotao vrela ulja, a kad je ostao neozleđen, prognan je na otok Patmos (Sporadi). Tu je napisao proročku knjigu »Apokalipsu«. Iza smrti Domicijanove vrati se u Efez gdje napisa svoje Evanđelje. Ivan je napisao još i tri poslanice. Umro je u Efezu u dubokoj starosti od sto godina.
Sv. Jakov Stariji, brat Ivanov i prvi biskup jerusalimski, nije se micao iz Jerusalima, gdje ga je kralj Irud pogubio oko 42 godine.
Sv. Jakov Mlađi, rođak Isusov, bijaše vrlo cijenjen radi svojega svetog života i prozvan »Pravednim«. Židovi su ga strmoglavili s vrha hrama i onda kamenovali. Od njega se je sačuvala jedna poslanica koja je osobito važna, jer uči: »Budite tvorci riieči, a ne samo slušači varajući sami sebe. Što koristi, braćo ako tko kaže da ime vjeru, a djela nema? Može li ga viera spasiti? Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi. Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez dobrih djela mrtva«. Ova poslanica spominje i sv. sakramenat posljednje pomasti.
Sv. Andrija, brat Petrov, propovijedao je po Maloi Aziji Origen kaže da je zašao i među Skite, dakle u Južnu Rusiju. Stoga ga štuju Rusi i Poljaci kao svoga apostola.
Sv. Matej je napisao Evanđelje židovskim jezikom. Isprva je naviještao riječ Božju po Palestini, a kasnije, kako neki stari pisci kažu, u Etiopiji.
Sv. Juda, prema grčkim i sirskim piscima, širio je evanđeosku nauku po Siriji i Mezopotamiji, ali to nije sigurno. Od njega je ostala jedna poslanica.
Sv. Filip je propovijedao po Maloj Aziji i u Hierapolu je umro mučeničkom smrću.
Sv. Toma, prozvan Didimos (bliznac), kako kažu stari pisci, otputovao je među Parte da širi vjeru Isusovu i dopro je do Indije.
Sv. Bartolomej djelovao je po Arabiji, Mezopotamiji, Partiji i Armeniji, gdje mu je živu koža zguljena, kako hoće tradicija.
Sv. Šimun, prozvan Zelota radi revnovanja za zakon Mojsijev, regbi da je bio u Perziji i Babiloniji i tu raspet umro.
Sv. Matija bio je izabran mjesto Jude Iskarijota. Po jednoj predaji širio je evanđelje u Etijopiji, a po drugoj i po Balkanu.


III
Kršćanstvo u II i III vijeku

Kao gorušično zrno raslo je kršćanstvo tiho i najednom je izraslo kao stablo, ukojega hladu opočinu čovječanstvo. Za kršćane veliki svijet ne zna dok ne buknuše progonstva. Tek tada spaziše pogani da se je kršćanstvo proširilo po cijelome rimskom carstvu, a i preko njega. Po žićima mučenika saznajemo da je vjera Kristova oko 170 god. cvala na obalama Eufrata, a Mala Azija je bila još od vremena apostola puna kršćana. Odatle se proširi evanđelje u Armeniju. Iz Male Azije u doba Trajanovo (98-117) namjesnik Plinije Ml. pita cara za savjet kako da postupa sa sljedbenicima Krista, kojih su puni gradovi, sela i polja. U Grčkoj se dižu nove kršćanske općine uz one koje je utemeljio apostol Pavao, tako, primjerice, u Sparti i Ateni, Bizantu, na. Kreti i Delosu. Obale Sredozemnoga Mora pune su kršćana. Odatle se širi kršćanstvo u unutarnjost zemlje. Iz egipatske Aleksandrije prodire na jug, i već u ono najranije doba nastaje prijevod novozavjetnih knjiga na jeziku Kopta. Kod njih se je do dana današnjega uzdržalo kršćanstvo. U zapadnoj Africi, u pokrajini Cirenajici, nalaze se sigurni tragovi ove vjere oko 150 g. po Isusu. Iz Aleksandrije je Pantainos pošao oko 180 god. u Arabiju i Etiopiju da širi Kristovu nauku. Vjerovjesnici iz Rima osvojiše za Krista Numidiju, Maurentaniju i provinciju Afriku u tolikoj mjeri, da Tertulijan oko 200 god. dovikuje poganima: »Hoćete li istrijebiti kršćane u Kartazi, morate je decimirati.« Tu su već imali kršćani i vlastita svoja grobišta. Trgovci su ponijeli »blagu vijest« u Španiju i Galiju, gdje 177 god. progonstvo u Lugdunumu (Lijon) i Vijeni dade Kristu mnoge mučenike.
Svršetkom trećega vijeka možemo sve rimske pokrajine razdijeliti na četiri kategorije prema broju kršćana u njima.
I kategorija. U nju spadaju one zemlje u kojima je polovica pučanstva kršćanska. To su: Mala Azija, Trakija uz more, Armenija, Edesa, Kipar i Numidija.
II kategorija. Znatan dio pučanstva ispovijeda kršćansku vjeru. Tamo spada Antiohija, Kelesirija, Egipat, grad Rim s južnim i srednjim dijelom Italije, prokonzularna Afrika, južna Španija, južna Galija (primorje), Ahaja, Tesalija, Makedonija, osobito na primorju.
III kategorija. U tim je zemljama malen broj kršćana. Amo pribrajamo Palestinu, Feniciju, Arabiju, nutarnji Balkan, Dalmaciju, Panoniju i sjevernu Italiju.
IV kategorija. Kršćanstvo je u tim krajevima jedva poznato, a to su zemlje koje su jedva imale udjela u političkom i kulturnom životu.
A gdje su oni kršćani za koje ne znamo, jer su propala vrela koja bi nam o njima znala što reći? Vrela koja imamo samo su mrvice koje su slučajno do nas doprle.
Naše zemlje u ono doba bile su u živahnu saobraćaju sa istakom i zapadom, pa je bez sumnje u mnoštvu putnika bio i koji kršćanin, a svaki vjernik u ono doba bijaše misijonar. Dakle, kršćana je bez sumnje bilo već zarana u ovim krajevima.
Sv. Pavao piše Rimljanima (XV 19) da je »od Jerusalima do Ilirika napunio sve evanđeljem Kristovim«, a Timoteju javlja (III Ep. IV, 10) da je Tito otišao u Dalmaciju.
Ova se je iskra tek u trećem vijeku razbuktila u jaki oganj. U drugoj polovini trećega vijeka već su razne kršćanske općine imale svoga biskupa koji je, zaista, više bio misijonarski, a ne redoviti biskup sa točno određenim granicama biskupije. Prvi poznati nam biskup u dalmatinskim stranama jest Venancije, biskup solinski. Zasluga je don Frana Bulića da je razjasnio ovo pitanje. Španjolska tradicija i stariji pisci držali su da je Venancije bio toletanski biskup, koji je otputovavši u Narbonsku Galiju i odatle u Panonije, podnio muku u Dalmaciji.
Bulić tvrdi da Venancije nije toletanski, već salonitanski biskup i da je pošao u Naronu (danas Vid kod Metkovića), a ne u Narbonu. Iz Narone je Venancije pošao u unutrašnjost zemlje Dalmata i oko Delminija (Županjac na Duvanjskom Polju) bio je mučen pod carem Aurelijanom (270—275). Delminij je bio najvažniji rimski grad u ovim predjelima. Iz Delminija kosti su svečeve prenesene u Solin i odatle skupa sa solinskim mučenicima u VII vijeku za pape Ivana IV (Dalmatinca) u Rim.
Prvu sigurnu vijest o kršćanstvu u slovenačkim zemljama imamo iz početka IV vijeka, ali crkvena organizacija je bez sumnje postojala u tim zemljama već u III vijeku. Prva dva vijeka samo je sporadički prošireno kršćanstvo u tim krajevima, jer je tamo bio vrlo raširen Mitrasov kult. Koncem III vijeka djeluje u Ptuju sv. Viktorin i piše knjige protiv hereza.
Osim ovih zajamčenih povijesnih istina postoje i razne tradicije Tako se Mitrovica ponosi da su joj kršćanstvo donijeli apostolski učenici Epenet i Andronik, Osijek da je u njemu propovijedao i osnovao crkvu Klement, koji je đonio kršćansku nauku i u Beograd (Singidunum) i u Sofiju (Sardica). Sisak se ponosi da je zavičaj sv. Kornelija i Marcele. Svi ovi sveti vjerovjesnici bijahu apostolski učenici.
No sigurno je ipak da je u Panoniji kršćanstvo zahvatilo korijen tek u III vijeku, i da su tada postojale biskupije u Sirmiju (Mitrovica), Cibalama (Vinkovci), Mursi (Osijek). To potvrđuje i činjenica da su za Dioklecijanova progonstva mnogi mučenici krvlju zasvjedočli svoju vjeru u Panoniji. Sv. Kvirin, biskup siscijski (Sisak), bačen je u rijeku; sv. Polijon mučen je u Cibalama; sv. Irenej, biskup sirmijski, sv. Hermagora, Fortunat, Donat, Anastazija i pet kipara u fruškogorskim kamenolomima podniješe muku i smrt za evanđeosku istinu. Tijelo sv. Anastazije bi kasnije preneseno u Carigrad, a poslije u Zadar.


IV
Razlozi i zapreke širenja kršćanstva

a) Razlozi
Kršćanstvo se je brzo proširilo po cijelome onda poznatome svijetu i našlo je pristaša kod svih staleža i svih naroda. Iako je ono oporo za pokvarenu ljudsku narav, ipak je brzo osvojilo svijet. Stari i novi pisci traže uzroke ovome. Dvije su vrste uzroka: jedni svrhunaravni, a drugi naravni. Svrhunaravna je nauka kršćanska, i zato Bog, koji ju je dao ljudima, postarao se je za obilnu pomoć kršćanskim vjerovjesnicima.
Ovo su poglaviti uzroci širenja kršćanstva:
1) Milost Božja. Ona je čovjeku potrebita za svako djelo, jer »bez Mene ne možete ništa učiniti« reče Isus, a sv. Pavao uči da ne možemo ni »Gospodin Isus« izgovoriti bez Božje pomoći. Vjera je dar Božji. Božja je milost omekšala srce i prosvijetlila um ljudima da spremnije prime kršćansku istinu.
2) Savršenost kršćanske nauke. Ona je odgovorila bistro, tačno i auktoritativno na pitanja koja su sve ljude mučila, a na koja ni najveći filozofi nijesu znali odgovoriti. To su pitanja: otkuda smo, kuda idemo i čemu smo na svijetu?
Kršćanstvo je poučilo svijet što je i kakav je Bog, kakva je duša čovječja, dalo mu je čvrst moralni zakon, a sve je ovo povezalo žarkom i čistom ljubavlju prema Bogu i ljudima. Ova je nauka tako udešena da zadovoljava najveće umnike i razumljiva je najprostijem čovjeku. Savršenost i prilagođenost evanđeoske istine dovela je k Isusu velike duhove iz poganstva, kao što su Justin i Dionizije Aleksandrijski.
3) Duševni slom kod pogana. Ovako savršenu nauku plemeniti duhovi još su radije primali, jer ju je i poganstvo i židovstvo upravo iščekivalo. Poganstvo je u moralu bilo palo na najniže grane. U poganske bajke nije više nitko vjerovao, a i filozofija je bila bez ugleda, pa su pogani u spoznaji istine bili u očajnom stanju. Nije se čuditi što pripovijeda Tacit da su ljudi počeli vjerovati kako će prevladati svijetom oni koji poteku iz Judeje.
Ovo je mogao biti utjecaj židovske nauke o Mesiji, jer si Židove mogao naći svuda po rimskome carstvu. U svakom većem gradu imali su svoje zbornice gdje su tumačili Sv. pismo.
4) Svet život i postojanost u vjeri starih kršćana. Prvi kršćani su osobito sveto živjeli, kako nam svjedoče crkveni i poganski pisci. Isticahu se čistim životom i plemenitom bratskom ljubavi i milosrđem.
Uzoran život kršćana, njihova ljubav prema samim progoniteljima, uzdržljivost od tjelesnih naslada, poniznost, predanost u volju Božju bijahu dotada nepoznate kreposti, a poganima nerazumljive, jer nisu imali tješnje veze između sebe i svojih bogova.
Kršćani su veselo ginuli za svoja načela. Sa zanosom žrtvovahu svoje živote za Onoga koji je za njih bio raspet. Svakoga misaonog čovjeka moralo je sve ovo ponukati na razmišljanje: zar laž može takovim plodom uroditi? Tertulijan dovikuje poganima: »Povećaje se naš broj kad nas smičete, naša je krv sjeme novih kršćana.«
5) Pomoć s neba. Isus je obećao da će on nadahnuti svoje pristaše što imaju govoriti kad ih dovedu na sud. Obećao je da će njegovi učenici ozdravljati bolesnike. Dar čudesa je osobito zadivio svijet, jer je bio dokazom da nebo potvrđuje riječi vjerovjesnika. Sv. Petar izliječi hroma čovjeka, i dvije se tisuće ljudi odmah krstiše. Kud on prolazi, iznose bolesnike da na njih padne sjena Petrova. Mnogi kršćani ne osjetiše muka: zvijeri mimo polegoše pred njihovim nogama, plamen izgubi snagu, a mač oštrinu.
6) Gorljivost u propovijedanju. Svaki se je kršćanin cijenio dužnim da širi svoju vjeru. Znao je da je to zaslužno i sveto djelo. Kamo je i jedan kršćanin dospio, tamo je doskora kršćanska nauka imala pristalica.
7) Položaj Sredozemnoga Mora i rimskoga carstva. Kultura staroga vijeka odnjihala se je i razvila oko Sredozemnoga Mora, a na tome istom moru niklo je i kršćanstvo, pa kako su obale ovoga mora bile između sebe povezane trgovačkim saobraćajem, tako se je i kršćanska nauka lakše širila. Grčki je jezik bio internacijonalni kulturni jezik i gotovo svakome razumljiv, i tri evanđelista pišu grčki. Rimsko carstvo proširilo je svoje granice do kraja kulturnoga svijeta, pa je tako olakšan bio prolaz kroz sve krajeve kršćanskim vjerovjesnicima. Dobre rimske ceste još više su pogodovale brzom saobraćaju, što je također bilo korisno širenju evanđelja.
b) Zapreke
Sudeći po ljudsku mnogo su teže bile zapreke širenju kršćanstva od prilika koje su mu pogodovale. Nauka priprostih ribara koja je htjela izjednačiti filozofa grčkoga s barbarom i Rimljanina, osvajača svijeta, s njegovim robom nije mogla biti po volji ondašnjem javnom mišljenju.
Čistoća nauke tražila je čistoću i svetost života, zahtijevala je cd ljudi da se odreknu svega što je bilo za pogane sadržina života. Poganin se je teško mogao vinuti k visokim idealima kršćanske nauke. Zaista i pogani su čuli za riječ filozofa o suzdržljivosti i odricanju, ali tko će raskošne bogataše priviknuti postu, čistoći i trezvenosti?
Rob ima da zaboravi gospodarevo zlostavljanje i da zavoli okrutnoga pobjeditelja kao svoga brata.
Filozof se je mogao samo grohotom nasmijati kad si mu rekao da je istina potekla iz ustiju raspetoga Židova i da su je raširili neznalice i prosti ribari. Ta vjera ne dopušta niti ikakove sumnje u svoju nauku, ona u doba eklektizma i skepticizma zabacuje sve ostale vjere i filozofske nazore. Mali puk je širio klevete o kršćanima, jer se pobojao da će ostati bez omiljelih igara u cirkusu, koje je kršćanstvo kudilo.
Tražeći uzrok svim nesrećama u drugome, a ne u sebi, puk je za svako zlo krivio kršćane. »Ako nabuja Tiber do gradskih zidina«, piše Tertulijan, »ako Nil ne poplavi polja, ako je pomrčina, ako li potres, glad, kuga, namah kršćane bacaj pred lavove!« Jer su kršćanska nauka i ćudoređe nepojmljivi za pogane, zato ih oni crne. Širile su se glasine o nevjerovatnim zlodjelima kršćana. Kod svojih gozba oni tobože kolju i jedu djecu. Valjda netko od pogana načuo, a ne razumio, riječi Spasiteljeve: »uzmite i jedite, ovo je tijelo moje« i »uzmite i pijte, ovo je čaša krvi moje«. Tuže ih da provode orgije za svojih noćnih sastanaka. Netko je vidio za službe Božije »poljubac mira« što ga davaju muški muškima, a žene samo ženama, i priča je bila gotova. Lako se je vjerovalo ovim klevetama, jer su kršćani bili obaviti nekom tajnovitošću: noću su se sastajali, a svoju nauku nesmotreno ne izlagali pred nepozvanima sjećajući se riječi Isusovih: »Ne bacajte biser pred svinje!«
Kakove su poruge trpjeli, dokazom je i palatinski grafit. Na Palatinu u dvorani gdje su se u carskoj palači odgajali mladi plemići na zidu je nacrtan križ, a na njemu raspet čovjek s magarećom glavom. Pred njim stoji klanjalac, ispod kojega piše: »Aleksamen časti svoga Boga.« Tu karikaturu bez sumnje je nacrtao koji gojenac da se naruga svome kolegi.
Od Nerona do Konstantina Velikoga bilo je deset velikih, općih progonstva, a da pojedina progonstva po pokrajinama i gradovima i ne brojimo. Najžešće muke, sramotna smrt, zapljena dobara, gubitak časti, osramoćene djevice, djeca bez kruha, sve to bijaše dar koji su primali kršćani za svoju vjeru.
Usuprot svim ovim neprilikama kršćanstvo je osvojilo svijet. Prikupilo je u svoje krilo i učenjake i proste ljude, bogataše iz carskih palača i robove, sve ih ogrlilo i učinilo braćom. Već je po palatinskome grafitu jasno da je bilo kršćana i u višim slojevima, što nam svjedoče i riječi sv. Pavla: »Pozdravljaju vas oni iz kuće careve.« — Starinska plemenita, a kasnije i carska kuća Flavijevaca dala je kršćanstvu papu Klementa i T. Fl. Domicijana Ml. i Vespazijana Ml., a Flavija Domitila, žena konzulova, bi radi kršćanske nauke izagnana na otok Pandateriju. U gradu Pompejima, koji je propao 79 god. po Is., nađoše se napisi protiv kršćanskih kandidata za općinske časti. Ovo su plemeniti kršćani iz prvoga doba o kojima se je spomen sačuvao, a u kasnije ih je doba bezbroj takovih.
Sjetimo se da je tek 2% bilo plemenitaških i učenih ljudi u ono doba.


V
Život prvih kršćana i ustrojstvo Crkve

U prvo se doba vjernici zvahu među sobom sveti. I samo ime imalo ih je putiti kakovi moraju biti. Uz neke manje iznimke ovakovi su zaista i bili. Progonstvo, ma kako bilo teško, još čvršće ih je utvrdilo u vjeri i rasplamtjelo ljubav Božju u njima. Kao što su prvine plodova najslađe, tako su i prvi kršćani ostali za sva vremena idealom Crkve, a život je njihov najljepša slika života po nauci evanđelja.
Plinije, progonitelj kršćana za cara Trajana, piše da kršćani ne čine nikakvo zlo, nego se prije svanuća sastaju i kunu da će provoditi najčistiji život.
Drugi jedan kršćanski pisac onoga vremena opisuje ovako život kršćana: »U tijelu su, a ne žive tjelesno. Na zemlji žive, ali im je nebo domovina. Pokoravaju se zakonima, ali načinom svoga života veći su od zakona. Sve ljude ljube, a svi ih progone. U jednu riječ, što je duša tijelu, kršćani su svijetu!« No nijesu se kršćani otuđili od svijeta kao što se ne tuđi ni duša od tijela; oni su u svijetu, ali ne od svijeta. Tertulijan u Apologiji dovikuje poganima: »Ne živimo napose od vas u ovom svijetu; dolazimo kao i vi na trg, u kupališta, radionice, dućane i druga javna mjesta; ima nas mornara, vojnika, poljodjelaca, trgovaca; vama su na službu naši zanati.«
Ovo se lako razumije, jer kršćanstvo nije naprečac promijenilo uslove socijalnoga života, ali uporedi li se život kršćana sa životom pogana, razlika je očita i golema.
»Žive na zemlji, a domovina im je na nebu.« Kršćanin je mislio o nebeskoj ljepoti, o vječnom i dobrom i savršenom Bogu, htio je što je mogao više približiti se svome idealu. Ljubav prema raspetoj ljubavi činila je da je svaka zemaljska naslada bila gorka. Zato su im odurne poganske gozbe, cirkuske igre, štaviše neće da gledaju ni smaknuće zločinaca. Mole se Bogu za neprijatelje, robove braćom zovu i ljube se s njima za službe Božje. Posude li novac, daju ga bez kamata; gorljiviji dijele cijelu imovinu siromasima. Sablažnjuju se radi žena koje se kite preko mjere i koje bojadišu oči, lice i kose. No umjeren ukras glave i odijela bijaše u običaju i kod starih kršćana. U katakombama na slikama vide se bjelokosne igle u vlasima i svečane se toge, narukvice i naušnice nalaze u kršćanskim grobovima. Nisu kršćani mrzili veselje. Voljeli su život vedar i čist. Oni su i u dolinu suza donijeli kutić raja. I oni se zabavljaju raznim igrama, ali bježe od kockanja. Lov love, gimnasticiraju (sport), sastaju se na gozbe i pjesmu goje, bave se i trgovinom i zaslađuju život seoskom idilom po riječima sv. Pavla: »Veselite se, opet kažem veselite se, ali vaše veselje neka bude u Gospodinu!« Prva tri vijeka kršćanski je život bio ideal uravnotežena života u obitelji i u društvu. Kad se je njihova ljubav ukazala dobrohotnom i neprijateljima, onda su je nevjernici prozvali ludošću. Ni smrt nije prekidala ove ljubavi, jer su osobito poštovali pokojnike i starali se za grobove. Tijelo je umrlo, ali duh živi, i zato grobište prozvaše grčkom riječi »koimeterion«, a to znači spavalište. Osobito je dobro djelo dostojno pokopati siromahe, i zato bogataši daju svoje zemljište za groblje. I same pape svojom rukom pokapaju mrtvace. Tako se kaže da je papa Eutihijan pokopao 342 mrtvaca. Ne spaljuju tjelesa, već ih po starijem načinu pokapaju. Svoje mrtvace oblače u dragocjeno ruho, i mrtva tjelesa mažu po primjeru Kristova pogreba dragocjenom mašću. Pokojniku zaklapaju oči, i nose ga pjevajući psalme i himne, u znak radosti što je prešao u bolji život s nadom u dan uskrsnuća. Za običnim čovjekom nose žalobno odijelo, ali za sprovodom mučenika idu u bijelim togama. Na kršćanskim sarkofazima nalazi se i malena jama za ulje, znak da je tu gorjelo svijetlo u spomen vječne svjetlosti. Na grobovima utešu Kristov monogram.
Ustrojstvo Crkve
Sve dosada govorismo o kršćanstvu kao ideji koja djeluje u duši čovječjoj. No Isus nije donio samo nauku, nego je osnovao i društvo u kojem se i po kojem se imaju spasavati ljudi, i to ne samo oni Njegova vremena, već sve do konca svijeta. Zato je dao apostolima, na čelu im je sv. Petar, vlast pasti svoje ovce i jaganjce. Ova je vlast imala preći i na nasljednike njihove, biskupe. Takvu nauku i praksu crkvenu nalazimo odmah u prvobitnom kršćanstvu. Velik je broj biskupa još u apostolsko doba. Oni naviještaju evanđelje, dijele sve sakramente i rede svećenike kao svoje pomoćnike, a ovi su opet uza se imali đakone, potđakone i niža četiri reda. Biskupske stolice gradova, koji su bili izvor vjere za pojedine pokrajine, bile su u većoj časti, i to u odnosu majke prema kćeri, pa zato se prozvaše metropolama.
Više biskupija zajedno čine crkvenu provinciju, koja se sastaje na provincijske sabore. Zaključci provincijskih sabora šalju se na odobrenje rimskom biskupu, Egzarha i patrijarha stoje nad više crkvenih provincija, a glavne su patrijaršije: Aleksandrija, Antiohija, Carigrad i Jerusalim.
Rimski je biskup već u početku imao vlast nad cijelom Crkvom Tu mu vlast priznaju biskupi najstarijega doba kao nasljedniku Petrovu.
U prvom vijeku u Korintu se dogodi neka svađa u onamošnjoj Crkvi i korintski kršćani pišu rimskome papi Klementu neka uspostavi red u njihovoj Crkvi. Ne pisaše svetome Ivanu apostolu, koji je još bio živ i bliže Korintu nego rimski papa, jer je živio u Efezu u Maloj Aziji. Papa ih također ne uputi na sv. apostola Ivana, već sam riješi spor.
Sv. Irenej oko 190 god. piše da se s rimskom Crkvom imaju slagati sve ostale Crkve radi »njezina moćnijega prvenstva«, jer je osnovana od apostola Petra i Pavla.
Kad je papa Viktor (192—202) htio izopćiti neke maloazijske biskupe, što su drukčije svetkovali Uskrs nego rimska Crkva, nitko mu nije osporio to pravo, nego ga nekoji biskupi zamoliše da tolike Crkve ne isključuje iz kršćanske zajednice radi čisto disciplinske, a ne vjerske stvari.
Sv. Ciprijan nuka nekoga svog prijatelja neka piše pismo Papi eda se tako pokaže da je u zajednici s Katoličkom crkvom. Dakle, biti s papom isto je što i biti s Crkvom. A ovo je tim značajnije što je i sam sv Ciprijan bio u prepirci s rimskim biskupom glede valjanosti heretičkoga krštenja.
Aleksandrijski biskup oko 260 god. opravdava se pred rimskim biskupom, jer ga osumnjičiše s krivovjerja Nije ii jasno da i on priznaje papu sucem u cijeloj Crkvi i čuvarom vjere? Istu je stvar učinio i učeni Origen.
Napokon i krivovjerci, kao Marcion, montaniste i drugi, pozivlju se na rimskog papu da im presudi.
Primat se rimske Crkve javlja od prvog vijeka kao neosporiva činjenica, ali, naravno, nije se razvio još onakav kakav se kasnije vidi, jer nije bilo zgode da se ispolji. Sav je njegov ugled bio uperen na to da se održi jedinstvo vjere i Crkve, a u discrplinskim postupcima biskupi su imali više neodvisnosti nego danas, jer nije bilo zgodnih saobraćajnih sredstava.
Ostali Sakramenti
Crkva ima da posveti i spasi ljude. Zato je Spasitelj ustanovio sakramente po kojima daje milost dušama, a sakramente dijeli Crkva. Sedam ih nalazimo u najstarije doba.
Krštenjem se je ulazilo u zajednicu vjere, a obavljalo se je za odrasle na Veliku subotu i u subotu pred Duhovima. Pripravnici za krštenje zvali su se katehumeni. U znak veselja i čistoće krštenici su nosili za osam dana bijelu odjeću. U smrtnoj pogibelji krstilo se je i izvan ovih dana. I djeca su primala sveti krst.
Potvrda se je davala odmah iza krštenja. Krstionice i krizmaonice bile su u neposrednoj blizini crkve. Krstio je biskup, svećenik ili đakon polijevajući, škropeći ili zaronjujući krštenika u vodu.
Središte svega crkvenoga života bila je euharistija kao žrtva i kao sakramenat. Kao žrtva euharistija je obavita raznim obredima, i tako se je razvila liturgija ili misa.
Kod sv. mise se pričešćuju svi prisutni pod dvjema prilikama, a otsutnima (pustinjacima i bolesnicima) šalje se pričest samo pod prilikom kruha. Za progonstva se drži sveta pričest kod kuće da se kršćani okrijepe tijelom Spasiteljevim kad idu na muke. Pričešćivao je đakon i nije sv. pričest stavljao na jezik pričesnicima, već ju je davao u ruke muškarcima, a ženama na čist rubac izgovarajući riječi: »Tijelo Kristovo«. Iza tih riječi kršćani bi se sami pričestili. Iza riječi: »Kalež Kristov, krv života« pili bi na trstiku iz kaleža. Posvećivao je presvetu euharistiju redovito biskup, a svećenik samo onda kad je bio zapriječen biskup. Misa se je govorila u prvo doba uvečer, a kasnije se je uvela jutrenja služba Božja.
Uz službu Božju bile bi i bratske gospe ljubavi (agape). Tada su svi zajedno blagovali ono što bi bogatiji donijeli. No te se vremenom izrodiše, i već ih apostol Pavao zabranjuje, pa ih vremenom nestade.
Osobitu pažnju zaslužuje sakrament sv. ispovijedi.
Crkva prvih triju vjekova nije trpjela u svome krilu grešna člana. Veći su grijesi bili razlogom da se počinitelji kazne izopćenjem, no to nije značilo da je grešnik posve izgubljen. On je morao okajati svoj grijeh javnom pokorom za više godina da tako popravi sablazan koju je prouzrokovao. Već u najstarije doba nalazimo posebnih pravila po kojima se obavlja pokora. Uz druge kazne pokornik nije smio prisustvovati euharističkoj misi u crkvi, već je stajao pred vratima i tu molio za oproštenje. Je li se za pokornika zauzeo koji mučenik, opraštala mu se je pokora. Osim javne postojala je i tajna pokora i ispovijed grijeha pred svećenikom.
Ženidba je također spadala pod crkvenu vlast, te je Crkva postavila i razne zakone koji su zabranjivali ženidbu i udaju sa svojtom i glumcima, a poslije i s inovjercima.
Najveća godišnja svetkovina bijaše Uskrs, koji se isprva svetkovao ponegdje na današnji Veliki petak (Pasha Staurosimon), ali većina vjernika svetkovaše ovaj blagdan u nedjelju Uskrsnuća (Pasha Anastasimon). Štaviše neke Crkve na istoku stavljahu ga u kojimudrago dan sedmice, ali svakako u četrnaesti dan židovskog mjeseca nizana. Ovu razliku konačno ukide prvi crkveni sabor u Niceji 325 god. odredivši da se Uskrs slavi u prvu nedjelju iza uštapa koji nastaje poslije proljetnog ekvinocija. Druga je velika svetkovina bila Bogojavljenje. Njim se slavljaše prvo čudo u Kani Galilejskoj, Otkrivenje Isusovo narodima i krštenje na Jordanu. Dnevi smrti mučenika slavili su se pod imenom njihovih rođendana (Natalicia Martyrum) za život vječni. Veće svetkovine prethodila su predvečerja (Vigiliae) u koja se obdržavao strogi post. Ovaj se je držao vrlo strogo također za vrijeme korizme i pred Božić.
Nedjelja se je također odmah ispočetka Crkve svetkovala.


VI
Uzroci progonstva kršćana

Već smo rekli da je kršćanstvo imali na putu mnogo zapreka. Najžešće su zapreke njegovu širenju progonstva kojima su carevi uzvišenu ideju grubom materijalnom silom htjeli uništiti. U samome je početku kršćanska vjera pretrpjela već u Palestini fizička progonstva od Židova. (Sv. Stjepan kamenovan, sv. Petar i sv. Ivan pozvani pred sinedrij, a Petar utamničen, sv. Pavao više puta i uhapšen i bičevan pa i kamenovan, a sv. Jakov Stariji ubijen.) Tu im je sudbinu već Božanski Naučitelj prorokovao. U rimskom su carstvu kršćani uživali mir sve do Nerona. U Rimu su osobite povlastice imali Židovi, bogati trgovci i novčari. Rimljani su bili tolerantni prema svim vjerama. U njihovome Panteonu bilo je mjesta za bogove svih naroda. Kako kršćane pogani nisu lučili od Židova, jer su jedni i drugi imali iste knjige Staroga zavjeta, tako su ih i smatrali samo sektom židovskom pa su ih puštali na miru.
No Židovi su prvi dojavili rimskim magistratima tko su i što su kršćani i da je kršćanska vjera posve različita od židovske Rimljani su napokon uvidjeli da je židovska vjera nacionalna vjera, prema tome da ne dira u rimske bogove, a da je kršćanska vjera universalna — sveopća, dakle za sve narode i k tome ekskluzivistička, jer tvrdi da je jedina ona prava, dakle ruši sve ostale, pa i rimsku vjeru. To je već bio razlog da se postupa protiv kršćana. Vjera i država rimska bile su usko spojene i jedna bez druge ne može postojati. Propada li država, propada i državna vjera, a ruši li se državna vjera, istoga se časa ruši i država.
Na ovaj se način sukobiše dvije ideje: ideja države i poganstva, obodvoje utjelovljeno u caru kao vrhovnoj glavi države sa idejom kršćanskom o jednom Bogu i bratstvu svih ljudi.
S formalne se je strane država u većini slučajeva branila od kršćana svojim zakonima, iako su ti zakoni bili samo izlika za svojevoljno gonjenje vlastitih podanika.
U glavnome ovo su bili zakoni na temelju kojih je država tužila kršćane:
a) Lex Julia majestatis — zakon Julijev o veleizdaji. Ne misli se tu na ličnu uvredu carskoga veličanstva, već tko je god radio protiv sigurnosti države padao je pod udar toga zakona. Ko je god izmicao policijskom nadzoru i skupljao se u tajna društva, taj se teško ogriješio o ovaj zakon. Kršćanski noćni i tajni sastanci bili su vrlo sumnjivi poganima. Kršćani su se ustezali od javnih služba, jer su javni službenici morali u svečanim zgodama prisustvovati žrtvama u čast bogova, a to nije nipošto podnosila savjest kršćana. Zato ih cijene neprijateljima države i naroda, ljenivcima, jer je svaki Rimljanin bio dužan raditi za boljitak države baveći se javnim poslovima. Poganstvo je smatralo cara bogom, budući da je u njemu utjelovljena državna ideja. Tako su se po provincijama dizali oltari »Rimu i Augustu«. Tiberije se nazivlje bogom, Domicijan »gospodin i bog«, Kaligula svim kipovima skida glave i nasađuje im svoj lik, Aurelijan se prozva »rođenim bogom«, Dioklecijan Jupitrovim sinom (Jovius).
Ovakove bogove nijesu mogli štovati kršćani, i stoga ih država smatra veleizdajnicima (reus laesae majestatis) za koje propisuje zakon da se bacaju pred zvijeri ili da se živi spale, ako su niskoga roda, a plemenitašima se siječe glava.
b) Drugi zakon protiv kršćana jest lex sacrilegii. Krivci su oni koji niječu ili psuju bogove ili pak nište njihove slike, a i svatko tko se ustručava prinijeti žrtvu carevu geniju. Ne treba ni spominjati da je lako bilo optužiti kršćane po ovome zakonu.
c) Zakon protiv magije također se upotrebljava protiv kršćana. Magija ili čarobnjaštvo bilo je u Rimljana zabranjeno, jer su vjerovali da se čarolijom mogu nabaciti na svakoga bolesti i razne nesreće. Stoga ko se bavi magijom, taj je Okrivljen radi zlobe i mržnje na rod ljudski (odium generis humani). Sjetimo se da je Isus bio u Egiptu, a u staro doba Egipat se držaše kolijevkom čarobnjaštva. Prema tome .su lako pogani vjerovali da je Krist sljedbenicima ostavio čarobnjačke knjige. Oni su zahtijevali da kršćani svoje svete knjige, kao čarobnjačke, spale, no kršćani su svete knjige pomnjivo čuvali, pa je to pogane još više utvrdilo u njihovome uvjerenju. I evanđeoska su čudesa, kao i ona pojedinih kršćana, pogani pripisivali magijskome znanju. Po zakonu o magiji konfisciraju se dobra onima koji se njome bave, a ako su članovi senatorskih obitelji, izgone se u progonstvo, prostima se pučanima siječe glava.
d) Još se je progonila kršćanska vjera kao nova i nedopuštena po zakonu XII ploča: »Šepa ratim nemo habessit deos sive novos sive pelegrinos, nisi publice adscitos privatim colunto«. — Neka nitko ne pristaje uz bogove nove ili tuđinske, nego osim da su od države priznati, a i ti nek se štuju samo privatno. »Nova vjera nosi i nove političke ideje«. Kršćanstvo je pogibeljno osvajačima svijeta, jer propovijeda jednakost svih ljudi ne lučeći Rimljanina od barbara, gospodara od roba.
To su juridički osnovi po kojima se je progonilo kršćanstvo. No nije uvijek država protiv kršćana postupala sudbeno, nego više puta i čisto policijski. U većini je slučajeva bio zakon samoisprika, pa se nijesu progonila djela već samo ime kršćansko. Po zakonu, je li ga tko prekršio, sud će ga osuditi zato što je učinio djelo protuzakonito, no za kršćane nije se istraživalo jesu li učinili takovo djelo, već suci pitaju: »Jesi li kršćanin?« — »Jesam.« — »Na muke s njime dok se ne odreče kršćanskoga imena!« Odreče li se — biva nagrađen! Štaviše dosta je bilo samo se na sudu odreći kršćanstva, a što si bio prije i što si ostao poslije suđenja, nitko te za to ne pita. — Kolika je morala biti snaga kršćanske duše koja se nije htjela poslužiti ovakvim olakšicama, već nije držala kršćanima niti one koji su se odrekli Krista samo vanjskim načinom. Ovim zakonima pristupili su i drugi uzroci progonstva: privatna mržnja pojedinaca, osobito poganskih svećenika koji su kršćane označivali kao uzročnike svih nesreća. Tertulijan kaže: »Tiber nabuja, Nil ne natopi polja, suho je ljeto, zemlja se potrese, glad, kuga prijeti, namah se kaže: Kršćane pred lavove!«
Kršćani su bili bespravni. Mogao ih je prijaviti ko je htio. A, zaista, tužitelji su ih javljali sudu i samo da se dočepaju njhovih imanja. Suci im nijesu dopuštali ni da se brane, a mučili su ih najgroznijim mukama. (U vrelom su ih ulju pržili, rastaljeno olovo u usta lijevali, pod nokte čavle zagonili, po žeravi ih bosonoge vodili, na ognju ih pekli, na ledu u čičoj zimi gole cijele noći držali, obložili ih smolom i zapalili da gore kao žive baklje, pred tigre, lavove i druge gladne zvijeri bacali, oči im kopali i ulje u šupljine očiju ulijevali, djevojke silom obeščastili, jer se po rimskom zakonu djevica ne smije na smrt osuditi, žive su ih u olovne sanduke zatvarali i u more ili rijeku bacali, medom ih mazali i na suncu osama i drugim kukcima izlagali). Prema tome još najmanja stvar bijaše da su mačevi mučenicima glave sjekli.
Sve su ovo trpjeli starci i žene, odrasli ljudi i djeca. — I vođeni su kao janjci na klanje i ne otvoriše usta svoja kao ovca pred onim koji je striže — kako je o Mesiji prorekao Izaija prorok.
Obično se uzimlje da je bilo deset progonstva. Točan broj se ne može navesti, jer mnoštvo ih je bilo u pojedinim pokrajinama, ali nijesu bila općenita.


VII
Pojedina progonstva

I Neron. (54—68). Prvi je počeo progoniti kršćane Neron. Da odvrati od sebe mržnju Rimljana radi požara grada, optuži kršćane radi paleža. Ovo kaže o njemu Tertulijan: »Ponosimo se takvim začetnikom našega progonstva, jer tko ga pozna, može razumjeti da je Neron mogao osuditi samo kakvo veliko dobro«.
Suetonije, poganski pisac, krivi Nerona za požar, a Tacit kaže kako je »ogroman broj« kršćana optužen, ali nije kriv požaru, već su ih osudili radi mržnje roda ljudskoga (»odium generis humani«). Za ovoga su progonstva glavni mučenici u Rimu Petar i Pavao.
II Iza Nerona su uživali kršćani mir do Domicijana (81—96). Ovaj sin plemenitoga Vespazijana i brat cara Tita bijaše iz početka dobar vladar. Vremenom postade nepovjerljiv i sumnjičav. Pobojao se je »Kristova kraljevstva« o kojem govorahu kršćani. Usto nijesu ga priznavali »božijim sinom, gospodinom i bogom«, kako car sam sebe nazivaše. U tom je uzrok progonstva. Trajalo je dvije posljednje godine njegova vladanja (94—96). Suetonije kaže da je Domicijan svoga rođaka Flavija Klementa osudio na smrt, jer bijaše uvijek »najprezrenije neradinosti«, a Dijo Kasije piše da je Domicijan osudio »radi bezboštva« i Flavija Klementa i ženu Flaviju Domitilu kao i mnoge druge s istoga razloga, jer su se priklonili židovskim običajima. Sve ovo dokazuje da su oni bili kršćani, jer Židove nitko i nigda u Rimu nije progonio osim Klaudija. Sv. Ivan je bio prognan na otok Patmos, gdje je napisao Apokalipsu. Nakon Domicijana Nerva pusti u miru kršćane i zabrani da ih itko progoni.
III Treće progonstvo djelo je Trajana, velikoga vladara koji je htio dignuti pali carski ugled i moć države. Uzrok je mogao biti dvostruk: a) car je vidio da se kršćani klone njegovih službenih žrtava prije velikih vojnih pothvata i zato je cijenio da su oni neprijatelji države i cara; b) car je izdao zakon protiv tajnih društava (haetorice) kao legla prevrata, a kako su se kršćani i dalje tajno skupljali, to su mu izgledali kao protivnici njegova ideala — obnovnjenja i raširenja rimskoga carstva.
Oko godine 112 Plinije Mlađi pita iz Bitinije cara što ima raditi od kršćana, kojih je velik broj u cijeloj pokrajini. — Car odgovara: ne treba ih tražiti oficijelno niti se ima obazirati na bezimene prijave, ali kad ih netko punim svojim imenom prijavi, imaju se kazniti. No ako se ko odreče kršćanskog imena, pušta se na slobodu.
Ovome primjećuje Tertulijan: »Kršćanina ne smiješ tražiti, ali ga smiješ dojaviti. Kaznićete dojavljena krivca, kojega nitko ne bi smio tražiti! Dosljednosti!«
Glasoviti su mučenici ovoga progonstva sv. apostol Šimun, rođak Isusov, starac od 120 godina i sv. Ignacije, biskup Antiohije, doveden u Rim i bačen pred zvijeri.
IV Nakon relativnoga mira za Hadrijana i Antonina Pija dopade ljute borbe kršćanstvo za Marka Aurelija Filozofa.
Car stojik prezirao je nauku kršćansku, premda je i sam nastojao podići palo ćudoređe i vjeru. Poganska filozofija i odanost državnoj vjeri natjera cara na progonstvo. Mnogo su na to nagovarali cara drugi filozofi: satirik Lukijan, filozof Celzus i drugi. Celzus je i pisao protiv kršćanske nauke. Na obranu se digoše kršćanske apologete. Mnoštvo mučenika krvlju posvjedoči nauku koju su apologete perom branili, no car ostade gluh na sve to. Sačuvao nam se je opis mučeništva mučenika iz Scile u Numidiji. Ovo je najstariji sačuvani originalni zapisnik procesa protiv mučenika.
V Peto progonstvo je započeo Septimije Sever (193—211). U početku bijaše sklon kršćanima, a kasnije ih je tako ljuto progonio, da su oni stali vjerovati da je blizu dolazak Antikrista i svršetak svijeta. Spomena je vrijedan Bazilid, mučenik koji se je obratio na kršćansku vjeru dok. je vodio na smrt djevicu Patamijenu. Protiv ovih progona pisao je Tertulijan svoju Apologiju. —
No kršćanstvo je uza sve to toliko napredovalo, da životopisac kasnijega nasljednika Septimijeva, Aleksandra Severa, priča kako je Aleksandar htio Isusa uvrstiti među rimske bogove, a svoj dvor bijaše uresio slikom Isusovom i Abrahamovom. No ni on, kao ni neki prvašnji carevi, koji nijesu progonili kršćana (Hadrijan) nije smio proglasiti slobodno ispovijedanje kršćanske vjere, pa zato bijaše i za njegove vlade pojedinačnih progonstva. Drži se da je i sv. Cecilija, zaštitnica glazbe, mučena za Severa.
VI Ova naklonost Aleksandra Severa prema kršćanima bila je uzrok šestoga progonstva. Ubojica njegov Maksimin Tračanin, negdašnji pastir (235—238), surov i okrutan progonio je kršćane, jer se je bojao da bi mogli osvetiti smrt Severovu. Za ovoga progonstva napisa Origen »Ponuku na mučeništvo«.
VII Kršćani su uživali mir za Gordijana i sve do smrti Filipa Arapa (244—249) o kojemu se pronose netačni glasovi da je pristao uz kršćansku vjeru. Naš zemljak Decije (249-251) pogubi u boju Filipa Arapina i dokopa se prijestolja. On je najstrašniji od svih progonitelja. Uzrok je progonstvu ovdje isti koji i kod Trajana: htio je obnoviti i državu i vjeru po starome uzoru.
Polaganim je i dugim mukama mučio kršćane nadajući se tako privesti ih poganstvu. Osnova je bila vrlo dobro smišljena. Ponajprije je mislio uništiti biskupe i svećenike i zato njima nikako nije praštao. S toga razloga više se je uznemirio kad je čuo da su kršćani izabrali novoga papu Kornelija, negoli da mu se je pojavio koji suparnik. Njegovo je progonstvo juridičkopolitičko: sud i policija rade rukom za ruku. Štaviše ima se kazniti svaki namjesnik koji ne bi progonio kršćane.
Mir što su ga kršćani uživali prije Decija omlitavio ih je pa su nekoji, osobito u Aleksandriji i Kartazi, smalaksali. Te kršćane prozvaše otpadnicima (lapsi). Od straha pred mukama mnogi se sakriše u pustinje da izmaknu napasti. Poslije im pustinja toliko omilje, da i nakon minula progonstva ostadoše u njoj (anachoretae, eremitae).
I oni koji padoše ne vratiše se poganstvu, već doskora opet zamoliše da se pripuste u crkvenu općinu. Znali su da ih čekaju sa strane pogana nove muke, s kojih su prije klonuli, ili, izbjegnu li mukama, da ih u Crkvi čeka dugotrajna pokora i sramota, ali ne mogoše zaboraviti Isusa raspetoga!
Ovo progonstvo dade prigode da se pokaže i junačka postojanost pojedinih kršćana. Dječak Dioskur pokaza toliku postojanost, da ga udivljen namjesnik pušta slobodna. U Tebaidi muž i žena raspeti na križ potiču jedno drugo da ustraju u vjeri. U Siciliji junački poginu sv. Agata.
VIII I Valerijan (253—260), kao i mnogi drugi carevi, u početku svoje vlade bijaše blag prema kršćanima, no nagovoren od svoga prijatelja, egipatskoga vračara, Makrijana godine 257 izdade prvi ukaz protiv kršćana, a 258 već i drugi još oštriji.
Ovaj car posegnu i za nepravdom, jer se nije obzirao na zakon de collegiis funeraticiis, po kojemu je svako pokopište bilo sveto mjesto kamo policajac ni sudac nijesu smjeli stupiti nogom.
Valerijan je dakle prodro u sveta mjesta koja se nijesu smjela oskvrnuti, jer su i po mišljenju pogana posvećena bogovima (locus sacer, religiosus). Car zabrani kršćanima da se sakupljaju na grobištima, a ulovljene udari na muke. Nesretno završi svoj život Valerijan. Zarobljen u ratu s Partima i odveden u Perziju, življaše kao prosti rob.
Glasoviti su mučenici ovoga progonstva papa Siksto II, kojega uhvatiše u katakombama pri službi Božjoj Dok su ga vodili pred suca, susrete ga njegov đakon sv. Lovro i upita: »Kamo se žuriš, oče? Ti nigda riješi bez mene prikazivao žrtvu!« Siksto mu odgovori: »Veća tebe borba čeka, jer si mlad. Prekosutra ćeš i ti za mnom!« Tako se dogodi. Drugoga dana sv. Lovca ispekoše živa na žeravi.
U Utici (Africi) 150 kršćana baciše u vapnenicu, i od toga oni dobiše ime massa candida, bijela masa. Za ovog progonstva poginu prvi vjerovjes-nik u našim stranama solinski -biskup Venancije.
Valerijanov sin Galijen povrati kršćanima oteta groblja.
IX) Nasljednik njegov Aurelijan (270—275) nije imao kada da provede svoj dekret protiv kršćana izdan 275, jer je doskora bio ubijen.


VIII
Odlučna borba i pobjeda

Deseto progonstvo, za cara Dioklecijana, posljednje je, ali najodlučnije i najžešće. Iza smrti Valerijanove za mnogih njegovih nasljednika koji su se klali između sebe kršćanstvo je uživalo mir i nesmetano se je širilo. Carstvo bijaše klonulo od neprestanih trzavica i na nepreglednom prostoru kuda se je širilo nije se dao uvesti red. Bolovalo je carstvo od svoje veličine.
God. 284 svladavši suparnika, zaodjenu se carskim grimizom sin Dalmacije — Dioklecijan. Bijaše niskoga roda, sin oslobođenoga roba, iz okolice Solina. On, negdašnji general, poduprije zgradu koja se rušila. Razdijeli carstvo na četiri prefekture, uze sebi za suvladara Maksimijana i dodijeli mu zapad sa prijestolnicom u Milanu, a sam se nastani u Nikomediji u Maloj Aziji upravljajući istokom. Doskora ova dva augusta uzeše sebi pomoćnike i nasljednike pod imenom cezara: Maksimijan Konstancija Klora za Galiju, a Dioklecijan Galerija za Ilirik. Tako je Dioklecijan učvrstio, a razdijelivši ga i ujedinio carstvo. Iz početka se pod Dioklecijanom nitko nije obarao na kršćanstvo. Nijesi više trebao tražiti kršćane, susretao si ih posvuda: u vojsci na najvišim mjestima, u državnoj upravi već i kao namjesnike, u pratnji carevoj, štaviše careva žena Priska i kći Valerija bijahu kršćanke.
Dioklecijan nije uopće mnogo mario za vjeru, ali Galerij bijaše gorljiv poganin i neoplatonik. Neoplatonici su htjeli pridići poganstvo, podignuti u njemu nauku i moral ne bi li se tako preporođeno moglo ogledati sa kršćanstvom. Neoplatonik Hieroklo, namjesnik Bitinije, pokušao je dvjema raspravama predobiti kršćane za neoplatonstvo. U svom djelu »Istiniti govori« spočitava kršćanima što štuju Krista kao Boga, dok je On bio vođa razbojnika. Ruga se neukosti apostola i stavlja za uzor Apolonija iz Tijane o kojem su pogani pričali razne priče.
Galerije je uvjerio Dioklecijana kako je poganstvo najčvršći temelj države, a da su neprijatelji poganstva ujedno i neprijatelji države. Progonstvo se je pripremalo. Povod mu dadoše dva slučaja. Dioklecijan je imao žrtvovati prije neke državne svečanosti, kadli pri tom činu opazi da se je prekrstio jedan kršćanski vojnik. (Vele da je to bio sv. Sebastijan.) Znak krsta car je uzeo za čaroliju uperenu protiv samoga sebe. Kad je drugi put pitao za savjet proročište Apolonovo u Miletu, odgovori ono da radi prisutnih kršćana ne može prorokovati. Sujevjernom caru pristupi opet Galerije, i god. 303 iziđoše tri edikta. Prvi edikt naređuje da se spale kršćanske knjige, crkve poruše, a kršćani kazne, no ne smrću.
Taj ukaz jedan kršćanin u Nikomediji javno podere, a usto planu ognjem carska palača. Galerije prišapnu caru da su je kršćani potpalili, i drugi carev edikt već određuje da se pozatvaraju kršćanski poglavari. Trećim će ukazom Dioklecijan pomilovati one koji se pokore, ali četvrtim g. 304 određuje da se svi pogube koji ostanu tvrdokorni u svojoj vjeri.
Muke i brojem i načinom, ali i pobjedom kršćanskom, nadmašiše sve dotadašnje. Krvnici se umoriše i jedan drugoga izmjenjivahu, mačevi otupiše, a kršćani dižu oči svoje k nebu te pjevajući psalme i himne, umiru triumfirajući.
God. 305 po dogovoru odrekoše se dijadema i Dioklecijan i Maksimijan, a na njihovo mjesto dođoše Galerije i Konstancije Klor. Ovaj posljednji izvršio je samo prvi Dioklecijanov edikt protiv kršćana, a inače bijaše blag prema njima. Još će uprijeti sve sile Galerije da skrši snagu kršćanstva.
Njegov cezar i nećak mu Maksimin Daza slijedio ga je u okrutnosti. Po ediktu god. 308 kršćanima su se dijelovi tijela otkidali, oči kopale, i na laganoj su se vatri pržili ljudi. Hranu na trgovima poškropiše krvlju poganskih žrtava misleći da će time kršćane prisiliti da ili gladuju, ili okuse ono što je bilo žrtvovano bogovima.
No najžešće progonstvo najbolje pokaza moć kršćanske ideje. I sam se Galerije pokloni moralnoj sili kršćanske misli. Teško oboljevši, obustavi 30 IV 311 god. progonstvo i zamoli kršćane neka se uteku svome Bogu za njegovo zdravlje. Galerije doskora u najtežim mukama, živ zaudarajući od rana, nesretno dokonča život.
Za Dioklecijana je poginuo sv. Blaž i sv. Juraj, a u našim zemljama sv. Dujam i sv. Staš u Solinu sa nekoliko drugova, u Sisku sv. Kvirin, u Ptuju prvi egzegeta Zapada sv. Viktorin. U Fruškoj Gori »Četiri sveta okrunjena« jer ne htjedoše klesati likove poganskih bogova, biše bačeni na muke.
Kako je bilo strašno ovo progonstvo za Dioklecijana i njegovih suvladara, dokazuje nam činjenica da su kršćani brojili godine po njemu kao što mi danas brojimo od porođenja Isusova. To je t. zv. »era mučenika«.
No moć tmine je bila na izmaku. Već smo vidjeli kako u Galiji nije Konstancije Klor gonio kršćana. Bijaše on čovjek blage ćudi i monoteist, valjda sljedbenik Mitrasove vjere. Ovoj vjeri, koja je došla s istoka i štovala Sunce kao božanstvo, pripadao je isprva i sin mu Konstantin. Konstantin je živio na dvoru Galerijevu, ali vazda u strahu za svoj život. Galerije ga se je htio riješiti i izvrgavao ga je stoga svim mogućim pogibeljima. Zato Konstancije Klor zamoli Galerija neka mu pošalje sina, jer da ga još jednom za života želi vidjeti. Galerije pusti Konstantina, ali pošalje odmah i potjeru za njim, kojoj Konstantin vješto umaknu prerezavši konjima žile na svim postajama ceste kuda je putovao. Tako nije mogla potjera izmjenjivati konje. Došavši u Galiju, ne nađe oca, jer je bio u Britaniji u ratu, gdje je doskora i umro. Vojska nato izviče Konstantina carem protiv volje ostalih careva (306).
Konstantin je kod Galerija vidio zle posledice proganjanja nedužnih podanika: ljude kljaste, sela izgorena, zemlje osiromašene, a s druge je strane opazio kako je blagostanje cvalo u zemljama njegova oca, koji je štedio svoje podanike. Nije mu se bilo teško odlučiti što će učiniti.
Vlada četvorice kojom je Dioklecijan htio spasiti od rasula carstvo pokazala se je nepodesnom. Prije ili poslije morala je sva vlast doći u ruke jednoga cara.
Providnost Božja nije dopustila da još propadne carstvo dok se kršćanstvo ne ojača da može preživjeti najgrđu tragediju u povijesti roda ljudskoga — seobu naroda. Ista ta Providnost kao da je odredila Konstantina da pomoću kršćanstva zadobije vlast u carstvu. Najbliži mu protivnik bijaše Maksencije u Rimu. Dok se je Konstantin spremao da svlada ovoga suparnika, pripovijedaju stari pisci Laktancije i Euzebije Cezarejski da mu se je na nebu prikazao krst s nadpisom: »U tom ćeš znaku pobijediti!« Danas mnogi povjesničari dvoje o tome događaju i neće da priznadu da je Konstantin potaknut ovim viđenjem dao slobodu kršćanima. Oni tvrde da je Konstantin bio dobar političar i da je nastojao predobiti za se kršćane, kojih je bila ogromna množina u carstvu, da pomoću njih svlada svoje suparnike. No jednako je dično za vjeru kršćansku da je ona goloruka, progonjena, ponižena svladala rimsko carstvo i izdigla križ iznad carskoga prijestolja i bez Konstantinove pomoći. Jednako je veliko čudo, ako ona nema zahvaliti svoju pobjedu jednom čovjeku i ako je pobijedila već i prije nego joj je Konstantin dao slobodu. Ne da se ipak dokazati neosnovanost onog događaja, jer ga brane i povjesničari prvoga reda.
Kako bilo, Konstantin je pobijedivši manjom vojskom Maksencija na Milvijskom mostu god. 312, već nakon godine dana izdao zajedno sa suvladarom Licinijem milanski edikt kojim je priznao kršćanstvo ravnopravnim ostalim vjerama. — Povratio je kršćanima oteta imanja, a crkvene općine priznao juridičkim osobama. Pomalo je išao on i dalje i dao mnoge privilegije Crkvi, osobito iza kako je ostao jedini vladar nakon pobjede nad Licinijem (314). Napokon se na smrtnoj postelji 337 god. krsti Konstantin.


IX
Julijan Apostata

Poganstva nije najednom nestalo. Bolje bi bilo da ga je i još polaganije osvajalo kršćanstvo. Pojava je redovita u crkvenoj povijesti da Crkva slabi čim u njoj prevlada ljudski elemenat.
I kršćanstvo se je za Konstantina Velikoga oslonilo na ljudski elemenat, na carstvo. Konstantin mu je pogodovao, a još više njegovi sinovi Konstantin II na zapadu († 341), Konstant u Italiji, Africi i Iliriku († 350) i Konstancije na istoku († 361). Kcnstancije, ostavši sam carem 353 god., stade ne samo zatvarati već i rušiti hramove, a smrtnom se kaznom zaprijeti onima koji se usude prinositi žrtve bogovima. To je bilo nerazborito. Crkvi od sile nikakve koristi. Ona hoće nutarnje uvjerenje. Iz obzira i straha mnogi su pogani primili kršćanstvo, ali jer se nijesu u duši obratili, to su postali kvasac koji će pomalo svakim zlom rastvarati život kršćana.
Ipak je Konstancije dozvolio da vestalinke i poganski svećenici zadrže svoje privilegije, a i on sam zadrža naslov vrhovnoga poganskog svećenika »pontifex maximus«. I igre u cirkusu ostavi. Dakle vanjske forme i poganima milije ustanove pustio je na miru.
Samo se je jedan biskup našao, Julijan Firmik Matermo, koji je pohvalio ovaj rad careva.
Izazov je bio pogibeljan. Digoše se retori, pisci i filozofi da brane pogansku vjeru i spočitavaju kršćanima ono isto čime je negda Laktancije korio pogane: vjera se mačem ne širi. Poganstvo je poglavito bilo jako u školama. Tamo su učitelji ulijevali u srce učenika ljubav za starinu i tradiciju koja je bila povezana s poganstvom. Tumačili su samo poganske pisce. Na kršćanske, ma kako veliki bili, nijesu se osvrtali, i tako su prikazivali mladosti da je kršćanstvo samo za neuk svijet, a ne za prosvijetljene — neoplatonike.
Reakcija je bila tim jača sa poganske strane, što su sramotili kršćansku nauku oni koji su je iz koristi primili i sad se banili na carskom dvoru, a životom su bili sve prije nego kršćani.
No i poganstvo bijaše opalo. Neoplatonici su bili nekakvi mlaki, neuvjereni vjernici. I oporba koju je poveo iza smrti Konstancijeve Julijan Apostata nije došla od pogana, već je ona odraz volje Apostatove.
Julijan je izgubio zarana oca i brata, a glas je bio da ih je dao ubiti car Konstancije. Otuda u Julijana mržnja na Konstancija, a onda, naravno, i na sve ono što je Konstancije provodio. Konstancije pomaže kršćanstvo, Julijan će iz prkosa poganstvo. Uistinu bijaše on po naravi vrlo nadaren, i šteta što nije bolje upotrebio svoju nadarenost i prirodnu sklonost idealima. Dječaka je odgajao rođak mu po majci poganin Mardonije i ulio mu u dušu ljubav prema bogovima.
Poslije ga dadoše kršćanskim učiteljima kad je već bilo kasno. Car Konstancije, sumnjičav po naravi, nije dobro postupao s Julijanom i htio ga je rediti za svećenika da mu Julijan ne otme prijestolja, a to je uspirilo još veću mržnju u Apostate. U potaji se je družio s poganskim učiteljima i čitao poganske spise. Sv. Grgur Nazijazenski, koji se je odgajao zajedno s Julijanom, opazio je kako Julijan hini pobožnost i postaje licumjerac pa reče o njemu: »Kakvo li zlo u ovome čovjeku odgaja sebi rimsko carstvo!«
Julijan postavši carem u Galiji, odlikova se na bojnom polju, radi čega ga zavoli vojska. Jer to nije bilo po ćudi Konstanciju, on ga opozva. Nato vojska Julijana proglasi carem. Nenadno umrije Konstancije na putu protiv odmetnika, a Julijan, tada car cijele države, javno se odreče kršćanstva i otvori poganske hramove zavjetujući se iskorijeniti »galilejce«.
Kako je Julijan mislio obnoviti poganstvo Julijan je htio preporoditi ćudoređe ljudskoga društva, bez Boga i bez najuzvišenije manifestacije Božje, kršćanstva.
On iznosi mane pojedinih kršćana i objeđuje s njih kršćanstvo, a kreposti koje kršćanstvo propovijeda, svojata kao svoju nauku.
Julijan je htio sačuvati pogansku dogmatiku, a uvesti kršćansku moralku.
Prisustvuje žrtvama u hramovima zaogrnut filozofskim plaštem, sam pali hekatombe bogovima, piše apologije bogova i spise protiv kršćanske vjere.
Imitirajući Cezarovu: veni, vidi, vici — on je običavao govoriti o kršćanskim svetim knjigama: »Pročitah, razumijeh, osudih«, a kršćanski biskupi mu odgovoriše: »Pročitao si, ali nisi razumio, jer da si razumio, ne bi osudio«.
Da bolje organizira pogansku vjeru, uze za primjer organizaciju kršćana. Uvede hijerarhiju, a poglavica hijerarhije je on kao »pontifex maximus«. Određivaše da pogansko svećenstvo provodi ćudoredan život, da se bavi filozofijom, da ne smije zalaziti u cirkus i krčme, ne smije čitati zabranjene knjige, a mora se tri puta dnevno moliti bogovima, ima svakome iskazivati blagost, dobrotu, susretljivost. Građani su morali s najvećim počastima susretati svećenike. Kult bogova htjede uveličati i uvede po primjeru kršćana izmjenično pjevanje himna u koru, propovijedi u hramovima i svečano odijelo pri žrtvovanju.
Da pokaže kako je i poganstvo sposobno za djela milosrđa, ustanovi po primjeru kršćanskom bolnice, hospicije, agape, milostinju, pučke škole za pouku u poganskoj vjeri. Mislio je štaviše da uvede javnu pokoru, samostane i ekskomunikaciju.
Uz ovu pozitivnu stranu svoga rada razvio je i negativnu akciju. Zaista nije, barem službeno, udarao na muke kršćane, znajući dobro da će ih tako još više utvrditi u vjeri. Njegovo je progonstvo bilo nekrvno.
Opozva najprije sve privilegije dane Crkvi od prijašnjih careva, a ostavi na snazi samo ustanove Galerijeva edikta 311 god.
Državni su se činovnici morali odreći kršćanstva ili službe. Dade ukloniti znak križa. Bogate kršćane pod raznim izlikama pozatvara u tamnice, imanja im zaplijeni rugajući se: »I onako bogataši ne mogu u raj!«
Kad je poveo rat na Perzijance, iskao je ratne troškove od samih kršćana, a koji mu ne htjedoše dati, udaraše ih na muke. Iako nije s njegove strane izišao nijedan edikt o krvavom progonu kršćana, to su pogani ipak mučili kršćane na svoju ruku bilo iz osvete, bilo iz lakomosti, a Julijan i njegovi magistrati nisu se ni makli da zapriječe te progone.
Profinjeno ovo progonstvo nije nijednoga sredstva zaboravilo. Poganin Amijan Marcelin piše u svojoj povijesti (knj. XXV, 4): »U tome bijaše nemilosrdan, što je zabranio kršćanskim učiteljima i retorima da poučavaju, ako ne pređu na štovanje bogova.«
Kršćanski učitelji dadoše se tada na pisanje pjesama o biblijskim predmetima.
Ali sve bijaše uzalud. Kršćanstvo se opasa novom snagom. Sv. Anastazije, kremenit i neustrašiv značaj, branio je kršćansku nauku protiv krivovjeraca Arijevih i protiv cara.
God. 363 udari car na Perziju i tamo zaglavi.
Neće biti istinita anegdota o njegovoj smrti, ali dobro riše jalovu mu borbu protiv »Galilejaca«. Ranjen od strijele nesretni mladi car umiraše u 32 godini života i povika prama nebu: »Pobijedio si, Galilejče!« To je bio posljednji plamečak poganstva, smrtni krik bogova. Julijan sa svim osnovama bijaše oblak što prijeđe preko obzorja kršćanstva i rasplinu se.


X
Hereze

Nauka je Kristova nebeskoga podrijetla i zato ne trpi kompromisa, ona je jedina istinita, a što se s njom ne slaže, to vodi u propast. Ovo je temeljna zasada kršćanstva od koje ono ne može odstupiti, a da ne zaniječe samo sebe. Krist je jedan — jedna i nauka, ili kao što kaže sv. Pavao: »Jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje«. No bistar izvor kršćanskih istina nekoji kušaše već u početku zamutiti htijući spojiti židovsku vjeru i kršćanstvo ili pak pogansku filozofiju sa Hristovom naukom. Crkva je odmah odbacila ove pokušaje i prozvala njihove začetnike hereticima, jer su izabrali sebi po volji nauku (haireomai — izbirati) koja nije njezina. O njima kaže sv. Pavao: »Biće vrijeme kad neće htjeti primiti zdravoga nauka, nego će izabrati sebi učitelje koji ugađaju sluhu«. Evo, ovo »ugađanje sluhu« uzrok je hereza. Prilagoditi Kristovu nauku ljudskoj slabosti, tražiti način spasenja, a ne promijeniti života, tajne Božje ne vjerovati, već razumjeti, to je oznaka svih hereza.
Hereza je bilo još za života apostola. Sv. Ivan, kažu, napisao je svoje evanđelje protiv heretika t. zv. doketa koji su učili da Isus nije uzeo pravo čovječansko tijelo, već prividno. Da ih pobije, sv. Ivan piše: »I Riječ tijelom postade i pribiva među nama«.
Sve se hereze prvih vjekova dadu razvrstati u tri vrste: a) filozofske, koje se bave čovjekom, njegovim početkom i sršetkom i stvorenjem svijeta; b) teološke, koje naučavaju koju zasadu protivnu nauci crkvenoj o kojoj osobi Presvetoga Trojstva; c) antropološke, koje nisu u skladu s crkvenom naukom o djelovanju Božje milosti u duši čovjekovoj.
a) Glavne su filozofske hereze
1) HILIJAZAM, U otkrivenju sv. Ivan kaže se (XX) da će blaženi tisuću godina kraljevati s Isusom iza uskrsnuća.
Nekoji kršćani, koji dođoše iz židovstva, stali su ovu glavu Apokalipse tumačiti doslovno, a to im je godilo, jer ideal i značajka židovstva bijaše mesijansko zemaljsko kraljevstvo, u kojem će Židovi gospodovati nad svim ostalim narodima. Od toga izvedoše da će opet doći Krist i da će tada utemeljiti svoje zemaljskokraljevstvo, gdje će njegovi vjerni uživati svaku slast. To će kraljevstvo doskora doći i trajati će 1000 godina.
No i u hilijazmu su dvije struje: jedna kršćanska, a druga židovska.
Kršćanski hilijazam je idealan, on očekuje duševni užitak u kraljevstvu Mesijinu. Pristadoše uz ovaj hilijazam i crkveni pisci: Justin Mučenik, Irenej, Laktancije, Viktorin. Dotada još ne bijaše hilijazam hereza, jer još nije bio osuđen od Crkve. On je još bio samo učenjačko mišljenje, koje je bilo krivo, ali ne još zlo. Zato Crkva i ne osuđuje one pisce, već jedino njihovu nauku.
Židovski hilijazam očekivaše da će kraljevstvu Kristovu biti središte Jerusalim, gdje će se stostruko naplatiti vjernicima sve čega su se odrekli radi Krista, i to u materijalnim nasladama. Koliko prvi, a još više ovaj drugi, hilijazam pobiše uz ostale slavni crkveni naučitelji: Bazilije, Grgur Nazijanski, Jeronim i Augustin.
2) GNOSTICIZAM. Kako je osnova židovskoga života mesijanstvo, tako je značajka poganstva filozofija i racijonalizam. Poganstvo što ne može da shvati, to niječe, a zatim se prepušta bajkama. Ljudi koji su tražili način kako se dolazi do mudrosti, prozvaše se gnosticima. To su gnostici u dobrom smislu, ali se tim imenom stadoše kititi i oni koji, prezrevši auktoritet Crkve, htjedoše spojiti kršćansku vjeru s raznim filozofskim sistemima, poglavito Platonovim, nekojih sekta židovskih (Kabala) i perzijskim (Zend - Avesta). Od kršćanstva uzeše samo nauku o otkupljenju. Ne brinući se za stvarnost, vođeni poganskom kulturom, mitologijom, astrologijom i čarolijama izmišliše do 30 novih sistema kušajući odgovoriti na pitanje: otkud zlo u svijetu, i kako ćemo ga se osloboditi?
U glavnome se ipak slažu oslanjajući svoju nauku na dualizam i emanatizam.
Dualizam uči: dva su počela, počelo dobra i počelo zla. Dok pristaše ove nauke za počelo dobra drže Boga, dotle ne znaju ni sami razjasniti što je i kakvo je počelo zla. Svaki ga sistem na svoj način zamišlja bez ikakve realne podloge i dokaza. Emanatizam uči da su iz počela dobra izbile i odvojile se čestice svijetla (eoni). Ovi su eoni rađali nove eone dok se nije najniži eon spojio s haotičnom tvarju ili s prazninom, i tako su postali zli eoni.
Vidljivi je svijet postao kad je najniži eon potpao pod vlast materije, u kojoj je sada zatvorena čestica svijetla. Drugi opet vele da ga je stvorio demijurg (počelo zla). Tako se u čovjeku vječno bore oba počela.
Otkupljenje čovjeka sastoji se u tome da se rastave čestice dobra od zla. Krist je jedan od najsavršenijih eona i on je imao samo prividno tijelo (jer materija je zla), ili se je Krist poslužio tijelom čovječjim i prije muke ga ostavio. Nauka Kristova je spasila svijet naučavajući da se ima prezirati materija. Jedni se gnostici sasvim uzdržavahu od materije kao od izvora zla, a drugi, da pokažu kako treba uništiti materiju (dakle i tijelo), podavahu se najrazuzdanijem životu.
Gnostici uz bezbroj sekta donose i bezbroj genealogija eona, pa njihova nauka postaje nerazumljiva. Jedni su štovali zmiju kao mudru i pravu posrednicu između Boga i čovjeka (perate); drugi držahu ubojicu Kajina pravim prijateljem Božjim i prvim gnostikom; treći opet Judu, koji je Mesiju izdao jedinim pravim apostolom, jer je Mesija bio židovski Bog Staroga zavjeta! A da bude sve u skladu, ove svoje tlapnje pripisivahu tajnoj nekoj nauci koju su tobože apostoli povjerili izaibranim ljudima, a ovi je dalje predaju drugima. Već sv. Pavao opominje Timoteja da se čuva ispraznih novotarija i lažne znanosti (I,Tim. 6, 20), a Efežanima piše neka ne slušaju priče i beskrajne genealogije.
Poglavito ih pobijahu, uz ostale, Justin Mučenik, Irenej, Tertulijan i Origen. U svom velikom žaru pobijajući gnostike, Origen sam zapade u pogreške htijući na svoj način spojiti kršćansku vjeru i pogansku filozofiju: pravu istinu i traženje istine.
3) MONTANIZAM. Nastala je ova nauka oko 150 god. po Isusu. Utemeljitelj joj je Montan, negda svećenik božice Cibele, a kasnije kršćanin, čovjek ohol i častohlepan. On drži da je Krist donio dobru vjeru, ali ćudoređe nije usavršio. To će učiniti Duh Sveti koji je sišao u Montana i dvije njegove pomoćnice Prisku i Maksimilu. Zahtijevao je neizdrživu strogost, a krstio je »u ime Oca, Sina, Montana, Priske i Maksimile«. Najviše je pridonio širenju ove nauke Tertulijan koji je k njoj radi svoje strogosti pristupio. Održavala se je nauka sve do V vijeka.
4) MANIHEJSTVO. Zapravo je ovo neka gnostička sljedba, no toliko se je raširila i osebujnom naukom istakla, a i do u kasni srednji vijek produžila, da se imamo potanje njom upoznati. Sastoji se od nauke Zaratustrine o dobru i zlu početku, od egipatskog čarobnjaštva i kršćanske primjese. O Manesu ili, kako ga eufemički zovu, Maniheju, kola više priča grčkoga, latinskog, arapskog i perzijskog izvora, koje se između sebe ne slažu. Ipak je sigurno da je osnivač ove sekte bio rodom Perzijanac, učen ali ohol i prijevaran čovjek. Dopale su mu ruku svete knjige, upoznao je egipatsku magiju i on osnova novu nauku uzevši ponešto iz svoje narodne vjere i egipatske i kršćanske.
Ovo mu je nauka: U početku bijaše kraljevstvo svijetla s dobrim bogom na čelu i kraljevstvo zla sa zlim bogom. (U Perzijanaca Ormuzd i Ariman.) I jedan i drugi imali su mnoštvo sebi podložnih duhova. U kraljevstvu su se tmine vječno borili duhovi, i tako u borbi došli do granica ovoga kraljevstva. Tu upoznaše kraljevstvo svijetla i, pomirivši se među sobom, jurišaše na nj. Dobri bog da odbije njihove navale, stvori prvoga idealnog čovjeka. (Kršć. misao o Adamu prije pada.) Ovaj se oboruža dobrim elementima: svijetlom, vatrom, vjetrom, vodom i zemljom, ali ga ipak zli duhovi svladaju i otmu mu jedan dio svijetla, te ga u svom kraljevstvu pomiješaju s materijom. Nato dobri bog pošalje živoga duha na zle duhove, i ovaj oslobodi samo neki dio svjetlosti. Da se i onaj neoslobođeni dio spasi, to dobri bog stvori vidljivi svijet i oslobođene čestice svijetla postavi u Sunce i Mjesec, u kojem je pomiješano zlo i dobro, tama i svijetlo. Sunce i Mjesec privlače k sebi neoslobođene čestice svijetla sa zemlje i zvijezda. One bi se pomalo oslobodile, ali, da to zapriječi, stvori zao bog Adama i Evu da se zasužnjeno svijetlo sve više rasprši i ostane u materiji. Tako se čovjek sastoji od dobre i zle duše koje se među sobom bore. Zli je bog zabranio Adamu da ne jede od drveta znanja dobra i zla da ne bi poznao razlike između svijetla i tmine u sebi i u cijelom svijetu. Ali dobri Bog zmijom pouči čovjeka da prekrši tu zapovijed i da tako pozna svijetlo. No Stari zavjet bi dan da se opet prikrije svijetlo, a tada dođe Isus, i to u samo prividnom tijelu, te otkrije istinu o svijetlu. Prividno je trpio i vratio se na Sunce. To je rješenje pitanja otkud zlo na svijetu.
Otkupljenje se provodi naukom Isusovom koju apostoli nisu razumjeli, a na Manesa je sišao obećani duh utješitelj i on je otkrio pravu nauku Isusovu. Duše koje se ne spase sele se iz bića u biće, iz drva u drvo (Egipat, metempsihoza). Moralna je nauka ovo: tri su pečata: pečat usta, koji zabranjuje svaku psost, osobito protiv Manesa, uživanje mesa i opojnih pića (Buda); pečat krila, koji zabranjuje ženidbu i rađanje djece; pečat ruku, koji ne dopušta brati voće ni kidati granje, sjeći drveća (Zaratustra!) i uopće se baviti svjetovnim stvarima. Tako će nestati svijeta i materije.
Manihejci se dijele na savršene i slušače. Savršeni imaju vršiti sve zapovijedi i imaju tajno bogoslužje (za koje kaže sv. Augustin da je bilo vrlo nemoralno). Slušači žive kao i ostali ljudi i pripremaju jela savršenima, trgaju voće i daju im ga, a za te grijehe od njih dobivaju odriješenje. Bogoslužje im je javno i klanjaju se Suncu. Stari, a većinom i Novi zavjet, manihejci zabacuju. Svete su im knjige njihova apokrifna evađelja. Raširila se bijaše sekta po istoku i, zapadu. Sam kasniji crkveni naučitelj, sveti Augustin, bijaše do tridesete svoje godine manihejac. Nestade manihejstva tek u V stoljeću, ali se opet povrati u srednjem vijeku u nauci valdenza, albingenza i naših bogomila.
b) Krive nauke teološke
I) Krive nauke o Isusu Kristu. Sve hereze osim Pelagijevaca nastadoše na istoku. Koji bi bio tome razlog? Istočnjaci su teoretičari, dok su zapadnjaci praktični. Istok je dao filozofe Grke, Perzijance, Indijce, a zapad pravnike — Rimljane. Ovo su glavne krive nauke o Isusu:
1) ARIJEVCI. Arijeva, kao i prvašnje hereze, nastala je iz nastojanja da se ljudskome umu približe na dohvat vjerske istine. Neoplatonska filozofija je osobito cvala u Aleksandriji, pa je ona i Origena na stramputicu zavela. Ipak je znala katehetička škola aleksandrijska podvrći um vjerskim naukama, dok je naprotiv antiohijska škola više naginjala racijonalizmu. Iz nje je izišao Arije, vrstan um, dobar govornik i dijalektičar, ali željan vlasti i slave. Zaređen za đakona aleksandrijske crkve, već je u mladosti pristajao čas uz shizmatika Maletija, čas uz aleksandrijskoga biskupa. Kao svećenik usprotivi se svome biskupu Ahili kad je naučavao nauku o Presv. Trojstvu i stade tvrditi, da je 1) samo Bog Otac pravi Bog, a Sin da je stvorenje prvo i najodličnije, ali ipak stvoreno od Oca i po kojem je Otac sve stvorio; 2) kad je Sin stvorenje, onda nije iste biti ili naravi s Ocem, a jer je stvoren kao i ostale stvorene stvari, promjenljiv je; 3) Sin nije vječan, jer »bijaše vrijeme kad ga ne bijaše«.
Arije se ne pozivaše toliko na Sv. pismo, jer ne mogaše tamo naći potvrde za svoje naučavanje, i zato ga je branio dokazima neoplatonske racijonlističke filozofije. Aleksandrijski biskup Aleksandar osudi nauku Arijevu, ali Euzebije, biskup Nikomedije, dragovoljno primi Arija, koji tim ohrabren napisa spis »Taleia« u obranu svoje nauke. Uzalud je nastojao Konstantin Veliki pomiriti Arija s biskupom Aleksandrom.
Nato Konstantin uz privolu pape Silvestra pozva biskupe u Niceju u Bitiniji na sabor god. 325. Skupi se 318 crkvenih otaca na ovaj prvi opći crkveni sabor.
Mnogima su se još na tijelu vidjeli tragovi mučeništva za Dioklecijana. Uz ostale dođe aleksandrijski biskup sa svojim đakonom Atanazijem i sv. Spiridion, ciparski biskup.
Pretsjedahu saboru poslanici i opunomoćenici pape Silvestra: Hosije, biskup iz Kordove, i dva svećenika iz Rima (Vid i Vincencije).
Na koncilu je bio i Arije, no ne odbrani se. Svi oci izim sedamnaestorice zabaciše njegovu nauku i prihvatiše zaključke koji se i danas čitaju u nicejskom vjerovanju u sv. misi. Tu se kaže »da vjeruju u jednoga Boga Oca Svemogućega, Tvorca neba i zemlje, vidivih svih i nevidivih stvorenja. I u jednoga Gospodina Isusa Krista i od Oca Jedinorođenoga prije svih vjekova. U Boga od Boga, svijetlo od svijetla, Boga istinitoga, od Boga istinitoga, rođena, ne stvorena, jednobitna s Ocem, po kojem je sve stvoreno.«
Dvojica biskupa ne potpisaše ove zaključke, a kasnije opozva svoj potpis još i Euzebije Nikomedijski i Teognis Nicejski. Oni su poslani u progonstvo.
Kasnije i Konstantinov dvor, a osobito sin mu Konstancije, privoliše Ariju, i ljuto progonstvo podnese junački Atanazije, nasljednik Aleksandrov u Aleksandriji. Prognan i oklevetan sa najgorih zločina, ipak se opravda i zastidi svoje protivnike. Arijanstvo se u IV vijeku silno raširi, i nekoji barbarski narodi kršćansku vjeru primiše od arijevaca.
Arije je umro u času kad je slavodobitno ulazio u povorci u Carigrad. U našoj domovini bijaše mnogo pristalica Arijevih, a biskupi Sirmija (Mitrovica), carskog sjedišta, i Murse (Osijek) bili su vođe ove hereze u našim stranama. U Sirmiju su četiri pokrajinska sabora raspravljala o Arijevoj nauci.
Nakon smrti Konstancijeve Julijan Apostata dopusti da se povrate izagnani biskupi. Progonstvo za Julijana osvijesti kršćane, i iza njegove smrti sabor u Carigradu (381) osudi ponovno Arijevu nauku, koje nestade na istoku. Na zapadu se održa još dva vijeka među pridošlicama i osvajačima germanskim: Gotima, Burgundima, Vandalima i Longobardima. Biskup Ulfila arijanskim Gotima prevede Sv. pismo na njihov jezik.
Najviše se odlikovahu u borbi protiv Arija: Bazilije, Grgur Nazijazenski, Grgur Nisenski, slavni Atanazije i Ambrozije.
2) APOLINARCI. Apolinar bijaše učen branič vjere za nicejskog sabora i prijatelj sv. Atanazija. I on zaluta oslanjajući se na ondašnju znanost koja je tvrdila da čovjek ima dvije duše: senzitivnu i razumnu. Po njegovoj nauci nije Isus uzeo nego samo senzitivnu dušu i tijelo čovječje, a razumnu je dušu nadomjestilo njegovo božanstvo. Tako je mislio pobiti Arija, ali je upao u drugu pogrešku razlažući prema tadanjem filozofskom naučavanju da se dva savršena elementa ne mogu spojiti u treći, i zanijekao je tako dvije naravi u Isusu naučavajući da je u Isusa samo božanska narav.
3) NESTORIJEVCI. U drugu je skrajnost pao Nestorije. Njegov učitelj Teodor Mopsuestenski držaše da ne može biti savršena narav bez personalnosti, i iznese nauku o dvjema osobama u Kristu. Bl. Djevica rodila je, po toj nauci, čovjeka Isusa u kojem je obitavao Bog. Dalje je razvio ovu nauku Nestorije kad je postao patrijar carigradski. U svojim propovijedima ne nazivaše Bl. Djevicu Bogorodicom (Theotokos), već Hristorodicom (Hristotokos). Za Isusa reče da je jedan Krist, ali su dvije osobe u Njemu, i zove ga Sinom Božjim i sinom Marijinim. Dvije su osobe u Isusu samo moralno, a ne realno sjedinjene.
Protiv Nestorija ustade patrijar aleksandrijski Ćiril. Kad je uzalud kušao odvratiti dvjema pismima Nestorija od hereza, obrati se na papu rimskoga da on kaže koja je prava nauka, I Nestorije kušaše za se predobiti papu. No Celestin, papa (422—432), na sinodi rimskoj 430 god. odobri Ćirilovu nauku o Bogorodici, a osudi Nestorijevu.
Nestorijevci su tražili da se sazove opći sabor. Car Teodozije II, privolom pape koji je poslao i svoje poslanike na sabor, sazove sabor u Efez 431 god. Na ovaj sabor ne htjede pristupiti Nestorije, iako bijaše došao u Efez. Na saboru poslije pročitanih odluka dvaju ekumenskih sabora, nicejskog i carigradskog, i pisama pape Celestina pročitani su i spisi Nestorijevi i bili su osuđeni, a Nestorij zbačen sa patrijarške stolice.
Narod je do u samu noć željno očekivao odluku sabora pred crkvom u kojoj se vijećalo. Osobito se odlikovao sv. Ćiril zanosnim govorom u slavu Bl. Djevice i grada Efeza, u kojem je ona boravila iza Spasiteljeve smrti. Kad se saznalo za odluku, narod je ushićen otpratio crkvene oce, navlastito sv. Ćirila s bakljama u ruci njihovim kućama.
Premda se bura nije odmah stišala, ipak Nestorije, lišen pomoći carskog dvora koji mu je prije bio naklon, svrši u progonstvu život, a Nestorijevci se rastrkaše po Kaldeji, Mezopotamiji i Arabiji. Dopriješe i u Indiju i Kinu. Mnogi se sjediniše s Katoličkom crkvom za krstaških ratova, a danas ih još ima nešto u Perziji i Indiji. To su t. zv. Kaldejci i Tomini kršćani (po Maz Tomi, Sircu iz IX vijeka).
4) MONOFIZITI — EUTYCHES. Mnogi koji su pobijali Nestorija zađoše i sami s prava puta u drugu skrajnost. On je tvrdio da su dvije osobe u Isusu uz dvije naravi, a ovi zabacuju i dvije osobe i dvije naravi i uče: jedna je osoba i jedna je narav u Kristu, i to božanska. Prije upućenja Sina Božjega bile su dvije naravi, božanska i čovječanska — ali iza upućenja čovječanska se je u božanskoj izgubila kako se gubi kap meda, vode, octa u oceanu.
Začetnik je i širitelj ove nauke Eutih, arhimandrit nekoga samostana u Carigradu, starac od sedamdeset godina. Bijaše i učen i pobožan, ali bez poniznosti, i on se ne htjede pokoriti ni patrijaru carigradskom Flavijanu ni od njega sazvanoj sinodi, već se prizva na razne biskupe, a između ostalih na ravenatskoga Petra Zlatoustog i na papu Leona I.
Petar Zlatousti uputi ga na odluku rim. pape, »jer blaženi Petar, koji živi i vlada na prijestolju svome, pruža istinitu vjeru onima koji ju traže«.
Na želju cara Teodozija bi sazvan sabor u Efez god. 449. Papa Leon I tom prigodom napisa poslanicu Flavijanu, carigradskom patrijaru u kojoj razloži pravu crkvenu nauku. No na saboru teroriziraše monofiziti istočne biskupe, u čemu se istače aleksandrijski biskup Dioskur težeći za prvenstvom na istoku. Papini legati protestovaše protiv zaključaka ovog sabora kao i patrijar Flavijan. Pristaše Flavijanovi biše svrgnuti pa i sam patrijar. Oni prizvaše u pomoć Sv. stolicu. Eutihovi pristaše stoga ljutiti, uhvatiše Flavijana, išibaše ga i potjeraše u progonstvo, a on nakon tri dana umrije od zadobivenih rana.
Papa, dakako, ne odobri zaključak koncila, a Eutih, premda prosti kaluđer, usudi se ekskomunicirati — papu.
Novi sabor u Kalcedonu (451) osudi Eutiha i monofizite te poništi zaključak posljednjega, nezakonitoga sabora u Efezu. Kad se je čitalo pismo pape Leona, zavapiše Oci: »Petar je progovorio na usta Leonova!« Sabor još odredi članak vjere: Krist ima čovječansku i božansku narav u jednoj jedinoj osobi.
Monofiziti koji se pokoriše, zadržaše svoje časti. Papa Leon potvrdi sve zaključke osim kanona 28 koji je sastavljen poslije odlaska papinih poslanika.
Taj kanon je određivao carigradskom patrijaru mjesto u hijerarhiji odmah iza pape i još mu dodao neke privilegije. Ovaj kanon nikako nije htio papa Leon potvrditi usprkos svim carevim molbama.
Nepokorni monofiziti podigoše strahovite bune u Palestini, Siriji i Egiptu, u kojima zaglaviše mnogi pravovjerni biskupi.
Car je Zenon htio nekom srednjom formulom pomiriti obje stranke, ali tu stvori još veći jaz. On izda »Henotikon« (482 g.), a taj je završavao riječima kojima su inače završavali zaključci koncila crkvenih: »Ako tko ovako ne misli, anatema mu!« Tim je zadro u crkvenu vlast. Radi toga, a i radi drugih dvojbenih izraza, ne primiše henotikon ni katolici ni monofiziti. Raskol između zapadne Crkve i istočne s patrijarom Akacijem na čelu potraja od 484—519. Za cara Justinijana nastojala je žena mu Teodora da bude izabran za papu đakon Vigilije, za koga su se nadali da će svečano odobriti monofizitičku nauku. Vigilije postade papa, ali osudi Eutihovu nauku, i proglasi pravovjernom nauku kalcedonskoga sabora i Leona Velikoga. Justinijan je ipak nastojao zatrti ovu sektu. Ona se ponešto održa sve do danas u Siriji (Jakobiti), Armeniji, Egiptu (Kopti) i Abesiniji.
5) MONOTELETI. Dok su dotadašnje hereze imale svoj izvor u filozofiji, hereza monoteleta je proistekla iz političkih razloga. Car je Heraklije htio protiv Perzijanaca imati mirno i jako carstvo, koje su dotada razdirale vjerske borbe. Da pomiri zavađene duhove i da se monofiziti ne slože sa Perzijancima, proglasi zajedno s carigradskim patrijarom Sergijem da se ovako ima vjerovati: »Dvije su naravi u Kristu spojene u jednoj osobi, ali jedna je u Njega volja i djelovanje.« Mislio je da na to mogu pristati i jedni i drugi. Ćiril, aleksandrijski biskup, ovom formulom zaista privede k jedinstvu mnoge monofizite.
Protiv ove nauke ustade žestoko Sofronije, patrijar jerusalimski. I Sergije i Sofronije obratiše se papi Honoriju. Premda Honorije u duši ne bijaše uz nauku monotoleta, ipak obradovan obraćenjem monofizita, što mu u pismu javljaše Sergije, želio je da se digne svaki povod novim svađama. Nezgodno se je izrazio u pismu poslanom Sergiju. Imajući na umu da u Isusa nema suprotivština u ljudskoj volji (kao kod nas koji možemo dobro i zlo htjeti), napisao je u tome pismu: »Ispovijedajmo jednu volju u G. N. Isusa Krista«, ali dalje nadovezuje kako je Isusova ljudska narav bila podložna božanskoj. Na svršetku kaže da su dvije naravi, a jedan Krist, koji djeluje na ljudski i božanski način (operatum divinitus — humanitus). Da se to ima shvatiti za dvije volje, božansku i čovječju, tumači nam sam sastavljač ovoga Honorijeva pisma opat Ivan. On je kasnije napisao Honorijevu odbranu i sam protumačio kako se imaju razumjeti riječi u spomenutom pismu, koje je on u ime papino sastavio.
Drugi opet tumače da se ono »jedna volja« ima shvatiti »jedna moralna volja«, t. j. nema opreke između božanske i ljudske volje u Isusu, već se spliću u jednu i obje isto hoće. To dokazuju drugim pismom poslanim od pape Honorija patrijaru Sergiju, u kojem nastoji da se ne porađaju nove svađe, ali ipak jasno kaže: »Jedan je G. Krist koji djeluje u objema naravima i božanskoj i čovječanskoj«, i dalje: »obje naravi su u Kristu spojene naravskim vezom i u zajednici djeluju, i imamo ih ispovijedati djelotvornima, t. j. božanska djeluje one stvari koje pripadaju Bogu, a čovječanska izvršuje o n e što idu čovjeku«.
Ovdje očito priznaje dvije naravi i dvije volje, jer volja je ona moć duše koja potiče na djelovanje. Već su savremenici branili Honorija od kleveta. Tako gore spomenuti opat Ivan, koji je postao papa dvije godine kasnije iza Honorijeve smrti, i Maksim Konfesor (580—662). Ovaj donosi vijest da je sastavljač Honorijeva pisma Ivan, opat.
U ostalom Honorije nije u svome pismu govorio ex cathedra, t. j. nije kao crkveni poglavar naređivao vasionoj Crkvi što i kako ima vjerovati, nije definirao jedan članak vjere, već je naprotiv nalagao da se u toj stvari šuti da se ne ražižu tek umirene strasne prepirke. On je jednostavno suspendirao odluku o toj stvari.
Ipak je ovo neodlučno pismo služilo Sergiju da još čvršće veže uz svoju nauku cara Heraklija, koji izdade »Ektezis« (razjašnjenje vjere) i zabrani raspravljanje o jednoj ili dvjema voljama u Kristu.
Poslanici Sofronijevi, koji su imali javiti papi da nije Sergije onako nevin kako se on papi prikazuje, ne nađoše Honorija živa.
Nasljednici njegovi Severin (638—640), Dalmatinac Ivan IV (640—642) i Teodor (642—649) osudiše Heraklijev dekret Ektezis.
No i nasljednik Heraklijev, Konstant II, udari njegovim stopama, a kad papa sv. Martin osudi Konstantov dekret koji je dirao u katoličko vjerovanje, okusi Martin carev bijes i mučeničkom smrću zasvjedoči starodrevnu vjeru.
Napokon car Konstantin IV Pogonat zamoli papu Agatona neka sazove opći crkveni sabor da se raspravi o toj stvari. Sabor se skupi u Carigradu (III carigr., IV opći 680 god.).
Ovaj osudi monotelete, ali i papu Honorija. Zaključke sabora potvrdi Leon II, a Honorija ne osudi kao heretika, već samo zato, što je neodlučnim držanjem podlegao carskoj politici i pustio da se tlači prava vjera.
Da ga nije kao heretika osudio, vidi se iz pisma Leonova španskim biskupima o Honoriju, »jer oganj heretičke nauke nije u začetku potrnuo kako je dolikovalo apostolskom auktoritetu, već ga je nemarom (negligendo) uspirio«. — Osuđuje ga, dakle, radi nemara, a ne radi krivovjerja.
Nakon osude carigradskog sabora održaše se monoteleti još do dvanaestoga vijeka oko gore Libanona pod imenom maronita (po prvome njihovom patrijaru Maronu). Za krstaških ratova sjediniše se s katolicima.
6) PNEUMATOMAHOI. Iz Arijeve nauke da je Sin prosto stvorenje Boga Oca, ali ujedno stvoritelj svega ostaloga, potekla je kao posljedica iz uzroka Makedonijeva nauka o Duhu Svetome. Makedonije je bio patrijarha carigradski. On je naučavao da je Duh Sveti stvorenje Boga Oca, zapravo jedan od anđela i samo stepenom savršenstva različit od njih, a ne biti svojom. Kad je Arije zanijekao božanstvo Kristovo, posve je naravno da se niječe i Duhu Svetome Njegovo božanstvo. Pristalicama ove nauke dadoše ime pneumatomahoi (koji pobijaju Duha Svetoga). Osuđeni su bili na koncilu carigradskom godine 381, i u nikejsko vjerovanje dodane su iza riječi: »Vjerujem u Duha Svetoga« još ove: »Gospodina i Životvorca, koji proizlazi iz Oca, kojemu se s Ocem i Sinom skupa klanjamo i skupa ga slavimo, koji je govorio po prorocima.« Tako je nastalo nikejsko-carigradsko vjerovanje. Ovaj sabor je za tada ustvrdio samo da je Duh Sveti Bog, jer proizlazi od Oca. Odnošaj Njegov u Presvetom Trojstvu nije doticao.
c) Antropološke hereze
Jedina veća hereza na zapadu jest Pelagijeva. Ona se tiče potrebe milosti za dobra djela. Zato ona spada među antropološke hereze, jer se bavi odnošajem ljudske prirode prema milosti.
Pelagijevci potječu od Pelagija i Celestija, monaha britanskih. Dok je istok poglavito raspravljao o osobi i naravi Kristovoj, dotle ovi zapadni krivovjerci iznose novu racijonalističku nauku o čovjeku. Pelagije ne priznaje da je istočni grijeh sa svim svojim posljedicama prešao na ljude, već je nanio štetu samome Adamu. Milost Božja nije potrebna za spasenje, jer čovjek sam svojom snagom može činiti dobro i ustrajati u njemu. Pelagije je širio svoju nauku najprije u Italiji, a zatim u Africi, dok je njegov drug pošao na istok i u Palestinu.
U Africi se je namjerio Pelagije na premoćnijega protivnika sv. Augustina, koji je svojom pronicavošću otkrio i pobio zablude Pelagijeve. Na istoku je ovu nauku pobijao naš sv. Jeronim, ali sabor u Jerusalimu ne htjede osuditi Pelagija, već uputi raspru rimskom papi da se on izjasni o stvari.
Afrički biskupi na saboru 416 god. svečano osudiše nauku Pelagijevu i poslaše svoje zaključke papi Inocentu I da ih on potkrijepi svojim auktoritetom. Kad je došao od pape odgovor povoljan po biskupe, uspe se na propovjedaonicu sv. Augustin i izreče one glasovite riječi: »O ovoj su parbi već dva koncila poslala svoje zaključke Apostolskoj stolici, odonamo je došao odgovor. Parnica je svršila, da svrši već i zabluda!«
Konačno je Pelagijeva nauka osuđena na općem saboru u Efezu god. 431.
Polupelagijevci su zatim htjeli spojiti nauku kršćansku s Pelagijevom, no i njih je Crkva osudila na saboru u Oranžu (529).


XI
Kršćanska književnost prvih vjekova

U početku su kršćani toliko bili zaposleni širenjem svoje vjere, da nisu mogli ni misliti na znanstveni rad. No iako se naučna književnost kršćanska javlja u II vijeku, to već u prvome vijeku javljaju se osim apostolskih nadahnutih knjiga još i spisi njihovih učenika: apostolskih otaca. Spisi njihovi pripadaju prvom stoljeću i početku drugoga. Ovi se spisi didaktički pišu u formi listova (epistola), a od osobite su vrijednosti, jer svjedoče o nauci crpenoj iz usta samih apostola. Toliki je bio njihov ugled, da su se čitali za službe Božje u crkvama kao i nadahnuti pisci. Iz njih otsijeva slika Crkve onoga doba i u nauci i u organizaciji jednaka današnjoj Crkvi. Najvažniji su apostolski oci:
I) Klement Rimski. Drži se da je ovo onaj Klement kojega hvali sv. Pavao u poslanici Filipljanima (IV, 3) kao svoga pomoćnika. Iza Lina i Kleta postade on četvrti papa rimski (92— 101). Pisao je već spomenutu poslanicu Korinćanima da utiša bunu koja se digla u Korintu protiv klera. Ova poslanica služi za dokaz da je još u prvo doba bila u Crkvi razlika između klera i lajika (protiv nauke Luterove) i da se je biskup rimski smatrao poglavicom cijele Crkve. Ma da je u to doba živio u Efezu sv. Ivan apostol, ne obratiše se na nj Korinćani, već na rimskoga biskupa, kako je već prije istaknuto.
II) Ignacije Antiohijski bijaše treći nasljednik sv. Petra na antiohijskoj stolici. O njemu se je razvila lijepa legenda da je on onaj dječak kojeg je Isus uzeo na koljena kad je rekao: »Ne budete li kao djeca, nećete unići u kraljevstvo nebesko.« Vođen u Rim na mučeništvo, pisa sedam poslanica raznim Crkvama, od kojih jednu rimskoj. Iz njih izbija vruća želja za mukama radi imena Isusova, jer Ignacije čeka neka ga »zubi divljih zvijeri samelju da postane čisti hljeb Kristov«. U Ignacijevim je poslanicima jasna razlika između učeće i slušajuće Crkve kojoj je na čelu rim. biskup.
III) Polikarp je bio biskup u Smirni. Za pape Aniceta (155—166) dođe u Rim da nagodi maloazijske biskupe s rimskom stolicom u pogledu svetkovanja Uskrsa. Ne uspjevši, ne prekinu vezu s Rimom, gdje ga pusti papa Anicet da i službu Božju obavlja mjesto njega u crkvi. Tu obrati i mnoštvo zalutalih heretika. Vrativši se u Smirnu podnije mučeničku smrt izgovarajući one glasovite riječi: »Ja sam Kristu služio kroz neprekidnih osamdeset i šest godina, i nije mi nigda učinio nikakove nepravde, pa kako bih mogao zlo govoriti protiv svoga Kralja i Spasitelja?« Veseo pristupi gotovoj lomači glasno hvaleći Boga. Vatra izgubi snagu nad svecem, i istom mač dokrajči starcu život. Sačuvana je od njega od mnogih poslanica samo ona koju je pisao Filipljanima šaljući im Ignacijeve poslanice. * * *
Uz apostolske oce starina je dala i crkvene oce, t. j. pisce koji su: 1) živjeli u starije doba Crkve; 2) odlikovali se svetošću života; 3) naučavali nauku u skladu s crkvenom naukom, i 4) bili priznati od Crkve kao crkveni oci. Osobitog je auktoriteta nauka crkvenih otaca. Radi osobite učenosti nekoji zadobiše naslov crkvenih naučitelja.
One stare pisce koji su služili svojim perom kršćanstvu, ali su kasnije katkada zalutali u nauci ili u životu, zovemo samo crkvenim piscima. Ne osuđujemo one koji su nehotice zalutali, jer u staro doba još crkvena nauka ne bijaše definirana, pa je pojedinac mogao imati i svoje mišljenje, samo ako nije ostao tvrdokoran u krivom mišljenju kad ga je već Crkva osudila. N. pr. Dionizije Aleksandrijski krivo naučavaše o osobi Isusovoj da je Isus manji od Oca, ali opomenut od rim. pape, opozva svoju nauku.
Oni pisci koji su od godine 150 do 313 (Milanski edikt) branili kršć. istine protiv neprijatelja i heretika zovu se apologete (apolegestai = braniti), a oni koji se proslaviše tumačenjem Sv. pisma, zovu se egzegete.
Grčki crkveni pisci jesu:
1) Aristid, atenski filozof. Napisao je apologiju kršćanstva i predao ju caru Antoninu Piju, a ne Hadrijanu, kako se je dosada držalo. Osim izlaganja o pravom štovanju Boga znatan je opis života starih kršćana na svršetku ovoga spisa.
2) Justin Filozof, rođen u Samariji u Sihemu. Sam o sebi pripovijeda kako je ispitivavši sve filozofske sisteme, uzalud tražio istinu dok je nije našao u kršćanskoj vjeri i prešao s poganstva na kršćanstvo. Napisao je dvije apologije, jednu protiv pogana, drugu protiv Židova i »Razgovor sa Židovom Trifonom«. Umro je mučeničkom smrću oko 163. Važan je kao izvor za bogoslužje II vijeka.
3) Sv. Irenej. Rođen na istoku blizu Smirne, ili u Smirni, živio je i pisao na zapadu, u Lionu, gdje je kao biskup i umro mučeničkom smrću. U sebi je ujedinio i istok i zapad. Više puta je bio posrednik kod rim. pape u stvarima vjere i discipline. Napisao je pet knjiga »Protiv hereza« i »Dokazi apostolskog propovijedanja«. Ovim posljednjim djelom pomoću Staroga zavjeta dokazuje istinitost evanđelja. Djelo je pronađeno 1907 g.
Mučen je i umro je 202 za Septimija Severa. On, istočnjak, ispovijedao je u djelima svojim prvenstvo rim. biskupa. (Njegove su riječi da se moraju s rimskom Crkvom slagati sve Crkve radi njezina moćnijeg prvenstva, jer je osnovana od apostola Petra i Pavla.)
4) Origen. Bijaše svijetao um neumorne radinosti i izvanredne učenosti, oštra života, pa ipak je svjedokom kako ni ovako izabranim ljudima Crkva nije oprostila kad su zalutali, jer joj je čistoća nauke Kristove uvijek bila preča od svega. Rodio se je, valjda, u Aleksandriji 185 ili 186 god. od kršćanskih roditelja. Otac mu Leonida bijaše mučen za Septimija Severa. Origen, sam mladić od 17 god., bodrio ga je da se ne obazire na nj i drugo šestero djece, već neka ustraje čvrsto u vjeri. Iza očeve smrti poučavanjem uzdržava obitelj, a od osamnaest godina postaje upravitelj katehetičke škole u Aleksandriji, najvišega i najnaučnijega kršćanskog zavoda. Učeći neprestano usavrši se u poznavanju Sv. pisma i židovskoga jezika, u filozofiji i svim znanostima. Bos je hodao, postio i imao samo jednu odjeću. Njegova strogost bijaše više puta i nerazborita. Poučavao je u kršćanskim istinama i Juliju Mameju, majku Aleksandra Severa, a i car Filip Arapin bijaše njegov učenik, te se ima zahvaliti Origenu njihova sklonost prema kršćanima.
Za Decijeva progonstva podnese i mučeništvo, ali ostade živ. No doskora od rana zadobivenih umrije god. 254 u Tiru. On je najplodniji crkveni pisac. Imao je sedam brzih pisara koji su bilježili njegove diktate, a također i nekoliko kaligrafa. Svestran je. Mnoštvo je njegovih djela propalo, a nekojima znademo samo za ime.
Na biblijskom području neprocjenjiv je njegov kritički rad (Heksapla, Oktapla, Eneapla). To su razni tekstovi židovski, septuaginta i drugi prijevodi Staroga zavjeta ispisani u 6, 8 i 9 stupaca jedan do drugoga da se lakše između sebe uporede i ocijene. Čisto moderna kritična metoda. Danas su poznati samo ulomci toga djela.
U tumačenju Sv. pisma (Sholia, Homilije, Tomoi) ne drži se doslovnog smisla, kao što čini antiohijska škola, već slijedi smjer alegorijski svoje aleksandrijske škole, a nadahnuće Sv. pisma proteže i na sama slova.
U dogmatičkim spisima kuša spojiti Platonovu filozofiju sa kršć. Minama da ih tako odbrani od napadaja filozofa i učenih ljudi. No pri tome upade u teške pogreške koje su bile osuđene odmah od nekojih njegovih savremenika, a bile su uzrokom da se je i iza njegove smrti kršć. svijet cijepao i smućivao. Te se pogrešne nauke (seljenje duša, o vječnosti pakla, o pitanju je li Sin jednak Ocu, a Duh Sveti Ocu i Sinu) poglavito nalaze u djelu »O počecima«.
No uza sve pogreške on je dragocjen izvor i svjedok staroga katoličkog vjerovanja u anđele čuvare, krštenje djece i u tajnu osobnu ispovijed. Ne možemo reći da je Origen heretik, premda je pogriješio u nauci, jer on nije za života bio osuđen, i nije ostao tvrdokoran u pogrešci, niti je svoju nauku sveo u sistem, već se ona nalazi raštrkana u njegovim djelima. Uostalom nije čudnovato da je zabasao čovjek koji je živio u neprestanom poslu i nije imao vremena da duže razmišlja o svakoj stvari koju je napisao.
Latinski pisci
Latinski se pisci nisu rano javili kao grčki, jer je grčki jezik bio i u Rimu jezik inteligencije i učenoga svijeta, pa je zato bio prikladniji za filozofske pojmove. Na latinskom jeziku pisahu osobito kršćani iz provincije Afrike. Njihov stil nije onako uglađen kao u grčkih pisaca. A i jezik im nije Ciceronov, već bliži vulgarnom dijalektu. Poglavito se istakoše:
1) Kv. Sept. Florent Tertulijan rođen u Kartazi 160 god. Tek u 37 godini i već oženjen prijeđe iz poganske na kršćansku vjeru. Učio je u mladosti govorništvo i pravo. Bijaše vrlo strog čovjek, što ga dovede u Montanovu herezu, i ne zna se da li je umro u krilu Crkve ili u herezi (240 god ).
Tertulijan je združio u sebi sangviničnu narav starih Kartažana s praktičnošću rimskoga duha. Ožet mu je stil bez velikih uresa, ali koliko je riječi, toliko je misli u Tertulijana. Plodan je, originalan, individualan i borben pisac. Svi su njegovi spisi polemične naravi i onda kad raspravlja o kršć. ćudorednim istinama.
Glavna su mu djela: a) Apologeticon (Odbrana vjere), knjiga posvećena upraviteljima rim. pokrajina. S pravničke strane dokazuje da kršćanstvo ima pravo na opstanak.
b) De testimonio animae (O svjedočanstvu duše). Sadržaj je djela: čovječja je duša po naravi svojoj kršćanska.
c) Ad nationes (Poganima) je protunapadaj na pogansku vjeru i običaje.
d) Adversus Judaeos (Protiv Židova) dokazuje Židovima mesijanstvo Isusa Krista.
Još je mnogo knjiga napisao o kršćanskim istinama i disciplini i protiv krivovjeraca, dok i sam ne postade krivovjerac.
Oholost ga je zavela, jer se je mnogo pouzdao u svoj um, a nije ponizno slušao crkvene poglavare.
2) Sv. Ciprijan. Rođen poganin, kasnije se u odrasloj dobi krsti. Bijaše biskup u Kartazi. Umro je 258 god. mučeničkom smrću. Napisao je oko osamdeset što poslanica, što potpunih djela. U velikoj je cijeni bio kod starih. U »De catholicae Ecclesiae unitate (O jedinstvu Katoličke crkve) dokazuje da je potrebno crkveno jedinstvo. Osobito je lijepo i prostim stilom pisano tumačenje očenaša: De Domenica oratione (O molitvi Gospodnjoj).
3) Laktancije je izvrstan stilista, ali više govornik nego povjesničar u glasovitom djelu »O smrti progonitelja« (De mortibus persecutorum).
4) Viktorin, biskup grada Ptuja (Poetovium) dobar je poznavalac grčkoga jezika, ali piše latinski. Napisao je komentar Apokalipse, no tu zapade u pogrešku hilijasta. Još su mu poznata djela: De fabrica mundi i Adversum omnes haereses. (O stvorenju svijeta i Protiv svih hereza). Sv. Jeronim o njemu kaže da je dubok mislilac, ali slab stilista. Umro je mučeničkom smrću valjda za Dioklecijanova progonstva 304 god.
Ovo su samo najglavniji pisci, a mnogo ih više bijaše, pa mnogih su se djela izgubila. Nauka koju su slijedili ovako sjajni umovi nije bila vjera samo najnižih niti najzaostalijih ljudi.


XII
Sv. Oci IV i V vijeka

Pobjedom kršćanstva nad poganstvom u IV vijeku nauka se je kršćanska riješila glavnoga neprijatelja, i tada je imala pokazati svoju unutrašnju snagu. Ona ju je i pokazala u borbi protiv već opisanih hereza. Hereze su i protiv volje pomogle Crkvi, jer su joj dale prigodu da u saborima i odlukama rimskih biskupa razjasni i tačno odredi što se ima vjerovati prema Sv. pismu i crkvenoj tradiciji. Tako se javljaju dogme, članci vjere, koje su i prije bile u njedrima Crkve, a ona ih definiranjem postepeno pružala vjernicima, svaku onda kad je protiv nje ustao koji krivovjerac. Da odbrani ove članke i potanko ih rastumači, digao se je cio niz uglednih i svijetlih umova — crkvenih otaca. Baš ovo teško doba crkvene prošlosti kako je imalo najviše hereza, tako je dalo i najviše svetih učitelja. Ovo je zlatno doba crkvene književnosti.
Kako je s poganstvom zaspala grčka i rimska umjetnost i književnost, tako su odlični crkveni spisatelji jedini zastupnici književnosti grčke i latinske od V—VII vijeka, a dostojni su da stoje uz najveće pisce što se tiče jezika, stila, koncepcije, dubine misli, oštrine uma i elegantne forme.
Uz pretežni dio dogmatičko-polemičkih djela javljaju se i kršćanski pjesnici, povjesničari i tumači Sv. pisma, govornici i mističan.
a) Istočni crkveni učitelji
1) Sv. Atanazij, nazvan od savremenika »otac prave vjere«. Kremenit značaj, jaka volja, svijetao um njegov dadoše mu snage da je cio svoj život proveo u borbi s arijevcima za nicejsko vjerovanje. Pet progonstva pretrpje obasut najcrnijim klevetama koje pomoću Božjom razotkri. Ne svinuše ga nevolje. Njegovo glavno djelo su četiri govora protiv arijevaca. Napisao je oko dvadeset djela uz mnoštvo poslanica. Važno je djelo »Život sv. Antuna, pustinjaka«.
2) Sv. Ivan Zlatousti r, 347 god. (Hrisostom). Sam nadimak kazuje da je bio izvrstan govornik, dostojan premac starih grčkih govornika i najbolji svoga doba. Rodio se je u Siriji od odlična roda, i imao je najbolje učitelje. Iz početka je bio advokat. O njegovoj majci reče jedan poganin: »Divnih li matera ima među kršćanima!« Rano se je povukao u pustinju i tu oštrom pokorom pokvario zdravlje. Radi toga vrati se u Antiohiju i tu zaređen za svećenika dvanaest godina propovijedaše. I preko svoje volje, ali radi proglašene učenosti i svetosti, postade carigradski patrijar. No »od gorljivosti za kuću Tvoju ginem« — veli Sv. pismo, i on, gorljiv sluga Božji, udaraše na rastrovani život prijestolnice počevši od klera pa do carskog prijestolja. Tim navuče na se mržnju carice Eudoksije, i car Arkadije ga posla u progonstvo, gdje i umrije 407 god. Posljednje riječi mu bijahu: »Bogu hvala. Amen« — upravo iste kao pri izboru za patrijara. Veliki je broj njegovih djela i svake su vrste. On obrađuje sav kršćanski i duševni život, no najglasovitije su njegove homilije, koje se i dandanas čitaju u sv. oficiju, zatim tumačenja poslanica sv. Pavla, za koje reče sv. Izidor Peluzijota: »Da je htio sv. Pavao sam sebe protumačiti, ne bi drugačije mogao nego tako«. Sa slašću se danas čita i vazda je aktuelna knjiga »O Svećenstvu«, u kojoj u obliku razgovora opisuje izvrsnu uzvišenost svećeničkoga poziva. Odlika je sv. Ivana Zlatoustoga dubina misli, toplota osjećaja, svetačka unkcija i velika erudicija izražena običnim i svakome razumljivim načinom. Napisao je preko 600 homilija.
3) Sv. Bazilije Veliki (330—379). On se je rodio u Cezareji (Kapadacija) od oca govornika i pobožne majke Makrine. U početku se posvetio govorništvu. Da se u tome usavrši pohađao je škole u Carigradu i Ateni gdje je sklopio prijateljstvo sa velikim crkvenim ocem Grgurom Nazijazenskim. Prijatelji su posvetili sve svoje vrijeme Bogu i nauku. Kako kaže sv. Grgur Nazijazenski, znali su samo za dva puta: u crkvu i u školu. Došavši kući krsti se, jer je dotada bio katehumen, a onda pođe u pustinju da se potpuno posveti Bogu. No Providnost ga je drugamo zvala. Iz pustinje se povrati u rodni grad i bi zaređen za svećenika pa je bio dobar pomagač i savjetnik biskupu Euzebiju. Nakon Euzebijeve smrti postade biskup i odlikova se kao izvrstan pastir svoga naroda starajući se za njegove duhovne i tjelesne potrebe.
U odbrani vjere protiv arijevaca bijaše neustrašiv, i kad car Valent posla namjesnika Modesta da se zaprijeti Baziliju zapljenom dobara, progonstvom i smrću, biskup odgovori namjesniku: »Ne bojim se izgubiti imanje, jer imam samo odijelo, prognati me ne možeš, ta cijela je zemlja moga Gospodina (Boga), a smrt mi je dobročinstvo, jer me brže vodi k Bogu«.
Njegovi su spisi uzor stila, jasnoće, slikovitosti, logičnoga razlaganja i bogoslovnoga znanja. Dijele se u tri vrste: u dogmatičke (»Protiv Eunomija«, vođe arijevačkoga), eksegetičke (homilije i tumačenje Heksamerona) i praktične (liturgije, monaška pravila, po kojima i danas žive istočni samostani, i poslanice).
4) Grgur Nazijazenski (329—390) rodio se je blizu grada Nazijanza u Kapadociji od plemićkih i pobožnih roditelja. Kao i prijatelj mu Bazilije i on se krsti vrativši se s nauka i onda se posveti pustinjačkomu životu. Kasnije postade biskup pa i patrijar carigradski, U Carigradu je uspješno pobijao Arijevu herezu. Doskora se vrati u rodno selo i boraveći dane u molitvi i razmišljanju bavljaše se književnim radom. Poglaviti njegovi spisi jesu: »Bogoslovski govori«, kojima pobija razne heretike i iznosi katoličku nauku o Bogu (svojstva Božja i dogma o Sv. Trojstvu). Ovim govorima zaslužio je nadimak »Teolog«. Pisao je i o vjerskim istinama koje se tiču osobe Kristove. Napisao je nekoliko govora protiv Julijana Apostate. U govoru »O bijegu« raspravlja o svećeničkom dostojanstvu.
5) Ćiril Jerusalimski (313—386). Rođen je u blizini Jerusalima i postao je biskup istoga grada. Bio je tri puta proganjan radi svoje vjere. Napisao je dvadeset i tri kateheze za katehumene. Ovi su spisi znameniti kao pouzdan i izvrstan svjedok katoličke nauke u IV vijeku. Već u desetom vijeku bile su kateheze prevedene na staroslavenski jezik. Ćiril Aleksandrijski je poznat iz borbe s monoteletima. Glavnija su njegova djela: Deset knjiga protiv Julijana, dva djela o Presv. Trojstvu i mnogo poslanica i homilija.
6) Sv. Ivan Damašćanin odlikovao se je kao učen dogmatičar i pjesnik,
7) Među istočnim piscima treba spomenuti i sirskog pisca sv. Efrema (IV vijek). On je mnogo pisao, ali samo na sirskom jeziku. Protumačio je gotovo čitavo Sveto pismo. Odlomci ovoga djela sačuvali su se na sirskom jeziku, a nešto i u grčkom prijevodu. Efrem je pjevao i pjesme. Kod istočnih kršćana bio je u velikoj cijeni, pa ga zovu »učitelj svijeta«, »stup Crkve«, »kitara Duha Svetoga«.
b) Zapadni crkveni učitelji
1) Sv. Ambrozij, biskup Milana, bijaše carski namjesnik. Kad je došao da drži red pri biranju novoga biskupa, viknu jedno dijete: »Ambrozija za biskupa!« Narod i svećenstvo ga jednoglasno izabraše.
Kako nije imao potrebita bogoslovnoga znanja, dade se svim žarom i marljivošću na nauk. Proučio je grčke crkvene pisce i njihovo znanje prilagodio zapadnom praktičnom duhu. Napisao je mnoštvo knjiga dogmatičkih, egzegetičkih i asketičkih, a osobito su izvrsni njegovi govori (n. pr. prigodom smrti cara Valentinijana i cara Teodozija). Stil mu je elegantan, jer je dobro poznavao Cicerona. Preudesio je crkveno pjevanje. Žarom svoga govora obratio je sv. Augustina. Bijaše on jedan od najjačih kršćanskih karaktera u borbi protiv Arija i drugih heretika. Nije ustuknuo ni pred samim carem Teodozijem. Car izjavi: »Jedini Ambrozij nosi dostojno ime biskupa«. Ambrozij umrije 397 godine.
2) Sv. Jeronim. Najučeniji crkveni naučitelj bijaše čovjek odličnih umnih darova, a gvozdene volje i marljivosti. O njemu govoraše jedan savremenik: »Sav je u čitanju, sav je u pisanju!« Po cijele noći je provodio čitajući, a po više pisara držao koji su bilježili njegove misli. Učio je i pod stare dane. Kao mladić dođe na nauke u Rim, pohodi Trier, Atenu i Aleksandriju. U Carigradu sluša predavanja sv. Grgura Nazijazenskoga o Sv. pismu. Da se ukloni svijetu i njegovim napastima, ode u Siriju u Kalkidsku Pustinju. Tu je provodio dane u molitvi, pokori i nauku. Odatle ga povede sv. Epifanije u Rim gdje ga zadrži kod sebe sv. Damas papa da mu bude neke vrste tajnikom. Sveti život Jeronimov svrne poglede Rimljana na nj, i već se govorilo da će on biti nasljednik Damasov. No zavist i srdžba pokvarenjaka dozlogrdi Jeronimu koji je odrešito korio mane i on iza smrti Damasove ode opet na istok eda se ukloni najbesramnijim klevetama koje ni sveca ne poštediše da mu se osvete. U Betlehemu osnuje samostane i tu s braćom samostancima mirno življaše. No borbena ćud njegova i kolerični temperamenat prouzrokovaše da mu jedne noći pelagijevci zapališe samostan.
Umro je veliki pokornik 420 godine.
Čudo učenosti bijaše Jeronim! Nije gotovo bilo pisca, a da ga nije pročitao, ni crkvenog ni poganskog. Velika načitanost izbija iz njegovih djela gdje svaka stranica vrvi mnoštvom citata kršć. i poganskih pisaca. Jeronim navodi pisce napamet, po sjećanju. Poznavaše uz grčki još i židovski i kaldejski jezik.
Poglavito djelo sv. Jeronima jest njegov prijevod Sv. pisma Staroga zavjeta, danas poznat pod imenom »Vulgate«. Sv. Jeronim ga je preveo dijelom iz originala, a dijelom iz grčkoga prijevoda »Septuaginte«. Njegova tumačenja Sv. pisma odlikuju se realnim shvaćanjem i jasnoćom. Osobita se učenost vidi u »Proročkim komentarima«. Pune su elegancije stila njegove poslanice, od kojih su nekoje prevedene i na naš jezik od fra I. Markovića. »O slavnim ljudima« znamenita je knjiga crkvene povijesti. Sv. Jeronim je nazvan od Crkve »najveći naučitelj u tumačenju Sv. pisma«. Osječit stil, prekaljen u borbi, duhovit, katkada i sarkastičan, pokazuje njegovo ilirsko podrijetlo. Rođen je naime u Stridonu na granici Panonije i Dalmacije. Gdje je bio Stridon, ne da se tačno odrediti.
3) Sv. Augustin je prijatelj solinskoga biskupa učenog Esihija kojemu je posvetio raspravu »De fine saeculi«.
Rodio se je 354 god. u Tagasti u Numidiji. Mladost provede u zabludama vjerskim i moralnim. Pristajao je uz manihejce. Nauke je pohađao u Kartazi, Rimu i Milanu. Brižna njegova majka sv. Monika neprestano se je molila za zalutaloga sina i pratila ga na putu u Italiju. Sv. Ambrozij joj reče: »Sin tolikih suza ne može poginuti!« Ona Augustina nagovori neka ide slušati govore sv. Ambrozija. Iza jednog govora ganut uze živote svetaca i svetica u ruke i stade ih čitati. Razmišljajući reče sam sebi: »Ako su mogli ovi i ove, zašto ne bi i ti Augustine?« To je bio odlučan čas. Krstio se u 33 godini. Ostavi službu učitelja govorništva u Milanu i vrati se u Afriku. Putem kod Rima umrije mu majka i bi pokopana u Rimu.
U Africi povuče se s prijateljima u pustinju i bavljaše se molitvom, razmišljanjem i crkvenom naukom. Iza toga bi ređen za svećenika, a 395 za biskupa grada Hipa u Africi. Za cijeloga biskupovanja († 430) neumorno je branio čistu crkvenu nauku protiv manihejaca, donatista i osobito protiv pelagijevaca. Bezuvjetno odan Crkvi i rimskoj stolici, urešen svim krepostima, a osobito poniznošću i ljubavlju, učio je perom i jezikom povjereno mu stado. Crkve su bile krcate kršćana koji su svake večeri dolazili da slušaju njegovo tumačenje evanđelja sv. Ivana. Sv. Augustin je najbolje od svih sv. otaca dokazao, razjasnio i razvio nauku o milosti Božjoj. Bez primjera duboka je njegova rasprava o presvetom Trojstvu (De Trinitate libri XV).
U »Ispovijedima« priznaje skrušeno svoje grijehe cijelom ondašnjem i današnjem svijetu, ali i pokazuje da zabludama vjerskim i umnim nije krivo znanstveno uvjerenje, već loš moralni život. »De civitate Dei« (O državi Božjoj) prva je filozofija povijesti. Veliki um koji se je bavio filozofijom povijesti i najuzvišenijim i nedokučivim istinama sv. Trojstva znao se je spustiti i do neukoga puka i napisao je: »De cathechizandis rudibus« »Kako treba katehizirati neuke«. I priprostom kršćaninu, i mudrom filozofu lomio je kruh evanđeoske nauke.
Dubinom uma i dijalektičkom vještinom, duhovitošću i elegancijom ravan je sv. Jeronimu. Dok je ovaj nešto oporiji i učeniji, dotle je Augustin riječit, uglađen i bujan. Jeronim je rijeka u prvome toku, bujica, a Augustin rijeka kad se razlije po ravnici. Jeronim ruši protivnike, Augustin osvaja.
4) Leo I Veliki (440—461) jedan je od najvećih papa. Nijedan papa prije njega nije toliko utjecao na tok povijesnih događaja kao on. Poznamo ga iz borbe protiv monofizita. God. 452 kod Mantove zaustavlja veličanstvenom svojom pojavom Atilu, god. 445 spasava Rim od potpunog porušenja za osvajanja Vandala pod Gajzerikom. Ostavio nam je oko 100 propovijedi i 143 poslanice, od kojih je najznamenitija ona Flavijanu, carigr. patrijaru. Pisma su neprocjenjivo blago kao povijesno vrelo onoga doba.
5) Sv. Grgur I Veliki (590—604), potomak senatorskog roda, dostigao je čast prefekta Rima. Naskoro ostavi svijet, pođe u samostan pa i svoju očinsku kuću pretvori u samostan. Papa postade 590 godine u najodlučnije doba kad su se ljuljali temelji carstva i svijeta. Vječno boležljiva tijela, ali vedra i jaka duha, dostojan nasljednik Leonov, vodio je Crkvu i branio njezina prava. Otac ubogih, dijelio je oskudnima silno bogatstvo, očinsko i crkveno. Iz poniznosti prvi uze naslov »sluga sluga Božijih«. Grgur je posljednji veliki Rimljanin. Nastoji divlje narode koji prodiru u carstvo pripitomiti evanđeoskom naukom i tako ih odgojiti za sposobne nasljednike grčke i rimske kulture. Šalje vjerovjesnike Englezima, Longobardima, Francuzima i Zapadnim Gotima. Za njegova vladanja dolaze iz Engleske vjerovjesnici u Francusku i Njemačku. On je, dakle, preporoditelj Europe. Grgur je otac rimske liturgije i divnoga, ozbiljnog i uzvišenog koralnog pjevanja koje se po njemu zove »cantus Gregorianus — Grgurovi napjevi«.
Literarna je baština njegova tumačenje knjige »Job« (u najnesretnije doba — seobe naroda), homilije i oko 900 pisama sačuvanih u Registru poslanica, zatim »Pastirsko bogoslovlje« i »Dijalozi«. Grgur govori i piše što priprostije za prosti puk koji nije mogao s opadanja kulture razumjeti dubokih misli Jeronimovih i Augustinovih. Riječi su njegove tople i očinske.
Sačuvala su se pisma pisana biskupima solinskim i dalmatinskim pred sam pad Solina. Ta su, kao i sva ostala njegova pisma, izvrstan izvor za prilike onoga doba. U dalmatinskim pismima spominje upad Slavena u Istru.
Sv. Grgur i sv. Leon služe nam primjerom kako Gospodin podiže velike ljude u najopasnije doba za Crkvu.
Osim ovih svetih otaca još su znameniti drugi pisci kao među Grcima: Euzebije, biskup Cezareje, prvi pisac crkvene povijesti, Epifanije poznat s toga, jer je poznavao pet jezika, Teodor Mopsuestenski, Nil i dr.
Među zapadnjacima odlikovao se je Dionizije Mali, koji prvi stade brojiti godine od porođenja Isusova, sabra zbirku odredaba crkvenih sabora i opet drugu odluka rimskih biskupa. Sv. Grgur, biskup Tura, (Tour u Francuskoj) napisa povijest Franaka koja nam je dobar izvor za prilike seobe naroda.
Teologijom i filozofijom baviše se državnici rimski Boetije i Kasijodor. Ovaj posljednji zatvori se u samostan pred bjesnilom svoga olujnog doba i dade poticaj benediktincima za kulturni rad. Kao crkveni pjesnici odlikovaše se: Sedulije, Venacije Fortunat, a osobito Prudencije (Liber hymnorum quotidianorum i dr.).
Ovo su samo vrhunci pismenosti kršćanske, a uza njih, malo rekosmo, ako ih spomenemo još sto drugih.


XIII
Kršćanstvo i ropstvo

Između mnogih dobara što ih je donijelo kršćanstvo ljudskom društvu u socijalnom pogledu najveće je ukinuće ropstva.
Sudbina roba prije kršćanstva bila je najjadnija što se uopće može zamisliti. On je bio svojina gospodara upravo onako kao i svaka domaća životinja. Je li ga šibao, zlostavljao, ubio, nitko za to gospodara nije ni prikorio, a kamoli da bi ga sud pozvao na odgovornost. Je li tko ubio tuđega roba, davao je otštetu za njega prema poslu koji je rob obavljao, n. pr. za kuhara je oštećenik primio vola, a za roba poljodjelca ovcu, pa i manje. Prodavao se je rob kao i svako drugo blašće. Katon Cenzor kaže da će se pametan gospodar riješiti svih alata koji mu više ne rabe: plugova, starih konja i starih robova. Rob je bio potpuno bespravan.
Pod udarcima bičeva do posljednjega trzaja snage gospodar je eksploatisao roba, a za sav trud dobivao je rob čemerni hljeb u tolikoj mjeri da jedva ne umre, jer bi to bila šteta gospodaru. Spavali su svi robovi skupa u nekoj vrsti kućnih tamnica zvanih ergastuli. U svakoj bijedi, bez ikakve utjehe potražiše je u manama. Nije bilo najniže mane u kojoj ne ogrezoše robovi. I sami su se sebi grstili, a filozofi već posumnjaše jesu li uopće robovi sposobni za ikakvu krepost. Pa ipak Rimljani povjeravahu robovima odgoj svoje djece.
A koliki je bio broj tih nesretnika?
Ratovi koje su Rimljani neprestano vodili umnožali su broj robova do nevjerojatnosti. Za repuplike Paulo Emilije dovede na trg 150.000 Epiroćana, Marije 90.000 Teutona i 60.000 Cimbra, Cezar 400.000 Germana i Gala, a car Tito iza razorenja Jerusalima 99.000 Židova. Za desetak današnjih dinara mogao si kupiti tu ljudsku trgovinsku robu. Poganstvo je na usta Aristotela držalo prirodnim pravom da su jedni rođeni da robuju, a drugi da gospoduju.
Toliki je bio broj robova, da senat nije dopuštao da robovi nose posebna odijela, jer bi se tako vidjelo kako je malen broj slobodnih ljudi. Neki su Rimljani imali na tisuće robova. Marko Kraso ne cijenjaše bogatim Rimljanima koji nije mogao uzdržavati cijelu vojsku robova.
Bogati Rimljanin je i na stotine robova imao koji su mu obrađivali polja, radili kao kovači, drvodjelci i ostale kućne zanatlije. Posljedica je toga bila da su propali mali posjednici i zanatlije ne mogući izdržati utakmicu. Ovi postadoše gradski proletarijat navrvjevši u gradove gdje su od bogataša primali besplatno masline i kruh, a usto zabavljali se u cirkusu. Njihova se je ekonomska bijeda malo razlikovala od bijede robova.
Kad je svaki ručni posao postao zanimanje robova, tad je pala njegova cijena, i Rimljani koji su negda doveli Cincinata od pluga na diktatorsku čast, stadoše se stidjeti svakoga posla, jer je on obilježje roba (opus servile). Ta već stari Aristotel u IV knj. svoje »Politike« tvrdi da u savršenoj državi ne može zanatlija biti slobodan građanin, dok Ciceron ima istu mjeru prezira za radnika kao i za barbare (quos sicut operarios barbarosque contemnas). Celso se izruguje kršćanima da im je utemeljitelj vjere sin majke koja je svojim rukama zasluživala svagdanji kruh.
Ovu sramotu s ljudskoga društva opralo je kršćanstvo. Najedanput? Ne. I u tome se je pokazalo velikim pedagogom i psihilogom.
Svaka socijalna ustanova koja se naglo mijenja donosi sobom ruševine. Evolucijom je kršćanstvo i Stari zavjet u »dostojanstvu« pokopalo. Da se je i moglo ropstvo najednom ukinuti, nije se smjelo, jer bi stubokom bilo propalo cijelo društvo radi ekonomske krize, a i sami robovi beskućnici dopali bi još gore bijede. Ponajprije kršćanstvo je vjersko društvo i ono nije imalo svjetske vlasti da odjednom sruši ropstvo, a koliko se je ticalo njegova vjerskog osvjedočenja, ono je odmah u početku proglasilo jednakost svih ljudi naučavajući da je i rob stvor Božji, da je i za nj Krist čovjekom postao i trpio, da će se rob lakše spasiti nego bogataš. Dalo je robu utjehu vječnoga života u raju, dalo mu je svrhu življenja, otrglo ga je od njegovih poroka, diglo ga je iz praha i gliba, I kad je rob umro za kršćansku vjeru, kršćanstvo ga štuje kao kneza nebeskoga dvora zajedno sa apostalima. Njegov gospodar, ako je kršćanin, drži ga bratom u životu, a robu mučeniku moli se da mu bude odvjetnik kod prijestolja Božjega, on zna da će davati Bogu račun i za to kako je postupao sa svojim robovima.
Ovim kao i uvođenjem počinka u dane svetačne, Crkva je poboljšala odmah u početku položaj robova, što nisu znali ni mogli prije svi zakonodavci, a kamoli filozofi i pisci. Kod nijednoga od njih nećeš naći niti hipoteze da bi mogao svanuti dan kad će se ukinuti ropstvo. Kod kršćanskih pisaca to ćeš naći. Klement Aleksandrijski (II vijeka) ustaje protiv raskoši rimske koja drži prevelik broj robova, a sv. Ivan Hrisostom kaže da je dosta jedan rob svakome gospodaru. Propovjednici u homilijama potiču gospodare da dadu slobodu robovima, jer je to Bogu ugodno djelo, a kršć. poglavari i kršć. općine daju novac za otkup robova.
Kad su kršćanima postali i carevi, pod uplivom Crkve izdaju zakone u prilog robova. Primjerice Konstantin olakšava oslobađanje dajući sudačku vlast biskupima da podjeljuju slobodu robovima. Poglavito je jadan bio položaj robova u amfiteatrima, teatrima i cirkusima. I slobodan čovjek koji se dade na zanat gladijatorski ili glumački postaje robom te ne može po svojoj volji ostaviti taj zanat. Puk je upravo ludovao za igrama. Ne imajući višeg ideala ni smisla za duhovni život, zabavljao se je najnižim zabavama. Stoga je bio velik broj gladijatora, kočijaša i glumaca koji su krvlju svojom zabavljali pogane. Crkva je osudila ove igre i nije primala u svoje krilo gladijatore i glumce. Kad su carevi postali kršćani, branili su da se ikoji kršćanin za kaznu osudi na gladijatorski zanat, ali su gladijatorski zanat ipak trpjeli.
Veličanstvena je figura sv. Telemaka, pustinjaka, koji god. 404 ulazi u arenu čas prije gladijatorskih borba da zapriječi tu živinsku igru. Razjaren ga poganski puk kamenuje, ali je njegova krv bila posljednja što se je prolila u amfiteatru. Car Honorije radi ovoga zločinstva ukide gladijatorske borbe.
Iako se nije ropstvo ukinulo, a to se je položaj robova poboljšao.
Valentinijan i Gracijan oko 380 god. zabraniše da se ne smije prodati zemljište, a da se s njime ne prodadu i robovi, koji mu pripadaju, a to zato da seoski robovi ne dođu u gori položaj. Seoski su se robovi pomalo promijenili u kmetove (servi glebae), koji su imali zakonom određeni položaj prema svome gospodaru, i ovaj nije mogao raditi s njima što ga je volja.
U gradu se je množio broj oslobođenih robova koji su postali slobodne zanatlije, i tako je radu porasla čast.
Seoba naroda donijela je sa sobom barbarske običaje, ali Crkva, pokrstivši barbare, zapriječila je da pobijeđene narode ne dopadne sudbina negdašnjih robova. Vrtlog ondašnjih događaja zapriječio je potpuno oslobođenje robova, ali i prvašnji i novi robovi postadoše samo kmetovi na gospodarevoj zemlji.
Kmet srednjega vijeka nije ni sličan robu staroga vijeka, jer je on imao i svoga posjeda, obitelj, zemlju, sticao je dobra sebi, a ne gospodaru (kao prije rob). Za njegov se odgoj stara i gospodar i Crkva. U blizini njegove kuće gradi mu crkvu, daje mu svećenika, koji ga uz duhovnu pastvu poučava i u knjizi. Kmetov sin postaje svećenik, biskup, šta više i vrhovni poglavica Crkve! I u Hrvatskoj je Petar Gumaj u XI vijeku kupio roba »Zlobu« i dao ga samostanu sv. Petra u Selu (danas Krilo-Jesenice) neka se tu izuči za svećenika. Crkva i biskupi imaju i svojih kmetova, a njihov je položaj tako lijep, da je nastala poslovica u Njemačkoj da se ugodno živi u sjeni svetišta.
Kad se barbari pokrstiše, Crkva opet dolazi do velikoga ugleda, od čega bijaše osobita korist pokorenom stanovništvu i novim robovima barbarskih naroda. Biskupi sjede uz kralja, oni su mu savjetnici i u vijeću i u narodnom saboru, i odluke crkvenih sabora vrijede kao zakoni svjetovne vlasti. Sabor u Remsu odlučuje da se ne smije slobodan čovjek prodati u ropstvo. Kako je po njemačkom običajnom pravu gospodar mogao ubiti svog roba, to ovaj jedino nalazi utočišta kod Crkve. Takne li se oltara, on je štićenik Crkve, i nitko ga ne smije ubiti (azili).
Sve većim širenjem kršćanskoga života poboljšavaše se i položaj kmetova. Dok je prije morao raditi uopće za gospodara, iza kršćanskih vojna dužan je gospodaru raditi samo određeno vrijeme i u pojedinim prigodama n. pr. za žetve, kosidbe i sl. Pomalo kmetovi postaju pravi gospodari ili uživaoci zemlje dajući gospodarima samo dio plodova ili određenu svotu novaca. Je li kmet pao u bijedu, gospodar ga je bio dužan pomagati.
Godine 1315 Ljudevit X u Francuskoj odredi da se mogu kmetovi osloboditi za stalnu svotu novaca, no ovi se ne odazvaše blagohotnom kraljevu pozivu, jer su se plašili neodvisna gospodarenja.
Naravno, kmetstvo nije idealno niti je svim kmetovima bilo dobro, već samo onima koji su za gospodare imali dobre kršćane.
Crkva je opet posredno blažila bijedu kmetova time što je odgajala ljude. Učila je gospodare pravici, milosrđu, ljubavi, a time je mnogo djelovala i pomagala, jer je njezina riječ dopirala do srca, kamo nije jaka doprijeti čisto ljudska riječ.


XIV
Svjetovna vlast papina

Makar Crkva može postojati i bez svoje svjetovne vlasti, ipak joj je ona od velike koristi za slobodnije vršenje njezine misije u svijetu.
Svjetovna se je država Katol. crkve razvila u početku srednjega vijeka silom prilika i ima dva temelja na kojima se je digla — moralni i diplomatski.
Moralna baza njezina postanja jest veliki ugled rimskoga pape, koji je on postigao u svijetu kao poglavica kršćanstva, a poglavito u Italiji kao prvi njezin posjednik i dobročinitelj. On je imao da brani i hrani Italiju u doba kod su je bizantinski carevi nesamo zapustili nego i napadali, u najteže doba, kad su provaljivali barbari na cvjetni jug Evrope. Kad je jednom na taj način Italija ostala bez gospodara, onda je papa diplomatskim aktom, ugovorom s franačkim kraljem Pipinom Malim, osnovao svoju vlastitu državu koju će braniti i štititi Pipin sa svojim Francima.
Događaje ćemo potanje ogledati.
Rimska je Crkva svršetkom staroga vijeka posjedovala mnoštvo imanja, koja su joj darovale pojedine senatorske obitelji i carevi poslije Konstantina.
Rimsku Crkvu su obilatije darivali nego druge. Mnogi plemeniti ljudi i žene za seobe naroda ostaviše svijet i zatvoriše se u samostane, ili utekoše na daleki istok u Sirsku Pustinju, a imanja svoja u Italiji i okolišnim zemljama darovaše rimskoj Crkvi. I u Istri i Dalmaciji imala je Sv. stolica velikih imanja, jer je držala i posebnog upravitelja svojih dobara u ovim krajevima. Za pape Grgura Velikoga bijaše upravitelj imanja sv. Petra u Dalmaciji potđakon Antonin.
I po drugim su provincijama bili osobiti upravitelji, koji su preko »notara i akcionara« davali u najam kmetovima i zakupnicima crkvena dobra. Osobito je pomnjivo uredio ta imanja sv. Grgur Veliki, a dohotke je upotrebljavao za uzdržavanje klera, podizanje crkava i samostana, za hospicije siromaha i bolesnika, sirota i putnika i za otkup robova iz židovskih i poganskih ruku. Uopće Crkva je jedina mogla pružiti pomoćnicu ruku nesretnicima u ono teško vrijeme. Poput sv. Lovra i ona je pokazivala na siromahe kao na svoju blagajnicu i time vršila uz duhovnu i socijalnu misiju. Sve je ovo rađalo ljubavlju prema papi, a ljubav je preteča ugleda.
Uz ovu ljubav i ugled kod naroda papa je imao i faktičnu vlast.
Od Konstantina pa do Justijana biskupi, a osobito rimski, stekli su mnoge privilegije i u samoj političkoj upravi. Ovaj je ugled papa još više rastao, što su oni za seobe naroda i provale barbara jedini ostali na braniku Italije i Rima. Kad je Atila, potučen na Katalaunskom Polju (451), dojduće godine prodirao u Italiju, sam je pobjednik Atilin junak Aecij snovao kako će skupa s carem pobjeći iz Italije, jer nije vidio drugoga spasa. Tko će da Atili pođe u susret i tko da odbije od Italije ljutu nesreću? Papa se Leon I diže i ode prema Atili koji je već pustošio gornju Italiju. Na Minciju ga susretne i zamoli neka se vrati i ostavi Italiju. Silni Hun, »bič Božji«, pod čijega konja kopitom nije trava rasla, posluša golorukoga prvog svećenika. Kad je Gajzerik, kralj Vandala, osvojio Rim (455), isti je Leon I uspio sklonuti kralja da barem ne pali grada i da štedi život građana. God. 568 sam proslavljeni vojvoda cara Justina II (i negda Justinijanov) Narzes pozva u Italiju Langobarde. Zastenja zemlja, proplaka puk, zacvijeliše ljuto bogataši i siromasi od langobardskoga zuluma. Arijevci Langobardi tlačili su nemilo katol. puk Italije. Oni gradovi koji ne potpadoše pod Langobarde (egzarhat ravenski sa Pentapolisom, dukat rimski, Venecija i Južna Italija), ne bijahu sigurni, jer Langobardi danomice stopu za stopom osvajahu zemlju, a carigradski car pustio na cjedilu gradove ne mogući i ne mareći im pomoći, jer je imao pune ruke posla da odbije vanjske neprijatelje i da utiša domaće bune. Kad su za pape Benedikta I († 578) zamolili talijanski gradovi cara Justina II za pomoć, dobili su odgovor: »Branite se kako znate!« Uputi ih dapače car na Franke! Ravenski egzarha za pape Pelagija II († 590) odgovori na sličan upit Rimljanima: »Ne mogu ni sebi pomoći, a kamo li vama!« Nije ni na tome samo ostalo. Carigradski su carevi i sami poput dušmana bjesnili protiv svojih podanika u Italiji, a osobito u Rimu. Ta progonstva su još više uzajamno približila papu i talijanske katolike. Oko polovice sedmog vijeka u Italiji se je ustrojila posebna vojska za odbranu od Langobarda, a ujedno je branila i papu od progonstva careva. Ta je vojska odbranila papu Sergija I od Justinijana II, koji ga je htio prisiliti da potpiše zaključke trulanskoga koncila (692 god.). Kad su nastale ikonoklastičke borbe, Leon III Izaurijski je htio uhvatiti papu Grgura II, ali ga odbraniše Rimljani, i poubijaše one koje je car poslao. Nastade buna i baš Grgur II jedva odvrati Rimljane da se ne odmetnu od cara.
Kad su i manji vojvode na svoju ruku poduzimali što protiv pape (Eksilarat, vojvoda Napulja), Rimljani su se dizali na odbranu njegovu. U ovim prilikama Langobardi su se sve dalje i dalje širili, a car Leon III mjesto da od njih brani Italiju, šalje svoga negdašnjeg egzarhu, patricija Eutihija da ili svrgne ili ubije papu. Papa jedva spasi patricija od srdžbe Rimljana. I kad se je u Tusciji digao suparnik caru (730 g.) Tiberij Petasij, Grgur II svojom vojskom i uplivom uguši bunu.
Car ne odvrati milo za drago, već u zahvalu zaplijeni papina dobra u Kalabriji i Siciliji, jer je na sinodi rimskoj odbio careve ikonoklastičke zablude. Uto su Langobardi osvajali talijanske gradove u blizini Rima, pa i ovaj posjeli.
Ostavljen od svakoga Grgur III u sporazumu s prvacima rimskim obrati se na Karla Martela, koji se baš u to doba bijaše proslavio pobjedom nad Maurima kod Tura i Poatje-a (732). No Karlo bijaše prijatelj Luitprandu, kralju langobardskom, i nije se odazivao papinu vapaju. Nasljednik Grgura III pomiri se sa Luitprandom, šta više kralj uze u zaštitu papu protiv spoletskog nasilnika Trasimunda, potuče ga i otete gradove u dukatu rimskome povrati papi. Dukat je rimski bio na taj način siguran od Langobarda, ali oni tada zaprijetiše carskoj Raveni i Pentapolisu. Kako se od cara nije bilo nadati pomoći, negdašnji protivnik papin egzarha Eutihij zajedno sa građanima zamoli papu za pomoć. Papa posredova kod kralja Luitpranda, i ovaj ga posluša pa pusti gradove na miru. Eto, kako ugled papin koristi i samoj bizantinskoj vlasti u Italiji. Nakon smrti Luitprandove, kad je kralj Rahis usprkos ugovorenom miru htio osvojiti Pentapolis, papa ode k opsjednutom gradu Peruziji i nagovori kralja da pusti grad na miru. Pod uplivom papinim Rahis je zajedno sa ženom i kćerju, odloživši kraljevsku krunu, obukao monaško odijelo i zatvorio se u samostan. Kako je papa već četvrti put spasio Italiju, njegov se je ugled silno podigao, a od carske vlasti jedva da je bilo sjene. Doskora će nestati i te sjene. One iste godine (752) kad je papa Zaharija priznao Pipina Maloga za francuskoga kralja, Aistulf, kralj Langobarda, osvoji ravenatski egzarhat i Pentapolis. Na taj je način faktični i formalno papa postao neodvisan od bizantijskoga cara, čija se je vlast u Italiji utrnula god. 752. Od ove godine se ima smatrati knezom rimskim, čija će se vlast doskora potvrditi i proširiti.
Kad je Aistulf htio osvojiti i rimski dukat i Rim, zaludu je Stjepan II zamolio za pomoć Konstantina Kopronima, cara u Bizantu. Car je imao prečega posla da goni sv. Ivana Damaščanina i njegove sljedbenike, što se ne pokoriše carskim odredbama i ne spališe stare skupocjene slike Spasitelja, Bl. Djevice i svetaca.
Sjajnom se pratnjom uputi tada Stjepan II u Francusku k Pipinu. Svečano Pipin dočeka papu na dan Svetih triju kralja i obeća pod zakletvom da će udovoljiti svim njegovim molbama, a papa u crkvi samostana sv. Dionizija kod Pariza ponovno pomaza za kralja Pipina i njegove sinove Karla i Karlmana, te im dade čast rimskih patricija, a ta je čast donosila dužnost braniti Crkvu.
Pipin posla Aistulfu poslanike da ga nagovori na mir, a kad ovi ne obaviše ništa, onda Pipin prijeđe Alpe i 754 god. potuče Langobarde prinudivši Aistulfa na mir, kojim ovaj obeća predati Sv. stolici Ravenu i 22 grada u Egzarhatu i Pentapolisu. Pipin god. 755 svečanom ispravom darova te gradove »sv. Petru i rimskoj Crkvi«. No Aistulf ne ispuni obveze, već dapače pokuša osvojiti i sam Rim. Stjepan II opet se uteče Pipinu, a ovaj ponovno dođe u Italiju s vojskom i prisili Langobarda na predaju gradova. Pipinov punomoćnik opat Fulrad zajedno s poslanikom Aistulfovim uđe u gradove i primi od građana gradske ključe i taoce, te s prvacima gradova dođe u Rim i »stavi na grob sv. Petra ključe i darovnicu svoga kralja i predade ih istome apostolu i njegovu zamjeniku presvetome Papi i svim njegovim nasljednicima da ih vječno posjeduju«. (Liber Pontificalis.)
Dok je Pipin ovaj drugi put silazio u Italiju, dođe mu u susret s darovima kod Pavije poslanstvo bizantijskoga cara da ga skloni neka caru preda gradove koje osvoji.
Pipin »zakletvom utvrdi da se ne bi upustio u borbu nikome za ljubav doli sv. Petru i za oproštenje grijeha i još obeća da ga ne bi nikakvo blago sklonulo da oduzme ono što je sv. Petru jednom poklonio.« (Liber Pont.)
Carevi su bili zanemarili Italiju i pustili je na milost i nemilost Langobardima pa su tim izgubili svako pravo na tu zemlju. Pred bijesom Langobarda pape su se i puk utekli kralju franačkome, a da je on povratio Italiju Bizantu, opet bi se nastavile stare muke s Langobardima.
Donacijom Pipinovom svjetovna se je vlast papina potpuno utvrdila, i otada on vlada kao knez Rimom i ostalim talijanskim provincijama. Ova je donacija diplomatička baza na kojoj se temelji papina država.
Nakon smrti Aistulfove i Pipinove država je papina imala i dalje da se bori za svoj opstanak. Kralj Deziderij stade udarati na papinu državu, no pobijeđen od Karla Velikoga bi zatvoren u samostan, a Karlo se prozva »kraljem franačkim i langobardskim i patricijem rimskim«. Tako se Rimska stolica riješi pogibeljnoga takmaca. Pape su bile pravi suvereni u svojoj državi.
ma da su u važnijim stvarima pitali za savjet patricija rimskoga, inače franačkog kralja. Papa je kovao svoj novac, držao vojsku, vršio legislativu i egzekutivu, postavljao i svrgavao činovnike, a to su sve oznake vladarske vlasti. Patricij je uživao zaista neka prava, ali vlast je svoju vršio ovisno o papi u njegovoj državi. Prava su ga išla, jer je on imao i dužnost da obdrži red i guši bune.
Papinska je država izgubila sve svoje zemlje pa i sam Rim u doba ujedinjenja Italije god. 1870. Dne 12 februara 1929 sklopljen je »lateranski pakt« između kraljevine Italije i pape Pija XI, kojim se Vatikan s najbližom okolicom uspostavlja kao papinska suverena država.


XV
Krštenje naroda

Predobivši kršćanstvo rimsku državu i preobrazivši je socijalno i moralno, kao da je za čas zastalo umirivši se od unutrašnjih borba, I sami kršćani stadoše pojimati rimsku državu kao političku tvorevinu bez koje se ne da zamisliti svijet. Osjećali su da će se od njezina pada potresti cijeli krug zemaljski.
No kako ideja Kristova nije došla za same Židove, tako nije za same Grke i Rimljane. I divne li Providnosti Božje! Jednim će te istim činom kazniti izrođene tadašnje kulturne narode i na njihovo mjesto dozvati svježe barbare, i pripitomivši ove blagom evanđeoskom naukom, spasiće od propasti i njih i staru kulturu.
Već su za rana stali prodirati sjeverni narodi u rimsko carstvo preko njegovih sjevernih granica, koje su se teškom mukom branile još tamo od 2—3 vijeka. Kasnije su rimski carevi naseljavali Germane na rimsko zemljište i plaćali ih kao saveznike da odbijaju navale svojih suplemenika. No dugo se nije moglo održati carstvo. Svi nam pisci crnim bojama rišu ondašnje tužno stanje za seobe naroda kad je nestalo građanskih i vojničkih kreposti.
Propašću zapadnoga rimskog carstva stvoriše se nove političke tvorevine, a nadošli narodi dođoše u dodir s kršćansvom. Crkva je imala da nove narode predobije za kršćanstvo i tim otupi oštrac pobjedničkog mača nad glavom svladanoga rimskog pučanstva, a ujedno da oplemenivši i pripitomivši barbarske narode, spase ih od propasti eda se ne iskorijene međusobnim klanjem, već budu sposobni za kulturu. Pod njezinom se majčinskom rukom stopiše nadošlice sa starosjediocima, i tako nastadoše nove narodne tvorevine romanski narodi, dok su naprotiv netragom nestali oni narodi koji se nijesu pokrstili n. pr. Huni, Avari i Polapski Slaveni. Barbarstvo samo sebe izjeda.
Od Germana prvi se krstiše Goti (već u III vijeku), no oni zapadoše u Arijevu herezu kao i Langobardi, Burgundi i Vandali, a to je izazvalo nepovjerenje i teške borbe između njih i pokorenih Rimljana.
Ova vjerska podvojenost dovela je do propasti te germanske države.
Franci su za Klodviga primili odmah rimokatoličku vjeru 496 godine, i zato se i zovu prvorođenim sinovima Crkve, jer su prvi od germanskih naroda poprimili katoličku nauku.
Oni su bili najugledniji od svih Germana i brzo su raširili svoju moć. Tako su Franci doskora postali nasljednici rimske države i udarili temelj novoj kulturi koja preko srednjega vijeka dopade u baštinu današnjoj Evropi.
Primivši kršćansku vjeru Goti su primili i prve početke kulture. Biskup Ulfila (348—83) dao im je alfabet i preveo Sveto pismo. Istočni Goti bili su tvrdokorni Arijevci, i Justinijan je uništio u VI vijeku njih i njihovu državu.
Zapadni Goti nakon propasti istočnogotske države odrekoše se arijevstva i očuvaše se sve do VIII vijeka. Tada podlegoše Arapima koje su sami pozvali u svoju zemlju za građanskoga rata.
Burgundi su prodrli sve do srednje Rajne. Početkom V vijeka odani arijevstvu kasnije svršetkom istoga vijeka poprimiše katoličku nauku.
Vandali se nastaniše u sjevernoj Africi i proganjahu pravovjerne kršćane, jer i oni bijahu arijevci. I njih je uništio car Justinijan. Razna plemena franačka ujedinio je kralj Klodvig u jedno kraljevstvo. Vjenčavši se sa burgundskom princesom Klotildom, žarkom katolikinjom, bio je sklon katoličanstvu. Za bitke kod Cilpiha (Ztilpich) godine 496 zavjetova se da će se pokrstiti ako pobijedi Alemane, svoje neprijatelje. I održa riječ. Iste godine remski biskup Remigij na Božić krsti kralja i još 3000 uglednih Franaka. Baš jer su primili istu vjeru koju su ispovijedali njihovi podanici u Galiji, lako su se s njima stopili u jedan narod i prištedjeli sebi one borbe koje su rastočile gotsku državu.
Anglosasima u Britaniji posla papa Grgur Vel. sv. Augustina, opata, god. 596 sa 32 monaha i do god. 668 bi sva Engleska pokrštena. U Rimu je osnovana škola za anglosaske mladiće, a uzdržavala sa »Petrovim novčićem«.
Pokršteni Anglosasi poslije Iraca postadoše vjerovjesnici ostalim Germanima, osobito Alemanima. Tako među njima propovijedahu Irac sv. Kolumban i učenik mu Galo (utemeljio glasoviti samostan Sv. Galen) i sv. Rupert (utemeljitelj Salcburga). No apostol je Nijemaca sv. Bonifacij, potomak odlične anglosaske porodice, koji je od 715 do 754 god. širio kršćanstvo među Frizima, Hesima i Tirinžanima. Utemeljio je mnogo biskupija (između ostalih Majnc) i samostana (Fulda, žarište njemačke kulture u sr. vijeku).
Krštenje zapadnih i istočnih Slavena
Česi su već u VI vijeku naselili svoju današnju domovinu, ali razdijeljeni u više kneževina. Za Karla Velikoga priznaše franačko gospodstvo i godine 845 za Ljudevita Njemačkoga četrnaest poglavica čeških primi sv. krst u Regensburgu. No franačko se gospodstvo nije mililo Česima, i kršćanstvo presađeno iz onih strana nije moglo uvriježiti. Zato i Čehe možemo brojiti među narode koji su primili kršćansku vjeru od svete braće Ćirila i Metodija. Knez Borivoj i žena mu Ljudmila pohodiše u Velehradu moravskog kneza Svetopuka, i tom prigodom pokrsti ih sv. Metodij. Sin njihov Vratislav sagradi na Hradčanima u Pragu crkvu sv. Jurja. Pokrštenjem primiše i slavensko bogoslužje. Nakon smrti Vratislavljeve upravljala je državom žena mu Dragomira mjesto maloljetnog sina sv. Većeslava. Dragomira je potjerala kršćanske svećenike i kušala povratiti poganstvo, jer je bila rodom od Polapskih Slavena, od Ljutica. U tome progonstvu zaglavi sv. Ljudmila, ali Venceslav god. 926 do 935 uze uzde u svoje ruke i obnovi kršćanski život u Češkoj. Između ostalih tada obnovljenih crkava i nanovo sagrađenih i urešenih spomena je vrijedna crkva sv. Vida u Pragu. Poganska stranka diže protiv Većeslava mlađeg mu brata Boleslava II Groznoga koji pozvavši u goste brata, svojom ga rukom ubi kad je ranim jutrom polazio na sv. misu, i to baš na vratima crkve. Kršćanstvo je izdržalo progonstvo za ovoga vladara, i njegov nasljednik Boleslav II Pobožni (967—999) učvrsti kršćansku vjeru i osnova biskupiju u Pragu. Prvi biskup bio je Nijemac Ditmar, a drugi sv. Vojtjeh, koji je doveo u Češku iz Rima benediktince, nosioce kulture u srednjem vijeku. Pošavši među Pruse da propovijeda evanđelje završi Vojtjeh život mučeničkom smrću. Tek za Bratislava I »Češkoga Ahila« (1037—1055) potpuno preoblada kršćanstvo u Češkoj. On prenije u Prag moći sv. Vojtjeha i utemelji nekoliko samostana u kojima ponovno oživje slavensko bogoslužje, zamrlo iza progona Metodijevih učenika.
Poljaci su primili kršćanstvo od Čeha. Dubravka, kći češkog kneza Boleslava I, udala se je za Mječislava I (964—992), kneza poljskoga, i dovela sobom svećenika Bogovida koji je pokrstio Mječislava. Mječislav poruši idole i pobaca ih u rijeku. Narod je slijedio kneza, i kroz kratko vrijeme kršćanstvo se je veoma raširilo. No iza smrti Boleslava Hrabroga, nar. junaka poljskoga, preote mah poganstvo. Gotovo je iznova morao uvoditi kršćanstvo Kažimir I (1040—1058) vrativši se iz Klinjia gdje je bio u samostanu odgajan. Još za Boleslava bijaše ustanovljena nadbiskupija u Gnjezdnu i druge četiri biskupije. Sin Kažimirov Boleslav II isprva je slijedio stope svoga oca, no doskora krene stramputicom radi čega ga ukori krakovski biskup Stanislav koji mu zatvori i crkvena vrata, našto ga Boleslav svojom rukom ubi. Boleslav morade bježati iz Poljske i kao prognanik i pokornik umrije u koruškom samostanu Osojskomu. Sv. Stanislava Poljaci štuju još od onih vremena kao svoga zaštitnika. Njegova je smrt ujedno i konačna pobjeda kršćanstva u Poljskoj. I u Poljsku je podrlo slavensko bogoslužje za kralja Vladislava II Jagela i uzdržalo se do polovine petnaestoga vijeka.
Rusi su u IX vijeku udarali na Carigrad, i tako se upoznali sa kršćanstvom. No zapravo primiše sv. krst za kneza Vladimira. Ma da se je još njegova baka Olga krstila (kum joj je bio Konstantin Porfirogenet), kršć. vjera nije napredovala za poganskoga njezina sina Svjatoslava.
Vladimir je htio imati za ženu koju grčku princezu, i odatle njegovo pristajanje uz kršćansku vjeru. Oženio se je s Anom, sestrom Vasilija II. Vrativši se u Kijev poništi dragocjene kipove poganskih bogova.
Sin mu je Jaroslav (1019—1054) organizovao Crkvu i duševno podigao narod, uredio zakonodavstvo (knjiga: Ruskaja pravda), sagradio crkve i manastire, dao prevesti crkvene knjige na ruski jezik i uveo slavenski jezik u Crkvu. Ustanovivši metropoliju u Kijevu, postavi tamo za metropolitu Hilarijona, kijevskoga samostanca, a ne htjede primiti kojega Grka, kako je dotada bio slučaj da se u Rusiju biskupi šalju iz Bizanta.
Kijevski manastir, od Jaroslava utemeljen, postao je žarište kulture. U njemu je živio i slavni kroničar Nestor (1056 ili 1120).
Kijevski manastir s podzemnim grobovima (poput katakomba), u kojima počiva do 100 neraspadnutih tjelesa samostanaca, prvo je svetište Istočnih Slavena kamo su tisuće hodočastile.
Polapski Slaveni dugo su se otimali kršćanstvu i tako iskusili poznatu činjenicu u povijesti: nekršćanski narodi ginu. Tako su se i oni izgubili u moru germanstva. Ostatak su njihov Lužički Srbi.
Krštenje južnih Slavena
Vidjeli smo da krštenjem narod ulazi u kolo kulturnih naroda. Južni Slaveni nisu odmah nakon svoje seobe primili sv. krst i zato nemaju svoje povijesti sve do IX vijeka. No nijesu opet ni tako kasno da bi svojim poganstvom izazvali okolišnje narode na rat za iskorenuće. Ni dandanas nismo još na čistu kad su se točno krstili Hrvati i Srbi. Hrvati su se naselili uglavnom na teritoriju stare rimske Dalmacije i dijelom Panonije. Kršćanstvo se je u Dalmaciji javilo tamo već u I vijeku, kako smo vidjeli, ali procvalo je tek potkraj III vijeka. Tradicija splitska hoće da je prvi solinski biskup sv. Dujam učenik sv. Petra i da je mučen za cara Trajana 7/5 107. No zaslugom arheologa don Fr. Bulića danas se drži da je sv. Dujam bio mučen za Dioklecijana 10/IV 304. Iza njegove smrti i nakon milanskog edikta kršćanstvo je bujno procvalo u Dalmaciji. Već 530 god. i 533 u Solinu su bili pokrajinski crkveni sabori po kojih aktima razabiremo da su bile onda biskupije u Rabu, Zadru, Skradinu, Naroni (kod Metkovića), Epidauru (Cavtat), Makarskoj, Ludrumu (valjda Biskupija kod Knina), Sarsenterumu (Aržano?), Martarum (Martar kod Mostara?), Bistue Nova (Šuica na Duvanjskom Polju), Sisku, i da je postojala biskupija kod izvora Sane. Iz spisa sv. Jeronima proizlazi, da je bio i velik broj samostana i pustinjaka na dalmatinskim otocima. Prvi carigradski samostan bio je osnovan od Dalmatinaca. I inače je u Dalmaciji bio vrlo bujan kršćanski život. Solinski biskupi su prijateljevali s prvim kršćanskim umovima. Biskupi Simferij i Ezihij u V vijeku grade veličanstvenu baziliku od koje se veća nije ni do dana današnjega u Dalmaciji sagradila. Ovaj Ezihij prijateljevaše sa sv. Ivanom Zlatoustim i sv. Augustinom. Groblje u Manastirinama, već rekosmo, najvažnije je kršćansko groblje pod vedrim nebom. Koliki je ugled uživao solinski biskup među braniteljima t. zv. triju kapitula vidi se po tome što su ovi heretici bili po solinskome biskupu Frontinijanu i Frontinijaniste zvani, a sam car Justinijan morao ga je poslati u progonstvo. Sv. Grgur Veliki pisao je više pisama da uredi crkvene prilike u Solinu za nadbiskupa Maksima.
I u Panoniji se javlja rano kršćanstvo već u II vijeku, ali samo pojedinačno. U doba Dioklecijanova progonstva moralo je biti tamo mnogo kršćana, jer je Panonija dala dosta mučenika.
U Sirmiju su bili glasoviti sabori radi Arijeve nauke kojoj su pripadali biskupi Valent u Mursi i Ursacije u Singidunumu. U toj borbi branili su katoličku vjeru sirmijski metropolita Dujam i siscijski biskupi Marko i Konstancije.
No ova velika zgrada kršćanske nauke sruši se za seobe naroda, kad su i tjelesa panonskih mučenika prenesena u Italiju.
Iz Sirmija su bježali kršćani pred barbarima. Tako je i glasovita opatica Ivanica došla iz Mitrovice (Sirmium) u Solin i bila 612 god. pokopana u Manastirinama. To je posljednji datirani grob u Solinu, i po njemu određujemo dan propasti ovoga grada.
Hrvati su došli u to doba gotovo na pustu zemlju, a ono se preostalih starosjedilaca posakrilo po šumama i planinama. Kršćanstvo se je očuvalo na otocima i u primorskim gradovima, ukoliko se ne razbjegoše i otale stari stanovnici. Papa Ivan IV (639—641), rodom Dalmatinac, poslao je u Dalmaciju i Istru opata Martina da otkupi kršćanske sužnje i sabere mučeničke moći te ih prenese u Rim. Papa je ovim mučenicima sagradio kapelu zvanu po prvom biskupu solinskome kapelom sv. Venancija u crkvi sv. Ivana Lateranskoga.
To je bilo početkom sedmoga vijeka, i otada pa do devetoga vijeka kršćanski je život obumro po ovim krajevima.
Poganski Hrvati u Dalmaciji nisu zadugo dolazili u dodir s kršćanskim Romanima. Danas prvi naši učenjaci drže, da su Hrvati samo djelomice bili kršteni u VII i VIII vijeku. To su oni koji su se nastanili nadomak dalmatinskih primorskih gradova i došli u dodir s tamošnjim kršćanima. Kršćanska je vjera u gradovima samo tinjala, jer je bilo malo stanovništva, i crkvena organizacija bijaše prestala, jer u gradovima nije bilo biskupa. Svršetkom VIII vijeka u Splitu je obnovljena nadbiskupija za Ivana Ravenjanima, koji je po oklici krstio Hrvate. Boljim uspjehom širili su Franci vjeru među Hrvatima. Kad su Hrvati potpali pod vlast Karla Velikoga, on im je poslao odmah vjerovjesnike. Prvi kršteni knez u Dalmatinskoj Hrvatskoj bijaše Višeslav oko 800 god. Sačuvala se je i njegova krstionica.
Mnoštvo franačkih svetačkih imena među Hrvatima sjeća nas da su Hrvati poglavito od Franaka primili kršćanstvo. I jedan od prvih poznatih biskupa ninskih Adalfreda nosi franačko ime, ma da je u to doba Hrvatska zbacila franački jaram.
Panonski su Hrvati također primili kršćansku vjeru od Franaka. Dok su bili pod avarskim jarmom, držali su svoju staru pogansku vjeru kao i njihovi gospodari, no kad je Karlo Veliki pokorio Avare 796 god. i poslao k njima vjerovjesnike, bez sumnje su ovi krstili i Panonske Hrvate.
Neretvani najkasnije su se pokrstili. Također oko 878—880 god. Oni primiše vjeru iz Carigrada za doba hrvatskoga kneza Zdeslava koji se bijaše priklonio Carigradu.
Srbi su se pokrstili tekar u. IX vijeku, ma da je bilo i prije tog vremena pojedinaca koji su primili kršćansku vjeru. Regbi da su se i ovi pojedinci povratili poganstvu kad je nestalo bizantinskoga upliva na Srbe u prvoj polovini devetoga vijeka za cara Mihajla II Mucavca. No kad je zasjeo na carsko prijestolje odlučni car Bazilije I Makedonac, podigao je on carsku vlast na Balkanskom Poluostrvu, i Srbi su doskora primili kršćanstvo zamolivši sami cara da im pošalje vjerovjesnike.
Tada se je pokrstio čitav narod. Ipak nije bilo stalne i uređene hijerahije među Srbima, i zato su se tamo križala tri upliva i tri jezika: grčki, slavenski i latinski. Tek su učenici sv. Metodija uredili bolje Crkvu među srpskim narodom. Prije Stevana Nemanje bili su Srbi u prijateljskim odnosima sa zapadnom Crkvom.
U zemlji gdje su se nastanili Slovenci cvalo je kršćanstvo za doba prije seobe naroda. U Ptuju je bio mučen sv. Viktorin, biskup, za Dioklecijana. No baš je tu imalo kršćanstvo izdržati ljutu borbu s istočnim vjerama, osobito s Mitrasovim kultom kojega se tragovi i danas vide u ptujskim trima mitrejima. Od nasljednika Viktorinovih znamo dvojicu: Afrijana za koncila u Sardici (343) i Marka protiv kojega su digli arijevci na ptujsku bisk. stolicu Julijana Valenta. U Celju je bilo kršćana prije Konstantina, a za rimskoga su doba bile još biskupije u Trstu, Kopru, Virunumu i Ljubljani.
Za avarsko-slovenskih nasrtaja u VI vijeku nestalo je tamo kršćanstva.
Kad su Slovenci za Sama u VII vijeku stresli jaram avarski, morali su se boriti protiv svojih negdašnjih ugnjetača i tako su se obazreli za saveznicima. Pritekli su im u pomoć susjedi Bavarci. Pomoću ovih odbiju Karatanci Avare, ali otada priznaju vlast Bavaraca. Vojvoda Borut posla svoga sina Gorazda i sinovca Hotimira u Bavarsku kao taoce gdje se oni poučiše u kršć. vjeri i nakon smrti Boruta, zavladavši jedan za drugim, bijahu gorljivi zatočnici kršćanstva među Karatanskim Slovencima. Borut, zaista, ostade poganin do smrti, a Gorazd je prvi kršteni vojvoda slovenski. Njegov nasljednik Hotimir sagradi glasovitu crkvu Bl. Djevice Marije na Gosposvetskom polju.
Nego kao i drugdje tako i među Slovencima nije kršćanstvo najednom i lako prodrlo u srce naroda. Pristaše poganske vjere žestoko mu se opriješe. Ova je borba bjesnila najljuće za Volkuna, nasljednika Hotimira. Ovu je borbu opjevao Prešeren u »Krst pri Savici«.
Poglavito se trudiše oko krštenja Slovenaca biskupi iz Salcburga. Virgilije, biskup toga grada, posveti horepiskopa Modesta koji je bez stalne residencije vršio službu među Slovencima. I akvilejski je patrijar Paulin krstio slovenski narod na jugu, u Štajerskoj i Kranjskoj.
Kad su se za Karla Velikoga porodile prepirke između salcburških nadbiskupa i akvilejskih patrijara radi jurisdikcije nad Slovencima, car udari granicu na rijeci Dravi. Kraj na sjever Dravi potpade pod nadbiskupiju salcburšku, a zemlja na jugu te rijeke priznade akvilejskoga patrijara.
Bugari su primili kršćansku vjeru iz Carigrada. U dugotrajnim borbama s bizantinskim carstvom oni su je upoznali od zarobljenih kršćana i prije X vijeka. Zarobljenici su obratili nekoje gospodare, ali o jačem kršćanskom pokretu nema govora sve do kana Borisa. Ovaj se pokrsti godine 864 i po svome kumu Mihajlu III, caru bizantinskom, prozva se Mihajlo. Godinu kasnije primi cio narod sveti krst. No bojeći se političke prevlasti Bizanta, i jer mu ne dadoše neodvisnost crkvenu, brzo se odvrati od Bizanta i skloni se pod okrilje pape Nikole I.
Papa posla u Bugarsku dva biskupa i svećenike da organizuju Crkvu u Borisovoj zemlji. Ovi misijonari moradoše ostaviti zemlju prognani od Bizantinaca, premda je Boris još uzdržao vezu s papom Ivanom VIII, nasljednikom Nikolinim. Tako isto i Simeon Veliki bijaše prijatelj Rima, odakle je primio kraljevsku čast. Za njegovih slabih nasljednika Bugarska potpade potpuno pod bizantijsku političku i crkvenu vlast.


XVI
Sveta braća Ćiril i Metodije

Za seobe naroda doprli su Slaveni sve do najkrajnjega rta Peloponeza (Moreje), pa tako ih bijaše u IX vijeku veliko mnoštvo na obalama Egejskoga Mora i u Traciji. I oko glasovitoga grada Soluna bijaše mnoštvo Slavena. Solun je bio središte sredovječne prosvjete u bizantijskome carstvu. U crkvenom pogledu bijaše u uskim vezama s Rimom. U gradu bijaše grčko pučanstvo. U ovom gradu ugledaše svijetlo sv. braća Konstantin (827 god.) i Metodije (820 god.). Otac im bijaše carski dostojanstvenik (drungar, doglavnik namjesnikov) pa tako stariji brat Metodije zadobi od cara službu i bi imenovan knezom u jednoj tračkoj pokrajini gdje bijaše mnogo Slavena. Mlađi brat Konstantin dade se svom dušom na nauk. Učio se je carskoj školi gdje i car Mihajlo III. Dovršivši nauke stupi u svećenički stalež i radi oštre pameti i znanja bi prozvan »filozof«, no pored toga se je odlikovao i svetim životom, premda je mladost proživio na raskalašenom carskom dvoru. Doskora posta bibliotekarom (tajnik patrijara) u crkvi sv. Sofije i učiteljem filozofije.
Mudrost se i nauka Konstantinova pročula nadaleko, pa kad je car slao na kalifski dvor u Samari posebno poslanstvo, koje je uz političku misiju imalo, po običaju onoga vremena, povesti i vjerske prepirke, tada odabraše za taj posao Konstantina.
Kad se je odatle opet povratio u Carigrad, promijeniše se naskoro tamo političke prilike na dvoru, i Konstantinu nisu ove kao ni spletke na dvoru prijale, pa on ostavi svijet i ode u samostan na gori Olimpu u Bitiniji, gdje se već bijaše zatvorio i brat mu Metodije napustivši državnu službu.
Kako se je u prvoj misiji istakao Konstantin u odbrani vjere, to ga se sjetiše na dvoru opet kad se je spremalo poslanstvo u zemlju Kazara, koji su stanovali između Kavkaza i rijeke Dona.
I ovdje se vodila oko 860 god. prepirka između Židova, muhamedovaca i kršćana. Za boravka u građu Herzonu (na Krimu) nađe na morskom otočiću moći sv. Klimenta koji je tu poginuo mučeničkom smrću. Ovu svetinju Konstantin ponese kao najdraže blago.
Ta je svetinja simbol i rada i osjećanja sv. braće. U ono vrijeme, a i još ranije, bijahu grčki kaluđeri najžešći borci za slobodu istočne Crkve od carske vlasti, i zato ujedno najvjerniji branitelji jedinstva sa zapadnom Crkvom, gledajući u papi pretstavnika universalnoga kršćanskoga jedinstva. Naročito je Teodor Studit († 826) poznat kao vođa grčkog kaluđerstva IX vijeka. Tako se zgodi da su i braća Konstantin i Metodije bili pretstavnici takova grčkoga monaštva, naročito škole Teodora Studita, stojeći vas život svoj na bazi nepodijeljene opće Crkve i priznanja papinskoga prvenstva«.
I ova djeca istočne Crkve doskora razviše svoj rad u zapadnoj Crkvi, Grci posvetiše cio svoj život Slavenima.
Malo nakon povratka iz zemlje Kazara pozva ih car preda sp. Bijaše došlo poslanstvo iz Moravske. Knez Rastislav se tuži da dolaze tamo k njegovu narodu i Grci, i Latini, i Nijemci, a Slaveni, priprost narod, ne razumiju ovih učitelja ni njihova jezika, i zato moli cara neka mu pošalje vjerovjesnika koji će njegov narod poučiti u pravoj vjeri načinom i jezikom njemu pristupačnim. Bijaše u tim riječima bez sumnje mnogo politike.
Tko je drugi dorasliji ovoj zadaći nego sv. braća? Štaviše sve dotadašnje djelovanje kao da je bilo samo priprava za ovo novo djelo. Car im, prema tradiciji, reče: »Vi sta Solunjane, a Solunjane vsi čisto slovensky besedujut«. Moravska se protezaše oko rijeke Morave i dalje sve do u negdašnju sjeverozapadnu Ugarsku. Ono malo kršćana u njoj potpadaše pod vlast salcburškoga nadbiskupa.
Regbi da su sveta braća imala već u pripravi i slavensko pismo (glagoljicu) uređeno vrlo vješto prema grčkoj kurzivi IX vijeka i bijahu već spremili i prijevode svetih knjiga. To je bilo sve namijenjeno balkanskim, ali sad evo dobro dođe i zapadnim Slavenima, jer se jezikom još ne razlikovahu toliko kao danas.
Došavši u Moravsku sveta su braća djelovala tiho. Obraćali su narod na kršćansku vjeru, služio Konstantin službu Božju slavenskim jezikom i učio mladost slavenskome pismu. Ako igdje, a to je ovdje donijelo kršćanstvo u jednoj ruci luč prave spoznaje Božje, a u drugoj luč prosvjete.
U početku mirovahu njemački (franački) svećenici, no doskora optužiše pred papom slavenske apostole. Papa Nikola I pozove sv. braću preda se. Dok su oni bili na putu za Rim, bijaše umro Nikola I, a nasljedio ga Hadrijan II početkom 868 godine. Kad su bili nadomak Rimu, iziđe pred sv. braću rimsko svećenstvo s papom na čelu i sa mnogo puka. Dočulo se bilo da nose moći sv. Klementa, i mjesto kao optuženici uđoše slavenski apostoli u vječni grad kao slavljenici. Uvjerivši se papa da nauci sv. braće nema prigovora, blagoslovi njih i njihovo djelo i odobri jezik i pismo slavensko da se mogu njime služiti u službi Božjoj. Tom prigodom bi zaređen sv. Metodije za svećenika, jer dotada još ne bijaše ređen. Konstantina zahvati groznica, koja je harala za srednjega vijeka u Rimu i okolici radi silnih baruština. Zatvori se u samostan poprimivši ime Ćiril, i umrije god. 869. Tijelo mu bi velikim počastima pokopano u bazilici sv. Klementa. U toj se crkvi i danas vide po zidovima slike iz najstarijeg doba, a odnose se na boravak naših apostola u Rimu. Kad su godine 1798 vojnici francuske revolucije pretvorili tu crkvu u kasarnu, nestalo je svetih kostiju Ćirilovih, tih milih moćiju slavenskih.
Nakon pogreba sv. Ćirila vraćaše se sv. Metodije u Moravsku. Svrativši se k svome starom znancu Kocelju, knezu na Blatnom Jezeru, doznade da u Moravskoj bjesni rat između kneza Rastislava i Nijemaca. Ne mogući u Moravsku, posluša Kocelja i vrati se u Rim ne bi li u pape isposlovao da se obnovi negdašnja srijemska nadbiskupija da se tako otrgnu od njemačkih nadbiskupa Slaveni koji su u ono doba bili u današnjoj Slavoniji i Ugarskoj. Papa udovolji molbi Koceljevoj i redi Metodija za biskupa. God. 870 vrati se Metodije kao nadbiskup u Blatni Grad. Pod njegovu bi nadbiskupiju imala tada potpasti i Moravska i Panonija, a to je pobunilo njemačke biskupe protiv njega. Došao je Metodije u Moravsku upravo u čas kad je njitranski knez Svetopuk prijevarom zarobio svoga strica Rastislava i predao ga Nijemcima. Nesretnoga Rastislava oslijepiše, i on dokonča život u samostanu, a i Metodija uhvatiše Nijemci i baciše u tamnicu gdje je čamio pune dvije godine. Tek godine 873 oslobođen je na energični zahtjev pape Ivana VIII, nasljednika Hadrijanova. Papa poručuje njemačkim biskupima: »Vi ste bez zakonite presude osudili biskupa koji je od Apostolske stolice poslan, zatvorili ste ga u tamnicu, čuškali, priječili ga u svetoj službi, za tri ga godine iz njegova sjedišta otjerali!«
Slavodobitan i od svojih željno isčekivan vrati se sv. Metodije u Moravsku. Tu je već zavladao Svetopuk vrativši se svome narodu i okajavši staru izdaju. No Nijemci ne miruju. Tužakaju iznova Metodija. I sam Svetopuk, da umiri Nijemce, predloži papi neka pozove k sebi Metodija i neka ispita njegovu nauku. Ponovno ide svetac u Rim da se opravda. Vrati se s novim odobrenjem papinim, ali kroz to su Nijemci predobili za se Svetopuka. On nije uvidio zamašitosti Metodijeva djela i popuštao je Nijemcima. Na želju Svetopukovu bio je ređen Nijemac Vihing, dušmanin Metodijev, za njitranskoga biskupa. Ovaj uopće ne htjede slušati Metodija, štaviše krivotvorio je i sama pisma papina da sruši Metodija, a u isti ga je čas klevetao kod pape.
Uto stiže Metodiju poruka od carigradskoga cara Vasilija I, koji bijaše tada u miru s papom neka se potrudi do njega. Starac se Metodije odazva pozivu i tom prigodom prođe preko Dalmacije i Hrvatske gdje je vladao knez Branimir. Vrativši se opet u Moravsku, dade se na prevođenje Sv. pisma Staroga zavjeta iz grčkog na slavenski. Usred toga napornoga truda, izmučen progonstvima sa strane Nijemaca i žalostan, što ga ne shvaća knez Svetopuk, umrije sv. Metodij u aprilu 885 i bi pokopan u Velehradu.
Iza njegove smrti sam Svetopuk poruši njegovo djelo bezbrižno puštajući da Vihing (Wiching) i Nijemci gone učenike Metodijeve i da ih kleveću kod Sv. stolice.
Tko će zamjeriti da je papa Stjepan V zabranio u to doba slavenski jezik u Crkvi, kad su se digli protiv njega i oni koji su bili prvi pozvani da ga brane. Učenici sv. braće otresoše prah sa svoje obuće, ostaviše neharnu Moravsku i odoše na Jug, u Bugarsku, Srbiju i Hrvatsku, gdje doskora procvate slavenska knjiga i služba Božja.


XVII
Glagoljica

Sveta su braća uvela Slavene u zajednicu kršćanskih naroda, otvorili su im vrata povijesti i tako im utvrdili razlog opstanka. Prvak slavenske filologije Vatroslav Jagić ovo napisa ocjenjujući rad sv. braće: »Narodima srednjega i novoga vijeka nema u svemkolikom razvoju njihova bivstva i državljanstva važnijega trenutka od pokrštenja. Krst i vjera kršćanska vrata su na koja se ulazi u zbor i drugovanje s izobraženim narodima: to je zlatni ključ koji otvara blagodati nova, na kršćanskim istinama osnovana života; ova svjetlost razgoni tminu krivoboštva, a stavlja temelj prosvjeti kršćanskoj.« — Sv. braća su očuvala Čehe i Slovake, a posredno i ostale Slavene, od sudbine Polapskih Slavena. Davši pismo i književni jezik našem narodu, namriješe nam slavu da smo imali književnih djela u ono doba srednjega vijeka kad su se ostali narodi Evrope služili latinskim i grčkim jezikom.
Danas je zaista mrtav jezik kojim su pisala sv. braća, ali on odjekuje još po našim crkvama. I danas taj jezik diže ljudsko srce Bogu »Gore srdca«, i danas s naše zemlje penje vapaj k nebu »jako kadilo« i zove se Gospoda »Oče naš, iže jesi na nebesih«. Ljude koji teže k nebu i grešnike koji biju prsi svoje izgovarajući »Gospode nesm dostojan« davnina doba Ćirilova još upravlja putem spasenja. To je korist duševna. A kakogod sv. Crkva, ustrojena da vodi ljude u nebo, čini ih sretnima i na zemlji, tako i ovo djelo sv. braće uz nebeske blagodati donijelo je i vremenite.
Proučavanje svih slavenskih jezika temelji se baš na staroslavenskom jeziku, koji je dijalekat praslavenskoga jezika. Da nije bilo djelovanja sv. braće, izgubio bi se ovaj dijalekt u tami vjekova i zaboravi danomične jezične promjene. Oni ga spasoše i očuvaše. Otuda neprocjenjiva korist znanosti: filologiji, etnologiji, povijesti. Najstariji rukopisi pisani na koži sačuvaše se još iz X i XI vijeka po raznim samostanima i crkvenim bibliotekama. I ovdje je Crkva dolično uz evanđeosku izvršila i znanstvenu misiju.
Sa političkoga gledišta i danas nas čuva djelo sv. braće, kako je čuvalo našu narodnost kroz vjekove.
Ondje gdje je i u crkvama u porabi slavenski jezik, koji može biti drugi narod nego slavenski?
Pop glagoljaš jest štit narodnosti, on je svjedok cijelome svijetu čija je zemlja u kojoj on pjeva slavu Bogu.
Činjenica da su Hrvati uspjeli prodrijeti svojim jezikom u Katoličku crkvu upravo je fenomenalna pojava, jer na zapadu Katolička crkva ni kod jednog drugog naroda, koji je po propasti rimskoga carstva poprimio kršćansku vjeru, nije trpjela drugi jezik u bogoslužju, nego samo latinski. Taj je jezik bio vanjska veza koja je držala na okupu njezine članove. On je po Crkvi postao i saobraćajnim jezikom naroda srednjega vijeka.
Da se glagoljica kroz stoljeća sačuvala živa, to je opet znak žilavosti hrvatskoga svećenstva u borbi za narodni ponos i amanet namrijet još od sv. Ćirila i Metodija.
No sve ovo je dokazom da nisu u Rimu sami neprijatelji glagoljice stolovali, jer kroz stoljeća se ona ne bi održala, kad bi je ozbiljno i definitivno Rim zabranio.
Borbe je moralo biti, ali ta je ipak svršila dosada u korist glagoljice.
Borba za glagoljicu počela je za kralja Tomislava, ali Grgur Ninski nije protagonista u toj borbi, kako se dade dokazati kritičnim proučavanjem dokumenata splitskih sabora za Tomislava.
Iza svečanoga odobrenja glagoljice od pape Hadrijana II, koji je u triumfu uveo sv. braću u Rim, te od Ivana VIII, koji je štitio sv. Metodija protiv njemačkih biskupa, za Tomislava bi joj bio zadan prvi udarac. Nije ipak podlegao pop glagoljaš, jer eto opet se drži sabor god. 1060 za kralja Petra Krešimira IV. I ovaj sabor, kako pripovijeda splitski kroničar XIII vijeka Toma Arcidakon, donio je oštre zaključke protiv glagoljice. No čudno je da ti zaključci nisu onako teški u tekstu gdje su potvrđene odluke sabora od, pape kao u Tominoj povijesti.
Znamenito je za ovo doba XI vijeka da se među Romanima proširila kleveta o sv. Melodiju da je bio heretik. Tom su se metodom borili i Nijemci protiv svete braće. No kao što je Metodije pred papom odbranio čistoću svoje nauke, tako se i hrvatsko svećenstvo branilo od neprijatelja neporočnim životom, iskrenom pobožnošću i čistom vjerom, radi čega je priraslo uz srce našem narodu.
Borba XI vijeka bez sumnje je najteža od svih koje je izdržao glagoljaš. U isti čas borio se romanski elemenat sa slavenskim za prevlast na istočnoj obali Jadrana kad je Crkva započela reformirati svoje svećenstvo, stezati disciplinu i unificirati obrede.
Dalmatinski Romani nisu birali sredstva u borbi za samoodržanje, a imali su jaku kulturnu prošlost, bili su pretstavnici milijuna svojih sunarodnjaka, makar nesvijesno još povezani nacijonalnim interesom, a Hrvati rastrojeni, još neuki, imali su svoje glagoljaše i državnu vlast koja je morala praviti kompromise sa dalmatinskim Romanima, ako je htjela prodrijeti na more i laganom ga penetracijom osvojiti. U to je doba na poprištu pop glagoljaš i Petar Krešimir, »Kralj Hrvatske i Dalmacije«, koji zove Jadransko More »naše Dalmatinsko More«. Vremenski je povezana s ovom borbom obnova života katoličkoga svećenstva, a to je moglo biti sudbonosno za glagoljicu. Bezobzirna borba protiv nasilja njemačkih kraljeva, kao i živa želja za što čvršćom disciplinom, mogla je dovesti pape na misao da se ukine i ova iznimka u Katoličkoj crkvi, glagoljica, protiv koje su stizale neprestane tužbe s ovih obala Jadrana.
Ova je borba toliko očeličila glagoljaše, da su se oni stali smatrati jedinim baštinicima sv. braće, zaboravili su da su sv. Ćiril i Metodije apostoli svih Slavena. Tako stara hrvatska kronika piše: »Sveti muž Konstanc (sv. Ćiril) naredi popove i knjigu hrvacku .. .«
Da se odbrani od klevete dalmatinskih Romana, glagoljaš izmisli da je njegovo pismo pronašao sam veliki naučitelj zapadne Crkve sv. Jeronim. A tko će se usuditi njega nazvati krivovjercem? Staroslavenska je služba Božja tako zadobila mir.
No trebala je ona i zaštite najveće vlasti crkvene. Da joj se digne ugled i osigura opstanak, senjski biskup Filip zamoli papu Inocenta IV neka mu dozvoli glagoljati. Ovaj papa, čovjek osobito širokih vidika, prijatelj srpskoga kralja Uroša I, želio je pomiriti zavađeni Istok i Zapad, a inače je nazvan »uresom pravnika i ocem prava«.
Godine 1248 dopusti on upotrebu glagoljice senjskom biskupu, a zatim i krčkom biskupu Fruktuozu i benediktincima na Krku. Odavle pozva češki kralj Karlo (Većeslav) odobrenjem pape Klementa VI glagoljaše u Prag, a poljski kralj Vladislav II Jagelo dovede ih u Poljsku.
Kao da je dobila krila, glagoljica pogodovana od Inocenta IV širi se uzduž Jadrana na sve strane. Doprla je i do Dubrovnika, a poplavila biskupije splitsku, zadarsku, senjsku i modrušku i cijelu Istru. Glagoljaš je i u samoj Veneciji dobio dvije crkve za svoju službu (god. 1510).
Ovo je doba najljepšega cvata njena. Glagoljicom se služi i notar, velikaš i građanin. Nije ona više samo crkveno pismo.
Mnoštvo je rukopisa nastalo u ovo vrijeme, a raznoga su sadržaja, crkvenoga i svjetovnoga. Pomnjivo se mučio glagoljaš pišući za svoju crkvu potrebne misale, brevijare i druge knjige. Ne zaostaju mnogo ovi rukopisi svojom ljepotom za onodobnim rukopisima latinskim na ovoj strani Jadrana.
Ali u ovo doba nastaje jedna zapreka širenju glagoljice u krilu samoga našeg naroda. Provala Turaka u naše zemlje prekinula je redoviti naš kulturni napredak, pa je i glagoljaše smela u njihovome radu. Narod je osiromašio i rasijao se na sve strane, crkve opustjele, knjige glagoljaške propale, nove se slabije pisale. No zato je i pop glagoljaš slijedio, a možda i vodio narod u njegovoj seobi, i tako je glagoljica iz primorskih strana za turske najezde doprla kuda i pop glagoljaš. Ovo se sve ima razumjeti o katoličkom obredu, jer je u istočnom obredu bio u porabi samo staroslavenski jezik.
Kad se je pronašla štampa, tiskane su knjige istisle rukopise kroz XVI vijek. Nova pogibao za glagoljicu! Teško je i skupo je prepisivati glagoljaške misale, pa odakle će ih siromašan glagoljaš nabaviti? Latinske knjige su jeftine, jer su tiskane, čitljivije su, a i učenije. To treba dobro držati na pameti da je glagoljaš bio neukiji od svoga druga latinaša zato, što nije imao pri ruci knjiga kao on, a je li se naučio latinskoj knjizi, nije već imao volje da se muči teškim glagolskim pismenima.
U šesnaestom se je vijeku razvila i borba protestantizma s Rimom. Ovaj pokret je ipak i nehotice pogodovao glagoljici.
Protestanti su kušali predobiti katoličke Slavene za sebe, pa su tiskali knjige latinskim, ćirilovskim i glagoljskm slovima. Tridentinski sabor, koji je uredio i pitanje liturgijskih tekstova, nije ipak dirao u glagoljske misale i druge crkvene knjige, premda bi ih po svojim načelima imao upravo zabraniti. Popa se glagoljaša nije dojmio pokret Luterov, jer je on imao na svome jeziku službu Božju, pa mu nije ništa nova donosio Luter, a u vjersko-dogmatičkim stvarima glagoljaš je uvijek bio tvrd kao stanac kamen. Ipak štampanje novih liturgičnih knjiga bilo je pridržano rimskoj stolici, a to je oteščavalo napredak glagoljske knjige, jer je u Rimu bilo teško naći ljudi vještih glagoljici.
Već prije sabora u Tridentu bio je glagoljski misal više puta štampan, i to god. 1483, valjda u Mlecima, god. 1494 u Senju, god. 1528 u Mlecima i god. 1531 na Rijeci.
Stotina je godina prošlo, novi se misali nisu štampali, a stari su se bili poderali. Glagoljaši su bili na muci. Upravo se stide pokazati svoje poderane knjige papinim vizitatorima koji obilaze župe. A ovi, katkada neprijateljski raspoloženi, a katkada i po savjesti, javljaju u kako se bijednom stanju nalazi glagoljaško svećenstvo radi nestašice knjiga i pomanjkanja znanja.
Mletačka vlada nevoljko gleda glagoljicu, a biskupi koji su došli iz Mletaka, ne osjećajući ljubavi prema njoj, nastoje da je iskorijene. No glagoljica je našla zaštite kod ljudi široka srca i svijetla uma i na samoj biskupskoj katedri. Tako je god. 1531 biskup modruški Šimun Kozičić, rodom Zadranin, štampao glagoljski misal i neke knjige za izobrazbu glagoljaša.
Kako su se po odredbi tridentinskoga sabora morali svećenici odgajati u sjemeništima, to je glagoljica opet došla u kušnju. U sjemeništima đaci navikli talijanskom i latinskom jeziku neće se priljubiti slavenskom bogoslužju. Pa ipak i za glagoljaše je bilo mjesta u crkvenim zavodima u Poreču, Loretu i u samome Rimu. Pape sedamnaestoga vijeka prijatelji su glagoljice. Pod protektoratom Urbana VIII i Inocenta X štampaše Levaković i Glavinić, franjevci, svoj glagoljaški misal.
Međutim pitanje staroslavenske službe Božje dolazi u kompetenciju rimskoga ureda za proširenje vjere (Propaganda), a taj pogoduje glagoljici i već god. 1688 štampa novi glagoljaški misal.
U XVII vijeku fratar Glavinić piše apologiju glagoljice, a god. 1671 kardinal Ivan Bona u knjizi »Rerum liturgicarum« svjedoči da je glagoljica u običaju po Istri, Primorju i Dalmaciji.
Glagoljicu slavi Poljak kardinal Hozije (god. 1562), a Splićanin Kavanjin (god. 1714) pjeva:
»I slavenske neka s mise naš lip jezik uzvisi se!«
Ali uza sve ovo glagoljaša bi nestalo, jer nisu imali svoga posebnog zavoda. Svet čovjek splitski nadbiskup Kupili (Cupilli) zamisli otvoriti glagoljaško sjemenište u Splitu i poče ga graditi na današnjem Pazaru, ali ga smrt omete u tom poslu. Ovaj dobar pastir usprotivi se splitskom plemstvu koje je htjelo zabraniti u katedrali sv. Dujma čitanje evanđelja i epistole na živom narodnom jeziku.
Ideju glagoljaškoga sjemeništa oživotvori glasoviti Peraštanin Vicko Zmajević, biskup zadarski. On ustanovi sjemenište god. 1727, ali nemarom mletačke vlade otvori se ovaj zavod tek god. 1749 za biskupa Matije Karamana, koji je redigirao i izdao novi glagoljski misal god. 1745.
Suvremenik je Karamanov splitski nadbiskup Kozmi (Cosmi) koji je odredio posebne komisije za ispitivanje glagoljaša, a njegov nasljednik Bizza (Bica) otvorio je drugo glagoljaško sjemenište u Dalmaciji u Priku kod Omiša godine 1749.
Godinu dana kasnije kardinal Lambertini (kasniji papa Benedikt XIV) brani zakonsko pravo glagoljice u knjizi »O svetoj misi«.
Usprkos nastojanja mletačke vlade glagoljica se je širila po zemljama njezine vlasti, jer su joj bili nakloni Pio VI i Pio VII. I tako evo nas u XIX vijeku. Probuđena narodna ideja dala je oduševljenih pobornika glagoljaša, ali i neprijatelji upriješe sve sile da je unište.
Kritički duh učenjaka koji je proučio dragocjeno jezično blago sačuvano u glagoljskoj knjizi, podigao je njezin ugled. Nije tada bio samo neuk i siromašan pop njezin branitelj, već najveći duhovi slavenski digoše se da je brane.
Providnost joj je dala i velikoga biskupa Štrosmajera i napu. Lava XIII.
Lav XIII pismom »Grande munus« (Velika služba) slavi svetu braću Ćirila i Metodija i ustanovivši da se njihov blagdan časti po cijeloj Crkvi, sam spjeva dvije himne za njihovu službu.
Kad je Štrosmajer godine 1881 poveo u Rim hrvatsko hodočašće, odjeknu i u Rimu glagoljsko pjevanje »Slava v višnjih«. Lav XIII sklopivši konkordat sa Crnom Gorom, dozvoli da se u barskoj biskupiji uvede glagoljica, te izda o svome trošku novi misal koji je redigirao Dragutin Parčić. Godine 1898 izda odluku kojom se dozvoljava glagoljica u svim crkvama gdje se glagoljalo od god. 1868 god. unaprijed. Intrige austrijske vlade htjele su omesti izdanje novoga misala, i kad se je Austrija zaprijetila represalijama, ako iziđe misal o trošku Propagande, Lav XIII podmiri cio trošak iz svoje privatne blagajne.
Sad su doušnici austrijski javili u Rim da je misal pun heretičkih izreka i izraza. Dakle, iste metode u XIX kao i u XI vijeku. Odredba papina o trideset godina uporabe glagoljice u pojedinim crkvama dala je prigodu zadarskom biskupu Rajčeviću da je proglasio da nema u zadarskoj nadbiskupiji ni jedne glagoljaške župe. I porečki biskup Flapp nije bio naklon glagoljici.
Pa ipak je glagoljica preživjela i ostala u objema biskupijama, a da ne spominjemo senjsku gdje zaslugom ondašnjega senjskog biskupa Posilovića nema danas ni jedne latinske župe, već su sve glagoljaške. Borbe je bilo i u Splitu. Austrijska se je policija umiješala, ona je zabranila da svećenici šalju utoke na Rim za obranu glagoljice, ali uzalud.
Dalmatinski je sabor stao da brani glagoljicu i tako je ova postala ne samo crkveno već još više političko pitanje.
Kroz ovo posljednje razdoblje najveća je šteta za staroslavensku službu Božju bila što je utjecajem austrijske vlade zatvoreno glagoljaško sjemenište u Zadru, a nestalo je i onoga u Priku. Više nije bilo čistih glagoljaša. Kasnije je uveden staroslavenski jezik u školu kao obligatan u centralnom sjemeništu u Zadru, ali su svi ostali predmeti poučavani latinski. To je bilo na uštrb glagoljici, jer je čitanje staroslavenskih slova teško, pa i osvjedočeni glagoljaši počeli u privatnoj misi latinati. Uslijed ovoga nije bilo jasno koje su župe latinske, a koje glagoljaške. Stvar se nije razbistrila ni odredbama Lava XIII, a borba i smutnje bivale su sve jače. Najgora pogibao bila je što je pitanje glagoljice dato u kompetenciju Kongregaciji za obrede mjesto Propagandi.
Da se jednom stvar temeljito riješi, izdao je Pijo X g. 1906 ponovno odluku o tridesetgodišnjoj neprekinutoj uporabi glagoljice, ustanovivši da je glagoljica privilegij samo pojedinih crkava i župa, a ne cijeloga naroda. Dalmatinski biskupi izjaviše da je odluka neprovediva. Život i potrebe Crkve i ovoga su puta spasili amanet sv. Ćirila i Metodija. Odluka se nije mogla provesti bez osjetljive štete za vjersku stvar, a glagoljica je našla nove branitelje velika uma i srca, a to su biskupi i svećenici: Milinović, Mahnić, Stadler, Volarić, Bulić, Rački, Tkalčić, Prodan, Jelić, Ritig, Ivančić, a osobito Parčić.
Mahnić je osnovao posebnu akademiju za proučavanje glagoljskih rukopisa.
God. 1914 umro je Pijo X. Njegovu nasljedniku Benediktu XV šalje splitsko svjetovno svećenstvo spomenicu u odbranu glagoljice moleći »da pošalje u Dalmaciju naročitoga delegata koji će na licu mjesta ispitati, saslušati i uvjeriti se o neophodnoj potrebi sačuvanja staroslavenskoga jezika u neograničenom opsegu«. Svjetski rat je zaustavio rješenje pitanja.
Iza sloma Austrije, najveće neprijateljice glagoljice u posljednje doba, sastadoše se svi jugoslavenski katolički biskupi u Zagrebu i zamoliše Sv. stolicu da se dozvoli uporaba glagoljice na čitavom području Jugoslavije, a onda i da se radi lakšega čitanja staroslavenski misal tiska latinicom. Ovu je molbu episkopat ponovio god. 1919, a metropolita dr. Bauer lično je kod pape Pija XI zagovarao rješenje ovoga pitanja. Otada Sv. stolica pogoduje širenju glagoljice, i staroslavenska se misa služi ne samo po zagorskim crkvicama nego i po gradskim katedralama. God. 1927 štampan je glagoljski misal latinskim slovima.


XVIII
Teški dani papinstva

Obnova zapadnoga rimskog carstva i prijateljstvo sklopljeno između Crkve i države bilo je u početku na korist i papinoj i carevoj vlasti i ugledu. No kako je rimska stolica postala i svjetovna vlast, i to najuglednija u Italiji, to je ona bivala pomalo željeni cilj mnogobrojnih plemićkih porodica, koje su tražile da svoj ugled, moć i bogatstvo dignu pomoću papinstva.
Dok su nasljednici Karla Velikoga bili u velikoj moći, Crkva je osjećala blagodat njihove zaštite, ali kad su oni malaksali, onda je Crkva morala podnositi teške kušnje u borbi s rimskim plemstvom. Elemenat je ljudski slavio triumf. Deseti i polovica jedanaestoga vijeka najtužnije je doba crkvene povijesti. Naravno, nisu sve pape ovoga razdoblja nedostojni poglavari Crkve, štaviše čim je bilo malo slobode pri postavljanju papa, namah su zasjeli na papinsku stolicu dobri i vrijedni ljudi. Treba držati na pameti da nisu ni sve optužbe protiv papa istinite, jer je ono doba bilo doba mržnje, borba i kleveta, pa ni kroničari nisu štedjeli svojih protivnika koji su sjeli na prijestolje sv. Petra. Ne misli nitko sve optužbe pobijati, Crkva ne treba laži, ali treba prave istorijske istine.
Tamno doba papinstva počinje zapravo detronizovanjem nesposobnoga cara Karla Debeloga (887). Što su pretorijanci bili za rimske careve, to su negdašnji zapovjednici papine vojske i gubernatori grada Rima postali za pape: zagospodovali su svojim gospodarima. Ubijali su nepoćudne građane, svećenike, i same pape, a nametali svoje štićenike. »Papinska stolica je bila slična sužnju kojemu se nema ubrojiti u zlo porugu koju je trpio kad su mu oteli slobodu.«
Kako nasljednici Karla Velikoga ne mogahu uzdržati na dostojnoj visini carsku vlast niti u Francuskoj i Njemačkoj, još se je manje osjećala njihova moć u Italiji. U toj je zemlji zavladala prava anarhija. Pojedini knezovi i stranke otimahu se za vlast, a zadobivši je, slabo i kratko je uzdržaše. U takovim okolnostima najgori elementi isplivaju na površinu. Papinska vlast postade sredstvo kako da se razne stranke održe na vlasti. Stoga je svaka stranka nametala svoje ljude, koji su bili prosto ratilo njezino. Padom stranke padale su i takve pape, a to se je vrlo često događalo. Kroz osam godina (896—904) bilo je devet papa. Od tih Roman je vladao četiri mjeseca, a Teodor II dvadeset dana. Mnoge su pape od svojih protivnika zatvorene u tamnicu, gdje i nasilnom smrću završiše život.
Najpogubnija je za papinsku vlast, a i najsramotnija bila stranka tuskulanska. Glava te stranke bijaše u X vijeku Teodora i poslije nje dvije joj kćeri Teodora mlađa i Marozija. Ova je brata pape Ivana X naoči papi dala umoriti i njega je bacila u tamnicu gdje je bio zadavljen. Uzrok je svemu tome postupku što je Ivan X kušao osloboditi papinstvo sramotnoga robovanja plemićkim strankama. U ostalom Ivan X krepko je branio Italiju od navala Saracena.
Papi Ivanu XI njegov vlastiti brat Alberik oduze svu svjetovnu vlast i ostavi mu samo duhovnu. Jednako je postupao i sa četiri nasljednika Ivanova.
Tek je Ivan XII skupio u svoje ruke svjetovnu i duhovnu vlast.
Ivan XII (955—964) bijaše sin Alberikov i nije imao nego samih osamnaest godina kad ga je Alberik naturio za papu. Da se zaboravi njegov prvašnji nepodoban život, promijenio je ime. Prije izbora zvao se je Oktavijan. Ponašao se je kao svjetovni, a ne crkveni knez. Zarativši se s Berengarom Ivrejskim, pozvao je Otona I, njemačkoga cara, u pomoć. Oton dođe i oslobodi papu od nasilja Berengarova. God. 962 na Svijećnicu okruni zahvalni Ivan Otona rimskim carem, i otada pa do 1806 bijahu njemački kraljevi ujedno i rimski carevi. Oton obeća zaštitu Crkvi, a papa prizna caru one povlastice koje je imao Karlo Veliki. No doskora bi nesnosno pokroviteljstvo Otonovo Ivanu i on se pridruži njegovim neprijateljima. Oton nato sazove sabor od četrdeset biskupa i zbaci Ivana optuživši ga s raznih zločina. No ove optužbe su bez sumnje pretjerane, a i njih i sve one prilike za prošlih papa donosi Liutprand, koji je bio tajnik Berengara II i kasnije Otonov. On je bio sklon fantastičnim pričama i vrlo pristran pisac, a imao je i koristi da prikaže Italiju onoga doba što crnijim bojama eda tako otskoči veličina njegova gospodara Otona koji je uveo red u onu zemlju. Ma kakav bio Ivan XII (mi ga ne možemo pravdati), ipak Otonov je postupak bio protiv zakona i prava. Doskora se je opet vratio Ivan zbacivši nezakonitoga Otonova papu Leona VIII. Kad je Ivan umro, izabra rimski kler novoga papu ne čekajući Otonove privole. Bijaše to i učen i svet čovjek, Benedikt V, kojega Oton odvede u sužanjstvo u Njemačku, gdje je na glasu svetosti umro.
I za nasljednika carevih Otona II i Otona III bilo je ljutih borba, bilo je nevrijednih papa, ali zato i odličnih, kao što su Benedikt VIII, Ivan XIX, Gregorije V, prvi papa njemačkoga podrijetla, i Silvestar II, prvi Francuz. Ovaj bijaše najučeniji čovjek svoga vremena, i postavši papa potpuno je promijenio svoje vladanje. Nije takav bio Benedikt IX koji se je tri puta odricao papinske časti i opet ju tražio.
I ovo tužno doba crkvene povijesti dokazom je da Bog bdije nad Crkvom i da je papin primat Božja ustanova. Da je to ljudska izmišljotina, u ovako burnim vremenima bila bi propala i Crkva i papinska vlast. Ni najnedostojniji papa nije niti jedne nauke ili odluke iznio koja bi bila protiv vjere, kršćanskoga ćudoređa niti javnoga poretka. Države uspijevaju samo kad imaju vrsne vladare, Crkva je i najteže dane prebrdila s triumfom. Zaručnica Isusova bila je slična Isusu pogrđenu i potlačenu, ali kako je On uskrsnuo, tako je i ona novim sjajem prosjala za vrijednih papa svetog Leona IX i njegovih nasljednika. Leon IX uze za savjetnika i pomoćnika pobožnoga i odlučnog Hildebranda. Zaredi ga za đakona i povjeri mu upravu crkvenih dobara, a sam se dade posve na liječenje rana što ih zadadoše Crkvi prošla vremena. Sazvavši crkveni sabor u Lateran 1049, progoni simoniju, ženidbu svećenika, nezakonite brakove lajičke uređuje liturgičke propise, radi oko jedinstva Crkve, naređuje da se drže provincijalni sabori u raznim kraljevinama, sam putuje po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj da oživi disciplinu u tim zemljama. Brani slobodu Crkve od presizanja državne vlasti, a u svemu tome pomaže ga car Henrik III Crni koji je bio zagrijan za reforme samostana u Klinjiu (Clugny-u). Kasniji je njegov nasljednik Nikola II (1059—1061) po uputama Hildebrandovim ustrojio nov red, po kojem će se otsele birati papa da se tako jednom pri popunjavanju papinske stolice ukloni upliv svjetovnjaka i da se stane na put nedostojnim kandidatima.
Na saboru u Rimu 1059 bi određeno da se iza smrti papine skupe na dogovor kardinali - biskupi koga će birati za papu. Zatim će oni predložiti svoga odabranika drugim kardinalima koji će ga izabrati, a ostali kler rimski i puk ima samo pristati na njihov izbor. Caru će se »uz dužno štovanje« sve ovo samo dojaviti i tražiti od njega privola. No i bez te privole valjan je izbor, i papa stiče svoju vlast, sve da se i ne može ustoličiti radi kojih neprilika n. pr. rata.
Da zaštiti slobodu Crkve, Nikola II sklopi savez sa Normanima. Za Nikole II i u Hrvatskoj se provedoše crkvene reforme.
U doba kralja Krešimira (1060) na splitskome saboru radilo se je o popravku ćudorednoga i vjerskoga života u Hrvatskoj i Dalmaciji. On je imao provesti kod nas one reforme koje je zasnovao za cijelu Crkvu III lateranski sabor (1059). Pokrajinski sinodi po raznim zemljama imali su istu zadaću. Redom u to doba biskupi u nas jedan za drugim ostavljaju milom ili sijelom biskupije, a zamjenjuju ih novi ljudi, zadojeni duhom obnove crkvenoga života, vjerni pristaše ideja Leona IX i Nikole II.
Ova dva pape bijahu zvijezde prethodnice novoga sjajnog doba u povijesti Crkve. Taj će dan svanuti kad sjedne na rimsku stolicu Grgur VII, svetac i divan borac za slobodu Crkve.


XIX
Ikonoklaste

Crkva je od svoga početka štovala kipove i slike Spasitelja i svetaca. To najbolje dokazuju slike u katakombama. Nitko tome nije prigovarao do VIII vijeka kad se diže car Leon III Izaurijski pomagan od nekojih biskupa na istoku i izdade ukaz (762 god.) kojim zabrani ovo štovanje. Regbi da je to učinio pod uplivom islama, koji se je onda munjevitom brzinom širio po granicama njegova carstva. Inače bijaše car grdna neznalica. Kad je poslao pismo papi Grguru II tražeći da i on zabrani štovanje svetih slika, odvrati mu Grgur neka se ne miješa u upravu Crkve, jer suditi o dogmama nije carev posao.
Uz papu je stao u nastaloj borbi carigradski patrijar German i sv. Ivan Damaščanski. Car nato grubom silom prisili Germana da se odreče patrijarške časti i postavi na njegovo mjesto svog činovnika Anastazija, a da se osveti novoizabranom papi Grguru III, koji je uz ime baštinio i srčanost svoga pretšasnika, zaplijeni mu crkvene posjede u Kalabriji i Siciliji i silom još podvrže jurisdikciji carigradskog patrijara crkvene pokrajine Siciliju, Kalabriju, Ilirik, Macedoniju, Tesaliju, Ahaju i Daciju. Nije sigurno jesu li se tada ili tek u IX vijeku pridružile Carigradu dalmatinske biskupije.
Nakon smrti cara Leona njegov sin i nasljednik Konstantin udari očevom stazom ništeći mnoge umjetnine po crkvama, jer su prikazivale prizore iz života svetaca. Kad se svećenstvo oprlo ovome barbarskom djelu, Konstantin se lati i progonstva: samostancima je oči kopao, nosove rezao, brade smolom natapao i palio, u svijet ih tjerao, a samostane u vojarne pretvarao.
Tek njegova snaha, koja je vladala mjesto malodobnoga svoga sina Konstantina VI, dozvoli opet štovanje svetih slika i u sporazumu sa papom sazove god. 787 sedmi opći crkveni sabor u Nikeju. Tu je pročitano papino razlaganje o značenju i pravom štovanju svetiteljskih slika. Nego na ovom saboru pročitan je samo onaj dio papina pisma koji se odnosio na borbu s ikonoklastima, a prešutilo se sve ono gdje papa zahtijeva da mu se vrate otete crkvene pokrajine kao i posjedi i gdje kori caricu što je tadašnji patrijar Tarazije bio promaknut od svjetovnjaka na patrijaršku čast i što sebe zove ekumenskim patrijarom. Za volju mira ipak papa potvrdi odluke sabora, jer je u njemu dokončana borba protiv slika.
Ponovo je iza carice Irene buknula stara borba i stišala se je tek za carice Teodore za koje je god. 842 carigradski sinod osudio ikonoklaste kao heretike.


XX
Kidanje crkvenog jedinstva u IX i XI vijeku

Ta rak-rana kršćanstva, a zlosretna sudbina svih Slavena i napose Hrvata i Srba, nastala je malo godina iza kako se je stišala ikonoklastička bura. No kao i svi povijesni događaji, nije došao ni ovaj iznenada. Imao je on mnogo uzroka, a samo jedan povod.
Uzroci
Uzroci koji su ga pripravili jesu ovi:
1) Razlika između značaja istočnjačkoga i zapadnjačkoga. Istok je dao najveće umjetnike, pjesnike i filozofe još za poganskoga doba, a zapad je donio ustrajne osvajače svijeta i najizvrsnije pravnike, Rimljane. Kolikogod umjetnost diže duh u visine, toliko vremenom i omekoputi čovjeka, a pravnički dar i državnički duh čini zaista čovjeka praktičnim no i nesmiljenim i sebičnim. Ove i vrline i mane otuđile su toliko grčki i rimski svijet, da je njihovu međusobnu mržnju mukom i kršćanska nauka utišavala.
2) Nerazumijevanje jezika. Dok su grčka prosvjeta i jezik obvladali zapadom, a poslije preseljenja rimskoga carstva na istok latinski se jezik udomio među Grcima kao državni jezik, dotle se je svaki nesporazum među kršćanima mogao lakše izgladiti, jer su se Grci i Latini razumjeli. No od IV vijeka Latini napuštaju grčki jezik kojim su se dotada služili kao jezikom kulture, a Bizant poslije Justinijana I zabacuje latinski jezik u državnoj upravi. Na ovaj se način otuđiše duhovi i nerazumijevajući se, sve više kopahu jaz jedni između drugih.
3) Razlika u liturgiji. Kako je vanjski kult plod ne samo vjere, već i duševnoga nastrojenja, to se je ova razlika ispoljila u liturgiji i obredima zapada i istoka. Zapad je sveo svoje obrede na praktičnu ljepotu i veliki sjaj. No ova vanjska razlika nije prije raskola nikoga smetala kao ni to što istok posvećuje kvasni, a zapad beskvasni kruh.
4) Razlika u zakonodavstvu. Od vanjskih su se pojava crkvenog života ove razlike uvukle i u njezin organički ustav. Crkva na zapadu baštineći smisao za pravo, na temelju evanđelja i odluka crkvenih sabora, sama je izrađivala svoje crkveno pravo, dok su na istoku zakone i carevi iz svoga dvora davali.
5) Disciplina. U samoj disciplini bilo je dosta razlika obzirom na post, nošnju svećenstva, celibat, svetkovanje blagdana itd.
Posebice se je odlikovao zapad sustavnim gajenjem bogoslovne znanosti, dok se je istok u VII i VIII vijeku ograničio na proučavanje starih crkvenih pisaca i grijao se na suncu njihove slave.
Sve ovo nije bilo kadro da jedinstvo Crkve Kristove raskine.
Veći su se razlozi htjeli, a i tih je bilo.
6) Cezaropapizam. Katolička crkva je izdržala mnogo borba otimljući se prevlasti državne moći koja je za raznih vladara htjela zarobiti Crkvu. Cijele narode je Crkva pustila da otpadnu od njezine zajednice, ali nije trpjela da joj se država nametne za skrbnicu. Ako je katkada i podlegla u toj borbi, ali brzo se je podigla.
Na istoku nasuprot tako zvani cezaropapizam, imajući iste ideje kao na zapadu kasniji galikanizam i jozefinizam, podvrgao je više puta Crkvu samovolji carskoga dvora te je car faktički postao i državni i crkveni glavar. Odatle i ime ovome sistemu cezaropapizam.
Dok na zapadu Crkva ne nosi posebnoga narodnog obilježja, na istoku u njoj prevlađuje grčki nacijonalni ponos. A jer je u Carigradu prijestolje carsko, to se i svećenstvo na istoku pomalo i sve više izmiče ispod dohvata vlasti rimskog pape o čijem smo primatu već raspravljali.
Carevi izdaju edikte u vjerskim pitanjima i vole da se patrijar carigradski nazivlje ekumenskim (sveopćim) patrijarom misleći tako svoju prijestolnicu učiniti središtem kršćanstva. Protiv ovoga protestuju pape, pa je stoga i po koji manji raskol nastao između istoka i zapada.
7) Razmirice između cara i pape. Carevi su progonili pape, što smo vidjeli kod raznih vjerskih raspra. Oteli su im crkvene posjede i cijele pokrajine otrgli ispod njihove jurisdikcije. To je dovelo do ostvarenja posebne papinske države i do ustanovljenja zapadnoga rimskog carstva za Karla Velikoga.
Ovo je opet ogorčilo bizantinske careve, jer su se oni smatrali jedinim carevima staroga i novoga Rima.
No to bi se sve što prebrdilo, a što vremenom postalo bespredmetnim. Izgledalo je ipak da ima jedna čisto dogmatska razlika među istokom i zapadom, a to je nauka o proishođenju Duha Svetoga. Kad je za borbe s arijevcima carigradski biskup Makedonije stao učiti da Duh Sveti nije jednak Ocu i Sinu, nego je Njihovo stvorenje, osudi ga crkveni sabor u Carigradu god. 381. Ovaj sabor umetnu u nicejsko vjerovanje: »Vjerujemo u Duha Svetoga« još i ove riječi: »Gospodina koji oživotvoruje, koji proizlazi iz Oca, kome se s Ocem i Sinom skupa klanjamo i skupa Ga slavimo, koji je govorio po prorocima.« Tako je nastalo nicejsko - carigradsko vjerovanje. Ovaj sabor nije zapadna Crkva izričito priznavala sveopćim, ali ga je kasnije i njezina praksa ipak šutke priznala. Sabor nije ništa spominjao o proizhođenju Duha Svetoga od Sina, jer se u vjerovanju ni danas ne spominju sve vjerske istine koje moramo držati. Samo istine koje je koji heretik od vremena do vremena pobijao, te bi se razjasnile i utvrdile na saborima, a jer je Makedonije nijekao jednakost između Oca i Sina i Duha Svetoga, to se je samo ova jednakost utvrdila na saboru.
Na zapadu s priscilijanistima, koji su nijekali Trojstvo, htjeli su pojedini sabori potanko utvrditi da su tri osobe u Bogu i još potanje označiti proizlaženje Duha Svetoga od prvih dviju. Tako se tamo u saborima u vjerovanje umetnulo da Duh Sveti proizlazi »od Oca i od Sina«. Najstariji spomenik o tome jest iz god. 433. Iz Španije se je običaj da se pjeva vjerovanje na ovaj način proširio po Francuskoj i po cijelome zapadu.
Ovu nauku svuda raširenu po zapadu odobravali su pape, ma da se nije na saborima zaradi mira o njoj raspravljalo, jer na istoku se razvila nauka da »Duh Sveti proizlazi od Oca po Sinu«.
Da Duh Sveti proizlazi iz Oca i Sina učili su i zapadni i istočni sveti oci: Ambrozije, Hilarije, Augustin, Jeronim, Atanazije, Grgur Nisenski, Epifanije, Ćiril Aleksandrijski. Posao je dogmatike da dokaže kako se ta nauka temelji na evanđelju.
* * *
I kad se je mislilo da se je stišala bura nakon osude ikonoklasta, puče jaz između istoka i zapada na neizrecivu štetu kršćanstva.
Nakon stišane ikonoklastičke borbe i iza smrti patrijara Metodija postao je carigradskim patrijarom Ignacije, sin negdašnjega cara Mihajla Rangabé-a, čovjek velike kreposti i svetosti. Težak je bio njegov položaj. Imao se je boriti s jedne strane s otpornim svećenstvom, a s druge s pokvarenim carskim dvorom. Oporbu svećenstva vodio je suspendovani sirakuski metropolita Grgur Azbesta, a na dvoru se ukorijenili mnogi poroci. Barda, ujak mladog cara Mihajla III Pijanice, gledao je što gore pokvariti svog nećaka ne će li ga tako učiniti nesposobnim za vladu i sam se zacariti. I sam Barda se je toliko ogriješio o kršćanski moral, da mu je Ignacije zakratio sv. pričest. Kad je car, koji se toliko propio, da ga prozvaše pijanicom, strpao u samostan majku i sestru da mu ne smetaju, Ignacije ih ne htjede zakaluđeriti i time se zamjeri caru. Stoga bi zbačen s patrijarške stolice, a postavljen na nju Focije, dvorski činovnik, neobično umno nadaren i najbolji poznavalac sv. otaca i uopće književnosti, ali i, kako ga savremeni izvori prikazuju, dobrano častohlepan, a još svjetovnjak. On je za šest dana primio sve redove, a posvetio ga je za biskupa Grgur Azbesta.
Dvor je kušao prisiliti Ignacija da se odreče časti, ali kad on to otkloni, prognaše ga (857). Sad se pocijepa carigradska Crkva. Jedni se biskupi sastadoše u crkvi sv. Irene i osudiše Focija. Isticali su se kao pristaše ovih biskupa kaluđeri studijskoga samostana u Carigradu. Focije skupi svoje pristaše u crkvu sv. apostola te anatemisa Ignacija. Međutim se je zlo postupalo s Ignacijem, što nije odobravao Focije.
Obje se stranke prizvaše na rimskoga papu Nikolu I.
Ovaj sazove sinodu u Rim i pošalje dva svoja poslanika u Carigrad da razvide stvar, a caru i Fociju posla pismo ne odobravajući što je Ignacije svrgnut i onako naglo posvećen svjetovnjak Focije. Ujedno se potuži što mu još nijesu povraćene crkvene pokrajine otete još od Lava III Izaurijskoga. Ispovijest vjere koju je Focije poslao papi odobrio je papa Nikola kao pravovjernu.
Poslanike papine lijepo dočekaše u Carigradu, ali im zapriječiše, da se sastanu sa Ignacijevim pristašama. Na crkvenom saboru svrgoše ponovno Ignacija, a on se opet pozva na papu.
Papa se je uvjerio da su njegovi poslanici prekoračili ovlaštenje koje im je dao. Kad su pak prispjeli i Ignacijevi poslanici, onda on osudi i svoje poslanike i Focija ne priznajući ga patrijarom. Okružnicom pozove i istočne biskupe da isto učine.
Međutim vrhovni komornik carev Vasilije Makedonac po naredbi Mihajla III pogubi Bardu baš kad se došao pokloniti caru odlazeći na vojnu. Focije je ostao i dalje u milosti Mihajla III, a i grčki kler je sve više pristajao uza nj kad je vidio kako se po Bugarskoj širi kršćanska vjera i upliv carigradski. No kad se Bugari obratiše k Rimu da im dade metropolitu, i kad Rim posla u negdašnju vlastitu pokrajinu svoje svećenstvo, onda planuše u Carigradu srdžbom na papu. Možda nije bilo taktično što je u Bugarskoj latinsko svećenstvo u taj čas zamijenilo grčko, ali nepravice nije bilo obzirom na to da je Bugarsku tek Lav III Izaurijski otrgnuo od Rima.
Focije upravi poslanicu istočnim biskupima spočitavajući rimskoj Crkvi one razlike koje su inače postojale i prije ovog doba, a na koje se nije prije toga Focije osvrćao. Sazvavši 867 sabor u Carigrad anatemisa papu Nikolu. No i ovaj upozori, i ne znajući još za odluke carigradskog sabora, zapadne biskupe što se sprema i događa na istoku. Cio zapad jednodušno pristade uz papu.
Kad je Mihajlo III spremao smrt Vasiliju Makedoncu, ovaj ga preteče i pogubi, a Focija svrže (867), ma da je on svojom rukom Vasilija pomazao za vladara.
Nastojanjem Ignacijevim sastade se crkveni sabor u Carigradu god. 869 (VIII opći, IV carigr.). Iako su na ovom saboru svečano potpisali grčki biskupi izjavu Nikolinu nasljedniku Hadrijanu II priznavajući svečano primat papin, to im se ipak činilo da su se previše ponizili. Žalac je ostao mnogima u srcu. Kao da je navlaš car pustio papine poslanike bez zaštite, i tako ih uloviše Domagojevi gusari. I sam Ignacije nije htio vratiti papi Bugarsku. Nakon smrti Ignacijeve opet se pope Focije na patrijaršku stolicu iza kako se je pomirio s carem. Papa Ivan VIII želeći da prestanu smutnje prizna Focija pod uvjetom da vrati Bugarsku Rimskoj crkvi, da dobro postupa s Ignacijevim pristašama te da VIII crkveni sabor ostane na snazi. No pisma papina nisu došla do znanja istočnim biskupima u autentičnoj formi. Raspra se nato nanovo zače i svrši tim da je Focije ponovno izopćen i svrgnut.
Novi car Lav VI bio je prijatelj Rima, i Focije se ne povrati više. Umro je u samostanu 891 godine.
Smrću Focijevom nisu prestali oni uzroci koji su doveli više puta do nesuglasica između Rima i Carigrada, a to je poglavito nastojanje carigradskih careva da učine svoje patrijare potpuno neodvisnima od papinske stolice. Trzavica je bilo i dalje, a konačno se potpuno odijeliše Crkve za patrijara Mihajla Cerularija god. 1054. On je optužio zapadnjake prigovarajući im sve ono što je negda i Focije prigovarao Papa Leon IX poslao je svoje poslanike u Carigrad, ali krivnjom što ponositoga patrijara, što netaktičnih poslanika mjesto pomirenja dođe do takve svađe, da su u Carigradu zanijekali valjanost posvećenja u misi kako je služe zapadnjaci, štaviše neki fanatici pogaziše nogama latinsku pričest.
Papini poslanici postaviše na oltar svete Sofije spis kojim se isključuje Cerularij iz Crkve, a on opet sazva sabor na kojem osudi papu i zabrani svako općenje s Rimom.
Uzalud je Petar, patrijar antiohijski, molio Cerularija da uspostavi veze sa zapadnom Crkvom.
Svaki pokušaj izmirenja bi uzaludan zatada, a carigradskog patrijara slijediše vremenom i ostali biskupi istoka. Još će se koji put nastojati uspostaviti crkveno jedinstvo, ali sa malo uspjeha.


XXI
Pravoslavne Crkve poslije raskola

Poslije raskola u XI vijeku zapadna i istočna Crkva udarile su svaka svojim sasvim oprečnim pravcem u crkvenom ustrojstvu. Na zapadu se je strogo čuvalo unutrašnje i vanjsko jedinstvo, dok se je na istoku razvio sistem nacijonalnih i državnih. Crkava koje su autokefalne t. j. posve samostalne.
Među svima nacijonalnim Crkvama vazda je bila najuglednija carigradska. Ovdje ćemo ogledati prošlost i sadašnjost slavenskih pravoslavnih Crkava i onih koje bijahu u prošlosti ili su u sadašnjosti u dodiru s našim narodom.
a) Grčka Crkva
Grčka crkva danas obuhvaća četiri, inače samostalne oblasti: carigradsku patrijaršiju, ciparsku i sinajsku arhiepiskopiju i atensku metropoliju.
Carigradska patrijaršija je najvažnija od svih ovih. Od jedanaestoga vijeka gubio je patrijar jednu pokrajinu za drugom, premda je protestovao protiv organiziranja novih samostalnih Crkvi nerado snoseći umanjenje svoje vlasti i ugleda. No to je bilo uzalud, jer kako se je koja država otrgla ispod prevlasti grčkoga cara, tako se je htjela osloboditi i patrijarove vlasti. Na taj način, kako je padala moć carstva, smanjivala se je moć carigradske patrijaršije. Od god. 1453 padom Carigrada u turske ruke patrijaršija je pod turskom vlašću, a tim se je donekle popravio položaj patrijarov, jer su pod njegovu jurisdikciju odmah ili kasnije potpali gotovo svi pravoslavni kršćani u Turskoj. Početkom XIX vijeka podizanjem srpske, grčke, rumunjske i bugarske države ponovno se cijepa patrijaršija, jer se od nje otcijepiše samostalne Crkve oslobođenih naroda. Danas ima carigradski patrijar pod svojom faktičnom vlašću jedino Malu Aziju, dio Trakije i Carigrad.
Već je za bizantijske vlade patrijar kušao da svu vlast potčinjenih metropolita uzme u svoje ruke, jer su metropoliti postajali puki njegovi namjesnici.
Kad su Turci osvojili Carigrad, ugled se je patrijarov silno podigao, jer mu je sultan dao i dio svjetovne vlasti nad pravoslavnima u carstvu. Ali taj ugled počeo je opadati krivicom fanarijota.
Za sam izbor patrijara davalo se je bogate darove, a Turci to uveli kasnije kao danak. Tako se razvi simonija na grdnu štetu Crkve.
Iz početka je sultan potvrđivao patrijare, a kasnije su to činili veliki veziri. Kupnjom časti dolazili su na taj način i polupismeni ljudi na patrijaršku stolicu. Uzalud su neki patrijari kušali doći na kraj ovome zlu. U XIX je vijeku krenulo na bolje.
Osobit je pojav u grčkoj Crkvi monaška repuplika na gori Atosu, gdje su većinom grčki samostani, ali ima i po jedan ruski, bugarski i srpski. Monasi su se u prošlosti bavili radom, slikarstvom i prepisivanjem knjiga. Samostanska je disciplina bila popustila otkad su u njihovu samoću zašli mnogi svrgnuti carevi i protjerani carski doglavnici.
Padanjem turske carevine opala je i vlast carigradskoga patrijara. Današnja uprava osniva se u glavnom na uredbama crkveno-narodnog sabora god. 1858—1860, koje je sultan potvrdio. Po tim uredbama svjetovnjaci imaju velika prava u spoljašnjoj crkvenoj upravi.
b) Ruska Crkva
Rusija je dugo vrijeme bila u vezi s Rimom. Život ruske Crkve razvijao se je u tri perijoda: I) od pokrštenja do osnivanja patrijaršije (988—1589); II) samostalna patrijaršija ruska (1589—1721); III) sv. sinod za Petra Velikoga pa do uspostavljenja patrijaršije (1721—1917).
I) Prvi perijod označuje osnivanje i uređenje ruske Crkve. Na glavi cijelome crkvenom uređenju stajao je kijevski metropolita, koji je redovno bio Grk poslan iz Carigrada.
Provalom Mongola 1237 razdijelila se je Rusija na dvoje: na Veliku Rusiju (istočnu) i Malu Rusiju (jugozapadnu). Granica im je rijeka Dnjepar. Kad su Mongoli razorili grad Kijev, onda je metropolitska stolica prenesena u Moskvu, koja je već bila postala političko središte. Mala Rusija ovisna je bila o velikom knezu Halića, a kasnije je potpuno potpala pod Poljsku.
U ovom razdoblju i nekoji su ruski knezovi bili u vezi sa Katoličkom crkvom. N. pr. knez Jaroslav je pristao uz Rim, i za njega je metropolita Hilarije postao neodvisan od Carigrada. Kad je pucao ponor između Rima i Carigrada za Mihajla Cerularija, papini poslanici se skloniše u Rusiju i tamo nađoše zaštite. Knez Izjaslav (1054—1076) pita pomoć u Grgura VII protiv svoga buntovnog brata i predaje svoju kneževinu pod papinu zaštitu. U XII je vijeku ipak porastao bizantijski upliv na Ruse.
U XV vijeku metropolita Grgur na saboru u Kostanci raspravlja o pomirenju ruske Crkve sa katoličkom, a na florentinskom koncilu bio je i metropolita kijevski Izidor sa sjajnom pratnjom. Iskreno pristavši na bratsko jedinstvo Crkava, i kod kuće ga je širio, s malim uspjehom u Moskvi, a zato s većim u jugozapadnoj Rusiji. Za Ivana Groznoga (1533—1584) isusovci su stvorili kod Rusa bolje mišljenje o Katoličkoj crkvi.
Za poljskoga kralja Sigizmunda III pomirenje se je izvršilo osobito nastojanjem metropolite u Kijevu. Papa je priznao sva prava, običaje, liturgiju i dijeljenje sakramenata ruske Crkve.
Benedikt XIII i Klement VIII osobitu su brigu posvetili pomirenju s Rusima, ali su sve pokvarili Poljaci svojim šovenstvom i proganjanjem Rusa.
II) Kad se je Rusija oslobodila Mongola, pri kraju XVI vijeka bila je ona jedina slobodna država koja je pristajala uz pravoslavlje, koje je ona i materijalno veoma pomagala. Stoga car Feodor I Ivanović zamisli da vidno digne ugled svoga metropolite, kojega je car i imenovao. Sporazumno s carigradskim patrijarom 1589 godine podiže on moskovskoga metropolitu na čast patrijara. Patrijara ruskih bilo je svega deset. Za Nikona, koji je htio ispraviti gramatičke i obredske pogreške u liturgijskim knjigama, porodi se ljuta borba u ruskoj Crkvi. I prije je bilo raskola u ruskoj Crkvi, ali imenom raskolnika zovu se poglavito ovi koji su za patrijara Nikona (1655) uporno htjeli da se održe stare knjige, jer su vjerovali da vjera ima silu samo onda kada se iskazuje utvrđenim znacima i oblicima te su druge znake i oblike smatrali za herezu. Radi ispravljanja knjiga svetogorac Grk Maksim odleža trideset godina u tamnici, a nekoje Ruse baciše u tamnicu, što su same dvije riječi nepotrebne izbacili iz nekoga obreda. Ipak Nikon u prisutnosti srpskoga i antiohijskog patrijara naredi da se isprave svete knjige. Diže se buna, a Nikon dade glavne vođe žive spaliti, država im oduze građanska prava, ali time ne uguši pokreta. Raskolnika ima nekoliko milijona, a zovu se i starovjerci i dijele se na više sekta.
III) Iza Nikona izmijeniše se u kratko vrijeme još četiri patrijara. Kad je umro 1700 godine patrijar Hadrijan, car Petar Veliki ne dopusti da se izabere novi patrijar, a god. 1721 posve ukide patrijarško dostojanstvo i na čelo ruske Crkve postavi Upravni sinod, koji je godine 1742 zamijenio Svetim sinodom, u kojemu je glavnu riječ vodio oberprokuror, carev povjerenik. Dvije godine kasnije priznali su istočni patrijari Sv. sinodu sva patrijarška prava u Crkvi.
God. 1917 opet je uspostavljena patrijaršija, a patrijarom je izabran moskovski metropolita, ali su prilike u ruskoj Crkvi radi revolucije vrlo teške.
Rusi su poznati po svojem crkvenom pojanju i slikarstvu koje se strogo drži tradicije.
c) Srpska Crkva
Srbi, uzeti uopće, ,u zapadnim krajevima pristajali su više uz katoličku, dok Raška i istočni krajevi prionuše uz pravoslavnu Crkvu.
Tako je bilo dotle dok se nije stvorila za Nemanje jaka politička organizacija, koju je Nemanja učvrstio dokončavši stoljetnu borbu o prevlast između Raške i Duklje, i to na korist Raške. Kako je pak Raška kroz stoljeća stajala pod uplivom Bizanta i u njoj prevagnulo pravoslavlje, to je Nemanja u cijeloj svojoj državi podupro pravoslavnu Crkvu učinivši je državnom i narodnom vjerom. Oba Nemanjina sina, Vukan i Stjepan, tražili su kraljevsku krunu od papa rimskih. Stjepan ju je i dobio od Honorija III, pa se zato i zove »Prvovjenčani«.
U Duklji je cvala katolička vjera pa je u XI vijeku podignuta barska nadbiskupija, a kralj Mihajlo je primio kraljevske znakove od pape Grgura VII.
I kasnije su se pokatkada obnavljale veze srpskih kraljeva s Rimom. Tako je kralj Stjepan Dragutin prionuo uz zapadnu Crkvu. Dušan Silni poslao je svečano poslanstvo papi Inocentu VI u Avinjon izjavljujući se spremnim priznati ga poglavarom crkvenim, ako ga papa imenuje »kapetanom« kršćanske vojske protiv Turaka. U ovome poslu posredovao je kod Dušana i češki kralj Karlo IV (Većeslav). To je bila politička taktika Dušanova, koju je on napustio kad mu više nije bila korisna. On je već prije ustanovio posebnu pravoslavnu patrijaršiju u Peći (1346), radi čega baci na nj i na njegovo carstvo anatemu carigradski patrijar Kalist. Tek za kneza Lazara bi dignuto ovo prokletstvo. Opadanjem srpske državne moći iza Kosova opada i snaga srpske patrijaršije. Kako su Turci osvajali komad po komad zemlje, tako su te krajeve trgali ispod vlasti srpskoga patrijara i podvrgavali ih pod ohridskog arhiepiskopa, a Grci su zauzimali crkvene položaje. Napokon sultan Mehmed II na poticaj carigradskoga patrijara ukide pećku patrijaršiju potčinivši Srbe potpuno ohridskome arhiepiskopu. Tako potraja sto godina.
Kad je Mehmed Sokolović postao veliki vezir, obnovi on srpsku patrijaršiju godine 1557 i njoj potčini sve Srbe u turskoj carevini. Kad su kršćani na Balkanu stali i misliti i raditi o oslobođenju ispod turske vlasti, srpski patrijari kao vođe naroda nakon neuspjelih ustanaka morali su bježati u Hrvatsku i Ugarsku (Arsenije III Crnojević). Ove ustanke upotrebiše Grci da nagovore sultana neka ponovno ukine pećku patrijaršiju (1766), a Srbe podloži carigradskoj patriaršiji. Otsle su k Srbima dolazili arhijereji Grci iz Carigrada (fanarijoti) koji su prezirali slavensko bogoslužje i globili narod i svećenstvo. Za kneza Miloša Obrenovića godine 1832 sklopljen je ugovor s patrijarom carigradskim da će u Srbiji biti samo Srbi crkveni poglavari. Godine 1879 postala je srpska Crkva potpuno neodvisna od Carigrada.
U Bosni i Hercegovini pravoslavna Crkva je potpadala do austrijske okupacije 1878 godine pod Grke-fanarijote, a od te godine dobila je neku samostalnost, no ipak je priznavala carigradskoga patrijara vrhovnim poglavicom. Pod ovoga je potpuno potpadala i Crkva u Staroj Srbiji sve do god. 1912.
U Hrvatskoj i Ugarskoj seobom Srba pod Arsenijem Crnojevićem god. 1690 ustanovljena je metropolija sa sedam episkopija. Kad je god. 1737 prebjegao u Karlovce pećki patrijar Arsenije IV, Marija Terezija potvrdila ga je za karlovačkoga metropolitu s titulom patrijara (god. 1741). Ovu titulu patrijara nose svi karlovački arhiepiskopi od 1848.
Pravoslavni u Dalmaciji za mletačke vlade bili su podvrgnuti filadelfijskom grčkom arhiepiskopu koji je stolovao u Mlecima. Napoleon je postavio posebnoga episkopa u Šibeniku godine 1810. Za austrijske vlade (od god. 1814) pravoslavna je Crkva u Dalmaciji potpadala pod karlovačku metropoliju do god. 1873, a otada je s Crkvom u Bukovini sačinjavala jednu metropoliju.
U Crnoj Gori crkveni i državni poglavica bio je jedna ista osoba sve do smrti vladike Petra II (1851).
Dne 12 septembra 1920 godine sve pravoslavne Crkve u našoj državi sjedinile su se u Srpsku patrijaršiju, kojoj je na čelu patrijar, koji stoluje u Beogradu.
d) Bugarska Crkva
Bugarska je bila uzrokom rapre između Rima i Carigrada, jer ju je car Leon Izaurijski otrgnuo ispod papinske vlasti i podvrgao carigradskom patrijaru.
Car Simeun Veliki bio je odan papi, koji mu je za uzdarje priznao carski naslov. Za Simeuna proživi zlatni vijek crkvena književnost, jer su u Bugarsku došli iz Moravske učenici sv.
Metodija. I sam se je car bavio knjigom. Slabi nasljednik Simeunov Petar priklonio se je Carigradu. Za njega se pojaviše bogomili koji rastočiše snagu Bugarske. Kad su Grci skršili bugarsko carstvo, ukinuše bugarsku patrijaršiju god. 971, i bugarska Crkva bi podvrgnuta carigradskoj. God. 1018 Grci obvladaše potpuno i državom i Crkvom bugarskom i tako ostade do godine 1186 kad su Bugari stresli grčki jaram. God. 1204 Kalojoan primi carsku krunu od pape Inocenta III, a Bugarska dobi katoličkoga nadbiskupa s naslovom primas. Ta veza potraja do god. 1232 kad je prekinu car Jovan II Asen pomirivši se s grčkim carem.
Kad su Turci 1393 pokopali slobodu Bugarske, potpade Crkva bugarska pod vlast carigradskoga patrijara. Vremenom zauzeše grčki fanarijoti sve položaje u bugarskoj Crkvi: episkopske stolice, parohije i manastire, nastojeći jedino da izvuku lične koristi i da Bugare odnarode i pogrče učeći da je slovensko bogoslužje hereza, brišući i natpise slovenske po crkvama, a knjige staroslavenske paleći i uništavajući. Za prosvjetu se nisu nimalo starali, jer su i sami bili vrlo neuki.
Uz ove neprilike još je imao narod bugarski da trpi od fanarijota mnogo progonstva i globljenja. U XVIII se vijeku počeše Bugari osvješćivati, a u XIX vijeku zatražiše da se u bugarske episkopije šalju Bugari. Grci s početka ni da čuju o tome. Tekar godine 1858, iz straha da Bugari ne prijeđu na katoličku vjeru, počeše postavljati Bugarima sunarodnjake za episkope. Ali tada Bugari zatražiše samostalnu Crkvu. U tome ih pomagahu Rusi i Srbi.
Zauzimanje Srba i Rusa kod carigradskoga patrijara u prilog Bugara ostade bezuspješno. Kad patrijar ne htjede popustiti, onda sam sultan izdade ferman 18 II 1870 o osnivanju samoupravne bugarske egzarhije i dodijeli crkvenom egzarhu sv. sinod za upravljanje Crkve. Patrijar grčki nato sazove u Carigrad veliki sabor svih istočnih patrijara, i tu bi bugarska Crkva osuđena i proglašena shizmatičkom, jer da je nedopušteno u istoj državi dijeliti Crkvu po narodnostima (Entofiletizam). Bugarska Crkva obuhvata sve pravoslavne Bugare u kraljevini Bugarskoj, Carigradu i Trakiji. Upravlja Crkvom egzarh s mješovitim savjetom, u kojem se nalazi i šest svjetovnjaka.
e) Rumunjska Crkva
Rumunjska je zemlja bila u prošlosti pod vlašću i uplivom raznih naroda: Madžara, Poljaka, Bugara, Rusa i Turaka. Ipak Slaveni su ostavili najdublji trag u životu Rumunja, a onda i u Crkvi. Staroslavenski je jezik vladao u rumunjskoj Crkvi, a pismo Rumunja bijaše ćirilovica. Oslobodivši se od Bugara, osnovaše Rumunji dvije kneževine: Vlašku i Moldavsku. Pravoslavna se je Crkva organizovala u njima u XIV vijeku kad su Rumunji dobili svoga metropolitu sijelom isprva u Ardžešu, a onda u Trgovištu. Doskora je osnovana za Vlašku druga metropolija u Severinu. Kasnije su Rumunji potpadajući pod razne države, Poljsku, Ugarsku, Austriju, Rusiju i poglavito pod Tursku, dobij ali nove biskupije kojih su se granice više puta mijenjale. Vrhovna vlast nad rumunjskom Crkvom bila je isprva u rukama ohridskoga arhiepiskopa, a od XV vijeka u carigradskoga patrijara. Što su pretrpjeli Bugari i Srbi od fanarijota, to nije mimoišlo ni Rumunje. U XVIII vijeku, a još više u početku XIX, uzeli su Rusi Rumunje u svoju zaštitu, i tako su se ovi oslobodili fanarijota i potpali pod ruski Sv. sinod.
God. 1861 sjedinila se je Moldavska s Vlaškom, a 1878 ova kneževina postade nezavisna od turske vlasti i god. 1881 proglasi se kraljevinom. Oslobodivši se politički od Turaka, knez Aleksandar Kuza 1865 proglasi Crkvu rumunjsku samostalnom i neodvisnom od carigradskoga patrijara, uredi Sv. sinod i prisvoji sebi pravo postavljanja episkopa, pa tako potpuno potčini Crkvu državnoj vlasti. God. 1885 pristao je patrijarški sinod u Carigradu na samostalnost rumunjske Crkve.
Rumunji u Erdelju potpadaju pod metropoliju u Sibinju koja se upravlja neodvisno od rumunjske Crkve. Kako su Rumunji dugo vremena bili u crkvenoj zajednici sa pravoslavnim Srbima, to su ovi na Rumunje u Erdelju vršili znatan upliv.
Druge samostalne pravoslavne Crkve na istoku (na Cipru, Kreti, u Jerusalimu, Egiptu i t. d.) nemaju velike važnosti radi maloga broja vjernika.


XXII
Rad oko crkvenoga jedinstva

I kad se odijeliše Crkve jedna od druge, nije umrla želja za jedinstvom. Događaji svjetske povijesti željni čas sjedinjenja sad su primicali k ostvarenju, a sad ga još dalje odmicali. Ako igdje valja raditi s ljubavlju, to treba napose ovdje.
Nažalost nije vazda vjerski interes promicao želju za jedinstvom, i zato nije bilo onoliko ploda koliko je truda i prijegora uloženo. Već Grgur VII bijaše predobio za se srce carigradskoga cara Mihajla VII, ali borba s Henrikom IV i smrt ne dadoše papi privesti kraju djelo pomirenja.
Velike pape Inocent III i IV bolna su srca gledali kako se islam širi na štetu kršćanstva po cvjetnim negda pokrajinama bizantijskoga carstva.
Carevi nicejski Teodor Laskaris (1204—1222) i nasljednik mu Ivan III Vatazes bili su skloni jedinstvu. Inocent IV na crkvenom saboru u Lionu spominje među teškim ranama svoga srca i crkveni raskol. No križari i latinsko carstvo u Carigradu nisu nimalo pogodovali bratskoj slozi kršćana, jer uvrede, nepravde i nemila neprijateljska djela sa strane Grka i zapadnjaka otuđiše i onako nepovjerljive duhove. Štaviše nekoji zapadnjaci (kao Mlečani i napuljski Anžuvinci) radi svoje politike ometali su svaki trud oko približenja istočne i zapadne Crkve. No kad je 1261 palo latinsko carstvo, uklonjen je jedan razlog neprijateljstva i Mihajlo Paleolog, koji je tada zasio na carsko prijestolje, stade raditi oko jedinstva Crkava. Svladavši mnoge poteškoće posla na lionski sabor (1274) svoje poslanike. Bizantijski car i kler primiše kao pravovjernu nauku »filioque«, ali da se ne dodaje simbolu koji se u crkvi pjeva. Također su priznali i primat rimskog biskupa. Zaista su se bizantijski biskupi ogradili nekojim izjavama koje je propustio Grgur X, papa, jer nije htio dirati u delikatne strane ljudske duše — u ponos.
Nakon veličanstvene službe Božje u kojoj se neki dijelovi otpjevaše grčki i latinski, a do tri puta ponovi »filiogue«, sjedinjenje Crkava bi završeno. Patrijarom u Carigradu postade Vekoz, osobit promicatelj pomirenja. I u Carigradu je svečano proslavljen ovaj sretni dan. Možda je car Mihajlo Paleolog radio iz političkih razloga da zapriječi prodiranje Anžuvinaca na istok, jer su oni bili već osvojili Drač i širili se po Balkanu, no on je bio mnogo bolji od Karla Anžuvinca koji je svakako nastojao da pomuti svetu slogu kršćanskih Crkava, a za svoju osobnu korist. Pod njegovim uplivom papa Ivan XXI i Nikola III posta,više nove zahtjeve istočnjacima i preko onih sa lionskog sabora. Karlo je uspio prikazati cara »kao promicatelja shizme« i nagovoriti papu Martina IV da ga izopći. Mihajlo Paleolog nije ipak prekinuo potpuno veze sa zapadnom Crkvom, ma da je zabranio pominjati ime papino u liturgiji. Tek njegov sin Andronik prekinu sve veze sa zapadom i protjera patrijara Vekoza.
A Turci su na sramotu kršćana, i zapadnih i istočnih, redom zauzimali kršćanske zemlje, pokorili Srbiju, i Bugarsku, i Carigrad je bio samo otok u turskom moru. Ivan VII Paleolog sjetivši se svog pradjeda Mihajla obrati svoje oči na zapadnu braću i već ponudi Martinu V, papi rimskome, da zajedno porade oko pomirenja Crkava. Pogibao od Turaka donijela je ipak dobar plod. I zaista za Martinova nasljednika Eugena IV na koncilu u Ferari (1438) i Firenci (1439) dođe do sporazuma. Plod je to učenih zapadnih teologa koji su poznavali grčki jezik i svete oce i plemenitih apostolskih ljudi, patrijara carigradskoga Josipa, nicejskoga metropolite Besariona i kijevskoga Izidora. »Filioque« bi priznato pravovjernim i shodnim, no u istočnoj Crkvi nije se moralo uvesti u vjerovanje, primat Crkve rimske također i nauka o čistilištu je usvojena, a ostavljeno slobodno da se služi svaka Crkva prema dotadašnjem običaju kvasnim ili nekvasnim kruhom, jer je posvećenje i jednoga i drugoga valjano.
Efeški biskup Marko ne htjede priznati ovih zaključaka, a doskora se povedoše za njim patrijari u Antiohiji, Aleksandriji, i Jerusalimu, koji su bili pristali na zaključke sabora samo po svojim punomoćnicima. I sam car priđe k njima pred svoju smrt. Njegov brat i nasljednik Konstantin XII htio je provesti zaključke sabora firentinskoga, ali puk, pobunjen od monaha Genadija, vele da je volio vidjeti i turban Mehmeda II u Carigradu nego papinu tijaru. Car je junački poginuo u odbrani svoje prijestonice.
Padom bizantijskoga carstva pravoslavlje je našlo najizdašniju potporu u Rusiji, koja se je stala smatrati nasljednicom Bizanta, otkako je Ivan II Vasiljević (1462—1505) uzeo za ženu Sofiju, kćer Tome Paleologa, brata posljednjega cara bizantijskoga. Ovo se je dogodilo baš posredovanjem pape Pavla II, na čiji je dvor bio prebjegao Toma. Papa se je nadao dobru od ovoga braka, jer u Rusiji je ideja zbliženja Crkava bila otprije zahvatila korijen. Ta eno na saboru u Kostanci (1414—1418) metropolite Grgura gdje raspravlja o pomirenju ruske Crkve sa zapadnom, a na firentinskom saboru proglasi se Izidor, metropolita kijevski, sa svojom sjajnom pratnjom sjedinjenim s Rimom. Za Ivana Groznoga (1533—1584) došli su isusovci u Rusiju. Njih je Ivan pustio u Rusiju kad je stao pregovarati s papom o sjedinjenju Crkava. No regbi da je car to učinio samo iz straha pred opasnošću koja mu je prijetila iz Poljske. Tu se je zakraljio energični Stjepan Batori (Bathory) i doskora potisnuo Ruse preko zapadne granice Rusije, a i u Rusiji se je Ivan omrazio kod boljara. Kad je minula pogibelj, od sjedinjenja ne bi ništa. Ivan se je Grozni pokazao samo tolerantan prema katolicima.
Petar Veliki stavio je veliku zapreku radu oko zbliženja Crkava, jer je ukinuo patrijaršiju. No u ostalom je bio tolerantniji od drugih ruskih vladara i primio je isusovce, štaviše ovaj red je ostao u Rusiji nedirnut kad je već bio ukinut u drugim državama (g. 1773). Isusovci su polagano, ali prilično uspješno, radili oko pomirenja. Katolici su već bili dobro viđeni u Rusiji, i predrasude se počele gubiti. Prigodom careva boravka u Parizu predao mu je bogoslovni fakultet na Sorboni predlog za zbliženje istočne i zapadne Crkve. Petar ga je dao u ruke ruskim episkopima, ali ovi ga odbiše.
Kod Malorusa u kijevskoj metropoliji bolje je uspjela misao sjedinjenja. Malorusi su bili u većem dodiru sa zapadom, a nekoji od njih živjeli su i pod političkim utjecajem Poljaka. Ova okolnost nije baš toliko koristila sjedinjenju koliko se obično misli. Nacijonalna mržnja, političke razmirice, poljsko narodno šovenstvo baš je otuđivalo Ukrajince od Poljaka i poljske države, a i od Katoličke crkve. I danas Ukrajinci koji su se izmirili s katoličanstvom nisu se ipak izmirili s Poljacima. Nisu, dakle, tu vjerski, već politički razlozi krivi mržnji.
Ovaj se je pokret razvio najljepše u XVI vijeku, a vodili su ga kao i kod Velikorusa isusovci. Velikom strpljivošću, taktom i školama uspjeli su da su Malorusi upoznali točno učenje Katoličke crkve pa se i izmirili s njom. Osobito su se starali za Ruse Benedikt XIII i Klement VIII.
Kad se je patrijar carigradski Jeremija II svrgao kijevskoga metropolitu Onisifora, tada lucki episkop Ćiril Terlecki, vladimirski Hipatije Pocije zajedno s novim kijevskim metropolitom (kojega je postavio patrijar) staviše se na čelo pokretu za izmirenje Crkava. God. 1595 pođoše u Rim k papi Klementu VIII u ime pravoslavnih episkopa u Poljskoj i izmiriše se sa zapadnom Crkvom priznavši njezine dogmate, a zadržavši potpunu slobodu u obredima i u liturgičnom jeziku po običaju istočne Crkve. Iza ovoga čina pomirenja bi u Brestu u Litvi god. 1596 proglašena t. zv. »brestovska unija«. Ona je, dakle, posljedica, a ne uzrok, pomirenja.
Krivo je poljsko plemstvo da ovaj pokret nije i bolje uspio, jer je ono tlačilo Ukrajince i Kozake, i to jednako pravoslavne kao i one koji su se izmirili s katolicima. Šlahta poljska imala je pred očima samo svoj, a ne vjerski interes! Nakon diobe Poljske većina Malorusa koji potpadoše pod Rusiju u vrijeme Katarine II vratiše se opet istočnoj Crkvi.
God. 1809 za Maloruse u Galiciji (Austrija) bi lavovska episkopija podignuta na metropoliju, i pod nju su potpale episkopije u Pržemislu i Stanislavovu pa Rusini i Rumuni bukovinski. Ima svega rusinskih vjernika u republici Poljskoj oko 3.044.000.
Među Malorusima je osnovan i red sv. Bazilija i taj je red osobito požrtvovno djelovao za izmirenje Crkava. Član toga reda sv. Jozafat dao je i svoj život za ovu ideju.
U Bugarskoj, kad je nastao sukob između carigradske patrijaršije i Bugara u XIX vijeku, nekoliko se je tisuća Bugara izmirilo s Rimom. Danas ima u Bugarskoj oko 62.000 katolika, a od tih je 14.000 istočnoga obreda. Katolici zapadnoga obreda žive većinom skupa i imaju dvije biskupije u Ruščuku i Sofiji. Katolici istočnoga obreda žive raštrkano među pravoslavnima. Imaju svoga episkopa također u Sofiji.
Među Rumunjima je pokret za zbliženje Crkava jače se razvio u XIX vijeku. Bender u Besarabiji bio je središte pokreta, gdje je stolovao biskup koji se je godine 1861 premjestio u Bukurešt.
U Erdelju nastojanjem isusovaca s katoličke strane, a metropolita Teofila i njegova nasljednika Atanazija s pravoslavne provelo se je bratsko pomirenje kršćana poglavito svršetkom XVII vijeka. U tome je prednjačilo rumunjsko svećenstvo ostavši uprkos mnogih neprilika postojano u provedenoj zajednici. I po ostaloj Ugarskoj poveli su se mnogi Rumunji za onima u Erdelju. U današnjoj ujedinjenoj Rumunjskoj od 17.500.000 stanovnika ima katolika zapadnoga obreda 7,6%, a istočnoga 8,4%.
Osim ovih još ima pravoslavnih kršćana u zajednici s Katoličkom crkvom na istoku, ali u manjem broju, na pr. u Palestini uz 15.500 katolika zapadnog obreda ima 18.300 istočnoga. Zovu se Grko-melhiti.
Katolička crkva nigda nije napustila misao izmirenja. Jer je otuđivanju istoka i zapada mnogo doprinijelo međusobno nepoznavanje i otuda poteklo nepovjerenje, rimske pape su nastojale da promiču proučavanje istočne Crkve i njezinih znanosti. To svjedoče mnogobrojni samostani i znanstveni kolegiji podignuti u Rimu za istočnjake. Tako je već Grgur XIII osnovao u Rimu »Grčki kolegij« gdje su grčki mladići (pravoslavni) učili.
Po odluci pak pape Pija XI gojenci »Propagande« morali su također proučavali istočne prilike. Benedikt XV osnovao je zavod za proučavanje istočnih znanosti (Pontificium Institutum Orientale), koji ima pravo podijeliti i doktorat. Pio XI, današnji papa, daje novu zgradu ovome zavodu, raširuje mu biblioteku, pozivlje biskupe da u taj zavod šalju mlade svećenike koji će kasnije na domaćim bogoslovnim školama biti profesori istočnoga bogoslovlja. Napokon je ovaj isti papa združio biblički institut i istočni zajedno s glasovitim gregorijanskim sveučilištem.
Pored ovoga nastojanja pape su više puta posebnim pismima pozivali istočne kršćane na izmirenje (Pio IX, Leon XIII). U posljednje doba osobito se je razvio ovaj pokret među Slavenima. Toj ideji služe velehradski kongresi. U Velehradu, gdje počivaju moći sv. Metodija, sastaju se bogoslovi svih slavenskih naroda, a i drugi, u svrhu upoznavanja, proučavanja prilika, otstranjenja predrasuda za bratsko zbliženje.
Ali jer »ako Gospodin ne sazida kuće, uzalud se trude koji je grade« (Ps. 126), treba uz veliku ljubav još i žarke molitve, pa je s toga razloga osnovan i »Apostolat sv. Ćirila i Metodija« za najšire krugove kršćana da svojim molitvama isprose toliko željeno bratsko izmirenje.


XXIII
Rad oko jedinstva kod nas

Za turskoga doba počeli su se pravoslavni kršćani seliti u onaj dio Hrvatske koji je bio slobodan od turske vlasti. No nijesu svi ovi »prebjezi« i »uskoci« bili pravoslavni, bilo je među njima i katolika, osobito između onih koji su prebjegli iz Bosne i Cetine. Prvi su uskoci bili iz krajeva sjevernoga podanka Dinare, ali nijesu oni ni kod Dinare bili starosjedioci, već su podrijetlom iz južnih krajeva Dalmacije. Drugi su 1531 došli iz Cetine, dakle s južnoga podanka Dinare. Otada neprestano se je selio naš narod bježeći pred Turcima. Dosta je naroda prebjeglo u Hrvatsku kad je još predio oko Une bio u hrvatskim rukama. Ivan Kobasić, hrvatski plemić, bio je osobit zaštitnik ovih uskoka te ih naseljavao oko grada Žumberka. Drugi plemići i velikaši nijesu dobrim okom gledali uskoke, jer oni ne htjedoše biti njihovi kmetovi, pa su mnogo puta i nehotice dali prigode Nijemcima da krnje prava hrvatskoga bana. Ali i uskoci su trpjeli mnogo nasilja sa strane Nijemaca, da im je više puta bilo jednako zlo u novoj postojbini kao i u staroj pod Turčinom. Ipak su junački izdržali nevolje i borili se za spas Hrvatske. Poglavito se uskoci naseliše u Senju (iza pada Klisa 1537), Otočcu, Žumberku oko Kupe, oko Save i oko Varaždina. Premda su imali dosta mana, to je ipak njihova vjera bila jaka, a ljubav prema vjeri i Bogu velika. Oni odbiše protestante kad su ih kušali prevesti na svoju nauku. Kad su ih pak katolici pozivali na bratsko izmirenje, oni ih ne odbiše. U početku pravoslavni nijesu imali uređene hierarhije, kasnije dobiše episkopiju u Orahovici odakle se 1598 prenese sjedište vladičino u Marču kod Čazme. Rad oko izmirenja započeo je zagrebački učeni i pobožni biskup Petar Domitrović (1611—1626), koji je sam bio sin kršćana istočnoga obreda. I njegov glavni pomoćnik u tome poslu Martin Dubravić bio je grčkoga obreda iz okolice Ivanića. U to doba (početkom XVII vijeka) bijaše pravoslavni vladika na teritoriju varaždinske krajine Simeon Vratanja. S njime je stupio u dodir Dubravić, i vladika pristade da se izmiri s braćom rimskoga obreda. S njim su zajedno preko Dubravića javile svoju volju biskupu zagrebačkom i nekoje narodne vojvode, ali s primjedbom da žele o svemu prije obavijestiti nadvojvodu u Gracu i svoje komesare. Nadvojvoda Ferdinand pristade na ovu odluku vojvoda koju su oni bez ikakve sile usvojili, jer su se za izmirenje odlučili prije, nego je išta o tome nadvojvoda i slutio.
Ovaj pojav zbliženja pravoslavne i katoličke Crkve nije osamljen u ono doba. On je posljedica želje za oslobođenjem balkanskih Slavena u ono vrijeme. Pećki patrijar Ivan šalje dva svoja monaha papi Klimentu VIII s pismom da traži pomoć protiv Turaka i želi da se izmire pravoslavna i katolička Crkva. Kad je dobio prijatan odgovor od pape u pismu pisanu 10 aprila 1598, onda ponovno isti patrijar zajedno sa metropolitom srpskim Besarijanom šalje papi pismo po dvjema monasima god. 1599, a papa im odgovara 24 aprila da je primio njihovo pismo o jedinstvu Crkva. On će ih primiti kao braću i kao udove tijela Hristova, ali im otvoreno kaže koja je i kakva je nauka Katoličke crkve. Ujedno ih tješi u njihovim nevoljama koje trpe od Turaka i obećaje skoru pomoć.
Simeon Vratanja je god. 1611 priznao se izmirenim s Rimskom crkvom i doskora pošao u Rim gdje je od pape Pavla V 25 novembra 1611 dobio povelju da se osniva marčanski samostan i predaje se njemu u upravu, a priznaje se Vratanja samostalnim biskupom za sve vjernike istočnoga obreda koji su ispod turske vlasti prešli na kršćansku stranu. Pobožni biskup Petar Domitrović nije tražio da Vratanja bude njegov vikar, već mu izda darovnicu za manastir Marču. Tu osobito hvali Vratanju i njegove monahe kao vjerne pristaše crkvenoga jedinstva. U bratskoj ljubavi ostao je Vratanja do smrti.
U Žumberku sve do 1630 nije bilo nikakva pokreta za crkveno jedinstvo. Neprestani bojevi s Turcima nisu dali da se rješava vjersko pitanje uskoka koji su živjeli na puški i nožu. Papa Urban VIII šalje godine 1629 biskupa smederevskoga Renđića među uskoke u Kranjskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. Međutim prvi misijonar uskočki bio je Rusin Terlecki, član reda sv. Bazilija. Bio je vrlo ugledan redovnik, i rad mu je donio ploda.
Ljubljanski biskup Toma Hren šalje o svome trošku mlade Žumberčane na nauke. No Hren nije imao ispravno mišljenje o grčkom obredu i nije bio taktičan.
Oko 1640 među Žumberčanima je slavni zatočnik glagoljice fratar Levaković. On je omilio narodu radi svoje nesebičnosti. No jednu je manu .imao i Levaković. Pristajao je uz mišljenje zagrebačkoga biskupa Vinkovića koji je držao da marčanski vladika ima biti podložan zagrebačkom biskupu kao vikar bez posebne jurisdikcije i neće li to, nije vjeran sin Crkve! A ti su zahtjevi najviše ometali ovaj vjerski pokret. Ometali su ga i zahtjevi hrvatskih velikaša koji su htjeli da pravoslavni došljaci budu njihovi kmetovi. Ta se je borba osobito vodila s nasljednikom Vratanjinim Maksimom Predojevićem.
No pored sve borbe diže se nad ove ljudske nevolje vladika Zorčić Pavle, negdašnji jerođakon, koji napisa znanstvenu poslanicu u kojoj rješava sva sporna pitanja između istočne i zapadne Crkve.
Ni danas ne donosi bogoslovska znanost bolje rasprave o tome pitanju. Kad se je 1690 pod vodstvom Arsenija Crnojevića, patrijara pećkoga, naselilo u Ugarskoj i Slavoniji preko 36.000 srpskih porodica, zastao je ovaj pokret.
Marija Terezija bijaše podvrgla vladiku u Marči jurisdikciji pravoslavnoga karlovačkog patrijara. To je bilo u doba kraljičina saveza s Rusijom. Kasnije trudom Gabre Palkovića, koji je pješke obilazio narod pripovijedajući mir i ljubav, i njegova nasljednika Vasila Božičkovića kraljica dozvolom papinom ustanovi križevačku eparhiju za one pravoslavne vjernike koji su s katolicima bili u istoj vjeri, a zadržali su svoje istočne obrede i disciplinu. I u Ugarskoj je ovakovih bilo, a došli su iz sjeverne Ugarske i Galicije. Žumberčani potpadaju danas pod križevačkoga vladiku čija biskupija ima oko 50.000 vjernika.


XXIV
Grgur VII Veliki

Tijesan savez Crkve i države tamo od Karla Velikoga rodio je u početku dobrim plodom, jer je carstvo pomoglo širenje kršćanstva i dalo je dosta materijalnih sredstava Crkvi snabdjevši biskupe bogatim beneficijima. No Kristovoj nauci zemaljske sile niti mogu nauditi niti pomoći. Čim je ljudski elemenat prevagnuo, Crkva je osjetila da joj to slabi duhovni život, i namah je tražila način kako da se oslobodi i digne vodeći ljude visokim idealima Kristovim.
Bogatstvo Crkve mamilo je nevrijedne ljude da stupe u crkvenu službu, a nakon dobrih careva (kao što je bio Henrik III) došli su i loši koji su smatrali Crkvu sluškinjom države. Biskupi su im bili najzgodniji za državne funkcijonare, jer kod njih nije bilo pogibelji da će se osiliti i predati službu i posjed svome rodu, kako su to radili svjetovnjaci namirući svojim sinovima bogate vojvodine pa su gdjekoji postali moćniji od samih kraljeva. S ovoga su razloga carevi radije davali državne službe biskupima. Vremenom neke se službe povezaše za biskupsku čast. Tako su knezovi Mainza (Majnca), Triera i Kölna (Kelna) redovito bili biskupi. Štaviše oni i careve biraju. U jednoj te istoj osobi bio je i crkveni i državni funkcijonar.
Lenski gospodar davao je lensko dobro i državnu čast nekim vidljivim znakom, predajom mača. To se je zvalo investitura. Kako je kralj biskupima davao državna dobra kao leno, to ih je i njima morao predati vidljivim znakom. Mač im nije davao, jer se je činilo da je nespojivo s njihovom duhovnom službom. Stoga su vladari predavali biskupima državna područja natičući im prsten i pružajući im biskupski štap. Ali prsten i štap znakovi su duhovne časti i vlasti: prsten znak veze biskupove s biskupijom, opatove sa samostanom, a štap je znak pastirske vlasti. Domalo pričinjalo se kao da svjetovni vladar daje ovom investitorom duhovnu vlast službenicima Crkve, a to Crkva nije mogla trpjeti.
Još je gore bilo kad su carevi stali birati za biskupe ljude koji će samo njima biti vjerni bez obzira jesu li to pobožni i učeni pastiri. Ovakovi nedostojni izabranici davahu po običaju ondašnjih vazala, svojim gospodarima, kraljevima, bogate darove. Odatle nove nevolje. Biskupska se čast daje onome koji bolje plati. To se zove simonija.
Ovakav biskup, da namiri štetu, daje župe onakovima svećenicima koji će njega bolje obdariti, a to su redovito najgori svećenici.
Kod ovakovih pastira propade red i posluh, ovakovi razdirači gledali su svoju korist, a zanemarili hraniti duhovnom hranom stado Isusovo. Da ih bolje drže u pokornosti, kraljevi i neki biskupi popuštali su svećenstvu, koje se je, prezrevši staru disciplinu celibata, mahom ženilo.
Na ustuk ovome svemu ustadoše ljudi puni duha Božjega, u prvom redu samostan benediktinski u Klinji-u (Clugny). Protiv nereda digoše se u Lombardiji nekoji svećenici, između ostalih sv. Petar Damijanski i Anselm, kasniji biskup u Luki (Lucca u Italiji) i poslije papa (Aleksandar II). Oni ustrojiše stranku prostoga puka koju protivnici prezirno prozvaše »pataria« (prosjaci). Ova siromašna, ali dobra, pataria pomagana od nekojih velikaša ustade pod voćstvom dobrih crkvenih ljudi protiv nevrijednih službenika u Crkvi. Na papinskoj stolici srećom upravo tada zaredaše pape puni duha Božjega i želje da se ukloni zlo iz Crkve. Leon IX, Stjepan IX, Nikola II i Aleksandar II bijahu sve bolji od boljega. Oni su oslobodili Crkvu od ropstva talijanskoga plemstva i njemačkih careva. Kao kruna ovome nastojanju dolazi jedan od najvećih papa — sv. Grgur VII.
Odgojen po strogom načinu klinijevaca, želio je provesti svoj život u samostanu, ali ga Providnost odvede drugim putem, i on postade savjetnik papa od Leona IX sve do svoga pretšasnika Aleksandra II.
Grgur VII (prije Hildebrand) rodio se je u Soani, gradiću Toskane u Italiji, od vrlo siromašnih roditelja. Ujak mu bijaše opat samostana Bl. Djevice na Aventinu. Tu se je odgajao Hildebrand i zarana se je zadojio idealima klinijevaca. Papa Grgur VI uze ga sebi za kapelana i pouzdanika. Bijaše mu tada 25 godina. Iza smrti papine ode u Klinji, odakle doprati Leona IX u Rim kad je imao preuzeti papinsku vlast. On je otada duša pokreta obnove crkvene discipline boreći se riječju i pismom, putujući, propovijedajući i dižući duhove u teškoj borbi za slobodu Crkve.
Izabran jednoglasno 1073 god. papom ne zatraži potvrde od tadašnjega cara Henrika IV, već mu samo dojavi svoj izbor. Novi je papa izvrsno poznavao cio položaj Crkve u Evropi, jer je za dvadeset godina bio u papinskoj službi, a bijaše čovjek bez prijekora, odvažan, pobožan i idealista.
Sam sebi odredi zadaću »da sv. Crkva, zaručnica Božja, majka naša, bude slobodna, čista i katoličanska«.
Htio je osloboditi Crkvu od cezaropapizma njemačkih kraljeva, a da to postigne, morao je podići moral, čistoću i svetost njezinih službenika. Njegov se politički ideal dade po njegovim spisima ovako označiti:
Najveće je dobro čovjeku vjera, koja će upravljati životom pojedinaca, obitelji, i države. Zato svi kršćanski narodi sastavljaju jednu obitelj kojoj je glava papa. I kršćanski su knezovi njegovi duhovni sinovi. On će ih navraćati na pravi put kad oni zanemare zakon Božji Papa je čuvar Božjih zakona koji vrijede za sve ljude, on će biti i sudac kršćanskim vladarima i narodima u njihovim političkim sporovima da tako prestane mržnja među njima i da se izbjegnu ratovi. Ali on će bdjeti da se svi pokoravaju duhovnoj vlasti Crkve, jer papa je zastupnik Božji, a svaka je vlast od Boga. On nije nikome podložan, nego samome Bogu. Car, i uopće vladar, neodvisan je u svojoj svjetovnoj vlasti i ima se starati za vremenito dobro svojih podanika. Carsku čast podjeljuje mu papa. Oba vladara, papa i car, moraju složno voditi ljude vremenitoj i vječnoj sreći, njihove se vlasti imaju popunjavati. Iz ovoga slijedi da se biskupi i opati, a pagotovo pape, moraju osloboditi vlasti svjetovnjaka. Sloboda Crkve i čistoća njezine nauke ima biti svakome sveti ideal. Da sve ovo postigne, Grgur na sinodima držanim god. 1074 i 1075 zabrani obavljanje crkvenih čina oženjenim svećenicima. Ne poslušaju li ga, naredi puku da ne smije slušati mise takovih svećenika.
Tko kupi ili proda kakovu crkvenu čast, biva izbačen iz Crkve, i uopće svi simonisti gube svoje časti. Jednako su izopćeni dostojanstvenci crkveni koji se usude primiti biskupiju opatiju ili kojumudrago crkvenu čast iz lajičkih ruku.
Ove reforme naiđoše na žestok otpor, no Grgur ne klonu. U Njemačkoj je vladao tada Henrik IV.
Bilo mu je šest godina kad mu je umro otac Henrik III. Majka Agneza preuze vladu u ime nedorasloga sina. Nju doskora odalečiše s kraljevskoga dvora, i odgoj Henrikov preuze na se Hano, nadbiskup u Mainzu. On ga je vrlo strogo odgajao, ali doskora Adalbert, nadbiskup Bremena, postade odgojitelj kraljev, jer je Hano pošao na crkveni sabor u Mantovu. Adalbert bijaše častohlepan i neprijatelj crkvenih reforma. On je nastojao predobiti kralja za osnovu da se Bremen podigne na čast patrijaršije. Adalbert zastupaše misao neograničene kraljevske vlasti, kojoj je podložan i crkveni najviši poglavar.
Još Adalbert udovoljavaše svakome hiru mladoga Henrika i tako ga upravo unesreći pokvarivši mu srce. Proglašen car punoljetnim kad je imao petnaest godina, kroz kratko vrijeme ozlovolji podanike svojim bezobzirnim i nećudorednim vladanjem. Hano opet dođe na dvor, ali je bilo već kasno. Ni kreposna Berta, kći Ota grofa turinskoga, kojom se je Henrik po nastojanju Hanovu oženio, nije mogla okrenuti srce svoga muža. On je i s njom vrlo zlo postupao i jedva je sv. Petar Damiani, papinski legat, uspio da odvrati kralja od razvoda braka. Hano se povuče u tišinu.
Upravo je počeo Grgur VII s reformama. Henrik je ratovao sa svojim podanicima, Sasima. Pritisnut ljuto od njih, odobri papin postupak i otpusti pet svojih savjetnika izopćenih još od Aleksandra II. Biskupi i nekoji opati svom dušom pristadoše uz Grgura, a drugi, oportuniste, ne usudiše se proglasiti njegove dekrete od straha pred svećenstvom i velikašima, treći opet svom silom se opriješe i svjetovahu kralja Henrika IV da prezre papine odredbe. Kad je Henrik pobijedio Sase, drage volje posluša ove poslednje. Stade on po svojoj volji imenovati biskupe (u Milanu, Spoletu, Bambergu i Kolnu) primivši od njih bogate darove. Izgrdi papine poslanike koji dođoše u kraljev dvorac Goslar da posreduju u tim pitanjima. Još sazove sabor u Vorms (Worms) da skine papu. Nato u Rimu digoše glavu protivnici Grgurovi. Nevrijedni i bilo kažnjeni, bilo samo prikoreni kardinali, biskupi i svećenici zajedno sa mansionarima1) pod vodstvom nekog Cencija Franđipana (Frangipani2) na sam Božić godine 1075 zarobiše papu nasred trga sv. Petra kad se je vraćao iz Crkve. Puk istog dana oslobodi papu, a Cencije zamoli oproštenje i dobi ga, no doskora opet prebjegne Henriku IV da ga užesti protiv pape.
Pristaše Henrikove na saboru u Vormsu (Wormsu) god. 1076 proglasiše da papa Grgur mora otstupiti, no zato velikaši i državni knezovi u Triburu izjaviše iste godine da Henrik IV ne može više biti kralj, jer je pod papinim izopćenjem. Dadoše mu godinu dana vremena da se pomiri s papom. Jedino zagovoru papina poslanika imao je Henrik zahvaliti što ga sasvim i odmah ne skinuše s prijestolja.
Sa sabora u Vormsu (Wormsu) pisao je negda Henrik Grguru: „Henrik, kralj koji nije ugrabio krunu, već je dobio milostivom odredbom Božjom, Hildebrandu koji nije papa, već lažni samostanac. Ti proklet od svih biskupa i našim sudom osuđen, siđi dolje, ostavi ugrabljenu apostolsku stolicu. Ja Henrik, Božjom milošću kralj, i svi naši biskupi kažemo ti: »Siđi dolje, siđi dolje!«”
A kad je kralj čuo za poruku knezova, kad mnoge njegove pristaše naglo umriješe, požuri se u pratnji vjerne žene Berte usred zime god. 1076/77 preko Alpi u Italiju da se izmiri s papom. Grgur je upravo bio na putu u Njemačku. Čuvši da je kralj sišao u Italiju, skloni se u tvrdi grad Kanosu (Canossa). Tamo dođe kraljevo poslanstvo tražeći da govori s papom. Iskaza poslanstvo da se car želi nagoditi s Grgurom, I, zaista, car bi prepušten u prostor između prvoga i drugoga zida. Tu je stajao u pokorničkom odijelu, koje u ostalom ne smatraše se sramotom u ono doba niti bijaše kakva rijetkost. Papa ga riješi izopćenja pod pogodbom da se nagodi s knezovima. Dotle ne smije vršiti kraljevske vlasti. To obeća kralj i njegovi doglavnici i potvrdiše zakletvom.
Ipak se Henrik doskora složi s protivnicima papinim u gornjoj Italiji i zapriječi papi put u Njemačku.
Nato knezovi u Forhajmu (Forchheimu) (1077) svrgoše Henrika IV i izabraše Rudolfa Švapskoga, premda su se tome protivili papini legati. Grgur ne prizna ovoga kralja, iako je bio pristaša papinih reforma, jer je papa htio pošto poto mir s Henrikom IV. Za građanskoga rata između Rudolfa i Henrika dopriješe papi nove tužbe na Henrika. Između ostalih optužiše ga da kani postaviti protivupapu. Na saboru u Rimu 1080 godine izopći ga Grgur iz Crkve, a kralj za inad sazove crkveni sabor u Briksen kamo dođe samo jedan kardinal i trideset biskupa. Ti svrgoše Grgura i postaviše za protivupapu ravenskoga biskupa Gviberta koji se prozva Klement III. Gvibert bijaše protivnik reforma i izopćen od pape radi svojih mana.
Henrik dođe u Italiju i osvoji Rim, a Klement III okruni ga carskom krunom. Grgur VII zatvori se u Anđeosku tvrđavu, odakle pobježe u Monte Kasino (Cassino) i napokon u Salerno gdje 25 V 1085 umrije. Posljednje su mu bile riječi: »Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu, zato umiren u progonstvu«.
Ovaj heroj pravice podlegao je sili, ali svaka sila za vremena, a pravica konačno pobjeđuje. I ideje su Grgurove pobijedile. Njegovi nasljednici dokončaše borbu za slobodu Crkve. Godine 1122 bi sklopljen vormski konkordat između Kaliksta II i Henrika V kojim je priznato carevima da potvrđuju crkvene dostojanstvenike, ali ih ne biraju. Investituru će biskupa štapom i prstenom obavljati papa. Još koju godinu i veliki vitez uboštva sv. Frano do kraja će izliječiti rane Crkve koje je zadobila od bogastva prelata, liječeći ih potpunim i bezuslovnim siromaštvom, evanđeoskim životom, i priprostitošću.
Grgur VII je pregnuo da nauči njemačke kraljeve poštovati pravicu i zakon, on je očuvao Njemačku od despotizma, Grgur je slomio silu svjetovnih velikaša koji nijesu znali za drugu pravicu do sile mača.
Evo što o njemu piše njemački povjesničar Gregorovius, inače protestant i protivnik papinstva: »U povijesti papinstva navijeke će sjati dvije zvijezde i prikazivati duševnu veličinu papa: Leon I pred kojim je uzmakao grozni razbojnik Atila i Grgur VII pred kojim je klečao u pokorničkoj haljini Henrik IV. Prvi svjetski događaj napunja te počitanjem pred čistom moralnom veličinom, a drugi te sili da se diviš gotovo natčovječnom karakteru«. Zatim dižući Grgura iznad Aleksandra Velikoga, Cezara i Napoleona, jer je pobijedio moralnom, a ne grubom materijalnom silom, završava: »Grgur je sjajna zvijezda srednjega vijeka. Pogled će na nju začaravati sva vremena, a povijest kršćanskoga svijeta izgubila bi ponajkrasniju stranicu, kad ne bi mogla pokazati na ovaj silni karakter sina zanatlije pod tijarom.« (Gregorovius: »Rom im Mittelalter« IV, 197.)


XXV
Grgur VII i Zvonimir

Tri su najmoćnija kralja hrvatska: Tomislav, Petar Krešimir i Zvonimir — tri najvjernija sina Svete stolice. Tomislav je primio naslov, a po svoj prilici i krunu iz Rima, a Zvonimir prima žezlo, krunu i zastavu od Grgura VII.
Grgur je bio bacio svoje oko i na istok. On bijaše prijatelj bizantijskoga cara Mihajla VII kojega je htio pomoći u borbi protiv Seldžuka. Dalekovidni diplomat Grgur vidio je unaprijed pogibelj od islama i htio je dići jak zid na Balkanu protiv poplave Seldžuka. Pomažući Carigrad nastojao je dići i Hrvatsku, koja je spala na niske grane iza smrti Petra Krešimira. Dalmatinski su gradovi bili u rukama Venecije, a u Hrvatskoj neredi. Doskora se vraća uplivom papinim Dalmacija Hrvatskoj.
Još prije nego je primio iz Rima kraljevske znakove, Zvonimir se piše: »Božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije.« Da je Dalmacija priznala vlast hrvatskoga vladara, to se može zahvaliti jedino moćnom uplivu papinom na bizantijskome dvoru, koji je vazda svojatao za se Dalmaciju. Grgur je nastojao sprijateljiti carski dvor s Hrvatskom, pa je za volju pape Bizant prepustio Dalmaciju Hrvatskoj, jer, kako je istaknuto, u pitanju pripadnosti Dalmacije Bizant je imao glavnu riječ.
U septembru 1076 dođoše legati papini, opat Gebizon i biskup Fulkoin, i u prisutnosti njihovoj u Splitu bi od Dalmatinaca i Hrvata, od svega svećenstva, plemstva i naroda jednodušno izabran kraljem Zvonimir. Dneva 9 oktobra 1076 u nedjelju poliježe sila naroda na Solinsko Polje oko crkve sv. Petra. U crkvu uđoše samo svećenstvo i velikaši te posjedoše na odlična mjesta, Zvonimir primi iz ruku papinih poslanika žezlo i zastavu, a na čelo pomazano sv. uljem staviše mu oni zlatnu krunu. Kralj obeća vjernost i poslušnost papi, kao duhovnom pastiru, ali to nije značilo vazalstvo. Obeća da će štititi slabe, krojiti pravicu i uopće biti vladar po reformatorskom duhu Grgurevu. Još darova papi Zvonimir samostan sv. Grgura u Vrani da u njemu borave papini poslanici kad dođu u Hrvatsku. Za uzdarje Grgur je smatrao Zvonimirove neprijatelje svojim vlastitim dušmanima i zato je oštro ustao protiv istarskoga velikaša Vecelina, protivnika Zvonimirova. Papa piše Vecelinu: »Opominjem te da se više ne usudiš dizati oružje na rečenoga kralja znajući da ćeš sve ono protiv Apostolske stolice učiniti što se usudiš njemu uraditi.«
Slavno bijaše vladanje Zvonimirovo. Kako priča »Hrvatska kronika«: „Osta kraljem Zvonimir, sin dobroga spomenuća. Poče crkve veoma štovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti zle. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zlih nenaviđen, jer ne mogaše zlo vidjeti. I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jer biše sva puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata i ne bojaše se ubogi da ga izjede bogati, i nejaki da mu uzme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin. I tako veliko bogatstvo biše tako u Zagorju, kako u Primorju za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga, i biše više vridna ureha na ženah i mladih ljudi i na konjih nego nada sve imanje.”
Tako stari pisac opisuje Hrvatsku za kralja Zvonimira.
I nije bajka da za Zvonimira zemlja bijaše puna blaga. Po svim krajevima Dalmacije nalazi se mnoštvo zlatnoga novca Roman Argira, bizantijskoga cara, koji je vladao 1028—1034, i taj novac je još za Krešimira i Zvonimira kolao po Hrvatskoj, jer hrvatski kraljevi ne kovahu svoga novca.
Ali s istoka digla se crna avet koja je kao oluja pred noć zaprijetila cijelom kršćanstvu i njegovoj kulturi. Bijahu to Seldžuci, prethodnici Turaka. Oni osvojivši Palestinu i Malu Aziju, približiše se Carigradu. Nasljednik Grgurov, Urban II, preže da pomogne caru carigradskome Aleksiju I. Uz druge pozva i Zvonimira neka podupre cara u borbi protiv nekrsta. No Hrvati nisu razumjeli kolika pogibelj prijeti s istoka.
Digoše pred crkvom na Kosovu Polju kod Knina na narodnom saboru viku da neće ići iz djedovine svoje. I ubiše dobroga kralja. Baš u ovome kraju kanda je i knez Sedeslav platio glavom. I okajaše ljuto Hrvati svoj grijeh. Ne htjedoše iz djedine svoje, a kudli se ne rastepoše baš pred Turcima, »Oci zobaše kiselo grožđe, a sinovima zubi otrnuše!« Ima povjesničara koji ne drže istinitim pričanje »Hrvatske kronike« o prijekoj smrti Zvonimirovoj, jer da nije dovoljno istorički utvrđeno.
Kako je velik bio kralj Zvonimir, vidi se po tome što Hrvatima iščezla iz pameti uspomena na druge kraljeve iza njega, i on je smatran posljednjim hrv. kraljem. Još u XV vijeku spominje ga jedan natpis u Bribiru, a 28 V 1527 na saboru u Cetinu Hrvati spominju svoga posljednjeg kralja Zvonimira.


XXVI
Crkva u Hrvatskoj za doba narodnih vladara

Hrvati su primili sv. krst od rimske Crkve i zato su osobito vjerni svojoj majci od koje imadoše duhovni život. Kako se je splitska nadbiskupija, baštinica solinske Crkve, reorganizovala polovicom VIII vijeka, to se je u to doba preporađao u Splitu život i kultura, i Split će oporavivši se od rana prošlih vjekova doskora biti središte Crkve u Hrvatskoj.
Reorganizacijom Crkve u Splitu je prostrujao nov kulturni život. Postoji o tome lijep dokumenat iz osmoga vijeka, a to je »Evanđelistar« koji se čuva u riznici splitske crkve sv. Dujma. Hrvati su kršteni od Franaka i od dalmatinskoga svećenstva. Kako su gradovi u unutrašnjosti na teritoriju Hrvata bili porušeni, pa tako i biskupske crkve i residencije, a dalmatinske biskupije bile u granicama bizantijskoga carstva, to su Hrvati crkveno ovisili o biskupima dalmatinskih gradova. Ovi su opet bili pod vlašću Bizanta, dok naprotiv Hrvati pod vlašću Franaka. Kad je drugom polovicom IX vijeka pukao jaz između istoka i zapada dalmatinski su gradovi pristali uz Carigrad. Hrvati se prikloniše Rimu i ne slijediše svoje biskupe u dalmatinskim gradovima. Ovo dovede do promjene na kneževskom prijestolju. Trpimirovići ustupaju mjesto Domagojevoj dinastiji koja je orijentirana prema Rimu. U ovoj borbi pada glava Zdeslavu. Prekinuvši svaki odnošaj s dalmatinskim gradovima, Hrvati ostaju bez crkvenih pastira. U to doba osnivaju oni biskupiju u Ninu između 864—867 godine. Ninski je biskup do godine 925 podložen direktno papi.
Hrvatski knezovi Mislav, Trpimir i Mutimir darivaju metropolitu splitskoga i grade zadužbine.
Već se knez Mislav, a osobito Trpimir i Mutimir, približiše splitskom nadbiskupu. Knez je Mislav stolovao u Klisu i darovao je splitskom nadbiskupu Justinu desetinu od plodova i životinja u Klisu.
Sagradio je pobožni knez i crkvicu sv. Jurja i nju također obdario imanjem. I sin mu Trpimir, praotac hrvatske narodne dinastije, prijateljevao je sa splitskim nadbiskupom Petrom, štaviše i pokumio se s njim. Na njegovu je dvoru živio Gotschalk (Gočalk), glasoviti pisac IX vijeka.
I eto blagoslovljenoga ploda ovoga približenja središtu Crkve i kulture na našim stranama. Trpimir gradi samostan, a novčano ga podupire nadbiskup Petar, kojemu on za uzdarje daje selo Putalj sa crkvom svetoga Jurja, zadužbinom oca mu Mislava »na uveličanje svete solinske Crkve«. Sve do naših dana posjedovao je splitski biskup selo Sućurac, stari Putalj. Davna je to uspomena na hrvatske knezove i kraljeve. Uščuvala se je o tome i darovnica Trpimirova u kojoj se po prvi put u povijesti spominje hrvatsko ime (852). Međutim pravi crkveni starješina Hrvata u to doba bijaše ninski biskup. Njemu nije bilo pravo što hrvatski knezovi darivaju splitsku Crkvu, koja nije bila na franačkom, kao njegova, već na bizantijskom teritoriju. Stoga on stade oko 890 za sebe svojatati posjede darovane od Mislava i Trpimira. Presudio je u ovoj parnici Trpimirov sin Mutimir izrekavši 892 godine osudu pred crkvicom svete Marte u Bijačima (Kaštela kod Splita) u korist splitskoga nadbiskupa.
Za crkvenoga raskola u doba Focijevo Hrvati odlučno stoje uz Rim sa svojim hrabrim knezom Domagoj em, koji Mlečanima, bizantinskim pristašama zadaje toliko jada, da ga prozvaše »najgorim knezom slavenskim«. Dobri odnosi s Rimom zrcale se u više pisama pape Ivana VIII koji zove Domagoja »slavnim knezom«.
Papi odani Domagoj ostavi sina Iljka, ali ovoga svrgnu Zdeslav pomoću Bizanta pod kojega se je i političko i crkveno okrilje dao. Zdeslav je bio sin Trpimirov. No Hrvati nisu bili skloni Bizantu ni caru Vasiliju I, koji je inače namah poslao u Hrvatsku grčke svećenike i pokrstio Neretvane.
Narodno nezadovoljstvo provali u očitu bunu, i Zdeslav kod Knina izgubi glavu. Sada uze vladu u svoje ruke Branimir, valjda vođa urotnika.
Branimir pošalje odmah pismo u Rim izjavljujući papi potpunu odanost svoju i hrvatskoga naroda. Ninskom biskupijom upravljao je tada đakon Teodozije, pa i on se prikloni Apostolskoj stolici tražeći zaštitu i pomoć. Dalmatinski biskupi ostadoše uz Bizant.
Papa primivši vesele glasove dne 21 maja 879 na dan Uzašašća pjevajući sv. misu nad grobom apostolskoga poglavice sv. Petra podiže k nebu ruke, blagoslovi kneza i cio narod i zemlju hrvatsku da njom upravlja Branimir sretno i sigurno. Tako sam papa piše knezu i narodu veseo, što su se povratili u krilo one Crkve od koje su i primili sv. krst. Teodozija zove papa u Rim da primi iz njegovih ruku biskupsko posvećenje, a Teodozije se spremno odazva papinu pozivu. Ivan VIII pozivaše i dalmatinske gradove neka se vrate Apostolskoj stolici, no oni se oglušiše njegovu glasu i ostadoše i dalje uz Bizant. Ipak kanda će se ovo pitanje povratka riješiti na način da se i ne opazi. Teodozije je bio biskup hrvatskoga naroda, a splitski nadbiskup prisvaja sebi metropolitsko pravo nad Hrvatima, i sukob je neizbježiv između ove dvije Crkve. Da se riješi taj čvor, uspjelo je Teodoziju da ga izaberu za splitskoga nadbiskupa. Mislio je spojiti faktičnu vlast ninske biskupije sa historijskim pravima splitske Crkve. Ali papa Stjepan VI nije dozvolio da jedan biskup upravlja s dvjema Crkvama, jer se to protivi kanonima. Teodozije ostade samo splitski nadbiskup i doskora umrije. Teodozije i Branimir osudna su lica za kasniju sudbinu Hrvatske. Branimir je pomoću rimskoga pape, koji se je izmirio sa carem Vasilijem, oslobodio Hrvatsku od svačije izvanjske vlasti i učinio je samostalnom, a Teodozije je doveo Hrvatsku pod direktnu vlast papinu.
Od ovoga doba unaprijed Hrvati čvrsto ostadoše uz Katoličku crkvu, pa ni povratak Trpimirova sina Mutimira na kneževski prijesto nije u tome ništa izmijenio.
Iza Mutimira, koji je bio sklon splitskome nadbiskupu, došao je Tomislav. Za njegova su se doba pomirili Bizant i Rim, a posljedica toga mira bila je slična kao i za kneza Branimira. Branimiru je prepustio Vasilije I da kupi carski danak od dalmatinskih gradova. Oko 923 god. car Roman prepušta dalmatinske gradove Tomislavu da njima upravlja, a patrijar se Nikolaj odriče dotadašnje jurisdikcije nad njima. Tada i tako se gradovi povratiše rimskome papi. Hrvati su došli s gradovima u političku, crkvenu i kulturnu vezu, što se je odrazilo već u porastu moći Tomislavove. Tomislava papa prizna, a po svoj prilici i okruni preko svojih poslanika kraljem, što je značilo da je Hrvatska postala vrlo važan politički faktor. Svi su se narodi otimali da dobiju tu čast iz ruku papinih.
No našavši se u jednoj kući dođoše do sukoba dalmatinski Romani (a ne Katolička crkva) i Hrvati. Na splitskim saborima (925—927) poglavito se uhvatiše u koštac nadbiskup splitski i biskup ninski. Bio se je boj o granice biskupija i o jurisdikciju, jer Grgur Ninski nije htio priznati vlast nadbiskupovu, ta ninska je biskupija bila direktno ovisna o papi. Podlegao je Grgur Ninski, jer prava splitske nadbiskupije bijahu starija i oslanjahu se na kanone. U staro doba u Ninu je bio samo arhipresbiter, dok splitska je Crkva nasljednica solinske koja je bila metropola cijele Dalmacije i imala slavnu prošlost.
Romani su se služili i raznim klevetama. Oni, do jučer neprijatelji Rima, kleveću kod pape Ivana Hrvate da se među njima širi neka Metodijeva nauka koja nije u suglasju sa crkvenom.
No i ovdje trebamo biti objektivni i razumjeti vremena i ljude, Split je i po geografskom položaju i po svojoj kulturi i tradiciji morao nadvladati Nin.
U blizini Splita sagradiše već hrvatski knezovi dvore, a kraljevi starodrevni Solin odabraše za svoje vječno počivalište. I danas živi ime i uspomena »Gospe od Otoka«, gdje je u crkvi istog imena nađen divan i najvažniji spomenik iz doba hrvatskih narodnih kraljeva: napis na grobu kraljice Jelene. Našao ga je sveć. Don Frane Bulić 1898. Uz tu crkvu bila je i druga posvećena sv. Stjepanu. U njoj su se kopali hrvatski kraljevi. A osim ovih otkopan je samostan sa crkvom sv. Mojsija, pa crkva u Gradini i Rižinicama. Sve su te crkve u Solinu u blizini Splita.
Poslije Tomislava pada moć Hrvatske, no nije Crkva bila kriva što su se članovi kraljevske kuće između sebe krvarili; i ona je trpjela od toga, jer red, vjera i ćudoređe propadali. Ovo je doba najžalosnije u povijesti Crkve, doba X i polovice XI vijeka.
Polovicom XI vijeka opet se je digla iz mrtvila hrvatska biskupija. Stari kroničar nam veli da su Hrvati htjeli imati svoga posebnoga biskupa, i papa im oko 1040 godine to dozvoli. »»Hrvatski biskup« je prva ličnost u kraljevstvu, on je kraljev kancelar, prati kralja svuda po kraljevstvu kao glavni velikaš i doglavnik.
Uostalom za Petra Krešimira Hrvatska je dobila potpuno u svoju vlast dalmatinske gradove i Jadransko More, žarište stare kulture.
Za Zvonimira je Hrvatska došla na vrhunac svoje moći, o čemu se govori na drugom mjestu.
Crkva u Hrvatskoj je bila slobodna. U nas nema borbe za investituru, niti naši kraljevi nameću biskupe po svojoj volji. To ne čine niti u ono doba kad i na papinskoj stolici sjede ljudi nametnuti od pojedinih stranaka. Biskupe bira svećenstvo i puk. Iza god. 928 splitski nadbiskup je metropolita cijele Hrvatske, a njemu podložni biskupi stoluju: u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu, Sisku i Duvnu. Ti su u Hrvatskoj, a izvan njezinih granica još su biskupi u Stonu, Dubrovniku i Kotoru. Svi su ovi sufragani splitskoga metropolite. U XI vijeku su utemeljene biskupije u Trogiru, Biogradu, Kninu, Makarskoj i obnovljena je ona u Ninu. Nadbiskupa splitskog biraju njegovi biskupi sufragani sa svećenstvom i građanstvom, a posvećuje ga papa i daje mu »pallium«. Biskupe posvećuje nadbiskup uz učestvovanje dvaju drugih biskupa.
Nadbiskup sazivlje provincijalne sabore, pretsjeda im i predlaže razna pitanja. Redovito se drže sabori u splitskoj stolnoj crkvi, ali katkad i drugovdje (n. pr. u Ninu i Zadru). Na sabore uz biskupe dolaze i opati samostana, svećenstvo i svjetovnjaci (kralj i velikaši). Ovi posljednji nemaju prava glasa ni raspravljanja u crkvenim poslovima.
Značajno je da je sabor splitski godine 1060 otstupio od opće crkvene prakse koja je zabranjivala ženidbu do sedmog koljena srodstva i radi osobitih prilika sveo tu zabranu do četvrtog koljena. Bez sumnje je to upliv slavenskih običaja.


XXVII
Krstaški ratovi

Istok je u više navrata slao svoje narode na zapad, U srednjem vijeku osobita je pogibelj za mladu kulturu kršćanskoga zapada bilo muhamedovstvo. Osmi, deveti i deseti vijek ispunjen je borbama s Arapima na području Sredozemnoga Mora. Osvojivši Španiju i Siciliju pokatkad se zaletješe i iza Alpi (Karlo Martel spasi Evropu kod Poitie-a), a Jadransko More je bilo nesigurno od njihovih naleta.
No Normani su ipak slomili silu arapsku na Sredozemnom Moru, a na Jadranskom Hrvati. Arapi se primiriše, i stadoše sudjelovati u izgradnji zapadnoevropske kulture. Kako su oni zauzimali jednu za drugom bizantsku pokrajinu, to su oteli carstvu i Palestinu još za Omara (634—644). Ipak nije bio nesnosan život palestinskih kršćana i pobožnih hodočasnika dok je cvala arapska vlast. Nekoji su kalifi bili i prijatelji kršćanskih vladara.
No kad su namjesto arijskih Arapa došli mongolski Seldžuci kršćani su imali podnositi teške muke. God. 1071 osvojiše Seldžuci Jerusalim, i otad su hodočasnici imali plaćati danak, ako su htjeli pohoditi mjesta gdje se je Isus rodio, živio, umro i bio pokopan, a ta su mjesta odavna tisuće naroda pohađale. Crkve su Seldžuci porušili, samostane razvalili, kršćane ubijali, i putevi su bili posve nesigurni od hajduka.
Jauk i lelek palestinskih kršćana čuo se je do Evrope. Hodočasnici koji su se vratili svojoj kući pričali su o užasnom krvološtvu nevjernika. A kršćansko priprosto srce srednjega vijeka kao da je ciklo od boli i planuće kao negda franački kralj Klodvig kad mu sv. Remigij pripovijedaše o muci Isusovoj: »Ne bi se to dogodilo da sam ja tu bio sa svojim Francima!«
Mladi, prirodni narodi u kojima je ključala krv nisu se mogli najednom smiriti Božjim mirom (treuga Dei), i Crkva ih je teškom mukom susprezala da se ne kolju između sebe, a sada eto prilike da se vatrena ćud zagrije za ideal dostojan kršćanskih vitezova!
»Na istok! Jerusalim zove u pomoć!« kao da odjeknu Evropom. I još nešto! Seldžuci su osvojili i Malu Aziju. Bizantijski car Roman IV bio je zarobljen u boju kod Mancikerta (26 VIII 1071). Neprijatelj je bio na vratima. Mihajlo VII, car bizantijski zaboravlja svađu Carigrada s papom rimskim i moli Grgura VII za pomoć. Grgur, dalekovidan političar, htio je zaustaviti bujicu islama i udariti na nj već na dalekom istoku. Teški udes Jugoslavena za borba s Turcima dao je pravo misli Grgurovoj. Grgur pozove Vilima I, kneza Burgundije. No iako je bila gotova vojska od 50.000 momaka da krene na istok, nasilna smrt careva i smutnje u Bizantu ometoše ovaj papin pothvat.
Urban II je ispunio zavjet Grgurov. I Aleksij I Komnen vapio je za pomoć protiv pogana. Njegovi poslanici osvanuše na saboru koji je papa držao 1095 god. u Piacenzi (Piačenci). Iste godine sazvan je sabor u Clermont (Klermon). Do 200 biskupa i mnoštvo drugoga naroda iz svih zemalja skupilo se na trgu. Papa, izvrstan govornik, živo orisa nevolje palestinskih kršćana, a onda završi: »Oružje kojim dosada prolijevaste bratsku krv okrenite protiv neprijatelja kršćanskoga imena!« — »Bog to hoće« — zaori iz tisuće grla i odjeknu od zemlje do zemlje, od mora do mora. Za dvije stotine godina ne zanijemi ova lozinka bojovnika označenih krstom na desnom ramenu.
Ratnici Kristovi velikim se zanosom skupljaju spremni život položiti za oslobođenje zemlje kojom su stupale noge Spasiteljeve, i zato ovi ratovi i po cilju i po zanosu bijahu zaista sveti ratovi, ma da se ne može nijekati da su nekoji išli u rat radi drugih ciljeva. I tu se je kao i u svim ljudskim djelima zlo okoristilo zanosom dobra. Neprestano su hrlile tisuće u Sv. Zemlju.. Svega je išlo u rat oko pet milijona ljudi od 1096—1271 god. a glavnih je krstaških vojnih pothvata bilo sedam.
Glavni pokretači i najzanosniji borci prve vojne bijahu vitezovi. No dok su se oni dobro spremali- cijelu zimu za put, dotle zazirući od njihova voćstva pohrliše nerazboritim zanosom seljaci i građani u boj, a nekoji od njih već kod kuće udariše na Židove.
Kako su ove čete bile bez hrane, urednog voćstva i stege, to su putem već po Ugarskoj harale kao da su u poganskoj zemlji. Koloman, koji je upravo provalio u Hrvatsku, vratio se je kući i hametice potukao je »križare«. Drugi pod Petrom Amijenskim, jednim od glavnih propovijednika ovoga pothvata, dođoše do Carigrada, a i oni se podniješe slično onima u Ugarskoj. Prešavši u Malu Aziju, tamo ih nestade pod mačem Seldžuka. Prva redovita vojska pođe ljeti 1096 vođena od lotaringijskog vojvode Gotfrida Buljonskog i braće mu Balduina i Eustahija i od brata franc. kralja Huga de Vermandois (Vermandoa), tarentskog grofa Boemunda i sinovca mu Tankreda. Jedan je dio ovih križara prošao našim zemljama: neki preko Ugarske i Srijema, a drugi Istrom i Dalmacijom (ondašnjom Hrvatskom) i Dukljom. Sastadoše se svi u Carigradu. Osvojivši Niceju i Antiohiju dopriješe do Jerusalima nakon mnogih nevolja. Na pogled Sv. Grada mnogi proplakaše, jedni padoše na koljena, a drugi bosonogi pjevajući dohrliše pod zidine Jerusalima. Osvojiše grad 15 jula i osnovaše jerusalimsko kraljevstvo, a kraljem proglasiše Gotfrida Buljonskoga koji ne htjede nositi zlatne krune ondje gdje je Spasitelj nosio trnovu, već se prozva jednostavno zaštitnikom sv. groba.
Jerusalimskom su kraljevstvu pripadale i mnoge kneževine u Palestini te se ono proširilo do Eufrata i Crvenoga Mora.
Nesloga i jal oslabili su njegovu snagu, a opet bizantijski carevi radi mržnje nisu ga htjeli pomagati. Mosulski sultan godine 1144 osvoji Edesu i zaprijeti Jerusalimu, što potaknu papu Eugena III da pošalje sv. Bernarda Klervojskoga neka propovijeda novi. II Krstaški rat (1147—1149). Odazvaše se svecu francuski kralj Ljudevit VII i njemački Konrad III. No ovaj rat nije uspio (uzaludna opsada Damaska) radi nevjere i izdajstva urođenih sirskih kršćana (pulani) i Bizantinaca, koji su njemačku vojsku zavodili stramputicama.
III Krstaški rat (1189—1192). Nakon ove nedaće zaredaše nove. U Egiptu preote vlast Fatimovcima Saladin, hrabar i uman čovjek, koji osvoji Jerusalim i zarobi kralja Gvida. Sami kršćani bijahu krivi tome, jer su za primirja porobili jednu Saladinovu karavanu.
Bolno odjeknu sve ovo u Evropi, ali ne obuze kršćane očaj. Novim se duhom zadojiše. Kupila se je vojska i »Saladinova desetina« za tu vojsku. Kraljevi, francuski Filip II i engleski Rikard »Lavljega Srca«, pomiriše se sred ljutog rata, a s njima će na istok i njemački Fridrik »Barbarossa«. Prvi krenu Fridrik Barbarossa preko Balkana (kod Sofije ga dočeka bogatim darovima Nemanja) i preko Carigrada gdje mu je ometao prolaz car Izak Angelo. Junački vitez potopi se htijući preplivati konjem rijeku Kalikadnos. Englezi se s Francuzima već putem zavadiše, a kasnije opet Englezi s Nijemcima. Nijemci se i Francuzi vratiše, a Rikard utanači sa Saladinom primirje za kojega je bilo slobodno kršćanima pohađati sveta mjesta. Nakon toga ostavi Rikard Palestinu.
IV Krstaški rat (1202—1204). Ovaj se ne bi ni imao zvati tim imenom, premda ga je zamislio umni i velikodušni papa Inocent III. Nagnani gladom od Mlečana, osvojiše krstaši za Mlečane Zadar, a zatim za Izaka Angela Carigrad, gdje je prije on bio zbačen s prijestolja od svoga brata Aleksija III. — No doskora se zavadiše križari s Izakom i ponovno osvojiše Carigrad pa osnovaše »latinsko carstvo« (1204—1261). Okaljaše svoje ruke kršćanskom krvlju i tim staviše jednu pregradu više između istočne i zapadne Crkve. Papa Inocent izopći Mletke s ovih nedjela, a ljuto prikori križare. Ipak nisu svi križari pristali uz osvajače kršćanskih gradova, »Križari« IV vojne ni ne vidiše Jerusalima.
V Krstaški rat. U krstaške ratove veće zamašitosti ne možemo brojiti ni vojnu Andrije I, ugarsko-hrvatskog kralja, ali je spominjemo, jer su njom i Hrvati sudjelovali u ovom vjerskom zanosu. Andrija se odreče svakoga prava na Zadar, nedavno hajdučki osvojen, samo da otplovi na mletačkim lađama u Palestinu.
Pravi peti (1228—1229) rat povede Fridrik II, jer se je još pri krunisanju u Ahenu 1215 godine zavjerio da će poći na Jerusalim. Nakon dugog otezanja i izopćen iz Crkve, pođe car na istok gdje kao poznati prijatelj muhamedovaca ne ratom, već ugovorom dobi za kršćane Jerusalim, Nazaret i nešto palestinskoga primorja. Zatim se sam okruni kraljem jerusalimskim na Svetom Grobu.
VI) Šesti (1248) i sedmi (1270) krstaški rat povede sv. Ljudevit IX kralj francuski. Svetac nije bio ratnik, i u prvome ratu pade u ropstvo na obali Nila, i oslobodi se velikom ucjenom. Na drugoj vojni umrije od kuge.
Glavni cilj križarskih vojna — osvojenje Sv. Zemlje — izjalovio se je. No ipak su ovi ratovi donijeli niz posljedica koje su uticale na dalji razvoj Evrope.
Za Crkvu su važne ove posljedice: 1) Ugled Crkve se je silno digao. Na jednu riječ rimskoga pape cijela Evropa i razni narodi dižu se da se žrtvuju za uzvišeni ideal. 2) Pobožnost se je umnožala kod mnogih koji su pohodili sv. mjesta. Time je religijozni život dobio novih pobuda. 3) Kod pravih kršćanskih boraca očitovao se je velik duševni prijegor, požrtvovanje, ljubav, i ove kreposti im dadoše snage da podnose mnoge tegobe. 4) Narodi se upoznaše boreći se za jedan cilj i izmiriše se, pa je tako mnogi ostatak barbarstva konačno iščeznuo. 5) Nekoje sekte na istoku, ostatak hereza IV i V vijeka, opet se sjediniše sa Katoličkom crkvom.
Za Evropu su važne ove posljedice:
Narodi koji su, viteštvom opojeni, za svaku malenkost hvatali za mač, ovim vojnama okrenili su oružje protiv zajedničkoga neprijatelja i tako su poštedjeli Evropu od mnogoga krvoprolića, a usto su zaustavili tursku bujicu da barem 200 godina kasnije provali u Evropu. Ovo je osobito važno za Južne Slavene da ih val turske najezde nije zapljusnuo prije nego su se potpuno politički i državno razvili.
Krstaški ratovi pospješiše razvitak industrije, znanosti (povijesti, geografije, pomorstva), gospodarstva, novčarstva i pjesništva. Ovi ratovi oslobodiše mnoge polurobove, oplemeniše vitezove, običaje, život i društveni saobraćaj naroda. No kod svega ovoga bilo je bez sumnje i zlih strana, ali prema dobru što ga donesoše iščezavaju zle strane.
Od osobitoga je značenja utemeljenje viteških redova.


XXVIII
Bogomili

Već se u staro kršćansko doba javiše neke krive nauke koje su se hvastale da su prodrle u bit svih stvari, doprle do dna svim vjersko - filozofskim pitanjima. Stoga se prozvaše gnostici (od grčke riječi gnosis-spoznaja). Na gnostičkom tlu niknuše kasnije mnoge druge zablude. Jedna se sekta po svome osnivaču prozva manihejcima. Od njih su nastali Pavličani u zapadnom dijelu Azije. U VIII vijeku naseli ih car Konstantin Kopronim po Traciji (oko Plovdiva u Bugarskoj) da mu čuvaju granice carstva od navala Bugara.
Tu dođoše u dodir s Bugarima u IX i X vijeku. Bugari su naprečac bili pokršteni, a da nije kršćanska nauka prodrla u dušu naroda niti su se još privikli kršćanskomu životu. Kako su Bugari smjesa Slavena i Mongola, ali pretežniji dio je Slavena, to se lako pavličanska nauka primila prostoga naroda, jer je bila donekle slična njegovoj prvašnjoj poganskoj vjeri o crnom i bijelom bogu. Od smjese kršćanstva, poganstva i manihejske krive nauke nastala je nova vjera: bogomilska, prozvana po svome osnivaču Jeremiji ili Bogomilu.
Evo njihove nauke. Dva su boga. »Dobri« bog stvorio je duhove, dakle nevidljivi svijet: »zli« bog stvorio je sav vidljivi svijet, dakle i čovjeka. Drugi su opet učili da je samo jedan bog, koji je stvorio duhove, a prvorođeni sin mu, imenom Satanael, odmetnuo se od njega i stvorio: nebo, sunce, zvijezde i zemlju, uopće sve vidljivo.
Čovjeka je stvorio Satanael po njihovu vjerovanju evo ovako: Smjesio je zemlje i vode i umijesio čovjeka. Postavio ga uzgor, ali sva vlaga otoči se niz desnu nogu i kao kaplja vode visi o palcu desne noge. Zamisli se Satanael što će i kako će dati život čovjeku. Pribra u se duh pa onda svom silom duhnu u ono zemljano tijelo. Ali i taj dah spusti se niz desnu nogu pa na palac i uđe u onu kaplju vode što je visjela o palcu. Kaplja u taj čas oživi, i učini se zmijom! Zato je zmija ovako lukava, jer je duh Satanaelov u njoj. Vidjevši da mu je posao uzaludan, posla svoje anđele dobrome bogu neka mu dade svoga duha za čovjeka, pa će, oživi li, čovjek biti i božji i Satanaelov. Dobri bog duhnu životni duh u čovjeka, i tako nasta Adam, a poslije Eva. S Evom je Satanael rodio Kajina.
Bosanski su bogomili učili da je Satanael primatao anđele na zemlju i onda ih zatvorio u ljudska tjelesa, i tako je čovječje tijelo oživjelo. Da oslobodi iz tijela anđele, dobri je Bog poslao arhanđela Mihovila, a to je riječ Božja. Marija je čula tu riječ na desno uho, i tako se začeo Isus, a na desno uho se je i porodio, i Marija ga je našla u jednoj spilji povita. I Marija je anđeo. Isus Krist nije imao pravo čovječje tijelo, niti je bio zapravo razapet niti je umro. Sve je to bilo prividno. Isus je imao tijelo od zraka, jer je pravo tijelo stvorio Satanael, pa ga nije mogao uzeti Spasitelj. Ljudima se činilo da ga vide, da trpi, da umire i da je uskrsnuo, a toga ništa nije uistinu bilo, On je svojom naukom pobijedio Satanaela i zakovao ga u pakao. Oduzeo je od njegova imena dva slova, i to na svršetku, pa je Satanael postao Satana.
Osim u Isusa vjeruju i u Duha, ali je on samo prvak anđela. Pravi, savršeni bogomili već na zemlji tjelesnim očima vide Boga, i Sina i Duha. Bog im se prikazuje kao bradat starac, sin kao odrastao čovjek, a Duh kao golobrad mladić.
Bogomili su držali samo neke knjige Svetoga pisma. Stari su zavjet potpuno zabacili. Mojsije im je sluga Satanaelov koji mu je i pomogao tvoriti čudesa da zavara Izraelce. Svi patrijarsi i proroci prije Isusa, svi su u paklu. Đavao je govorio s Mojsijem, a ne dobri Bog. No zato drže za svete knjige mnoge apokrife, to će reći tajne, skrovite knjige. Te su knjige pune najčudesnijih bajka. U »Otkrivenju Baruhovu« čitamo osim drugoga i ovo:
I odnese me anđeo u svjetlište — idući trebalo bi trideset i dva dana — i pokaza mi preširoko polje, a to se u polju dizala previsoka gora, a na njoj leži zmaj, koliko je od istoka do zapada, i sagibajući se pije more, na dan po lakat mora, a zemlju jede kao i sijeno. I rekoh ja, Baruta, anđelu: »Gospode! Zašto taj zmaj ispija more, svaki dan po lakat mora, a more ne presuši?« — Anđeo odgovori: »čuj, Baruše! Bog je stvorio tri stotine i trideset i tri rijeke. I tako ima još čudo velikih rijeka, i one sve ulaze u more, i njima se ispunjava more. Zato je i stvorio Bog zmaja i zapovjedio mu da pije more, na dan po lakat mora, jer inače more sve potopi, i nigdje ne bi bilo suhe zemlje.« — I opet zapitah anđela: »A kolika je, Gospode, utroba toga, zmaja, kad ispija na dan po lakat mora, a pojede zemlju kao sijeno?« A anđeo odgovori: »Koliko je dno paklu, tolika je utroba njegova ...«
I opet mu reče anđeo: »Ajde, Baruše, da ti pokažem sve tajne, pa da vidiš odakle sunce.« I pokaza mu oružje šiljasto na četiri strane, a na tome oružju sjedaše čovjek s ognjenim vijencem na glavi. I nošahu to oružje četiri anđela, a ptica prelijetaše s istoka na zapad, i anđeo reče: »Čovjek što sjedi na oružju, a na glavi mu ognjeni vijenac, to je sunce, a ptica što prelijeće s istoka na zapad čuvarica je svega svijeta. Ona raskriljuje krila svoja, i pokriva ognjene biče sunčeve. Da nje nema, propadoše ljudi, a svijet sav izgorje, ali ona treba da brani svijet. No vidi na desnome krilu što piše.« I pristupih i pročitah: »Mene ne rodi ni nebo ni zemlja, nego me rodi sin očev.« A ja rekoh anđelu: »Gospode, kaži mi, da znam, šta je mjesec?« I odgovori anđeo: »Mjesec je žena, i sjedi na kolima, a kola vuče četrdeset volova, sve sami anđeli.« A upitavši ga zašto mjesec ne svijetli kao sunce, odgovori anđeo: »Znaš, kako je zmija prevarila Adama i Evu, i kako su oni opazivši da su goli, uzeli ljuto plakati, i plakahu s njima sva stvorenja, nebesa i sunce i zvijezde i sve se pokoleba, a samo mjesec potsmijevaše se; zato se Bog razgnjevi na nj i pomrači svijetlo njegovo i odredi do malo vremena da ostari, pa opet da se rodi, a iznajprije ne bješe tako, nego bijaše još svjetliji od sunca i svijetljaše kako je dan dugačak.«
Neke bogomilske knjige pričaju ove stvari: Od koliko je česti stvoren Adam? Odgovaraju: Od osam: tijelo od zemlje, oči od sunca, kosti od kamena, misao od oblaka, duša od vjetra, kosa od trave. A kako se krsti Adam: Odgovara: Jedna čest krsti mu se u moru, druga u Jordanu, a treća krvlju Gospodnjom. A kolika bijaše glava Adamova? Odgovor: Tri čovjeka mogoše ući i smjestiti se u njoj.
Koliko je žena imao Adam? Tri: jednu od ptica, drugu od zvijeri, a treću Evu.
Tko istinu rekavši pogibe? Odgovaraju bogomoli: »Juda.«
A tko stvori medvjeda? Odgovor: Kad je bog stvorio Adama, onda je đavao stvorio medvjeda i duhnuo u nj tri puta, a medvjed se raspade. I opet ga sastavi đavao, ali ne mogavši ga oživjeti, dođe k njemu Gospod i stavi u nj dušu zvjerinju. Tako je u medvjeda tvar đavolska, a duša zvjerinja.
A tko rodi vukodlake i vještice? Kad Eva rodi sinove, onda rodi đavao vještice i vukodlake, a rodiše se od magarice.
Eto, takve su knjige bogomilske.
Ako zabacuju bogomili sve vidljive stvari, onda pogotovu neće priznavati sakramenata, jer je sakramenat vidljiv znak nevidljive milosti Božje. Crkava ne grade, jer bogomili kažu da su one stan đavla, koji se najprije nastanio u jerusalimskom hramu, a kad su taj razorili Rimljani, onda je odabrao za stan crkvu svete Sofije u Carigradu. Zvona zovu »trublje vražje«, a za propelo vele da je mrsko Bogu, jer da je na njemu raspet njegov sin.
Služba Božja sastoji se u molitvi. Mole očenaš, čitaju evanđelje i daju blagoslov. Tada se pojedinci i ispovijedaju, ali ne kao kršćani, već pred svima ovako: »Stojim pred Bogom i pred vama da se ispovjedim i tužim za sve grijehe što sam ih učinio da bih dobio proštenje od Boga i od vas«. I tim je sve gotovo.
Prividno su izgledali bogomili vrlo strogi sami sobom. Što je god tvar, sotonino je, i zato bogomil ne smije jesti mesa, sira, jaja. Ne smije ubiti ni jedne životinje, jer možda je u njoj kakav duh čovječji. Ratovati pogotovu je zabranjeno. Zakletva je težak grijeh. Ženidba je od đavla, jer se njom stvara novo tijelo čovječje, a to je djelo Satanaelovo.
Pa ipak uče da su dobra djela beskorisna, jer u čovjeka nema slobodne volje, nije on vlastan činiti ni zlo ni dobro, jer tijelo je samo posrednik vraga, i on pomoću tijela sve čini.
Nije ova zabluda bila samo vjerska, već i društvena. Osim ostaloga učili su potpunu anarhiju. Nitko nije dužan slušati starješina, niti ikakve vlasti priznavaju nad sobom. Ovo je osobito mamilo neposlušnu gospodu, koja su ipak tražila posluh od svojih podanika. Bogomil se ne smije družiti s onim koji nije njegove vjere. Jedino mu je to dopušteno, ako ga nastoji predobiti za svoju vjeru.
Nova člana trebalo je primiti među »dobre kršćane«. Tako su sami sebe zvali. Okrenu u tu svrhu novoga bogomila prema istoku, metnu mu na glavu evanđelje, ljudi i žene polažu na nj ruke i pjevaju pjesme. Više puta je novi vjernik obučen u dugu crnu haljinu, a bogomili moleći molitve i dušući u nj, mažu ga uljem od glave do pete.
Sebe zovu dobrim kršćanima, ali također i dobrim Bošnjanima, dobrim ljudima i savršenima. Zapravo se dijele bogomili u dvije vrste: jedni su prosti, obični kršćani, a drugi su savršeni. Samo savršeni žive po svome zakonu, dok nesavršeni, obični, i piju vino i jedu meso, stiču bogastvo, i ratuju i uopće žive kako ih je volja, a tek na smrti prime »utjehu« t. j. obuku se u crno odijelo i zapišu se među savršene. Mnogi primivši utjehu ne jedu ništa da umru kao savršeni.
Ako su i prezirali svaku vlast, ipak bogomili imaju vjerske poglavare, a to su did (djed) poput biskupa, a za njim su gost i starac. Ova dva posljednja zovu se i strojnici. Oni su učitelji i širitelji bogomilske nauke.
Bogomile nije trpjela ni Katolička crkva, ali niti pravoslavna. Matica bogomilstva je Macedonija, kraj oko gore Babune, po kojoj Nemanjini izvori i zovu bogomilsku vjeru babunskom. Drugi vele da je to ime dano joj po babljim pričama. Odatle se raširiše po cijelom Balkanskom Poluotoku, po Italiji i po južnoj Francuskoj.
Nemanja, veliki župan srpski, progonio je svim silama tu vjeru. Tjerao ih je iz zemlje, palio na lomači, starješini odrezao jezik i protjerao ga, knjige im sažegao ognjem, a imanja zaplijenio. I Dušan Silni određuje oštre kazne protiv babunske vjere.
Protjerani iz srpske zemlje bogomili se skloniše u Bosnu, a odatle se raširiše po Duklji (negdašnja Crna Gora), po Dalmaciji, pa i po Hrvatskoj i Slavoniji.
Toma Arciđakon (bijedi Zadrane da su primili krivovjerce, a i poglavice zadarske da su bili krivovjerci. U ono doba drugih krivovjeraca nije moglo biti u Zadru osim bogomila. Po istome Tomi znademo da su u početku trinaestog vijeka bili u Splitu dva brata, Matej i Aristodije, sinovi Zorobabelovi. Bili su po zanatu slikari, rodom iz Apulije (Italija), ali odgojeni od djetinjstva u Zadru. Kao izvrsni majstori i zlatari često su putovali u Bosnu, a usto su poznavali i jezik i knjigu latinsku i slavensku. To izričito naglasuje Toma. Na povratku iz Bosne nastanili su se u Splitu i uspješno širili bogomilsku nauku. Da su Splićani pristajali u velikom broju uz bogomilstvo, jasno nam je i po tome što su izabrali za svoga kneza očitoga bogomila Petra Humskoga. I Višen Bribirski bijaše bogomil.
Gusari Kačići prioniše uz bogomile.
Grad Požega je godine 1227 utvrđen za obranu protiv bogomila. Neko se vrijeme sumnjalo i o samome biskupu dubrovačkomu da je sklon bogomilima.
Splićani su kasnije uveli u svoje zakone i ovaj članak: »Nijedan krivovjerac bogomil, ili kojega mu drago imena, neka se ne usudi ostati u Splitu i malo vrijeme, već neka se istjera! Nitko ne smije primiti u kuću krivovjerca.« Uz ostale kazne ima platiti 100 libara novaca. Trogirani ovo odrediše za svoj grad: »Nek se ne usude ni pojaviti se u gradu bogomili. Nađe li se koji, i dokaže mu se da je krivovjerac, neka se bezodvlačno sažeže dok se ne pretvori u prah. Imovina njegova pripašće općini.«
Ipak najjače su se uvriježili bogomili u Bosni, i doveli je do propasti.
Vukan, Nemanjin sin, piše godine 1119 papi Inocentu III: »Nećemo da Vaše Očinstvo ne znade kako se širi krivovjerstvo po Bosni, i to toliko, da je isti ban Kulin grešno zaveden, sa svojom sestrom i ženom i s mnogim rođacima zaveo preko deset hiljada ljudi. Stoga se kralj ugarski rasrdio i prisilio bogomile da se Vama prikažu. Oni pak patvoriše pisma i povrativši se govore da ste im Vi potvrdili nauku. Zato Vas molimo da nagovorite kralja ugarskoga neka ih iz svoga kraljevstva iskorijeni kao ljulj iz pšenice.«
Kulin-ban kušao se je kod pape opravdati i poslao je u Rim dubrovačkoga biskupa Marina moleći papu neka pošalje u Bosnu kojega zgodna poslanika da istraži vjersko stanje u njegovoj banovini. Papa Inocent III posla splitskoga nadbiskupa Bernarda. Ovo je poslanstvo imalo uspjeha. Za sama četiri mjeseca na Bilinu Polju, uz rijeku Bosnu, odrekoše se mnogi samostanci bogumilstva u koje bijahu zagrezli. Svečano se zakleše »u ime vječnoga Boga, Stvoritelja svega i Otkupitelja ljudskoga« da će slušati zapovijedi »svete rimske Crkve«. »U svim ćemo crkvama imati oltare, i križeve i knjige i Staroga i Novoga zavjeta po običaju rimske Crkve. Blagdane ćemo svetaca ustanovljene od svetih otaca svetkovati i unaprijed nećemo primiti da s nama stanuje nijednoga bogomila za kojega sigurno znamo da pripada toj nauci ili drugoga krivovjerca. Nećemo se zvati »kršćani«, kao dosada, već »braća« da ne nanosimo drugima nepravdu svojatajući samo za se to ime,«
No do dvadesetak nepunih godina opet digoše glavu bogomili u Bosni. Papa Honorije III posla u naše krajeve svoga kapelana Akoncija da propovijeda križarsku vojnu protiv bogomila. Tek nasljednik Honorijev Grgur IX mogao je nešto krepče postupati u Bosni. Doprli do njega zli glasovi o bosanskom biskupu da je puka neznalica, da brani javno krivovjerce, a novcem da je kupio biskupsku čast od nekoga bogomila, t. j. ovaj, potplaćen, silom ga naturio za biskupa. Ne služi službe Božje u crkvi niti dijeli sakramente, a tako se udaljio od crkvene službe da ne zna ni krstiti kako treba. Papa je naložio kaločkom i zagrebačkom biskupu neka razvide je li istinita tužba. Za dvije godine je papa maknuo toga biskupa sa biskupske stolice. Očito je tužba bila istinita.
Papa je naredio da se osnuje više biskupija u Bosni, a osobito je stavio na srce novim biskupima da obzirom na siromaštvo puka slijede siromaštvo Isusa Krista i traže jedino spas duša, a ne bogatstvo ovoga svijeta, U ovo doba došli su u Bosnu franjevci i dominikanci da bdiju nad čistoćom vjere. Ugarski kraljevi su i oružanom silom zatirali bogomile i tako se sve jače utvrđivali u Bosni.
Nije čudo da su sa svih strana ovako gonili bogomile, jer njihova nauka rušila je temelje vjere, države i općega poretka.
Pogibelj je od bogomila bila velika, jer su se raširili po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Tamo su ih iskorijenili što križarskom vojnom, a još više propovijedanjem prave kršćanske nauke. U tome su se osobito istakli duhovni sinovi sv. Dominika i sv. Franje.
Bosnu su bogomili doveli do propasti, a nakon propasti Bosne nestade im traga.


XXIX
Redovi

Već od apostolskoga doba nalazimo u Crkvi ljudi koji su težili da dopru što bliže idealu kršć. života ocrtanu u evanđelju. Živili su ti vjernici povučeni, u djevičanstvu i u siromaštvu odrekavši se svijeta, potpuno posvećeni duhovnom životu: postu, molitvi, razmišljanju. Ove askete, po riječima Isusovim, u svijetu su, ali nisu od svijeta. U svijetu, jer su živjeli u gradovima sa svojom obitelji.
Za Decijeva progonstva mnogi kršćani pobjegoše u egipatske pustinje, i toliko im omilje pustinja da se i nakon progonstva ne povratiše u svijet, već nastaviše provoditi asketski život. Takav je bio sv. Pavao, pustinjak, a za njim se poveo i sv. Antun, pustinjak. Kao mladić čuo je u crkvi riječi Matejeva evanđelja (IX, 21): »Ako hoćeš biti savršen, prodaj sve što imaš, razdaj ubogima i dođi za mnom.« To on i učini i nastani se u pustinji tebaidskoj u Egiptu. Oko njega se skupi mnoštvo učenika koji su pod njegovim voćstvom provodili svet život. Kad je pošao na brijeg Kolzim kod Crvenoga Mora, tamo oko njegove kolibe podigoše pustinjaci svoje ćelije. Umro je u 105 godini života g. 356, a da nije dao pustinjacima pravilo samostanskoga života. To je učinio Pahomije. On je u Gornjem Egiptu na desnoj obali Nila organizovao pustinjake, koji su dotada živjeli posebice svaki u svojoj kolibi. Sagradio je samostan, opasao ga zidom da ga od svijeta odijeli. Napisao je pravilo života samostanskoga po kojemu su se otada askete zavjetovale na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Prehranjivali su se radom svojih ruku, bili pod nadzorom opata i nosili posebnu odjeću. Tek nakon stroge i duge kušnje primali su se novaci u red. Kad se je pustinjaštvo raširilo po istoku, sv. Bazilije mu je dao novo pravilo života.
Uz muške samostane bilo je i ženskih. Još u doba sv. Antuna u egipatskim pustinjama živjele su Bogu posvećene djevice i svete udovice.
No uz ovaj redovnički način života bilo je i dalje ljudi koji su osamice živjeli. Takvi su i stilite (sv. Šimun iz Sirije † 460) koji bi se popeli na kakav stup i tu provodili život u najstrožoj pokori ne silazeći više s njega do smrti. Treba spomenuti da su već u ono doba samostani bili i bolnice i gostionice za putnika i uopće kuće svakoga milosrdnog djela.
Na zapadu se je proširilo monaštvo kad je sv. Atanazije iz Aleksandrije pobjegao u Rim za Arijeva krivovjerja. On je napisao život sv. Antuna i time oduševio zapadnjake za ovaj način života. Doskora po Italiji nikoše mnogi samostani, a dalmatinski se otoci napuniše pustinjaka za koje su se starali pobožni kršćani. Sv. Jeronim oduševi mnoge plemenite ljude i žene za pustinjački život i sagradi za njih samostane u Betlemu. U Francusku uvede pustinjački život sv. Martin Turski, u Africi ih je štitio sv. Augustin. On je i sam sa svojim svećenicima provodio neku vrstu samostanskoga života.
Rano se spominje redovnički život i u rimskoj Dalmaciji. Papa Zosim 418 god. piše solinskom biskupu Hezihiju da je stalež redovnički česta pojava u Dalmaciji. Pretstojnike manastira spominje i solinski crkveni sabor 530 godine, a sv. Jeronim (oko 395—405) hvali nekoga Julijana što uzdržava velik broj svetih monaha po dalmatinskim otocima. U Panoniji je također uz muške bilo i ženskih samostana.
Šestoga je vijeka udaren temelj novom redu sv. Benedikta. Dok su dotadašnji samostanci bili pustinjaci i askete, red sv. Benedikta će spojiti istočnjačku askezu sa zapadnjačkim praktičnim duhom.
Sv. Benedikt se rodio 480 godine u Nursiji (Umbrija). Na brdu Subijaku skupio je četu pustinjaka oko sebe, ali bijes jednog Arijanca prisili ga da se otseli na Kasinsko Brdo (Monte Cassino). Tu osnova maticu svoga reda »Monte Cassino«, a njegova pobožna sestra Skolastika samostan za djevojke.
Osnivanje benediktinskoga reda djelo je Providnosti. Načelo Benediktincima bijaše: ora et lahora — moli i radi. Moli se Bogu za se i za druge, a svojim rukama krči šume, ori oranice, gradi crkve i manastire. I tako ovi samostanci naučiše svakom dobrom poslu mlade pokrštene narode.
Član 48 benediktinskoga pravila određivao je da svaki brat ima pomnjivo čitati pravila reda i svete oce, ne samo čitati nego i prepisivati. Ovo je pravilo spasilo kulturu staroga vijeka da ne izgine bez traga u vrtlogu burnih dana srednjega vijeka. U maloj ćeliji u kasno doba noći iza dnevnoga rada i molitve pri slabom svijetlu voštanice ili uljenice marni samostanac prepisuje knjige. Bunila se je više puta njegova pobožna duša kad je prepisivao stare poganske pisce, no, jer je trebalo ostaviti potomcima sliku staroga svijeta, on je i te knjige prepisivao. Mnoge su mu od njih služile da napreduje u znanju (Cicero, Vergilije, Livije), pa je te knjige i skitio slikama — miniatirama. Osobitom je slašću prepisivao Sv. pismo, sv. oce pa kronike o dnevnim događajima i knjige za službu Božju. Kako je pomnjivo svako slovo pisao! Prvo slovo u knjizi i posljednje jednako je zaobljeno kao da je tiskom knjiga otiskana, a ne rukom napisana. Sam je boje i crnilo i pergamenu pripremao. U samostanskoj školi učili su se mladići svakome zvanju, a izvan škole su zanatlije i ratari poučavani u svome poslu.
Cvao je ovaj red poglavito do XII vijeka, a i danas je u cijeni.
U doba sveopće podivljalosti i egoizma ova četa samostanaca ustaje na obranu kulture, i socijalno djelovanje njihovo nije ništa manje od vjerskoga. Kad je neznanje, pokvarenost, barbarstvo preotelo mah, a učenost i krepost ostale bez zaštite, onda su Benediktovi samostani primili ih pod krov. Siromah i bogat, kralj i seljak zatvaraju se u samostan izabirući »uzak put koji vodi u raj«. Rahis, kralj Langobarda, ostavlja kraljevska krunu i kao redovnik sadi vinograd. Car Lotar I odriče se svijeta i polazi u samostan. I hrvatski kralj Stjepan II proživio je jedan dio života u samostanu Sv. Stjepana »pod borovima« kod Splita. Čika, rođakinja Petra Krešimira, sagradi samostan i zatvori se u nj iza nasilne smrti svoga muža. Samostan postaje utočištem svega dobra i sigurnosti.
U Hrvata su bili u osobitoj cijeni benediktinci.
Prviput se spominje hrvatsko ime u vezi s osnutkom samostana sv. Petra. Podigao je taj samostan hrvatski knez Trpimir 852 godine.
Kad je došla »četa braće«, kako zove Trpimir benediktince, odabrala je zgodno mjesto i stala graditi samostan. Na starim temeljima rimske vile (zaseoka) stadoše zidati. Od srušenoga zaseoka ostalo je dosta drobna kamenja, a braća su se bavila raznim zanatima pa zasukala široke redovničke rukave svaki bi opasao radničku pregaču i svojski radio. Umori li ga ljetna žega, skoči do zdenca, koji se prvi kopao da bude braći dovoljno pitke vode, pa se do volje napije. Ozebu li mu zimi ruke, skokne do gnjilom nabivenoga ognjišta da se ogrije, pa onda opet na posao. Marljivo se tu radilo, a Hrvati se samo čudili vještini braće: kako iz kamena u klačini pale vapno, kako vješto klešu kamenje, sijeku grede i daske, oštre tesle, dlijeta i drugo oruđe.
I samostan se dizao brzo kao da niče iz vode. Već je mala crkvica na temeljima starokršćanske crkve sagrađena. Lijepo je unutra urešena pleternim kamenim uresom, pred oltarom se diže ograda, a na njoj se bliješti natpis — molitva za plemenitoga kneza Trpimira.
Čudio se »barbar«, a ne treba se stidjeti toga imena za ono doba, ta barbari su bili i Englezi, Francuzi i Nijemci — ni bolji ni gori od Hrvata, čudio se dakle on i veličini samostana. Njegova »konšta« kuća bila je u suho zidana i nije imala soba ni spratova, a tu u samostanu eto posebnih soba za spavanje, za kuhinju, za blagovanje, za strance, tu je konoba, žitnica, posebna kuća za životinju i t. d.
Kad se gradio samostan u Belgradu (današnjem Biogradu kod Zadra) ili na Kapitulu kod Knina, onda je mnogo više udobnosti bilo u njemu nego u onome malom u Rižinicama. Tu je opat imao svoj poseban stan gdje je primao goste. U ono doba nije bilo ugodnih puteva. Ono rimskih cesta što je bilo, to se i porušilo, jer se nisu popravljale. Putnici su išli pješke, a bogatiji na konju. Gostionice ni hotela nije bilo nigdje u Evropi. Štaviše, među pravima svakoga kralja bilo je poglavito ono zvano »ius descensus« — »pravo konaka«. Imao je pravo sa cijelom svojom družinom zaći k svakome podaniku da prenoći.
U samostanu su ćelije u kojima se krijepe kratkim snom samostanci, blagovaonica u kojoj šutke uzimlju dnevnu hranu i nakon objeda i večere slušaju čitanje pravila koja im dade sveti otac Benedikt, ili Svetoga pisma ili životopis kojega sveca. Tu su kupaonice, praonice, a onda knjižnica. Teški pult od orahovine i sto s nekoliko »lekturina« na kojima počivaju debele knjižurine, pa koje sjedalo i klupa sav su namještaj knjižnice. Danju tu učitelj uči mlade novake i mladiće svjetovnjake sricati slovke, pisati slova. Tu se uči latinski jezik, računica, pjevanje po »neumama«. To su note onoga doba, ali nisu note na crtama niti ima »ključa« niti se zna za točnu visinu glasa. Pjeva se »po prilici«, kako stoji koja nota više ili niže nad riječju. Muku muči učitelj pjevanja dok više po uhu nego po notama nauči razne crkvene pjesme svoje đake.
Tu se uči bogoslovlje, filozofija i sve što je potrebno naobraženu čovjeku, poglavito misniku. Kad svrši škola, onda će doći pisari da pišu knjige.
Jedan samostanac kazuje u pero, a mlada braća pišu. Tamo na drugome stolu dvojica se trude oko vezanja knjiga. Eno su lijepo izradili korice od javora. Je li vrijednija knjiga, možda će je i u srebrne korice uvezati.
A što je ono tamo, knjiga u lancima? Jest u lancima. Velika je vrijednost njezina. Bojadisana koža grimizom, a po grimizu zlatna i srebrna slova. Zato su lancem prikovali knjigu za stol da je tko ne ukrade. I u takvim su knjigama često sve riječi bile pisane srebrom, a ime Isusovo zlatom.
U knjižnici će se naći i samostanac koji priprema crnilo. U ono doba su crnilo zvali encaustum. To po grčku znači: crnilo na ognju pripremljeno.
Ovaj samostanac ima sigurno svoj posebni način pripremanja crnila. Svaki je samostan imao svoj recept za crnilo. Oštro se pazilo u svakom manastiru da se pripremi što bolje crnilo, jer od toga je zavisila ljepota i trajnost slova u knjizi. U Engleza se time starao upravitelj crkvenoga kora. Njemu su se godišnje određivali posebni dohoci zemalja za pisarske potrebe. Njemu je samostanac-konobar imao dati najbolje pivo za pravljenje crnila. Ima u samostanu i tko se stara za kožu po kojoj se piše (pergamen). Zove se pergamenarius. On je osobito ugledan član samostana.
Kad je trebao tu »kartu«, zaklao bi janje, ovcu, tele, kozu ili ovna. Da bude što prikladnija za pisanje, ovisi o vještini ovoga, nazovimo ga tako, kožara.
Osobit je ponos samostana biblioteka. Saint Gallen (Sen Galen) u Švicarskoj imao je do 400 svezaka.
Bilo je i u nas samostana s dosta knjiga. U XI vijeku je Gumajev samostan u Selu (Krilo Jesenice) imao do 50 knjiga.
U samostanu je vladao potpun red, posluh i svet život dok su njim vladali crkveni ljudi. Po Evropi su kraljevi i velikaši silom naturili samostanima za opate svoje sinove i braću i tako su rušili samostansku disciplinu, a s njom i samostane.
U Hrvatskoj nema spomena da se nasilje pravilo samostanima. Štaviše hrvatski su kraljevi osobito štitili samostane i svakom ih zgodom darivali. Njihovo je mezimče bio samostan kod Knina na Kapitulu. Posvećen je bio sv. Bartulu, a njegov se opat nalazi nekoliko puta u kraljevskoj pratnji i potpisan s kraljem kao svjedok na ispravama. I gradovi su išli na ruku samostancima. U Zadru su zagradili građani jednu cijelu ulicu da samostan sv. Krševana uživa svoj mir ne čujući gradsku buku.
U samostanskim arhivima leži najveći dio naše povijesti za doba hrvatskih narodnih vladara. Benediktinci su u Solinu čuvali grobove kraljeva u nekojim svojim samostanima. U početku X vijeka (god. 918) poznat je samostan sv. Krševana u Zadru. Ovaj samostan god. 986 obnoviše i bogato nadariše puk i svećenstvo, i uza nj su vezane mnoge kasnije zgode dalmatinske povijesti. Hrvatski su ga kraljevi bogato nadarili, a među samostanima je bio lijep broj Hrvata. Ukinula ga je Napoleonova vlada god. 1807. U Zadru je i ženski benediktinski samostan sv. Marije koji je utemeljila Čika, rođakinja Petra Krešimira IV god. 1066. Još i danas u njemu žive koludrice i čuvaju mnogo arhivalno blago iz doba hrvatske narodne dinastije.
U blizini Zadra kod Biograda u Rogovu osnovana je opatija sv. Ivana Evanđeliste, toliko spominjana u listinama njezina utemeljitelja Petra Krešimira, koji ju je nagradio mnogim posjedima i kraljevskom slobodom. Ovaj čisto glagoljaški manastir podupirali su i kasniji kraljevi, kao Zvonimir i ugarsko-hrvatski vladari. Nedaleko je Biograda manastir, sv. Grgura u Vrani koji postaje hospicij papinih legata. Bogata je bila njegova riznica i puna dragocjenosti koje su nažalost netragom propale. Njegovi zlatni svijećnjaci, nekoji kodeksi i još evanđelistar pisan srebrenom bojom spominju se u Zvonimirovoj zavjernici.
U Baškoj na Krku, gdje se nalazi najstariji naš jezični spomenik, baščanska ploča, iz doba oko godine 1100 koja spominje »kralj hrvatski Zvonimir«, bio je samostan sv. Lucije.
U Trogiru u starinskoj zgradi još i danas postoji kao glasnik drevnih vremena ženski samostan sv. Dujma, danas sv. Nikole.
Sv. Stjepana pod borom (X vijek) tek da se tragovi poznaju na splitskom »Sustjepanu«, ali on bijaše mnogo puta središte političkih događaja, U njemu je liječio boli duše i tijela posljednji Trpimirović Stjepan II.
U Splitu je i ženski samostan sv. Benedikta (kasnije sv. Rajnerije), utemeljen od nadbiskupa Lovra. Ovaj nam je samostan sačuvao povelje kralja Zvonimira i Stjepana II i mnogo drugih isprava srednjega vijeka.
Nedaleko od Splita u selu Jesenicama utemeljio je Petar Gumaj, pohrvaćeni Latin, oko polovice XI vijeka samostan sv. Petra »in Selo«. Nedavno ga je otkopao don Frane Bulić i našao nagrobnu ploču Petra Gumaja. Sačuvao se u arhivu stolne crkve u Splitu popis dobara ovoga samostana, što je od velike važnosti za poznavanje ondašnjih običaja i socijalnih prilika. Popis samostanskih knjiga pokazuje visok stepen njegove kulture.
Ovo su samo sitnice i mali dio onoga što je ostalo iz starih vremena kao uspomena velikoga kulturnog rada naših benediktinaca, koji su bili najvećim dijelom naše gore list i dobrim dijelom glagoljaši.
* * *
Kad je počela popuštati redovnička disciplina radi bogatstva samostana i jer su opatima postojali svjetovnjaci, članovi velikaških rodova, onda sv. Robert 1098 osnuje cistercite, ogranak benediktinskoga reda. Kad je sv. Bernard stupio u ovaj red, podigao mu je silno ugled. Red je gojio potpuno siromaštvo izbjegavajući svaki sjaj i pri samoj službi Božjoj.
Na regulama sv. Benedikta podigao se je i kartuzijanski red koji je provodio dane u šutnji i najstrožoj pokori, ali se je mogao baviti znanošću, »Memento mori« (»spomeni se smrti«) — njihov je pozdrav.
Na regulama sv. Augustina osnovani su augustinci. U vrijeme borba s nevjernicima mnogi su kršćani dopali ropstva. Da ove nevoljnike izbave, osnivani su posebni redovi, trinitarci. Kad nijesu imali otkupnine da izbave robove, članovi ovih redova sami su sebe davali u ropstvo kao izmjenu za sužnje. Posebni su red karmelitanci sa zadaćom da šire štovanje prema Bl. Dj. Mariji. U posljednje doba je posvećena glasovita karmelitanka sv. Terezija »od djeteta Isusa«, divan uzor kako se postizava evanđeoska priprostost.
No dok su ovi redovi ponajviše išli za posvećenjem pojedinoga člana, u XIII vijeku se javiše dva reda koji uz posvećenje pojedinoga člana staraju se i za spasenje zalutalih ovaca Kristovih. To su dominikanci i franjevci. Temelj ovim dvama redovima jest apsolutno siromaštvo i bezuvjetna pokornost Crkvi.
Dva sveca, dva pobratima osnovaše ove redove: sv. Domenik i sv. Frano. Bilo je doba kad se je Evropom širila nauka bogomilska, duše osvojila mržnja za nemilih građanskih borba, a srce zaokupila želja za bogatstvom. Svijet je propadao, jer evanđelje kao da se zaboravilo. Stoga ovi redovi uzeše za glavnu zadaću poučavanje i propovijedanje vjerskih istina, i to poglavito prostome puku.
Ne bježe oni u pustinju, već grade samostane usred gradova da bolje mogu djelovati među vjernicima. Domenikanci odlikovahu se velikom učenošću, a franjevci priprostom besjedom i upravo djetinjskom dobrotom (sv. Frano propovijeda lastavicama, zove vuka i sunce »naš brat«). Osobitost je njihova još treći red po kojemu članom njihove obitelji mogu biti i vjernici koji ne mogu ostaviti svijeta. Bilo je kraljeva, biskupa i papa koji bijahu trećoreci.
O kasnije nastalim redovima govori se na drugom mjestu.


XXX
Velike pape za borbe s Hohenstaufovcima

Pobjeda rimskih papa u borbi za investituru osigurala je slobodan izbor crkvenih dostojanstvenika i nezavisnost pape, a za neko doba i njegov moćan upliv na njemačke kraljeve. Blagodat ovoga stanja osjetila je Njemačka za vlade Lotara III, kad su se birali vrijedni biskupi i država se oporavila od nedavnih borba.
Međutim se je spremala nova bura koja je imala svoj začetak također u borbama za investituru. Za onoga ljutog kreševa oko investiture osilili su se gradovi, osobito u Italiji, a opala je carska vlast.
S druge strane pristaše careve tražile su svaki način da uveličaju carsku moć. Za to im je najbolje poslužilo već zaboravljeno rimsko pravo. Henrika IV Gvibert »Debeli«, pravnik iz Ravene, upozori na negdašnja prava rimskoga imperatora. Na ta prava se stadoše pozivati i nasljednici Lotarovi — Hohenstaufovci. Rimski poganski vladar je bio apsolutni gospodar u političkim i vjerskim stvarima, pa zašto to ne bi bio njemački kralj koji nosi naslov rimskog cara? Dva tabora ponovno stadoše jedan protiv drugoga, dva nazora o vlasti papinoj i carevoj opet će podijeliti duhove.
Po crkvenom nazoru o carskoj moći vrhunac je svjetovne vlasti carsko dostojanstvo kojem je dužnost braniti i pomagati Crkvu u njezinoj misiji oko spasenja ljudi. Ovo se dostojanstvo stiče krunjenjem po rimskom papi. Car se kune da će biti vjeran Crkvi kao i ostali vjernici.
Hohenstaufovci se naprotiv drže nazora da je carska vlast nad svime, i u njezinu se korist ima žrtvovati crkvena i građanska sloboda.
Prvi je udarac na slobodu Crkve došao od Fridrika I Barbarosse. Ovaj inače zamjerni junak mislio je da je njegova volja ravnalo svemu. On ne zatraži u pape, kako je to bio običaj, potvrdu svoga izbora za njemačkoga kralja, a da se vidi što drži do crkvene vlasti, u početku svoje vlade zahtijevaše od Eugena III da samo one krivce izopći iz crkve koje državna vlast osudi. Naprotiv sve neprijatelje careve ima udariti crkvenim kaznama.
Očito je bilo da će kroz kratko vrijeme doći do svađe. To se dogodi za novoga pape Hadrijana IV. Kad je Fridrik pokorio gornjo-italske gradove, sazvao je na Ronkalsko polje kod Piačence državni sabor i tu proglasio novo lombardsko pravo na temelju rimskih pravnih zasada. Ovim je činom car uništio povlastice gradova, a i zadro u stečena prava Crkve. Tako je primjerice po svojoj volji stao raspolagati nekim zemljama Sv. stolice u gornjoj Italiji i na Sardiniji, a po drugim papinim zemljama poče porez kupiti. Okružio se samim neprijateljima papinim i u ispravama papino ime zapostavljao svome. Po svojoj samovolji i protiv vormskoga konkordata dijelio je biskupije.
Hadrijan se je spremao da izopći cara, no uto ga zateče smrt.
Protiv novoga odlučnog učenog i radišnog pape Aleksandra III (1159—1181) postavi car protivupapu Viktora IV koji bi imao biti samo sjena careva. Aleksandar izopći cara, a ni Viktor IV ni novi suparnik Aleksandrov Paskal III ne pomogoše caru, iako je on stao na vrhuncu sreće nakon što je pokorio talijanske gradove i osvojio i sam Rim. Tu ga je Paskal okrunio, dok Aleksandar III bijaše pobjegao iz grada. Za tih borba grob sv. Petra poliven je krvlju carevih neprijatelja. Na dan krunjenja careva buknu kuga u vojsci te umalo ukratko pokosi mnoge prijatelje Fridrikove i do 25.000 vojnika. Car morade uzmaći. Sad se ponovno digoše lombardski gradovi, i car jedva živ uteče preko Alpi. Prispje u Njemačku sa samih pet ljudi!
Tvrdokorni car će opet u Italiju da uzalud potsjeda tvrdi grad Aleksandriju (tako pozvan u čast papi Aleksandru) i napokon doći će i njegov nesretan dan — u boju kod Senjana (Segnano) gdje potučen sklopi s papom mir u Mlecima (1177). Papa Aleksandar putujući u Mletke na sastanak caru prođe našim morem i svrati se u Zadar gdje ga dočeka puk »slavenskim pjesmama«, kako se čita na spomen-ploči u crkvi sv. Stošije.
Fridrik je morao priznati Aleksandra III jedinim pravim papom i povratiti Crkvi oteta dobra. Papa Aleksandar oprosti drage volje sve sebi nanešene uvrede, a to je zadivilo cara.
Iza sklopljena mira sazove papa opći sabor u Lateran (XI opći, a III lateranski 1179 g.) na kojem je određeno da se ima smatrati onaj pravim papom za kojega glasuju dvije trećine kod izbora prisutnih kardinala.
Papa Aleksandar, »svijetlo klera, dika Crkve i otac cijelome svijetu« umrije 30 augusta 1181 godine, a car Fridrik zaglavi u trećoj krstaškoj vojni. Oženio je sina Henrika sa Konstancijom, jedinicom kćerom Rogera II, kralja obiju Sicilija.
Od Aleksandrovih nasljednika osobito se ističe Inocent III (1198—1216). Bijaše mu samo 37 godina kad je postao papa, ali, iako mlad po godinama, bijaše dostojan da zasjedne na stolicu Petrovu. Ne znaš čemu bi se kod njega više divio: duševnim i umnim vrlinama, velikoj teološkoj, filozofskoj i pravničkoj učenosti, neumornoj radinosti ili odrešitosti i postojanosti volje. Providnost je dala ovakova poglavara Crkvi u teške njezine dane. Hereze su nikle na sve strane, carevi su gazili prava Crkve, raznijeli njezina dobra. Sv. Zemlja je vapila pomoć pogažena od nevjernika, a kraljevi po Evropi otimali jedan drugome prijestolje pustošeći svoje zemlje ognjem i mačem.
Inocent prebrdi sve poteškoće. Za njega je ugled Crkve dopro do vrhunca sjaja kao nigda ni prije ni poslije.
Da uredi prilike u Crkvi, najprije poče reformirati papinsku kuriju ukidajući razne zloporabe koje su u nju uvukli opaki činovnici. Zatim predobivši srce puka, uze goniti one koji su ugrabili zemlje crkvene države, i tako opore velikaše opet podvrže pod svoju vlast. Osobito utvrdi pravo rimske stolice na kraljevinu »obiju Sicilija«.
Papa Inocent uživao je toliki ugled, da je bio sudac u svim međunarodnim sporovima i poslima.
Kad je u Njemačkoj bjesnio rat između Filipa Švapskoga i Otona Welfa, on konačno dosudi krunu Otonu, a kad se ovaj pokaza nevrijedan i nezahvalan prema Crkvi, dade okruniti za kralja Fridrika II, unuka Barbarossina. Otona doskora napustiše sve pristaše. U Engleskoj je kralj Ivan »Bez zemlje« krnjio prava papina ne htijući priznati biskupa kenteberijskoga (Cantebury), kojega je Inocent imenovao. Inocent prisili crkvenim kaznama kralja na poštivanje svoga prava. Doskora Ivan, da se zaštiti od napadaja Filipa II, kralja francuskoga, predade se sasvim pod okrilje papino primivši dragovoljno iz njegovih ruku Englesku i Irsku kao feud i još obeća davati godišnji danak. Za uzdarje papa je ustao protiv velikaša koji su prisilili Ivana da im izda t. zv. veliki list slobode (magna carta libertatum). To je učinio zato, što je magna carta u nekoliko tačaka vrijeđala kraljevska prava i što je bila silom iznuđena.
U Ugarskoj i Hrvatskoj bjesnio je boj između braće Emerika, kralja, i hercega Andrije. Inocent se založi za Emerika i zaprijeti se izopćenjem Andriji, ne pokori li se bratu. Andrija je poslušao papu, ali domalo opet se vratio na stari put. Papa je naredio Dominiku, biskupu zagrebačkom, neka povede istragu protiv splitskoga nadbiskupa i zadarskoga biskupa, jer je dočuo da pristaju uz Andriju. Nije trpio nepravice energični Inocent III.
Kad je u Bosni zavladala za Kulina bana bogomilska hereza, naređuje on kralju Emeriku da je iskorijeni. Kraljevi su ugarski, zaista, zlorabili ovu misiju, ali radi toga ne možemo kriviti Inocenta, već pohlepne Arpadovce. Digao je i na bogomilske srodnike albigenze krstašku vojnu u južnoj Francuskoj i pokorio ih.
I srpski su vladari, Vukan u Duklji i Stjepan u Raši, tražili prijateljstvo Inocentovo. Stjepan je imao dobiti krunu iz Rima, kako ju je dobio i bugarski Kalojoan (1204), no to je omeo Emerik, ugarski kralj. Primili su iz njegovih ruku krune i kraljevi u Armeniji, Češkoj i Aragoniji.
Veliki papa zasnovao je i IV krstaški rat, no zlobom Mlečića ova se vojna mjesto protiv nevjernika okrenu protiv kršćanskih gradova Zadra i Carigrada. Radi toga papa udari anatemom Mlečane.
Za Inocenta III držao se je IV lateranski crkveni sabor 1215 godine na kojemu je osuđeno bogomilsko (valdensko, albigensko i katarsko) krivovjerje i određeno da se svaki katolik mora o Uskrsu ispovjediti i pričestiti. To je učinjeno zato da se pravi vjernici razlikuju od krivovjernika, a i zato, što je počeo duh vjerski hladnjeti, i tim primanje ovih sakramenata bivalo sve to rjeđe. Nije ispravno što neki uče da se je tek tada ustanovila sv. ispovijed. Tragovi se ovoga sakramenta vide u prvim vjekovima kršćanstva. Na ovom koncilu je samo određena godišnja ispovijed.
Za Inocenta je Crkva triumf slavila, ali nakon njegove smrti diže se Fridrik II da nastavi staru protivucrkvenu politiku Hohenstaufovaca. Zaboravio je da mu se je jedino zaštitom velikoga Inocenta III sačuvalo kraljevstvo njemačko i ono obiju Sicilija.
Iako je obećao da se ova dva kraljevstva neće zajedno spojiti, to je ipak pokušao i tim povrijedio pravo rimske stolice. Na krstaški rat nije polazio uza sve obećanje dato Grguru IX da će ispuniti svoju riječ i otploviti u Palestinu. Starac papa ekskomunicira Fridrika radi otezanja i radi drugih povreda crkvenoga prava. Nato car ode na istok.
Vrativši se s istoka proslijedi progoniti Crkvu. Templare i Ivanovce napada, jer su vjerni papi, izdaje novi zakonik za Siciliju ne osvrćući se na prava koja ima papa na to kraljevstvo i uređuje potpuni despotizam. Pravom reče Grgur IX: »Podanici ne smiju nogom ni rukom maknuti bez privole careve!« Na najgrozniji način ubija velikaše koji se opiru despotizmu. Otok Sardiniju daje svome sinu kao kraljevstvo, a Sardinija je bila vlasništvo Apostolske stolice. Kako je bio okružen muhamedovskim Saracenima, kažu da je i crkve u mošeje pretvarao i ispoljavao se kao potpuni nevjernik u svemu.
Grgur IX htjede da za sve ovo koncil sudi caru, jer se je Fridrik tužio da mu je papa lični neprijatelj. Sazove sabor u Rim (Lateran), no Fridrik zakrči put biskupima i ne dade da se sabor sastane. Od jada umrije Grgur IX 21 augusta 1241, a car će tada porugljivo: »August (t. j. mjesec august) je digao sa svijeta onoga koji je htio Augusta (t. j. cara) uništiti!«.
Nasljednik Grgurov Inocent IV sazove koncil u Lion (1245) i osudi cara radi krivovjerstva, prekršenja prisege, tiranskoga postupanja, grabeža crkvenih imanja i nećudoređa.
Uzalud je za odgovor car bjesnio tvrdeći da je on iznad svih zakona i uzalud je gonio pristaše Crkve u Italiji.
Zarativši se Fridrik s lombardskim gradovima podleže kod Parme. Usto se digoše protivukraljevi u Njemačkoj, a sina mu Encija zarobiše Bolonjci.
I Fridrik pođe putem Henrika IV. Pomiri se s Crkvom pred smrt († 1250 u Apuliji).
Car je ipak zaslužan za talijansko pjesništvo i umjetnost. Sve njegove mane i nesreće potekoše od toga što je za rana izgubio roditelje i nije iskusio što je majčina ljubav i njega. — U tome je jednak Henriku IV.
Rod Hohenstaufovaca nesretno završi. Unuk Fridrikov Konradin htijući istrgnuti iz ruku Karla Anžujca Donju Italiju bi zarobljen. Karlo ga dade pogubiti ne osvrćući se na molbe Klementa IV da ga poštedi.
Pape davši Anžujcima »Kraljevinu dviju Sicilija« naprtili su sebi nove neprijatelje.
Francuski će upliv na Sv. stolicu sve više rasti, dok ne dovede tužne dane avinjonskoga sužanjstva.


XXXI
Avignon i posljedice

a) Bonifacije VIII
Bijaše mu već sedamdeset godina kad je postao papom. Ovaj starac bijaše kremenita i neporočna značaja, ponešto i opor, a u borbi bez osobito dalekih pogleda. Protivnici ga nijesu ni iza smrti poštedjeli raznoseći o njemu razne glasine, koje je međutim povijest neosnovanima pokazala.
Bijaše Bonifacije izvanredno radin i učen pravnik.
Kako su kršćanski vladari na zapadu bili zapleteni u ratove, to je ovaj papa kušao da ih razmiri i da pomirene kršćanske sile okupi za borbu protiv islama i za oslobođenje Svete Zemlje. No uzalud mu bijaše trud, jer je njegovo plemenito nastojanje omela sebičnost evropskih vladara. I on se sam silom prilika zavadi s francuskim kraljem Filipom IV Lijepim.
Papa je mislio udariti putem svojih velikih pretšasnika Grgura VII, Aleksandra III i Inocenta III, a Filip Lijepi snovaše kako će osnovati svjetsku monarhiju i skupiti u svojoj ruci onu moć kojom je negda sjala njemačka kruna. Borba je bila neizbježiva, — Kralj je ratovao s Engleskom, pa u nestašici sredstava posegnuo i za crkvenim dobrima. Papa se ponudi za posrednika između zavađenih stranaka, no Filip ga odbi. Kad su se nato i neki biskupi potužili na kraljevu otimačinu crkvenih dobara, papa bulom »Clericis laicos« prikori kralja i zaprijeti se ekskomunikacijom.
Kralj, da ne ostane dužan, zabrani iznositi srebro i zlato iz svoje države, a to se najviše protezalo na papi poklonjene darove.
Bonifacije je kasnije dozvolio da biskupi mogu pomoći kralju novcem u prijekoj nuždi, no kralj je i sam i dalje uzimao crkvene dohotke po svojoj miloj volji, postavljao i skidao biskupe i svećenstvo pred svoj sud zvao.
Papine poslanike, koji su protestovali protiv ovoga postupanja, krali zatvori u tamnicu. Papa je uzalud kušao bulom »Ausculta fili« dovesti kralja na pravi put. Kralj bijaše naime uništio prvu bulu i novu falsificirao, te unio u nju sve što je moglo razjariti duhove u Francuskoj, a na papinu bulu odgovorio uvredljivim pismom koje je ovako počinjalo: »Filip, Božjom milošću kralj francuski, Bonifaciju, koji se izdaje za vrhovnog svećenika, pozdrav mali ili bolje nikakav. Neka zna tvoja velika ludost i t. d.« Bonifacije sazva koncil u Rim da sudi kralju. Na ovaj koncil nijesu došli francuski biskupi, jer im je Filip zakrčio put. S koncila papa izda bulu »Unam Sanctam« kojom razvi nauku da se svaki čovjek ima pokoravati u duhovnim stvarima Sv. stolici, a kad kraljevi siđu s puta pravice, onda ih papa ima pravo i duhovnim kaznama na nj povratiti.
Kralj pozva na opći sabor kraljevstva sva tri staleža da sude papi, a kancelar kraljev Nogaret zasužnji papu u Anagni-u (Ananji), no građani ga oslobodiše, i on se vrati u Rim primljen od Rimljana kao mučenik. Nakon nekoliko nedjelja umrije starac shrvan od tuge i brige za Crkvu.
Politika Bonifacijeva bijaše niz samih neuspjeha i u Evropi i kod kuće u Rimu i znači početak opadanja papinske moći.
Njegov nasljednik Benedikt XI nije vladao nego godinu dana, i iza njega postao je papom Klement V, prvi papa avinjonskoga sužanjstva.
b) Babilonsko sužanjstvo
Već su od davnoga doba morale pape više puta bježati iz Rima, a Inocent IV (1244) proveo je i velik dio života daleko od vječnoga grada. No vrijeme iza Bonifacija VIII najžalosnije je doba Crkve Kristove. Premoć Filipa IV Lijepoga i nacijonalni ponos Francuza urodio je cezaropapizmom t. j. zarobljenjem Crkve sa strane države. Ma da su avinjonske pape bile izgledna života, ipak svjetovni duh koji se je uvukao u njihov dvor donio je neizmjernih šteta Crkvi.
Stoga se ovaj period stolovanja papa u Francuskoj i zove babilonsko sužanjstvo (1309—1376).
Nakon jednogodišnjega vladanja Benedikta XI iza punih jedanaest mjeseci dogovaranja izabraše kardinali za papu Klementa V (1305—1314).
On je bio Francuz, ali engleski podanik, a usto pristaša Bonifacija VIII. Tako se je mislilo umiriti i Francuze i pristaše Bonifacijeve. Iako je Klement mislio kadli, tadli preseliti se u Rim, ipak ga prilike prisiliše da ostane u Francuskoj, u Avinjonu, slikovitu gradiću na Roni. Tu je stolovao Klement V i njegovi nasljednici sve do 1376 god. No i tu su bili birani kao biskupi rimski, dakle kao zakonite pape.
Otsustvo papa iz Italije urodilo je u zemlji ljutim neredima. Razne vlasteoske porodice ili pučke vođe dokopaše se vlasti, papinska se dobra rasuše, a sila preote mah, i u samom Rimu danomice su se događala ubistva i razbojstva. Da se stane ovome na put, zaklinjahu Rimljani, a na čelu im pjesnik Petrarka, Klementa VI oko 1350 god. neka se vrati u Rim. No on se ogluši. Njegov nasljednik Inocent VI (1352—1362) mislio se je vratiti, i poslao je svoga kardinala Egidila Albornoza da povrati red u Italiji i pripremi put za povratak pape.
Ovaj zaista umiri Rim. No tek Urban V (1362—1370) ostavi Avinjon i vrati se u Rim, ali radi nemira doskora se povrati opet u Avinjon. Njegov nasljednik Grgur XI (1370—1378) na molbu glasovite svetice, spisateljice i diplomatske posrednice sv. Katarine Sienske nastani se ponovno u Rimu god. 1377, gdje bi najsvečanije primljen. Dotada je papin dvor bio u Lateranu, a iza povratka papina Vatikan postade residencija. Za ovoga pothvata oko preosvojenja Italije pomagale su papi čete ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Velikoga. Za otsustva papina žalosna je bila slika Rima. U stranačkim borbama biše starinski spomenici porušeni, crkve zapuštene, bolji građani ili prognani ili pobijeni, propala trgovina i uništeno blagostanje. Na javnim trgovima stoka se je pasla. Najbolji dokaz što su za Italiju i cio svijet bile pape, čuvari kulture i poretka. Avinjonsko sužanjstvo je imalo teških posljedica. Premda avinjonske pape bijahu ljudi neprijekorni, ipak je njihova okolina poprimila svjetovni način života, sjaj, pohlepu za bogastvom i raskoš. To je dovelo do mnogih zloraba. Ugled pape je propadao i razriješio se je onaj vez između Crkve i države koji je očuvao Evropu kroz srednji vijek da ne propadne u barbarstvo. Obitelj kršćanskih naroda, kojoj je bio otac papa, približavala se pomalo rastrojstvu.
Prvi je neposredan zao plod avinjonskoga sužanjstva.
Zapadni raskol
Dva, a onda tri pape. Kako su avinjonske pape bile sami Francuzi i pod političkim uplivom francuskim, to su Rimljani iza smrti Grgura XI tražili od kardinala neka izaberu za papu kojega Rimljanina, ili barem Talijana. Tako bi izabran Urban VI prestrog čovjek (1378—1389). Njemu se pokloniše kardinali, zatražiše i razne milosti, čestitaše mu i oni što još bijahu ostali u Avinjonu, pa ipak radi njegove strogosti nakon nekoliko mjeseci isti oni koji su ga izabrali proglasiše izbor nevaljalim, jer da su bili pod pritiskom straha, i proglasiše papom Klementa VII, koji se vrati u Avinjon. Uz avinjonske pape pristadoše zemlje pod uplivom francuskim; uz Francusku, Savoja, Škotska i Lotaringija, dok Njemačka pristade uz pape koji su stolovali u Rimu. Ovaj raskol potraja 40 godina, jer nakon smrti svakog pape njegove pristaše birahu mu nove nasljednike. No Crkva je ipak imala zakonitoga poglavara, ma da i mnogi sveci, kao sv. Vinko Fererski i sv. Katarina Sienska, nisu bili na čistu kojega da priznadu pravim papom. Svakako jedan je bio, a danas se drži da su Urban V i njegovi nasljednici bili u pravu, a avinjonski da su protupape. Da se dokrajči raskol, na saboru u Pizi 1409 kardinali pozvaše obje pape neka se odreku i izabraše novog papu Aleksandra V. Njegov je nasljednik Ivan XXIII.
Tako se stvar još više zamrsi. Mjesto dva eto tri pape. Da nije Crkva djelo Božje, već ljudsko, morala je tada propasti, ali ona se kao lađica na Genezaretskom Jezeru opet pridignu iznad valova toga burnog doba.
Ivan XXIII sazove sabor u Konstancu (god. 1414—1418). Taj se stavi iznad pape i prisili na odreku Ivana XXIII i Benedikta XIII (avinjonskoga), dok plemeniti Grgur XII (rimski) za volju mira sam se odreče ne priznavajući ipak sabor pravovaljanim. Sabor konstanski je tek od 14 sjednice danas priznan ekumenskim crkvenim saborom, jer ga je tada Grgurov poslanik proglasio otvorenim i odmah navijestio odreku svoga gospodara. Nato bi izabran papom Martin V koji povrati jedinstvo u Crkvi. Pape za raskola:
Rimske: Avinjonske:
Urban VI, 1378—1389 god Klement VII, 1387—1394
Bonifacije IX, 1389—1404 Benedikt XIII, 1394—1418
Inocent VII, 1404—1406 (kada silom svrgnut)
Grgur XII, 1406—1415 (kada se odrekao)
Pape sabora u Pizi:
Aleksandar V, 1409—1410
Ivan XXIII, 1410—1415 (kada svrgnut)
Hrvatska, je pristajala većinom uz pape koji su stolovali u Rimu. Karlo Drački, negda herceg hrvatski, u ime Ludovika Velikoga pomagao je Urbana VI protiv kraljice napuljske Ivanice, no osvojivši Napulj i zakraljivši se, doskora se zavadi s Urbanom. Žigmund je bio protivan Bonifaciju IX, jer je ovaj štitio Ladislava Napuljskoga, ali postavši carem njemačkim iskreno je nastojao dokrajčiti razdor.
Ova burna vremena nisu se najedanput stišala, Martin V sazove koncil u Bazel (Švicarska), da se donesu zgodni zakoni za popravak ćudoređa i uvede što veći red. No bazelski koncil bijaše leglo najpogubnijih nauka koje su imale rastočiti Crkvu. Martinov nasljednik Eugen IV bdijući nad čistoćom katoličke nauke dođe u sukob s koncilom u kojem su imali jak upliv ne toliko biskupi, koliko prosti svećenici. Tek godine 1433 priznade on koncil, ali brzo ga namah raspusti i prenese u Feraru (Ferrara), jedno što je koncil stao donositi zaključke protivne dotadašnjoj crkvenoj nauci (n. pr. da je koncil nad papom), a drugo, što je bilo lakše doći istočnim biskupima u Italiju. Baš se tada radilo o sjedinjenju istočne i zapadne Crkve.
Jedan, i to samo manji, dio članova sabora ostao je u Bazelu i sebi izabrao novoga papu Feliksa V. To je posljednji protivupapa. Drugi dođoše u Feraru odakle se opet koncil premjesti u Firencu, jer se je u Ferari pojavila kuga.
Samo nekoji su članci bazelskoga koncila priznati od pape, dok drugi su zabačeni. Jedan, dakle, dio bazelskoga, ferarski i firentinski sabor sastavljaju jedan opći koncil i to XVII.


XXXII
Viklif i Hus

Iz dosadašnejga se razlaganja vidi kako je bila mutna atmosfera u kršćanskome svijetu. Ni sami crkveni sabori nisu bili bez smutnja, a i crkveni ljudi i dostojanstvenici zapali u pogreške. Avinjonsko sužanjstvo je urodilo naukom Ivana Viklifa (Wycliffa). Engleska je još od vremena Ivana »Bez zemlje« (1213) plaćala Sv. stolici godišnji doprinos. No kad su pape stojale pod uplivom francuskog dvora, otuđili su sebi srce Engleza koji su bili neprijatelji Francuza. Stoga engleski kraljevi ugrabiše Crkvi dobra i zanijekaše godišnji »Petrov novčić«. Ovaj zaključak parlamenta protiv prava Sv. stolice stade braniti Ivan Viklif. On je već bio kivan na Urbana V, što mu nije sudio u prilog u jednoj parnici o crkvenoj nadarbini.
Već je od 1372 god. ispovijedao načela protivna crkvenoj nauci. Braneći Engleze od plaćanja Petrova novčića, ustvrdi da Crkva ne smije ništa posjedovati i da svjetovni glavari imaju pravo konfiskovati crkvena dobra »za korist države«. Međutim je on sam držao tri bogate nadarbine.
I dalje je pošao Viklif. Proglasio je Sv. pismo jedinim i svakome jasnim izvorom vjere. O Bogu je naučavao puki panteizam. Dakle, iz temelja je rušio kršćanstvo ne priznajući osobnoga Boga. Naravska je posljedica toga da je zanijekao i prisutnost Spasiteljevu u sv. pričesti. A kad je sve Bog, onda nema ni zakona, jer se sve (pa i zlo) nužno događa, po tome nije čovjek ni za što kriv, jer je sve unaprijed određeno. Samo ljudi unaprijed određeni za nebo sačinjavaju Crkvu, ali tima opet ne treba glavara, i zato on zabacuje svaku crkvenu i svjetovnu vlast. Vrijednost sakramenata zavisi o tome je li predestiniran onaj koji ga dijeli. Njegovi su spisi nejasni i nedosljedni. Najznatnije mu je djelo »Trialogus«. Dok je Viklif rušio Crkvu, nijesu se toliko starali engleski kraljevi, ali kad su njegove pristaše (loljardi) dizali očite bune, jer su provodili u praksu Viklifovu nauku, onda se je i svjetovna vlast makla. Oksfordsko sveučilište, gdje je i on bio profesor, osudi Viklifovu nauku, i on umrije kao prosti župnik u Lutervotu (Lutterworthu) neizmiren sa Crkvom.
Hus
Nauka Viklifova nađe osobitoga zagovornika u Ivanu Husu, profesoru praškoga sveučilišta.
U Češkoj je bilo ljudi i prije Husa koji su htjeli reformirati život kršćana i crkvenih ljudi. Premda su u mnogočemu pretjerivali i nekoji od njih bili na granici hereze, ipak nisu zaveli nikoga. Kad su stigli u Prag Viklifovi spisi, onda je nastala pogibao za vjeru radi nerazboritoga propovijedanja Husova. Ivan Hus se zove po rodnom mjestu Husincu (Guska) u južnoj Češkoj gdje je 1370 god. rođen. Postao je magister slobodnih nauka i bakalaurej teologije. Od godine 1398 profesor je na filozofskom fakultetu. Dobar govornik i strog sam sobom, postao je propovjednikom betlemske kapele kamo je dolazilo sila svijeta da ga sluša. Hus je udario na raskoš, neobuzdanu želju za užitkom i lakoumnost, dakle, na mane ondašnjega svijeta. Oborio se i na više svećenstvo, što se ne stara za puk i za niže siromašne svećenike. No i preveć je crnim bojama crtao mane, a usto je sudio crkvenim starješinama pred nepozvanim forumom.
Hus je do 1408 bio u osobitoj milosti praškog nadbiskupa Zbinka. No te godine potuži se na Husa praški kler, jer je nazvao hereticima sve one koji uzimlju t. zv. štolarinu. U to je doba praško sveučilište osudilo 45 članaka Viklifove nauke, a Hus se diže da brani Viklifa čiju je glavnu knjigu »Trialogus« i na češki preveo.
Time se je Hus stavio posve na stranu osuđenoga Viklifa. Već smo vidjeli kako je Viklif razarao temelj crkvene nauke, pa po tome Crkva nije mogla trpjeti ovu nauku ni s usta Husa, inače osobno moralna čovjeka. Da je on i svet bio, što nije, jer neposluh prema Crkvi vodi do anarhije i znak je oholosti, Crkva nije mogla šutjeti kad se je radilo o krivoj nauci. Sv. Pavao piše Korinćanima: »Da vam i anđeo s neba dođe propovijedati drukčije, negoli sam vam ja propovijedao, proklet bio!«
U tim pitanjima ni veliki apostol ljubavi nije trpio kompromisa. Crkva je čuvarica istine, i tko nju sluša, Krista sluša, tko nju prezire, Krista prezire.
Nažalost to je doba crkvenoga raskola, i kralj češki Većeslav iz političkih je razloga otstupio od rimskoga pape Grgura XII i proglasio se neutralnim u zapadnom raskolu. Na praškom sveučilištu borba dovode do toga da su Nijemci napustili Prag i osnovali glasovito sveučilište u Lajpcigu (Leipzig).
Većina je čeških profesora praškoga sveučilišta bila uz Husa. Njegove pristaše pristajale su uz Aleksandra V izabrana na koncilu u Pizi. Drugo ni nijesu mogli učiniti, jer je nadbiskup Zbinko, prvašnji zaštitnik Husov, zabranio Husu propovijedati, a jer je nadbiskup pristajao uz Grgura XII, to su husovci pristupili k njegovu protivniku.
Kad je pak nadbiskup pristao uz Aleksandra, i ovaj osudio Viklifa, a nadbiskup naredio da se spisi Viklifovi spale, onda Hus, uza svu zabranu papinu, ipak propovijedaše i doskora se pozva protiv nadbiskupa na Aleksandrova nasljednika Ivana XXIII.
Nadbiskup otpornoga Husa izopći, a on zađe u narod i uzbuni ga protiv nadbiskupa. Prijatelj Husov Jeronim Praški dva fratra zatvori u tamnicu, a trećega baci u Vltavu.
Kralj Većeslav je mirno gledao sve ovo.
Doskora se diže Hus i protiv Ivana XXIII na kojega se je prije pozvao. Pozva se sada protiv pape na koncil i na samoga Krista. Proslijedi propovijedati tvrdeći da je Isus naredio propovijedati, i nema nitko vlasti da mu zabrani.
Već je nauka Husova prodrla u narod, i on osjećajući se jakim okrenu još žešće udarati po crkvenoj vlasti.
Hus je kroz to vrijeme napisao više spisa posve protivnih crkvenom nauku, i puk je toliko k sebi privukao da je on bio gospodar u Češkoj, a ne više kralj. Tek se sad prenu kralj Većeslav kad nije bilo više na vrijeme. Tri najgora buntovnika dade pogubiti, ali husovci ih pokopaše u betlemskoj kapeli i proglasiše ih mučenicima. I nekoji profesori sveučilišta uviđeše kud se je zabradilo, i pokajaše se što nijesu imali snage da se u početku opru Husu. Otstupiše i oni od njega kad je bilo već prekasno.
Uto se sastao sabor u Konstanci. Pozvan je Hus na odgovornost pred sabor, 3/XI 1414 već je on u Konstanci, i tu mu stiže pismo slobodnog prolaza (litterce salvi conductus) od cara Žigmunda. Ivan XXIII skide s njega ekskomunikaciju, ali mu zabrani propovijedati i misiti, no Hus je usprkos zabrani i misio i propovijedao u svojoj kući. Stoga ga zatvoriše u samostan. Dva češka teologa, od kojih jedan negdašnji pristaša Husov, sastaviše optužbu protiv njega, a komisija triju biskupa prouči njegova djela i za 45 rečenica Viklifovih i 44 Husove pozva Husa na odgovornost. Iza kako je njegov nauk proglašen krivim, više ga je puta pozvao koncil, neka opozove svoje nauke, no Hus ne htjede. On se je htio prepirati s koncilom, a to je nemoguće, jer sudac nema da se prepire s okrivljenikom.
Osuđen kao heretik, Hus bi predan državnoj vlasti koja ga prema svojim zakonima spali na lomači.
Hus je svojim načelima o subjektivizmu vjere, t. j. da svatko može tumačiti na svoj način Bibliju, bio preteča Luthera i po njemu svih modernih zabluda. Nakon njegove smrti planuše husitski ratovi, koji su bacili u veliku bijedu češku zemlju.


XXXIII
Život Crkve u srednjem vijeku

Narodi koji su u srednjem vijeku primili kršćansku vjeru nisu se mogli odjednom pripitomiti. Stare navike, divlji običaji, sujevjerje i druge mane ovih mladih naroda lagano je Crkva uklanjala, djelujući pri tome obzirno kao prava odgojiteljica. Borila se je u duši tih naroda poganska prošlost sa novom kršćanskom vjerom.
Padom dinastije Karlovića obladala je društvom samovolja, otimačina i nasilje. Slabijega nije imao tko drugi braniti nego Crkva.
Tada je Crkva uvela t. zv. Božji mir da barem ograniči međusobne borbe gradova i velikaša, kad ih nije mogla potpuno zapriječiti. »Božji mir« je branio svaku svađu i rat od srijede uvečer do ponedjeljka ujutro, zatim u vrijeme adventa, korizme i u velike blagdane.
Kako je Crkva djelovala na ćud ljudi, dokazom nam je i pravo azila. Crkve i samostani imali su pravo da prime krivce, i dok je krivac bio pod njihovim zakriljem, nije ga nitko smio progoniti. Ovo je bilo dobro, jer su mnogi velikaši i plemići progonili bez razloga slabije i nezaštićene siromahe. Teži zločinci, kao palikuće, ubojice, otmičari djevojaka, nisu uživali pravo azila. Ako je bio kriv onaj koji se je utekao pod okrilje crkve ili samostana, onda mu je Crkva nametnula pokoru.
Crkva nije mogla iščupati niti ukinuti t. zv. ordalije, kojima se je običavalo istraživati je li netko kriv pomoću vatre, dvoboja, potapljanjem u vodu, vađenjem kamena ili gvožđa iz kipuće ode, dodirom ubijena čovjeka i sl.
Neko je vrijeme ona samo trpjela ordalije, jer se je ovakav način sudovanja duboko uvriježio u svijest germanskih naroda, pa bi iščupavši silom ove zlorabe, lako prouzrokovala nemire i otpade. Kasnije ih je ublažila. Ipak službena Crkva, pape i koncili, nigda ih nije odobrila, štaviše pape Nikola I, Stjepan V, Aleksandar II, Celestin III, Inocent III, i Honorije III izričito su ih zabacili.
Grgur IX godine 1234 osudio je ordalije.
U samoj Crkvi unutrašnji život nešto se je izmijenio u srednjem vijeku.
Liturgija se je pojednostavnila i svela na istu formu po svoj zapadnoj Crkvi. Misa se je govorila u prisutnosti vjernika kao i u staro doba, i vjernici i svećenstvo zajedno se pričešćivali onako kao danas na Veliki četvrtak.
Od VII vijeka uvele su se tako zvane tihe mise. Njih su služili svećenici samo za se i sami se oni pričešćivali. Vjernici nisu prisustvovali u velikom broju ovakovim misama. Ipak je bilo zabranjeno da se govori misa, a da nitko ne bude prisutan. Pomalo se je uvelo da svećenici svaki dan mise.
Laici su pak vremenom odustali od čestoga primanja sv. pričesti, ma da ih je Crkva uvijek nukala na čestu pričest.
Od VIII vijeka uveo se je i današnji oblik »hostija«, a i sv. pričest se je stavljala na jezik vjernicima, mjesto da im se, kao dotada, daje na ubrus.
U XI vijeku uvelo se je u misi »podizanje«.
Osobito se je Crkva brinula oko pouke vjernika i zato su sastavljene posebne knjige za propovijedi da i manje učeni svećenici mogu s uspjehom propovijedati. U svim knjižnicama samostanskim bilo je više »homilijarija« t. j. tumačenja nedjeljnjih evanđelja. Najviše su bile u porabi homilije sv. Bede.
Pokora je bila u srednjem vijeku ublažena, ali za javne grijehe još je grešnik vršio i javnu pokoru, a ta se je vršila tako da se je pokornik bičevao, postio, hodočastio ili se zatvorio u samostan.
Nije li grešnik htio primiti na se ovu pokoru, osim crkvenoga izopćenja i državna ga je vlast prisilila na nju.
Kako je opadao kršćanski život, tako se je pomalo i ovaj običaj trnuo.
Crkva je imala još dva načina da svrće na pravi put vjernike: izopćenje i interdikt. Izopćenjem je bio vjernik isključen iz društva. Nitko se s njim nije smio družiti, i nikakve crkvene blagodati nije bio sudionik. Sakramente nije smio primati, blagoslov mu se nije podjeljivao, kad bi umro, nije se crkvenim načinom pokapao.
Interdiktom su se udarali gradovi, pokrajine ili države. U zemlji ili gradu udarenu interdiktom nije se smio obavljati nijedan obred crkveni. Zvona su zamuknula, oltari se lišili uresa, slike pokrile. Jedino bi se umirućima dijelili sakramenti. Kasnije se je ublažila ova praksa, pa su se obredi obavljali zatvorenih crkvenih vratiju.
Broj se je svetkovina u srednjem vijeku pomnožao. Kao zapovjedni blagdani štovali su se dani apostola, a uskrsni i blagdani Duhova prikratili su se, jer su se prije štovali čitavih osam dana. Uveli su se blagdani: Mladenci, Svi sveti, Našašće sv. Križa, sv. Lovre, sv. Mihovio. Dan svih mrtvih spominje se g. 998. Uveo ga je u Clugny-u (Klinji-u) opat Odilo.
Mnoge svetkovine Bl. Djevice uvedene su u srednjem vijeku. Po mnogim crkvama se je slavilo Bezgrešno začeće, Prikazanje (21 XI) i Sedam žalosti Bl. Djevice. Srednji vijek je uveo molitvu sv. Krunice. I Tijelovo se je počelo svetkovati u ovo doba.
Djela milosrđa su se mnogo cijenila. Sagradile su se bolnice i ubožnice. Za doba Karla Velikoga četvrti dio prihoda svaka je crkva davala ubogima. Samostani za vrijeme glada znali su do dvije hiljade ljudi prehraniti. Kod benediktinaca je svaki dan bio prostrt poseban stol za uboge. Posebni su se redovi ustrojili za njegovanje bolesnika, otkup robova i prehranu siromaha.
Povijest Crkve jest povijest milosrđa.


XXXIV
Inkvizicija

Govoreći o inkviziciji treba se dobro sjećati glavnoga pravila povijesne metodike: dobar povjesničar ima se duhom uživjeti u doba o kojem radi i ne smije mjerilom današnjega vremena mjeriti ideje i običaje prošlosti. Srednji je vijek shvaćao čovjeka onakovim kakav on uistinu jest, bićem sastavljenim od duše i tijela, bićem stvorenim da živi na ovome svijetu za drugi shvaćao ga je putnikom na zemlji kojemu je stan na nebu. Odatle slijedi da su interesi duše i tijela skopčani. Svaka ozleda duše smatra se kao nepravda učinjena i tijelu. I zato će država kazniti povredu duševnih, vječnih interesa jednako kako danas kazni povredu vremenitih dobara.
Naravno, to teško shvaća moderno društvo koje o čovjeku kao objektu vječnosti ne vodi računa, ali od početka Crkve najvećim se je zločinom smatrao otpad od vjere. Za zakonošu srednjega vijeka svi su interesi čovječji nepovredivi, bili to materijalni, moralni ili svrhunaravni. Posljedica je toga da su zakoni srednjega vijeka progonili atentat na vjeru pojedinaca kao i atentat na njegove materijalne interese, a u koliko su veći interesi prve vrste, još i čvršće ih zaštitiše oštrim kaznama! Oštrina je kazne danas neshvatljiva, ali prenesimo se u ono doba, pa se nećemo čuditi. Pod uplivom barbarskih naroda sredovječna je pravda bila vrlo stroga. Njihovo je shvaćanje, a ne kršćansko, uvelo u sudbenost srednjega vijeka oštrinu i okrutnost. Drugi je razlog ovoj oštrini slab uspjeh preventivnih mjera. Državna organizacija srednjega vijeka nije čvrsta kao u starom vijeku. Decentralizirana feudalnim sistemom i lošim prometnim sredstvima, nije država imala one snage u sudbenosti kao u rimskoj državi. Potrebne su bile, dakle, drakonske mjere da se uščuva red, a ta je pojava redovita kod svih primitivnih naroda.
Uska je veza između Crkve i države razlogom da su obje zajedno progonile zločine: Crkva zločine protiv države, a država zlodjela javne sablazni. Stoga i car Fridrik II (1215—1250) donio je zakon da državne vlasti imaju na smrt osuditi heretike, a ako li se pokaju, na doživotnu tamnicu. Njihova djeca ne smiju vršiti javnu službu. Psovačima se ima istrgnuti jezik da dalje ne psuju. To su civilni, a ne crkveni zakoni.
Kodeks Karla V određuje ove kazne: Psost protiv Boga i Bl. Djevice kazni se osakaćenjem ili smrtnom kaznom, ponovna pogreška svakako smrću, falsificiranje novca lomačom, i t. d.
Crkva je nastojala nagovoriti vladare na blagost u kaznama. Tako Klement IV prigovara Ljudevitu IX, kralju francuskom, što je oštre kazne odredio protiv psovača i moli ga da ih ublaži. U jedinoj papinoj državi nisu se progonili Židovi. I kad bi crkveni sud osudio heretika i ekskomunicirao ga, predajući ga državnoj vlasti da ga ona po svojim zakonima kazni, vazda je istu formulu uzimao koja je završavala ovako: »Predajemo ga državnoj vlasti koju najljepše i vruće molimo da postupa protiv krivca s dobrotom i milosrđem.«
Inkvizicija je, dakle, nastala u zajedničkoj odbrani Crkve i države. Već u Starom zavjetu bijaše naređeno da se kamenuju psovači i otpadnici. Novi zavjet nije određivao za prestupke tjelesne kazne, nego samo izopćenje iz crkvene zajednice. Kad je rimsko carstvo poprimilo kršćansku vjeru, onda je stalo goniti heretike kao zatočnike nemira. Carevi su smatrali vjerski zločin uperenim protiv države, i okorjele heretike zatvarali su u tamnicu, oduzimali im imanje i tjerali u progonstvo. Ovome postupku dali su najviše povoda manihejci radi svojih antisocijalnih načela. U to doba Crkva, pape, biskupi i sv. oci stoje na načelu: zašlace treba poučiti da se poprave, a ne ubijati, jer svatko ima slobodnom voljom primati kršćansku nauku.
Teško iskustvo XI-XII vijeka povodom nemira i anarhističkih i antisocijalnih načela patarena složiše papu Lucija III i cara Fridrika Barbarossu, i oni na saboru u Veroni god. 1184 odrediše kakav ima biti postupak protiv heretika. Crkvena je vlast imala istražiti i dokazati krivicu, a onda je heretika državna vlast preuzimala i kaznila ga po postojećim državnim zakonima.
Sinod u Tuluzi (1229) još je potanje uredio način traženja potajnih patarena.
Načela ovih zašlaca takova su bila da ih bez sumnje ni danas ne bi trpjela nijedna država.
Hereza albigenza se je osobito širila u XII vijeku po sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj. Širio je herezu Petar Valdus iz Liona. Zaštitnik mu bijaše tuluški grof Rajmund VI, potomak vođe prvoga krstaškoga rata. Inocent III pokuša albigenze riječju Božjom obratiti, ali bez uspjeha. Francuski kralj Filip II povede rat na Rajmunda. Albigenzi biše svladani i inkvizitorni sud za one predjele osnovan. Tako je nastala inkvizicija.
Pored spomenutih sabora u Veroni i Tuluzi još i sinoda avinjonska 1209 određuje odbor od tri lica (župnik i dva svjetovnjaka) u svakoj župi za potraživanje heretika.
Dok su na sjeveru kazne bile žešće, na jugu i u Italiji su blaže. Na smrt se ne sudi, već na gubitak dobara i građanskih prava.
Četvrti sabor lateranski, opći crkveni, određuje za osuđene od inkvizicije gubitak dobara i prava, a za pokajnike da imaju nositi posebno pokorničko odijelo (sanbenito) eda se lako raspoznaju. Osudu je imao izreći biskup ili njegov delegat, a to zato da ne bude nepravde, i u stvarima vjere je opet najkompetentniji biskup. Tek Grgur IX god. 1233 predade dominikancima inkvizitorsku vlast, i to 12 godina iza smrti sv. Dominika, koji se je borio protiv heretika samo molitvom i riječju Božjom. Papa je to učinio zato, što se nekoji biskupi nisu zdušno starali oko iskorenjenja krivih nauka. Eksekucija je i dalje ostala u rukama države.
Papa je zadržao za se pravo priziva. Inocent IV je potanje organizovao inkviziciju, koja se je iz Francuske raširila i u ostale zemlje. Kazne je odredio čisto crkvene (ekskomunikaciju, javnu pokoru), a samo najokorjeliji imali su se predati državnoj vlasti.
Bez sumnje bilo je zloporabe kod inkvizicije. Neki su inkvizitori bili preveć strogi, da je sam papa Grgur IX oduzeo u okolini Tuluze dominikancima inkviziciju. Mnogi su inkvizitori bili i ubijeni, a to je prouzrokovalo još gore neprilike. Koja je ustanova na svijetu a da je ljudi ne iskvariše? Svojevolji inkvizitora nije kriva Crkva, već oni sami, i oni se imaju a ne Crkva osuditi. Za ona doba inkvizicija je bila potrebna, jer bez nje bi se bio uništio svaki poredak. To je uvidio i sam, inače neprijatelj Crkve katoličke, Fridrik II i uzeo dominikance za inkvizitore u svojoj državi.
Imamo razlikovati dobro crkvenu od španjolske inkvizicije. Ova posljednja je crkveno-politička ustanova i u kasnije doba bijaše se izrodila, jer se izmakla ispod crkvenoga nadzora. Španjolsku inkviziciju je zaveo Ferdinand Katolički i Izabela Kastilska uz pristanak Siksta IV koji ju je bulom god. 1478 tehnički ustanovio.
Na Pirenejskom Poluotoku su od osmoga vijeka gospodovali Mauri. Digli su silne palače, škole, uzorno su obrađivali zemlju i bavili se znanošću. No narod od njih podjarmljen htio je slobodu političku i vjersku. Zato su nastale borbe. Kastilski, aragonski i portugalski kraljevi trijebili su zemlju od dušmana, a od 1212 god. ostade Maurima u ruci samo Granada. Ženidbom Ferdinanda Aragonskoga i Izabele Kastilske porasla je moć kršćana, i Granada bi osvojena. Maurima je ostavljeno na volju da se isele, ili pokrste, kad ne htjedoše mirno živjeti, već dizahu ustanke. Iseljenicima Ferdinand dade velike svote novaca za trošak. No pokršteni Mauri (Moriskos) kovahu i dalje urote i stajahu u vezi sa svojim sunarodnjacima u Africi.
S druge strane Židovi bijahu saveznici prije Maura, a kasnije Moriskosa. Njih je velik broj u Španiji još iz doba rimskoga. Bogatstvom ugledni kod Maura, bijahu doglavnici njihovih kalifa, a pokršteni za kršć. vlade, neki i biskupi postadoše.
No uza sve to i Mauri i Židovi ostadoše što ih prije bijahu, neprijatelji Španjolaca. Protiv njih je zavedena španjolska inkvizicija, koja je u ime kralja sudila. Kralj je imenovao inkvizitore i određivao postupak, i sudilo se je po civilnim zakonima. Inkvizitori su španjolski sudili ne samo u stvarima vjere, već i u političkim i civilnim zločinima (krađa, urota, ubojstvo i t. d.). U tome je razlika između španjolske i crkvene inkvizicije. Kod ove posljednje je u stvarima vjere papa bio vrhovni sudac, i na nj se je moglo prizvati.
Glavni i najpoznatiji inkvizitor bio je Torquemada. On je otkrio urotu Židova.
Kod španjolske inkvizicije bilo je zloporaba, osobito kad je državna vlast obrnula njezin oštrac protiv svojih političkih protivnika.
* * *
U našim zemljama nije onako tačno juridički organizovana inkvizicija kao na zapadu. No i u nas su se gonili heretici, osobito bogomili. U Bosni je bila zavedena i inkvizicija, i vodili su je franjevci. Po ostalim krajevima biskup sudi krivovjercima, ali i svjetovni sud ih kazni. Uopće u Hrvatskoj priznaje se samo katolička vjera, i inovjercima u teoriji ne priznaje se građansko pravo ni nastambe ni posjeda. Ni dalmatinski gradovi ne trpe krivovjeraca. Splitski štatut ne pušta da itko primi u kuću heretika, a tko ga primi, plaća 100 libara globe. U Trogiru je zakon da se heretik ognjem žeže dok se ne pretvori u prah.
Ugarski su kraljevi više puta zavojštili na Bosnu radi bogomilske hereze i tu su krvavi ratovi trajali od XIII vijeka do propasti kraljevstva 1463 godine. Madžar je pod izlikom ljubavi za čistoćom vjere imao na umu samo svoju političku korist, i dogodilo se je isto što i sa španjolskom inkvizicijom, Crkva je optužena radi tuđih grijeha.
I Zakonik cara Dušana ustanovljuje neku vrstu inkvizicije kad određuje: »Ako se obrete jeretik, da se žeže po obrazu, i da se prožene, i ktoli ga ima tajiti, i ta da se žeže.«


XXXV
Protestantizam

Babilonsko sužanjstvo i zapadni raskol imali su vrlo žalosnih posljedica. Prezrene pape nisu mogle uzdržati discipline u Crkvi, a k tome svjetovni duh i život zavladao je na njihovom dvoru osobito za papa humanista. Nastala je prava pustoš u kršć. životu. Sveti i uviđavni ljudi, crkveni i svjetovni, vapili su da se reformira kršćanski život počevši od papina dvora do posljednjega vjernika. Imao se je sazvati opći sabor da provede tu »reformatio in capite et in membris«, ali se je ipak zaziralo od koncila radi slaba iskustva sa bazelskim koncilom koji je bio pregnuo da krši papinska prava i digne se iznad crkvenog poglavice. I tako je ostalo sve pri starome. Da bi i to samo bilo, ali iz dana u dan sve je išlo na gore.
Kad nije došlo do reformacije, onda napeti duhovi dovedoše do vjerske revolucije.
Prava reformacija hoće da podigne moralni život u svim pravcima, hoće da utvrdi ljude u dobru i da sačuva riznicu vjere predane od apostola i dobro čuvane u Crkvi. Lutherova reformacija je proglasila nepotrebnim i uzaludnim dobra djela, a da je za spasenje dovoljna sama čvrsta vjera. On zabacuje sve što je dotada Crkva vjerovala, niječe sve sakramente, nekrvnu žrtvu, slobodnu volju čovječju, a da ne govorimo o vlasti rimskoga biskupa.
Ova pogubna načela srušila su temelj kršćanskoga života — vjeru, a nijesu dovela do moralnoga preporoda. Drukčije nije moglo ni da bude, ako je sama vjera dovoljna za spasenje, a dobra djela uzaludna! Luther piše prijatelju Melanhtonu 1 augusta 1521: »Griješi, i žestoko griješi, ali još čvršće vjeruj!« Martin Luther se je rodio 10 novembra 1483 u Eislebenu (Ajslebenu). Otac i majka su oštro s njim postupali, pa ga i do krvi bili. Učio je u Magdenburgu, Eisenachu i konačno na sveučilištu u Erfurtu pravo i filozofiju.
God. 1505 u njegovoj prisutnosti naglo mu umrije jedan prijatelj. To ga se teško kosnu, i on se za strašne oluje zavjetova da će ući u strogi red augustinaca. Ma da nije imao redovničkoga zvanja, ma da se toj njegovoj nakani protivio otac, a i prijatelji ga odvraćali od nje, on se ipak zatvori u samostan.
Luther je bio jaka tijela, odličnog uma, ali slaboga nervoznog sustava, bijaše skrupolozan.
Skrupoloznost je duševna bolest s koje čovjek i s najmanjega i ništetnoga razloga drži da je teško uvrijedio Boga, iako ga nikako ne želi uvrijediti. Ovakovi duševni bolesnici neprestano sami sebe muče pitanjima jesu li, nijesu li smrtno sagriješili. Skrupuli nijesu svetost, oni udaljujuju od svetosti, jer čine da dojadi čitav duševni život, jer dovode do zaključka da je nemoguće vršiti Božji zakon. Svi su skrupolozni tvrdoglavi, sami se u se uzdaju i hoće da budu apsolutno i fizički sigurni da su u milosti Božjoj.
Kad Luther nije mogao naći mira svojoj duši po svome receptu sileći se na askezu bez poniznosti i posluha prema starijima, onda je on potražio svoj put. Iako je on dobro poznavao Bibliju, to je njegova teološka izobrazba bila vrlo manjkava, a ni svetih otaca nije dovoljno poznavao. Htio je postati krepostan sam svojim silama, a to je nemoguće. Pouzdanje u vlastita dobra djela izdalo ga je, pa je on, i prije nego li se je počeo propovijedati oprost u Njemačkoj, u svom srcu već otpao od Crkve. Već kao 25-godišnji profesor filozofije g. 1508 na novoosnovanom sveučilištu u Wittenbergu i na predavanjima i u propovijedima širi svoju nauku: da je nemoguće svladati tjelesnu pohotu, čovjek ne može ništa dobro učiniti i sve što radi, sve je zlo, jer je njegova narav istočnim grijehom potpuno iskvarena; sloga jedina nada spasa jest čvrsta vjera u Isusa Krista i Njegove zasluge, pa zato su naša dobra djela uzaludna, beskorisna, nepotrebna. Tu nauku on zove pravim evanđeljem. A ipak u pravom Isusovom evanđelju stoji pisano: »Ako hoćeš postići život vječni, vrši zapovijedi!« (Math. XIX, 16). U svojoj poslanici Sv. Jakov čisto bistro piše: »Vjera je bez dobrih djela mrtva«. Ovu poslanicu Luther naziva slamnatom, jer mu je s malo riječi obarala svu nauku!
Nije, dakle, Lutherovu pokretu kriv oprost, što ga je odredio Julije II i Leon X. Luther je svoju nauku već 1508 godine zamislio.
Doskora nadade se Lutheru prigoda da svoju nauku proširi među njemačkim narodom.
Papa Julije II želio je podignuti u Rimu veličanstvenu crkvu sv. Petra i Pavla i raspisao je oprost od vremenitih kazni za grijehe onima koji uz ispovijed i pričest još pridonesu i za gradnju ove crkve kakav dar.
U Saskoj je oprost propovijedao dominikanac Tetzel (Tecel) vrstan propovjednik, no ne vazda razborit. Nije uvijek dovoljno bio protumačen oprost puku, pa je prosti svijet više puta mislio da novčanim darom kupuje oprost od grijeha, što je posve protivno nauci Katoličke crkve, a i samoj namjeri Tetzelovoj. No ne treba krili, nekoji su propovjednici počinili zloporabe.
Kad je Tetzel počeo u blizini Wittenberga propovijedati, diže se Luther dan prije Svih svetih i pribi 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu izjavivši da ih je spravan braniti. Nekoje su teze uperene protiv oprosta i zloporaba, a druge niječu vlast Crkvi otpuštati grijehe. (Kojima otpustite grijehe biće im otpušteni, a kojima zadržite biće im zadržani). Štaviše, jedne teze ističu da je nepotrebna ispovijed i pokora za grijehe. Član 39 uči da sakramenat ne daje milost, već sama vjera. Doskora biše teze prevedene s latinskog na njemački i rasturene na sve strane, što je očit dokaz da Lutheru nije bilo stalo do Tetzela i njegova propovijedanja, već je on uhvatio zgodnu priliku da udari na Crkvu, a na to se je odavno spremao. Sada se digoše sa svih strana i protivnici i branitelji Lutherovi.
Kad je dopro glas o ovome pokretu do Rima, papa Leon X pozove u Rim Luthera, no na molbu Fridrika, carskoga izbornog kneza i zaštitnika Lutherova, pristao je papa da Luther u Njemačkoj (u Augsburgu 1518) odgovara za svoju nauku papinu poslaniku Kajetanu. Kajetan, odličan teolog, zahtijevao je od Luthera da opozove svoje zablude, osobito sedmu tezu koja glasi: »Ne čini pravednikom grešnika sakramenat, već vjera u sakramenat«. No Luther nije htio ništa opozvati, šta više u prepirci ustvrdio je i gore hereze. Stade učiti da je izvor vjere samo Sv. pismo, koje može jednako tumačiti prosta mlinarica kao i papa. Tim je zanijekao auktoritet Crkve i otvorio vrata subjektivizmu u vjerskim pitanjima t. j. možeš vjerovati što i kako hoćeš bez obzira na objektivnu istinu.
Mučke ode Luther iz Augsburga i upravi priziv »na papu slabo obaviještena — eda se bolje obavijesti«. No doskora se protiv pape pozove na crkveni sabor. To je stara igra svih novotara da se najprije pozovu na papu, a kad im on ne potvrdi nauke, onda su najžešći njegovi neprijatelji. Još jednom pokuša Leon X smiriti duhove i posla svoga komornika, rođena Nijemca, Karla Miltitz (Miltic) saskom izborniku ne bi li smirio Luthera. Ovome obeća Luther šutjeti, ako zamuknu i njegovi protivnici. Tom prigodom pisa još papi da nigda nije naumio dirati u auktoritet Crkve. Međutim u isto doba piše svome prijatelju Spalatinu: »Ne znam je li papa Antikrst ili njegov apostol!«
Da pouči kršćane o pravome značenju oprosta, papa izda bulu 6 novembra 1518 koja je tumačila oprost. Mislio je tako zapriječiti dalje smutnje. No već je jasno bilo da nije Lutheru stalo do oprosta, već da je njegova namjera posve druga. To dokaza i javna njegova prepirka i Karlstadtova (Karlštat) s dr.om Eckom (Ekom) u Leipzigu (Lajpcigu). Karlstadta dovede dr. Eck u škripac, i tada svome prijatelju priskoči u pomoć Luther. No i on bi pobijeđen tako, da je prijatelju Melanhtonu pisao; »Mi smo bili potpuno pobijeđeni«. Međutim na toj prepirci Luther izjavi: 1) da čovjek nema slobodne volje, 2) papina vlast nije božanskog porijekla, već ljudskoga, 3) i crkveni koncili mogu pogriješiti, 4) jedini izvor vjere je Biblija. Sad se digoše nekoja sveučilišta, pa i saski knez Juraj i njegov tajnik Eiser (Ajzer) protiv Luthera, a papa bulom »Exsurge Domine« osudi 41 tezu njegove nauke i zaprijeti se da će ga ekskomunicirati, ako za 60 dana ne opozove svoje zablude.
Luther se tada ogleda za saveznicima. Izdade poslanicu »Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda« zatim spis »O babilonskom sužanjstvu« i »O kršćanskoj slobodi«. U tim spisima je posve žestok u napadajima na svoje protivnike i na papu, a uz ostalo provodi potpunu revoluciju vjersku i socijalnu.
Caru obećaje papinu državu, plemiće pozivlje da otmu biskupska imanja, svećenicima i samostancima ukida celibat i zavjete, puku poručuje, da se ne treba ispovijedati ni davati desetinu. Ide dalje u zabludama i veli da ne postoji svećenički red, već su svi vjernici jednaki, svi su kršćani svećenici, ukida nekrvnu žrtvu u sv. misi, jer da je to idolopoklonstvo i niječe realnu prisutnost Spasiteljevu u sv. pričesti.
Time je došao do kraja svih hereza. Više ništa se nije imalo oboriti.
Papinu bulu koja je osudila njegovu nauku spalio je zajedno sa knjigom crkvenoga prava pred gradskim vratima Wittenberga 1520 godine.


XXXVI
Preporod Crkve

Dugo se je vapilo sa sveopćim koncilom, ali rat između Njemačke i Francuske i druge nepovoljne političke prilike priječile su da se sastanu crkveni oci. Konačno papa Pavao III sazove koncil. Ovaj koncil u Tridentu trajao je uz veće prekide od godine 1545—1563. Najznatniji je ovaj koncil obzirom na plodove i jednodušnost koja je u njemu vladala. Već u prvoj sjednici odredi sebi koncil zadaću 1) utvrditi vjerske istine, mir i jedinstvo Crkve, 2) reformirati život crkvenih ljudi i običnih kršćana.
Redom je osudio sve zablude Lutherove i točno je odredio što se ima vjerovati osobito obzirom na vjerske istine koje je Luther napao.
Dalje je na tom koncilu utvrđeno da je izvor vjere Sv. pismo i crkvena tradicija, da se Sv. pismo tumači suglasno sa sv. ocima. Osobito je potanko razjašnjena nauka o istočnom grijehu i o milosti posvećujućoj. Dokazalo se je da Crkva od apostolskih vremena drži sedam sv. sakramenata — i u osobitoj časti sv. pričest i nekrvnu žrtvu — sv. misu. Općenito i opet posebice se je raspravljalo potanko o svakome sakramentu. Nadalje utvrdila se je iskonska nauka Crkve o čistilištu, štovanju svetaca, a napose o osobitom štovanju Majke Božje, koju je Crkva uvijek najviše iza Gospodina Boga štovala. O svemu ovome izdala se je jasna i točna »Tridentska vjeroispovijed«, na koju se i danas svaki svećenik zaklinje pri primanju službe.
Izdao je koncil i dekret o reformi života vjernika i svećenika. Biskupi i svećenici moraju stolovati u području svoje službe, vršiti točno svoju dužnost, moliti brevir, misiti, propovijedati i katehizirati. Ne čine li toga, gube dohotke svojih beneficija, U svakoj se biskupiji ima osnovati sjemenište za dobar odgoj i nauk svećeničkoga podmlatka. I redovi su reformirani. Glede ženidbe je određeno da se imaju držati tri napovijedi prije vjenčanja, a samo vjenčanje će se održati pred barem dva svjedoka i svećenikom.
Koncil nije udovoljio želji carevoj da se dozvoli svećenicima ženidba, a svjetovnjacima sv. pričest pod objema prilikama. Car je mislio da bi se tako protestanti povratili u krilo Crkve. Tridentski su oci znali vrlo dobro da nisu to razlozi otpada protestanata, koji su samu bit Crkve zanijekali, i da ništa ne bi koristilo u tome popustiti.
Kralj Ferdinand I, brat carev, poslao je na koncil Đura Draškovića, ondašnjega pečujskog biskupa koji je kasnije postao zagrebački biskupi napokon kardinal. Drašković se je proslavio kao izvrstan govornik na koncilu.
Papa Pijo IV potpisa sve odredbe koncila, a nato se one vrlo brzo provedoše po katoličkim zemljama. Koncil je preporodio Crkvu. Kao da je nestalo starih ljudi i mana. Sveti ljudi koji su dotada bili u pozadini najednom dođoše u prve redove, i osjeti se plodna moć njihovoga djelovanja. Pape u svemu prednjače.
Pijo V Sveti izdade »Rimski katekizam« po kojem je zatim uredio manji pučki katekizam sv. Petar Kanizije. To je knjiga svega što kršćanin ima vjerovati i djelovati, a pisana je jedro, jasno i točno. Reformirao se je još misal i brevijar. Grgur XIII prema odlukama koncila uređuje kalendar i organizuje misije, kojima će Crkva među poganima nadoknaditi gubitak otpalih naroda.
Siksto V, najpopularniji papa, u djetinjstvu dalmatinski pastir, postaje pastir Kristova stada u starosti. On izdade ispravljenu »Vulgatu«, uvede red u Italiji, pobrinu se i za gospodarski napredak njezin.
Za papama eto svetih biskupa koji ukratko preobraziše svoje biskupije uvedavši kršćanski život onamo gdje su donedavna poroci vladali. Sv. Karlo Boromejski izliječi rane svoga stada u milanskoj biskupiji, razdijeli ubogima svoju bogatu očevinu i sve nadbiskupske dohotke, a za kuge u Milanu on ide od kuće do kuće pohađajući bolesnike i nevoljnike i noseći duševnu i tjelesnu utjehu.
Sv. Frano Saleski trudi se u Švicarskoj gdje Crkvi povrati preko 70.000 kalvinista. Od njega potječe red Salezijanaca koji su vrlo zaslužni za odgoj mladosti. Sv. Vinko Paulski utemelji red milosrdnih sestara, tih apostola najpožrtvovnije ljubavi kršćanske, tješiteljica najnevoljnijih ljudi u bolnicama.
Sv. Filip Neri kupi zapuštenu djecu da ih kršćanski odgoji.
Još je mnogo redova i kongregacija niklo iza sabora tridentskoga, ali jedan ih je sve nadmašio, to je red isusovaca. Osnovao ga je sv. Ignacij Lojola, španjolski vitez. Vojnik daje redu čisto vojničku disciplinu s odlučnom pokornošću Crkvi i starješinama, a s lozinkom: Sve na veću slavu Božju. Njemački su vitezovi otpali od katoličke crkve pod voćstvom Albrehta Brandeburškoga, jer su nosili željezni mač, a nastupili su na bojno polje vitezovi duha i uma. Oni uzeše u svoje ruke odgoj mladeži i njihove škole. Posvetiše se misijama i po svim stranama svijeta pronose svijetlo vjere, a da ne napustiše ni u Evropi propovijedanje riječi Božje. Lijep broj svetaca diči ovu družbu. Tri su Isusovca tri zaštitnika mladeži. Hrvat bl. Marko Križevčanin proslavio se je svetim životom i mučeničkom smrću († 1620).
Na ovaj se je način reformirala Crkva, učvrstila se vjera i pridiglo kršć. ćudoređe.


XXXVII
Širenje Lutherove nauke

Bula papina izrekla je osudu nad Lutherom, i sad je imala i država izreći svoju. No car Karlo V, inače uvjeren katolik, bio je zapleten raznim političkim neprilikama i nije mogao odlučno postupati kako je želio. Sazove god. 1521 državni sabor u Worms kamo dođe i Luther dobivši »salvum conductum« od cara. Kad ne htjede opovrći svoju nauku, bi mu zabranjeno propovijedati, a zatim izdan je t. zv. wormski edikt, kojim je Luther udaren državnim progonom. Na povratku iz Wormsa bi Luther uhvaćen i odveden u Wartburg. To je upriličio njegov zaštitnik saski izbornik Fridrik da ga spasi od progona. Tu je on prevodio Sv. pismo, koje je inače svojim primjedbama na svoju tumačio ondje gdje je vidio da se Sv. pismo protivi njegovoj nauci. I prije njega bilo je njemačkih prijevoda Sv. pisma. Tako n. pr. 1300—1500 ima 16 potpunih prijevoda Biblije, a od 1466 do Lutherova osamnaest.
U Wartburgu, po vlastitom priznanju, dolazile su mu misli: »Jesi li ti sam pametan, a svi se drugi varaju? Tako dugo su se varali? A ako se varaš i tolike u bludnju zavodiš, i oni će biti osuđeni na vijeke? Tko te je poslao?«
Posljedice njegove nauke doskora se javiše. Njegov prijatelj Karlstadt na čelu svojih pristalica poplijeni, poruši crkve, oltare i sv. slike, jer da o tim stvarima nema spomena u Sv. pismu.
Doskora se pojaviše i anabaptiste sa potpuno komunističkim programom, pa zabaciše i samo Sv. pismo, jer da svakoga Duh Sveti nadahnjuje i bez Sv. pisma. Luther je srušio auktoritet Crkve, pa oni koji su ga slijedili i bili dosljedni, morali su doći do tih zaključaka. Iz Wartburga poleti Luther u Wittenberg da umiri novotare.
Na jednom kraju je oganj ugušen, ali planu na drugom. »Kršćanska sloboda«, po kojoj nije kršćanin dužan pokoravati se crkvenoj vlasti, dala je primjer kako mu nije nužno, pokoravati se ni svjetovnoj. Zato ustadoše siromašni vitezovi da pograbe crkvena imanja, a seljaci plemićka. Sam negdašnji župnik u Zwickau (Cvikau - Saska) Toma Münzer (Mincer) stavi se na čelo seljaka u Tiringiji htijući provesti novo »kraljevstvo Kristovo« u potpunoj jednakosti. Nema tu privatnoga vlasništva, nema nikakve vlasti. Luther je kušao primiriti seljake, ali uzalud. Onda on uze putiti plemstvo »protiv razbojnika seljačkih« da »premlate bijesne pse«. Oko 50.000 seljaka je zaglavilo.
Međutim su mnogi crkveni ljudi otpali od Crkve, poženili se i crkvena dobra zadržali kao svoju baštinu. Tako i Albreht Brandeburški priđe k Lutheru, ali Prusku kojom je upravljao kao veliki meštar njemačkoga reda, zadrža i dalje u svojoj ruci primivši je kao leno poljske krune.
Da se smire prilike u državi, bi sazvan sabor u Speier (Špajer) 1529 god. Tu bi određeno da se Wormski edikt — dakle zabrana Lutherova nauka — ima provoditi u onim zemljama gdje se je i dosada provodio, a gdje je nova nauka preotela mah, ne smije se braniti katolicima vršiti vjerske dužnosti. Tako će biti do novoga crkvenog koncila. Protiv ovih mjera protestovaše luterovci, i od tada se zovu protestanti.
Nakon dovršena rata s Francuskom i nakon svoga krunjenja za rimskoga cara u Bologni (Bolonji) (posljednji okrunjeni rimski car) mislio je Karlo V da će lako slomiti otpor protestanata. Sazove god. 1530 sabor u Augsburg i pozove protestante da predadu pismeno članke svoje vjere. Tu »augsburšku konfesiju« sastavio je Melanhton, a odgovorio je na nju dr. Eck. Većina staleža nakon pročitanoga jednog i drugog pisma dadoše pravo Ecku, našto car odredi da se povrate crkve i samostani oduzeti katolicima i još zaprijeti da će svoju dužnost učiniti kao branitelj Crkve i postupiti protiv novotara. Na ovo protestanti odgovoriše savezom u Smalkadenu, gdje ugovoriše da će se zajedno braniti protiv cara. Kako su u to doba Turci osvojili gotovo svu Ugarsku i išli na Beč, car da pomogne svome bratu Ferdinadu (na Cetinu izabranom kralju Hrvatske) sklopi sa protestantima mir u Nürnbergu. Tu je car pustio na miru protestante i ustanovio da se sve razmirice urede na crkvenom općem koncilu.
Uprkos tome planuo je rat između cara i šmalkadenskoga saveza baš u doba kad se je održavao koncil u Tridentu na koji ne htjedoše niti doći protestanti. Rat je svršio mirom u Augsburgu god. 1555. Tim je mirom priznata protestanska vjera u Njemačkoj, no ako koji crkveni dostojanstvenik prijeđe na protestantizam, gubi službu i imovinu, koja pripada Crkvi (reservatum ecclesiasticum).
Luther je umro 1546 godine.
Katoličkoj vjeri ostadoše vjerne austrijske zemlje i Bavarska.
U Njemačkoj teški ratovi radi protestantizma dokončaše se tek westfalskim mirom 1648 godine.
Osim Luthera javiše se i još dva reformatora. To su Zwingli i Kalvin. Obadva su djelovala u Švicarskoj.
Zwingli se slaže s Lutherom u glavnom. Razlika je u shvatanju sv. pričesti. Dok Luther uči da se zajedno s kruhom i u kruhu nalazi i Isus prisutan, Zwingli uči da je pričest samo uspomena na posljednju večeru. Kalvin uči predestinaciju, a o pričesti da se primanjem njezinim dobiva samo posebna jakost od Isusa. Zwingli je htio silom pokoriti katoličke kantone, no pogibe u boju kod Kappela godine 1531. I Kalvin je najoštrije progonio svoje protivnike.
Ove tri »reformatorske« nauke proširiše se poglavito po germanskim zemljama. U Engleskoj je iz početka Henrik VIII pobijao protestantizam, ali taj »branič vjere« na koncu otrgnu cijelu Englesku od Rima, jer papa nije htio odobriti njegova razvoda braka. Kasnije se je Kalvinova nauka proširila po Engleskoj za Eduarda VI. Engleska Crkva priznaje biskupsko dostojanstvo i zato se zove episkopalna. U Škotskoj se je uvriježila za Jakova VI, sina katoličke kraljice Marije Stuart, prezbiterijanska Crkva koja ne priznaje biskupskoga dostojanstva. Irska je ostala vjerna Katoličkoj crkvi.
Kalvinci su se raširili po Francuskoj iz obližnje Švicarske i prozvali se hugenotima (igenoti). Prouzrokovali su žestoke građanske ratove između katoličkih Giz-a (Guise) i Burbonaca, pristalica igenotskih. Ove borbe dovedoše do Bartolove noći 1572 kad je mnoštvo igenota, ali i katolika, osobnih neprijatelja kraljičinih pobijeno po nalogu kraljice - majke Katarine Medici.
Nantski edikt za Henrika IV dao je slobodu inovjercima, ali ga je ukinuo Ljudevit XIV, a god. 1787 Ljudevit XVI izjednačio je igenote s katolicima.
U Švedskoj i Norveškoj i Danskoj katolici su se opirali novotarijama, ali polovicom XVI vijeka kraljevi tih zemalja Gustav Wasa god. 1523 i Kristijan III god. 1536 silom ih prevedoše na protestantizam. Danas katolici tamo ne imaju građanske ravnopravnosti s protestantima. U Nizozemskoj se je protestantizam uvriježio prenesen iz Engleske i Francuske.
U Poljskoj je katolička vjera uspješno odbila bujicu protestantizma. U Madžarskoj se raširi za građanskih i turskih ratova najprije Lutherov, a onda Kalvinov nauk.


XXXVIII
Jeka protestantizma

Protestantizam je unio potpunu zabunu u duhovni život.. Izvrgnuvši ruglu i preziru poglavarstvo Crkve, proglasivši slobodu pojedinca čovjeka u stvarima vjerskim, protestantizam je zasadio klicu iz koje nikoše nove nauke. To su redom ove:
1. Jansenizam. Već je Luther proglasio da čovjek nije slobodan u svojim djelima, a Kalvin je pošao korak dalje i logički zaključio da onda ne može zaslužiti ni kaznu ni nagradu, i stao je naučavati nauku o predestinaciji. I među onima koji su ostali u krilu Katoličke crkve bilo je ljudi što su naginjali više manje ovoj nauci. Profesor na sveučilištu u Luvenu (1551) Bajus bio je žestok neprijatelj skolastike i stao je učiti da je iza istočnoga grijeha čovječja sloboda ništetna, njoj se čovjek može služiti samo da griješi, a nikako da prima milosti Božje i prema tome čovjek ne može zaslužiti nebo. Ovo je čista Kalvinova teorija samo zavijeno iskazana. Crkva ju je osudila, i Bajus je umro u miru s Crkvom. Iza njega njegov odlučni pristaša Kornelije Jansenius, također profesor u Luvenu, i kasnije biskup u Ypernu, napisa raspravu »Augustinus« koja se je štampala dvije godine iza auktorove smrti. U njoj Jansenije naučava da je čovječja sloboda ništetna, jer i dobro koje čovjek čini nije djelo njegovo, već milosti koja ga sili na dobro. Zato nitko se ne može oprijeti milosti. Neke zapovijedi Božje nemoguće je obdržavati.
Jansenisti su zahtijevali izvanrednu strogost, hvalili se »unutrašnjim kršćanskim životom« i prezirali vanjske oblike pobožnosti. Osuđivali su često primanje sv. pričesti, što su inače isusovci zagovarali. Ovu nauku osudi Inocent XI, ali se jansenisti ne pokoriše tvrdeći da se ta nauka ne nalazi u »Augustinusu« i porekoše Crkvi pravo da odlučuje o faktu nalazi li se uistinu koja nauka u osuđenoj knjizi, ili ne. U odbranu jansenista ustade i glasoviti Paskal napadajući isusovce. No Crkva ne popusti. Iselivši se iz Francuske, osnovaše jansenisti u Utrechtu (u Nizozemskoj) svoju shizmu davši rediti i posebne biskupe od nekoga suspendiranoga biskupa. Osuđeni od vatikanskoga koncila, spojiše se sa starokatolicima.
2) Galikanizam. Protestantizam je učinio državu svemoćnom, protestantski vladari dobili su i državnu i vjersku vlast u svoje ruke. Ovo nije moglo ostati bez utjecaja i na katoličke vladare. Nestalo je one sinovske odanosti prema Crkvi koja je više manje gojila se u srcu sredovječnih kraljeva. Vladari XVII i XVIII vijeka hoće da skuče slobodu Crkve. U tome će im prednjačiti i »le roi soleil« Ljudevit XIV u vanjštini »najkršćanskiji« vladar, a uistinu autokrata.
Francuski kraljevi u XII vijeku, jer su bili osobito odani Crkvi, zadobiše osobite povlastice. Za ispražnjenih biskupskih stolica oni su primali biskupske dohotke i podjeljivali neke crkvene časti izuzevši one koje su spojene s dušobrižničkom službom. No i ove privilegije nijesu vrijedile po cijeloj državi, nego samo u sjevernoj Francuskoj. Pomalo se stalo sve ovo shvaćati kao pravo francuske krune i protezati se na svu državu. Odatle ove povlastice biše prozvane regalia.
Ljudevit XIV dade proglasiti regalia državnim zakonom. Poslušan kralju francuski kler pokorno primi na znanje kraljevu odredbu. Usprotiviše se samo dva biskupa. Inocent XI branio je ovu dvojicu od kraljeve samovolje i od drugih biskupa. Sukob se je sve više oštrio dok napokon skupština staleža sasvim u duhu Filipa Lijepoga ne glasova četiri t. zv. galikanska članka, koja je Bosue (Bossuet) ublažio koliko je mogao. Galikanski članci zahtijevaju neodvisnost francuske Crkve, papi ne priznaju u vremenitim stvarima nikakve vlasti, koncil je nad papom, a odluke njegove i u stvarima vjere može koncil promijeniti. Nakon duge i ljute borbe opozva Ljudevit XIV ove članke, ali su se njihove ideje uvriježile u Francuskoj i opet će se javiti za Napoleona I.
Galikanizam bi htio jedinu, katoličku (sveopću) Crkvu rastrojiti.
3) Febronijanizam. Za galikanizmom se je poveo u Njemačkoj Nikola Hontheim, pomoćni biskup u Trijeru. Pod pseudonimom Febronij napisao je knjigu (1763) »O ustrojstvu Crkve«. Tu je iznio ove ideje: Papa je poglavica Crkve samo po časti i dužnost mu je bdjeti nad disciplinom i čistoćom nauke. Dužni su ga vjernici slušati u pitanjima vjere i morala, ako se njegovim odlukama ne usprotivi sveopći sabor, kojemu je i on podložan. Pravo imenovati biskupe on je uzurpirao kao i prevlast nad cijelom Crkvom, zato trebaju biskupi opet preuzeti svoja prava, jer oni su jednaki po vlasti papi. No ni oni opet nisu ništa drugo nego punomoćnici svih kršćana kojima je jedino Krist dao vlast u Crkvi.
Mnogo prašine uzvitla ova knjiga, a svjetovni vladari objeručke prihvatiše njezinu nauku.
Nadbiskupi - knezovi Trijera, Mainza i Kolna oslanjajući se na ovu nauku god. 1785 opriješe se ustanovljenju nuncijatura papinih u Njemačkoj. U Emsu uglaviše nekoliko točaka koje su zabranjivale priziv na Sv. stolicu i da redovi ne smiju stati u doticaju sa svojim starješinama u inostranstvu (Rimu). Dispense, koje su dosada biskupi davali po ovlaštenju papinu, unaprijed će davati po svojoj vlastitoj moći, a pisma i naredbe papine nemaju snage u Njemačkoj bez privole biskupa.
Ovi nadbiskupi ipak su jedan za drugim odustali od svoje nauke od straha pred revolucijom od koje se je tamo preko Rajne žarilo nebo.
4) Jozefinizam. Febronijeva nauka našla je oduševljena pristašu u caru Josipu II koji je htio svoju državu urediti po propisima francuskih enciklopedista. Josip II je mislio da će osobito podići blagostanje države, ako oduzme Crkvi sva prava i imanja, te ju učini pokornom službenicom države. Uzorom mu je Petar Veliki. Sustavno ide za tim da zatre trag svakoj crkvenoj ustanovi. Samo utoliko trpi Crkvu i svećenstvo, ukoliko će od njih imati koristi za svoj program. Okružio se je savjetnicima koji su bili neprijatelji Katoličke crkve.
Glavne njegove »reforme« koje je proveo u Austriji i ugarsko-hrvatskoj kraljevini ove su:
Uveo je »placetum regium« (kraljevska privola) po kojem se papine i biskupske poslanice ne smiju proglasiti bez njegove dozvole. Biskupi će davati dispense po svojoj vlasti i ne trebaju za to pitati dozvolu u Rimu. Ukida samostane koji se ne bave dušobrižništvom, obukom i njegom bolesnika, i od njihove imovine osnova vjerozakonsku zakladu za plaću svećenstvu. Određuje koliko će svijeća goriti pri službi Božjoj, koji se blagdani imaju ukinuti, uvodi novo bračno pravo, koje se u mnogočem ne slaže sa crkvenim, i u bračnim juridičkim poslovima ne priznaje Crkvi nikakve vlasti.
Da sve ove ideje u život privede, potrebno mu je odano svećenstvo i zato ukida sjemeništa koja su postojala u pojedinim biskupijama, a osniva centralna sjemeništa gdje će se đaci pod državnim nadzorom i prema državnim interesima odgajati od ljudi koji su ili protivni Crkvi ili su za svjetovne interese zatajili načela koja bi kao svećenici morali ispovijedati.
Josip je pred smrt opozvao mnoge svoje odredbe, ali kasno, jer su one već uštrcale otrov u državni organizam. Belgija ne htjede poslušati cara i odmetnu se od njega.
Ovo oduzimanje svake vrhunaravne oznake društvu ljudskome glasnici su novoga doba u kojem će gospodovati racijonalizam koji će nastojati i iz društva i iz srca ljudskoga istisnuti svaku ideju o Bogu.


XXXIX
Racijonalizam

Povijest je skup događaja koji se ne nižu ludim slučajem, već ili ih niže u dobru Providnost Božja, ili se u zlu nižu neumoljivom logikom.
Vidjeli smo u dosta prilika kako se očituje prst Božji u povijesti Crkve katoličke, ili kako Bog ljudskome elementu koji se diže protiv Njega pušta da ga činjenice samom logikom dovedu do apsurda, do nemogućnosti da dalje bježi od svoga Stvoritelja.
Humanizam je uzeo za glavni cilj da odgaja čovjeka bez obzira na nebo, protestantizam niječući slobodnu volju, a puštajući mu sve na volju, otvorio je vrata svim mogućim naukama i nazorima o čovjeku.
Iz ovih dvaju izvora potiče racijonalizam i bezvjerstvo današnjega doba.
Lišivši kršćane nepogrešivoga učitelja i bacivši ih u vir najoprečnijih i svojevoljnih mišljenja i sama sebe je lišio protestantizam svakoga auktoriteta. Nizalo se sve redom. Engleski kraljevi neće da slušaju Crkvu, a sami su najokrutniji despoti i tirani, Luther se nameće za učitelja, ali ni jedni ni drugi nemaju vlasti da govore u ime Božje, i zato duhovi koji se drže prosvjećenima traže sami istinu koju ne nalaze u protestantizmu. Nažalost ne pođoše pravim putem već stramputicom. Ne zadovoljivši uma u sektama svoje vjere, odbacuju uopće kršćanstvo. Oduzimlju mu karakter svrhunaravni i proglasuju ga čisto naravnom vjerom.
Nikla je ova »naravna religija« u Engleskoj. Tamo je Herbert († 1648) držao za vjersku istinu samo ono u čemu se svi ljudi slažu, a to su ove istine: postoji Bog, postoji vječna nagrada i kazna, i zato treba činiti dobro i bježati od zla. Drugo se sve zabacuje.
Kad se je jednom odijelilo ćudoređe od vjere i kad se je zanijekala vrhunaravna objava, otvoren je bio put čistom materijalizmu i egoizmu. Lok (Locke) u svom »Pokusu o čovječjem razumu« tvrdi da sve znanje potječe od čovječjega osjećanja. Sve naše predodžbe o nestvarnom svijetu samo su tvorevina naše duše, a mi ne znamo jesu li one istinite. Vjerske istine utoliko prima, ukoliko se slažu s razumom, a za Loka se sve kršćanske istine slažu s razumom. Zlo je u tome što je Lok za sudiju vjerskim istinama stavio ljudsko osjećanje, koje je nesigurno. No nasljednici Lokovi idu logički korak dalje. Oni odbacuju kršćanstvo i Bibliju, jer kažu da im se ne slažu s razumom. Oni su čisti »deisti« t. j. vjeruju u osobnoga Boga, no taj nema nikakvoga utjecaja na tok događaja u svijetu i svemiru niti ga je briga za ljude. Tako uči Šefzbere (Shaftesbury † 1713).
Englezi su u teoriji zanijekali kršćanstvo, no oni su prema njemu više indiferentni nego neprijateljski. Učenici će mu njihovi u Francuskoj navijestiti rat do istrage.
Već je Ljudevit XIV htio da mu sve služi za uveličanje kraljevskoga veličanstva, pa i crkveni ljudi.
Nije se obazirao na crkvene zakone ni u javnom ni u privatnom životu. Iza njegove smrti raskalašenost regenta Filipa Orleanskoga, zatim kralja Ljudevita XV i plemstva doprla je do krajnih granica. Kako se ni svećenstvo nije u Francuskoj očuvalo bez mana, to je društvo dalo gradiva satiričaru Volteru (Voltaire) koji je, ne razlikujući ljude od institucije, navalio na Crkvu tolikom mržnjom, da je pogrdama obasuo i ruglu izvrgao sve što je kršćaninu sveto. Poznata je i njegova riječ: »Uništite besramnicu.« Tim je nišanio na Crkvu, a sam je proglasio egoizam jedinim poticajem svega djelovanja. Kako je bio zaista nadaren po prirodi, to je uspio da zavede svojim sarkastičnim pisanjem površnu inteligenciju sve do dana današnjega. No njegovo proročanstvo: »Do dvadeset ćemo godina pjevati sprovod Bogu« i »Dvanaest apostola je utemeljilo Crkvu, a ja ću je sam srušiti«, nije se ispunilo. Crkva je pregazila i Voltera kao i tisuće svojih protivnika, i on je u najgroznijem očaju umro upravo dvadeset godina iza svoga proročanstva (1778). Fridrik II, njegov prijatelj i zaštitnik, reče o njemu: »Šteta je što je s tako velikim genijem bila spojena tako nevrijedna duša!« Ipak je Volter želio da njegovi lakaji idu u Crkvu, jer izgube li vjeru, boji se da ga ne zadave. Potpuni su materijaliste i praktični i teoretični, enciklopedisti, na čelu im Didro (Diderot). U prikazivanju cijeloga znanja pobijaju oni svaku vjeru i vrhunaravne pojave. Mislili su naukom postići ono što je Volter kušao kao književnik i publicista.
Kako je duhovito izrugavanje vjere bilo u modi, to su se čitali spisi ovih pisaca po cijeloj Evropi, a i sami vladari se otimali za prijateljstvo Volterovo. Sami sebi su kopali grob.
Dok se je racijonalizam držao nauke i nijekao vjeru, dotle se je činio neopasnim za državu, ali on će uzeti u svoje ruke i rješavanje socijalnoga pitanja, on će obraditi i građansku nauku. Eto Monskje-a (Montesquie) i Rusó-a (Rousseau). Prvi u »Lettres Persannes« (Perzijski listovi) izvrgnu ruglu državu i ondašnje društvo, dok u »L'esprit des lois« (Duh zakona) prikazuje ustavnu monarhiju kao najbolji oblik države.
Kad su ondašnji pisci izvrgli ruglu cijelo društvo i sve ustanove, trebao je samo jedan logički korak dalje i reći: »Srušimo sve što je čovjek kulturom i civilizacijom sagradio, i vratimo se k prirodi!« To je učinio Rousseau u svom »Emilu« naučavajući da je najsavršeniji od svih ljudi — divljak.
U »Contrat social« (Društveni ugovor) udara po ondašnjoj državnoj formi. Iako je u teoriji priznavao Boga i prekogrobni život, ipak u praksi njegova nauka nije daleko od materijalističkih enciklopedista.
U zemlji protestantizma, u Njemačkoj, racijonalizam je našao još plodnije tlo. Tu ga je osobito podupirao pruski kralj Fridrik Veliki, zaneseni pristaša »prosvjetiteljstva«. Tamo je teologija protestantska grdno zabrazdila pod uplivom prosvjetiteljstva. Kršćanska je moralka proglašena nesposobnom da popravi ćudoređe, i zato treba novi moral »razuma«. Puk koji je još pohađao crkve treba priličiti »razumnom štovanju Boga« i zato u crkvi se čitaju samo »korisni« odlomci Sv. pisma, i po njima se propovijeda. Tako n. pr. betlemska štalica služi za temu govora u crkvi o timarenju blaga, polazak pobožnih žena k grobu Isusovu daje prigodu da poučiš puk o koristi uranka, a ulazak Isusov u Jerusalim o vrijednosti i čuvanju šume.
Protestantski teolozi stadoše tumačiti Sv. pismo racijonalistički: zanijekaše čudesa pa izbaciše iz njega sve što te sjeća svrhunaravnoga djelovanja, a dosljedno tome zanijekaše božanstvo Isusovo, Uskrsnuće, i Isus postade u njih samo »mudrac nazaretski«. Tako od XVIII vijeka pa do XX naučavaju glavni teolozi luteranski: Schleimacher (Šlajmaher), Peml, Strauss (Štraus) i Harnack (Harnak).
Na ovu stramputicu dovedoše teologiju njemački filozofi. Onaj isti kriticizam racijonalističkih filozofa kojim ispitivahu subjektivnim razumom objektivne činjenice (n. pr. povijesne), taj isti kriticizam upotrebi Kant kod ispitivanja subjektivnoga razuma. On razlikuje »čisti razum«, kojim čovjek ne može dokučiti objektivnih činjenica — vanjski svijet — i »praktični razum« koji ga sili da prizna Boga i neumrlost duše (imperativ kategorički). Ovim je uništen temelj svakoj vjerskoj spoznaji, i čovjek je upućen sam na se. Uz Kanta su protivnici pozitivne religije Fichte, Hegel, Schoppenhauer (Šopenhauer), Hartmann i Nietzsche (Niče).
Filozofija se je dotada oslanjala poglavito na logičke zasade mišljenja, no Kant je oduzeo osnove logici, pa se je tada filozofija priklonula prirodnim naukama. Ove, zadojene najsurovijim materijalizmom, zanijekaše potpuno da išta postoji osim tvari koja je vječna i jedina (monizam). Materijalisti tvrdoglavo ostaju uz svoju nauku, iako sami priznaju da njom ne mogu protumačiti postanak života (Wirchow).
No i protiv njih ustaju pristaše realnoga idealizma, i to poglavito W. Wundt (Vunt), začetnik eksperimentalne psihologije. Katolički su učenjaci ustali na obranu vjere protiv ovih neprijatelja, a poglaviti su: Chateaubriand (Šatobrijan), Segneri (Senjeri), Wiesemann (Vizman), Lacordaire, Balmes, Hettinger, Wassmann [protiv Häckela (Hekela)] i mnogi drugi.
Kod nas je Reljković (Satir) umjeren pristaša prosvjetiteljstva, a upliv josefinizma odrazio se je u djelovanju nekojih crkvenih dostojanstvenika (Vrhovac). Uostalom ideje francuskih racijonalista su prodrle u Hrvatsku, i njihov se utjecaj jasno opaža u prvoj polovici devetnaestoga vijeka i kasnije ne samo u politici nego i u književnosti.
Racijonalizam i materijalizam poprimiše Lassale (Lasal) i Marx u rješavanju radničkoga pitanja i tako zakrčiše Crkvi put da ona svojom blagotvornom naukom sudjeluje kod ovoga teškog problema današnjice.
Revolucija na vjerskom polju dovela je revoluciju na političkom, a ta je porodila socijalnu revoluciju: Bezdan vuče za sobom novi bezdan!


XL
Crkva u Hrvatskoj od doba Kolomana do Ferdinanda

Kolomanu je pomogao mnogo trogirski biskup sv. Ivan da steče dalmatinske gradove. Crkva je tako spasila Hrvatskoj Dalmaciju od mletačke nezasitosti. Primorske strane gube pomalo važnost u ovom razdoblju hrvatske povijesti, pa tako i primorske biskupije. Centrum se političkoga života pomaknuo u unutrašnjost zemlje, i biskupi zagrebački (osnovana biskupija od Ladislava I 1093) postaju važan politički faktor, no još se mnogo trse Arpadovići da na nadbiskupsku stolicu u Splitu zasjednu ljudi njima skloni. Na taj će način najbolje imati uza se primorske strane. Nadbiskupija splitska ima ove područne bi kupe: kninskoga, trogirskoga, ninskoga, senjskoga, krbavskoga (u Udbini, poslije u Modrušama i napokon u Novom), hvarskoga i iza god. 1298 šibenskoga. Teritorij njezine jurisdikcije se je umanjio i daleko je spala s visine na kojoj je bila za hrv. nar. kraljeva. To se pogotovu ima reći kad je biskupija zadarska god. 1154 uzvišena na nadbiskupiju i podvrgnuta joj biskupija osorska, krčka i rapska. Ovo se je dogodilo nastojanjem Venecije koja je te biskupije imala u svojoj vlasti, dočim je splitski nadbiskup bio gorljivi pristaša ugarsko-hrvatskoga kralja. Ugarsko-hrvatski kralj opet bio je pristaša cara Fridrika I Barbarosse.
Zagrebačka biskupija nadmašuje sve ostale biskupije u Hrvatskoj prostorom. Uz svoj kaptol u Zagrebu ima ona i još podružni kaptol u Čazmi (1232). Bogatstvo i moć zagrebačke biskupije, nadvisujući splitsku metropoliju, učiniše da nakon smrti nadbiskupa Guncela izabraše Splićani za svoga natpastira Stjepana II zagrebačkoga biskupa. Ovaj je mislio spojiti obje biskupije i tako obnoviti sjaj splitske Crkve i postati primas Hrvatske, dakle isto što je mislio negda i Teodozije Ninski za Mutimira. No papa ne pristade na ovo, kao ni za kneza Mutimira, jer se je protivilo crkvenim kanonima. Veći dio današnje Slavonije spadao je pod biskupiju pečujsku, a manji pod srijemsku: sa sijelom u Banoštoru. Bosanski biskup stoluje u Đakovu.
U Hrvatskoj je samo katolička Crkva priznata i ona uživa izvanredan ugled, ma da svjetovna vlast htijući zadrijeti u prava Crkve prouzrokuje nesuglasice i nemire. Razmirice se poglavito javljaju kod izbora biskupa, kojega na primorju bira kler u sporazumu s građanstvom, papa potvrđuje, a nadbiskup redi. Nadbiskupu pak palij daje papa. U stranama iza Gvozda hoće kralj da za se pridrži izbor biskupa, no ipak ih papa imenuje i protiv volje kraljeve. Drugi je razlog nesuglasicama desetina koju je dužan biskupu davati plemić i neplemić, ali se otimlju od te dužnosti, pa imamo primjera gdje radi desetine padaju pod interdikt čitave krajine. Osobito se opiru splitskom nadbiskupu Poljičani, Cetinjani i Lijevljani. Rajnerija, splitskoga nadbiskupa ubiše Poljičani pri raspri radi međaša biskupskih dobara. Dobro je poznata borba između kaptola i grada Zagreba. Kninskom biskupu Nikoli primorski ban Emerik 1369 ugrabi svu skupljenu desetinu.
Desetinu biskup ima utrošiti za potrebe Crkve i klera i za siromahe. Zle posljedice avinjonskoga sužanjstva nisu ni kod nas pomanjkale, te su nesretne komende upropastile duhovni život. Toma Bakač za Ljudevita II imao je do dvadeset što biskupija što opatija u svojoj ruci, i porazdavao ih je u komendu svojim nećacima. Trgle su tada unatrag i naše glasovite opatije sv. Stjepana pod borovima (de pinis) i sv. Ivana Evanđeliste u Rogovi kod Biograda.
Uz biskupa stanuju kod katedrale kanonici. To je kaptol. Kao i po ostaloj Evropi kaptoli su loca credibilitatis ili credibilia t. j. ured gdje su se ostavljali originali isprava, a dobivali vjerodostojni prijepisi, ili se pak originali samo upisivali u registar kaptola. Kaptolska je riznica od kamena i zaštićena od požara (koji često hara u srednjem vijeku), i zato su tu isprave na sigurnu mjestu. Kanonici su ili biskup, vazda članovi komisija koje uređuju granice raznih prijepornih posjeda (reambulacija). Uz crkvu je, kao i u ranije doba, škola za svećenički podmladak.
U kaptolu se vazda nalazilo učenih ljudi koji su se posvetili knjizi. Mnogi biskupi i svećenici istakoše se kao branitelji slavenske službe Božje. Riznice kaptolske su bogat izvor za našu povijest, a osobito se ističu kroničari: pop Dukljanin, Toma, arciđakon splitski, i Ivan, arciđakon gorički.
Što se tiče crkvene umjetnosti, u doba XI—XVI vijeka nismo ni malo zaostajali za ostalom Evropom. Podignute su u romaničkom stilu u Zadru crkva sv. Stošije, zvonik i samostan sv. Marije, crkva sv. Krševana; u Trogiru crkva sv. Ivana Evanđeliste (opatija benediktinska) i sv. Ivana Ursina (katedrala); na Ugljanu crkva sv. Kuzme i Damjana, u Rabu glasoviti zvonik, u Hvaru dva zvonika (sv. Marka i katedrale), u Dubrovniku hodnik franjevačkog samostana.
Uz ove izvanredno lijepe građevine koje su dika dalmatinskih gradova i druga umjetnička djela zaustavljaju prolaznika da im se divi: To su portal trogirske katedrale, djelo iz XIII vijeka domaćega umjetnika Radovana (1240) koji je tu divnom vještinom u kamenu prikazao život dvanaest mjeseci u godini, proroke Staroga zavjeta, a u timpanonu je prikazan život Isusov.
Osobito su lijepa dva lava pod kipovima Adama i Eve, U crkvi je opet remek-djelo romaničke umjetnosti propovijedaonica.
Domaći je umjetnik Buvina, savremenik Radovanov, urezao na daleko poznata vrata na crkvi sv. Dujma, u kojoj se nalazi i romanički kor za kanonike i propovjedaonica. Splitski zvonik je također sagrađen u donjem dijelu u romaničkom slogu. Iza Gvozda u gotičkom stilu sagrađena je stara zagrebačka stolna crkva, crkva sv. Marije u Topuskom kao i crkva koju je u Lepoglavi Pavlinima sagradio Ivaniš Korvin i djelomice crkva sv. Marka u Zagrebu.
U mješovitom stilu gotike i renesanse u XV vijeku je sagrađena crkva sv. Jakova u Šibeniku (graditelj Matijević 1441).
U crkvama (osobito zagrebačkoj) bogate su riznice s kaležima, relikvijarijima, biskupskim štapovima i misnim ruhom.
U Zadru je raka sv. Šimuna sva od srebra a darovala ju je oko 1377 crkvi Jelisaveta, žena Ljudevita Velikoga, Raku sv. Dujma u Splitu dala je napraviti (oko 1409) Jelena Nelepić, žena vojvode Hrvoja. U crkvi sv. Marije u Zadru i danas se čuvaju dva relikvijara u obliku ruke, a dala ih je učiniti Katarina, žena Sandalja Hranića.
Mnoge je lijepe uspomene sačuvala Crkva našem narodu.


XLI
Predziđe kršćanstva

Negda slavno kraljevstvo hrvatsko propadalo je danomice u XVI vijeku. Narod je bježao na sve strane pred Turčinom koji je strahovito plijenio, palio sela i gradove, razarao kulturu balkanskih Slavena u čas kad se je ona razvijala bujnim cvatom. Najezda je Turaka zaustavila kulturni razvitak Južnih Slavena i vratila ih unatrag za nekoliko vjekova.
Dok su drugi Slaveni na Balkanu podlegli turskoj sili i silom vojevali za svoje gospodare, Hrvati upiru sve sile da se othrvaju sedmoglavoj aždaji. Pedalj po pedalj svoje domovine gube, ali se ne daju. Zemlja je naša natopljena krvlju mučeničkih otaca naših u obrani vjere, domovine i kulture. Stotine su godina prolazile, a oni stajali na braniku kršćanstva. »Predziđe kršćanstva« i »ostatke ostataka negda slavnog kraljevstva hrvatskog« zaboravljaju zapadni narodi. Pravom je prikorio papin poslanik Nijemce na saboru u Augsburgu 1473 kad su uzalud gubili vrijeme vijećajući, kako će pomoći kršćanima u borbi s Turcima: »Tri godine promišljate i ništa ne promisliste!« — No jedna majka nije nigda zaboravila nesretne sinove svoje, a ta majka jest Crkva katolička.
U doba kad su se valjale prema granicama Hrvatske nebrojene čete osmalijske iza zauzeća Carigrada, moli i zaklinje Pijo II kršćanske vladare, da pomognu borcima u srpskoj despotovini, pozivlje ih na saboru u Mantovi na krstaški rat, ali uzalud. Evropa, po riječima istoga pape, bijaše »tijelo bez srca i glave«, i pustila je da padne Smederevo u turske ruke, pustila je Bosnu i Hercegovinu, ne zaboli je glava od strašna poraza Hrvata na Krbavskom Polju 1493 o kojem zapisa fratar Tomašić: »I tada počeše cvijeliti matere i udove i mnogi drugi, i bi tuga velika«.
Papa Leon X pomaže na svaki način bana Berislavića, a Klement VII šalje neprestano novac i vojsku Petru Kružiću da brani Klis. Toliko ga je pomagao, da Sulejman II jednom srdito reče: »Ta to je papinski grad!«
Tko bi nabrojio koliko su puta pape kušale povesti krstaški rat na Turke, ali nisu uspjeli.
A gdje su oni bezbrojni biskupi i svećenici koji su se zajedno s ostalim plemstvom u prvim redovima borili protiv neprijatelja? Spomenimo samo nekoje! Berislavić, biskup, dugotrajni štit kraljevstva hrvatskoga, pada u planini Plješevici 1520 god., Juraj Drašković, zagrebački biskup, tako uspješno brani granice Hrvatske i Slavonije, da ih je sačuvao netaknute, kako njega i druga mu Frankopana Frana hvali hrv. sabor godine 1572. Kanonik Mikac sa dva druga junački odbrani Sisak 1592 godine protiv silnoga Hasan-paše.
U Dalmaciji Bernard Zane, splitski nadbiskup, na čelu puka u biskupskom ornatu s križem u jednoj, a mačem u drugoj ruci ide na Turke, kako sam kazuje na V lateranskom saboru.
O zagrebačkom biskupu Šimunu Bratuliću reče junačina Vuk Frankopan da zna odvažno podići mač na Turčina kao i pobožno moliti krunicu.
Mimoišavši druge dosta je spomenuti fra Luku Ibrišimovića, prozvana »Sokol« za oslobođenja Slavonije od Turaka i popa Marka Mesića u bojevima po Lici i Krbavi. Njemu i danas pjeva narodna pjesma: »Zlatnu mašu maši, oštru ćordu paši!«
A gdje su diplomatski poslovi i poslanstva koja su redom i gotovo isključivo biskupi i svećenici poduzimali tražeći po cijeloj Evropi pomoć za svoju domovinu!
Najveća pomoć i utjeha u ovo nesretno doba našem narodu bijaše Crkva i svećenstvo.
»Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca koja im bijaše štit i najuzvišenija obrana i nada u borbi za opstanak« (Šišić: Pregled pov. hrv. naroda, Zagreb 1916 str. 233).
Propadanjem hrvatskoga kraljevstva propale su i mnoge biskupije i tek nakon oslobođenja od Turaka opet su se uspostavile i raširile.
U ovo doba uveden je u Hrvatskoj novi kalendar Grgura XIII. Hrvatski sabor god. 1588 zaprijeti se globom od 200 for. svakome ko bi se još držao staroga kalendara. U Bosni su ga franjevci mogli uvesti tek u XVII vijeku.
U najtežim časovima borbe za opstanak imao se je naš narod boriti još i s unutrašnjim neprijateljima. Iz Njemačke je protestantizam prodro najprije u slovenačke zemlje. Tu je širio novu nauku Matija Kombner i Primož Trubar. Ovaj je počeo štampati knjige u duhu nove nauke na narodnom jeziku.
Lutherovu nauku među Hrvate donio je Ivan Ungnad, zapovjednik krajiških četa, no morao je poći iz Hrvatske i nastanio se je u Urachu u Wirtembergu, gdje je osnovao štampariju. Tu je imao za pomagača oko štampanja hrvatskih protestantskih knjiga Antuna Dalmatinca i Stjepana Konzula Istranina. Jači pristalice Lutherove iz našega naroda jesu Matija Franković (Flacius Illyricus), koji je iznio i svoju posebnu nauku u krilu protestantizma, i biskup Vergerije, negdašnji borac protiv Luthera.
Od velikaša pogodovali su ovome pokretu Petar Erdedi i Juraj Zrinjski, sin Nikole Sigetskoga. Zrinjski je ustanovio u Nedelišću u Međumurju i tiskaru da knjigom širi protestantizam. I zloglasni silnik Frano Tahi bijaše protestant. Pokoji se je pristaša Lutherov našao i u Istri i Dalmaciji, ali taj bijaše bijela vrana, i nikakve pogibelji ne bjaše od njega. U borbama očeličen narod brzo je odbio od svoje domovine ovaj val nove vjere. God. 1604 sabor u Zagrebu pozdravlja zakon kralja Rudolfa kojim se zabranjuje svaka druga vjera u Hrvatskoj osim katoličke. Kad su Madžari kušali utrti put protestantizmu u naše zemlje, onda je planuo grof Toma Erdedi, čiji se grob i danas vidi u Zagrebu u stolnoj crkvi, i trgnuvši mač zavapio na požunskom saboru god. 1608: »Ovim ćemo mačem tu kugu iskorijeniti, ako nam stupi na vrata. Još imamo tri rijeke, Savu, Dravu i Kupu; jednu ćemo dati tim novim gostima piti!« Radio je još oko očuvanja katoličke vjere biskup zagrebački Bratulić Šimun dovevši isusovce u Hrvatsku. Za cara Josipa II patentom o toleranciji data je ravnopravnost svim vjerama u Hrvatskoj.
O ugledu Crkve za ovoga doba svjedoče i odredbe hrvatskoga sabora 1759 da svećenici na kraljevskim i županijskim zborovima sjede s desne strane stola i opet god. 1808 da pretstavnik kaptola zagrebačkoga sjedi u saboru pred potkapetanom kraljevine.
Za ovoga doba podignut je u Rimu zavod sv. Jeronima. To je najprije bio stan pustinjaka Jeronima iz Potomlja, kojemu je na Tiberu darovao crkvicu sv. Marine papa Nikola V. Odatle se je razvio gostinjac sv. Jeronima koji je pomagala i nesretna kraljica bosanska Katarina kad je pred Turcima pobjegla u Rim sa cijelom svojom pratnjom.
Mnoštvo je bistrih glava pred Turcima pobjeglo u Italiju, a među ostalima i Juraj Klović, koji se je borio kod Mohača i onda pobjegao u Rim, ali i za najveće slave svoje vazda se priznavao Hrvatom. I Medulić (Schiavone = Skjavone) pobježe u Italiju.


XLII
Djelovanje redova u Hrvatskoj iza propasti narodne dinastije

Drugi red uz benediktince koji je mnogo dobra učinio našoj domovini jesu Pavlini. Oni su živjeli po pravilima sv. Augustina, a potvrdio ih je papa Ivan XXII god. 1319 za volju Karlu Robertu.
Ovaj je događaj ovjekovječen fresko-slikama u njihovom bivšem samostanu u Lepoglavi. Red Pavlina osnovao je ostrogonski kanonik Euzebije, a u Hrvatsku su došli već 1240 godine. U Remetama kod Zagreba sagradio im je plemić Miroslav samostan. Po Hrvatskoj i Slavoniji imali su mnogo samostana, a poglaviti su im bili u Dubici, Čakovcu, Lepoglavi, Križevcima, Kamenskom, u Strezu blizu Bjelovara i drugdje.
Većina je samostana postradala od Turaka. Pavlini su imali svoju posebnu hrvatsku provinciju, i poda nju su spadali i nijhovi samostani u Međumurju. Nigda nisu dopuštali da ti samostani u Međumurju potpadnu pod madžarsku provinciju. Oni su prvi borci za slobodu Međumurja.
Oni su prvi u Hrvatskoj otvorili god. 1503 gimnaziju u Lepoglavi zatim u Križevcima i Senju. U njihovim školama odgajala se je duhovna i svjetovna mladost za dvjesta i osamdeset godina. Uz bogatu knjižnicu lako su mladići sticali veliko znanje. Škola u Lepoglavi podiže se do velike visine. God. 1656 počela se je tu predavati filozofija, a 1683 i teologija. Sticalo se u pavlinskim školama i pravo na doktorat. Dakle, Pavlini su prvi otvorili u nas neku vrstu sveučilišta. Osobito su se isticali Pavlini kao narodni učitelji širih slojeva. Pavlin Ivan Belostenec je sastavio golem rječnik našega jezika i proputovao sve naše krajeve kupeći jezično blago. God. 1760 Pavlin Gasporoti izdao je »Cvet svetih« u četiri debela sveska.
Dobra pavlinska su razgrabljena, osobito bogata knjižnica propala je netragom, kad je Josip II ukinuo ovaj red god. 1786, A. Šenoa je lijepo opjevao ovaj red i njegovu propast u »Fratarskoj oporuci«.
U trinaestom vijeku došli su k nama dominikanci. Nalazimo ih u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Čazmi, Virovitici i po Bosni. U Zagrebu su se najprije nastanili u Vlaškoj ulici, a onda u gornjem gradu kod crkve sv. Katarine. Poglavita je njihova zadaća da propovijedanjem pobijaju toliko rašireno bogomilstvo. U XIV vijeku Dalmacija ima posebnu redodržavu ovoga reda pod koju spadaju i neki samostani u Istri i Veneciji. Danas imaju devet samostana u Dalmaciji i jedan u Zagrebu gdje izdaju ascetički list »Duhovni Život«.
Naš najmiliji i najugledniji red iza benediktinaca bili su u prošlosti franjevci. Već za života sv. Frana, regbi, proširio se je kod nas taj red. Priča hoće da je sam sv. Frano bio u Zagrebu i da je bio ugošćen u kući koja se je nalazila gdje je sada franjevački samostan.
U legendi sv. Patrijarke pripovijeda se kako ga je oluja bacila na dalmatinsku obalu. I zaista redodržava slovinska je ubilježena između najstarijih serafinskoga reda.
U Bosnu su franjevci došli 1291 na poziv srpskoga kralja Dragutina. Tu su brzo zamijenili dominikance i postali inkvizitori protiv bogomila.
Bosna je bila u početku na glavi cijelome redu u našim stranama, no poslije se red razdijelio na više provincija. Danas su franjevci najrašireniji red u nas. U prošlosti se je red proslavio na vjerskom, kulturnom i socijalnom polju. Stara je riječ: »Kud Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom«. Fratri su bili jedini dušobrižnici i čuvari katoličke vjere na teritoriju gdje je Turčin vladao. Oni su branili sirotinju od zuluma. Kad se je sve razbjeglo pred turskim mačem i ognjem, onda fratar Zvizdović dobiva pismo od Muhameda II da je njegovoj braći prost put po cijeloj carevini, i da ih nitko nema smetati u vršenju svećeničke službe. »Ujak« bosanski ostao je radi toga narodu mio kao rođeni otac i majka. A kad se vodi rat za slobodu, onda je fratar na čelu ustašama. Naseljivanje Dalmacije iza kandijskoga rata i drugih krajeva obavilo se je pod njihovim voćstvom. Franjevci ne pišu učene knjige, oni su i u knjizi učitelji maloga puka. U njihovim samostanima su škole gdje se goji narodni jezik. U Bosni piše čistim narodnim jezikom u XVI vijeku Divković svoje »Besjede« i »Nauk kršćanski«. Za njim se povedoše u Bosni Filipović, Babić, Lastrić i drugi, a u Slavoniji Katančić.
Katančić je prvi naš arheolog, čije je rezultate istraživanja cijenio veliki povjesničar Mommsen.
Dalm. fratar Grabovac pjeva »Cvit razgovora naroda hrvatskoga« koreći odnarođene zemljake. Radi svojega nacijonalnog djelovanja svrši život u mletačkim tamnicama, Stulli u Dubrovniku (1801) izdaje rječnik latinsko-talijansko-ilirski. Levaković, Kačić, Martić, Jukić, Despot, Marković, Milinović poznati su svakome tko je upućen u kulturnu povijest našega naroda. Danas franjevci drže više srednjih i viših škola i izdaju nekoliko nabožnih i znanstvenih publikacija.
Isusovci su došli k nama u Dubrovnik 1560, a u Zagreb 1606 god. Zagreb im je poklonio zapušteni dominikanski samostan s crkvom sv. Katarine. Oni su se poglavito posvetili školstvu i odgoju mladeži. Glavne su im škole bile u Zagrebu, Rijeci, Požegi, Osijeku, Varaždinu i Dubrovniku. God. 1669 otvorili su u Zagrebu akademiju s konviktom i štamparijom. Oni su uščuvali Hrvatsku od protestantizma i prvi proveli protiv protestanske književnosti preporod naše knjige u katoličkom duhu. Prvi rječnik našega jezika izdao je 1649 isusovac Micaglia (Mikalja), a prvu je našu gramatiku napisao opet isusovac Bartul Kašić (1604). On je priredio na narodnom jeziku evanđela i poslanice i ritual za glagoljaške župe. Kašić je također prvi zamislio i potaknuo pitanje jednoga općeg književnog jezika na slavenskom jugu. U Slavoniji se odlikovao isusovac Kanižlić kao pučki pisac, naučenjak i pjesnik. On pišući o crkvenom raskolu, ističe svoju ljubav prema svim Slavenima bez razlike vjere.
Kajkavska književnost broji više pisaca iz isusovačkog reda, a posebna je njihova zasluga što su osnovali kajkavsku dramu. Sušnik i Jambrešić pišu rječnik nar. jezika i raspravu o pravopisu. Isusovac Mulih je prvi kajkavac koji piše štokavski.
U Dalmaciji su se proslavili isusovci Ignjat Đorđić i Bošković, a gojenac je njihov i Palmotić.
Danas isusovci uz vođenje duša i propovijedanje izdaju nabožne i poučne listove.
Drugi manji redovi ovdje se ne spominju, premda su dostojno vršili vjersku, kulturnu i socijalno-karitativnu misiju.
Od viteških redova utjecali su na prilike u Hrvatskoj templari, koji su imali više samostana (Vrana, Zagreb, Božjakovina, Senj, Našice i dr.).
Templare su osnovali u Jerusalimu 1118 godine francuski vitezovi. Jer su stanovali blizu Salamunova hrama, prozvaše se templarima. U nas ih zovu i božjacima radi njihova prvotnog siromaštva, ali se kasnije obogatiše. Najprije su se nastanili u Vrani (1169). Odatle se raširiše svuda po Hrvatskoj. Za četvrtoga krstaškog rata vojuju sa splitskim nadbiskupom protiv Mlečana. S Andrijom II idu u Svetu Zemlju, a za otsustva kraljeva upravlja Hrvatskom templarski meštar Poncije de Cruce (Kruce). Za tatarske provale bore se na rijeci Šaju i po Hrvatskoj pomažući Beli III (IV). Kad je god. 1312 papa Klement V ukinuo njihov red, dobra templarska kod nas dopala su ivanovce. Oni su se doselili u Hrvatsku već u XII vijeku. Doveo ih je hrvatski herceg, a kasniji kralj, Andrija. Turski ih ratovi pomalo istrijebiše.


XLIII
Doba revolucija

Plodovi bezboštva i racijonalizma brzo sazoriše, i plemstvo koje je s užitkom čitalo besramne napadaje na Crkvu iz pera enciklopedista, osjeti doskora da »na vulkanu pleše«. Proglasivši jednakost, bratstvo i slobodu temeljem društva i države, revolucija sruši kraljevstvo i ošteti Crkvu u Francuskoj.
Materijalna je sila ponovno udarila na duhovnu moć i vlast Crkve, ali revolucija će mjesto da sruši Crkvu podići je, jer će očistiti ovčinjak Gospodnji od galikanskih i janzenističkih poluvjeraca. Puštajući s vida političke događaje, osvrnimo se samo na one koji se tiču Crkve!
Ustavotvorna skupština 1789 godine na prijedlog biskupa Talleyeranda (Taljerana) — koji je poslije apostatirao — konfiscira sva crkvena dobra, a za uzdržavanje će se svećenstva brinuti država. Zatim ukide duhovne redove i na poticaj galikanskih i janzenističkih svećenika donese zakon o novom ustrojstvu Crkve u Francuskoj. Po tome su zakonu prekrojene biskupije, kojih se granice moraju slagati s granicama departmana, biskupe će i župnike birati isti birači koji biraju i zastupnike. Biskup će raditi sporazumno sa sebi dodijeljenim vijećem i neće bez njega ništa odlučivati. Biskupe će posvećivati metropolita, a oni neće ovisiti o papi. Na ove zakone imalo je priseći svećenstvo, ili bježati iz domovine. Samo četiri biskupa i jedna petina svećenstva priznaše ove odredbe, a i to su bili galikanci i janzeniste i oni koji su se u duši davno raskrstili s kršćanstvom. Papa Pijo VI diže glas protiv ovih bezakonja, a zato izgubi svoje posjede u Francuskoj.
Zakonodavna skupština pooštri još više postupak protiv svećenika koji ne htjedoše priseći na ustav. Mnogi izgubiše glavu, a koji prebjegoše u Englesku, nađoše zaštitu kod engleske protestantske vlade. Kad je planuo rat s Austrijom, odredi skupština da se ima iz Francuske istjerati svaki svećenik za kojega to zatraži dvadeset općinara, a za »septembarskoga krvoprolića« uz druge goloruke žrtve po tamnicama plati glavom do 400 svećenika.
Konvent (21 IX 1792—26 X 1795) uprkos kršćanstvu uvede novi kalendar i novu eru, a da zatre trag pozitivnoj religiji, smatraše neprijateljem domovine svakoga tko ispovijedaše kršćansku vjeru. Sama činjenica da si bio negda redovnik ili da si svećenik, bila je dosta da te osude na giljotinu po »zakonu o sumnjivcima«. Teror je razvio crna krila nad Francuskom koja se je kupala u krvi vlastite djece. Sam kralj ode na stratište, a za smrt su glasovali četiri biskupa i 19 svećenika — s reda oni koji su se zakleli na građanski ustav francuske Crkve.
U glasovitu crkvu »Notre Dame« u svečanoj procesiji uvedoše jednu propalu ženu i postaviše je na oltar da se u tome simbolu klanjaju »Razumu«. Zakonom odrediše da je zabranjeno vjerovati u Boga i besmrtnost duše. No bjesnilo je došlo do apsurda, i Robespierre (Robespijer), postavši diktator (5 IV 1794), uvede opet vjeru u »Najviše Biće«. Ipak nije tim potpuno prestalo progonstvo Crkve.
Revolucija se je prelila i preko granica Francuske. Francuske vojske pod Napoleonom Bonaparte rušile su stare kneževine po Italiji i prisilile papu Pija VI na mir u Tolentinu (1797). Papa plati 30 milijona franaka kontribucije, predade Napoleonu silu umjetnina i zemlje na sjever od Ankone. Doskora Francuzi zauzeše i Rim, i papina država bi oborena, a proglašena rimska republika (1798 godine).
Papa je bio zarobljen i zlostavljen bez ikakva obzira, ako ne na njegovu crkvenu čast, a ono barem na starost od 80 godina. Bolestan, uz najgore neprilike i napore putovanja bi odveden u ropstvo u Francusku gdje i umrije, ali ne htjede pristati na nezakonitosti nanijete Crkvi.
Jedni su kardinali lišeni slobode, a druge raštrkani kojekuda, pa kako će izabrati novoga papu? Ipak se sastadoše u Veneciji i izabraše kardinala Chiaramonti-a (Kijaramonti) koji se prozva Pijo VII (1800—1823). On je u slavlju došao u Rim, jer su Francuzi morali otići iz Italije pred ruskim generalom Suvarovom.
Napoleon je već god. 1799 postao prvi konzul. Htijući smiriti Francusku i uvesti normalno stanje, sklopi konkordat sa Svetom stolicom po kojem su povraćene katolicima crkve i sloboda, a vladi dana povlastica da imenuje biskupe, koje će opet sam papa potvrditi. No Napoleon zajedno s konkordatom proglasi t. zv. organske članke po kojima se zahtijeva placet za dekrete papine i još uvede galikanske članke iz 1682. Ovi se imaju i na sveučilištima predavati. Organski članci djelo su Talleyeranda. Papin je protest ostao bezuspješan.
God. 1804 Napoleona je papa pomazao za francuskog cara, i put Pija VII u Pariz sličio je triumfu, no od toga nikakve koristi Crkvi. Napoleon je htio učiniti Crkvu svojom robinjom. Zato je on 1809 ukinuo ponovno papinu državu, a kad ga je radi toga Pijo VII ekskomunicirao, nasmijao se je: »Zar misli papa da će mojim vojnicima ispasti oružje iz ruku radi njegove ekskomunikacije?« Napoleon dade papu zarobiti i u Francusku odvesti.
God. 1813 iznudi on silom od pape nacrt novoga konkordata koji se tek ima sklopiti, a koji je bio vrlo štetan za slobodu Crkve, i taj nacrt proglasi kao gotov konkordat. No i njegova je zvijezda zapadala. Zaista je ispalo iz ruku oružje njegovim vojnicima u Rusiji 1812, a nakon nekoliko izgubljenih bitaka bi 1814 svrgnut s prijestolja i zatočen najprije na Elbi, a onda na otoku sv. Jelene. U isti se je čas papa Pijo VII vraćao u svoju nanovo uspostavljenu državu.
Francuska je revolucija uzrokom da su i u Njemačkoj mirom u Luneville-u (Linevilu) 1801 tri duhovna kneza izgubila svoje posjede, i crkvena dobra biše predana svjetovnim knezovima (sekularizacija).
Sve ove nepogode očistiše Crkvu od mlitavaca i spremiše je za novo iskušenje kad se je imala jednodušnost njezinih sinova okušati kao zlato u ognju.
Nakon pada Napoleona zaredaše na Petrovoj stolici odlučni i sveti namiesnici Kristovi: Leon XII, Grgur XVI i Pijo IX.
Pijo IX označuje novu epohu u povijesti Crkve. Za njegova vladanja veliki su svjetski događaji promijenili potpuno politički i crkveni položaj mnogih zemalja, te pripravili prijelaz u novo doba kad Crkva gubi svoju državu i svjetovnu vlast, ali zato joj raste moralna snaga i ugled.
Pijo IX stupivši na papinsko prijestolje pomilova sve političke osuđenike i pozva svjetovnjake u papinsku službu te dade ustav svojoj državi. Premda su u prvi čas slavili papu, koji je po planu svećenika Gioberti-a (Đoberti) bio voljan da se ujedini Italija na osnovi federacije, ipak doskora karbonari i ostali revolucijonarci digoše bunu i proglasiše papinu državu republikom. Sva je Evropa plovila revolucijonarnom strujom onih godina (1848), ali Austrija i Francuska uspostaviše red u papinskoj državi (1850). Kad su pak politički interesi svezali Francusku sa Sardinijom protiv Austrije, i Viktor Emanuel II zaratio se s Austrijom, papa je ostao u tom sporu neutralan. Radi toga revolucijonarci i Pjemontezi zauzeše većinu papinskih zemalja. Kad je Garibaldi i na Rim navalio, bio je odbijen i potučen kod Mentane uz pomoć Francuza. No čim je buknuo prusko-francuski rat, francuske čete biše opozvane iz Italije, i Viktor Emanuel zauze god. 1870 Rim. Papa se sklonio u Vatikan, i od Pija IX sve do naših dana nijedan papa nije izlazio živ iz Vatikana u znak protesta radi te otimačine. Pijo IX i svi njegovi nasljednici odbiše godišnju rentu koju im je nudila talijanska vlada po svom »garancijskom zakonu«.
U upravi Crkve pontifikat Pija IX osobito je plodan. On uspostavi hierarhiju u Engleskoj i Holandiji i sklopi mnoge konkordate s evropskim državama. Njegovo je djelo »Silab« koji osuđuje modeme zablude i upozorava vjernike da se čuvaju sumnjivih nauka. Pet puta je Pijo IX skupio oko sebe biskupe cijeloga svijeta: kad je 1854 definirao dogmu o bezgrešnom začeću Bl. Dj. Marije, kad je proglasio svecima mučenike japanske (1862), kad je proslavio tisućgodišnjicu smrti sv. apostola Petra i Pavla (1867) i za svoj biskupski jubilej 1877, a najvažniji je pak sastanak biskupa za vatikanskoga koncila 1869-70. Na koncilu je bilo 747 biskupa. Mnogo je gradiva bilo spremljeno za raspravljanje osobito obzirom na nauk i disciplinu crkvenu. Ipak se održaše samo četiri svečane sjednice. Kod raspravljanja o Crkvi predloži 400 biskupa, da se ima govoriti i o nepogrešivosti pape kao učitelja cijele Crkve, a uopće bilo je preko 500 pristaša nepogrešivosti, a niti 135 protivnika. Biskupi njemački, francuski i austrijski (dakle iz zemalja gdje je bilo prošireno galikanstvo, febronijanstvo, jozefinstvo) opriješe se tom prijedlogu, jer da nije shodno tom dogmom otuđiti još više inovjerce i stvarati nove prigovore protiv Crkve. No videći se u manjini, pedeset i šest njih odoše s koncila s izjavom da se pokoravaju odlukama koncila. Među njima je bio i Štrosmajer. Pri glasovanju 533 su glasa bila zato da je papa nepogrešiv kad kao vrhovni naučitelj uči koju istinu vjersku ili moralnu, a sama dva protiv. Ovaj je zaključak od izvanredne važnosti, jer onemogućuje svaku borbu u Crkvi, a dolazi upravo u doba kad se Crkva ima boriti s bezbrojnim svojim neprijateljima. Međutim to je bila posljednja sjednica sabora.
Francuska vojska ostavi Rim nakon što je buknuo francuskopruski rat, a do dva mjeseca Talijani ga osvojiše. Crkveni oci pođoše svojim kućama i svi proglasiše dogmu o nepogrešivosti, pa i oni koji su govorili da je nije shodno proglasiti. Ovoj dogmi usprotivi se čuveni profesor u Münchenu (Minhen) Döllinger (Delinger). Na kongresu u Münchenu god. 1871 njegovi pristaše htjedoše da se organizuju u posebnu Crkvu. Döllinger je savjetovao da se ne prenagle. Potporom državne vlasti (Bismarck) provedoše organizaciju »starokatoličke Crkve«. Biskupa Reinkensa (Rajnkens) posvetio im je janzenistički biskup iz Deventara. Reinkens je priznat od nemačkih protestantskih vlada u Pruskoj, Badenu i Hessenu kao »katolički biskup«.
Starokatolicima su te vlade dodijelile katoličke crkve za uporabu i dio njihovih dobara (1874). Rim je zabranio katolicima obavljati bogoslužje u crkvama kojima se i starokatolici služe da ne bude sablazni. Na taj način one crkve prijeđoše u potpunu vlast starokatolika. S početka starokatolici jedino nijesu priznavali nepogrešivost Sv. stolice, ali vremenom udaljiše se sve više od katoličke Crkve svojim naukom i disciplinom. God. 1874 ukinuše tajnu ispovijed i post, a 1878 celibat svećenika i biskupa. Tražili su neku vezu i sa janzenistima, protestantima, anglikancima i pravoslavnima, ali bez uspjeha.
Starokatolici nađoše odziva još u Austriji, gdje je 1877 priznata »starokatolička Crkva« i u Švicarskoj. Imali su u negdašnjoj carevini svega 22.000 pristaša, a u Švicarskoj se prozvaše »kršćani-katolici« i god. 1876 ustanoviše biskupiju u Bernu.
Vlada im dodijeli sve katoličke crkve, a katoličke svećenike liši dobara i dijelom protjera. U Bernu su 1874 osnovali svoj posebni fakultet. Poslije rata ustrojila se je i kod nas starokatolička Crkva.
Papa Pijo IX bijaše vrlo blag, dobar i svet. Mnogo se anegdota priča o njemu, što je dokaz njegove popularnosti.




XLIV
Leon XIII

Nakon smrti Pija IX (7 II 1878) kao da je zastao dah cijelome svijetu. »Što će sada biti?« svatko se je pitao. Hoće li moći kardinali izabrati novoga papu, hoće li se moći skupiti u Rimu koji je osvojila talijanska vojska?
No Joakim Pecci (Peči), papin kamerlengo, koji se je imao starati za izbor papin, odvažno sazove sve kardinale u konklave posred vječnoga grada.
I već kod drugoga glasanja bi izabran papom Joakim Pecci, slab tijelom i starac od 68 godina.
»Doskora ćemo se opet sastati« — našališe se nekoji kardinali smjerajući na godine i boležljivost novoga pape. No Gospodin je sudio drukčije. Leon upravljaše Crkvom sve do 1903 g., dakle upravo 25 godina. U slabom i krhkom tijelu krio se je duh orlovskih visina i kremenite volje, neumorljive radinosti i velike učenosti. Prije izbora vršio je razne diplomatske i upravne službe i zato za papovanja svoga odlikuje se izvrsnom diplomatskom djelatnošću. Takav je umnik bio potreban da vještom rukom izvede iz neprilike Petrovu lađicu kad su u ona olujna vremena sa svih strana na nju udarali bijesni valovi. No i ovaj diplomat na Petrovoj stolici ne napušta načela Pija IX, pa ostaje i on sužanj u Vatikanu.
U Njemačkoj je i još od god. 1871 bjesnio t. zv. »kulturni boj«. Željezni kancelar Bismarck silom je htio skučiti slobodu Katoličke crkve. Protjerao je iz carstva redove, zatvorio crkve i otjeravši župnike uskratio novčanu pomoć Crkvi u carstvu. Htio je podvrgnuti upravu Crkve policijskom nadzoru. Katolici su se odlično borili pod vodstvom Winthorsta (Vinthorsta) i osnovali Centrum, političko-vjersku stranku, koja je zadavala nemilih jada kancelaru. Konačno se je Bismarck morao pomiriti s Crkvom. Leon XIII je našao način kako da časno po Crkvu i po državu izvede pomirenje.
Za cara Aleksandra II bili su progonjeni Poljaci u Rusiji, radi čega je Pijo IX prekinuo diplomatske veze s ruskim carstvom. Ove je veze opet obnovio Leon XIII za Aleksandra III, a za Nikole II olakotio se je položaj nesretnih Poljaka kad je car izdao ukaz o vjerskoj toleranciji.
U Francuskoj su iza Mac Mahona, koji je bio naklon Crkvi, katolici iskusili faktično progonstvo. Leon je digao odvažan protest protiv nepravednih zakona u Francuskoj, a katolike je pozvao neka priznaju republikanski oblik vladavine. Jednako je uzdigao svoj glas protiv navala na vjeru, svećenike i Crkvu i u Italiji i Španiji.
Za potlačene Irce i engleske katolike toliko se je zauzimao da je Eduard VII za svoga krunjenja primio u audijenciju katolički engleski episkopat, što se nije dogodilo od 1558 god., a i sam kralj je posjetio u Rimu Leona XIII (g. 1903). Iste ga je godine posjetio i njemački car Vilim II.
Uopće je ovaj papa uživao izvanredan ugled u cijelome svijetu, jer nema zemlje i naroda kojemu nije dobra učinio.
Kad je nastala prepirka između Berlina i Madrida radi nekojih otoka u Mikroneziji, Leon XIII posreduje kao mirovni sudac.
Za nas Slavene vruće je bilo srce velikoga pape. God. 1880 izdao je on znamenitu okružnicu »Grande munus«, kojom je odredio da se svetkovina sv. slavenskih apostola ima slaviti u cijeloj Katoličkoj crkvi. Sam je spjevao dvije himne u njihovu slavu. Izdao je novi glagoljački misal ne prezajući pred prijetnjom Austrije koja je htjela omesti izdavanje toga misala. God. 1894 pozivlje Istočnu crkvu na sjedinjenje i tu s uspjehom ističe negdašnju ljubav Slavena prema Sv. stolici i rad sv. Ćirila i Metodija, Hrvate god. 1880 nazva »osobitim sinovima sv. Petra« i nadoda da Apostolska stolica ima mnogo zasluga za Hrvate. Kako je Leon štitio glagoljicu, govor je u poglavlju o glagoljici. Sa Štrosmajerom je bio osobit prijatelj te je na uspomenu slavenskoga hodočašća (1882) dao kovati posebnu spomen-medalju: s jedne strane je lik Leonov, a s druge Štrosmajerov. God. 1901 izdao je apostolsko pismo kojim je po želji Štrosmajerovoj uredio dotadašnji svetojeronimski gostinjac kao zavod za hrvatske svećenike koji će se u Rimu usavršiti u teološkim naukama. Kasnije protegnu to pravo na sve Jugoslavene-katolike i krepko odbrani od talijanskoga nasilja prava zavoda. Uredio je crkvenu hierarhiju u Bosni i Hercegovini kao i u Bugarskoj.
Okružnice Leona XIII uzor su ljepote latinskoga jezika, jedrine stila i punine misli. Pokazuju svestran duh koji obuhvata i lakoćom rješava sva pitanja koja su na dnevnom redu. Pisma Leonova odišu vrelim čuvstvima i velikom vjerom u Providnost Božju kao i iskrenom pobožnošću. Njima papa traži da društvo počiva na vjerskim temeljima i dokazuje da je uzrok svih društvenih nevolja u tome što se je čovjek odalečio od Krista i ne priznaje Ga svojim kraljem.
Okružnicom 1885 uči da mora vjeru prigrliti ne samo pojedinac čovjek, već i čitavo ljudsko društvo.
Zato je posvetio Presv. Srcu Isusovu cijeli svijet preporučujući ujedno pobožnost prema presv. euharistiji. Još Leon širi pobožnost prema svetoj krunici, nuka kršćane da stupaju u treći red sv. Frane i u Marijine kongregacije. Proglasujući do 300 svetaca pruža dokaz da je u Crkvi katoličkoj vječno živ duh svetosti.
Za znanost je zaslužan Leon, jer je ulio nov duh u skolastiku i otvorio velikodušno vatikanske tajne arhive za slobodno proučavanje prošlosti Crkve i Evrope. Pisanje povijesti zaista procvate, i prvaci povijesti javljaju se za Leona: Hergenröther (Hergenreter), Pastor, Grisar i naš Rački.
No Leon XIII se osobito ističe kao socijalni papa, kao papa radnika. On će prvi udariti jasan pravac kršćansko-socijalnom djelovanju. Izdao je za svoga vladanja tri okružnice o socijalnom pitanju. Prva okružnica »Quod apostolici muneris« od 28 decembra 1878 upozorava kršćanski svijet na pogibelj koja prijeti od Marksova komunizma i ujedno ističe važnost kršć. ideja u socijalnom pitanju. U drugoj »Rerum novarum« od 15 maja 1891 iznio je papa nacrt kršćansko-socijalnoga djelovanja, dok je trećom »Graves de communi« (18 januara 1901) riješio neke prigovore prvim dvjema okružnicama. U svim ovim okružnicama dva su temeljna načela: 1) svatko ima prava na zemaljska dobra ukoliko su mu potrebna za uzdržavanje, i zato treba pomoći radnicima koji padaju u sve to veću bijedu; 2) do toga ne vodi revolucija koja bi htjela cio društveni red preokrenuti, jer bi dovela do opće bijede. Privatno vlasništvo se ne protivi čovječoj prirodi, ali samo utoliko ukoliko ne grabi tuđe, jer svatko ima pravo na pristojan život. Kršćanstvo, po ovim okružnicama, nije apsolutni branitelj ni kolektivizma, ni privatnoga posjeda, kao što jednako osuđuje apsolutni, šovenski, nacijonalizam i protivni mu kozmopolitizam. Kršćanstvo gradi svoj nacijonalni program na ljubavi bližnjega. Ono uči ljubav prema svome narodu, ali odbacuje mržnju na druge narode.
Pravednost, ljubav i bratstvo velike su riječi socijalnoga pape. On traži da države stvore zgodne socijalne zakone, a radnike potiče da se i sami pomognu udružujući se u organizacije.
Leon XIII služi nam dokazom kako je Crkva uvijek vršila uz svoju glavnu zadaću da spasi ljude, još i drugu da ih usreći već na ovoj zemlji.


XLV
Biskup J. J. Štrosmajer

Da ništa nije našem narodu u XIX vijeku Crkva dala do ovoga velikog čovjeka, Slavena i biskupa, morao bi joj narod biti veoma zahvalan.
Rodio se je J. J. Štrosmajer 4 II 1815 u Osijeku. Velikog genija otac nije znao pisati, ma da je bio vrlo otvorene glave, ali zato majka, vrlo nježna srca, još u djetinjstvu priviknu Štrosmajera knjizi i narodnoj pjesmi. Iza svršenih srednjih škola ode na sveučilište u Peštu gdje steče doktorat iz filozofije, a iza toga, opazivši u njemu poseban talenat, poslaše ga starješine u Beč da uči bogoslovne nauke. Svršivši nauke vrati se u Đakovo gdje u sjemeništu predaje fiziku i matematiku. Doskora bi pozvan ponovno u Beč da upravlja Augustineumom, zavodom u kojem se je kao đak odgajao. Pročuo se je u Beču kao izvrstan govornik, a nadbiskup bečki ponudi mu i stolicu kanonskoga prava na sveučilištu. No Štrosmajer u to doba već bijaše predložen za biskupa đakovačkog. Predložio ga je ban Jelačić.
Bio je posvećen 1850 godine.
Maleno je, zabitno je Đakovo, a još je manje za veliki duh Štrosmajerov, no veleum se ne da u krletku zatvoriti, on baca na sve strane zrake svoga duha kao sunce pomaljajući se iza gore.
I đakovački biskup razvi djelatnost na svakom polju, pregnu dići narod i u svojoj biskupiji i u cijeloj domovini, ne zakopa bogate talente duha, srca i bogatstva, već ih stavi na oltar Bogu i domovini izgovorivši glasovite riječi: »Sve za vjeru i za domovinu!«
Jer su oni dani bili osudni za politički život našega naroda, zato se Štrosmajer baca u vrtlog politike. Kako je stara monarhija bila na raskršću da li će se urediti na federalističkoj ili centralističkoj osnovi, to se Štrosmajer svim žarom zalaže za federalističko uređenje vjerujući da u tome leži spas austrijskih Slavena. On se u Beču zauzimlje za združenje Dalmacije s Hrvatskom i lomi koplje protiv kneza Borelli-a koji se protivi sjedinjenju. Kad je dualizam pregazio slavenske narode i sklopila se zlosretna nagodba između Hrvatske i Ugarske, opet Štrosmajer kuša ublažiti zle posljedice ove nagodbe i vojuje za njezinu reviziju i financijsku samostalnost Hrvatske. Kad nije uspio, napusti posve uže političko polje.
No širi su vidici bili Štrosmajerovi a da bi ih zastro ikakav neuspjeh.
Zna da se brutalnoj sili treba oprijeti duhovnom snagom i zato doviknu svome narodu »Prosvjetom k slobodi!« Prosvjetom hoće da ujedini sve Južne Slavene, prosvjetom da premosti jaz između njih. Po Štrosmajeru nas je svijet upoznao. Veličanstven je njegov lik kao svjetionik na burnom moru slavenske sudbine.
Štrosmajerov ideal jest ljubav i sloga između Južnih Slavena, i zato kaže: »Jedinstvo, sloga i ljubav našega naroda bila mi je, i jest mi i sada jedina i najveća želja na ovom svijetu. Ja sam za to jedinstvo, za tu slogu i ljubav vazda molio, vazda radio, pa ma da su me mnogi radi toga krivo sudili i osudili. A za to jedinstvo naroda našega ja sam pripravan i život svoj žrtvovati. I ja kad se budem rastajao s ovim svijetom, posljednja će mi molitva biti za jedinstvo naroda moga.«
No Štrosmajer ne govori samo, on i radi, i njegov je rad ostvario ono što su usta njegova naučavala.
Dobro zna da je narod siromašan i neuk i zato će on da digne samosvijest u duši narodnoj.
Kao biskup, započinje s crkvom. Već je rečeno kako je uplivom Štrosmajerovim štampan novi glagoljački misal. Da narod bude svoj, treba da pozna sama sebe, i eto Štrosmajer se stara za zavod sv. Jeronima gdje će se učiti mladi hrv. svećenici, pa tamo njegovim nastojanjem dolazi Rački za kanonika eda tako usput u vatikanskim arhivima otkriva prošlost našega naroda. Plaća ujedno arhivara Theinera za trud oko izdavanja »Spomenika Južnih Slavena«.
U drugih naroda skupljaju se učeniji ljudi u akademije, ali tko će nama dati sredstva da osnujemo svoju akademiju koja bi izdavala prva znanstvena djela? Beč i Pešta ne daju ni prostu dozvolu za otvorenje Akademije, a kamo li će žrtvovati koju tisuću novca. Biskup pruža svoju blagodarnu ruku i daje 50.000 forinti za osnutak Akademije koja se ima zvati Jugoslavenska akademija da okupi oko sebe sve Južne Slavene. Pešta ne dozvoli svečano otvorenje ovoga zavoda, već skromno u samoj zgradi. To je dosta da se vidi što znači ovo djelo biskupovo za osviještenje narodno.
I za izdanja Akademijina i za nabavu biblioteke i arhiva troši Štrosmajer ogromne svote novca.
Akademija je zavod ne samo za znanost već i za umjetnost, a treba joj i Galerija slika. Jedna jedina slika klasičnih majstora zapada tisuće novaca, a biskup Štrosmajer šalje na sve strane svoje pouzdanike da kupuju ponajbolja djela slikarska. Ne žali troška i taj upravo kraljevski dar daruje svome narodu.
Zar će klonuti milostiva ruka? Neće. Naša mladež mora u tuđini na nauke, pa upija tuđi duh i misli. Da je odbrani od toga, biskup zamišlja kako bi se podiglo u Zagrebu naše sveučilište. Bečka vlada ni da čuje o tome, ali biskup polaže 50.000 for. za sveučilište, i ono se otvori 19 oktobra 1874. I kad je sve klicalo od veselja, Štrosmajer šuti kao da nije to njegovo djelo. On će se javiti ne zborom, već tvorom. Dariva opet 10.000 for. za stipendije đacima.
God. 1865 pomaže osnivanje štamparije na Cetinju. Još prve godine svoga biskupovanja otkupljuje na stotine primjeraka Vukovih narodnih pjesama, pomaže Maticu srpsku.
A gdje su bezbrojni manji darovi u prosvjetne svrhe!
Sve je ovo učinio Štrosmajer da digne naš narod na visinu ravnu onoj drugih naroda Evrope i sve je ovo dao od crkvenih prihoda, jer po rodu bijaše siromah. Crkva je to dala narodu preko biskupskih ruku.
A kakav je Štrosmajer kao duhovni pastir? Uz veliki um u njega je široko očinsko srce.
Najmiliji su mu časovi među pukom, i sam kaže da će mu uspomena na te časove biti i na času smrti najutješljivija.
On smatra sebe i sve svoje prirodne darove samo vlasnošću svoga puka. Svećenicima poručuje: »Mi smo samo sluge Božje i sluge u Isusu puka našega.« Zato hoće da dom njegov i njegovih svećenika bude otvoren puku u njegovim potrebama i hvali Bogu kad se puk s pouzdanjem na nj obraća. Biskup hoće da puku kuća župnika bude neko pristanište gdje će uvijek naći oca, prijatelja i savjetnika. Pa kad veliki biskup gradi veličanstvenu crkvu u Đakovu, i onda uz slavu Božju misli na prosti i siromašni puk.
Kad je u svjetovne svrhe biskup punom šakom davao, zar će štedjeti kad se radi o slavi Božjoj i na korist vjere?
Eto, daje 90.000 for. za sjemenište, 10.000 for. za zakladu nemoćnih svećenika, a daruje 5000 za potrebne knjige mladomisnicima i drugih 5000 for. na kapelane.
I onda dolazi kruna svemu. Stara je katedrala u Đakovu trošna, i zato će biskup Štrosmajer graditi novu. Veličanstvena će biti kuća Božja. To je bila njegova misao čim je postao biskupom. Putuje u tu svrhu cijelom Evropom, ne da kupi milodare, već da vidi sve znamenitije crkve, remek-djela arhitekture srednjega vijeka koji je on osobito cijenio. Napokon god. 1866 potpisuje ugovor s graditeljem Rösnerom (Rezner) da mu sagradi crkvu u romaničkom stilu. Graditelj je primao nadahnuće od Štromajera, i možemo reći da u đakovačkoj crkvi živi misao velikog biskupa. Unutrašnjost crkve uresi djelima dvaju slavnih majstora Seitz-a (Sajc), oca i sina. Crkva bi posvećena 1 oktobra 1882 u čast prvaku apostolskom sv. Petru, a na pročelju dade biskup uklesati ove riječi: »Slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slogi i ljubavi naroda svoga.«
Slavi Božjoj! Štrosmajer bijaše veliki duh, a veliki dusi najbolje i poznaju veličanstvo Božje i ponizno mu se klanjaju. Štrosmajer otvara Jugoslavensku akademiju s propelom u ruci i u govoru ističe kako je propelo prijestolje mudrosti, a istina se u vjeri i znanosti spaja. Kad je otvorio Galeriju slika, istakao je da su zbirke slika po Evropi ništa manje nego apologija Katol. crkve.
Takav je bio biskup Štrosmajer u svojoj domovini, ali on je pripadao i cijeloj Crkvi svojim radom. Kad se je u Rimu skupio u Vatikanu crkveni koncil, proslavio se je biskup Štrosmajer svojom učenošću i govorničkim darom i izvanrednim poznavanjem latinskog jezika. Uz ostalo koncil je donio i dogmu o papinoj nepogrešivosti kad govori ex cathedra, t. j. kad naučava Crkvu koju vjersku ili moralnu istinu.
Nekoji su biskupi bili protiv toga da se ta dogma proglasi. Među njima bio je i Štrosmajer. On je držao da će donošenje te dogme biti jedna nova zapreka sjedinjenju Istočne i Zapadne crkve, a njemu je ovo sjedinjenje osobito bilo na srcu. Kad je koncil proglasio ovu nauku, nije Štrosmajer ustao protiv nje, već ju je prihvatio kao vjerni sin Crkve. Neprijatelji su Crkve sastavili i širili nekakav govor tvrdeći da ga je on izgovorio na koncilu. Jer taj govor vrvi napadajima na Sv. stolicu, kojoj je on vazda iskazivao i iza vatikanskog koncila poštovanje i ljubav, to ga je oprovrgao Štrosmajer izjavivši da to nije njegov govor.
Štrosmajerova se vjera zrcali u njegovim govorima i poslanicama.
Evo njegovih vlastitih riječi iz okružnice o sv. Ćirilu i Metodiju god. 1881: »U crkvi Božjoj, kao i u svakom društvu mora biti vrhovna moć i sudište koja razmirice što se u toli širokom svijetu događaju odlučnim i neopozivim načinom rješava.«
I opet: »Kad sveti otac papa u rijetkim slučajevima sam kano glava Crkve i vrhovni naučitelj kršćanskih naroda kršćanski koji nauk člankom vjere proglašuje, mi katolici držimo i vjerujemo da je to nedvojbena istina Bogom objavljena, poglavito zato, jer smo uvjereni da po ustima njegovim sam Petar govori... koga je Isus vječitim i neporušivim temeljem Crkve svoje postavio«
I zatim: »Krivo je dakle i posve nerazložito tvrditi da se je člankom vjere o papinoj nezabludivosti u Crkvu uvukla neka vrsta samovolje.«
A nije Štrosmajer bio mekušac da bi jedno mislio, a drugo govorio. On je otvoreno svoje mišljenje pred papom i cijelim koncilom kazao ne brinući se što će mu tko spočitnuti, on je Franji Josipu rekao kad ga je prekorio radi čestitke Rusiji prigodom svečanosti sv. Vladimira: »Moja je savjest čista!« Biskup Štrosmajer bijaše zaista velik Hrvat, velik Jugoslaven, velik Slaven, velik umnik, ali još veći katolik i biskup, a najveći dar Providnosti Božje koji je dala preko Crkve našem narodu baš u onim krajevima gdje je on ljuto krvario boreći se kao predziđe kršćanstva za krst časni.


XLVI
Naše doba

Kad je Leon XIII umro, zloguki proroci navijestiše propast Crkve. Mislili neprijatelji: umro je veliki papa, diplomat, i sad će se srušiti veličanstvena zgrada. No Providnost koja je dala Leona da uredi odnošaje između Crkve i raznih država, dala je i Pija X da učvrsti unutrašnje prilike Crkve. Bijaše on čovjek čvrste ruke i bistra oka, a izvanredno svet. Odmah na početku njegova vladanja Francuska prekida diplomatske veze s Vatikanom i provodi rastavu Crkve od države, no to nimalo ne smeta Pija X, jer on voli da je Crkva i progonjena samo neka je slobodna.
Pijo X promiče teološke, osobito biblijske nauke, i zato osniva posebnu biblijsku komisiju i institut u Rimu.
Kako su nekoji teolozi u Francuskoj i Italiji htjeli spojiti katoličku nauku s racijonalizmom modernoga doba, to su zabacili svrhunaravnu objavu i približili se protestantizmu. Papa osudi ovaj modernizam posebnom enciklikom 1910 i odredi da prije ređenja svaki svećenik ima uz tridentsku vjeroispovijed položiti i zakletvu protiv modernizma. Pošast je ovim iščezla.
Zauzet za sjaj službe Božje, reformirao je crkveno pjevanje odredivši da se gregorijansko pjevanje ima uvesti u službu Božju. Proslavio se je Pijo X i reformom bračnoga prava, jer je uveo nove precizne odredbe u tome. I opći crkveni zakonik dao je kodificirati, no ovo je zamašno djelo dovršio tek njegov nasljednik. Da dođe u susret radnicima, koji radeći po tvornicama ne mogu svetkovati sve crkvene blagdane, snizio je broj zapovjednih svetkovina preko godine na samih osam uz 52 nedjelje. I post je ublažio.
No zato se njegov svetački žar vidi u odredbi da se sv. pričest daje djeci već u sedmoj godini, a i prije, ako su došla na razum. Ujedno je preporučio svagdanju svetu pričest kao izvor duhovnoga života.
Za Pija X proslavio je cio svijet god. 1913 tisuću i šestogodišnjicu Konstantinova edikta.
Dobar otac nije mogao nikako zapriječiti svjetski rat, koji je već Leon XIII predvidio. I umrije od boli nad nečuvenom katastrofom ljudskom 20 VIII 1914 na glasu svetosti.
Naslijedio ga je Benedikt XV (1914—1922), papa mira među narodima, kršćanske ljubavi i dobročinstva, papa misija. Pontifikat Benedikta XV pada u najteže doba svih vjekova, u doba svjetskoga rata. Svijet se je stubokom rušio koljući svoju djecu pomoću najužasnijih iznašašća moderne tehnike. Papa ostade neutralan u ovome svjetskom pokolju, veličanstven kip tužnoga oca koji gleda katastrofu svoje djece. Već 1914 okružnicom na sve vlasti apelira na čuvstva čovječnosti i bratstva ne bi li utrnuo svjetski požar, a za Božične dane traži barem primirje. God. 1917 iznosi i posebne mirovne prijedloge. No taj papin vapaj ostade glas u pustinji koji ne poslušaše narodi. Zaklinje napokon ratujuće države da štede barem neutvrđene gradove koji nemaju strateške važnosti.
Bez obzira na vjeru i narodnost dijeli on postradalima od rata ogromne svote novaca da ublaži njihovu nesreću. Uspijeva njegov pothvat da države izmijene između sebe ratne invalide i civilne zarobljenike, a nakon 1918 eto ga gdje skuplja milodare za izgladnjelu djecu. Kad je pak u Rusiji harao glad (1921), opet se obraća na sav svijet da pomogne nesretnicima. I u tome je odlično uspio. Sam je pak pritekao u pomoć darujući preko 80.000.000 lira za nabavu hrane i odijela postradaloj ruskoj siročadi.
Da, nije zaboravio on ni članove Crkve koji trpe u čistilištu. Određuje da svećenici na dan mrtvih mogu govoriti tri svete mise od kojih jednu namjenjuje papa za umrle ratnike. U svemu ovome očitovao se je velik ugled poglavice Katoličke crkve.
Plodovi nisu izostali ni na diplomatskom polju, Portugal uspostavlja veze sa Sv. stolicom, Kina imenuje svoga poslanika kod Vatikana, a i Italija postaje pomirljivija prema papi.
U crkvenoj se upravi trudi Benedikt XV da dovede u normalan tok rad misija koje su za rata stradale. Izdaje kodeks crkvenih zakona (1917), što je od epohalne važnosti nakon toliko vjekova iza dekreta Gracijanova. Brine se oko podignuća katoličkih sveučilišta, osniva Istočni institut u Rimu za proučavanje djela auktora istočne Crkve, želeći tako prokrčiti put sjedinjenju Crkava.
Vjerski život promiče raznim nabožnostima osobito posvetivši kršćanske obitelji Presv. Srcu Isusovu i odredivši posebnu molitvu sv. Josipu za umiruće, zatim proslavom 700-godišnjice sv. Frane Asiškoga i sv. Dominika. Benedikt XV preseli se u vječnost 22 I 1922.
Današnji Sv. otac, nasljednik Benedikta XV, bio je prije nadbiskup Milana i zvao se je Ahiles Ratti, a kao papa uzeo je ime Pija XI.
Negdašnji turista polazi u vatikansko sužanjstvo, ali ne zaboravlja ovoga lijepog sporta i daje turistima za zaštitnika sv. Bernarda od Mentona po kojem su prozvani alpski prijevoji.
Prema svojoj riječi: »Mir Kristov u kraljevstvu Kristovu« Pijo XI je posebnom okružnicom ustanovio svetkovinu Krista Kralja naglasujući Njegovu vlast božansku i čovječansku nad svim stvorovima i svim pojavama društva. Ovo je ustuk nastojanju bezbožaca da zatru svaki trag i uspomenu Kristovu.
God. 1925 proslavila se je Sveta godina u Rimu i po cijelom katoličkom svijetu, i ujedno se otvorila misijska izložba. Tom prigodom proglašeno je nekoliko svetaca, od kojih je osobito poznata sv. Terezija od djeteta Isusa, svetica običnog života, »malog puta« ali duboke poniznosti i žarke ljubavi prema Bogu.
Pomalo se pod mudrom vladom današnjega pape sređuju odnošaji sa svim državama. U Mehiku bjesni borba protiv Crkve, no zato su tamošnji katolici dali Crkvi lijepu kitu mučenika.
Osobit su znak buđenja novog života u Crkvi katoličkoj euharistički kongresi kojima pribivaju stotine tisuća vjernika. U najnovije doba izdao je nekoliko enciklika: o kršćanskome braku i socijalnom pitanju.


XLVII
Misije

Crkva je Isusova vazda držala glavnom svojom dužnošću zapovijed Spasiteljevu: »Idite, propovijedajte evanđelje svakome stvorenju«. Kad su se svršetkom srednjega i početkom novoga vijeka otkrile nove zemlje, namah ona šalje svoje vjerovjesnike zapuštenim poganima. Grgur XV (1662) osniva dapače posebnu instituciju (Propagandu) za proširenje vjere. I od XVI vijeka do danas katoličke misije uz natčovječji trud misijonara divno cvatu nadoknađujući tako otpadnike koji su ostavili svijetlo vjere. Tim se ispunjuju riječi Isusove: »Od vas će se odnijeti kraljevstvo Božje i dati drugima«. Kongregacije se (44 na broju) i svjetovni kler natječu u ovom evanđeoskom djelovanju, ali osobito se ističu isusovci, kapucini, dominikanci i franjevci.
U prvoj polovici XVI vijeka odlikovao se je sv. Frano Ksaver, nazvan »apostolom Indija«. Znajući da je rđav život Evropejaca najveća zapreka širenju kršćanstva, ponajprije 1542 propovijeda i vraća na pravi put grešnike Portugalce u Indiji, a onda se obraća urođenicima. Darom čudesa i jezika (kao negda apostoli) obratio je stotine hiljada ljudi u Indijama. Frano pođe i u Japan, a onda da će i u Kinu, no na tom ga putu zateče smrt. Sv. Frano je ponio sobom na put knjigu: »O dobrom i blaženom životu« od Marka Marulića. Nasljednici njegovi uz gotovo nesavladive poteškoće nastaviše njegovo djelo u Indijama. Jer im je smetala razdioba bramana na kaste, oni se prilagodiše narodnim običajima i zapisaše se i sami u svećeničku kastu, a u Kini dozvoliše štovanje predaka kao čisto građansku poštu. Na taj način uspješe pokrstiti i odličnije Indijce. Isusovac Ricci (Riči) god. 1583 djelovao je u Kantonu, Nankingu i Pekingu kao kineski naučenjak praveći satovnike i geogr. karte, pa zadobivši naklonost carevu, mogao je slobodno širiti kršćanstvo među kineskim plemstvom i carskim dvorjanicima. Isusovci Schall (Šal) i Rho (Ro) oko 1631 popraviše kineski kalendar i napisaše u kineskom jeziku katekizam i više matematičkih i astronomskih djela. Uza sve protivnosti mandarina god. 1616 bilo je u pet kineskih provincija preko 300 crkava. Crkva je u Kini i cvala i bila ljuto progonjena.
U Japanu je Crkva bila progonjena radi pohlepe Portugalaca i Španjolaca, pa Japanci, bojeći se da ih Evropljani ne podjarme, oboriše se na kršćane najžešćim progonstvom. Ova zemlja dade Crkvi lijep broj mučenika god. 1587—1596. Još od onda pa do danas kod Osake i Nagasaki sačuvala se je kršćanska vjera u brojnim obiteljima u najvećoj tajnosti.
U Africi su dospjeli u XVI vijeku misijonari onamo kuda je doprla vlast Portugalaca.
U Americi su najveća zapreka kršćanstvu bili razbojnički španjolski konkvistadori koji su na najgrozniji način tamanili urođenike gramzeći divljom pohlepom za zlatom. I tu je misijonar bio branitelj urođenika, pa je tako pomalo stao urođenik razlikovati osvajača od vjerovjesnika. Osobito se odlikovaše revnošću i nadnaravnim čovjekoljubljem dominikanac Las Kasas i Isusovac sv. Petar Klaver »rob robova crnačkih«. Mnogo je mučeničke krvi natopilo tlo Kanade, ali plod nije izostao, jer tu danas cvate katolički život kao rijetko gdje. Australija i Oceanija je također osjetila blagu vijest kršćanstva. Misijonari su uspješno djelovali oko povraćenja k Crkvi raznih sekta u prednjoj Aziji.
Katolički je misijonar prodro i u Tibet i u Perziju.
Kad su Englezi oteli Portugalcima istočnu Indiju, zastao je misijonarski rad. Još više su propale misije iza francuske revolucije, ali od Leona XII opet su procvale. Danas, može se reći, nema kuta zemlje, gdje se ne propovijeda blaga nauka Isusova.
Od ledenih krajeva gdje žive Eskimi do vreloga ekvatora, d istoka do zapada, svuda je prodrla nauka Raspetoga. Mnoštvo redova, mnogo organizacija, muško i žensko, svećenici i laici staraju se oko širenja riječi Božje. Oni što doma ostaše mole se, kupe milodare za bijedne i pogane.
Katolički misijonar ostavlja svoj zavičaj da se više nigda ne vrati u nj, napušta miran život da u vječnoj pogibelji, u oskudici, natčovječjoj strpljivosti provede svoje dane među tuđim svijetom, divljacima, tvrda srca da to srce oplemeni, zamračena uma da ga rasvijetli svijetlom vjere. On se mora uživjeti u nov način mišljenja, govora, odijevanja, života. Umire nepoznat — najveći junak, umire od rana zadatih od onih koje najviše ljubi. Misijonar je slika samoga Isusa. Ali uz ovu glavnu zadaću svoju misijonar ujedno vrši i drugu. Kako je u početku srednjega vijeka Crkva spasila kulturu oplemenivši pokrštene barbare, tako ona i danas preko svojih misijonara širi uz kršćansku vjeru civilizaciju i kulturu. Kršćanstvo i kultura zajedno idu, i gdje propade kršćanstvo, gine i kultura.
Kršćanstvo diže divljaka da provodi život dostojan razumna stvora. Uz dužnost prema Bogu kazuje mu rila ima i dužnosti prema čovjeku, bratu iskrnjemu. Da se dignu stari stanovnici n. pr. Ugande, u Africi, ne bi više prepoznali svoje domovine, kolike se je ta sada katolička zemlja priljubila evropskoj civilizaciji i blagim običajima. Dobra je to opomena i Evropi koja je zaboravila što duguje kršćanstvu!
Misijonar nalazi ljude koji se progone kao zvijeri. Dogodi se da mu urođenici donesu glavu čovječju nataknutu na koplje — misleći ga osobito tim razveseliti. Nalazi ljudoždere koji se oblizuju za dobrim zalogajem gledajući misijonara; vidi kako roditelji mesom vlastite svoje djece goste prijatelje; čuje on zdvojan jauk mučeničkoga roblja, koje trgovci nemilo bičuju goneći ga na pazar; zna kako je žena izjednačena marvi, bez prava i ljubavi u obitelji; gleda kako su nemilosrdno istjerani stari roditelji iz vlastite kuće, jer ne mogu više ništa privrediti. A gdje su bolesnici od svakoga zapušteni, gdje je glad i stotinu nepogoda od kojih stradaju zapušteni pogani. Vjerske nečuvene zablude sniziše čovjeka ispod životinje. Misijonar kupuje djecu koju roditelji bacaju na put, hrani gladne, dvori bolesne, miri zavađene. Za sve se on stara, svakom zlu doskoči i stvara kršćansku naprednu obitelj, selo — narod. Preobrazi se lice zemlje u kojoj on djeluje.
Ali tko bi mogao izbrojiti poteškoće koje mu stoje na putu. Ipak ne klone, jer »sve može po Onome koji mu daje utjehu« kako reče negda sv. Pavao. Usto otvaraju misijonari bolnice i škole (imaju i sveučilište u Tokiju i Beirutu).
No i za znanost je od neizrecive koristi rad misijonarov. Eto ti isusovca H. Merquetz (Merkec), koji je prvi otkrio izvor rijeke Misisipi. Naći ćeš katekizam i teoloških knjiga na svim jezicima i tako pokrštenjem stupaju pogani u kolo kulturnih naroda kao negda evropski barbari. Misijonar proučava uzroke eksotičkih bolesti koje haraju po raznim zemljama, misijonar je ne samo dušobrižnik, nego i istraživač nepoznatih krajeva, prirodoslovac, etnolog, geograf, geolog, mineralog i botaničar. Prikazuje ti on život primitivnih naroda s njihovim spravama, stanovima, kućnim radom, običajima, odijelom, i uopće sve što znamo o primitivnim narodima najvećim dijelom znamo po misijonarima.
Sve katoličke zemlje rade za misije šaljući svoje sinove u daleke krajeve i kupeći milodare, a poglavito moleći Gospodina da se proširi Njegovo kraljevstvo.
Najviše misijonara daju Francuska i Holandija.
Rad za misije organizovan je ovako:
Na čelu svega stoji Sv. Otac Papa, a pomaže mu kardinal prefekt Propagande i zbor od nekih 17 kardinala, posebni tajnik i tajnički zamjenik, neko 30 savjetnika, biskupa i svećenika, svjetovnih i redovnih i razni činovnici i pisari. Propaganda upravlja nekim odborima i zavodima za sv. misije kod kuće i u misijama. Od misijskih društva spominjemo samo »Družbu sv. Petra Klavera za Afriku«, »Društvo za širenje vjere« i »Društvo sv. djetinjstva Isusova«. U misijskim oblastima ima Propaganda prema najnovijoj statistici na brizi ovoliko krštenih duša: U Aziji ima 6.687.829 od kojih 7841 svećenik, u Africi 2666.212 duša, od kojih je 2769 svećenika; u Americi 2650.778 duša, među njima 1321 svećenik, u Australiji 959.148 duša, među njima 781 svećenik.
Danas je u misijama, koliko se samo moglo dosele ustanoviti, ovaj broj biskupija, apostolskih vikarijata i prefektura: I) u Aziji: 1 patrijarhat (u Goi), 10 nadbiskupija, 36 biskupija, 73 apostolska vikarijata, 15 apost. prefektura, 2 opatije; II) u Africi: 1 patrijarhat (koptički), 2 nadbiskupije, 14 biskupija, 60 apost. vikarijata, 32 apost. prefekture, 2 prelature; III) u Americi: 17 apostolskih vikarijata, 12 apost. prefektura, 4 prelature; IV) u Australiji bez otoka: 9 nadbiskupija i 19 biskupija. Ima više crkvenih oblasti na otocima koji se pod imenom »Oceania« obično pribrajaju Australiji.
Sv. Otac Pijo XI dao je prirediti 1925 god. u Rimu ogromnu misijsku izložbu. Zahvaćala je prostor 6000 m2 i 32 velike dvorane.
Veličanstvena je to bila slika vjerskoga i kulturnoga rada Katoličke crkve po cijelome svijetu.


XLVIII
Nekoji prigovori

Ovdje se iznose nekoji najobičniji prigovori iz povijesti protiv Katoličke crkve.
Ivanica papisa. Negda se je mnogo prigovaralo i rugalo katolicima da je na papinskoj stolici sjedjela neka djevojka pod imenom papa Ivana Englez. Ona da je iza Lava IV (847—855) vladala cijelu godinu i šest mjeseci. Ova priča nastala je tek koncem XIII vijeka. Danas smo sasvim na čistu da je ovo puka izmišljotina kasnijega vremena.
Lav IV je umro 17 srpnja 855, a njegov nasljednik je bio Benedikt III. Postoje novci s obilježjima Benedikta III i cara Lotara I koji je umro 28 septembra 855. Zaključujemo po tome da je Benedikt III postao papa između 17/VII 855 kad je umro papa Lav IV i 28/IX 855 dok je još bio živ car Lotar, dakle, kroz najviše četiri mjeseca, a kako je onda mogla godinu i po vladati Ivanica između vremena Lava IV i Benedikta III? Ali imamo i dokaz da je Benedikt III neposredno zasio na stolicu Petrovu iza Leona IV. Postoji pismo Hinkmara, nadbiskupa remskoga, koji piše papi Nikoli I kako je bio negda poslao poslanstvo u Rim, a da je ovo poslanstvo putem saznalo da je papa Lav IV umro i kad je došlo u Rim, našlo je novoga papu Benedikta III.
Uostalom, kako nisu protivnici Nikole I u IX vijeku u najžešćoj borbi nigda spočitnuli Rimskoj crkvi da je njom upravljala Ivanica? Ovo bi se po onoj priči imalo dogoditi niti pune dvije godine prije Nikolina vladanja, jer je Nikola bio papom 858—867.
Vještice. Protivnici Crkve hoće da je proganjanje vještica započelo bulom pape Inocenta VIII »Summis desiderantes« (1484). No to je potpuna neistina. Crkveni su ljudi najviše pobijali sujevjerje. Vjera u vještice, vukodlake, coprije, vračanje nije kršćanskoga, već upravo poganskoga postanka. Ovo je sujevjerje najraširenije kod pogana Grka, Rimljana, Egipćana, Babilonaca i Asiraca, kao i kod sredovječnih naroda germanskih i slavenskih, kod kojih se nije ni do danas iskorijenilo.
Mnogo su doprinijele raširenju ovoga sujevjerja također i gnostičko-manihejske sekte, osobito valdenzi i bogomili. Ovi su svu svoju nauku i temeljili na pustim bajkama. Iz poganstva se je uvukla ova supersticija i među kršćane, ali ne u kršćansku i crkvenu nauku. Treba dobro razlikovati stvar. Pojedini su kršćani mogli vjerovati u vještice, pojedini inkvizitori i progoniti ih, ali Crkva, kao nastavnica kršćanske vjere, nigda nije potvrdila ovoga vjerovanja. Sasvim je nešto drugo vjera da postoji đavao, nego li bajka o vješticama. Kad je heretik Priscilijan god. 385 bio radi magije ubijen, tada ustadoše protiv toga zločina papa sv. Martin i biskup sv. Ambrozij. Ovi su ugledni crkveni ljudi pobijali vračarstvo i vjeru u vještice: biskup lionski Agobard koji u IX vijeku dokazuje da tuča nastaje radi nagloga ohlađenja vodenih para i biskup u Wormsu Burhard, a osobito pape rimske Nikola I i Grgur VII. Ovaj posljednji kori Dance što pripisuju tuču i nevrijeme vješticama i tako pravedne okrivljujući izazivlju na se novu srdžbu Božju.
U protestanskim zemljama je bilo mnogo više procesa protiv vještica nego u katoličkim, štaviše porastao je broj procesa iza pojave protestantizma.
Bula Inocenta VIII samo donosi glasove što su do njega doprli iz Njemačke i daje vlast inkvizitorima da istražuju koliko tu ima istine o vješticama, a gdje nađu da su se ogriješile o zakon Božji, neka ih kazne i do potrebe predadu državnoj pravdi. Tu se, dakle, ne tvrdi ništa niti se uči kršćane da vjeruju u vještice.
Mogao je osobno Inocent VIII i vjerovati u vještice, to još ne znači ništa. On kao naučitelj Crkve nije ništa odredio, nije govorio ex cathedra. Uostalom su se procesi protiv vještica vodili po Evropi davno prije Inocenta VIII, pa je nepravedno njega tužiti kao začetnika tih procesa. Ako je Crkva i istraživala što u ovim procesima, to je tražila jesu li razne kršćanske osobe radile što protiv vjere: naučavale kakvu krivu nauku, trovale faktično kakvim napicima u svom sujevjerju i sl. Mnogo je kriva svemu ovome pučka mašta i autosugestija. Istini za čast treba priznati da su dva protestanta prvi počeli pisati protiv progonstva vještica (liječnik Ivan Weger 1563 i Anton Pretorije (Praetorius 1603). Za njima su pošli isusovci Pavao Leimann (1626) i Adam Taner (1627).
Fra Jeronim Savonarola. Ovoga člana dominikanskoga reda uzdižu protivnici Crkve kao svijetla lučonošu morala protiv pokvarenosti Aleksandra VI koji ga je osudio.
Savonarola je rođen 1452 u Ferari. Stupivši u dominikance istakao se je oštroumljem, strogim životom i revnošću oko popravka javnoga i privatnoga ćudoređa. U Firenci propovijeda posve na svoj način živo, uvjerljivo, žarko i jedro. Udubljen u proučavanje starozavjetnih proroka, počinje i sam prorokovati, štaviše i postupati poput njih prijeteći građanstvu strašnim Božjim kaznama. No proročanstva se ne ispuniše, n. pr. da će njegovi slušatelji vidjeti svojim očima kako će se Turci obratiti na kršćansku vjeru. Nesmotrenim psovanjem političkih protivnika uspalio je svoje neprijatelje, a još veću buru podigao kad je udario s propovijedaonice i na papu. Ma kakav bio Aleksandar VI, ovo se nije sviđalo ni Savonarolinim pristašama. Papa ga pozva u Rim, no on se skanjivaše poći tamo, i zato mu bi zabranjeno propovijedati. Savonarola se ne pokori, već i dalje propovijedaše, jer mu dojaviše da se je papa uvjerio da su tobože sve optužbe protiv njega neistinite. Na nove optužbe njegovih protivnika Aleksandar VI ga izopći iz Crkve i zaprijeti Firenci interdiktom, jer je štitila Savonarolu, koji se je ispričavao da je papin interdikt neosnovan i još se pozvao na opći sabor protiv pape. U isti ga čas pozva jedan zanešenjak franjevac da pokušaju svoju svetost u ognju, no na dan kušnje ni jedan se ni drugi ne baciše u oganj. To je bilo dosta da puk izgubi svako dobro mišljenje o svome idolu, i svjetina se okrenu protiv Savonarole. Gospodska stranka izrabi tu prigodu, i osudi na smrt Savonarolu. Papa je generala reda dominikanskoga poslao da provede istragu, i kad ovaj nije imao ništa prigovoriti osudi, Savonarola bi ubijen i tijelo mu spaljeno. To je čisto građanska osuda.
Šta imamo držati o Savonaroli? Niti je svetac, kako bi nekoji htjeli, ma da je strogih moralnih načela, jer i nepokornost je grijeh, niti je okoreli heretik, jer heretici ne umiru izmireni s Crkvom i primivši sv. sakramente kao on. On je politički i reformatorski zanešenjak, bona fide je pogriješio, ali ipak pogriješio, jer nije imao razboritosti ni poniznost koju treba da ima svaki reformator.
Galilei. Zar katolici da se brane od osvada, da su osudili jednoga znanstvenika u astronomiji? Ta i prije Galileja Poljak kanonik Nikola Kopernik († 1543) naučavao je da se Zemlja okreće i posvetio je ovo djelo papi Pavlu III. Na temelju je ove nauke i bio popravljen kalendar za Grgura XIII. Luther je sam o Koperniku rekao: »Luđak hoće da preokrene cijelu astronomiju!« Galilei je preuzeo ovu tezu Kopernikovu i stao je braniti protiv mišljenja svih onovremenih naučenjaka. Među njima, naravno, bili su i crkveni ljudi koji su tvrdili da je jedino Ptolomejev sistem ispravan, po kojem je Zemlja središte svemira i nepomična. Što se tiče Sv. pisma Galilei je sam vrlo ispravno rekao da ono govori običnim dnevnim govorom da se Sunce miče, jednako kao što i danas i najveći astronom kaže: »Sunce izlazi, zapada ili diže se na nebeski svod«. Još je Galilei rekao da Sv. pismo nije napisano da nas uči astronomiju, nego vjerske istine.
Njegov ga je protivnik dominikanac Lovrini tužio inkviziciji u Rimu. Čuvši ovo Galilei, poleti u Rim i stade napadati svoje protivnike najžešćim riječima. Ovo je izazvalo ogorčenu borbu. Inkvizicija prema zasadama ondašnje nauke osudi Galilejevu nauku, i on obeća da će šutjeti te ode u svoj zaselak kod Firence da se dalje bavi svojim istraživanjem. Kardinal mu Barberini spjeva odu u slavu što je iznašao teleskop. Kad je Barberini postao papom (Urban VIII), Galilei je iznio misao da se nađe nova teza koja će pobiti Ptolomeja, dati pravo Koperniku, a da ne bude osuđena od crkvene vlasti. Ovu je ideju pohvalio i crkveni cenzor knjige. Papa je do sedam puta primio Galileja, i obdario ga darovima, te ga izvanrednim načinom hvalio u svojim pismima. No ipak nije pristajao uz teoriju naučenjakovu. Galilei doskora napisa raspravu u obliku dijaloga u kojem ismjehuje papu pod imenom »Simplicius«. Ovo je papu otuđilo od Galileja. Papa ga pozva pred inkvizitorski sud. Ovaj ga osudi radi neposluha (jer bijaše prije obećao da ne će iznositi u javnost svoje nauke). No samo kratko vrijeme je ostao u tamnici i doskora se je nastanio u palači toskanskoga poslanika, a zatim kod sienskoga biskupa Piccolomini (Pikolomini), svoga prijatelja. Sve je to trajalo jednu godinu dana, a onda je boravio u svojem zaseoku kod Firence gdje je ostao do smrti.
Kongregacija sv. ureda (oficija), koja je osudila Galileja, nije mogla u savjesti obvezati kršćane da vjeruju ili ne vjeruju jednu naučnu hipotezu. Zato su i dalje katolički naučenjaci istraživali Kopernikov sistem, i kad se je dokazalo da je sasvim ispravan, Crkva je ukinula svaku zabranu da se naučava ova nauka. Isusovac je Ivan Riccioli (Ričoli) već 1651 (dakle 12 godina prije osude Galilejeve) tvrdio u svom djelu Anagestum da katolici nisu dužni vjerovati u ovoj stvari onako kako određuje Kongregacija, jer nije ni papa ni koncil tu odredbu dao da se vjeruje kao dogma. Galilejeva stvar je, dakle, stvar nauke, a ne vjere. Crkva je tada pristajala uz dotadašnje jednodušno mišljenje naučenjaka. Radi razmirica i smutnja kongregacija je prema shvaćanju onoga doba bila u pravu da zabrani javnu raspravu dok se nedvojbenim dokazima ne potvrdi teorija da se Zemlja kreće. Uostalom je tek kasnija izmišljotina da je Galilej rekao kad su ga osudili: Pa ipak se okreće!


XLIX
Arhitektura

Djetinjsko doba svoje provelo je kršćanstvo u potaji zatvoreno u privatnim kućama i u katakombama. Tamo su se kršćani skupljali u bogoštovne svrhe. Kad su stekli slobodu, namah su dizali crkve. Kako su živjeli u veoma kulturnoj sredini, to im je lako bilo izabrati zgodnu formu za njih. No jer se je kršćanstvo od poganstva razlikovalo svojim pojimanjem božanstva, to se je ta razlika izradila i u kući Bogu posvećenoj, u crkvi. Poganski hram je samo stan idola, dok je kršćanska crkva zajednički dom Boga i njegovih vjernika. Tamo se skupljaju kršćani, da iskažu vjeru, čast, ljubav prema Bogu i da prose milosti, pa zato je Crkva velika, da u njoj imaju mjesta svi članovi kršćanske općine. Ona je razdijeljena na dva dijela: donji, niži, ali veći, gdje stoje vjernici i gornji gdje je oltar, oko kojega služe svećenici. Između ova dva dijela poprijeko se pruža treći u liku pravokutnika tako da crkva ima oblik križa. Bogatiji vjernici, a car Konstantin im je prednjačio, stadoše dizati crkve i što ljepše ih resiti. Tako se je građevinski oblik crkve sve više razvijao. Svršetkom IV vijeka već je taj razvoj završen i crkve imaju stalan tip. Na zapadu se je razvio bazilikalni tip, i crkva je dobila ime bazilika, dok se je dotada zvala »dominicum«. Ovo je novo ime valjda dobila, jer su se crkve gradile po primjeru rimskih sudbenih i trgovačkih zgrada zvanih bazilika.
Starokršćanska crkva je ovakova: Ulazi se najprije u predvorje (atrium) usred kojega se nalazi bunar vode kišnice (cantarus), nad kojim je opet atrijev krov u sredini otvoren. Tu se vjernici peru. U atriju je mjesto za javne pokornike i katekumene. Iz njega se na troja vrata prolazi u pravu crkvu, koja je sa dva reda stupova razdijeljena na tri prostora, tri lađe: srednju i dvije pokrajne. Prema vrhu srednja lađa završava slavolukom (arcus triumphalis) baš na mjestu gdje počinje mjesto za oltar i svećenstvo. Kroz ovaj se slavoluk i ulazi u oltar. Oltar je pokriven baldahinom na 4 stupa (ciborij). U apsidi iza oltara je biskupova stolica, a oko nje sjedala za svećenstvo. Pred slavolukom je »schola cantorum«, pjevalište, a s jedne ili s obje strane njega ambon. Nad stupovima što dijele srednju od pobočnih lađa, dižu se ili ravni pragovi (arhitrav) ili obluci (rimski lukovi) arhivolte, a nad ovima je zid srednje lađe koji nadvisuje pobočne tako da se na njemu mogu i prozori probiti. Najvažnije je mjesto oltar i konfesija, udubina pod oltarom s moćima svetaca.
Zvonika starokršćanska crkva nema.
Između stupova se nalaze i piloni, koji su jači potporanj lukova i krova. Krov je starih bazilika ravan. Dakle, prevlađuje horizontalna linija koja izrazuje smjernost što je osjeća čovjek ulazeći u ove crkve staroga stila. Glasovite su starokršćanske crkve: Sv. Ivan Lateranski (u njemu slike sol. mučenika iz VII vijeka), sv. Lovro izvan zidina, sv. Marija velika, sve u Rimu; u Poreču današnja stolna crkva. U Solinu su otkopane tri u gradu i četiri izvan grada. Uz baziliku u staro doba redovito je bila krstionica. Možda najljepša do sada poznata jest ona u Solinu. To je bila poligonalna zgrada i usred nje kupka, kamena kada za krštenje odraslih. Kako je sama kada glavni objekt u krstionici, to je iz praktičnih razloga krstionica centralna građevina, dok je bazilika longitudinalna opet s razloga praktičnosti kao mjesto sakupljanja pred oltarom i propovijedaonicom.
Istok je s početka također gradio crkve bazilikalne forme, no doskora se je počela poprečna lađa graditi upravo preko duge po srijedi, i tako su nastale centralne građe bizantijskoga križa. Nad četverokutom, od kojega se dijele četiri jednaka traka križa, mjesto dugoga krova diže se kuba. Apsida je obla unutra, a izvani poligonalna. Od ovoga tipa do potpuno centralne građe samo je jedan korak. Istok je zavolio poligonalne ili oble crkve. Oko srednje i najviše kupole niže se više nižih kupola i polukupola. Ovaj stil s umjetničkog pogleda više ugađa oku, jer sve dijelove svodi na jednu točku u sredini. Crkva je puna svijetla, vitki stupovi su više ures, nego li građevinska potreba. Kapiteli se približuju također kvadraturi i stiliziran im je nakit. Dok je bazilika zahtjev praktičnosti, ove su građevine plod umjetničkog čustva.
Bizant je političkim uplivom u Italiji (Ravena sjedište egzarha) raširio i svoju umjetničku školu, pa su tako nastale po Italiji mnoge crkve bizantijskog stila (u Raveni sv. Vital i sv. Apolinar). Kulturno nastojanje Karla Velikoga prenijelo je način građenja iz Italije u sjeverne krajeve. Tako po uzoru talijanskih centralnih crkava nastadoše dvorska kapela u Ahenu i crkva sv. Mihajla u Fuldi. U Dalmaciji je po uzoru ahenske kapele digao Donat, biskup zadarski, crkvu u Zadru, sada zvanu sv. Donat.
U isto ovo doba nikla je po Dalmaciji sila crkava osobitoga oblika i raznovrsnoga tlocrta. To su male crkvice koje su prekrite bačvastim svodom i imaju kupolu, a po Evropi majstori još ne znaju u to doba drukčije prekriti crkvu nego ravnim tavanom. U srodstvu su s mnogobrojnim takvim grobišnim i seoskim crkvicama iz prošlih vjekova srednjega vijeka po cijeloj Evropi.
Jedanaesti i dvanaesti vijek donijeli su nov stil, romanički. Ravna tavanica priječi pogled uvis, cijela crkva postaje monotona u dugoj liniji. Pored toga za sjeverne krajeve krov bez tavanice bio je nezgodan radi klimatičkih prilika, a drveni tavan je pogibeljan poradi požara. S ovih razloga dugo su se mučili graditelji kako da presvode glavnu, srednju, i poprečnu lađu. Teško je to bilo radi njihove širine, dok su se pobočne lađe mnogo prije svodom prekrile. Konačno je uspjelo prekriti i srednju lađu svodom i to bačvastim (forma uzduž prepiljenoga šupljeg valjka). Kasnije su uvedeni svodovi na križ. Tloris je crkve ostao kao i kod romanskih bazilika, samo je kor dospio pred oltar na uzdignutom i suženom dijelu srednje lađe. Više puta su i dva kora, jedan na zapadu, drugi na istoku, a ulaz je u crkvu s pobočne strane na jugu. Romanička arhitektura uvodi i više zvonika, i to vezanih sa crkvom. Crkveni je portal bogato urešen stupovima i skulpturom. Vanjski su zidovi urešeni lezenama, frizom i slijepim arkadama, dok su kod stare bazilike prazni.
Prozori su mali, tek se kasnije otvaraju i veći. U crkvi je mistična polutama. Svi lukovi su puni, obli, a ne oštri. U nas su najljepše romaničke građevine: crkva sv. Ivana u Trogiru i djelomice opatska crkva u Korčuli. Ovamo spada i zvonik sv. Marka u Zagrebu.
Iz romaničkog sloga razvio se je gotički. Kad se je riješilo praktično pitanje presvođenja crkve, pojavili su se novi zahtjevi, estetički. U romaničkoga sloga zidovi su teški i ponekada glomazni. Duh srednjega vijeka koji vazda teži k nebeskim visinama, duh mistike i skolastike, duh križarskoga zanosa zamislio je vitke crkve koje će se vinuti zvonicima k nebeskim oblacima i dizati duh kao vičući: gore srca! Arhitekt, da dostigne taj ideal, mjesto bačvastoga svoda potpuno je usvojio svod na križ, a zabacio obli luk i poprimio šiljasti. Tako postaje linija vertikalna, leti u vis. Težina krova srednje lađe ne počiva na zidovima, već na pilonima i stupovima, a oni je opet pomoću lukova prenose na vanjske potpornje (kontraforte). Tako je dekorativni dio, stup i luk postao statičnim. Kad su zidovi oslobođeni tereta, grade se tanki i mogu se bušiti koliko se hoće. Tako nastaju visoki gotski prozori. Crkva postaje šira i svjetlija. No preveć svijetla buni sabranost vjernika, i zato se stakla na prozorima ispunjaju svetačkim slikama. Mnoštvo malih i vitkih zvonika diže se sa svih strana. Gotika je nikla u sjev. Francuskoj, a po razvoju se dijeli u ranu, srednju i kasnu. Kasna je pretjerala nagomilavanjem ornamenata i zastranila. U nas su gotičke crkve u Bijeloj kod Daruvara, u Topuskom, samo ruševine, i katedrala u Zagrebu.
Ovako zastranivši arhitektura, najednom se je povratila opet natrag, jer je u prirodi ljudskoj da nasitivši se jedne skrajnosti, pada u protivnu. Vitkost je u graditeljstvu dodijala, a gotički stil nije se u Italiji nigda ni udomio. Tamo je više, manje vazda vladala rimska tradicija u arhitekturi. Petnaesti vijek zanijevši se u pjesmi za starinom, u arhitekturi je poprimio forme starorimske i grčke. Protivno od tankih i išupljenih zidova u gotici opet se vraćaju masivni zidovi, rimski lukovi i bačvasti svodovi. Ravna linija prelađuje. Zidovi se kite frizovima, cvijećem, vijencima, a pročelje dobiva starinski trokut više arhitrava i urešeno je kipovima. Starinskom se kupolom opet završava krov. U masivnosti zidova ima ipak elegancije, jer je ploha razdijeljena da ne umara oko.
Začetnici ovoga preporoda (renesance) jesu Bruneleschi (Bruneleski 1446) i Bramante, koji je stvorio nacrt najvelebnije crkve sv. Petra u Rimu. Michelangelo (Mikelanđelo) je doveo do vrhunca renesansu. On je sagradio kupolu na crkvi sv. Petra, a Bernini kolonate na trgu pred crkvom. U nas su iz ovoga doba sv. Jakov u Šibeniku i kapela sv. Ivana u stolnoj crkvi trogirskoj. Renesansa se je izrodila u baroko. Nakiti i traženje efekta u kolosalnosti prevagnuše na štetu priprositosti i preglednosti linija. Fantazija je nadvladala zdrav ukus, i zapustila se je upravna linija na građevini, a uvela se kriva crta. Bezbrojni su nakiti, sve je ispunjeno uresima i raznovrsnim motivima. Sve ovo zatrpava — formu! Dvorana crkvena ima izgled svečan, a iskićena kuba dominira nad svom građevinom propuštajući mnogo svijetla u unutrašnjost (u Dubrovniku Sv. Vlaho). Baroko traje do svršetka XVI vijeka.
Sedamnaesti vijek — doba Luja XIV — još se više zapliće u nenaravnu dekoraciju. Sve je prepuno kovrčastih i isprepletenih linija i nakita, vijenaca čudnih forma, ali i do u tančine provedene proporcije. Svaka pojedinost hoće da svrati na se pozornost. To je stil rokoko. U stilu baroknom u nas je crkva sv. Katarine u Zagrebu. Svim ovim stilovima služila se je Crkva da digne ljudsku dušu k Bogu. Priprosti starokršćanski stil odgovarao je praktičnom i ozbiljnom vremenu sv. otaca. Romanički stil je dao prigode da se izrazi duh srednjega vijeka — ljubav mistika prema Bogu, a zanos križara se je osobito razbujao u gotičkom stilu. Renesansa je naglasila veličanstvo kuće Božje, a baroko i rokoko, ma kako ne bili danas nama po volji, ipak su ondašnjem doba bili vrhunac ukusa.


L
Slikarstvo i kiparstvo

Nastala je kršćanska umjetnost u katakombama, i to najprije slikarstvo. Slikarstvo je u katakombama zadržalo tehniku rimskoga zidnog slikarstva, kako nam pokazuju figure otkrivene u Pompejima. Začudo starokršćanski umjetnik ne zna dati licu svojih likova izraz čistoće, blaženstva i svetosti kakovu je on nosio u svojoj duši, i koja je bila ideal vjere. Više se sadržajem negoli tehnikom razlikuje kršć. slikarstvo od poganskoga. Kršćansko slikarstvo zazire od golotinje i poganskih mitosa, a prikazuje prizore iz Staroga i Novoga zavjeta. Osobito rado prikazuje Majku Božju, Lazara, Dobroga Pastira, alegoriju sv. pričesti (košarica kruha i riba), a katkada i Orfeja kao simbol Isusa Uskrisitelja. Značenje ovih simbola najbolji je znak bogatoga duševnog života i visine do koje se popeše prvi kršćani.
Barelijefi se viđaju na sarkofazima, i tu su umjetnici već samostalniji, barem što se tiče kompozicije, ali je sadržaj isti kao i kod slikarstva. U našoj domovini, u Solinu, našla su se dva glasovita mramorna sarkofaga Dobroga Pastira, koji je poznat i u svjetskoj literaturi, i drugi koji prikazuje prijelaz preko Crvenoga Mora. Osobito je razvilo kršćanstvo iza 313 godine mozaičku umjetnost. Na mozaiku je slika dugotrajna, monumentalna, ima izgled veličanstvena mira. Slika prikazana na plavoj ili zlatnoj pozadini pričinja se nekom vizijom. Kako se slika gleda iz nizine i prilične udaljenosti, ne opaža se da pojedinosti nijesu detaljno obrađene. U početku su se samo apside slikale, a kasnije i ostali dio zidova. Glasoviti su mozajici u Raveni (sv. Apolinar novi i »in classe«, sv. Vital, krstionica), u Rimu (sv. Pudencijana, sv. Marija Velika) u Carigradu (sv. Sofija) i u Poreču (stolna crkva) u Milanu (Sv. Ambrozij). Na istoku je zastala u cvatu crkvena umjetnost za ikonoklasta kada su bili mnogi umjetnički radovi porušeni. Slikarstvo je u Carigradu stvorilo kanon (pravilo) po kojem se imaju slikati svete slike i time se je zaustavilo u napretku i postalo monotono. Bizantijska je umjetnost tim ostala bez života.
Kroz cio pak srednji vijek umjetnost nema drugoga mecene niti druge majke koja će je shvatiti i odgojiti do Crkve. I danas kad uđeš u kakvu gotičku ili romaničku crkvu, osjećaš veličanstvenu silu duha koji je digao i ravnao svim tim djelima. Od Karla Velikoga dalje razvija se slikarstvo divnim minijatirama, kojih se mnoštvo nalazi i u Dalmaciji (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik). Uz slikarstvo na zamjernoj visini je u ovo doba i rezbarstvo i relijefi u drvetu, slonovoj kosti, zlatu, srebru (raka sv. Šimuna u Zadru, dar kraljice Jelisavete, mnogi relikvijariji, crkvene odjeće, posuđe, biskupski štapovi). Sve je to umjetnički urešeno od prvih majstora. Dosta je spomenuti riznicu crkve zagrebačke, zadarske (Sv. Šimuna), ninske, trogirske, hvarske i dubrovačke u našim stranama, a da o stranim umjetničkim djelima ove ruke ne govorimo.
Slikarstvo u doba romaničke i gotičke umjetnosti donekle je trglo unatrag, jer su romaničke crkve tamne, a gotičke nemaju dovoljno prostora na zidovima. No zato su gotički prozori živo slikani. Cvate gotičko slikarstvo osobito u XIII vijeku.
Skulptura se u romaničkom stilu poglavito razvija na crkvenim vratima, gdje je ona dio arhitekture. Poglavito se rese timpani (polukrug nad gornjim pragom) prizorima iz Sv. pisma, a ti prizori iz Sv. pisma služe i za pouku onima koji ne znaju čitati (biblija siromaha). Kapiteli na stupovima prikazuju fantastične životinje.
Gotika osobito obiluje relijefima i kipovima po svim dijelovima crkve. Sama katedrala u Chartres-u (Šartru) ima oko10.000 figura. Prijelaz iz romanike u gotiku nije najednom nastao i ima umjetnina koje nose obilježja i jednoga i drugoga stila (n. pr. portal sv. Ivana u Trogiru). Romanika je produkt raznih upliva, no malo se osvrće na realnost i prirodu. Ona je veličanstvena, jaka, dekorativna, ali apstraktna i konvencionalna. Uresi su komplikovani, životinje fantastične. Gotika se vraća naravi, ima više života u oblicima ljudskih tjelesa i naborima odjeće, u dekoraciji traži svoje nadahnuće študirajući prirodu, zato obiluje silom lišća, cvijeća i drveća. Usto je gotička katedrala prava enciklopedija ondašnjega znanja i umijeća. Ona prikazuje legende iz života svetaca, slike iz Sv. pisma, prizore iz običnog, osobito seoskoga, života, poučne alegorije i t. d. Gotika niče iz svetog zanosa, ekstaze i molitve u harmoniji sa onodobnom askezom i mistikom.
I romanika i gotika rade pod direktnim uplivom i nadzorom Crkve kao svoga učitelja.
Gotika je iskitivši crkve prešla i na grobove. Nadgrobna ploča pod kojom spava vječni san pokojnik nosi uklesan lik pokojnika. Jedan korak dalje i eto nas je dovela do portrea.
Polagano je ona prešla iz svoga realizma u naturalizam preko mjere ističući svu prirodu kod čovjeka i kod mrtve naravi. Prestaje birati, već radije grabi iz prirode. Prodrijevši u Italiju probudila je gotika u toj zemlji sunca, osobito u Sieni i Firenci, ovaj naturalizam u umjetnosti i stvorila prvu renesansu 13—14 vjeka. Od tih talijanskih umjetnika Giotto (Đöto) je nadahnut gotikom i prirodom. Glasovita su mu djela afreski u Asizu iz života sv. Frana i u crkvama u Padovi i Firenci, a ponajljepše mu je slika: sv. Frano prima rane Spasiteljeve.
Posve duhovni slikar je Beato Angelico da Fiesole (Anđeliko da Fijezole) (1387—1455). On je pravi sv. Frano u slikarstvu. S njegovih slika otsijeva velika vjera i blaženo čuvstvo što ga u srce ulijeva vjera, slatkoća patnje i blažena radost svetih. Ma da nije radio po modelima, kao uopće sredovječni umjetnici, ipak dobro slika ljudsko tijelo. Njegove slike Bl. Djevice začaravaju nas svojim ugodnim anđeoskim izgledom. Njegovi su i afreski u sv. Marka u Mlecima.
Drugi samostanac slikar jest Filippo Lippi (Filipo Lipi).
Glasovite su madone Botticelli-eve († 1510) (Botičelijeve). Od kipara prvoga preporoda najveći je Donatello (Donatelo).
Barelijefi s bibličkim prizorima na vratima krstionice u Firenci od Ghiberti-a (Giberti) (1378—1465) toliko su lijepi, da je Michelangelo (Mikelanđelo) rekao da su dostojni da stoje u raju. Učenici se Donatelovi poglavito posvetiše crkvenoj umjetnosti.
Ovaj procvat umjetnosti prve renesanse ima se u dobroj mjeri zahvaliti novom duševnom poletu koji je izazvao sv. Frano Asiški.
Siena je uplivala u XV vijeku na umbrijsku školu koja je mekana i odaje slatko čustvo nježnosti. Glavni slikari te škole jesu Perugino (Peruđino), majstor meditacije i ekstaze, i Pintoricchio (Pintorikio), tvorac posebnoga tipa t. zv. umbrijskoga u slikama Bl. Dj. Marije.
Doba XV i XVI vijeka je doba renesanse koju osobito pomažu pape. Renesansa je dala veliki broj umjetnika kojima nema premca u svim vjekovima. Nemoguće je i u velikoj knjizi niti najglavnije umjetnike nabrojiti. Ovdje će se spomenuti samo par njih. Leonardo da Vinci (Vinči) (†1519) svestrani genij, poznat je i najprostijem kršćaninu po svojoj »Posljednjoj večeri« koju je naslikao u blagovalištu samostana »Gospe od milosti« u Milanu. Francuski revolucijonarci pretvoriše blagovalište u konjušnicu i oštetiše sliku. Radi vlage slici prijeti neminovna propast.
Michelangelo Buonarotti izvrstan anatom u slikarstvu, naslikao je u Sikstovoj kapeli u Rimu stvorenje i pad prvoga čovjeka, isčekivanje Mesije i pređe Spasitelja. Od njega je i »Posljednji sud« u istoj kapeli. Ove su slike po sadržaju kršćanske, no izvedba je i njihova forma poganska. Naprotiv kip Bl. Dj. s mrtvim Isusom u krilu (Pieta) remek-djelo je koje prikazuje nadljudsku i svrhunaravnu bol spojenu s vjerom i uhvanjem. Glasovit je njegov »Mojsija«, više titan nego zakonoša Božji.
Rafael Santi je naslikao mnoštvo Madona, no najljepša mu je Sikstova Madona. Od njega je »Disputa« - »Razlaganje« o sv. oltarskom sakramentu gdje je gornjem dijelu slike prikazao Isusa sa svecima u nebeskoj slavi kao nagradu života, a u donjem dijelu presv. oltarski sakramenat kao centrum života Crkve.
Nabrajati druga njegova djela, također iz crkvenoga života, daleko bi nas zavelo.
U Firenci je živio dominikanac fra Bartolomeo († 1517), slikar religioznih predmeta i vrstan kolorista.
U Veneciji se je razvila posebna škola. Majstori su tu Palma St. i Ml., Ticijan, Coreggio (Koređo), Carpaccio (Karpačo) kojih se mnoge slike nalaze i po dalmatinskim crkvama.
Od holandeskih slikara samo ćemo neke spomenuti: braću van Eyck (XV vijek) koji su uveli slikanje na ulje, od Nijemaca Dürera († 1528) (Direra) i Holbeina (Holbajna), majstore u bakrorezu.
Renesansa je više poganska nego kršćanska umjetnost. U njoj duh podliježe tijelu, psihologija anatomiji, veličanstveni mir gotički fizičkom i psihičkom nemiru. Gotika je, kako reče Goethe, umjetnost čiste ljepote. Renesansa je sasvim drugo. Majstori renesanse nisu se obazirali na liturgičke potrebe Crkve.
Ipak kako je srednjovjekovnu umjetnost Crkva nadahnula, tako je ona i ove majstore poduprla, i umjetnost joj mora uvelike biti zahvalna. Da se unište slike crkvenoga sadržaja i one koje je Crkva pomagala izvesti, koliko bi ostalo i od renesanse?
Poslije renesanse se je sve to više slikarstvo i kiparstvo otuđilo Crkvi i kršćanstvu, ono je postalo potpuno pogansko.
Nekoliko njemačkih umjetnika nastojalo je da oživi staru crkvenu umjetnost. To su »romantičari«, koji se opet dijele u nekoliko škola. Spominje se ovdje Overbeck, koji je slikao afreske u đakovačkoj crkvi, i Seitz stariji i mlađi (Sajc).
U benediktinskom redu razvio se je nov ogranak u Beuronu (Bajronu). Taj samostan goji toliko crkvenu umjetnost, da je poznata u novije doba bajronska škola, jedna vrsta kršćanskog larpurlarizma (l art pour l art).
U nas se bave uspješno crkvenim slikarstvom J. Kljaković (crkva sv. Marka u Zagrebu, crkva sv. Matrina u Vranjicu) i M. Gjurić.


LI
Crkva i ostale grane umjetnosti i znanosti

Već smo govorili o crkvenoj literaturi za sv. otaca i crkvenih pisaca do svršetka seobe naroda. Govorili smo i o radu samostanaca na kulturnom polju, no to je samo mali dio cijeloga rada majke evropskih naroda - Crkve.
I ovaj dopunjak može dati samo blijedu sliku o zaslugama. Crkve za kulturu. Sva znanost i umjetnost srednjega vijeka odgojila se je na krilu Crkve, a tim je udaren temelj novovjekovnom napretku, pa i u novom vijeku u prvim redovima učenjaka stoje ljudi crkveni i Crkvi odani.
Obrativši Crkva barbarske narode na svoju nauku, ona ih je zadojila blagošću i željom za znanjem. Očuvala je time od propasti kulturu staroga vijeka. U njezinim školama učile su se uz bogoslovne znanosti i svjetovne. U doba prije -Karla Velikoga Kasijodor, državnik Teodoriha Velikoga, a kasnije samostanac, dade prvi poticaj velikom kulturnom radu samostanskom. Napisao je »Povijest Gota«, koja se je nažalost izgubila. Povijest su pisali Orozij, prijatelj sv. Augustina, i Prosper Akvitanski. Sv. Izidor Seviljski napisao je »Povijest Vizigota, Vandala i Sveva«, Grgur Turski »Povijest Franaka«, Beda Časni »Crkvenu povijest Angla«. Ovaj posljednji napisao je više spisa o jezičnoj nauci, poetici, matematici, astronomiji uz ostala djela, koja se tiču Sv. pisma. A i oni crkveni pisci koji su pisali čisto bogoslovna djela od velike su važnosti, jer nam crtaju prilike svojega doba. Da nije ovih crkvenih ljudi, ništa ne bismo znali o doba IV do IX vijeka.
Deveti vijek može se nazvati preporodom kulture. Karlo Veliki skupio je oko sebe sve učene ljude, a ti su gotovo isključivo svećenici i samostanci. Osobito se ističe Alkuin, organizator cijeloga ovog kulturnog reda. Osnovala se je »dvorska škola« za državne službenike.
Biskup orleanski Teodulf osniva u svakoj župi pučku školu, a njega slijede i drugi biskupi. Od pisaca spomenućemo samo Pavla Đakona (Povijest Longobarda).
Iza smrti Karla Velikoga i Alkuina radi unutrašnjih ratova i navala Madžara, Normana i Saracena kroz IX, X i polovicu XI vijeka sve se je znanje zatvorilo u samostane. Interesantno je da se u XI vijeku javljaju već i pisci crkveni na narodnom jeziku (Notker Labeo, učitelj u Sv. Galu, prevodi na njemački jezik Katona, Virgilija, Aristotela, sv. Augustina i t. d.). Odlikuju se samostani sv. Gala i u Fuldi.
Drugom polovicom XI i kroz XII i XIII vijek diže se silna nauka zaslugom velikih umova koji se odgojiše u sjeni svetišta. Velike pape Grgur VII, Aleksandar III, Inocent III, Honorije III, Grgur IX izvojevali su slobodu Crkve u borbi s njemačkim carevima, krstaški ratovi su upoznali zapad s istokom i njegovom kulturom, a novi redovi franjevaca i dominikanaca dali umove prvog reda: Aleksandra Halesa, sv. Anselma Kanterburijskoga, začetnika skolastike, sv. Alberta Velikoga, nazvana »doctor universalis« radi sveopćeg znanja. Odlikova se u bezbrojnim djelima na svakom području znanja: prirodopisu, kemiji, matematici, astronomiji, a da o teologiji i ne govorimo. Prvi uvodi eksperimente u znanost. Savremenici ga drže čudovištem i vračarom.
Za ovim dolazi sv. Toma Akvinski »doctor angelicus« (anđeoski doktor), koji u svojoj »Summa Theologica« skuplja sve znanje onoga doba. Osvijetlio je Aristotelovu filozofiju. Franjevac Duns Skot oštrouman je filozof.
To su skolastici t. j. učenjaci koji su teološke zasade rasvjetljivali pomoću Aristotelove filozofije. Osobita je njihova zasluga što su doveli logiku do vrhunca razvitka.
Uz skolastiku cvala je i mistika, koja više goji poznavanje Boga srcem i ljubavlju. Mističari su na glasu sv. Bonaventura, izvrstan govornik, i sv. Bernard, pisac žarke ljubavi Božje.
Ovaj napredak znanosti prouzrokovao je da su se uz redovite škole, otvorila u XII i XIII vijeku i sveučilišta.
I tu je Crkva najviše pomogla i crkveni ljudi su u prvom redu bili profesori na sveučilištima. Najstarija sveučilišta su u Parizu (XII vijek) i Bolonji, a po njihovu su uzoru osnovana i druga. Bula Grgura IX »Parens scientiarum« drži se kao veliki list slobode pariškoga sveučilišta. Bolonjsko je sveučilište osobito ugledno u pravnoj nauci otkad je predavao na njemu najveći pravnik srednjega vijeka samostanac kamalduenski Gracijan koji je 1150 godine uredio kanonsko pravo. Profesori crkveni ljudi dobivali su od Crkve beneficije za uzdržavanje, a osnovani su i t. zv. kolegiji, fondovi za siromašne đake.
Od kolegija što ga je osnovao kanonik Robert de Sorbon god. 1257 u Parizu razvila se je današnja pariška Sorbona.
O zaslugama Crkve za humanizam i renesansu govor je na drugom mjestu.
U srednjem vijeku osobito je cvala lirika. Remek djela njezina su »Stabat mater dolorosa« od Jakopona da Todi, »Dies irae« od Tome de Celano i mnoštvo drugih crkvenih pjesama. Zaslugu crkve u razvitku dramatske umjetnosti pokazuje povijest evropskih literatura, a milota i toplina svetačkih legenda nadahnula je mnoge umjetnike (Graal i Parsifal u Wagnera). Nenatkriljiva je knjiga »O nasljedovanju Krista« od Tome Kempisa.
I poslije poganskoga humanizma, koji je znanost i umjetnost okrenuo protiv Crkve, nije Crkva prestala davati čovječanstvu najveće ljude.
Kanonik poljski Kopernik († 1543) znanstveno utvrdi okretanje Zemlje oko Sunca, Grgur XIII god. 1582 popravi Julijev kalendar, a za historičku su znanost osobito zaslužni bolandisti. Devetnaesti vijek je dao kršćanske romantičare Manzonia, Mickijevića, Sijenkijevića, Chateaubrianda (Šatobriana), a u znanosti Pasteura (Paster), Secchia (Seki), Lacordaire (Lakordera), Wassmanna. U nas su prvi i najglavniji povjesničari i arheolozi svećenici Ratkaj, Krčelić, Mesić, Tkalčić, Rački, Bulić, Jelić, Ljubić, a tako i vođe narodnog preporoda u politici (n. pr. Štrosmajer, Dobrila, Rački, Pavlinović).
Osobita su pojava našega doba obraćenici. Oni su najgorljiviji braniči vjere. Nastala je posebna vrsta književnosti, djela znanstvenih i beletrističkih, koja su napisali obraćenici. I nisu to kakva nepoznata imena, već imena prvih umova koji su zapustili zabludu i vraćaju se svojoj majci Crkvi.
Između ne stotina, već tisuća dosta je spomenuti nekoliko ih. Nijemci su slikar F. Overbeck, pisac Gerres, Ruville, Cordula Peregrina, publicista H. Bahr; Rusi: grof Suvalov; Talijani: Silvio Pelico (Peliko), Gemelli (Đemeli), Papini; Francuzi: Lacordaire (Lakorder), pjesnici Fr. Coppe (Kope), Rette, Claudel (Klodel), Hysmans (Isman), romanopisci Bourget (Burže), pisac Brunetiére (Brinetier), zatim unuk Renanov Ernest Psichari, filozof J. Maritain; Englezi: John Newman (Đon Njuman), Maning, Benson (»Propast svijeta«), Danac: Joergensen (Jergensen), Poljak Pribiszewski. Još danomice na stotine se ljudi vraća k Crkvi, osobito Engleza, koji nakon duga proučavanja poduzimlju taj teški korak.
Oduzmimo današnjoj kulturi ono što joj je Crkva sačuvala, dala, i pomogla da se razvije, i šta će ostati? Nekoliko suhih grana s kakvim zakržljalim ili otrovnim plodom.
U posljednje doba su tri odlučna katolička vjernika dobili Nobelovu nagradu za književnost: Sienkiewicz (Sijenkijević), Papini i Undset Sigrid.
Crkvena glazba
Službu je Božju uzveličavalo već u prvo doba kršćanstva pobožno pjevanje. Isprva je cio puk pjevao ili zajedno ili naizmjence. Kasnije su pjevali samo izvježbani pjevači, a puk je tek kratke napjeve i odgovore na molitve skupa izvodio n. pr. »Gospodi pomiluj« i »Amen«.
Na zapadu je prvi počeo uređivati crkveno pjevanje sv. Ambrozije, a nastavio je na kraju VI vijeka papa Grgur I Veliki. On je skupio crkvene napjeve i osnovao pjevačku školu. Ovo se pjevanje zove gregorijansko ili koralno. Odlikuje se ozbiljnošću, uzvišenošću, mirnoćom i svečanošću napjeva.
Koralno pjevanje raširili su vjerovjesnici po svoj Evropi. Franački kraljevi su se osobito brinuli za lijepo pjevanje, te je Karlo Veliki sam nadgledao obuku pjevanja u školama. Već je Pipin Mali dobio na dar od bizantijskoga cara Konstantina V jedne orgulje, a Karlu Velikom je poslao Konstantin VI mnogo savršenije. U svim svećeničkim školama jedan od glavnijih predmeta bilo je pjevanje, a u crkvenim i samostanskim knjižnicama nalazili su se i u našim krajevima brojni antifonariji. Pjevanje se je bilježilo neumama bez četverolinijskog sustava, i zato je bilo jednoglasno i nesigurno kod označivanja visine glasa. Ovome je doskočio u XI stoljeću Guido d'Arezzo (Gvido d'Areco), benediktinac, koji je izmislio četiri linije za bilježenje nota. Orgulje su se brzo raširile te ih u X vijeku ima svaka stolna i opatijska crkva.
Po samostanima je bilo izvrsnih glazbenika, a iz starijega doba se spominju Tuosilo i Notker Balbulus. U XV i XVI vijeku uvukao se je u crkvenu glazbu svjetovni neozbiljni duh, a od toga ju je nastojao očistiti tridentinski koncil. Zaslužan je u ovom nastojanju Palestrina († 1594). No procvat opere i svjetovne glazbe zarazio je ponovno crkveno pjevanje, osobito kad se u XVII vijeku uvela u crkve instrumentalna glazba. Nisu se mogli oteti ovoj zarazi kod komponovanja crkvenih napjeva ni najveći glazbenici Haydn (Hajdn), Mozart i Beethoven (Betoven). Mise Listove (Liszt) su ipak pune crkvenoga duha.
Osobito je zaslužan za crkvenu glazbu u posljednje doba Peroši (Perozi), a pape Leon XIII i Pijo X uznastojali su da uvedu u crkvu opet koralno pjevanje, te su i izdali popravljene liturgičke tekstove. Danas posvuda u Crkvi goje crkveno pjevanje Cecilijina društva kojih ima dosta i u nas.
Crkva je bila i u ovoj grani umjetnosti učiteljica naroda.