LIJEPA NAŠA
JOSIP HORVAT
Zabavna biblioteka Zagreb, 1931.


JOSIP HORVAT

Autor ovih putopisa urednik je zagrebačkoga »Jutarnjega Lista«. Rođen je god. 1896. u Čepinu kraj Osijeka, ali je djetinjstvo i školovanje proveo u Zagrebu. Učestvovao je u svjetskom ratu (godinu dana proveo je u streljačkom jarku), a dospjevši u rusko zarobljeništvo, imao je prilike, da upozna ideal svoje mladenačke lektire, Rusiju, i izbliza vidi rusku revoluciju. Od god. 1913. bio je suradnik »Obzora«, a kasnije se sasvim posvetio novinarskoj profesiji.
Napisao je historijsko-političku trilogiju: »Ikarov let« (Čctrdesetiosma — Pretorijanci — Na ugaru), otštampanu u podlisku »Obzora« od god. 1928.—1930., koju sada prerađuje i traži nakladnika, da je izda u knjizi. To djelo, međutim, ne smatra on nekim historijskim romanom, već novinarskom reportažom o prošlosti prve hrvatske revolucije i francjozefinskoga apsolutizma.
Prevodio je mnogo s ruskog, engleskog i francuskog (Gončarova, Merežkovskoga, Aldanova, Savinkova, Gorkoga, Galsworthy-a, Jack Londona, Rodenbacha, André Gide-a i Dekobru).
Kao novinar zanima se za sve manifestacije modernoga ljudskog duha, a posljednjih pet godina ujedno je i kazališni dramski recenzent »Jutarnjega Lista« sa šifrom »jh«.


ONIMA, KOJI TRAŽE OKREPE NA ROĐENOJ GRUDI

Putopis u naše vrijeme proživljava svoj preporod. Moderna prometna sredstva s neslućenim tempom gutaju daljine i brišu granice, koje dijele ljude i krajeve. Dobra cesta, brza željeznica, plahoviti automobil, munjeviti avion pridonose vjerojatno više od svih duhovnih akcija upoznavanju, a time i zbliženju i izmirenju naroda. Jer konačno »tout comprendre c'est tout pardonner«.
U prirodi je stvari, da te nove tekovine progresa nisu mogle ostati bez uticaja na duhovni život i njegovu najhitniju emanaciju — knjigu. Danas prodirno oko pisca može pomnjivije i preciznije slijediti sve promjene ljudstva i u njegovoj materijalnoj i u duhovnoj evoluciji, naročito sad, u doba, kad se nalazimo na velikoj kulturnoj prekretnici, stvorenoj velikim ratom, kad bilo života bije brže nego ikad dosele — kad se svaki dan, svaki mjesec mijenjaju oblici zbivanja i misli. I nije zato nikakvo čudo, da je cijela plejada najčuvenijih spisateljskih imena posvetila svoju pažnju baš putopisu. Putopis danas više nije pastorče među knjigama. Putovanje je postalo novim, bogatim majdanom za književno stvaranje, otkrivanje novoga života ljudskoga, — a književnost konačno nije ništa drugo nego viši, kondenziraniji život, zapažanje i stvaranje njegovih novih oblika, novih težnja i pogleda. Ono što prosječnom putniku izmiče, ono sto je često nezamjetljivo, a sto je obično najbitnije, književnikovo oko zapazi. I iz jednoga takvog sitnog ivera sadašnjice mašta piščeva stvara nove sinteze, otkriva nove koncepcije, gata iz njih smisao razvitka ljudstva.
Književni su kritičari već danas često na mukama, kad ocjenjuju ta putopisna djela. Nekako im teško pada uvrstiti ih u umjetnost. Putopisac je često u svojim spisima i etnograf i geograf, političar i sociolog, historičar i muzičar, ponajčešće pak i novinar. Zapravo je moderni putopis sasvim nova literarna forma, kojoj zbijeni, otsječeni, stvarni žurnalistički stil, spojen sa kreatornom evokacijom, daje bitno obilježje. Moguće je to literarna forma, koja je najznačajnija za epohu, koju čovječanstvo danas proživljava. Novo sredstvo stvaranja i izražavanja, jednako pristupačno literarnom sladokuscu kao i čovjeku, kojemu su dnevne novine jedina duševna hrana. Književna forma, koju doduše nije priznala Aristotelova poetika, ali koja svojim opstankom traži priznanje. I možda ju ni danas još ne bi priznali, da se najrenomiranija pera svjetske literature ne posvećuju u najnovije vrijeme toj »putopisnoj reportaži«, uzakonivši tako u svijetu književnih čistunaca novi brak literature i žurnalizma.
Paul Morand, jedan od najvidnijih talenata moderne Francuske, prometnuo se u posljednje vrijeme sasvim u putopisca. Njegova posljednja književno-žurnalistička reportaža o New-Yorku bila je najuspjelija knjiga prošle sezone u Francuskoj. Makar s vremenom i popustila »putopisna moda«, ta će knjiga ostati u svjetskoj književnosti kao djelo, bez kojega se neće moći pravo shvatiti četvrti decenij XX. vijeka. Morandov »New-York« je veličanstvena vizija buduće forme nove civilizacije.
Drugi slavni pisac Francuske, André Gide, piše knjigu o Kongu, jedan skroman putopis, ali zacijelo najhumanije djelo posljednjih sto godina. Poljak Ossendowski (dobro poznat čitateljima »Zabavne Biblioteke« ) otkriva nam u svojim putopisima dušu crnoga i žutog kontinenta. Drugi Poljak, Joseph Conrad, najeminentniji pretstavnik suvremene engleske proze, također je stvarno putopisac. Američanin Theodor Dreiser, pa ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade, Sinclair Lewis, pored svojih epohalnih američkih romana, naročito kultiviraju putopis, kao reporteri velikih američkih listova.
*
Možda je bilo potrebno ovo nekoliko napomena da se opravda, zašto baš u »Z a b a v n o j  B i b l i o t e c i« izlazi ova knjiga. Sastavci iza ovoga predgovora nemaju nikakvih literarnih pretenzija, ali ipak po sudu urednika ove biblioteke zavređuju da se spase od jednodnevnoga života, kojim živi jedan broj novina. To su bilješke, raspoloženja, »razglednice« s puta jednoga hrvatskoga novinara, koji je poslije lutanja i vrludanja po stranim krajevima, napokon ulučio priliku, da u zrelijoj dobi osjeti čar rođene zemlje. Svoje trenutne dojmove po raznim našim krajevima u uzbudljivom i nemirnom dnevnom novinarskom poslu stavio je na papir. Nije to bio samo elementarni diktat zvanja. Na tom putovanju osjetio je on sam najbolje, kako malo poznajemo svoju domovinu; koliku snagu i kolike zdrave poticaje ona daje; osjetio je, koliko leži u njoj mrtvih kapitala. Iz naše zemlje nečujno struji jedan glas — treba samo da ga poslušamo: glas je to mnogih naraštaja, koje je ona odnihala, otkako je na nju prvi put stupila noga naših praotaca. Postoji jedna dublja, mistična veza, koja vezuje jedan narod s domovinom. Rodna zemlja kroz vijekove djeluje na formiranje narodne duše, a ova opet, za uzdarje, daje njoj nove sile. I mi gradski ljudi, koji živimo novim formama civilizacije svoga vijeka, u časovima klonuća, u trenucima dvoumice nigdje ne nalazimo toliku snagu ozdravljenja, nigdje se tako ne pomlađujemo kao u dodiru s rođenom grudom.
To je glavna svrha ovih putopisnih bilježaka: obratititi pažnju našeg gradskog čovjeka na najznačajnija mjesta njegove lijepe domovine, otkriti mu po koje neznano, zapretano blago dragog zavičaja, nagovijestiti mu misao, koja se uvriježila u anonimnoj gomili njegovih stanovnika, naše braće po krvi. Veliki svjetski ratni potres ostavio je i kod nas duboki trag. I život naših krajeva prolazi možda neopazice kroz veliku socijalnu preobrazbu. Nekoliko zapazaja te transformacije pribilježeno je i u ovim člancima. Slika se kaleidoskopski mijenja — možda će sutra već biti drugačija — i onda će ovi zapisi biti možda skromni prilozi upoznavanju našega vremena.
Ovaj rukovet putopisnih zapisaka postići će svoju svrhu samo onda, ako potakne čitatelje da pođu stopama njihovoga pisca. Putovanje je danas također jedan oblik nove civilizacije.
Još za naše djedove bio je put u neposredno susjedstvo njihovog boravišta rijedak događaj, a izlet u veliki svijet preimućtvo odabranih. Danas je putovanje i za one, koji se ne ubrajaju među gavane, potreba dnevnoga života.
Svaki put u strani svijet dragocjena je škola, ali ne bi smjelo biti pravog domoljuba, koji ne bi najprije upoznao svoj zavičaj. Spoznaja drevnoga cara filozofa: »Upoznaj samoga sebe« nalazi ovdje novovjeku, suvremenu primjenu. Pogotovo to vrijedi za
nas, sinove ove zemlje, koja je tako bujna, tako raznolična i tako zanimljiva. Raspikućtvo je tražiti blago u tuđina, a svoje vlastito gaziti, pjevati »lijepoj našoj domovini«, a ne poznavati je.
Onima, koji traže okrepe na svojoj grudi i koji u njezinoj prošlosti žele naći uzorke za budućnost, ova knjiga neka služi provodičem!
Kako je već naglašeno, ovi članci nemaju naročitih književničkih pretenzija. Kritičaru — ako se koji nađe — mogu oni poslužiti samo kao primjerak hrvatske žurnalističke proze, koja danas još traži svoj definitivni izražaj.
jh


NA RAZORENOM „PREDZIĐU KRŠĆANSTVA“

KORDUN

Poput budnog stražara na mrtvoj straži, viri iza jela, koje se mučno probijaju kroz liticu nad utokom Mrežnice u Koranu, zelenkasti T u r a n j, ta vječna barutana. Stara primitivna vojnička zgradurina — (u tom cijelom kraju diktirali su arhitektonske forme praktičnost i otpor, a nipošto estetika) — vjerojatno je čula i komande zrinskih kapetana, švapske psovke Herbersteinovih mušketira, pljačkaša zrinske ostavštine, naslušala se zvuka trubalja napoleonske armade i drijemala decenije kraj pospanih stražara austrijske vojske i još uvijek ustrajno, samo sad i neopasno, vrši svoju stoljetnu misiju: — stražari na međašu dvaju svjetova, što ih udruženo stvoriše priroda i diktat historijskog razvijanja.
Čak i dokoni moderni turisti, koji u hitrim automobilima raznovrsnih tipova i šara jure dnevno ovuda, nenatrunjeni historijskim osjećanjem, gutajući daljinu do Plitvica ili toplih žala Jadrana, nehotice oćute taj međaš. Drugi ljudi, drugi kraj, čak i drugi zrak dočekuje ih na svakom novom zavoju ceste, koja se baš tu od Turnja počinje polagano, ali stalno penjati i vijugati.
Nestalo je sočne zeleni karlovačkog kraja, toga krajnjeg zapadnog zatona mekušne Posavine. Samo još po koji rafal vjetra donosi intenzivni, veseli vonj
draganičkih šuma, što za nama u dugim horizontalama nestaju u sunčanoj maglici, nad kojom poput kružnog pokrovca, lebde silhuete okićkih planina i jedva primjetljivi daleki masiv Zagrebačke gore, nalik na ukočeni, lazurni maestralski val. U susret nam hiti kruta, trpka i suha krajina.
Šume kao da su pobjegle od ceste, tražeći zakloništa uz lanac Kapele. Okrugle humke, ogromne mogile obrasla je suha blijeda trava, po koji stručak paprati. Između njih katkad proviri s lijeva Gvozd, posljednji bastion posljednjega hrvatskog kralja, namršten, kao da još uvijek pamti nasrtaj Kolomanovih ratnika. Zrak primjetljivo titra nad užarenim kamenjem; miris mu je suh i opor, zasićen jetkošću planinskih trava. Nestalo je zaselaka, koji se poput maka crvene među voćnjacima. Daleko, u prisoju humka nekoliko sivih kolibica pod crnim korotnim krovom. Cesta više ne odjekuje cikom dječjom i vriskom djevojačkim. Kilometri projure, dok sretneš po kojega zgrbljenog starca u mrkoj surini sa crvenkapom, obično sijede, na carsku prirezane brade. Starci i žene sagibaju se pod teškim teretom — mlad naraštaj, daleko je od neplodnog zavičaja, u Americi ili drugdje na raboti.
Tu je prag Korduna, stare granice, pozornica šest-vjekovnoga razbojišta; tu se počinje onaj bedem, na kojemu smo stekli — sve od Krbavske bitke pa do prije šest decenija — tragično-krvavi epiteton »predziđa kršćanstva« . . . Kroz stoljeća tu je bila granica zapadne kulture, omeđena još i danas mogilama, podorima, krvavim uspomenama. Pažljivom uhu tu
svaki kamen progovara, lovorike stare slave šušte, šapuću, pričajući potresnu epopeju . . .
Među kamene gromade duboko se usjekla Korana. Tirkizna žila sred tmaste sivosti kamenja. Voda, koju kao ni Plitvice ni pučinu Jadrana nijedan slikar nije još uhvatio u njezinom bogatom prelijevanju. Te nijanse ne može umijeće ljudsko ma kako bilo veliko, patvoriti, jer se vječno mijenja. Možda samo ljudska zjenica u svom odrazu ima tisuće tih neuhvativih šara. Simfonija u modro-zelenom.
Oštar zavoj ceste uz hiroviti okret rijeke. Pozornica se za čas mijenja. Očima nam se ukaze jedna od najljepših perspektiva naših krajeva. Duboko dolje poput dječjih igrački razasute kućice. Iz njih izbija stotinu pjenušavih slapova. U pozadini hrbat gore — na njemu četiri orijaška gola zida. Ispod njega na samotnoj litici, još i danas narogušen, stari frankopanski grad — sijelo knezova Slunjskih. Dvije razvaline, jedna pored druge, dva spomenika, dva međaša dviju razdoblja. Nad starim frankopanskim gradom, koji je kroz stotinu godina bio tvrdim domom hrvatskih dinasta, uporištem divovskih borba s osmanlijskom najezdom, nad okruglim njegovim stijenama na zaleđnom humku orijaška kamena škatulja, kojoj je vrijeme odnijelo poklopac — »Zeughaus«, što su ga podigli Napoleonovi generali. Slunj, drevni prahistorijski Slovin, kroz vijekove bijaše važna strateška točka — zborište ratnika cijeloga ovog kraja, a odvajkada cijeli ovaj kraj jedan bijaše ratnik. Gospodari su se mijenjali — barjaci se mijenjali, ali slunjski kordunaši uvijek bijahu neiscrpan rezervoar ljudskoga mesa. Slunjske regimente ostavljale su kosti po svim krajevima Evrope, i pod barjacima zrinsko-frankopanske vlastele i pod crno-žutim stijegom i pod napoleonskim orlovima. Rasa je ostala. Svaki muškarac, kojega susrećeš, sačuvao je u sebi nešto oporo, prkosno, borbeno. Poput maka žare im se crvenkape. Garava lica otsječenih crta, krutih i neumolnih kao kamenje, na kojem su se odnihali.
Kroz decenije, otkako je nestalo »granice«, Slunj i njegov kraj drijemao je u zaboravi. Danas je on glavna turistička etapa za put do Plitvica. Ima sve preduvjete, da sam postane privlačivo turističko mjesto. Romantična okolina, divan ribolov, — samo još malo komfora, što ga čovjek XX. vijeka zahtijeva, i staro će se kordunsko gnijezdo pomladiti.
Cesta se dalje vijuga — hoće da dostigne daleke zelene luge, a ne može. Nemirnije postaje obzorje, isprekidane njegove konture — uzburkani Ocean, koji se skamenio negdje prije milijun ljudskih godina. Samo u prisojima, zaštićenima od vjetra, hvata se vegetacija oporoga tla. Na malom humku sred drveća, umjetno ga nasadila ljudska ruka, diže se crkva : Rakovica!
Sunce je tu žestoko, nezakriveno, ali i u njegovom punom sjaju kao da nad tim kutićem Korduna u po bijela dana lebde aveti. Lebde već šest desetljeća, premda se čini, da je prošlo šest stoljeća. Lebde aveti kao u nerealnoj legendi, ali ipak dolje niže u selu ima sijedih, još uvijek kršnih ljudi, koji se i danas sjećaju tih dneva. Dakle ipak to nije bila bajka . . .
Rakovička buna, pogibija Eugena Kvaternika i njegovih drugova tamo podalje od Rakovice, u Ljupči-planini, koju vidimo još i danas zavijenu u crnilo šume četinara, najzagonetniji je momenat naše najnovije prošlosti, još uvijek nažalost dovoljno neosvijetljen. Ekstaza domoljublja, hrvatskoga patriotizma, pridonijela je tu možda nerazumnu, neshvatljivu, ali svoju najplemenitiju i najnesebičniju žrtvu. Tu pred ovom crkvom, vele, da se poslije dugih stoljeća prvi puta digao barjak bunta, barjak slobode. Danas je već gotovo nemoguće dostojno ocijeniti veličinu te geste. Šaka ljudi digla se, da dobaci izazov, da pokuša rušiti tada moćno, milijunsko carstvo.
Kako je Eugen Kvaternik, meki panonski Hrvat, došao na ideju, da baš u ovom škurom, neprijatnom kraju, gdje je stoljetni vojnički »drill« utukao svaku slobodu misli, priđe k ostvarenju svojega ideala — oslobođenju Hrvatske od habsburške vlasti? Mogao je to izvesti samo beskrajni ekstatični optimizam, mistična vjera u pravednost svoga ideala. Taj blagi sanjar s debelim profesorskim naočalima, vječni lutalac kroz Evropu, bijaše heroj, potpuni čovjek. U najteže doba narodnoga života on obija pragove evropskih političkih centara, moli se pred bizantinskim ikonama carske Rusije i u hramu pariske Naše Gospe, pokreće cijeli kulturni svijet, viče gluhima, apelira na savjest čovječanstva sve za boljitak malenoga, zaboravljenog, neukog naroda. I kad vidi, da pomoć niodakle ne dolazi, dosljedan samom sebi, u relaciji prema tadašnjici Pigmej, u historijskom gledanju Div, povlači konzekvencije iz svoga naziranja — hrvatski David uze jurišati na habsburškoga Golijata. Samo ljubav, duboka, neocjeniva ljubav, najtanahnija emanacija patriotizma, mogla ga je nagnati na taj čin. Kvaternik u ovom rakovičkom kraju, među ovim povučenim, nepristupačnim svijetom, po svoj prilici nije ni sam vjerovao u praktični uspjeh svoje revolucije. Ali prvi korak je učinio, morao je do kraja ispiti kupu bola. Makar samo da posluži poznijim naraštajima kao primjer. Ovdje, u crnoj Ljupči-planini pogodilo ga je ubojničko tane, koje je namjerila ruka čovjeka iste krvi, koje je i on bio . . . Tragedija antikne uzvišenosti.
Lijevo od Rakovice nižu se kameni humci — svaki od njih tvrđava, svaki od njih bastion granični. Iza njih guste šume bosanske krajine. Cetin — Cazin — Z a v a l j e — sve same vjekovne stražarnice sred divljega kraja, u kojemu romantika još uvijek nije umrla. Preko je stara Turska Hrvatska. Dvjesta godina skoro dnevno su ove planine odjekivale bojnim grohotom; na njihovim vrhuncima su se palili stravični krijesovi — vatreni glasnici uzbune. I lila se bratska krv. Krilatica — brat je mio, koje vjere bio — ovdje kroz duge decenije nije bila poznata: ovdje se zacijelo nije rodila.
Zub vremena glođe stare utvrde. Još po gdjekoja odolijeva propasti. Još se diže po koji zid — puškarnice je pokrila trava — unutrašnjost sićušnih tvrdinja danas služi praktičnoj svrsi — pretvorila se u školu, općinu, žandarsku postaju. Još se isprsilo Zavalje nasuprot Bihaću, koji se na suncu u dolini lješti sa svojim bijelim munarama.
Ali granice više nema . . . Kordunaši i nekadašnji ljuti turski krajišnici zaboraviše stara mezeva. Cestom, koja se od Zavalja ruši prema Bihaću, kordunaška crvenkapa i pohabani tamni fes idu umorno, polagano — na zajedničku pečalbu.


„MAGLA, ŠTO LI, UNU SKRIVA??..

BOSANSKA KRAJINA — NEUZORANO POLJE ZA NAŠ TURIZAM

Magla, što li, Unu skriva? 
Nije l' to naših jauk turobni? . . .
Mihanović

Čudnovata je moć predodžaba, naročito onih iz najmlađih dana naše svijesti. Ni realnost ih katkad kasnije ne može sasvim izbrisati.
U školskim klupama svi smo učili napamet stihove Mihanovićeve himne, te najneobičnije, najpacifističkije nacionalne himne uopće, vedre, mekane idile, koja tako vjerno odražava meditativni, sentimentalni mentalitet panonskoga Hrvata, koju je mogao uopće samo spjevati zagorski Hrvat, iskreno zaljubljen u svoj pitomi kraj. Ali u toj našoj dragoj, neumrloj pjesmi — koju ćemo svi čuvati i držati se njezinog nauka, dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije, dok nam mrtve grob sakrije, dok nam živo srce bije — ima jedna kitica, koja naoko kanda ne spada unutra i koja zaista narušava vedri, konfiteorski tok pjesme, zvuči poput praskutavog preloma, tim gorčeg, što je nagao i neočekivan. To su stihovi, kojima se Mihanović sjetio svoje porobljene braće pod osmanlijskom vlašću. Trpka je to strofa — ali tek naoko neprikladna u idili. Jer za Mihanovića, dobrog patriota, premda austrijskoga diplomata, hrvatska domovina nije prestajala na političkim granicama — srce je njegovo obuhvatilo i porobljene hrvatske krajeve, još draže mu, jer su bili tužni. Una je za Mihanovića njihov simbol, njihovo poopćenje — tužna Una, s koje odjekuje jauk. Tmurni Stimmung Mihanovićeve himne tako se duboko zasjekao u našu predodžbu, da ga ne mogu rastepsti ni veseli sunčani traci, što se ljeskaju u njezinim spokojnim, zelenim valovima. Una i tužni plač raje, potištenost i bijeda napaćenih ljudskih srdaca svezali se u nerazorivu predodžbu.
— Bedak je svaki onaj, koji u stranim zemljama traži ljepote, a ne dolazi ovamo, — po sto puta se vine iz duše ova misao putniku, kojega sreća nanese u dolinu Une. — Kakva Švicarska, kakvi Dolomiti? — govore iskusni globe-trotteri, koje je zasićenost stranim vidicima napokon dovela i u ovaj naš kraj. — Dolomiti su svakako grandiozni, Alpe veličanstvene, ali uvijek je manje-više jedno isto. Poražavaju svojom monotonošću. A tu — svakih stotinu koračaja slika se mijenja, iskrsavaju neočekivani, neslućeni vidici. Čas se čovjeku čini, da je u divljim krajevima Amerike, renomiranima po filmu i slatkoj — jezovitoj romantici Zane Greya i Curwooda; čas se otkrije slika, za koju mislimo, da smo je vidjeli na obali Rajne. Ponosni »burgovi«, kao Ostrožac, sa kruništima i kulama ovjenčavaju visoke nepristupačne bregove, ruševine starih tvrđava, prekrivene zimzelenom, nečujno pjevaju krvave balade. A onda se opet slika mijenja — iskrsnuo je visoki bijeli minaret, a
s njega se lije — poput toploga sunca — mirna pjesma mujezinova. I film rijetke ljepote se dalje odmotava . . .
U taj kraj je malo teško doći. Samo jedan njegov dio ima željeznicu. Preostaje jedino pješačenje ili auto. Ali vrijedi to vidjeti. Od naših imućnika-automobilista sigurno je tek jedan neznatan postotak čuo za to čudo. Treba da ga vide. Makar mimoletom. Užitak se ne zaboravlja!. . .
Sočna zelen rubi korito Une. S visina, među klisurama, smiono se penje crnogorica. Šuma je vesela. Ali ipak — tužna impresija Mihanovićeva istinita je i još uvijek živa. I pored sunca i pored ljepote. Tužna je, jer je svaka sirotinja tužna. Ni u Lici nema takve tuge i zaostalosti. Treba vidjeti taj svijet, kako živi. Malo kozjega mlijeka, malo žganaca, to mu je cijeli život. Škole su rijetko posute. Još i danas, dvanaest godina poslije rata, susrećete ljude, kojima i laik vidi na licu, da pate od glada i nehranjenosti. Polagano idu cestom, goneći svoga vjernog druga, jedino blago, svojega konjića. Divne životinje — jedino dobro, što je Osmanlija tu ostavio: plemenitu konjsku rasu. Ti konji su jedina elegancija, jedina temperamentnost u tom oskudnom kraju.

»Magla, što li, Unu skriva?
Nije to naših jauk turobni?  . . .«

Danas više nema ni jauka. I raja i beg — jednaki su danas sirotani. Nestalo je stare borbenosti, staroga žara. Katkad još u oku kojega prolaznika pod čalmom susretneš iskricu plamena, koji izgara u posljednjem treptaju. Agonija sred blagoslovljene lje
pote prirode.... Jedina je ljepota tu bogata. Leži pred nama kao zlato, kao mrtav kapital. Razasuta je po cijeloj Bosni. Dolina Vrbasa još je grandioznije ponavljanje ljepote doline Une.
Bogatstvo ljepote treba iskoristiti. Tu se otkriva jedno neuzorano polje rada za našu turističku propagandu.
Poput dvoreda dvorjanika, što iščekuju dolazak gostiju — koji rijetko dolaze — protegla se aleja visokih topola pred Bihaćem, starim hrvatskim Bišćem. Vidiš je na dvadeset kilometara, još s vrhunaca ličkih kordunaških gora. I ti vječni dvorjanici vode putnika u grad, koji nam se čini, kao da ga je stvorila priča. Tu je prag Istoka, nepatvoreno sačuvanog, kakav se valjda danas ne može više naći ni u Kemalovoj Turskoj. Ima već i tragova modernizma. Naročito u arhitekturi. Kao i svagdje po Bosni. Gradi se bez pijeteta, bez dalekovidnosti. Razara se staro, kojemu je vrijeme dalo patinu ljepote, a grade nezgrapne kutije od betona. Neumjestan posao, jer ako tako potraje, najljepši krajevi Bosne izgubiće svoju osebujnost, svoj nedostizivi kolorit, koji treba da bude glavna meka za zapadnjačke turiste.
Od staroga Bihaća, koji je bio nekoć stolica hrvatskih banova, dugoljetno uporište divovske borbe s nadiranjem Osmanlija, malo je ostalo. Diže se samo još jedna kula, u kojoj se. danas nalazi hapsana. Ali od turskog Bihaća još koješta postoji. Njegova čarna slika zrcali se u mirnim vodama Une, tvoreći venecijanske efekte. Tih grad. Nema vike. Svijet je miran
— koran, može biti intenzivnije od kršćanstva, uzgaja u dušama mir i pokornost.
Svijet je pobožan — drži se starih tradicija. Hodžin glas s minareta poslušno se sluša. Vjera krijepi, vjera čuva, pomaže podnositi patnje prolaznosti . . .
Manje-više svi putnici, koji sa zapada posjećuju Bosnu, dolaze ovamo s jednom opasnom, a posve neopravdanom predrasudom. Od nekuda se uvriježilo uvjerenje, da je Orijent — a Bosna je orijentalna egzotika, — prljav. Svakako, u pogledu komfora Bosna u mnogočem zaostaje za zapadnim stranama, ali o prljavštini se ne može govoriti. Naprotiv, i u manjim mjestima bosanske krajine, kud god stranac stigne, naći će skromne, ali pristojne, i što je najvažnije, čiste hotele.
Predrasuda o nekoj »prljavosti« Bosne, specijalno pak njezine Krajine, stare Turske Hrvatske, ljubitelje putovanja ne smije nikako smesti.
Još jedna napomena, važna za automobiliste, za koje je put iz Zagreba u unski kraj zapravo tek mali, ali sigurno nezaboravni izlet: ceste su vrlo dobre i uredne.


MISTIČNI DRAGULJ BOSNE

JAJCE, ZAVIČAJ HRVATINIĆA

Kao tolikim velikim gradovima zapadne Evrope, i »kraljevskom Jajcu«, romantičnom dragulju Bosne, temelj su udarili Rimljani. Okolina Jajca još je i danas puna rimskih spomenika, koje zemlja neprestano izbacuje iz svojih njedara. Čudan, genijalan svijet morali su biti ti rimski stratezi! Površni poznavalac, koji zna za njihova djela samo iz školskih knjiga, dobiva o njima sasvim krivi dojam. Još i danas ih smatramo nekim trijeznim starovječnim Englezima, koji su znali samo za politiku i business. Školski udžbenici uče nas, da je cijela rimska literatura i umjetnost zapravo samo kopija stare Helade; tako dobivamo dojam, da su Rimljani bili svijet bez fantazije, bez estetskog osjećaja. A ipak, najljepši krajevi i gradovi Evrope nose tragove rimskih stopala. Ti širitelji granica rimskog imperija mora da su ipak bili i poklonici ljepote, jer sigurno nije slučaj, da se tragovi rimskih naseobina nalaze baš u krajevima, koji i danas, poslije dvadeset vijekova, još uvijek poražavaju fantaziju čovjeka svojim jedinstvenim, nijemim govorom, glasnijim od svih pjesama. Opisivati Jajce i njegovu okolinu jalov je posao. Taj najinteresantniji grad Bosne, koji od svih njezinih mjesta i krajeva najjače uzbuđuje našu uobrazilju, treba vidjeti. Priroda i čovjek stvoriše tu djelo rijetke harmonije, dadoše ugođaj, koji se ne zaboravlja. Rijetko gdje na jednom malom komadiću zemlje ima na okupu toliko prirodnih krasota i historijskih uspomena. Desetak vijekova prohujalo je nad jajolikom klisurom, na kojoj sjedi drevni grad, i svaki od tih vijekova ukrasio ga je svojim najznačajnijim uresom. Ima krajeva, koji privlače samo jedan izvjesni sloj ljudi — Jajce i njegova okolina, naprotiv, univerzalno su interesantni. Skromni turist nalazi tu divotne slike primitivne, ničim nepatvorene prirode; veličanstvo slapova Plive natkriljuje i Plitvice i Krku svojom neposrednom elementarnošću. Prijatelj historijskih uspomena na svakom koraku otkriva neslućene vizije. Kulturnog historičara ushitiće prorez kroz deset vijekova bosanskog života, prorez, koji nigdje nije tako kristalno jasan i plastičan. Čak i moderni čovjek športa, ribolovac i plivač, nailazi u ovom jedinstvenom kraju na prilike, kakvih će rijetko gdje susresti u Jugoslaviji. Pa opet— rijetki su danas turisti, koji zalaze ovamo. Još najviše ima inozemaca, koji polazeći na Jadran poznatim putem kroz Bosnu, zaustavljaju se na jedan dan u Jajcu. Stalni posjetioci, najvjerniji njegovi ljubitelji, to je maleno društvo Engleza . . . Ovi, poslije rata, dolaze svake godine amo na mjesec dana — jer takvog lova pastrva i rakova, prema njihovom priznanju, nema nigdje u Evropi . . . I nigdje nije tako jeftino!
Kroz vijekovc, tamo iza granica ljudskoga sjećanja, ruši se Pliva u Vrbas, neprestano stvarajući oblake sitne vodene prašine, koji se s istočne strane penju visoko poput vječne kadionice. Litica pod slapom, tek malo obrasla vlažnom, tamnom mahovinom, još uvijek je jednako oštra kao onoga dana, kad ju je neki prahistorijski grč zemlje odvalio od susjedne klisure . . . Mrmori slap svoju vječnu pjesmu — pjesmu divnoga cvata i krvavih razboja, kojima je nekoć bio svjedokom . . . A kroz maglicu, koja se neprestano penje iz ponora, ponosni grad čini se kao da lebdi na svojoj jajolikoj litici, lebdi nad svojom velikom prošlosti.
Pod turskim vremenom Jajce nije igralo u upravnom životu bosanskoga pašaluka veliku ulogu. Bijaše tek sjedište kadiluka. Možda baš radi toga, jer je poslije petnaestoga stoljeća živjelo u sjeni ratnih oluja, sačuvalo je Jajce svoje spomenike, patinu sredoviječja sve do naših dana. Nestalo je, doduše, sjajnih dvorova bosanskih kraljeva, tek tu i tamo nalazi se još po koji iver arhitektonski, ali stari grad, prvotna njegova stanica, sagrađena u trinaestom vijeku, još je prilično sačuvao svoj prvotni oblik. Citadelu, oko koje se vodilo toliko bojeva, a koja je prva u ovim stranama čula topovsku riku, kad su pod nju pali osmanlijski osvajači, ostala je održana. Turski gospodari nisu je dirali — niže od nje opasali su samo novi grad svojim bedemima, i tako Jajce pretstavlja danas u našim krajevima najbolje uzdržani naš sredovječni spomenik. S njegovih bedema puca divan vidik; iskusan ratnik položio mu je temelje — to i nevojnički duh zapazi, kad se popne na najvišu kulu. Sve okolne planine nalaze se jasne i vidljive kao na dlanu — a opet s njih je nedokučiv pristup do grada. Tamo, nasuprot gradu, na gorskoj vispoljani, stajao je tabor Muhameda II. Tamo su se valjda lijevali topovi, koji su udarali prijestolnicu posljednjega bosanskog kralja. Onamo su valjda i doveli kao sužnja nesretnog Stjepana Tomaševića. Ondje negdje na ledini, koja se sočno zeleni, vjerojatno je uz ciku zurli i tutnjavu bubnjeva pala njegova glava s ramena, dok je nisu fratri, bosanski »ujaci«, pridigli i kao svete mučeničke moći spremili u svojoj crkvi, gdje do dana današnjega počiva.
Grad je podigao, odnosno vjerojatnije, izgradio i dao mu približno sadašnji oblik, herceg Hrvoje Vukčić, najmoćniji od starog roda Hrvatinića. Kakav je to bio rod, govori mu samo ime. Uz Šubiće najmoćniji hrvatski velmoža. Dapače — za neko vrijeme moćniji i od Šubića i od bosanskih i ugarskih kraljeva: narodni dinast u punom smislu riječi. Njegov duh još danas zbori iz te njegove prijestolnice, jače i glasnije nego duh pogubljenoga bosanskoga kralja. Gospodstvo njegovo obuhvatalo je cijelu zapadnu Bosnu i pola Dalmacije. Bio je gospodar Splita, gdje njegova kula prkosno strši kraj Dioklecijanovog posljednjeg boravišta. Bio je gospodar otoka sve do Korčule. Poslije katastrofe na Gvozdu nijedan hrvatski mogućnik nije imao toliku vlast, koliku gospodar Jajca Hrvoje. Mora da je bio silan um, rijetka energija, ali — kako kažu stare kronike — i velik tvrdoglavac, napržica i silnik. Ima nešto u njemu od kasnijih talijanskih vladara renesanse. Njegovo herceštvo ne bijaše tada dio barbarskoga Balkana, već plemeniti cvijet zapadne kulture. Svakom posjetniku staroga jajačkog grada udara u oči divan zvonik razorene crkve sv. Luke. Doima se, kao da ste u kitu oporoga šumskog cvijeća stavili najljepši egzemplar kultivirane bijele ruže. Taj zvonik, klasičan romanski kampanile, izazivlje sliku lazurne pučine, južnoga sunca i zvonkog ritma soneta. Čini se, kao da je blizanac slavnoga zvonika rabske prvostolnice. Bijeli njegov kamen blista uz pozadinu tamnih gora, propinje se i leti iznad sivih drvenih krovova turskih kućica. Taj zvonik je još živi stih zaboravljene epopeje. On ječi, govori, što je Jajce nekoć bilo, plamti u suncu kao posljednji fanal velike sredovječne kulture epohe Hrvatinićeve . . .
Čudne ambleme nalazimo u Hrvojevom gradu. Na oku nam je romanska zapadnjačka elegancija kampanila sv. Luke — a odmah podalje u dnu bedema pozdravlja nas zagonetna plastika. Motiv bika, motiv sunca i zvijezda — neočekivani akord ječi iz toga kamenja. Tamo zapad, jasnoća, spomenik nove kulture, rođene dodirom latinskoga duha, a ovdje kabalistički bikovi, zvijezde i sunca i mjeseci, dah dalekog istoka, babilonske i asirske mistike. Provodič musliman otvara vrata podzemlja. Čuvene jajačke katakombe ! Otkrivene su tek pred pola stoljeća. Kroz četiri vijeka stajale su zasute, neznane novim turskim gospodarima. Sred ljetne žege udara čovjeku u lice ledeni dah. Mrak, koji i moderne električne sijalice teško razbijaju. Jer sve je crno — sve je kamen, na koji se uhvatio sloj plijesni. Kažu, da je to izgradio Hrvoje, i to da mu je imala biti grobnica. U litice su usječene niše za mrtva tjelesa. Nad njima orijaška, slabo vidljiva, reljefna plastika, kao asirskog karaktera — jedan muškarac i jedna žena. U donjoj, drugoj etaži, nešto nalik na žrtvenik. Ali pored krsta, prosječenog kroz kamen, opet amblemi zvijezda, mjeseca i sunca . . . Muklo tutnji zemlja pod nogama . . . Dolje ima i treća etaža, neistražena, danas nepristupačna. Niko ne zna pravo, kako daleko sežu podzemni hodnici katakomba pod Hrvojevim gradom. Za jedan ogranak toga labirinta zna se, da vodi pola kilometra pod zemljom i da izbija ispod samog slapa Plive. Je li to bio hodnik spasa za slučaj opsade grada, ili staza k bizarnom, rafiniranom hladnom vodenom stratištu — ko će danas to znati?. . .
Musliman-provodnik ponavlja svoju stereotipnu ciceronsku pjesmu. Hrvoje je sagradio navodno te grobnice, ali umrvši u Dalmaciji, grobnica ostade nezaposjednuta. Znakovi ovi, tumačili ih učenjaci kojekako, još uvijek su knjiga sa sedam pečata. Možda to i nije bila prvotno grobnica, već sastajalište vjernika bogumila ili koje druge sekte »dobrih ljudi«, koji su u dalekom srednjem vijeku htjeli izmiriti znanje zapada s mističnom mudrosti istoka . . . I otajni babilonski amblemi u jajačkim katakombama i u plastikama Hrvojeva grada čudesno se zapleću u ljudsku fantaziju, burkaju je, govore zagonetne priče o velikom sudaru sredovječnog Istoka i Zapada, koji se tu morao odigrati. . .
Bijeli kampanile — kad izađete iz podzemnoga mraka — trošan je, ali ponosan, pobjednički se koči na suncu . . .
Jajce je, kao nijedan drugi grad Bosne, upravo stvoren, da postane turistička senzacija ne samo za naš svijet, nego i za inozemce. Rijetko se kamo može poći na izlet u čisti nepatvoreni srednji vijek, kao u ovo sijelo nekadašnjih bosanskih kraljeva i hrvatskih banova. Jajce zavređuje intenzivniju propagandu od mnogih drugih krajeva . . . A oni, koji nemaju uha za govor nijemih starina, ni za grandioznost Plivinih slapova, te će možda privući divne pastrve i raci. Jajce bi moglo postati pravom Mekom za gurmane. I to je jedan neiskorišten kapital. Jajačke pastrve i raci uz prikladni uzgoj mogli bi stvoriti jednu pozitivnu stavku u bilanci cijeloga ovog kraja. Potrebno je samo malo komercijalnoga duha, izdržljivosti — i dobrih komunikacija.
Jajce i njegovu okolicu morao bi upoznati svaki naš čovjek. Zahvalna bi zadaća bila za naše turističke agencije, da prirede u Jajce barem popularne skupne izlete. Takav posao bi se sigurno isplatio na zadovoljstvo jednih i drugih.


NAPUŠTENA OGNJIŠTA

MUSLIMANI NA PREKRETNICI

Ljepota Bosne ima svoju tužnu sjenu.
Ta tragična sjena prati putnika, čim stupi nogom na bosansko tlo — uza nj je na svim njegovim lutanjima, neodjeljiva je od romantičnog šumovitog krajobraza bosanskih dolina, slijedi ga stopu u stopu sve do pustih avetinjskih krševa hercegovačkih. Te bolne sjene dočekuju ga i pred najmanjim ljudskim zaselkom, ispraćaju ga iz svakoga grada.
Nema valjda tužnije slike od napuštenoga doma, razvaljenoga obiteljskog ognjišta. Podori silnih nekad gradova, ma kako bili ruševni, ipak sačuvaše barem po koji odbljesak nekadašnje slave. Njihova propast nas toliko ne dira. Bili su manje-više svi sjedišta nasilja, inata i sebične politike. Tisuće kletava popratilo je njihovu gradnju, potoci suza nakvasili su njihove stijene . . . Iz socijalno-historijske perspektive te tvrdinje i zamci bijahu neplodni trutovi, koji su živjeli od tuđe muke.
Drugačije je s običnim domovima. Svaki dom je stanica napretka, kolijevka novih naraštaja čovječanstva. Svaki dom je tiha idila, žudnja za mirom i nesebičnom srećom. A svaki napušteni dom, svako razoreno ognjište jedna je drama, povorka suznih, patničkih, nedužnih sjena. A kad ima takvih domova na stotine, na tisuće, kao u nekadašnjoj Bosni i Hercegovini, onda su to akordi teške tužbalice, potresne grobnice, kojima nije Sudba dopustila ni da prikriju ostatke svojih posljednjih gospodara.
U svakom mjestu po Bosni i Hercegovini ima ih po nekoliko. U nekima čak i polovica kuća je napušteno. Krovovi se prolomili, prozori zijevaju poput crnih očnih slijepčevih šupljina. Tu i tamo još se kroz zimzelen i korov penje natrulo stubište. Nad doksatima pocrnjele, razbijene rešetke haremlika, gdjegdje u guštiku šipražja među podivljalim voćkama bijeli se glavica zaboravljenog nadgrobnog kamena. Sve su to u devedeset posto napušteni domovi muslimana. Cijeli jedan naraštaj, polovica jednog naroda nestala je, propala, izgubila se ostavivši kao znak, da je nekoć živjela, samo te podrte razvaline . . .
Ta napuštena ognjišta, sve su to nijemi svjedoci, talog jednoga velikog duhovnog i socijalnog potresa, koji je prohujao kroz posljednjih šezdeset godina ovim divnim krajem. Ta napuštena ognjišta daju današnjoj Bosni i Hercegovini isto tako karakterističnu notu kao i njezine neprohodne planine, gradski minareti, sentimentalne, još neumukle sevdalinke. Počeli se napuštati ti domovi još prije pedeset godina, odmah nakon okupacije. Imućniji pravovjerni muslimanski živalj teško se je prilagođivao novim uslovima života. Racionalisti mogu danas u svojim kritikama razlagati, kako je to bilo nerazborito, kako je to samo dokaz navodne inferiornosti i nesposobnosti rase bosanskih muslimana na putevima progresa — tragedija toga svijeta nije zato manje potresna. Ona je čak i dirljiva, jer pokret za iseljivanjem iz zemlje, idealizmom prama vjeri, prama svojim običajima, bio je neslomivi diktat duha tradicije. Događaji od godine 1879. zatekli su bosanski živalj nepripravan: — berlinski kongres predao ih je kao stoku iz jednoga tora u drugi. I zato nije čudo, da su mnogi izgubili kompas. Pomućenost duhovna i osjećajna morala se konačno izroditi u jedan čisto socijalno-ekonomski fenomen. Tisuće se bosanskih imućnika (oni siromašniji nisu se mogli povesti za glasom srca svoga) iselilo u Tursku, napustilo svoju rodnu grudu samo zato, da spoznadu, kako identičnost religije ne dovodi do jednakosti ekonomske i socijalne. Imutak tih emigranata rastepao se u Trakiji i Maloj Aziji. Djeca ponosnih begova danas su možda i hljeba gladni.
Onda je došao rat sa svojim posljedicama — velikim ekonomskim vihorom. Taj je najteže pogodio preostale muslimanske imućnike. Opustiše konačno mnogi dvori, a mnoga bogata kuća pade na prosjački štap. Razorena ognjišta još danas šapću povijest njihove tragedije, dajući ljepoti Bosne trpki prizvuk . . .
Okrutna, nepravedna bijaše Kob prema bosanskim muslimanima, najčišćem, starom hrvatskom koljenu. Posljedica je to starih predrasuda, stare obostrane zaslijepljenosti, fatalnosti svih rasa, koje žive na periferiji jakog kulturnog kruga. Još se i danas opaža tu i tamo usudno djelovanje tih starih sila. A krivo je u velikoj mjeri i potcjenjivanje kulturnih snaga islama sa strane novih gospodara.
Duboke etične osobine islama danas, kad smo se oslobodili od političkih i religioznih atavizama, jarko izbijaju na javu. Danas to priznaju i dojučerašnji protivnici njegovi. Islam je religija, koja uzgaja poslovično pošten i značajan svijet. Tuđe je muslimanu svetinja. Poštovanje starijih u islamskom krugu jače je razvijeno i sačuvano, nego u ostalim vjerskim zajednicama. Svetost braka, ljubav za dom, sve one sile, koje su danas priznate kao moćni pogoni socijalnoga progresa, ljubomorno se čuvaju u muslimanskim kućama. Divan je svijet muslimanski, najčišći izdanak naše rase. Kroz stotine godina, pazeći strogo na čistoću krvi, u porodicama bosanske vlastele nailazimo danas na čisti hrvatski gospodski soj — možda najstariju aristokraciju Evrope, aristokraciju u najboljem rasnom smislu. Treba se navratiti u dvorište Husrefbegovc džamije i pogledati te otmene, diskretne gentlemanske figure, markantne fizionomije plemenitoga reza, kakve ne susrećemo ni na Velasquezovim portretima španjolskih grandova! I tu se zapaža blagotvoran uticaj Islama. Sve strojni, lijepi ljudi, fizički odnjegovani. Nema deformiranih statura — Muhamed, ustrojivši propise korana o dnevnom klanjanju, bio je dalekovidan vođa naroda, kojemu bijaše na brizi i fizički boljitak njegovih vjernika, pa je u religioznu ceremonioznost unio krišom i zdrava pravila higijene i gimnastike: dnevno pranje, klanjanje, suzdržavanje od alkohola i svinjetine — sve su to načela, koja moderna higijena tek od nedavna počinje propagirati. Genij Muhamedov je spoznao, da se plemeniti duh može odnjegovati samo u fizički odnjegovanom tijelu.
Klasični crtač posljedica ove velike socijalne transformacije, potresa duše bosanskog i hercegovačkog muslimana, mladi Alija Nametak, baš je zato najbosanskiji pisac od svih književnika, što ih je ovaj naš kraj izrodio. Ono što je Gjalski za Zagorje, za prikaz razdoblja raspada socijalnoga života hrvatskoga plemstva, to je Nametak za Bosnu i Hercegovinu poslije rata. Uostalom, fenomen sloma bosanskog gentryja ima mnogih analogija sa slikom hrvatskoga društva poslije pedesetih godina prošloga vijeka.
Nametak je rijedak talenat, velik umjetnik, koji frapira svojim jasnim gledanjem, svojom dubokom analizom duše današnjeg bosanskog muslimana. Njegove klasične novele, koje je u posljednje vrijeme objelodanio u našim književnim časopisima, naročito u »Hrvatskoj Reviji«, daju mu jedno od najistaknutijih pozicija u našoj najmlađoj književnosti, a tvore čaroban ključ, koji nam otvara vrata srcu i duhu bosanskog gospodina, ekskluzivnijeg čovjeka od najekskluzivnijeg Britanca. Nametkova novela »Njegova osuda«, otštampana u lanjskom »Kolu Matice Hrvatske«, umjetničkom snagom otkriva nam krizu cijeloga našeg muslimanskog svijeta, zahvaća jedan naš važni socijalni problem, a po artističkim kvalitetama može mirne duše ući u antologiju moderne novelistike — dostojno će izdržati susjedstvo i s Gorkim i s reklamiranim Panait Istratijem. Nametak je svakako pisac, koji nas može dostojno zastupati i u međunarodnom književnom svijetu. U njegovim djelima sadržana je sva čudesna romantika ove zemlje, vreli dah njezinih neobičnih ljudi, agonija jedne cijele socijalne epohe. Lijep bi zadatak bio za naša književna društva, a u prvom redu pak za Maticu Hrvatsku, da sabere razasuto biserje Nametkove umjetnosti, i tako ga dade u ruke naše čitalačke publike. U jadikovkama o krizi naše stvaralačke književnosti djelo Nametkovo djelovaće poput svježeg, ozdravljivog daha bosanskih planina.
Deveti kobni val kanda je već prešao preko svijeta naših muslimana. Staro deblo je oboreno, ali iz povaljenoga gorostasa niču već nove mladice. Muslimanski seljak — kažu kapaciteti — žilav je i solidan radnik, ako tako ustraje, bolja budućnost mu ne može izmaći. Muslimanski svijet se budi — njegova inteligencija počinje i muslimanske mase zagrijavati za progres. Zdravi progres nije u protivštini sa koranom — dokazuje to i Kemalova Turska, koja se iz najvećeg pada naglo opet osovila na noge. »Narodna Uzdanica« vrši postojanu i plemenitu rabotu. I muslimanska žena u novom vremenu postaje sve istaknutijim djelotvornim faktorom. I ona prima dobre strane nove civilizacije.
Osobina je Islama, da daje prvo mjesto duhovnim stvarima. I zato nije čudo, da u duhovnom pogledu muslimanski svijet stoji danas visoko iznad svojih materijalnih nastojanja. Zavjet starijega naraštaja, one predane generacije, koja je radila na kulturnom buđenju svijesti naših Muslimana, na čelu sa Safvet begom Bašagićem, Mulabdićem — njihova djeca svojski ispunjavaju. »Novi Behar«, književni list naših muslimana, za to je najbolji dokaz. Zora novog preporoda već je odmaknula, a dan nove kulturne afirmacije naših muslimana već je granuo . . . Sunce obasjava stara napuštena ognjišta, a mlade ruke sabiru se da oplijeve korov i podignu nove napredne domove, čuvajući zdravu baštinu duha svojih djedova: — ponos, značajnost i poštenje . . .


„OD SEVDAHA GOREG JADA N E M A...?

OPAJANJE PJESMOM

Stalni pratilac putnika kroz Hrvatsko Zagorje i Slavoniju, pogotovo za žetvenih dana i jesenske berbe, složna je pjesma. Rad, ma kako bio težak, i pjesma u tim krajevima nedjeljiva su cjelina. Drugojačije je po Bosni i Hercegovini. Kao da je grandioznost prirode pridavila svojim stanovnicima melodiozni zvuk glasa: — bosanska polja su nijema. Tek iz gorskih klanaca katkad jekne otegnuti, jednolični zvuk samotnog jahača, — ali i taj brzo zamukne. Zborna pjesma kanda je nepoznata u ovim stranama. Ali zato. . .
Kad pane prvi mrak, kad zanijemi jeka posljednjih glasova mujezinovih, treba poći sarajevskim ulicama, tamo na lijevu stranu Miljacke, gdje je ostalo još sačuvano starodrevno Sarajevo. Rumene se svijetla kroz sitne prozorčiće, zastrte priprostim crvenim katunskim zastorima, ili pak nemirno trepću kroz granje malih baštica. Tiho, poput zujanja komaraca ječe tambure . . . I kad se bliže prikučite tim malim kavanama, mehanama, poražava vas tišina . . . Gotovo se čini, da je sve opustjelo. A ipak — male kavanice su prepune; tiho sjede gosti, izmjenjujući u po glasa, kao u kakvom svetištu, tek po koju riječ. A kad se na improviziranoj pozornici pojavi Ona, kad tiše zabruje strune tambura, od sto glasa prepune mehane
glasa čuti nije. Još tiše bruje tambure, a onda počne Ona . . . Narodna pjevačica . . . Glasovi tih pjevačica nisu prošli stroge konzervatorijske škole, više puta su za naš ukus kričljivi i opori. Ljubitelja pjevanja možda će smesti preoštra dinamika, za naše pojmove odviše afektirano predavanje melodije . . . Ali za tamošnje slušatelje te finese ne postoje. Nisu važne. Zanos se čita na stotini lica. Stotinu očiju ne silazi s pjevačice. Stotinu ruku podbočilo glavu i napelo uši, da ne izmakne ni jedan jedini zvuk . . . Čarolija pjesme možda nigdje nije tako silna ni u velikim svjetskim koncertnim dvoranama kod nastupa najslavnijih pjevača, kao u tim malim bosanskim mehanama. I kad na kraju pjesme zvekne tamburica, lica slušatelja, a ima ih iz svih društvenih slojeva, drhte nepojmljivom ekstazom . . . Nigdje se toliko, i tako potpuno ne uživa u pjesmi kao u Bosni.
Ali varao bi se onaj, koji bi pomislio, da je samo pjevanje, melodija onaj čarobnjak, koji tvori ta čudesa. Melodije tih pjesama, tih sevdalinka i romanca, sve su manje-više na isto brdo tkane. U svima njima drhti beskrajna turobna težnja, žalba za nekim nedokučivim idealom. Melodija i ritmika su jednolične — same varijante na jednu istu temu. Melodija kod tih pjesama nije glavno — već tekst, riječ, sama pjesma. Riječ, misao, pjesničku sliku neznanih narodnih pjesnika, pije ova publika sa usta svojih pjevačica. Te večeri pretstavljaju jednu čudesnu, za XX. vijek upravo anakronističku pojavu — orgiju u lirici, ekstatičnu ljubav k poeziji.
O čemu pjevaju te pjesme? Kao svaka spontana lirika: — o tuzi iznevjerene ljubavi, o djevojačkim jadima, o žalbi za mladošću. Katkad samo mijenjaju se slike. Ritam je tada oporiji, življi — pjevačica pjeva o junaštvu, plahovitoj čežnji bosanskih vitezova, bojnom hatu i bojnim kopljima. Kod tih se pjesama među slušateljima opaža promjena — oči jače sijevaju, grudi se isprsuju — uši kanda slušaju topot i vrisak brzih konja; kroz duhanski dim, što se poput magle svija oko pjevačice, kao da vide krvava mezeva, smione otmice, pogibije junaka. Onda opet slijedi druga pjesma — o djevojci; mati tka novi čilim za udavanje za nedragoga . . . I djevojka jaduje, odbija majčina nutkanja, govoreći, da će biti dobar i stari ćilim, samo kad dođe onaj pravi . . .
Sve su to ponajviše stare pučke popijevke, prožete vrelom, diskretnom erotikom. Senzualnost u tim pjesmama uvijek je suzdržana, nema u njima grubosti. Za Istok — a ta pjevanja su komadić pravoga nepatvorenog Istoka, — ljubavna strast je sveta, najveća sreća, koja se ne vuče u kal. Nehotice se nameće poredba sa zapadom. Konačno, i zapad ima takvih pjevačica i takvih pjesama.
Pariške diseuse i berlinske pjevačice kupleta kolegice su tih bosanskih pjevačica sevdalinki. Samo iz usta ovih nikad nije još zaorila tako izazivačka, tako drastična melodija, kao ona, koja je zanijela cijeli Berlin:
Ich bin vom Kopf bis Fuss Auf Liebe eingestellt. . .
Pjesme bosanskih pjevačica skromno je cvijeće narodne ženske lirike. I tu, u tim sarajevskim mehanama, katkad čujemo po koju starodavnu pjesmu, koju su naši učenjaci davno zapisali u debele zbirke narodne lirike, kao mrtve i zaboravljene. A te pjesme još uvijek žive, još uvijek opajaju srca . . .
Ali ima i umjetnih pjesama, koje su prešle sasvim u krv naroda. Šantićeva romanca o Emini nalazi se na repertoaru svake pjevačice — postala je svojinom naroda, najveći uspjeh, najveći komplimenat, što ga umjetnik pjesnik može doživjeti. . .
I među pjevačicama sevdalinki ima klasa i razlika. Ima i pravih umjetnica u svom genru — i te imaju svoju vjernu publiku, vatreniju i zaneseniju nego ikoja filmska diva. Na pr. i u Zagrebu poznata Kaja sigurno je jedna najuzornija pjevačica, bosanska Mistinguette. Njezino predavanje pučke lirike ističe se među svim njezinim družicama, podnosi i strože estetsko mjerilo. Čudesna je žena, u kojoj se Okcident i Orijent stopio u novu, egzotičnu sintezu. Glava s besprikornom eton-coiffurom, oči, duboke zagonetne, gore neproničnom mistikom Istoka. Bajadera u kostimu, nenametljivoj, nekabaretskoj haljini najuzornije pariske mode. Bizaran tip i po vanjštini. Da se slučajno nađe u Hollywoodu, sigurno bi učinila karijeru. Plahovita, rijetka ljepota jedne Dolores del Rio. Njezin nastup, njezino predavanje diskretno je i umješno, fraza joj teče s osjećajem, a opet ukusno. Osjeća pjesmu, umije je iznijeti onako, kako to ne može naučiti ni jedan konzervatorij, s instinktom, koji prirođeno shvaća pjesmu, prima je i daje kao svoju ličnu kreaciju.
Ta neposredna iskrenost, sjedinjena s neusiljenom, nenakalamljenom artificijelnošću, tajna je privlačivosti te jedinstvene pjevačice sevdalinki. . .
Ali ima i drugih pjesama i drugih pjevača. Pod veče, kad zađete u manje mjesto, na zborištu narodnome, ili ljeti o blagdanima, još uvijek susrećete stare guslare. Sivi su, odrpani, bez romantičnih kostima. Monotono ječi samotna žica — hrapavi, neizvježbani glas pjeva svoju pjesmu. Pjeva? Po našem — zapadno-evropskom smislu nije to pjevanje — pjevač govori ritmički, priča, slika riječima — deseterci se nižu za desetercima. Okrutne, krvave stare priče — stara junaštva, stare pogibije . . . I tu, kao i kod pjevačica sevdalinki, melodija je sporedno, glavno je riječ, riječ stvoriteljka pjesničkih čudesa.
Herojska epoha u Bosni još uvijek nije zamrla.
Publika pjevača i pjevačica je raznolična. Pjesma jedina izmiruje braću triju vjera i triju prošlosti. Kult pjesme je tipična bosanska pojava. Možda je i tu jedan diskretni uticaj Islama i njegovih pogleda na umjetnost. Koranom ograničeni impulz estetskog stvaranja, mogao se očitovati samo u arhitekturi i u pjesmi. Velmože su svoje pjesme stvarali od kamena. Njihove balade su divne džamije, koje još danas rese Banju Luku i Sarajevo. Ostalima, koji nisu imali blago Ferhata i Husref-bega, preostala je kao jedina estetska mogućnost pjesma. Pjesma i tambura. Bilo je tako kroz stoljeća — i danas u djeci moderne Bosne još uvijek žive sklonosti pradjedova — kult pjesme tu je svet, dio života, svakidašnja potreba. I musliman i kaurin sjedinjuju se u ljubavi za pjesmu. Pred pjevačicom svi su jednaki.
Samo starovjeka gospoda, koja točno, unatoč teškog bremena godina, još uvijek dnevno strogo dolaze u predvorja džamija na pranje i molitvu, ti ne dolaze u mehane. Oko glava omotane su im čalme revniteljske — odrekoše se taštine svijeta. Za njih je ljepota još samo sklad mudrosti korana, tihi mir džamije, gdje debeli, stari ćilimovi prigušuju svaki krok, izoliraju vjernika od zemlje, pružajući samo nasladu nijeme pjesme molitvene.


ČENGIĆ-AGINIM VRLETIMA

IZMIRENJE KRSTA I POLUMJESECA

Planine se, poput nemanskih, ukočenih stražara, nadnijele nad cestu, što se vijuga uz zelenkasto-modru Neretvu. Katkada se cesta — kao svako djelo ljudskih ruku — pokušava smiono propeti i doseći do onih vrhunaca, koji se razgovaraju samo s oblacima, ali . . . sustane. Nehotične planine na staroj bosansko-hercegovačkoj granici djevičanski su čiste, nezakaljane ljudskim kalom — iste su onakve, kakve bijahu pred desetak tisuća godina, kad se možda u dolinama, u mračnim špiljama, krio soj pračovjeka, kojemu danas nalazimo iverje kostiju i koje ljubomorno prenosimo u svoje muzeje, gatajući iz njih zoru ljudskog roda. Samo u dolinama nalazimo ljudska naselja — siromašna, zapuštena, smirena. Lomni minareti još se propinju, još posljednji put. Raspucali se, požutjeli su — i njihov zeman već je na uviru . . .
Ima tek jedan sat automobilske vožnje od romantičnoga Konjica, žive, plastične ilustracije sevdalinske pjesme, pa do Mostara — cesta izvrsna, kao gotovo svagdje u Bosni i Hercegovini — a kao da nas je silna ruka nekog džina iz Tisuću i jedne noći prenijela u sasvim novi svijet. Utrkujemo se s vihornom olujom. Dok se ona bori s južnim suncem na vrhovima Prenj-planine — izmičemo njezinom zahvatu. Čudesan izum ljudskoga uma, tajna sila, izvučena iz njedara zemlje,
njezinih kovnih žila, sokova tropskih biljki i produkata zemnoga ulja — moderni auto, brži je od vihora. Daleko za nama munje gađaju samotna debla — a hercegovačka krajina sve pregnantnije poprima svoju tipičnu fizionomiju. Šuma se rasplinjuje, samo još u ponikvama vidi se po koje stablo, okljaštreno, lomno — vječni borac s vjetrom — kamenite litice nesapeto se uspinju, a kad putnik prođe mostarsku kotlinu i uspne se na posljednju granicu, koja nas dijeli od juga — lijevo se i desno dižu već samo sivkaste gromade, puste i gole. A nad svima ponajviša poput nemanske tvrdinje — uža domaja Čengić-agina.
Sivi i ružičasti tonovi plešu pod udarcima sunčanih traka. Dokle ti oko seže, sam kamen. Možda jedini orao svojim oštrim okom može u toj kamenoj pučini otkriti ljudska obitavališta. Uske zelene pjege, mimoletne, prolazne, označuju njihovo susjedstvo. Unatoč sunca i modrila nebeskoga kraj se doimlje škuro. Svijet, koji živi u tom kraju, ne može imati kompliciranih osjećaja. Ne može biti ni osjećajan. Život u tom kraju oskudan je i krut, vječna borba sa gladnom smrću. Tamo su stolački humci, tamo plateau trebinjski. U dolini, zastrtoj našim očima, kažu, da ima ploda. Ali i plodna zemlja, okružena avetinjskim kamenim gromadama, ne može dati smirenja duši. I u suncu i u modrilu nebeskom taj kraj daje škuri dojam. Možda baš zbog zasljepljivog vrućeg sunca . . . Pjesnik »Čengić-age« nikad nije bio u ovom kraju. Po pričanjima crnogorskih pečalbara, po putopisu neznanoga putnika, koji ga je inspirirao za njegovu velepjesan, opisao je on tu tužnu, ponosnu zemlju, otkrio njezinu dušu, dao taj svijet pregnantnije i vjernije od fotografske kamere. Klasičan primjer snage pjesničke intuicije.
Za turista ima Hercegovina neopisivih čara — ali živjeti u njoj teško je ispaštanje. S tim svijetom mora čovjek imati smilovanja. Taj skamenjeni pakao formira naročito ljudsku dušu, pa postaje oštra poput kamena, oskudna i tvrda i — ponosna. I pjesnik je to osjetio. Začudo, svi komentatori Mažuranićevoga epa to su pregledali: — nenametljivu, nepozersku, humanu notu, koja provejava cijelu njegovu pjesan o pogibiji Smail-aginoj, ljudsko oproštenje, koje drhti i u mukama raje, koju haračlije gone niz Gacko polje i u melankoličnoj sceni aginoga šatora prije bitke i u fino pointiranoj »Kobi«. Mažuranić, opisujući svoje junake, osjetio je, da je to poseban, ali jedinstven svijet, nosio on čalmu ili crvenkapu, koji mnogo toga čini nesvijesno, pod impulzom jačim od svakidašnjega morala i etike zapadne Evrope. Čengić-aga — makar bio i siledžija — u stvari nije nesimpatičan. I on je heroj, koga je stvorila trpka zemlja i jednostrana kultura. Rubio je glave protivnika — ali ni ovi nisu njegovima ostajali dužni. Otsječena glava pobijedjenoga — bio on krst ili nekrst — morala se vinuti na kolac. Jer krst i nekrst djeca su istoga kraja, okrutnog svojom prirodom. Turci i kršćani! Kako danas zvuče te oznake anakronistički! Kako su u biti uvijek bile anakronističke. I jedni i drugi, braća po krvi i nevolji, gušali se i mučili i ubijali za daleke, nedokučive, njima više puta i nerazumljive lozinke i principe ! Mladi, poletni Mažuranić — to nam se tek danas otkriva —
kako je to duboko osjetio! U cijelom epu, ni u jednoj strofi nema ni jednog žalca mržnje ni pakosti. Ni jednom riječi nije se pjesnik žalno taknuo ni Muhamedove vjere, jer genij njegov osjećaše, da se i njegova rođena braća toj vjeri klanjaju. Samo »Kob« ih je razdvojila, tamne, elementarne sile geografskog položaja, smjernice velike politike, velika »Kob«, koja i danas huška još čovjeka na čovjeka, pokretač je potresne drame — i njezino izmirenje.
U suncu divno blista jugoistočni hercegovački masiv, iskri se poput nezemaljskog priviđenja, poput gorostasnog mauzoleja. Kob je smirila — i krst i nekrst, provodeći veliko izravnanje i jednakost. . .
Neretva nas dalje vodi. Postaje šira i plovnija. Na sjeverozapadu crta se silhueta Gabele. Reminiscencije dječačkoga entuzijazma i herojskih snatrenja. »Munja od Gabele«, »Wetterwinkel« cijeloga ovog kraja. Gnijezdo nezadovoljnika, vječnih boraca. Herojsko epsko doba tu se tek nedavno izgubilo. Razvaljeni, napušteni čardaci stoje kao skamenjena jeka tek zamukle junačke pjesme.
Jedan zaokret — i zrak se promijeni. Nije više tako suh i užaren. Ima u njemu već nešto mekušne slane vlage, vonj južnih tropskih trava. Nema više minareta, ni potleušica. Prvi kampanile, oko kojega se sjatili crni kameni domovi. A tamo desno, iza mosta, na smirenoj nekoć gorskoj bujici, leluja se prvo bijelo jedro. Tu je Metković — hercegovačka granica već je za nama.
Ali ne odlazi na daleko. Put se počinje penjati, miris južnjačkoga vrijesa i pelina i borovice draška nam nosnice, — ukazuje se već i po koja zgrbljena maslina — ali hercegovački visovi još uvijek nas slijede, ispraćaju, stražare . . . Nekoliko zavoja i opet je sve, kao što je i bilo. I da nema zraka, u kojem se već naslućuje dah mora, čovjeku putniku bi se činilo, da se još uvijek nalazi u Hercegovoj zemlji. I nije to samo tlapnja. Historijska granica stare Hercegovine tvori tu oštar zavoj, spušta se naglo u nizine. Ne na daleko i ne na dugo, ali ipak čežnja toga našeg najkontinentalnijeg kraja (unatoč primorskog susjedstva) ostvarila se. Granica se dotiče samoga mora, ulazeći u nj svojih desetak kilometara . . .
Još jedan napor, još jedan zaokret. . .
N e u m. Domovina najboljega duhana na Balkanu. Ali još i nešto više. Jedan od najljepših vidika, što ih bellevueima bogata naša zemlja posjeduje. Iz hercegovačkih timornih litica, nad kojima kraljuju samo orlovi, probija se vidik . . .
More! Crni se obris Pelješca, lazurne su sjene Korčule i Mljeta. Poput velikih galija, oko kojih poskakuju stada delfina — sitni školjevi i školjići. Sunce sa zapada bije pučinu, pretvara je pred našim očima u srebreno, blještavo zrcalo. A tamo nalijevo lazur — najmodrije more što ga ima na daleko i široko. Nema slikarskoga platna, koje bi moglo dočarati tu krasotu. Opjevani i oslikani pogled s Plasa lijep je i čaroban, ali mu ne dostaje veličanstvo pogleda s neumske visine. Jer za svim tim otocima i školjevima, tamo gdje duboka modrina mora prelazi u sedef — nema kraja. Pučina je otvorena. Samo sasvim na njezinom vjerojatnom rubu sjela je poput leptira bijela pjega jedne jedrilice.
Rijetko gdje se sva raznoličnost i veličanstvenost mora ukazuje u jedan mah kao s ove točke. Srsi jeze nehotice prolaze čovjeka . . . Nigdje se ne osjećaš tako sićušnim i prolaznim kao pred pučinom, koja je isto takva bila, kad su je parale ilirske gusarske galije, kad je baš tu negdje plovila Pompejeva flota u susret svome slomu u odlučnom dvoboju s Julijem Cezarom . . . Prolaznost svih ljudskih nastojanja, svih borba i barjaka, krvavih mezeva, nasilja i kultura, pred morskom pučinom postaje potresnom, dubokom, istinskom spoznajom.
Sva historija jedan je trenutak pred morem, simbolom vječnosti.


IZLET U SEDAMNAESTI VIJEK

OBAMRLI PERAST

Pisalo se ljeto Gospodnje 1654.
Evropa, raskrvarena bratoubilačkim tridesetogodišnjim ratom, nalazila se uoči svog najvećeg iskušenja — posljednjeg nasrtaja osmanlijske sile, da slomi zapadnjačku civilizaciju. Od poljskih granica, ispod Hotima i Kamjenjeca Podolskoga preko Ugarske i Hrvatske sve do jadranskih žala, protezala se fronta, kakve Evropa nije poslije vidjela sve do svjetskog rata: kordun, na kojemu nikad nije prestajalo praskanje pušaka ni lelek sužnjeva. Naročito pak u našim stranama, ratni pakao nije sustajao. Ostaci ostataka nekadašnjega kraljevstva Hrvatskoga pretvorili se u razbojište, na kojemu budno stražu stražariše posljednji odvjeci zrinskoga i frankopanskoga roda. Tu u našim stranama, ti bojevi gubili su svako političko obilježje — pretvorili se u golu divlju borbu za opstanak. Kronike nisu ni pobilježile sve te okršaje i razbojišta: — dnevne pojave onoga vremena, strateški uzevši, stalno opipavanje bila protivnikova.
Dne 15. svibnja krvave godine 1654., na krajnjoj južnoj točki orijaške fronte, planula je očajna, neočekivana bitka. Za ono doba velika vojska od preko sedam hiljada momaka, srušila se s hercegovačkih visoravni na bokeljski kraj. Pala je pod tvrđavu Perasta, primorskoga grada, sijela velike flote. Bila je to prva utvrda, koja se našla vojsci na putu. Mehmed-aga Rizvan-agić, komandant te vojske, mora da je bio smion strateg. Boka, kao i za sve vrijeme prije toga i poslije, bijaše najvažnija strateška točka Jadrana. Ko je nju držao u svojim šakama, bio je gospodar prevažnog puta na zapad. Perast pak sa svojim centralnim položajem bio je ključ cijele Boke. Lijep i poželjan cilj preduzeo si je Mehmed-aga — ali šaka Peraštana pomrsila mu račune. Smiono su odbili oni sve osmanlijske napadaje i konačno skršili njihovu vojsku. Mehmed-aga sam je ostavio život pod peraškim zidovima. To hrabro djelo Peraštana gromorno je odjeknulo na cijeloj turskoj fronti. Dobivena bitka ukazala je svu veliku opasnost, koja je na sreću minula. I Beč i Rim, a pogotovo gospodari Hrvatske, odahnuše, čuvši dobru vijest i pohrliše da pobjednicima iskažu svoje poštovanje. Već osam dana iza turskog poraza doplovi u Boku hrvatska flotila, kojom je zapovijedao mladi grof Petar Zrinski, već tada čuveni junak. Kroz tri dana Petar Zrinski zadržao se u Perastu, da razgleda razbojište, da svojom prisutnošću iskaže počast i pruži potporu borcima. Još danas u općinskom domu Perasta čuva se kao najveća relikvija starinski mač, što ga je Petar Zrinski tada predao Peraštanima u znak svoga priznanja, mač, oko kojega stručnjaci vode polemike, čiji je zapravo bio i kako je došao u posjed porodice Zrinske — rasprava, koja je svakako interesantna za uski krug arheologa, ali koja ujedno stavlja izvan svake sumnje, da je starodrevni mač sa zagonetnim slavenskim natpisom na oštrici poklon Zrinskoga Peraštanima . . .
Perast, onakav, kakav je ugledalo Petrovo oko u svibnju 1654., kad je doplovio preda nj kroz uski kanal, što vodi iz Tivatskog zatona, takav je i danas . . . Samo je zidove njegovih domova prerastao zimzelen, a mnoga palača ostala bez krovišta i prozora. Taj čarni kutić Boke ostao je danas, u vijeku radija i avijatike, motornih lađa i automobila, onakav isti kao prije dvjesta i pedeset godina: fenomen, kakav rijetko gdje nalazimo u Evropi. Kulturno-historijsko čudo prvoga reda, koje zapanjuje stranca, prenosi mu duh u davna vremena, zatravljuje osjetljive poklonike žive ljepote mrtvih stvari. Arhitektonsko priviđenje, nepatvoreno, neokrnjeno, kakvoga nam ni Venecija ni Bruges ne pružaju. . .
Korak putnika samotno odjekuje od zidina. Čovjek stječe dojam, da šeće grobljem. Svaka druga kuća — nad kamenom kapijom koče se grbovi davno izumrlih porodica uz oznaku godine, kad je podignuta — prazna je, napuštena, bez života. Ali kamenje zgrada priča priču stare slave, zlatnoga vijeka, koji je otišao u nepovrat. Velika gospoda morala su biti ti vlasnici Perasta, divan cvijet kulture svojega vremena. Svaki napušteni dom jedna je umjetnina. I ljudsko oko nehotice očekuje, da će tu na prozor proviriti koja dama u svili i kadifi, da će praznom, sitnom piazzettom proći kakav kavalir u vlasulji s nazuvcima do koljena, s nojevim perom za klobukom, ili da će odnekale zabrujati starinske melodije mandoline . . .
Perast je proživio tragediju većine naših primorskih gradova. Došla je para, pa razderala jedro, podrezavši žilu zlatnoga prihoda cijelome kraju. Za desetak godina bogatstvo Perasta se rasteplo — Peraštani se raselili — ostadoše samo prazne palače, koje nečujno toči danas zub vremena . . .
Perast je ostao pošteđen od vala modernoga turizma.
Teško je reći, da li je to sreća ili nesreća. Otsutnost banalnih kolona turista spasila je patinu toga jedinstvenoga grada. Jedno rijetko mjesto na jadranskom žalu, koje nema čak niti običnoga hotela. Rijetki gosti, koji tu zastanu, nalaze sklonište u jednoj staroj građanskoj kući, čistoj i skladnoj, koja im, doduše, ne pruža evropskoga komfora, ali koja svojim tihim patrijarhalnim dahom nikako ne narušava jedinstvenoga dojma, što ga pruža život u tom mrtvom gradu. Konačno, ko se želi nauživati ljepote ovoga najljepšeg mjesta božanske Boke, šta mu mnogo treba? More, bistro kao rijetko gdje, vino zdravo i tečno, riba i mirisni peraški pršut, smokva i slatko grožđe samo upotpunjuju izlet u idilu 17. vijeka . . .
Naravski, Peraštani sanjaju o razvitku turizma, o elektrici, vodovodu, novoj jadranskoj željeznici, velikom hotelu. Sve će to nesumnjivo doći, jer će ljepota Perasta sve jače privlačiti svijet, ali potreban je tu i veliki oprez. Opasnost je, da dolazak svijeta i tekovina XX. vijeka ne okrnji karakter peraškoga sklada. Jer cijeli Perast, kakav stoji sa svojim palačama i tihim otmenim svijetom, jedan je historijski spomenik, koji se ni u najmanjoj sitnici ne smije upropastiti.
Društva i faktori, kojima je dužnost da bdiju nad čuvanjem historijskih i kulturnih spomenika, moraće imati odlučnu riječ kod moderniziranja Perasta i njegove okoline.
Ta okolina Perasta poglavlje je samo za sebe. Ne kaže se badava, da je cijela Boka Kotorska sedmo čudo cijele Europe. Divlji, romantični krajobraz daje, kontrastom svoje pozadine, posebni čar kulturnom Perastu. Kud god oko okreneš, svagdje nalaziš nove perspektive. Na jugu se izdigao silni masiv Lovćena — preko, iza kanala, tamo kod Tivta stoje moderni arsenali, a podalje, u jednom zabitnom zatonu, putniku se pruža jedinstveni prizor.
Jadranski Scapa Flow — sasvim neznan, nereklamiran — groblje nekadašnje austrijske flote. Par destrojera, nekoliko patrolnih čamaca sa provom leži na pržini, a krme im trunu, obavijene algama u morskoj dubini. . . To je sve, što je ostalo od jake flotne baze. Tužne misli bude ti ostaci. Ne smije se naime zaboraviti, da su poslije prevratnih dana 1918. te lađe — tada je bila još velika eskadra — nosile na svojoj krmi i naš barjak, da je srcem tih ubojitih brodova strujala ponajviše naša krv. . .
Ispred Perasta leže dva školja. Na jednom od njih je crkvica — znamenito svetilište Majke Božje od Škrpjela, zavjetište pomoraca od pola Dalmacije, Boke i Albanije. A dvjesta metara podalje neke razvaline obrasle oskudnom borovicom i par čempresa — otok mrtvih, koji je navodno inspirirao Bőklina za svoju čuvenu sliku. Otok mrtvih, mrtvi stražar pred mrtvim gradom vječne ljepote.
U jesenskoj magli, u kakofoniji modernoga grada, sjećanje na ljetne peraške danu čini se zamamljivim i dalekim poput djetinjskoga sna. Sunce tamo — kažu — i zimi toplo šara sigurno plastične, efektne sjene po svodovima, doksatima, grobovima i mramornim predvorjima starih palača. Kažu, da je Perast kao stvoren za zimsku rivijeru. Jedno je samo pouzdano: u tom gradu, koji traži svoga pjesnika, da ga ovjekovječi i proslavi, ne zna se za trzavice modernoga života, za nervne krize i potrese. Tamo vlada idila, vlada mir, tišina, okrepa, koju pruža ljudskoj duši samo more i ljepota.


JADRANSKA ATLANTIDA

S PODRUČJA TEUTINA KRALJEVSTVA

Historijska karta Boke Kotorske neobično je zamršena i šarena. U rijetko kojem dijelu naše zemlje nailazimo na tako raznolične slojeve kultura, odbljeska velikih svjetskih političkih pokreta i strujanja. Gotovo svaki zamašniji politički događaj na Balkanu imao je svoj odražaj u Boki. A drugojačije i nije moglo biti — od najtamnijih i malo poznatih perioda balkanske historije, u svim borbama za kulturnu i političku prevlast, Boka je igrala važnu ulogu po svom geografskom položaju. Već događaji legendarnoga doba pokazuju, da su i tadašnje neznane političke glave dobro prozrele, da se tu nalazi jedno važno i korisno uporište, ključ vlasti na Jadranskom moru. Svako mjesto u tom božanskom zatonu, koji se s pravom smatra jedinstvenim prirodnim čudom ljepote Evrope, ima svoje historijsko znamenovanje. Zemlja, izbacujući iz svojih njedara okrhane kamene spomenike, priča po njima velike tajne o teškim borbama, potocima krvi, smionim ratnim planovima. U historijsko-kulturnom pogledu Boka pretstavlja jedan neiscrpljiv majdan materijala, koji ne zanima samo stručnjaka, već podražuje misao i svakoga turiste.
Risan — danas zabitno mjestance od dvjesta kuća — bijaše nekad prijestolnica prasjedilaca ovih krajeva, legendarnih Ilira. Mistična pojava kraljice Teute, balkanske Kleopatre, tu je imala svoje prijestolje. Obnovitelj hrvatske drame, Dimitrije Demeter, stvorio je iz legende tragičnu heroinu. Risan je slabo istražen arheološki — kameni nalazi, dosad otkriveni, pokazuju bizarnu, gotovo neevropsku ornamentiku, koja ponešto potsječa na motive američke maya-kulture, a ponešto na spomenike etrurske civilizacije. Rim je obračunao s ilirskim carstvom — Cezarov posinak Oktavije izveo je ono, na što se spremao njegov veliki poočim — ukloniti glavnu zapreku rimskoj prevlasti na Balkanu: bokeljske Ilire. Rimska historija ne piše puno o ilirskom ratu — ali Kartaga je rimske državnike poučila, kolika opasnost leži za rimski imperij u jednom neovisnom, smionom pomorskom narodu, tim većma, što su Rimljani u duši svojoj bili kontinentalci, koji shvaćaju važnost mora, ali ga sami ne vole, ne primaju ga kao svoj elemenat. Boka s Risnom prijetila je u one dane građanskih ratova, kritične preobrazbe imperija (borba staroga republikanizma i novoga carstva), da će postati za Rim većom opasnosti, nego i sama Kartaga — trebalo ju je dakle u zametku ugušiti. Ilirski rat mora da je bio nemilosrdan i krvav — od ilirskog kraljevstva nije mnogo ostalo: tako su ga Rimljani temeljito uništili. Danas još po koji izlizani kamen, koji se zaplete u ribarsku mrežu sa svojim zagonetnim znakovima, daje slab pojam onoga, što je nekoć tu bilo.
Govor kamenja je nemušt i tih, ali da je tu stajala nekoć u zaboravljena vremena kultura visokog stepena, jake moći, svjedoče predaje. Interesantno je, da te legende potsjećaju u velikoj mjeri na bajku o famoznoj, zagonetnoj Atlantidi. Pučka predaja gotovo u svim mjestima, razasutima duž bokeljske obale, priča o velikom i sjajnom kraljevskom gradu, koji je nekoć tu stojao — ne baš tamo, gdje se diže današnji Risan, već na drugom kraju bokeljskog fjorda, u Tivatskom zatonu, tamo gdje se danas po vas dan ori lupa oruđa i zuj arsenalskih strojeva. Tamo, gdje se još danas dižu tri malena otočića, sa zadužbinama starih srpskih vladara, kaže pučka predaja, bio je taj slavni, neimenovani kraljevski grad. Jednog dana propao je u more. Zemlja se potresla, hridine se razjapile, tlo se uleglo — i grad nestao u morskim dubinama. Kažu čak, da za vedrih, mirnih sunčanih dana pažljivo oko može u morskoj dubini — more je u cijeloj Boci kristalno jasno — zapaziti nejasne sjene kolonada. . . Kažu, da ribari po katkada izvlače mrežama starinske predmete od tuča ili kamena. Ribari se tada ljute — ti stari predmeti, obrasli algom, obično deru mrežu — pa u gnjevu ribari te stare nalaze ponajviše bacaju natrag u more. Priča o tome, da se za vedra sunčana dana vidi propali grad na morskom dnu, možda neće biti sasvim istinita — kaleidoskop morskog modrila i zelenila u dubinama može da zavara oko — ali pučka predaja zato ipak ne mora lagati. U svakoj pučkoj legendi, koja živi tisućljećima, ima zrnce istine. Legenda o propalom gradu zacijelo ima svoju solidnu osnovicu — daleki je odjek možda ilirske slave, koju je potres rimskog udarca poništio . . .
Tri otoka, koja se dižu nad morskom grobnicom bokeljske metropole, nose tragove zadužbina srpskih vladara. Dušanovo carstvo, za svoga kratkotrajnoga cvata, zabolo je tu svoje barjake. Tu mu je bila meta, jedan postignuti cilj — imperativna težnja kontinentalnoga vlastodršca, da se dokopa toplog morskog žala. Na otočiću Sv. Nikole ima još danas mala crkvica, ostatak nekadašnje slave. I jedna grobnica. Neka Dušanova kćerka ili rodica bila je tu pokopana. I laičko oko danas zamjećuje u čarobnom gaju pinija tragove nekadašnjih temelja dvorova i utvrda. Na samom vrhuncu mala je jednostavna starodrevna kapelica, koja se samo jednom na godinu otvara . . .
Sve je strašno zapušteno. Još pred dvadeset godina oko studenca žive izvor-vode, kažu, da je bio divan vinograd, voćnjak, pun plemenitih stabala. Danas je sve prerasla guštara. To staro svetište vjernici očevidno mnogo ne poštuju. Prekratko vrijeme — par desetljeća — trajao je triumf Dušanova carstva, a da bi se mogao dublje zasjeći u pamćenje naroda. I da nema pod jednom naherenom maslinom priprosta drvena ploča, na koju je nevješta ruka nezgrapnim pismenima ispisala kratki historijat toga mjesta, danas ne bismo ni znali, da je dovde došla vlast najsmionijega sredovječnog državotvorca i osvajača Balkana . . .
Dušanova vlast, kad se na kratko vrijeme prostrla ovim krajevima, naišla je već na jak, starodrevan kulturan sloj. Poslije Ilira i rimske vlasti od četiri vijeka, slavenska plemena u svojoj stalnoj migraciji sa sjevera na jug preplavili su tlo Boke, postepeno se iz nomadsko-ratničkoga svijeta transformiravši u svijet iskusnih pomoraca. Posljednji autoritativni radovi naših velikih historičara, Klaića i Šuflaja, nedvoumno su utvrdili, da se u krajevima Boke, nekadašnje Zete i dijelovima sjeverne Albanije ima tražiti Crvena Hrvatska starih bizantinskih i rimskih kroničara. Od toga vremena malo je ostalo materijalnih svjedočanstava — kameni spomenici su rijetki, teško čitljive pergamene nepouzdane — ali ostalo je svjedočanstvo života, svjedočanstvo rase, najjači argumenat. Na cijeloj Jadranskoj našoj obali, pored Dubrovnika, Boka daje primjer najčišćega našeg čovjeka i u antropološkom i u psihološkom pogledu. Valovi stranih kulturnih uticaja prešli su preko njega, ali ga nisu mogli potopiti. Od stranih kultura primilo je to pleme samo pozitivne vrednote. Bokelji su divan svijet — i fizički i značajno. Kavalirstvo, viteštvo, otmenost, pored radinosti i poštenja, glavne su im odlike. Za razliku od odvjetaka staroga Dubrovnika povučeniji su, ekskluzivniji, šutljiviji. U njima ima nešto od britanskog gentlemanstva . . . Religiozni osjećaj još uvijek je u tom romantičnom kraju živ i iskren. Hodočašće kod Gospe od Š k r p j e l a okuplja cijelu Boku; nedavne svečanosti svete Ozane u Kotoru bijahu rijetko slavlje prave vjere, koja izmiruje, ujedinjuje. Čak i pravoslavni svijet okolice slavi domaću katoličku sveticu, — divan primjer vjerske tolerancije i sklada!
Ercegnovi i Kotor najjače su sačuvali u arhitekturi tragove venecijanske vlasti, koja je četiri stotine godina vladala u ovim krajevima. Kotor sam je nesumnjivo najbolje očuvani primjer talijanskoga baroka u našim krajevima. Svaka kuća, svaki dom tu je kamen spomenik romanskoga kavaljerstva. Još danas se dižu kruništa na starim bedemima; trbušaste kule, artilerijske fortice koče se sred pristaništa. Na svakom koraku natpisi u ceremonioznoj latinštini slave graditelje i vojvode. Dvorišta pojedinih palača nalik su na muzejske kutiće . . . Ali sve te kamene spomenike danas preplavljuje slavenska krv — crvena narodna kapa ! Starih, prolaznih gospodara je nestalo — prasjedioci opet su svoji na svojemu.
Kotor nije zgodan grad za dulji boravak. Naličje starine tu se neugodno osjeća. Komfor je ovdje slabo poznat. Ali boravak tu za prolaznoga putnika pun je neslućene draži. Balkanski orijent i okcident se tu susreću, kovitlaju, stvarajući novu sliku rijetke živopisnosti. Za dana, naročito prije podne, Kotor je više crnogorski nego bokeljski — još uvijek je to glavni izlaz Brđana u Evropu.
S gradnjom nove jadranske željeznice važnost Kotora znatno će porasti. Život njegov i njegova fizionomija zacijelo će se izmijeniti. I tu, kao i u Perastu, trebaće mnogo pozornosti i pažnje da se patina vjekovne ljepote ne okrnji.
Boka je u cjelini fantasna kulisa nordijske legende, prenesene na tople sredozemne žale. Kao lijepa žena, i Boka svakog trena otkriva nove, neslućene draži. U čaru Boke i najokoreliji prozaist dobiva osjećajne porive. A takvih uzbudljivih krajeva ima malo na svijetu.


ZOV DUBROVNIKA

SILA MOZGA NAD SILOM PESNICE
I

Onaj naš zaboravljeni, neznani kulturno-historijski trudbenik, koji je u svom ushitu nad djelom Dubrovnika prvi izrekao krilaticu o »slovinskoj Ateni«, učinio je njome svakako dirljiv i uznosit komplimenat, ali je u njoj promašio dati pravu karakteristiku njegovu. Atena je pojam prošle mrtve slave kulturnog napora — današnja Atena, banalan balkansko-orijentalni velegrad, osim terena i spomenika starine, nema ničega zajedničkog s klasičnom republikom. A Dubrovnik je još i danas živa stvarnost, neuništena sila najbolje naše kulturne tradicije, spiritualni fenomen neiscrpne energije poput radiuma, katkad, istina, dovoljno neiskorišten, katkad zabačen — ali koji je tu i kojemu je još namijenjena velika uloga u cjelokupnom našem narodnom životu. Dubrovnik je veliki uzor, još uvijek vrijedan nasljedovanja : fanal, koji nam osvjetljuje staze budućnosti.
I zato je sasvim krivo, kad naš kontinentalni čovjek, prvi put stupivši na tlo stare republike Sv. Vlaha, traži u njemu puke turističke privlačivosti kao dokoni putnici, koje Cookovi bureau-i šalju u čoporima, da razgledaju jedno mjesto, koje je u internacionalnim vodičima označeno sa zvjezdicom kao senzacija višega reda. Za nas, naročito pak za nas kontinentalne Hrvate, Dubrovnik je svakako i turistička interesantnost i estetski doživljaj, ali je on još nešto više: — najljepši spomenik duhovnoga napora naše rase, živo vrelo nadahnuća, čudesni, neuveli cvijet kulturnoga sklada — mjesto hodočašća, kuda bismo se u časovima dvoumice i sustalosti morali navraćati na okrepu, na prikupljanje novih energija...
Na ovom malom mjestu hrvatskog najjužnijega Jadrana, okruženom stoljetnim tvrdim zidinama, što se ravno dižu iz mora, svaki kamen, svaka građevina živo je svjedočanstvo najljepših stranica naše povijesti, najljepših zato, jer su konstruktivne, uspješne, radosne. Budimo sasvim iskreni: — cijela ta naša slavna povijest i s Gvozdom, i Sigetom, i Bečkim Novim Mjestom, kako se već sve ne zovu sve te etape našega vjekovnog živovanja, jedna je velika mizerija, kratkovidno, neumno krvarenje za neke maglovite ciljeve i strane nakalamljene lozinke — traćenje materijalne sile, bez jakih pojava duha. U cijeloj toj našoj povijesti Dubrovnik je jedini triumf intelekta, pobjeda mozga nad grubom silom, jedini pozitivni primjer stvaranja, aktivne suradnje u općoj kulturi, po kojoj jedino vršimo svoju skromnu ulogu u razvitku čovječanstva. I zato Dubrovnik za nas, djecu XX. vijeka, nije arhitektonsko-estetska čarolija, već život neprekinute tradicije, primjer danas vredniji nasljedovanja nego ikad prije.
Romantično shvaćanje historije iz prošloga stoljeća učinilo je, da se u našim školama više poučava, dublje ucjepljuje u duše krvava naša povijest, nego nekrvavo djelo Dubrovčana. A ipak ti dubrovački »kramari« i moreplovci, koji su umjeli učiniti svoj grad jednom rijetkom kulturnom oazom u tadašnjem svijetu, nisu ništa manji od Nikole Zrinskoga, koji sasvim besmisleno gubi glavu sa svojom vojskom u mađarskom Sigetu braneći — ne granicu Hrvatske, nego granicu habsburškog carstva. . . Onaj nejasni ideal, za koji se Zrinski i cijela legija hrvatskih vojskovođa borila, obrana zapadne kulture, umni Dubrovčani, umjeli su postići na nekrvav način, svojom vještom diplomacijom. Ta diplomacija bila je praktični pacifizam: u njezinom duhu nalazimo elemente, koje susrećemo danas u načelima velike britanske politike. Dubrovački kroničar Lukarević, koga nam je uglavnom pokojni Vladimir Mažuranić otkrio, veli na jednom mjestu, pišući o politici republike, riječi, koje tvore duboku državničku mudrost, koju Evropa tek danas, poslije svjetskoga rata, počinje pravo shvaćati: »Ratovi nisu umjesni za republike, naročito za one, koje se bave trgovinom. Za ratnih vremena bogati ne mogu robu prometati, a ni ubogi ne mogu da vrše svoj ručni obrt i privređivati, a to su uvjeti, da se uzdrži unutarnji mir u gradu i odvrati puk od opakih misli«. Kloneći se ratova, Dubrovčani su sačuvali svoju slobodu, »dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je dô«, u slobodi uspjeli izgraditi svoju, našu kulturu.
A ta kultura Dubrovnika bijaše skladna, rijetka trenutna »kalokagathija« u životu jednoga naroda. Materijalno i duhovno nađoše tu frapantnu balansu. U Kneževom dvoru četvrt tisućljeća stoji mermerno poprsje Mihe Pracata, jedini spomenik, što ga je dubrovačka republika podigla jednom svome sinu kroz skoro tisuću ljeta svoga opstanka. A Miho Pracat nije bio ni pjesnik ni učenjak — ali zato ipak čovjek velika duha. Bio je trgovac, vlasnik velike trgovačke flote, koja je pronosila slavu stijega Sv. Vlaha i promicala bogatstvo republike, lični prijatelj najmoćnijih španjolskih vladara, jednoga Karla V. i Filipa II., mecena pjesnika, dobrotvor sirotinje, bankar i otkupitelj kršćanskog roblja iz turskoga sužanjstva, koji je vas svoj imutak, ostavši bez potomstva, namr’o kao zadužbinu narodu dubrovačkom. Heroj rada, kojemu bi životopis trebalo da uđe u sve naše školske čitanke, kao uzor mladim naraštajima. Gundulić i Pracat — na oko dva suprotna pola ljudske djelatnosti, a opet dvije grane istoga malog stabla, dvije manifestacije istoga duha, koji se u slobodi razvio.
Svaki korak, svaki pogled u Dubrovniku velika je škola za svakog posjetioca — na području kulturnom, političkom i književnom. Na svakom koraku triumf neumrlog duha. Sasvim krivo nas uče u školama, da je dubrovačka književnost i umjetnost mrtva prošlost klasika — koja je sinonim dosade. Ne, dubrovačka književnost nije mrtva, ona je živa, snažna, jer je vječna. Možda je mi samo trenutno ne vidimo, sami nećemo da osjetimo snagu njezinog duha — na našu štetu.
Kročimo ulicama, koje su hvatale jeku govora stvaralaca tih velikih djela. U crkvama naše noge gaze njihove grobnice. Sjedimo pod svodovima Kneževa dvora, gledamo ono isto mjesto, gdje su prije dvjesta, trista godina dubrovačka vlastela i puk promatrali pretstave svojih kazališnih družina. Dubrovački samostani sa svojim bajnim kutićima čarobnog mira, skloništa tolikih pjesnika, još danas ispunjavaju dušu lirskim ugođajem i višim životnim potrebama. Ne — dubrovačka literatura nije umrla, nije zakopana u debelim tomovima Akademijinih izdanja — treba je samo opet iznijeti na svijetlo sunca, u čarobni okvir njezinog rođenja, pa će zasjati opet svojom starom, vječnom ljepotom.
Treba samo da se nađe smion, poduzetan osjećajan duh. Dubrovnik bi mogao postati drugi Bayreuth, naš slavenski Salzburg, kulturna kazališna Meka svih nas, svih slavenskih naroda. Kao što je potrebno u mnogom čemu, da se vratimo dobrim dubrovačkim tradicijama, našim tradicijama, pročišćenima u retorti dubrovačke umnosti i sklada, tako bi i naša drama, naš kazališni život trebao da nam prikuči dane stare dubrovačke slave.
Malo ima evropskih naroda, koji se mogu podičiti tako živom, tako lijepom drevnom dramatskom književnosti kao što je naša — pa ipak, od nje nikakve hasne: predana je tako reći zaboravi. Imamo divnoga komediografa Marina Držića, sto godina starijeg od Moliera, možda najdubrovačkijega od svih dubrovačkih pisaca, danas još aktualnoga, jer je on velik umjetnik, velik realist — a ni jedno njegovo djelo u novom vremenu nije još izvedeno. Idealan bi bio zadatak za vrsnog kazališnog čovjeka obnoviti toga staroga, nasmijanog, katkad drskog, temperamentnog Držića i to u okolini, u okviru, koji se od onih vremena, kad su napisani »Skup«, »Dundo Maroje« i »Mande«, nije bitno izmijenio. Ili dati »Dubravku« pred Kneževim dvorcem, kao u Gundulićeva vremena, pod dubrovačkim lazurnim nebom, u mirisnoj atmosferi, koja struji s mora i sa Srđa, miješajući opori vonj vrijesa s razbludnom slanošću mora? Takvi dubrovački »Festspiele« bili bi atrakcija za cijeli naš narod, za sav naš kulturni svijet, a jamačno bi privukli i mnoge strance. Ili pak da se priredi uopće »tjedan dubrovačke knjige«, kad bi se pored dramskih djela u ukusnom nenametljivom okviru Bondinog teatra mogli, u interpretaciji naših najboljih čitača i deklamatora, prikazati odlomci najklasičnijih i najljepših lirskih i epskih djela staroga Dubrovnika. Bio bi to opći kulturni dobitak, jedna manifestacija naše duhovne originalnosti na obali Jadrana, pomlađenje na drevnom, iscjeliteljnom vrelu dubrovačke uljuđenosti.
Sasvim je pogrešno mišljenje, koje se šablonskim učenjem stare literature uvriježilo i u naše intelektualne krugove, da su stari dubrovački pisci od veće česti slaba kopija stare talijanske knjige, pomodni hirovi dokonih mladih gospara. Možda je, doduše, forma i kod većine njih tuđinska, kod po kojega poticaj konvencionalnosti, ali duh, sadržina djela — ta je čista naša, narodna. I kod Ranjine i kod Gundulića i Menčetića nalazimo metafora, nalazimo mjestimice dikciju, rječnik, koji je jednak leksikonu anonimne narodne pjesme. Narodna pjesma u Dubrovniku dala je sadržaj, punoću riječi, dala je duh umjetnim pjesnicima. I zato nam je danas, gdje jaz između narodne sadržine i psihe te zapadnjačke forme opet mori mnoge stvaraoce, primjer Dubrovčana dvostruko drag i poučan. Davno prije nas oni su uspjeli naći čarobnu formulu, koja izmiruje Zapad i Istok, slavensku oporost sa zapadnjačkom uljudbom, uspjeli elementarnoj našoj snazi duše dati novo skladno obličje.
Dubrovački »miri«, opjevani bedemi, danas još čuvaju i uokviruju dragocjenu sadržinu: divan uzor, vječan izvor i za političara, i za ekonoma, i književnika, i svakog ljubitelja domaćeg duha. Dubrovnik nas zove k sebi — i mi mu se moramo odazvati. On će nas pomladiti, dati nove poticaje — u svojoj prošlosti, u pouci Gundulićeve »Dubravke«, dati ideal našim nastojanjima u budućnosti.

II

Žitelji razorenoga Epidavra, bogate helenske kolonije — današnjega Cavtata — navodno su prema pričanju kronika, udarili temelje Dubrovniku. Svakako su stari Dubrovčani po svojoj rasi bili mješanci — i to sretna, za život sposobna mješavina grčke, latinske i slavenske krvi, koja je prevladavala tokom stoljeća. Vijekovi su izgradili novo krasno pleme. Zaista, rijetko se gdje u našim krajevima može naći tako lijep ljudski soj kao u Dubrovniku. Stranac treba samo popodne da sjedne na par sati u Općinsku kavanu kraj Bondina teatra i Kneževa dvora, gdje se sastaje autohtona elita, pa da promatra taj skladni svijet. Svaka glava, svaka fizionomija odiše zasebnom rasnom ljepotom, svako lice u svojim linijama, bilo staro ili mlado, odaje plemenštinu reza, koji susrećemo samo na antiknim kamejama. Riječ i gesta, sav saobraćaj sa strancem nosi suzdržanu notu otmene gospoštije; u njima trepti nešto, što se ne može naučiti nikakvom dresurom, čega nema ni u kojem udžbeniku dobroga tona: ono nešto neodređeno fino, što se ne da precizno definirati, a što se stječe samo baštinom krvi. Tu prirodnu otmenost nalazimo samo kod Dubrovčana i gdjegdje kod potomaka bosanske muslimanske velike gospode. Taj duh aristokracije, u najboljem, najplemenitijem smislu riječi, kao da leži u samoj atmosferi, kao da izbija iz same harmonije grada; prirodna je svojina i ljudi modre krvi, kao i odvjetaka pučana. Banalnost i neukusnost u Dubrovniku kanda su nepoznate pojave. Dubrovnik je danas grad uzornih manira, grad, kakvih valjda ima malo na svijetu. Vulgarna okolina može da okrnji dojam najljepše krajine, najdivnije arhitektonike, ali skladnost dubrovačkog svijeta pojačava fascinantnu ljepotu Dubrovnika.
Odvjeci autentičnih dubrovačkih gospara, kad dođe razgovor na braću Vojnoviće i njihovo djelo, ne mogu suspreći na svojoj klasičnoj fizionomiji jedva zamjetljivog smiješka diskretne ironije. Svaki potomak drevnih gosparskih familija živi je lokalni almanak Gothe, svaki od njih predobro je upućen u sve tanahnosti rodoslovlja starih domaćih koljena — među kojima Vojnovića zaista nema. Takav jedan autentični gospar starijega naraštaja — kad savlada rezervu, koju instinktivno osjeća prema strancu-došljaku — možda će vam čak i ispripovjediti, na svoj nepatvorivi dubrovački način, kako je pokojni Ivo zaista postao najglasnijim tumačem dubrovačke starine, kako je stvarno nastala grandiozna njegova trilogija. Pričaće vam o starom contu Gozze, koji u svojoj vili u Trstenom, desetak kilometara sjeverno od Dubrovnika, (gdje je, prema predaji, Gundulić spjevao svoga »Osmana«), pobožno čuva svoje Lare i Penate i u dokolici, u krugu intimnih prijatelja otkriva bogatstvo svojih uspomena i predaja. Taj divni stari gospar najčišće dubrovačke krvi — vele upućeni — stvarno je inspirator Vojnovićevog dramskog vele-djela. Iz njegovog pripovijedanja, iz tisuću anegdota prošlosti, u kojoj plemeniti Gozze još uvijek živi, Ivo Vojnović, dobio je sujet, sabrao materijal, koji je njegova snažna umjetnička evokacija utjelovila u patetičnu viziju epohe prelaza staroga republikanskoga Dubrovnika u moderna vremena.
Pravo je starih dubrovačkih koljenovića, da s diskretnom, dobroćudnom ironijom susreću riječ o dubrovačkoj autentičnosti Vojnovića, ali su uza sve to zasluge braće Vojnovića za Dubrovnik, njegovu slavu, kult pun pieteta spram njegove prošlosti, neosporne i neprolazne. Svojim zanosnim djelima stekli su oni pravo na vječni domicil unutar gradskih »mira«. Prije tridesetak ljeta, kad je Dubrovnik za novi, široki, narodni naraštaj, koji je dolazio u život, bio tako reći nepoznat, teško pristupačno, zabačeno mjesto na jugu Jadrana, — oni su ga uskrisili, obnovili njegovu slavu, popularizirali ga u svim krajevima našega naroda. Njihovu tankoćutnu uzbudljivu dušu rođenih esteta zatravio je vječni čar Grada. Dubrovnik je velika, sveta ljubav pjesnika Iva. On je oduhovio njegove tradicije, oživio njegovu fizionomiju, kao pravi zaljubljenik svakome, ko ga je htio slušati, opisivao neuporedive, jedinstvene draži svoje dragane. I danas, kad stojimo na gradskim zidinama, kad šećemo Pilama, pred gradskim vratima, kuda je Lauriston ušao kao prvi osvajač u grad, kad odmaramo svoju dušu na mračnoj silhueti Petke, šećemo ispod proslavljene »Tarace« ili s pobožnim ganućem kušamo pročitati izlizane natpise drevnih nadgrobnih ploča pod čempresima Mihajla, (možda najimpresivnijeg groblja u Evropi) — nehotice gledamo Dubrovnik i njegov svijet zaljubljenim, zanesenim okom Iva Vojnovića . . .
Pravo je starih dubrovačkih koljenovića, da s izražajem skepse gledaju pompozni, barokni kneževski grb nad grobnicom pjesnika Vojnovića na Mihajlu, ali nijedan možda od ljudi XX. vijeka nije s toliko prava sebi odabrao posljednje mjesto počinka na drevnom plemićkom groblju, kuda odlaze stari gospari sve jedan za drugim »nošeni od fakina«. Ivino djelo dalo mu je pravo na to plemstvo. Vječnu patetičku ljepotu i tradiciju Dubrovnika on je predao današnjici, kao svetu, dragocjenu amajliju.
Ove godine održava se u Dubrovniku jedan značajan i interesantan proces. Kosta Strajnić, poznati umjetnički kritičar, morao je sjesti na optuženičku klupu radi svojih članaka, u kojima je osudio neke pokušaje arhitektonskoga reformiranja grada Dubrovnika. Proces je, hvala Bogu, izazvao veliku pažnju u našoj javnosti i izvan Dubrovnika, i hvala Bogu, sud je izrekao presudu, kojom se gorljivi estetičar riješava svake krivnje. Problem taj je zaista od presudne važnosti za Dubrovnik i sve njegove ljubitelje. Stranca neslavena Dubrovnik i njegov kraj privlači u prvom redu svojom arhitektonskom skladnošću; nama pak svaki njegov kamen, svaki, ma i manje ugledni spomenik, jedan je sačuvani vidik prošlosti, svetinja, koja se ničim — kad jednom propadne — ne može naknaditi. Kosta Strajnić u svojim polemičkim člancima, radi kojih je dospio pred sud, ukazao je na neke grijehe, nažalost već počinjene, ali što je važnije, upozorio je na opasnost, koja prijeti ovom dragocjenom spomeniku naše kulturne zrelosti. Očuvanje arhitektonske čistoće Dubrovnika i njegove okolice nije lokalno pitanje: ono je pitanje cijele naše kulturne javnosti, pitanje našega kulturnog prestiža.
Dubrovnik zaista teško mori hotelsko pitanje, i ono treba da nađe svoje rješenje, ali nikako na uštrb njegove estetske vrednote. Jer ako se ova upropasti, hoteli će postati suvišni. Dubrovnik nikad neće postati morsko kupalište, samo more neće privlačiti stranca — Dubrovnik, onaj, koji je ostao sačuvan, strancu je najbizarniji grad Sredozemlja, a nama simbol sklada kulturnih napora naše prošlosti, — samo taj Dubrovnik ima budućnost.
Na sreću, Dubrovčani ljube svoj grad. U toj ljubavi tonu časovite zablude pojedinaca. Marno se ispituje dubrovačka prošlost, dubrovački arhivi još su neistražena riznica za upoznavanje naše davnine. Mali ogranak Braće Hrvatskoga Zmaja vrši agilno svoj plemeniti posao, okrunjen dosad vrlo lijepim rezultatima. Otkrića Bjelovučićeva o ulozi, koju je Dubrovnik imao za vladanja kraljeva hrvatske krvi, senzacija su, koja možda još nije dovoljno ocijenjena u našoj javnosti. U Dubrovniku, među razvalinama skromne crkve Sv. Stjepana nalazi se grobnica hrvatske kraljice Margarite, koja je živjela i umrla u ovom gradu poslije sjajnog kraljevanja kao tiha Božja službenica. Njezin grob već danas postaje mjesto hodočašća svakog iskrenog Hrvata, pravog narodnog čovjeka.
Stara dubrovačka luka danas je pusta i melankolična. Njeno je vrijeme prošlo. Gruž je u ponovljenom obliku preuzeo njenu staru ulogu. Mnogo se je kod nas pisalo i govorilo o propasti Dubrovnika. Svijeta stare republike uglavnom je nestalo; od njega je ostao stari grad, kao muzej našega ponosa. Ali Dubrovnk živi i može da živi. On se vječno obnavlja kao fenič-ptica, vršeći svoj čarobni uticaj na našu dušu. I ko je samo jedanput prošao njegovim ulicama, srknuo njegov zrak, opio se njegovom ljepotom, čežnja će ga uvijek vući u taj blagoslovljeni kutić zemlje, neuvehlu pjesnikovu »Dubravu« . . .

III

Negdje pod kraj lanjske ili početkom ove godine — kronika nije utvrdila točan datum — navršila se četiri stoljeća od smrti Andrije Č u b r a n o v i ć a, dubrovačkog zlatara i pjesnika. Ime njegovo, doduše, označuje posebno poglavlje u svim našim književnim historijama, o njemu naučaju čak i školske knjige, ali možda baš zato, jer spada u red klasika naše knjige — četiristota godišnjica njegove smrti, završetka njegova djela, uopće nije zapažena, ni u samom Dubrovniku. Da je bio sin većega naroda, jamačno bi bilo drugačije — onda bi se vjerojatno čak i kod nas slavila njegova uspomena i njegovo djelo. Da je Čubranović bio sin kakvog većeg naroda, jamačno bi se sva društva, koja se bave narodnom kulturom, sjetila njegovoga djela, držale bi se akademije, predavanja, možda bi se izdale čak i posebne Čubranovićeve marke (najnoviji način populariziranja slavne prošlosti). I bilo bi to sasvim u redu, jer djelo, kao što je Čubranovićevo, ima veliko značenje još i u pozitivističkom XX. vijeku.
Ono je potvrda davne kulturne zrelosti naroda, iz kojega je nikao, svjedočanstvo, da taj narod nije od jučer, nego da je već prije četiri stotine godina imao svoje određeno, ugledno mjesto, da je surađivao u stvaranju dobara kulturne evropske zajednice.
Propust takvoga jubileja nije laki grijeh, naročito za narod, kao što je naš, koji u svojoj prošlosti ne obiluje prebučnim datumima kulturnoga stvaranja. Jubileji pored sve česte banalnosti svoje vanjske forme, imaju svoje duboko značenje: oni nas vežu s prošlosti, kojoj smo i mi posljedica, oni nam otkrivaju primjere, dostojne nasljedovanja, oni nam u času eventualnoga klonuća mogu dati poticaja na nov rad, vratiti nam ponos i pouzdanje — uspostavljaju magični kontakt između vijekova. Pogotovo pak za nas je to važno, kad se radi o Dubrovniku i jednom Dubrovčaninu. Kulturno djelo Dubrovnika još danas bi trebalo za nas sve biti nepresušan izvor inspiracije — i to ne samo u literaturi.
Četiri stotine godina prošlo je od smrti Andrije Čubranovića. Njegovo ime u školskim knjigama dolazi uvijek u vezi s imenima Šiška Menčetića i Đore Držića. Trolist Menčetić—Držić—Čubranović znači renesansu, znači preporod, znači temelj dubrovačke, a po tome i naše cijele umjetne knjige. Ali za današnjicu to možda i ne govori mnogo. Čubranovićevo djelo i njegovo historijsko značenje za duhovni naš život možda će biti shvatljivije svijetu XX. vijeka, ako ga stanemo upoređivati, ako ga gledamo u relaciji s kulturnim životom tadašnje Evrope. Ta evropska kultura imala je tada vrlo skromne granice. Onda još nije bilo Shakespeara, a Cervantes još nije napisao svoj neumrli roman. Francuska literatura još nije bila rodila Corneilla, proces stvaranja francuskog jezika nije još bio dovršen. Njemačka književnost nije postojala — dr. Martin Luther tek je počeo udarati temelj novom njemačkom književnom jeziku prevodeći Sv. Pismo. Na Istoku? Val osmanlijski progutao je Bizant, prelio se preko srpskoga i bosanskoga kraljevstva, zapljuskujući granice »regni Croatiae et Slavoniae«. Bitka na Mohačkom polju razbila je ugarsku krunu Stjepanovu. Kulturna Evropa tadašnjice bila je samo Firenza, Venecija, Rim. Dok se Evropa mučila u bolovima rađanja nove epohe, Medićejci su branili i pod svoje pokroviteljstvo uzimali Leonarda, Michelangela, Rafaela . . . Ali knjiške umjetnosti stvarno još nema . . . U tom razdoblju, oplođeni uticajem bliskoga Apeninskog poluostrva, osigurani mudrom diplomacijom dubrovačkog senata, dubrovački pjesnici osnivaju našu novu književnost.
Doduše, nekako u to isto vrijeme u Splitu živi čovjek-filozof, vjerski revnitelj, veleum svoga doba, Marko M a r u l i ć, koji sluti dolazak novoga vremena, osjeća potrebu afirmacije narodne riječi. Piše svoj epos »Juditu«, djelo, koje se smatra krsnim listom naše umjetne knjige. Ali stih je Marulićev težak, naš se jezik neugodno osjeća u okovima latinske metrike. Marulić je Preteča, Glas, koji vapije u pustinji, Glasonoša novoga doba, — koje je već nastupilo. Trolist dubrovačkih pjesnika već je tu. Način njihove pjesme, naročito kod Menčetića i Držića možda je stran, talijanski su mu uzori. Ali su obojica bili prvi poštovači i zapisivači naših narodnih pjesama, u strane forme ulijevali su već živi duh svoje rase, živu riječ svoga roda. Forme toga pjesništva možda ne mogu zanijeti suvremenoga čitaoca, možda je teško razlučiti iskrenost pjesničkoga osjećaja od tada pomodne formalističke sentimentalnosti. Ali jedno ne može ostaviti bez dojma čitaoca dvadesetoga vijeka u tim pjesmama, starima četiri stotine godina — a to je: savršenost, izgrađenost jezika, jezika, koji je danas suvremen, živ, naš. Ti prvi dubrovački pjesnici dali su svome narodu, a za to im svi moramo biti zahvalni, savršeni, izrađeni književni jezik, fiksirali su frazu, označili bogati rječnik — ono što su drugi, veći narodi od našeg, stekli tek jedan do dva vijeka kasnije . . .
Da citiram samo jednu lirsku kiticu Menčetićevu:
U ruke ti sam dao jednom srce moje, Da činiš od njega, što hoćeš, gospoje! Da srce razrežem, našla bi svoj obraz, Za kojim ja venem i stinem kao mraz.
Treba li još jačeg dokaza za toplu iskrenost prvih dubrovačkih pjesnika?
U trolistu Menčetić—Držić—Čubranović, ovaj posljednji svakako je najznačajniji i najinteresantniji, a njegovo glavno djelo, pokladna pjesma »J e đ u p k a« estetski je najvrednija, još i danas nepatvorena živa ljepota. Za razliku od svoje starije braće u Apolonu, Čubranović je bio pučanin, po tradiciji zlatarski majstor. Detalj, koji nije bez značaja, koji dokazuje, da kultura u toj aristokratskoj dubrovačkoj republici nije bila svojina samo povlaštene klase — plemićki senat i puk tvorio je zajedno Dubrovnik. Zlatarstvo u Dubrovniku sve do današnjega dana sačuvalo je značaj umjetnosti. Dubrovački zlatarski radovi — treba danas proći Stradunom i razgledati izloge — minijaturna su remek-djela, soneti u zlatu i biserju, pjesme zasebnoga stila, koji se održao do danas kao i divni jezik dubrovački. Čubranović je bio zlatar i pjesnik, dvostruki umjetnik.
Čubranovićeva »Jeđupka« (Egipćanka, Ciganka) ugledala se formom u talijanske uzore. Lorenzo de Medici i mnogi drugi skladali su takve karnevalske pjesme, napola pjesni, napola drame, koje su se recitirale na njihovim sjajnim zabavama, »trionfima«, za koje su slikali dekoracije najslavniji umjetnici renesanse. Od tih firentinskih uzora Čubranović je posudio samo shemu, dok mu je jezik, stih, ritam, slika i duh — sve bilo domaće, naše, stvorivši tako djelo duboke originalnosti. Sa svojom unutrašnjom ljepotom, svojim jedrim, skladnim, cizeliranim jezikom, Čubranovićeva »Jeđupka« nadmašuje sve talijanske uzore. Čubranovićeva »Jeđupka« bila je originalno djelo, koje je disalo dubrovačkim duhom, i recitiralo se javno još i poslije pjesnikove smrti. Kako je jak uticaj na književno stvaranje svoga vremena imala ta pjesan dubrovačkoga zlatara, svjedoči najbolje to, da su je mnogi pozniji pjesnici kušali — samo bez uspjeha — imitirati. A ti imitatori: Pelegrinović, Bobaljević, Mažibradić, nisu ni bili tako loši stihotvorci. Nisu imali samo jedno: — iskrenu pjesničku žicu Čubranovićevu.
»Jeđupka« pored svojih pjesničkih vrlina ima i svoje značenje za kulturnu historiju Dubrovnika. U njoj se zamjećuju konture društvenoga sretnog života, iskonske naše galanterije. Stihove Čubranovićeve, kao ove:

»Višnji, gospe, gospodične ! 
Čestitim vas viencem kruni, 
I želje nje vaše ispuni. 
Jer ste suncu sve prilične! . . .«

recitiralo je kroz četiri vijeka stotinu vrućih usana, prepunih srca. »Jeđupka« je od svih djela dubrovačke poezije najviše zanijela tankoćutnoga Ilirca Stanka Vraza. Kroz četiri vijeka njezini skladni stihovi govore nam o vrelom pjesničkom srcu jezikom, koji nas još danas opaja svojom krepkom skladnošću, ona živi, kao neuveli dar kulturnog pionirstva Dubrovnika.


UTRENIKOM DIVOVA

PLASTIKA DALMATINSKE ZAGORE

Kluk, Lovel, Kosenac, Muhlo i Hrvat i njihove sestre Tuga i Buga, koji su — kako su nas nekoć učili u školama — doveli, prema kronici Konstantina Grimiznorođenog, za vladanja cara Heraklija hrvatsko pleme u njegovu današnju postojbinu, premda vođe onda još nomadskog plemena, mora da su imali vrlo razvijen osjećaj za ljepotu, pored sasvim nerazvijenog poznavanja geopolitičkih prilika i praktičnog ekonomskog smisla. Zemlja, koju su odabrali sa novu postojbinu svoga roda, morala ih je zatraviti svojom jedinstvenom krasotom, okupljenom na relativno malenom prostoru sa stotinu svojih najrazličitijih izražaja, tako da su sasvim pregledali praktičnu korist, koju bi im imao pružiti novi zavičaj.
Kroz tisuću ljeta fizionomija toga kraja nije se mogla mnogo promijeniti, njegove estetičke vrednote još su danas iste, kao što su iste i njegove nezavidne geopolitičke pozicije — periferijska, granična linija dviju kultura — a još manje zavidne sasvim pasivne produkcione, prehrambene, stvaralačke prilike. Vjerojatno su baš geografski položaj i ekonomska struktura kraja bitniji razlog sloma staroga hrvatskoga kraljevstva od razvikanog pomanjkanja državotvornog osjećaja Hrvata prije tisuću godina. Teritorij prve hrvatske postojbine, koju su osvojili, spustivši se vjerojatno u nj kroz doline, koje presijecaju Dinaru, — dalmatinsko Zagorje, odijeljeno od mora bedemima Mosora i Biokova, još danas je naš najpasivniji, ali možda i najveličanstveniji dio naše domovine. Život je tu težak i oskudan i za pojedinca, a gdje ne bi bio za cijeli jedan mladi narod? Nalik je uzavrelom kotlu, koji, stiješnjen, mora razvaliti svoje stijene. Odatle su, poput jakih eksplozija, morali slijediti prodori u pitomije primorje, u bizantinsku Dalmaciju, sve dok nije i ona bila preplavljena slavenskim elementom.
Od pitomog teritorija stare dubrovačke republike, koji se još i danas i svojim pučanstvom i svojom plodnošću razlikuje od ostale Dalmacije, pa sve gore do Zrmanje, dalmatinski zagorski pejzaž je manje-više jednak u svojoj primitivnoj elementarnosti. Za taj kraj čak ni predaja ne pripovijeda, kao za Velebit, da je nekoć bio pošumljen i da ga je opaki, prevejani stranac ogolio. Otkako se u prahistorijska vremena taj dio zemaljske kore skrutio, odonda zacijelo nije izmijenio svojega lika — okamenjeno, ukočeno more, s minimalnim tragovima vegetacije. U koliko je gdjegdje ima — nije to djelo prirode, koliko ljudskih ruku, uporne borbe čovjeka s kamenom.
Uz izvrsne ceste, ponajviše baštine kratkotrajne vladavine napoleonskih orlova, malo ima ljudskih naselja. Samo oko starih strateških točaka, ispod podora šubićkih i kasnije venecijanskih gradina i stražarnica skupile se kolibice, sure i nepitome kao i kraj, sred kojega su se našle. Nadaleko i široko nigdje zelenila, nigdje vode. Kanjoni Cetine i Krke, ljeti, samo sasvim na dnu, među hridinama, kuda se teško zavuče i sunčani trak i pri utoku, pokazuju tragove vlage, kojoj je okoliš oduzeo plodnost. Samo koze i ovce, jedino vrelo prehrane i prihoda ovoga svijeta, skakuću s kamena na kamen, brsteći oporo, oskudno i suho bilje.
Kuda oko segne, nižu se sasvim do kraja horizonta, goli lanci Dinare. U cjelini svojoj možda monotoni, ali u detalju puni najfantastičnijih oblika, koje samo stoljetni vjetrovi i kiše mogu izvajati u kamenu. Za ranoga praskozorja, kad ih sunce prvi put cjelune, sivi kamen poprima ružičaste boje mesa — planine nalik su na neke golišave nemani, koje se tu skutrile, da nas plaše svojom vječnom pozom, spremne na skok. Uveče pak, pošto sunce zađe za obzorje, vrhunci gromada, zažareni do bjelila preko dana, ruje se grimizom, kao da se sva krv, prolivena u radu i borbi u ovom kraju, stekla u njihovim prkosnim šiljevima, dok crne kao ugljen sjene šaraju na toj gigantskoj pozadini čudesne, nakazne silhuete. Taj mrtvi kraj ustreptava maštu, ništi svakodnevno shvaćanje dimenzija.
U jednom dijelku ovoga kraja stajala je kolijevka Ivana M e š t r o v i ć a : — taj krajobraz prvi je djelovao na njegov duševni život. I ko se zanima za umjetnost toga našega velikog čovjeka, ko proučava njegovo djelo, morao bi kao prvu stepenicu, koja će ga dovesti u čaroliju njegovoga umijeća, upoznati ovaj dalmatinski krš. Tu u tom kraju početak je njegove umjetničke vizionarnosti, tu se nalazi surovina njegove kiparske mašte. Umjetnik, koji je primio svoje prve impresije, prve estetske nagone u kraju dalmatinskoga krša, ne može ni stvarati ni misliti u relacijama kao gradski svijet. Naprosto zato, jer ne može imati smisla za naše pigmejske razmjere: — mašta njegova navikla je na druge dimenzije, kojima su kraske litice mjerilo. Svaki umjetnik možda je nesvijesni produkt milieu-a, u kojem mu se prvi put rodila spoznaja. Rodni kraj stvaraoca daje značajku velikoj umjetnosti. Fizionomija, duša kraja, prošavši kroz čudesnu retortu umjetnikove duše, stvara stil, daje pečat njegovom djelu. I interesantno je, da baš pusti, monotoni krajevi najjače uzbuđuju stvaralačku umjetničku maštu. Romantična, nemirna ljepota alpinskoga kraja nije stvorila nikakve posebne umjetnosti. Ali beskrajna ravan Misira, nedogledne horizontale Mezopotamije, divovske dimenzije Asirije i Babilonije dale su u prošlosti umjetnost, kao što ju je ovaj tužni dalmatinski kraj dao u Meštroviću. Kras stvara i uzgaja osjet za plastično, baš kao što more sa svojim perspektivama i koloritom rađa slikarsko gledanje. Taj udio prirodne okoline čini se, da je dao jaču snagu Meštrovićevom djelu od same narodne pjesme, koja u ovim klancima još uvijek živi nepatvorenim, plahovitim životom, dajući samo idejnu sadržinu elementarnoj fantastici kraskoga kraja.
Meštrovićev »Marko« — ta nije li on jedna litica, odvaljena od tih hridina? Njegov Grgur, nije li samotna, ponosna stijena, koju češu oblaci, prži sunce, jurišaju vjetrovi, a ne mogu da je obore? Ne čini li nam se jedna nedogledna pećina, izbrazdana davnim kozmičkim grčem zemlje kao skicirani, tek hirovito nabačeni reljef neznanoga divovskoga kipara, čekajući samo da dođu njegovi pomoćnici i da dotjeraju, izglade džinovske figure, koje je majstor tu osnovao? Ma i letimična šetnja kroz dalmatinsku Zagoru nalik je putovanju cestom divova. I prošavši taj kraj, znamo, da je na zemlju stupio čarobnjak, koji je te vjekovne divove razriješio, odvojio, pokazao nam ih u svoj njihovoj elementarnoj ljepoti.
Rijetki su ljudski otoci u tom bajoslovnom, avetinjskom kraju. Migracije, koje su prolazile Balkanom, kao da su se pomnjivo čuvale ovoga neplodnoga kuta. Kultura je ovamo tek zavirila — i ona kao da se žaca uhvatiti se u koštac s vjekovnom primitivnošću. Kažu, da u dinarskim planinama ima naselja, gdje muškarci još uvijek nose perčine, gdje je stoljetna kremenjača, a još češće kijača jedino oružje. Dio neistraženog Tibeta u srcu Evrope.
Rasa prasjedilaca tu je sačuvana u najčišćim formama. Interesantan predmet za proučavatelja etnografije. Iznenađuje velik broj svijeta čisto mongolskih ličnih crta. Taj tip se čak zalijeće sve do nizina, u mjestanca pored cesta, kojima već danas saobraćaju moderni autobusi. Naravski, sve su to Slaveni, zgoljni Hrvati. Samo one mongolske jabučice u licu, kosi rez orijentalnih očiju, niski stas? Učenjaci tvrde, da je veliko doseljenje Hrvata u ove krajeve došlo neposredno iza najezde mongolskih Avara ili skupa s njima. Vjerojatno je, da su se ti naši pradjedovi i krvno miješali s Avarima. I njihov soj se, eto, nije zatr’o . . . Kroz stoljeća sasvim se poslavenili, ali pojedine crte još i danas izbijaju u nekojim licima. Pojava, koju, uostalom, susrećemo i u zabačenim mjestima Like, u svim krajevima, koji su stajali po svom položaju podalje od velikih cesta historijskoga zbivanja. I kroz te rasne fenomene govori nam daleko doba naše narodne prošlosti, govori o asimilacionoj snazi naše krvi, o izdržljivosti našega roda. Prije tisuću ljeta prošle su velike poplave preko nas u ovom kraju, i mi još uvijek sjedimo tu sred neprijazne prirode i nezgodnog geopolitičkoga položaja. U kršnom kamenu održali smo se čuvajući kontinuitet s onim maglovitim, neznanim vremenima, kad je noga našega prvog čovjeka ovamo zakoračila i složila prvo ognjište.
Zar još treba dokaza o našoj životnoj snazi?


U SJENI GRGURA NINSKOGA

POBJEDA SLAVENSKE DUŠE NAD LATINSKOM

Gradovi su obično organične tvorevine vjekovne kolektivnosti, suma iskustava cijelog niza generacija. Split je, naprotiv, kao i Petrograd, čedo hira jedne moćne individualnosti. Uprkos svim diktatima terena, položaja prema okolini i praktičnosti, Dioklecijan je zapovjedio, da ima njegov grad nastati na tlu pustom, nezaklonjenom, malo plodonosnom, nepogodnom velikom ljudskom naselju — i grad je iskrsnuo. Volja rimskoga cara poživjela je i preko njegovog života. Salona, rimski velegrad, smješten idealno u prisoju planina, zaklonjen od oštrih vjetrova, u tihoj morskoj uvali, nestao je, propao, dok se diktat imperatorske volje održao, procvao, proširio se. Ali ipak ko samo dva dneva proboravi u Splitu, ne može se oteti dojmu njegove artificijelnosti — i u fizionomiji samoga grada i u fizionomiji njegovoga svijeta. Zapovijed davnoga imperatora sapela je grudi grada, dala mu svoj biljeg. Ma koliko se vijekovi protiv toga bunili, razarali djelo rimskoga vlastodršca, ono ipak izbija na svakom koraku, kliče, ističe se. Ni hrvatski kraljevi, ni vlast Venecije, ni ostali gospodari, ne mogoše izbrisati temeljnoga starolatinskog tona. Čak i svijet je tu drugojačiji nego u ostaloj Dalmaciji — ma da govori hrvatskim jezikom. Imaju nešto napržito, plahovito u svojoj naturi, sposobnost za slijepi entuzijazam bez dubljeg rezoniranja, borbenost, koja ne uslovljuje izdržljivost, nekritičnu samosvijest, bučnost u nastupu i gesti. Split i Splićani nisu tako skladni kao svijet s teritorija dubrovačke republike. I lijepe temperamentne fizionomije više su romanske nego helenske, a najmanje slavenske. U trgovačkim cimerima ni fonetika ne može izbrisati latinske etimologije mnogih prezimena. Čak i govor u privatnom životu ! Simpatična je pak kod njih njihova beskrajna ljubav prema rođenom gradu, ljubav, koja može da poprimi i megalomanske razmjere, a da pri tome ne izgubi svoje blještave privlačivosti. Ta ljubav stvara moderni Split. U njoj su Splićani zaista izdržljivi.
Jedan jedini čovjek pokušao je povesti boj protiv dioklecijanskoga duha Splita, i valja priznati — bez obzira na sve ostale momente — da mu je to pošlo za rukom. Taj čovjek je Ivan M e š t r o v i ć. Njegov Grgur Ninski razbio je rimsko priviđenje sred starog dioklecijanskog castruma, koji tvori još i danas srce Splita. Pred sam mauzolej, gdje se nekoć vjerojatno čuvala urna s pepelom moćnoga cara, dovaljao je on gorostasnu liticu iz slavenskog krša i postavio ju kao simbol nove vlasti i novoga duha, nove rase . . . Divovski spomenik sred rimskoga peristila tvori gromorni efekt. S njegovim dolaskom Dioklecijanova palača zalazi na drugi plan: — Meštrovićevo djelo postaje osovinom interesantnosti Splita.
Našoj javnosti još je u pameti velika borba, koja se je vodila za smještavanje Meštrovićeva djela. Autoriteti, arheološki puristi, arhitektonski estetičari sasuli su silu argumenata pro i contra. Borba se vodila strastveno, kao nikad prije kod nas oko jednog prvenstveno estetskog pitanja. Ljudi, kojima se u njihovom pamćenju srasla slika nekadašnjega peristila, još uvijek se ne mogu naviknuti na njegovo novo obličje. Grgur je za njih uljez, prkosnik, koga će — nadaju se — pobjeda dobrog ukusa prije ili kasnije maknuti s njegovog granitnog postamenta.
Za one pak, koji nisu poznavali peristil u njegovoj staroj formi, pojava Meštrovićevog Grgura nije ondje toliki estetski crimen. Kad bi arheološki puristi htjeli biti konzekventni u svojim zasadama, onda bi sa svojim argumentima protiv Grgura morali tražiti — kako bi se potpuno otkrila sva prvobitna vrednota peristila — da se maknu i okolišne zgrade venecijanskoga stila, trebalo bi rušiti i zvonik sv. Duje, trebalo bi čak maknuti i sfingu. Jer i bez Grgura Ninskoga peristil je stvarno mali muzej različitih kulturnih epoha Mediterana, mali arhitektonski potpourri, šareni prorez kroz kulturnu povijest grada.
Ona je tu usredotočena, na toj dioklecijanskoj plokati; svaka epoha tu je nešto sagradila, dala svoj obol za budućnost. Prvo kršćanstvo miješa se tu s poganskim Rimom i mističnim Misirom; sredovječna gotika također je ostavila svoj potpis kao i venecijanski barok, a bome i neukus XIX. vijeka. Samo taj konglomerat stilova i epoha čini se starijem naraštaju skladnim, prirodnim, jer je sve prevukla patina vremena. I ko zna, neće li budući naraštaji, kad im se oko navikne na barbarski gorostasni lik Grgurov u okviru rimskih lukova i stupovlja naći u toj, za mnoge danas, protivštini, harmoniju nove ljepote?
Bez obzira na sve arheološke i estetske zamjerke, Grgur na svom današnjem mjestu fascinira. Kroči silno i ponosno, kao da se upire u enigmatičnu Sfingu do svojih nogu. Doimlje se poput čudovišnog smionog sna. Div je zašao među ljude i nad njima kraljuje . . . Borbeno je zamahnuo desnicom, kao da će pedepsati dokoni svijet, koji se oko njega vrze; kao da vitla ispred sebe sjene prošlosti; kao da se džilitnuo na dioklecijanski duh, koji tu još uvijek obilazi. . . Gigantska borba za vlast — ko će pobijediti? Hir jakoga stranca ili elemenat nove okoline? I čini se, kao da njegova gorda glava domahuje, tamo onim svojim rodnim klisurama, iz kojih je nikao — neka se spuste dolje sa svojih visina — atmosfera je pročišćena, pobjeda je izvojštena . . .
Ako se ostave po strani arheološki i estetski razlozi, koji su se navodili protiv postavljanja Grgurova u peristil, bez obzira na njih, idejni razlozi govorili su za ovo mjesto. Tu baš, na ovom peristilu bila je glavna pozornica Grgurove djelatnosti, pojava njegovoga lika evocira nam doba, kad je tu, sred fascinantnih rimskih divota kročila noga Grgurova gospodara, prvoga hrvatskog kralja. Grgur danas u tom gradu, punom rimskih uspomena, — osim neuglednog zvonika »Gospe od Zvonika« nad starom Porta Ferrea, ispod kojega su šetali nekoć hrvatski kraljevi i njihovi dvorjani — jedini nas sjeća na slavlje hrvatske dinastije: — on i onaj primitivni reljef na krstionici s bizarnom trokrižnom krunom. Grgur nije bio ono, što se kušalo projicirati u njegovu ličnost iz perspektive XX. vijeka. Seriozni učenjački rad prof Karamana točno je odredio njegovu historijsku poziciju kao i toliko klevetanu ulogu hrvatskih kraljeva u borbi oko glagolice. Nacionalizam prije deset vijekova nije postojao, barem ne onako, kako ga mi danas shvaćamo. Ali sile političke dinamike bile su onda jednake, kao i u današnja vremena. I čini se, da je cijela ta velika borba Grgurova, koju je on vodio u prećutnoj suglasnosti s Tomislavom, bila isključivo političke i ekonomske naravi, a najmanje vjerske. Radilo se o političkom prestižu mlade hrvatske kraljevine u latinskoj Dalmaciji, o latinskim dalmatinskim gradovima, gdje je latinsko svećenstvo bilo tajni ortak potentata, naizmjence i Venecije i Bizanta i Rima; radilo se na koncu konca i o spasavanju mlade nove hrvatske kulture od prepada latinskoga duha.
Zato je baš u Splitu, baš na peristilu Grgurov kip možda još i danas idejno aktualan, i na svojemu mjestu.
Biti u Splitu, a ne biti na Marjanu, značilo bi isto što biti u Rimu, a ne vidjeti papu.
Nije čudo, da je M a r j a n ponos Splićana. Vidik, kakvoga rijetko ima koji velegrad. I odatle se pruža slika, koja nam daje cijelu historiju toga čudnoga grada. Vidimo staru Dioklecijanovu tvrdinju, nucleus grada, vidimo, kako se oko njega sjatila nova naselja, kao čelik oko magneta. Pod samim Marjanom neumorno se dime tvornički dimnjaci — nov moderni, industrijski Split, koji tek nastaje, i koji daje neočekivanu kontrasnu ljepotu vječnoj pozadini mora. Preko, na pučini, blago se svijaju obrisi Brača. Koliko je lađa prešlo preko toga kanala! Odande su rimski robovi prevozili kamen za carsku palaču; tu su negdje krstarile i lađe one moćne flote hrvatskih kraljeva, o kojoj pišu stare kronike . . .
Sunce zalazi za Marjan; preko na Mosoru dršće posljednja njegova zraka. Pale se svijetla grada, stostruko se odrazujući u namreškanim vodama luke. Bajoslovan prizor! Mrak je topal i mirisan. Iz susjednih, tijesnih uličica čuje se pjesma uz gitaru — zvonko grlo pjeva popularnu pravu splitsku, Tijardovićevu melodiju . . .


UZ GROBIŠTA BRIBIRSKIH KNEZOVA

VELEBITSKE LITICE

Za vedrih dana — kažu — kad sunce već zamakne prema zapadu i njegovi kosi traci šibaju dalmatinsko kopno, ili pak za bistrih zora, kad je zrak kristalno jasan i poput leće durbina sam približuje distancije, — s brda oko Šibenika oštro oko može na sjeveru zamijetiti velebitske vrhunce. Velebit se smatra granicom, koja dijeli kroz vijekove dvije hrvatske zemlje, ali, koliko god je Velebit i teško prohodan, on je isto toliko i granica, koliko i spojka stare Hrvatske i stare Dalmacije. Uostalom, ti se nazivi kroz stoljeća izmjenjuju, isprepleću — nekad se naziv Dalmacije, rimska oznaka, sasvim izbrisao: Hrvatska se svršavala na jugu od Velebita, a iza njega se počinjala Panonija, pa Slavonija. Danas Velebit više ne razdvaja braću istog naroda.
Svakako taj kraj, koji se stere na sjever od linije Šibenik—Skradin pa do velebitskih stijena, unatoč posijanih rimskih spomenika, najmanje je latinski dio Dalmacije. Stara hrvatska država ostavila je tu najjači trag; najdulje se sačuvala oko Krešimirova grada na sjever ideja narodne nezavisnosti — bila je u tom kraju čak i onoga dana, kad su hrvatski velmože doveli Kolomana u Biograd na moru, da ga okrune za svoga kralja, tada izigrana, ali ne porobljena, pa sve do turskih provala najotpornija tvrđava samostojnosti. Kroz tri vijeka, od tragedije na Gvozdu, pa do onoga časa, kad je Vladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlečanima, dakle kroz stoljetnu vladavinu triju tuđinskih dinastija, tu se je sačuvao u prikrivenoj formi suverenitet domaćih dinasta. Knezovi Bribirski od plemena Šubića odupiru se makinacijama Budima i Venecije, laviraju vješto između zapada i istoka. Bribirski knezovi jači su od kraljeva anžuvinskoga roda; oni te kraljeve postavljaju i ruše s prijestolja. A kad ban Mladen nakon stoljetne borbe svoga roda sa stranom moći svršava svoj život u progonstvu u Mađarskoj, njegovo koljeno za sto godina opet uskrisuje pod novim imenom zrinskih grofova. Danas, kad putnik juri od Benkovca na sjever, ostavlja desno na horizontu čudan humak. Nalik je starinskim slavenskim prahistorijskim mogilama, kakve se susreću po ruskim stepama duž Dnjestra i Dnjepra. Sa svojim kosim, pravilnim strminama nalik je njegova silhueta i na egipatske piramide . . . Vrh toga prirodnoga, teško pristupačnog čunja krune razvaline bribirskoga grada — posjećuju danas još samo orlovi. Posljednji spomen slave, moći i otpora bribirskih knezova . . .
Ali niko nije nenadoknadiv. Anžuvinci skršiše bribirske dinaste, ali barjak nepopustljivosti preuzeše iz njihovih ruku nelepićki knezovi, još radikalniji i intransigentniji od bribirskih mogućnika. I kad se najmoćniji Anžuvinac, Ljudevit II. — najsnažniji vladar svoga vremena — spustio kroz unsku dolinu do ovih nepobijeđenih strana, kad je diktat političkog oportunizma smirio muškarce, jedna žena, udova posljednjeg Nelepića, brani naslijeđenu vlast, brani je hrabro i odvažno do posljednjih sila, konačno pokorena, ali ne i pobijeđena. Jer ti Ravni Kotari, kao da su leglo otpornog duha. Čim je Ljudevit zaklopio oči, baš iz toga sjevernog kuta Dalmacije diže se nova buna, koja s nezadovoljnicima iz Slavonije, s braćom Horvatima, kroz dvadeset godina ugrožava sve pokušaje prodiranja stranih potentata . . .
Pod mletačkom vladavinom, slabom i nesigurnom, kraj je opustio i osiromašio. Turske provale bijahu svakidašnja pojava; borilo se za gole živote. Stare predaje su blijedile — ostajala je tu jedino pjesma. Gornja Dalmacija još i danas je majdan za sabirača narodne poezije, originalne, čiste, zanosne.
Na putu prema sjeveru, na svakom zaokretu velebitski masiv sve više raste i prima nas u svoje krilo. More još samo katkad proviri iza stijena. Novi kraj, novi ljudi. Gorštački soj, otvrdnuo, mučaljiv. Nema više traga melodioznoj slatkorječivosti Dalmacije. Istina, po geografskom pojmu i po starim granicama, Dalmacija je još uvijek tu; ona zalazi čak preko velebitskih vrhunaca, ali svijet, koji tu susrećemo, zgoljni je Ličanin.
Zemlja se najednom rastvara. Pred okom se otvara neočekivana raspuklina. Cesta klizi niz brdo vijugavim, opreznim serpentinama. Sve još uvijek sam kamen. Tek na dnu provalije nešto zelenila. Onda još jedan zaokret. . . Nismo prevalili ni stotinu metara, a kraj postao sasvim drugojačiji; možda nigdje nije tako oštra granica između sjevera i juga, kao ovdje. Tamo, još pred pola kilometra, masline i po koja sutropska biljka, a ovdje sočni planinski pašnjaci, među
koje se zavukao po koji mladi hrastić. Na jednom zaravanku pod humkom obori za stoku — primitivni, od naslaganog suhog granja.
Kanjon Zrmanje postaje sve strmiji, a iza toga se otvara pogled, uzak, ali impresivan, ograničen crtama visoravni, ali rijetke slikovitosti.
Novigrad, pa Obrovac. Malen gradić od svojih stotinu kuća bijeli se na dnu provalije, koju si je rijeka vijekovima izdubla u krasu. Fantastično lijep — možda čak banalan, jer sjeća na stare oleografije iz prošloga vijeka: slike krajeva, koji nigdje ne postoje. Bijele kuće odrazuju se u zelenilu rijeke, koja se tu već miješa sa slanim morem, nalik na dječje igračke. Sve da je i htio, ne bi se mogao razviti — uhvatio je za se sav slobodan teren između vode i visokih zidina riječnog korita.
Praznik je — iz najdaljih sela došao je svijet u grad. Žene garave, ali nejužnjački tip. Modre oči kao u potočnice. Suknje nalik na dimlije — narodna nošnja, koja se može vidjeti još samo u jednom kutiću etnografskog muzeja. Ne podnose pogled stranca. Da se upustiš u razgovor s njima, ne možeš ni pomisliti. Od fotografskog objektiva bježe kao vrag od tamjana. Danas sasvim zabačen kraj — a ipak prije podrug tisuće godina tu, na ovom mjestu, bila je jaka rimska kolonija. Kraj je pun rimskih starina . . .
Velebit nam se sasvim prikučio. Istočno sunce sa strane ističe njegov reljef, isjeckan tu na tisuće oštrih šiljeva. Još se katkad zaleti koji izgubljeni lahor juga, ali s planine već duva opora, sve silnija sjeverna bura.
Smiono, drsko, vrtoglavo penje se cesta — jedna od najtežih i najopasnijih u cijeloj Dalmaciji. Vjerni Studebacker pod sigurnom rukom prijatelja Mrskeca hvata oštre zavoje ceste mjestimice bez sigurnosne ograde. Prava škola za tešku brdsku vožnju. Sve je pusto — nigdje čovjeka. Samo dva orla kruže nad nama čudeći se jamačno neobičnoj, drskoj našoj pojavi. Između klisura planinska trčka (Steinhuhn) bježi kanda više prestravljena orlujskim kliktanjem nad sobom, nego zujem amerikanskoga automobila. Zamagljeno more sve niže pada — sunce žeže kamen, pretvara ga u bijelu masu, koja zablještava oko. Kao kruništa legendarnoga grada dižu se rasječene stijene Halana Maloga . . . I kad motor obustavlja na visini od hiljadu metara svoj rad, nastaje takva grobna tišina, da čovjeka prolaze srsi.
Postoje tri velika prelaza preko Velebita: Halan Mali — Oštarijsko sedlo — i Vratnik nad Senjom. I kakogod je Velebit na prvi pogled monotono gorje, svaki od ovih prelaza ima svoju zasebnu karakteristiku, svoju specifičnu veličajnost. Kod Halana Maloga krajina sa svojim oštrim, rascjepkanim stupovljem nalik je na sliku podzemnih špilja siga, kojima je skinut pokrovac. Iza Oštarija s morske strane Velebit je sav jedna neprohodna cjelovita gromada, koja impresionira svojom masivnošću. Vratnik pak sa svojim dalekim vidicima, svojom položitošću, svojom zeleni i svojom burom otkriva sasvim novo obličje najveće hrvatske planine.
Oblaci se stružu o najviše vrhunce. U ranu jesen oni su njihov koketni ukras, ali i ovako nagoviještaju, što oni znače zimi, kad se s kontinenta debeli njihovi slojevi zadjenu i kad mećava zafijuče.
Onda je taj kraj zaista neprohodan: Velebit je onda zaista granica, koja dijeli dva geografska svijeta.


DUŠA HRVATSKOG PRIMORCA

RADI I NE OČAJAVAJ!

Na prvoj maloj povišici Velebita, koji se tu ravno diže iz samoga mora, stoji mala crkvica Sv. Martina, jedna od najstarijih građevina u Hrvatskom Primorju, sigurno starija od frankopanske kule, koja se danas polagano mrvi i propada na samom ulazu u dragu. Nekoć, u prastara vremena, veli predaja, oko te crkvice, gdje nedjeljom svećenik još uvijek glagola službu božju u mekanom slavenskom narječju, stojali su ogromni jablani, možda jedini u tom kraju nadaleko i široko. Jablana je već davno nestalo, oborilo ih vrijeme kao i prkosnu frankopansku tvrđu, a malo ribarsko mjesto, obitavalište nekadašnjih podanika krčkih knezova, sačuvalo je po njima svoje ime, bizarno u ovom kraju, izazivljući njime u ovom dijelu Velebita viziju nedogledne slavonske ravnice, koju presijeca samo nakrivljena linija đerme i drvored jablana. Bizarno ime ne vara: — na cijeloj obali hrvatskoga Kvarnera nema mjesta, koje bi se moglo mjeriti po svojoj karakteristici s Jablancem. Teško je pristupačan, velike turističke staze ga mimoilaze. Život je tu patrijarhalan i tih kao u prvim primorskim novelama Vjenceslava Novaka.
Sam Jablanac i njegov okoliš tvore sretnu mješavinu planinskoga krajobraza s toplim sunčanim morskim žalom. Čak i surova velebitska bura, koja i sred ljeta zna ošinuti more oko Karlobaga i Senja, tu u ovom kutiću je pristojnija, rijedak gost za ljetovališne sezone. Puhne baš toliko, da donese kristalni, svježi gorski zrak i da ga pomiješa s morskim ozonom u zračni cock-tail, opojniji, slasniji, veseliji od svake amerikanske miksture.
Ljetovališna sezona u Jablancu! Možda će se i koji poznavalac jadranskih čara nasmiješiti, kad to čuje. Možda se na prste dadu pobrojati ljudi, koji će to potvrditi. Ali ako progovorite riječ s njima o Jablancu, bez sumnje ćete iz njihovih usta čuti zanosnu slavopojku tome našem kraju i njegovim ljudima, priznanje, da možda u cijelom Hrvatskom Primorju nema mjesta, koje bi na gradskog čovjeka tako blagotvorno djelovalo.
Naravski, oni, kojima je boravak na moru sredstvo, a ne cilj, koji pretpostavljaju šarenu živu plažu, načičkanu koketnim elegantnim figurama, iskonskom, jednostavnom, iscjeliteljnom suncu i moru, hlepte za jazzom i plesom na terasama mondenih hotela, koji ne mogu živjeti bez bogatog menu-a, ti neka ne svraćaju u Jablanac! Tamo sve to zaista neće naći. Ali ko hoće da osjeti potpunu slobodu, ko hoće da oljušti sa sebe sav balast velegradske civilizacije, a da pri tome opet ne živi primitivnošću krapinskoga čovjeka, ko je zadovoljan sa skromnim, a vjerujte tako zamamljivim sladostima jednostavnoga života, ko žudi za mirom i odmorom, za toga je Jablanac ostvarena idila, mali raj . . .
Upoznati Jablanac, a ne upoznati »staroga Turinu«, nemoguća je stvar. Poznaje ga, uostalom, ci
jelo naše Primorje i pola Like. Najbolji primjerak zdrave, trijezne, radišne i misaone čakavske rase. Borben čovjek, pun ideja, čovjek praktičnoga sitnog rada, premda se već primakao sedamdesetoj. Jedan od onog soja naših ljudi, koji kad odlaze tamo preko mora, u novi svijet, postaju pionirima civilizacije, stvaraocima dobara. Self-made man u najboljem smislu riječi.
Kuća mu je odmah na pristaništu, gdje stoji već preko dvjesta godina. Turine su starosjedioci, koljenovići bez plemićkih isprava. U vrijeme, koje kao da je uvrtjelo sebi u glavu, da u prvom redu iskorjenjuje stare rodove, uspjeh i rad jedne ovakve naše drevne kuće upravo razblažuje srce čovječje. Članovi te stare ribarsko-stočarske familije, kojima tradicija seže daleko u sedamnaesti vijek, kao da su prije Carlyle-a uzeli sebi za životno geslo: »Radi i ne očajavaj!« I to geslo ih je održalo kroz teške krize.
Treba sjesti sat-dva i razgovarati se s nepatvorenim narodnim čovjekom, kao što je stari Turina. Živa kronika svoga užeg zavičaja, poznavalac potreba i problema, koji decenije taru ovaj svijet. Ali stari Turina nije čovjek prošlosti. Unatoč njegovih šest desetljeća, pogled mu je ustremljen u budućnost. Nije jedan od onih, koji samo konstatiraju bolest, već koji joj i traže lijeka. Jedan »jasnovidjec vješčej«, kako bi rekli Rusi, čovjek, koji progledava stvari, koji otkriva nove mogućnosti rada, koji prihvaća diktat novoga vremena i njegovih metoda, koji sam zazivlje progres, da dođe u ove zaboravljene strane. Tamo na pučini mora, pred svojom kućom, tamo u naoko neplodnom kršu, otkriva on mrtve kapitale,
koje treba iskopati. I ne ostaje samo kod hipoteza. Dobra misao — gotovo djelo. On ga se odmah laća. Vrijedi s njim poći barkom u njegove vinograde i voćnjake, pa da čovjek od čuda zanijemi. U kamenoj hridi stvorio je plodno tlo. Među pećinama odgojio je maslenik, posadio voćnjak, koji mu daje plodove, što se mogu mjeriti s najluksuznijim voćem Amerike. Njegov vinograd njegov je ponos: — Turinino groždje poznato je i na sušačkom tržištu. A kad se smrkne, a noć je bez mjesečine, stari Turina, unatoč svojih godina, prvi je kod lađa; on je predvodnik i organizator ribara cijeloga ovog kraja i plovi s njima, vuče mrežu, svijetli »svić?m« vabeći iz mora plahovita riblja stada . . . A u zoru, kad se vraćaju barke s plijenom, prvi je opet kod sortiranja ribe, kod sušenja, mariniranja, otpreme . . .
Gospodin Milan Turina je Primorac, a svi Primorci su žive žeravice. I kad je uspjeh najljepši, njegov se temperamenat ne zadovoljava, nego kombinira : što bi bilo, da je ovo, da je ono . . .
I ljuti se. Oni tamo, koji bi se imali brinuti za razvitak našega ribarstva, za pošumljivanje Velebita, za zaposlenje neumornoga Primorca, istina, nešto se miču, ali nije to ono, što bi trebalo da bude. Nemaju oni srca za more i za njegove dare. Ili možda ne znaju, koliko se bogatstvo krije u njegovim dubinama? I što je glavno — treba komunikacija. Šta će ribaru i najbolji lov, kad svoju lovinu ne može brzo otpremiti na tržište? Eh, da je malo drugojačije, sam Jablanac mogao bi snabdjevati Zagreb najslasnijom ribom uz jeftine cijene. I stari gospodin sve nešto mudruje, katkad se zalijeće u Zagreb, Beograd, nagovara, objašnjava i kad mu uspije proturiti jednu svoju ideju, njegovo crveno, morskim vjetrom opaljeno lice sja se u velikoj sreći . . . Niko možda ne poznaje probleme našega ribarstva, brige našega Primorja tako dobro kao stari Turina . . .
Poslije uspjeloga posla, poslije slasnoga »brodetta« s palentom i kraj čaše »bevande«, razumije se, iz domaćega podruma, gospodin Turina voli pričati o starim vremenima. O onom, što je još čuo od svoga djeda, koji je također tu sjedio na klupi na obali, o onom, što je njegov djed još čuo od svoga djeda.
— Dok je Velebit bio još sav jedna šuma . . .
— Kako? Dok je Velebit još bio sav jedna šuma? Ta stara historija veli: Mlečani i Švabe posjekoše ga još u davna vremena, pred trista, četirista ljeta . . .
Gospodin Milan samo odmahne rukom. Zna on. Pričao mu je djed; stara je to predaja u Turininoj obitelji . . .
— Kakav Mlečanin i kakav Švaba? Znajte, gospodine, svako naše zlo dolazi iz nas samih. Eto — to je . . . I nije ni tako dugo, što je još Velebit, eto baš s ove strane, tu nad Jablancem, gdje se danas još samo malo zeleni grmlje i paša — bio sav jedna velika šuma. Ni podrug stotine godina! Nije Mlečić, a ni Švaba, već je naš svijet kao lud krčio tu šumu. Moj djed je sam kod toga sudjelovao. Ovamo se valjalo veliko stabalje, tu — još danas se vidi put — valjalo se do ove luke, tu krcalo na naše barke i odvozilo u Senj, na Rijeku. Tamo je Englez, Talijan i Švaba kupovao naše drvo za jeftinu paru. Eto, tim istim putem, još i danas doprema se drvo, samo sad s one druge strane velebitske i tamo na ulazu u jablanačku dragu nalazi se mala motorna pila, gdje se i danas pili, slaže i krca. Na sreću, danas pametnije nego nekada . . . Eh, da je bilo koga, da narodu prosvijetli pamet! To je ono, što nama treba . . . Pameti i rada . . . Pamtite : svako zlo dolazi iz nas samih . . .
Originalan je Milan Turina, premda nije polazio visokih škola, pravi gospodin čovjek. Umniji od mnoge knjige. Zapravo on i jest pametna knjiga, u kojoj su sve uspomene i sve želje jablanačkog kraja . . . I da njega katkad pitaju za savjet, možda bi se i Velebit i ovaj kraj opet zazelenio svježinom blagostanja.


HRVATSKI FJORD

PRVA ŠKOLA NAŠIH POMORACA

Za rane zore, kad sunce tek izviri iza velebitske kose i prve meke trake, kao bojažljivo pipajući, obori do žala — onda je najljepši čas, da se posjeti Hrvatski Fjord kod Jablanca, turistička senzacija, koja tek u posljednje vrijeme mami ljubitelje prirodne divote.
Velebitski krš u tom času mladoga dana prima fine nijanse nježnoga mesnog rumenila. Džinovska vrata od kamenih litica, koje vode u fjord, uski kanal mora, što se preko jedan kilometar zasjekao u sam Velebit, kao da se pretvorili u nabacanu gomilu ljudskih nagih tjelesa (kao gigantska, malo zamagljena projekcija dijelova Rubensovih »Amazonki« ili Michelangelovog »Posljednjeg Suda«), što lebde nad tihim vodama, dok desna strana fjorda, sva u tamnoj sjeni, vlažna još od noćne rose, stoji tu poput moćnoga paklenskog bedema.
Voda je mirna, fjord je tako zaklonjen, da i onda, kad bura sikti sa sjevernih litica, njegova površina zadržava neprirodnu zrcalnu spokojnost. Dvjesta-trista metara visoko dižu se ravne stijene krasa, vukući se naokolo paralelno u vlažnu dubinu. Dojam je potresan. Taj nepomućeni, sablasni mir, kontrasti sjene i svijetla, ukočenost mora izazivlje fantastična sjećanja. Kao da smo čarolijom preneseni u jedan nezemaljski raj, tamo u mistične strane, kuda je Haronova barka vodila Danteovu uobrazilju u carstvo vječnog plača i očaja. U to doba rane zore Hrvatski Fjord, najbizarniji dio našega Kvarnera, ukazuje nam se kao uzorak svih ilustracija Danteove velepjesni.
Nigdje ni traga životu — prava granica između ovog svijeta i smrti. Čak ni ribe tu ne plešu svoj neumorni graciozni ples, kao da se i one boje toga vodenog mira, koji nam dopušta da zirnemo na pedesetak metara u zelenkaste dubine.
Na stijenama, koje ograđuju fjord, nigdje ni travke. Barem se ne vidi, kad plovimo sredinom njegovom.
Samo par desetaka metara od ulaza diže se fantastična, samostalna klisura, visoka dvadesetak metara — prozvali je »Nadinim zubom«. Ali klisura sa svojim oblim vrhom manje naliči na zub, koliko na one mistične idole azijskih naroda, koji takvim simboličkim spomenicima prirode pridonose žrtve, kao liku svemožnoga Spola.
I čim dalje zalazimo u fjord — nezemaljski, avetinjski, danteovski dojam postaje snažniji. Stijene velebitske sve više se zbližuju — oko, ustremljeno u morske dubine, ne može više dogledati dna — krajina postaje transcedentna, prelazi mogućnosti naše fantazije — dok iza jednoga zaokreta ne dolazimo do kraja njegova — sastava dvaju gigantskih kamenih zidova, između kojih se vijuga nevjerojatan puteljak — čini se, ni sama misao ne bi mogla njime kročiti — koji vodi zaista preko gore, na vrhunac Velebita . . .
U našim stranama Hrvatski je Fjord takva prirodna pojava, koju treba da vidi svaki posjetilac na
šega Primorja. Tek u novije vrijeme šira javnost za njega je saznala. Praktični Jablančani — fjord je pet časaka daleko od Jablanca, a vodi do njega krasan pješački put — organizirani u zadrugu, nabavili su poveći motorni čamac, koji dnevno vozi goste s Raba u fjord i onda na kratki odmor u sam Jablanac. Svakako primjer, koji je dostojan svake hvale na području naše turističke propagande, tim ljepši, jer je inicijativa za nj nikla odozdo, iz samoga naroda. Krasnu tu inicijativu treba poduprijeti — fjord i Jablanac mogli bi postati senzacionalnom etapom u našem turističkom prometu; bila bi to jaka materijalna pomoć za svijet ovoga inače oskudnoga kraja, gdje izdržljivi Primorac bije od dana do dana, već godinama težak, nečujan boj — boj čovjeka s elementom prirodne neplodnosti.
Posjetitelji Hrvatskoga Fjorda — koji se u narodu naziva Z a v r a t n i c a — imaju priliku da baš na ovom svom posjetu steknu barem jedan slabi pojam o tom nekrvavom, ali znojnom ratu, o kojem se nažalost kod nas premalo govori, premalo mu se posvećuje pažnje. Užitnici mora i sunca na rabskoj mondenoj pržini, kad im dosadi flirt i jazz, pa se odluče da posjete susjednu, iz daleka neprijaznu obalu, pođu na izlet u Jablanac i Hrvatski Fjord, opaziće, i protiv volje, pojedina bojišta čovjeka s prirodom. Odmah na šetnji iz Jablanca do Zavratnice preko impozantnoga jablanačkog »Vidikovca«, odakle vidimo cijeli Kvarner kao na dlanu, naići će na pokušaje akcije za pošumljivanje krasa. To pošumljivanje neplodne velebitske krši, velika je bitka, koju ovaj svijet tu vodi već decenije, uporno, ne sustajući, ne dajući se zastrašiti časovitim neuspjesima.
U malim, zaklonjenim prostorima, ne većima od par četvornih palaca, između klisura, marljivi je Primorac na svojim leđima donio šaku zemlje i zasadio u nju drvce. U tom kraju bura je nemilosrdna, sunce afrički pali među kamenjem, kiše se plahovito ruše niz litice — stotine opasnosti za malu klicu i šaku zemlje. Treba je spasavati sa svih strana — i Primorac je svoju biljku sa svih strana ogradio kamenjem, malim zidovima . . . To drvce, više puta manje od pedlja, daje čak i smiješan dojam u onom visokom cilindru od kamenja. Ali samo na taj način može biljka uhvatiti korijen. Naravski, desi se vrijeme, dune naročito jaka bura — isprevaljuje i pomnjivo složene obrambene zidove i iščupa biljku: posao od par godina u tren biva upropašten. Ali Primorac se ne da — u stare izvjetrene škulje donosi novu zemlju, sadi nova drvca . . . Čovjek se ne pokorava diktatu prirode.
Ima već i tragova lijepog uspjeha. Desno od puta, koji vodi na »Vidikovac« uhvatilo se već nešto borove šume. Danas još grmlje, ali za decenij-dva . . . I u pustom fjordu, na svakom koraku nalaze se stope toga pošumljivanja . . . I one kroče dalje, preko strmih litica, onom stazom, kuda se i misao žaca poći — do velebitskih visina . . . Posao bi još bolje napredovao, trebalo bi samo malo više kredita, malo više stabalaca . . . Daje se, ali uspjeh bi bio sigurniji, da se daje više . . .
Primorci su uvjereni, da će u tom nejednakom boju oni izaći kao pobjednici. Doći će opet vrijeme i krševiti Velebit opet će se zazelenjeti, dati zaklona i ploda svojim sinovima . . . Doći će opet to vrijeme !
Naravski, oni, koji danas sade ta sitna stabalca, oni, koji nad njima bdiju brižni je od mnoge majke nad djetetom, braneći ta lomna drvca od vjetra i sunca — ti nikad neće ugledati punog uspjeha svoga rada, niti se nauživati njegovog ploda . . . Deceniji i stoljeća potrebni su da se odgoji u kamenoj pustoši nova mlada šumovita zelen. Ali baš taj nesebični momenat postavlja cijelu tu borbu i sva nastojanja na najviši piedestal plemenštine i heroizma. Taj svijet, koji otimlje stopu po stopu zemlje velebitskoj neplodnosti — radi za one, koji dolaze, za buduće naraštaje, — da oni budu sretniji od njihovih djedova i pradjedova . . .
Veselo se ljulja lađa na izlazu iz jablanačke drage. Žuri se preko k mirnim linijama Raba. Ali mora oprezno ploviti. Vođa njezin mora izmicati neobičnoj flotili, koja mu je prepriječila put. Čini to radosno, sa smijehom — u dnu oka pomorčeva ljeska se čak i iskra ponosa.
Čudna flota nekupljena ! U svakoj barci po jedan pomorac. Ali kakve su im barke ! Nikad nisu vidjele ni doka ni gradilišta. Materijal je dao seoski trgovac — mladi brodovlasnik izmamio je od njega par dasaka. Negdje, Bog će ga znati gdje, možda u susjednoj pilani, isprosio je par čavala. Iz barke se diže visoko katarka — možda je nekoć služila kao ražanj ili metla. Stara pregača ili vreća naknađuje jedro. Ali vlasnik te čudne barke, dječarac od šest-sedam godina, ponosno sjedi u svojoj krhkoj brodici, smiono plovi njome na pučinu. Motorna lađa već se pretvorila u crnu točku — a male dječje barke još uvijek jure za njom . . . Jure, jer imaju poputni vjetar — s Velebita je zaduvao burin. Stari pomorci ga ne vole, smataju svoja jedra i okreću put luke — samo te sitne lađice sa svojim izderanim jedarcima prkose burinu . . .
I takav prizor nalazite u svim našim primorskim mjestima. Tu je neprotokolirana škola za buduće pomorce; tu se dječaci već u najranijoj mladosti upućuju u tajne navigacije. S najvećom ozbiljnošću raspravljaju oni o vjetru, hvataju ga svojim jedrima, »bordižaju«, a oči im se krijese, kad se iznureni, promočeni, često puta nedobrovoljno okupani, vrate u svoju luku, često po batine zabrinutih roditelja. Ali ni batina se oni ne boje: ništa ih ne može odvratiti od njihovih barčica. Jača je mistična privlačivost i sila igre slobodnog mora i veselog vjetra.


RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

NOĆNE TAJNE MORSKIH DUBINA

Noćas ćemo svakako! — izjavio je odlučno gospodin Milan vrativši se na malu terasu, ograđenu oleandrima, gdje unatoč velebitskih vjetrova tu, deset koračaja od mora, rastu slobodno iz tla, osuti cvjetovima, žarko-ružičastim poput traka zalaznoga sunca, što se probija kroz njihove grane. Sjena podora frankopanske kule tamo s ulaza u jablanačku dragu, produžuje se, hiti sve bliže k nama, da nas preskoči i da se preko nas, preko cijeloga Jablanca, prebaci samo na čas tja do velebitskih krševa. Čežnja frankopanske sjene za rođenom grudom. More poprima zagasito-olovne sjene — niski obrisi Raba tamne se na obzoru.
Već par dana, pred večer, s planine juri bura, s fićukom bičujući more, ometajući posao ribarima. I svakog dana gospodin Milan, njihov predvodnik, izlazi pred kuću promatrajući krajinu. Neće da otkrije tajnu svoga meteorološkoga znanja — možda to i nije egzaktno znanje, koliko instinkt, baštinjen od predaka, — ali svi njegovi suradnici vjeruju njegovoj riječi. Sunce je tek zašlo i već su dvije barke s mrežom polako izmilile iz drage.
— Nije ipak moguće, da bi se stari Turina prevario?. . . Pitanje nimalo retorično. Još prije par časaka olovno, nepomično more zabijelilo se od istu čene pjene, crni vitki obrisi usidrenih lađa u maloj luci najednom se trgli i zakolebali; kroz ono par uskih uličica Jablanca sikće fićuk vjetra. Nenadani burin. Vitla prašinu u virove, da je ponese u more. Daleko na pučini katkad fantastično sijevne zeleno i crveno oko — signalna svijetla neke lađe na prolazu. U diskantu pjeva gost s Velebita. Ali kratak mu je pjev. Dva jauka.— dva visoka kriča — i vjetar je kapitulirao. Pogodio je stari ribar. Burin je došao samo da pročisti zrak, da prohladi žegu. Mjesec što brodi tamo dolje, gdje se Pag i Rab skoro dotiču, sad je još jasniji — srebreni disk s par mrvica zlata u sebi. Kreće se ponosno kao da je on pobijedio velebitskoga dušmanina ribara.
Ali još uvijek je rano. Tek kad se mjesec sasvim izgubi, kad nepronicava noć legne na more, počinje se čas ribarske rabote.
A mjesec kao da noćas nikad neće zamaknuti za obzorje. Njegov rastanak bogata je, vječno nova simfonija boja u zlatu, srebru, bakru, usađena u tirkiz. I more se teško dijeli od svoga vječnoga nepromjenljivoga druga. Svaki njegov zbogom nailazi na srdačan, raskošan ispraćaj. Negdje na jugu, tamo kod Karlobaga, more se iskri, čas u bijelom srebru, čas u grimizu. Otoci, velebitske strmine, sve je to nalik na snene kulise u pretstavi dirljivoga oproštaja.
Sad već možemo krenuti. Dok isplovimo na pučinu i dođemo u ribarske vode, mjesec će već zaći. Rastanak je s njime okrutan. Kapljice mora, koje kaplju s vesala, nalik su na krv — cijela pučina je otvorena purpurna rana. Ljubičaste sjene na sjeveru javljaju dolazak pravoga mraka. Preko na Rabu, kod Lopara, kuda više ne dopire mjesečev trak, igraju već dvije bijele iskre. Tamo se lov već započeo. . .
Zagonetno mrmori more pod kljunom barke. Katkad u sitnim valićima njegovim kao da se javlja fosforescentna sjena neke podmorske aveti. Ali čim se javi, već umine — more brižno krije svoje tajne ljudskome oku. Iza naših leđa na pučini viri samo još dijelak mjesečeve kružnice; ugasila se već — od nje kao da dolazi taj hlad. U njezinom slabom odrazu nakazno se pred nama orisava kljun naše barke; nije vitak ni nizak: kao da je sovuljaga na nj sjela i zamišljeno se zagledala u more pod sobom.
— Još malo . . . Šijaj desno! — ječi tihi glas ribarskoga vođe malome na krmi.
Noć juri na nas kaotična, bezoblična. Progutala je već sve naokolo — i Rab, i Krk, i visoke stijene obale. Instinktivna strepnja obavija ljudsko srce — nigdje se čovjek ne osjeća tako malenim, nemoćnim kao sred crne noćne morske pučine. Nemušti, prigušeni šapat valova, koji se cijepaju pred provom, još pojačava tu sablasnu impresiju. Ulazimo u zagonetni, neznani svijet. . .
— Tu smo! — više samom sebi mrmlja naš vođa, dižući se i kolebavim krokom pristupajući mrkoj, nakaznoj spravi na provi. Dva, tri puta sijevne iskra, da se opet ugasi i još produbi noć. Ali svijetlo uvijek pobjeđuje. Jedan čas i nakaza na provi stane guditi tihim mrmorom, a njezino lice zasja blještavim mlazom. I kao na nijemi dogovor, u mraku pred nama — možda kilometar, možda manje, a možda i više, (osjećaj za distancije na noćnom moru sasvim je nesiguran) bljesne drugo bijelo oko, kolebavo, nemirno, da se kao i naše smiri u tihom ritmu pučine.
Mali na krmi promijenio je svoje držanje. Ide to sve bez riječi. Neće mu biti više od deset godina, ali već razumije svoj zanat u tančine. Suvišne su mu komande. Tri udarca veslom — i onda mir. Jedva osjetljivo barka klizi crnom pučinom. . . Pada samo po koja šaputava riječ, kojom vođa ribara upozorava došljaka na novu tajnu mora . . .
To se zove ribarenje »na sviću« (svijeću).
Nadneseni smo na provi nad morem. Do ušiju nam jednolično, soptavo zuji patentna reflektorska petrolejka. Ona baca snop svoga svijetla ravno u dubinu. Katkad se zaleti u nju po koja mušica, bljesnuvši zasljepljivo poput sunčanog ivera. Bljesne i ugasne — ožežena svijetlom pada u more.
Novo je to more, koje nam se otkrilo u taj par, sasvim novi kraj. Katkad pred nama iskrsne visoka stijena bliske obale — nismo ni slutili, da smo tako blizu kraju — blijedo-narančasta, avetinjska, da odmah zatim potone u noć. Kao neočekivane udarce primamo te trenutne pojave kopna. Trgnemo se — barka malo krene u stranu — i sad nas sasvim zahvaća u svoju magiju slika morske dubine.
Zelena je poput trave u svijetlu reflektora. Čini se, da uopće nema dna. Nebo, koje se podvuklo pod nas i zazelenjelo — katkad samo nešto zasljepljivo bljesne, munja propara zelenu sferu.
Barka kao da se ukočila i predala nevidljivim valima. Samo se čuje još tiho zujanje svjetiljke, jer i ona kao da je spustila svoj dah, znajući usudnost momenta. Starac ribar nadnio se nad zelenu dubinu i govori jedva čujnim glasom:
— Vidjećete sad odmah. Pazite . . . Ono bijelo što je šmugnulo. To je prva . . . Ne bojte se — neće nam umaći. . . Pavo mi je rekao, da ih tu ima gomila, dvadeset, trideset centi . . . I to samih skuša . . .
— Vele, da je riba glupa . . . A šta bi bila glupa? Ima često više mozga od samoga čovjeka . . . Ne da se lako uhvatiti. . . Treba je opiti, omamiti svijetlom — svijetlo je za ribu kao prošek za nevikloga čovjeka — polako, ljubezno ju namamiti i povući za sobom — a još i onda često umakne . . . Znamo često izgubiti cijelu noć — i u posljednji tren nam pobjegne. A utrošili smo za trista dinara petroulja. Nisu to male pare za nas ribare . . . Mnogi tamo kod vas ne znaju, kako je težak ribarski zanat. . . Ali evo je . . .
— Riblja država je sređena . . . Divna mora da je organizacija tamo dolje u dubinama. . . Znaju ribe taktiku bolje od mnogih vojskovođa . . . Pazite . . . Pazite ! . . .
Ispod nas u dubini nešto je šmugnulo. Nešto zasljepljivo bijelo. Onda još jedanput. Opet zelena, svijetla bezdanost, s fosfornom patinom . . .
— To su prve patrole . . . Te kanda uvijek stražare na površini. Jeste li vidjeli? Nisu ni došle do gore, i već zaronile . . . To je najbolji znak. Dolje ima, jamčim vam, mnogo njihovih druga, cijela vojska. Samo polagano, tiho i oprezno . . .
— Ha, evo ih !
Zelena bezdanost trenom kao da se razlomila u stotinu iskričavih briljanata. Na metar-dva pred nama naglo je srnula ribica, prebacila se u zraku tik pred »svićom« i opet zaronila. Zelena bezdanost se bijelo namrškala poput moaré-svile . . .
— Sad je vidjela. Sad javlja. Eto ih — dolaze nove . . .
Polagano, oprezno, poput mimoletne misli, poput sjene ptice u letu, negdje daleko i duboko javilo se par ribica. Deset, najviše petnaest. Kruže regbi na jednom mjestu u vrlo brzom krugu. I taj podvodni vrtuljak penje se sve na više. Barka je stala. Ribe vode kolo uz nijemu svoju glazbu. Uporno, jednolično, prpošno. More se samo namreška, kad koja, poput neobuzdanog plesača, poskoči nad pučinu. I ona i sve njezine druge, kao da su se prepale gornjega, surovog svijeta, pa jure, jure, nestaju u zelenilu mora . . .
— Tu smo. Sad ćete odmah vidjeti. Glavna pretstraža se javila. Za čas, evo ih . . .
Kristalna zelen vode kao da je na svom dnu uzavrela, kao da se samo dno diže k nama, da nas primi na svoj dlan . . . Sve je kao nevjerojatan san. Sedefast oblak zamutio je zelenilo mora, leti k nama. Misao staje — jedino oko još može registrirati neslućeni prizor.
More kao da se izgubilo, nekud procurilo. Na njegovo mjesto došao je živi sitni svijet. Stotine, tisuće riba — jata, kakvih ne vidi nijedan nebeski lazur. Teško se snalazi oko u tom prizoru. Ali postepeno otkriva čudnu činjenicu. Poznaje stari vođa ribara svoj svijet. Zaista divna organizacija postoji u dubini morskoj. U tom kaosu sitnih tjelešaca, koja jure s neslućenom brzinom, vlada nevjerojatan red. Upravo bojni postroj. Isti sistem kao kod vojničkih patrola i kod jata divljih gusaka. Ta gomila riba stvarno se raspada u stotine malih grupa — svaka od njih poredana je u šiljastom kutu, a na čelu joj predvodnik, za kojim njegov odio slijepo juri. I svaka ta desetina čete pomno pazi, da se ne pomiješa s drugom, uzorno vrši svoje taktično kruženje, pleše svoje virovite spirale, od kojih se razasiplje jato iskrica kao rastopljeno zlato . . .
— Tako je to; više puta ih ima, da ih rukom možeš hvatati i bacati u barku . . . Sada je već dobro . . . Već su opijene svijetlom . . . Ako to dalje bude ovako pridolazilo, onda — —
More se pretvara u žitku kovinu. Zelenilo se obasipa zlatnim i srebrenim iskrama. Iz mora iskaču briljantne kaplje, koje se lome u stotinu boja. Sve je nalik na fantastičan balet, kakvoga nam nijedan teatar ovog svijeta ne može prirediti . . . Podvotkinje vile vode svoje kolo. Na takvom jednom ribarenju, kad se prvi put otkrila čovjeku tajna noćnoga mora, porodila se i prva bajka o morskim kraljevnama, zagonetnom carstvu dubina, koje mami čovjeka svojim čarom.
Osjećaj vremena i mjesta se gubi. Možda smo sat, možda već tri sata na moru. Ko će to znati? Jedino oko nikako ne može da se nasiti toga prizora, koji je uvijek jednak, ali svakog trenutka opet nov.
Ali odjedared kao da se jastreb zaletio među piliće. Ko će znati, što se desilo. Jato riba najednom je Zadrhtalo, kao pijano i zakolebalo i palo. Samo se još zelenom vodom vuku sedefasti mjehuri — ribe je nestalo, kao da je nikad nije ni bilo. . . I more je sad nekud tužno, pusto . . . kristalni zeleni grob.
— Dešava se to često tako. Ali mislim, da nije svršeno. Katkad, istina — velim vam — riba ima pameti. . . Nije nju lako hvatati. . .
I doista, za čas se opet javi nekoliko prethodnika, opet se započne graciozni ples oko svijetla. Opet zelena propast. I opet cijelo jato oko nas, pleše pijano kolo, predaje se opojnom svijetlu, srljajući s ljepotom u smrt. . .
I tako to ide u beskraj. Cijelu noć. Samo barka jedva čujno klizi, približavajući se svojoj drugi. I katkad, na zaokretu, naglo iskrsne pred nama krajina obale poput rastrgane kazališne kulise.
Lice našega vođe postaje pažljivije. Dolazi osudan čas. Katkad dopre do nas koji doglas. Na ulazu smo u mrežu. Sad je potrebna najveća pažnja. Nervi se iscrpljuju. Napetost, koju ne daje ni najsenzacionalniji film, steže sve naše geste . . . Riba oko nas poigrava, bacaka se, libi i uzmiče i opet se javlja . . .
— Steži mrežu ! . . .
More zapljeska pod veslima. Glasovi ljudski su bučni.
Riba, još uvijek pijana, pleše, pleše nasmijano . . . Hoćemo li je uhvatiti? Ne treba više diskrecije . . . Borba je pri kraju. Otegnuto se odbija jeka oštrih ljudskih glasova. Dvije baklje na kraju maloga zatona nemirno bojadišu velebitske stijene.
— Brže, brže !. . .
Osjećamo, kako se barka trza. Riba još pliva pred nama. Tu smo. Sad je odlučno . . . Opet je oko nas zelen, sad sve žuča, rumenija . . . Njome se povlače crne sjene mreže, koja se trza, živi, otimlje . . .
Lov je dovršen! Tamo s Velebita već se pomalja prvi dan. Bučno potežu mrežu kraju, ore se i kletve i smijeh. Riba nas je prevarila. Samo začelnicu smo joj uhvatili — biće pet-šest centi. . . Ipak nešto.
— A bilo ih je dobrih petnaest. Velim vam — riba ima pameti, — zaključuje još jednom stari ribar svoje pripovijedanje, dok odnekuda, iz nevidljivoga zaselka, pijetao već pozdravlja novi blijedi dan.


„KANO MI GORA, KAMO VELEBIT...

POSLJEDNJI GRANIČARI

Staromodna, za suvremeni saobraćaj, pogotovo automobilski, ne baš najpodesnija, ali inače poput stola glatka kamena cesta veže mala, slabo znana mjesta Hrvatskoga Primorja od Karlobaga do Senja. General Rodić, stari graničar, kojemu poprsje još resi mali karlobaški trg, jedan od pionira civilizacije u ovom kraju, kad ju je gradio prije šezdeset i više godina, naravski nije mogao predvidjeti tehniku, brzinu i snagu budućih prometila XX. vijeka — on ju je gradio za pješaka, za širinu dviju običnih kola, izbjegavajući za konjsku silu presmione strmine, ne hajući za oštrinu serpentinskih kutova, a sasvim bez brige za njezinu estetsku vrijednost. Samo jednoj stvari posvećena je kod te ceste velika pažnja: — građena je tako, da putnik na svakom njezinom mjestu po mogućnosti bude čim bolje zaštićen od strahovite velebitske bure. Zato put ovom cestom nije baš najzanimljiviji.
Katkada se samo prolazno ukaže perspektiva morska, sa zelenim Krkom i školjima, preko kojih kanda pruža ruku Rabu. Kroz maglu se probija grbina tužne Učke.
More je prazno i tamno-crno. Samo uz obalu kopna i otoka uska, bijela pruga čipaka — pjena od mlatanja valova. Davno smo već ostavili za leđima
zaton Stinicu, nalazište rimskih starina, koje se spominje u jednoj povelji kralja Petra Krešimira (najbolji dokaz, dokle je i u ono vrijeme sezala hrvatska država) — i putnik počinje osjećati blagodati Rodićeve ceste. Mračno more tamo u daljini na sjeveru prema Senju poprima sitne, bjelkaste točkice; nisu sasvim bijele — tako je sivo-bijel glatki čelik. Taj bijeli sloj na crnom moru postaje sve intenzivniji, kliže se prema nama na jug — more se hrve s vjetrom i u svom se bijesu obasiplje pjenom. I na pojedinim zaokretima, na nekim uzvisinama, koje nisu mogli obaći Rodićevi inžiniri, osjećamo udarce nevidljive, neobuzdane sile: približavamo se poslovičnoj vladavini senjske bure. Ali se zasad cesta žuri poput preplašenoga djeteta u duboke prosjeke, oko nas opet golo stijenje — visoko nad glavom čuje se fijuk neobuzdanog vjetra, daleko s lijeva neumorno mrmorenje razgoropađenog mora . . .
Starigrad, Sv. Juraj. Kuće se sakrile pod liticu, koja na par koračaja odavde pada strmo u more. U okolici par vrtova, pomnjivo ograđenih pravim kiklopskim zidinama, tu drhturi na buri nekoliko grbavih zastrašenih maslina. U maloj luci usidrene barke stravično se ljuljaju. Kako mora biti tek na pučini?! Sunce je vodeno i zamagljeno, kao da bura odnosi sa sobom njegove svijetle i tople trake. Težak i oskudan mora da je život u ovom kraju. Tamo kod Senja sunce mora da je malo jače — već se bijeli nad gradom, koji je još zakriven, kula N eh a j - g r a d a.
Ali to je varka. Vjetar, kiše, sunce, morski dah pobijelili su stijene Lenkovićeve citadele — ona se valjda tako ljeska i u mraku. Sunce je i tu škuro i vodeno, a bura fijuče nesavladivom snagom, kao da si je baš utuvila u glavu, da razori staro uskočko gnijezdo . . .
Uskoka već davno nema. Nehaj-grad i Senj su pusti. Nekoliko spodoba žuri se preko trga da izmakne rafalima vjetra i da stigne čim prije u zaklon. Očajna impresija mrtvila, koju još pojačavaju tamna, dugačka skladišta na obali, sasvim prazna, razbijenih okana . . . Grad Vjenceslava Novaka, čiju agoniju je on precizno analizirao u svojim »Posljednjim Stipančićima«, divnoj knjizi, za koju novi naraštaj vjerojatno ne zna ni po imenu, premda je ljepša i dragocjenija od mnogih poznijih djela naše proze. Senj živi nekud zaboravljen, kao i njegov pjesnik. Luka je tiha, more pusto. Potomci uskoka nestali su, a novi ljudi, danas starosjedioci, nemaju njihove drskosti i vratolomija, da se usude uhvatiti u koštac s elementom, da ga obuzdaju, učine svojim saveznikom. Takvi burni dani, kao što je ovaj, bijahu vjerojatno najpoželjniji soju Posedarića, Orlovića i Hreljanovića; udruženi s burom, oni su na svojim brzim barkama sijali strah i trepet i Mlečaninu i Turcima i carskim generalima.
Cesta oštro zavija na Vratnik, najveći velebitski klanac. Dosadašnja bura bijaše lirska elegija, koja se sada pretvorila u dramatsku baladu. Krošnje senjskoga šetališta drhture pod bičem bure poput skršenog robija, nekoliko prolaznika hvata se grčevito za ograde, podignute u tu svrhu, kao sidro spasa od velebitske nemani. Juriša ravno u lice, probija se kroz sve zapreke. Ledeni su njezini udarci — tu na domaku mora izvlači se iz ormara zimska odjeća — čak i sam automobilski stroj drhti pod udarcima te nevjerojatne snage, što u neiscrpivim jurišnim lancima leti s Velebita.
Da nema toga vjetra, cesta bi bila sposobna za najbržu trkaću vožnju: — nadaleko i široko nigdje žive duše. Zavoj dolazi za zavojem — vratnički klanac širi se poput lijevka, obrašten šumom crnogorice, vitkim elastičnim deblima, koja jedino mogu da se dovoljno saviju, jedina od svih stabala su dovoljno kompromisna za razbuktalu orgiju vjetra . . . Daleko dolje, kao na dlanu, leži Senj, a nad njim Nehaj-grad. Zavijen je oblakom prašine, koja se tu penje zastirući bliski Krk. Kad se ta zavjesa rastvori, vidi se na mahove, kako bura udara u more, kako vjetar u obliku lepeze juri pučinom. I sva ta nevjerojatna sila uzbibanog zraka kao da dolazi iz par metara široke provalije među stijenama ! Par koračaja dalje — mora nestaje, nalazimo se već sred planinske Like.
Kao da to nije ista gora, taj Velebit, uz koji smo se sa strahom penjali po njegovoj mrtvačkoj zapadnoj strani. Ima i tu klisura na visokim vrhuncima, ali rebra su mu i bokovi obrasli sočnom zeleni. I cijelo tlo je tu lelujavo, šumovito — gorske livade odjekuju pastirskim frulama, zvone klepke — idealan alpinski stočarski kraj. Svakako, Lika je siromašna, ali njezinom siromaštvu moglo bi se pomoći. Alpinski način gospodarstva, uzgoj stoke, produkcija sira i mlijeka mogli bi izbrisati ličku pasivnu stavku. A i tu je onaj veliki mrtvi kapital, kojega ima toliko razasuto po svima našim stranama: — prirodna ljepota, raj za napredni turizam. Švica ispod Velebita do Otočca, sa svojim jezerom, svojim vodama, šumama i ledinama, upravo vapi za tim, da se iznese na glas, da se dovedu ovamo stranci, koji će biti presretni, kad budu mogli uživati u ovoj blagoslovljenoj ljepoti.
Žuta Lokva, Brlog, Brinje, Otočac, Perušić, Gospić, Lovinac, kako se već sve zovu ta naselja lička. Možda malo monotona mjesta, sva građena na isti kalup. U svakom i najmanjem osjeća se red i disciplina. Dobre strane grencerske epohe tu su se zadržale u životu. Regleman je ušao u kosti, čak u srž onih kestenovih aleja, što su se poredali oko crkve poput poslušnih vojnika.
Gotovo svako ovo mjestance — često se sastoji samo od nekoliko kuća — dalo je jedno slavno vojničko ime. Istina, služili su ponajviše predano tuđega gospodara, borili se pod tuđim barjakom, ali danas, drugi decenij poslije svjetskoga rata, to ne smije umanjiti njihove zasluge, zagušiti priznanje njihovog talenta, njihove muškosti, viteštva i predanosti. Većina njih danas je već u grobu — a de mortuis nihil nisi bene. Dobrih strana imali su oni i te koliko.
Svi ti Puhale, Czerlyeni, Verklyani, Filipovići, Jovanovići, Borojevići — unatoč stranog odgoja i tuđinskih škola — sačuvali su ponajviše kao sveti amenet onu popudbinu, koju im je dala mati: ljubav za svoj uži zavičaj, za svoju trpku domaću grudu. Koliko su mogli, na svojim visokim položajima, uvijek su podupirali svoj kraj i svoj rod u surini i opancima . . . Mnogi su stekli plemićke, barunske i grofovske naslove, ali rodna kuća bila im je lička drvena kolibica. Još i danas se mnoge od njih dižu: uredni, premda siromašni domovi. Ti ljudi bijahu — to se ne smije nikad zaboraviti — pioniri progresa, uljudbe, novih materijalnih tekovina za svoj rodni kraj. Možda su tom kraju davali duhovno manje od svoje braće u civilu, ali ono, što su dali, velika je krepost, dostojna nasljedovanja, tim većma, jer danas postaje sve rjeđa: vjernost gospodaru i osjećanje za dužnost.
U takvom jednom zaselku rodio se i predak našega Prerada, rodio se i Starčević, i Borojević, ime, koje je iz Like našlo najjači odjek u internacionalnom svijetu. Jedan rođak, možda stric Svetozara Borojevića, bijaše hrvatski pjesnik; Šenoa mu je par pjesama unio u svoju divnu antologiju. Sinovčevo — (kao i stričevo) ime kanda je zasad zaboravljeno — a nije još ni deset ljeta što je nestao sa zemlje. Borojevićevo djelo — bez obzira na sve političke momente, koji kod njega ne igraju presudnu ulogu, jer je bio samo vojnik i ništa više — historija će zacijelo ocijeniti pozitivno. Danas o Borojeviću, ličkom Srbinu, koji se nazivao Hrvatom, a diktatom tragičnoga Usuda borio za slavu tuđina, može se već govoriti bez strasti i mržnje. I onda mrki lik toga jedinog ćesarskog vojskovođe, koji nije u velikom ratu doživio poraza, postaje većim, simpatičnijim. I kad se predaju zaboravu sve sitne sjenke, bez kojih konačno svijetlo ne bi imalo svoju vrijednost, ne smije se zaboraviti, da je o njemu ovisilo god. 1915., gdje će prihvatiti boj s dušmanom, na Soči, ili na liniji Maribor—Zidani most—Novo Mjesto, na kraskim liticama ili na domaku Zagreba. Ono dublje u ljudskoj duši, usađeno u prvim godinama života, ono što nikakva naobrazba i nikakve tuđinske škole ne mogu sasvim izbrisati, to je u tom osudnom trenu prevagnulo kod toga velikog »posljednjeg grencera«. Cijela Slovenija, možda i dobar dio gornje Hrvatske, ostali su pošteđeni od ratnih strahota . . .
Zeleni se Gacko polje, život bruji u Otočcu. Ceste su pune svijeta — promet je zamjeram Automobil prodr’o je i ovamo — autobusne linije vežu krajeve, stvarno tako bliske, a nekoć tako daleke. Možda će s njima doći i blagostanje, koje će — na sreću sviju — uništiti famu o gladnoj Lici.


SIMFONIJA U TIRKIZU

PLITVIČKA JEZERA

Kad putnik prvi put ugleda Plitvička jezera, ma koliko o njima prije slušao, ostaje zapanjen, došao on sjevernim ili južnim putem. Dugo vodi slunjska, kao i otočka cesta ličkom kamenom pustoši: misliš nikad nećeš doseći zelenih brda, gdje se negdje moraju kriti ta jezera. Samo zelenkasti tok Mrežnice, poput Arijadnine niti, kazuje ti, da još nismo sišli sa ceste. I kad se obrisi gora već malo spuste, izazivljući gotovo dojam ravnice, iznenada stijene poniru, a pogled se otvara na plitvički basen, — gorostasne stepenice, koje se lagano dižu prama šumovitim obroncima, crnom rubu plitvičkoga čuda.
Tek u devetnaestom vijeku — prije pedeset-šezdeset godina — pročule se Plitvice. Začudo, u starim putopisima, topografskim bilješkama o Lici, nema tako reći nigdje spomena o tim jezerima. Čudo tim veće, što tu nedaleko vodi stara vojnička slunjska cesta, kojom su kretale nebrojene vojske na krvavi Kordun. Ni Francuzi, za vrijeme napoleonske okupacije, koji su dobro zapažali sve ljepote i znamenitosti Ilirije, nisu se osvrnuli na plitvički raj. Sve do okupacije Bosne Plitvice su bile nepristupačne: putnik se mogao do njih doverati samo kozjim puteljcima. Kad je nadvojvoda Albrecht, pobjednik kod Custozze, onaj isti, za kojega Roda-Roda priča u svojim memoarima, da je bio nalik na usahlu mumiju, ne razlikujući više ulane od artiljeraca, putovao iz Otočca u Bihać, načuo je nešto za jezera i htio ih svakako vidjeti. Da se udovolji njegovoj želji, — veli predaja, — morala se najmiti četiri jaka momka, koji su na putu od Priboja do Plitvičkih jezera morali držati njegova kola da se ne prevrnu. Tek u devedesetim godinama prošloga vijeka probili se prvi prohodni putovi.
I bilo je dobro, da se niko nije osvrtao. Krajobraz je tako sačuvao svoju iskonsku, djevičansku fizionomiju, sačuvan je da postane novom naraštaju jedini naš skladni prirodni nacionalni park, čudo, kojemu će svijet uvijek dolaziti da se divi, ali nad kojim moramo budno bdjeti, da ga sačuvamo u njegovoj prvobitnoj divljoj ljepoti.
Nebo je tu nekako dublje, jasnije i sočnije nego igdje drugdje. Kao da je odraz dubokih, bistrih i zelenih jezerskih voda. Zelene plitvičke vode! Nevjeran, netočan izraz! Možda čak i lažan. Svako od ovih petnaest jezera ima svoj zasebni ugođaj boja, koje se opet mijenjaju prema satu dana, igri oblaka, svijetla i sjene, impulzu svoje vlastite naravi. Gdjekada su ta jezera svijetlo-zelena poput mlade proljetne trave, a već sat kasnije nikakovo nebo ne može biti tako modro poput njih. Po njima ližu tamne šare, kao da se u njih slila sva boja okolišnih crnogoričnih šuma, a čas kasnije su opet svijetlo-modra, upravo neprirodno modra, kao da ih je naslikao neki suludi fantastični slikar.
Vjetar prelijeće zrcalnom površinom vode, mreška je, izbijajući sitnu bjelkastu pjenu: — voda postaje tirkizna, nekako gušća; čini se, da bi je mogao rezati i polirati u čudesne kipove, kakve nam daje umjetnost dalekoga Istoka. A dok bi okom trenuo, opet zavlada tišina — ravne sunčane zrake lome se prodirući do dna kroz smireni blok akvamarina. Nehotice — ako sjediš u barci — zagrabiš te vode, da se osvjedočiš, je li zaista voda kao i svaka druga, bistra i bezbojna.
Nebeskim lazurom polagano plove bijeli oblaci, čudesni divovi oštrih, promjenljivih kontura, plešući svoj vječni ples, ogledavajući svoju ljepotu u jezernom zrcalu — jedva zamjetljivi lahor donosi opori vonj šume, posebni parfum, kojega još ni Coty-u ni Houbigantu nije pošlo za rukom, da ga kreiraju sintetičkim putem — vonj, koji dolazi od vječno vlažne zemlje, prostranih šuma i obilja vjetra i vode, — vonj, koji opaja poput najboljega vina, stišava misao, širi grudi, pruža čovjeku mir blaženoga gledanja, u kojem se zaboravlja tempo vremena . . . Plitvice su snažan egzotičan opij, koji nam pruža neslućene ekstaze. I najdosadniji čovjek postaje tu pjesnik; heroj salona žudi da zbaci sa sebe svoju put hiperkulturnosti. U ekstazi Plitvica čovjek bi najradije strgao sa sebe haljine i s njima sve što ga veže sa svakidašnjicom i zaronio u tu zdravu lijepu primitivnost, iz koje u ljudski organizam prelazi posebni fluid, koji nas na čas čini bezbrižnima, silnima, slobodnima. Zaokuplja nas neko elizijsko raspoloženje — tako nekako mora biti u raju . . . Bezvremenski mir, vječno blaženstvo.
Obličje plitvičkoga kraja u vječnoj je mijeni. U jesen je to najfantastičnija krajina, što je naša domovina pruža. Šume četinara onda su još tamnije nego ljeti, a na suprotnom brijegu hrastici i bukvici odijevaju se u svoje stajaće carsko ruho — zlato i grimiz. Purpurno bogatstvo okolišnih humaka u modrini jezera izazivlje ljubičaste sjene. U niskom suncu jesenje lišće žari se poput tihog požara, koje neprestano huči, sabirući jeku stotine kaskada. I ta ljepota ostaje samotna i negledana, jer je oficijelna sezona prošla, pa možda u toj nezaboravljenoj slici uživa tek jedan osamljeni putnik . . .
Zima ovamo rano stiže: — već u rujnu hladni vjetrovi zahujaju dolinama. Prvi mrazovi pospu planinske proplanke puderom inja. Svakog jutra taj je bijeli sloj čvršći i kristalniji, a kad se, poslije prve mećave, pahuljasti oblaci razmile, jezerski se kraj sav preobrazi. Beskrajna tišina, koju prekida samo tiho krhanje po koje suhe grane. Vječno mrmorenje vodopada zanijemilo je, sunčani se trak lomi u tisuću vatrenih iskara u ledenim stalaktitima . . . Zaleđena površina jezera postaje srebreno, zasljepljivo zrcalo, omotano velom milijunskih čipaka, poinjelih šuma.
Kažu, da nema nigdje kod nas tako idealnoga terena za zimske sportove. Plitvice bi — vele — mogle postati naš St. Moritz, samo što je još i danas do njih teško zimi doprijeti. A ko se i probije dovde, nema mu tu dugog opstanka. Plitvički hotel ima vrlo malen broj soba, koje se mogu ložiti; njegovo gospodarstvo nije još udešeno za zimsku sezonu. Kapital zimske ljepote plitvičke još leži potpuno mrtav . . .
Posljednje dvije godine, otkako se sistematski počelo raditi kod nas na razvitku turizma, Plitvicama se sprema nova sudbina. Kažu, da je već stavljena na papir velika regulaciona osnova, da su trasirane prostrane automobilske ceste, odabrani tereni, gdje bi narednih godina imali niknuti cijeli zaselci vila. Ali ima i praktičnih duša, koje smišljaju, kako bi se silne plitvičke vode iskoristile za stvaranje električne sile . . .
Sa strepnjom svaki iskreni ljubitelj plitvičkih ljepota očekuje vrijeme ostvarenja pravog moderniziranja Plitvica.
Kao kod restauriranja stare slike, potreban je tu krajnji oprez, mnogo ljubavi i tankoćutnosti za prirodu. Počinjeni grijeh tu se ne može nikada više popraviti.
Najidealnije bi bilo, kad se ne bi nijedna od stotine plitvičkih perspektiva narušila ni jednom novom linijom. Bijela naselja nikad neće moći naknaditi ljepote zelenih sagova planinskih livada, niti može mermer, a još manje beton pojačati grandioznost stupova starih borova. Naidealnije bi bilo, kad bi se to projektirano naselje budućnosti smjestilo tamo u okolici Leskovca, za šumskim paravanom, gdje buka došljaka i šarenilo mondenoga života neće narušavati jezerskog ugođaja. A kao svetogrđe čini se osnova, da se plitvički mlazovi upotrebe za pogon banalnih turbina. Elektrifikacija Savske banovine kroči gigantskim korakom; umni inžinjeri izračunaše već da karlovačka Korana i zagrebačka centrala u savezu s Bujavicom i vjerojatnim iskorišćenjem konjščinske buduće kalorične centrale daju toliko električne energije, da će je biti na pretek za cijelu Savsku banovinu. Zato ostavite plitvičke vode s mirom!... Neka one blaže našu dušu svojim bizarnim koloritom i šapuću dalje svoje tihe pjesme, koje će biti korisnije za ljudstvo, nego da gone glomazne turbinske strojeve. Naposljetku, ima nešto istine i u riječima »Besjede na Gori« : da čovjek ne živi samo o hljebu . . .
Najpreča je potreba Plitvica — dobre ceste. One su preduvjet njihovoga procvata. Dobra cesta preko Slunja može skratiti dosadašnji put za dobar sat, a cesta, koja vodi duž jezera, treba da se čim prije modernizira. Kakva je danas, ona više odmaže, nego što pomaže Plitvicama sa svojim oblacima prašine i svojim uskim zavojima . . .
Jedno je samo pouzdano: ko nije vidio Plitvica i nije pogledao svoj lik u njihovima zrcalima, taj ne može ni shvatiti riječi: »Lijepa naša domovina« . . .


„MEKNITE SE SE GORE, DASE VIDI ZAGORJE...?

TRI LICA HRVATSKOG ZAGORJA

Glavne željezničke linije obilaze ga; ceste su slabo dotjerane za automobilski promet i svijet, koji traži u putovanju zabavu i razonodu, ne zalazi ovamo, — šaroliki reklamni plakati nikoga ne mame. Hrvatsko Zagorje nam je pod nosom, ali ga malo znamo. I ko se jednom usudi zaviriti i malo nadesno od Zaprešića, doživljava neobično otkriće: — saznaje, da to naše Zagorje ima — tri različita lica . . .
Odgoj, koji je uvijek i svagdje suma tradicija, dao nam je u baštinu, da nekako ne možemo gledati Hrvatsko Zagorje bez historijsko-literarnih naočala. Stare, dirljive bajke o trojici praslavenske braće: Čehu, Lehu i Mehu, Šenoine pripovijesti i romani Ljube Gjalskoga, dočaravaju nam uznosita ilirska vremena, Leskovarove sumorne priče o raspadanju propalih dvora, izgradiše u nama fizionomiju Zagorja i njegovog čovjeka, koju čak ni zbilja ne može sasvim izmijeniti.
Bez sumnje ima mnogo opasnosti u takvom idealiziranju kroz historijske naočale, često je to i balast za progres. Ali ne škodi malo se predati takvom idealiziranju i poći na jednu historijsku šetnju kroz Hrvatsko Zagorje. Takva šetnja vraća nas, kontinentalne Hrvate, k samima sebi, vraća nas k narodu
— daje nam da uočimo pregnantno i jasno sve svoje odlike i mane, da upoznamo u Hrvatskom Zagorju naš rasni mikrokozam. Nekadašnja uloga toga hrvatskoga kraja, upoređena sa sadašnjicom, može samo oploditi krcatomu misao, ojačati naš interes za probleme toga našeg najčišćeg hrvatskoga kraja, probleme, koji traže svoje rješenje.
Pokojni Matoš u svojim putopisnim feuilletonima zanosio se još vidljivom patinom baroknoga i bidermajerskog Zagorja. I on ga je gledao na naočale historije. Za njegovu buntovnu naturu i nesmirenu dušu zagorski krajobraz bio je nova Elizijska poljana, gdje se pouzdano nalazi smirenje i blaženstvo okrepe. Jamačno nije slučaj, da je Matoš jedan od svojih ponajboljih essaya napisao o Anti Kovačiću, kreatoru zagorske duše Ivice Kičmanovića i da je izdahnuo držeći kao posljednju lektiru svoga života roman »Na rođenoj grudi« od Gjalskoga.
Baroknu i bidermajersku patinu Zagorja odvihorio je vjetar vremena. Stari dvorovi nestaju, izdanci nekadašnje »zemaljske gospode« izumiru. Neki dvorci dadoše okrilje industrijama novoga vremena, većina ih je razorena, rijetki još stoje u zavjetrini gorostasnih jablanova, čekajući smireno neumitnu sudbinu. Na samom zagorskom pragu, kraj zaprešićkih vrata, u starom gaju, bijeli se dvor J e l a č i ć a. Tihe jele kriju malu kapelicu, obraslu zimzelenom: — raku slavnoga, tragičnog, neshvaćenog bana. U prostranom, samotnom dvoru posljednji odvjetak porodice, banova nećakinja, stara grofica, pobožno čuva porodične relikvije: istočnjačko oružje, što ih je ban dobio na dar od svojih bosanskih prijatelja, uspomene na kreševo kod Podzvizda, diplome, pergamene ceremonioznih, skladnih riječi, a gorkog sadržaja — habsburške darove predvodniku Hrvata. Cijela galerija slika, suvremena reportaža banovih djela. Tužan dvor — kao da iz njega još uvijek struji jeka očajnih banovih monologa . . .
Od starih plemićkih drvenih kurija, nekadašnjih ognjišta narodne misli, hrastovih trijemova, koji su se nekada tresli od snage ilirskih budnica, ostadoše još jedna ili dvije kao model za sabirače kulturno-historijskih spomenika . . . Zagorskim cestama ne jure više ponosne gospoštijske kartice, a ni prozori starih domova ne ječe više od pira vječnih gozbi. Vihor vremena odnio je baroknu i bidermajersku patinu. Gospodsko, plemenitaško Zagorje dotrajalo je svoj feački vijek. Kontemplativna, hedonistička gospoda nisu se umjela prilagoditi diktatu stvarnosti. Kad je propalo kmetstvo, trebalo je pljunuti u šake i latiti se rada, a na to herojstvo plemenita gospoda nisu bila ni spremna ni sposobna. Malo ih je bilo, koji su bili odgojeni da gledaju naprijed.
Vihor je odnio baroknu i bidermajersku patinu, ali Zagorje zato nije ostalo golo. . . Postao je vidan onaj, koji je sol te zemlje, koji se s njom slijepio u jednu nerazorivu vitalnu cjelinu: mukotrpni, anonimni zagorski kmet; ostala je njegova vjera, njegova inspiracija, njegova utjeha — Crna Madona Bistrička — i jedno drvo pod nekadašnjim stubičkim gradom, drvo, koje strancu prolazniku vjerojatno ništa ne kazuje, ali koje je usječeno u pamćenje puka: — ostala je Gubčeva lipa. Barjak nade, koji vječno obnavlja svoje zelenilo . . . Traje ta lipa duže od kamenih burgova. Tvrdi gradovi su se raspali, ili su ih morali pregraditi i restaurirati, kao Trakošćansku divnu idilu,*) jedini magnet u tom kraju za dokone turiste — ali staro stablo seljačkoga predvodnika Matije Gubca još uvijek živi, svake godine tjera nove mladice. Simbol zagorskoga hrvatskog čovjeka . . .
Možda se ni u jednom našem kraju, čak ni u kićenom Srijemu, toliko ne pjeva kao u Zagorju. Bit će da je upravo ova činjenica stvorila ono drugo lice Zagorja i zagorskoga čovjeka, ali koje je jednako prividno kao i slika Zagorja, kad ga gledamo na historijske naočale: veselo, opojeno Zagorje, domaja beskrajnih veselica, vragometnih govorancija, jednom riječi: kraj, koji kao da su naselile samo duše sljedbenika Anakreontovih.
Pjesma se tu ori, ona se leluja iznad humaka, ali poslušajte je samo malo pažljivije ! Ne ječi li u njoj suzdržana tuga nad teškim udesom, ne zvoni li poput molitve za sreću, nije li ona samo melem na ranu, koja uvijek bridi ispod radosti? Pa i u tim slavnim zagorskim napitnicama ima nešto od ceremonioznog korala, pjesme, koja veže u jednu falangu duše u nevolji. Pjesma je tu više izražaj socijalne solidarnosti, nego spontani poskok veseloga srca. Prijateljstvo, sloga, solidarnost u tim napitnicama glavna su sadržina. Sremačka, pustopašna rugalica u zagorskoj popijevci nepoznata je stvar.
Zagorac pije, ali se ne opija. Rijetke su zagorske kmetske kuće otišle na bubanj radi pijanstva; tipovi a la Kozarčev Gjuka Begović u Zagorju ne žive. Zagorac voli piti, ali u društvu, a voli se zavući i u svoju klijet i pijuckati staro vino. Ali Zagorje ne pije od obijesti — možda zato, jer je život u Zagorju težak. Zagorac voli gucnuti, jer vino razbija mrzovolju, očajanje, daje potrebiti eleksir optimizma. Takav je današnji zagorski puk, a vremena »Pinte« davno su prošla; nalazimo ih još samo u romanima . . .
I tako nam se pomalo otkriva pravo lice Hrvatskoga Zagorja i zagorskog čovjeka. I to je zemlja »dolgotjerpjenija«, kako je Tjučev nazvao svoju Rusiju. Krajobraz idile uokviruje pozornicu teške životne patnje, česte oskudice, vječne pečalbe, ali i pozornica kremene vjere, sizifovske izdržljivosti, jasne stvarnosti duha, goleme ljubavi za rođenu grudu. »Zalupani Zagorac« lažna je uvreda za taj svijet. Zagorac je sve prije nego zalupan. Naprotiv — psiha zagorskoga čovjeka možda je bogatija od duša u ostalim našim krajevima. Zagorac je možda neuk, ali od prirode inteligentan. Svakako nije slučaj, da je Zagorje neiscrpan kader naših inteligentnih slojeva. Zagorac je u isto doba i realan mislilac i mali spekulativni filizof svoje vrste. Voli »gruntati« o svim pojavama životnima. Premda je religiozan, ipak je donekle i protestant, principijelni »puntar«. Nije to rezultanta tvrdoglavosti, već diktat dugoga iskustva: — toliko puta se Zagorac opekao u životnoj borbi, da neće uzeti svaku riječ pod gotov groš. On, doduše, ne živi u svili i kadifi, niti mu pečeni vrapci lete u usta, ali je zato ipak nasmijan. Zagorski humor jedan je naš specifikum; malo suh, neerotičan njegov smijeh
ima u sebi trunak trpke ironije. Voli fantazirati, ali njegova je fantazija stvarna, od ovoga svijeta: Zagorci su dali više učenjaka, trudbenika na polju primijenjenoga znanja, nego pjesnika. Samo u jednom osjećaj hrvatskoga Zagorca ne poznaje granica: u ljubavi prema svojem zavičaju.
Nijedan naš čovjek ne drži se tako svoje rođene grude kao Zagorac. Treba u Zagrebu subotom izaći na kolodvor »Sava«, kad se ranžira vlak prema Zagorju i vidjeti one tisuće ljudi, koji se dva puta u sedmici odande odvoze. Sve su to Zagorci, koji preko tjedna rade u Zagrebu, ali nedjelju svoju ne daju, tu ne štede ni napora ni troška: — moraju vidjeti svoje »brege« i svoju »huticu«. U nedjelju po noći vraćaju se u grad, da na teškoj pečalbi skucaju koji dinar za svoje domare. Nerado idu u daleki svijet — Zagorje je od svih naših krajeva davalo najmanji postotak naše emigracije; oni ne vole živjeti izvan domovine. Ta privrženost sirotinskog rodnom kraju, tiha i nesentimentalna, mora svakoga dirnuti.
Zagreb je jedina velika kolonija Zagorja, jer je zacijelo pretežan postotak njegovoga pučanstva porijetlom zgoljni Zagorac. Ali i tu, gdje je on svoj na svojemu, Zagorac je ekskluzivan i drži se na okupu. Tek nedavno je osnovano društvo Zagoraca s plemenitim ciljem, da savjetom i djelom pomažu svoje domare.
Oficijelne turističke agencije ne prave propagande za posjećivanje Zagorja, ali Zagorje — možda više no ijedan naš kraj — prima na godinu desetke tisuća posjetilaca. Ljeti, u subotu i nedjelju, ceste vrve svijetom; idu ti neobični turisti ponajviše apostolskim
prometilom, naime pješice — gomile se slijevaju sa sve četiri strane prema Zlataru, prema Hramu Crne Madone. Bistrica je zapravo zagorska duhovna metropola. Kult Bistričke Bogorodice ništa ne može iskorijeniti, nikakvi modernizmi: on je usađivan u duše desecima naraštaja. Bistrička Majka Božja je ideal srdaca, simbol vjere u »staru pravdu«, ideja, koja pomaže puku podnositi breme života. Drugdje stara hodočasna mjesta ostaju pusta; rat je u mnogima pokolebao vjeru — ali Bistrička Madona je pećina, koju ne mogu srušiti struje novoga vremena. Začudo, svim opisivačima Zagorja taj je momenat izmakao iz vida. Njemački pisac Friedrich Gagern jedini se u svom romanu »Ein Volk« zanio tom pojavom i dao živopisnu sliku bistričkoga proštenja.
Pored Bistrice, Krapina, Stubica i Sutinsko tri su dalja velika narodna zborišta. Što je Bistrica za dušu, ta su lječilišta za tijelo. I tu je put, koji bi i gradskom svijetu morao približiti Zagorje. I gradski, blazirani svijet može tu naći sklonište u skladu sa svojim navikama, a ipak doći u doticaj sa zemljom i ljudima. Intenzivnija turistička eksploatacija Zagorja jamačno bi i ekonomski mnogo pripomogla ovom siromašnom kraju . . .
Ima jedna uzvisina iznad Klanjca, kuda bi svaki naš pravi čovjek, kojemu domovina nije samo na jeziku, barem jedanput u životu morao doći.
Vrijedi popeti se na tu uzvisinu — cijelo Zagorje prostire se pred nama kao na dlanu. U pozadini je klanac (odatle i ime mjestu), kojim vodi stara cesta, nekad jedan od glavnih putova, koji je trojednicu
vezao sa zapadnim svijetom. A pred nama — draga panorama, posijana bijelim naseljima, išarana poljima, livadama i »goricama«, zaštićena sa dviju strana neosvojivim bedemima triju gora. Cestama i brdima trepere crvene i žute pjege, lahor donosi pripjeve melankolične pjesme — cure u šarenim rupcima okapaju vinograde. Sa ceste katkad donese vjetar oblak prašine, ali ni taj nije neugodan, spada nekako u taj okvir. Iz klanca za nama dopire huktanje gorskog potoka i šumska prohladna vlaga. Idila, kakvoj je teško naći premca — slika, koja nas razblažuje, ali ne mirom bezvremenskoga osjećanja, već koja budi u nama obamrle životne impulze, daje radost. . .
Tu negdje s jednoga od ovih brdašaca razblaživao se tom istom slikom, koja se kroz devedeset godina nije ništa promijenila, vrli domorodac, premda austrijski diplomat, Antun Mihanović; tu mu se — kao — i nama danas — spontano oteo uzdah: »Lijepa naša domovina«...
Zaista, kao da su nekim čudom prirode u tu sliku ušla sva obilježja naših krajeva — i plodne ravnice, i veseli vinogradi, mrke gore, a zamagljena nizina tamo prema Zaprešiću na momente kao da stvara čak i slutnje daleke, modre morske pučine . . . Tu osjećamo intenzivnije nego igdje drugdje onaj mistični nerazrešivi vez, koji spaja ljude s njihovom zemljom, ma kakva ona bila, ma i jadna, napaćena, siromašna. U nama se tada javljaju naraštaji predaka, koji su tu zemlju natapali svojim znojem, koji su se njome hranili, tažili žeđu njezinim vodama. Otkriva nam se kristalno jasno pjesnikovo saznanje: »Ja domovinu imam; u srcu svom nosim i brda joj i dol. . .«
Ali za čas se impresija mijenja. Poslije ushita dolazi oštri bodac savjesti: grijesi prema toj rođenoj grudi, grijesi, koje je svaki od nas počinio, javljaju se kao aveti, a kao najveći grijeh osjećamo u tom čudesnom otkriću — nepoznavanje domovine . . . Drevni rimski imperator, kao najbolji put k usavršivanju čovjeka, preporučivao je: »Upoznaj sama sebe!« Moderni čovjek pak mora reći: »Nije dosta upoznati samog sebe, nego treba upoznati i svoju zemlju, jer je i ona ja!« Tek kad nju pravo upoznamo, moći ćemo smireno šapnuti onoj, iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti: 
»Lijepa naša domovina!...«