42 HRVATSKI IZDAVALAČKI BIBLIOGRAFSKI ZAVOD, ZAGREB, 1942. DIVICI MARIJI Zdrava si Marije, zdrav žilju pribili, ki u prsi krije tvoj sinak primili ; na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti. Da nam tvoj sin prosti, moli ga, kraljice sunčene svitlosti, prisvitla Danice; Božja nevistice u trojstvu Božjemu, dobra odvjetnice pri sinku tvojemu. Uzdahu mojemu priklon' uši tvoje, u grihu mojemu gdi cvilim gospoje; neka srce moje vazda želi k tebi, gdi no sveti stoje, da najdem stan sebi. MARKO MARULIĆ JUR NIJEDNA NA SVIT VILA Jur nijedna na svit vila lipotom se već ne slavi, jer je hvale sve skupila vila, ka mi srce travi. Ne će biti, ni je bila, njoj takmena ka se pravi. Lipotom se već ne slavi jur nijedna na svit vila. Vrhu nje je vedra čela vridna ti se kruna vidi od košiće, ku je splela, kojom zlatu ne zavidi; svakomu je radost vela, kad ju. dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi vrhu nje je vedra čela. Obrve su tanke i crne nad crnima nad očima; crne oči kada svrne, človik tugu prem da ima, tuga mu se sva odvrne za veselje koje prima. Nad crnima nad očima obrve su tanke crne. Kako polje premaliti ličca joj se ružom diče, ruža nigdar pri na sviti toli lipa ne izniče. Mladost će se pomamiti, kojano se za njom stiče. Ličca joj se ružom diče kako polje premaliti. Pri rumenih nje je usti' ostao bi kuralj zada; zubići su drobni, gusti, kako biser ki se sklada; slatku ričcu kad izusti, bi rek mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada pri rumenih njeje usti'. Blažen, tko joj bude grlit grlo i vrat bil i gladak; srića ga će prem zagrlit, živiti će život sladak; žarko sunce ne će hrlit, da mu pojde na zapadak. Grlo i vrat bil i gladak, blažen, tko joj bude grlit. Lipo ti joj uztrepeću prsi bilji sniga i mlika, tere oči na nje meću, ki žalosti išću lika, jer ne mogu slatkost veću umisliti do vik vika. Prsi bilji sniga i mlika, lipo ti joj uztrepeću. Prsti joj su tanci, bili, obli, duzi, pravni, prosti, gdi bi zelen venčac vili ali krunu od vridnosti, koga ne bi prehinili, od lefanće da su kosti? Prsti joj su ravni, prosti, obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj, ke su godi, gospodšćina njoj se prosi, meu njimi jer kad hodi, toli lipo kip uznosi, bi rek tančac da izvodi, tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi od svih gospoj, ke su godi. Grihota bi, da se stara ova lipost uzorita, Bože, ki si svim od zgara, čin' da bude stanovita, ne daj, vrime da ju shara do skončan' ja sega svita. Ova lipost uzorita, grihota bi, da se stara. HANIBAL LUČIĆ TAČ LIEPA PASTIRKA VIDITI BI MENI Tač liepa pastirka viditi bi meni, Gdi bosa gažaše po vodi studeni, Da oči lipšu stvar Od nje vik nezriše pod suncem nikadar. I jedno nje pritanko platno, ko peraše, Po vodi tieraše, Ko valov tekućih barzi vir nosače, Ja ki je željami Tuj gledah za čudo stojeći kak kami. Kako me upazi, Iz rike on čas sva stidna izgazi, Pak ide ter se skri Meu dublje zeleno, kladenac gdi no vri,. A jadan ja ostah kak dub u gori, Koga moć vihra sgar na zemlju obori. DINKO RANJINA OBJAVI, DANICE, JASNI ZRAK OBJAVI Objavi, Danice, jasni zrak objavi, čuj tihe vjetriće u ovoj Dubravi; pršat su počeli po lisju zelenu zovući dan bijeli i zoru rumenu. O zvijezdo, najdraži od neba uresu, ukaž' se, ukaži! Raskoše tve gdje su? Žuđena Danice, objav' se, objavi! I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi, sve te oči gledaju i sva srca hlepe, da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve tepe, da nam prije svane dan, blagi dan svečani i žuđen i čekan u ovoj svoj strani. Objavi, Danice, jasni zrak objavi, čuj tihe vjetriće u ovoj Dubravi} pršat su počeli po lisju zelenu zovući dan bijeli i zoru rumenu. IVAN GUNDULIĆ PLANDOVANJA Sladka dušo môm životu, Ah drago ti traviš mene, Kroz zamiernu tvu liepotu I razblude te ljuvene. Milo ti mi 'e bolovati Ugodnome môm nezdravi I svakome pripievati Tko me veza i zatravi. Vi ste, vi ste zamarsili Moju mladost, svietli prami, I u robstvu postavili Zlatnieh žica' verigami. Vi ste krivci, krivci vi ste Me slobode izgubljene, Jer vi sami uloviste Zlatnom mrežom tvardo mene: Vi, đaždeći tiho i blago Varh sniežana biela vrata Utopiste mene drago Sitnom rosom suha zlata: Vi ste kruna zlatni' kosi' Bez prociene slavna dosti, Kôm se diči i ponosi Ćesarica od lieposti. O razbludni svietli vlasi, Moj' gorući prami liepi, O sunčani zraci drazi, S koieh duša ma osliepi: O dubravo ne zelena Neg li od zlata istočnoga, Sladka plato ma ljubljena, Dragi odkupu sarca moga. Pravo e pravo vjerovati, Da ovim zlatom striele svoje Vazda ljubav pomno zlati Kada ranja sarce moje. Od ovoga svietla prama Spletena mu jest tetiva, Od ovoga snuje sama Zastor kiem se zasliepljiva: Od ovoga vlasa zlatna, Od njega su izatkane Meke uze, tanka platna Kojem lieči moje rane. Mâ piesance ne naprieda, Ustavi se, piesni mila, Evo i ti samnom gleda' U pram si se zamarsila. Oba ćemo robovati U srid veza' zlatnieh žica' I sužni se sriećni zvati, Ja rob, a ti robinjica. IVAN BUNIĆ VUČIĆEVIĆ PASTIRNICA Ne b' zvizda danica još zabelila, nit svitla zornica zarumenila, da pastiri ustaju: skup se zazivaju: haj pomoz Bože! na polje zrenimo ovce i koze! Veselo pojdoše z blagom vrviti, z dipljami igrajuć sunce slaviti, oh da si blaženo: od Boga stvoreno: vsim na veselje! Ti daješ pravu kripost i živlenje. Na lipu čistinu kad bihu zašli milahne ovčice sito napasti, kozlići preskakujuć: grmlje ogrizujuć: pojdu prihajat, hladnomu studencu blago napajat. Pastir pastiricu k sebi zaziva, v družbi povojlnoj hlada uživa, nasladno kušujući: drago obimljući: za radovanje, oh kakvo lipo biva dugovanje! V grmju zelenom druga dvojica, mesto ziskiva, gdi raste rožica, na notu pofućkuje: v strunu udaruje: za radovanje, oh kakvo lipo biva dugovanje! Ostala družina kak srića zgodi, s pastiricom mladom vrime sprovodi, gdi jedan ne vtegne: drugi pak privrne: za radovanje, Oh kakvo lipo biva dugovanje! Jur sunce med gore zapalo biše, veselo proti domu povrnuj’ se, dva na dva pjevajući: friško skakujući: takvo živlenje ne daje turobnosti, nit trplenje. FRAN KRSTO FRANKOPAN DANICI RANJENOJ OD PČELE Gizdava vila Danica, ka je cviet rajskieh diklica, pristupi jednom vesela za vidjet mladieh roj pčela. Tu čiem u mnogoj slobodi mlada među nje dohodi, rani je pčela, kâ scieni nje lice za cviet ljuveni. Udarac male te rane smete nje dike sunčane: uze lier bieli nje lica sliku rumenieh ružica, a biser grozni nizdoli perivoj lica nje poli. Zagorko, ki sviet nemio cieć neba bješe pustio, pazeći gorke nje suze, besjedit ovo njoj uze: »Danice, poznaj sadara svjetovna ljubav kô vara. Pčelici, kâ ti vaj daje, svjetovna ljubav slična je; er kako pčela med hrani nu dava boles kad rani, i ljubav nosi zadosti slas mâlu s mnogom gorkosti. Znaj, svaka rados od svieta ko ljetna zviezda prolieta i po svôj taštoj naravi za sobom žalos ostavi. Sama je ljubav od nebi kâ nejma boles u sebi i sred istinieh razbluda dava sve slasti bez truda«. IGNJAT ĐORĐIĆ VINOBERA U ZELENOJ MOLBICE DOLINI, PRIKAZANA VILAM SAMOBORSKIM O zelena gorice Molbice, lipa ugodna, tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna; ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila: ti si dobrim vinom i sadom rodna. U tebi je bašćica, grančica kitna, zelena, a po sridi travica, ljubica šumskog plemena; oko tebe loza vita i gorica kano kita, po tebi se diva šetka ljubljena. Amo šumski mladići, ditići hode veseli, š njima hitrih snašicâ, Nimficâ kolo bit želi; ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa, Pan pribira svirku — »Hop!« Satir veli. U kolu je Milica, Ljubica, sestrice mile, izvan kola Danica, Ančica i druge vile; tu Milica pismu piva, a Ljubica njoj odpiva, Nimfe igru pismom uredno dile. Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest parduša: u ruci mu dvojnica kupica sladkoga kusa, na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac, kite kola grozdi lipog mirisa. Pored Nimfâ prolazi, njeg pazi sestra vesela, slide Bake vijane, pijane, strumavog čela, Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju: to gledaju vile, gledaju sela. O zelena dolino, planino, lipa si dosti, ti si kratke prilika, ti slika svita radosti. S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše! O Molbice, s Bogom, raju mladosti! MATIJA PETAR KATANČIĆ HRVATSKA DOMOVINA Lijepa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave djedovino, Da bi vazda časna bila! Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina, Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Teci, Savo hitra, teci, Nit' ti Dunaj silu gubi, Kud li šumiš, svijetu reci, Da svog doma Hrvat ljubi, Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrastje bura vije, Dok mu mrtve grob sakrije, Dok mu živo srce bije! ANTUN MIHANOV1Ć LEPA ANKA Ala je lepa naša Anka! Da l' je istina? da l' je san? Tresu se bor i jela tanka, Zavidjajuć joj struk tanan. U lugu sladki sbor slavuljah Šuti nje čujuć sladji glas; Nad njome trepti roj metuljah Mnijuć, da je cvetak nje obraz. U vrtlju s’ dive krasne ruže, Gledeć taj licah, ustah raj; Hitri ju hladci grleć kruže, Da ju odvedu u svoj gaj. Niz stěnu prska, u dol skače Brže i brže vodopad, Gdě, igrajuć se, prst namače; Da ga poljubi, nosi hlad. Tako sve čezne da ju prati I grli, ljubeć nježni slěd; Samo ja moram ovdě stati, Gdě me začara nje pogled. STANKO VRAZ MRTVA LJUBAV Gdje ću tebe, o ljubavi moja, Sad zakopat, kad si izdahnula? U mom srcu nije ti pokoja, Jer si pokoj sav mu razmetnula. Da te legnem u zemljicu crnu, U zemljici ti ne bi sagnjila, Zemska vila dragocjenost tvoju U kamenje predrago bi zbila. Da te spustim u duboko more, U moru se ne bi rastopila, Morska vila dragocjenost tvoju U biser bi predragi salila. Pak bi došli ljudi blagohlepni, Iz zemlje bi tebe iskopali, Iz mora bi tebe izvadili I po svijetu svuda rasprodali. A ti idi, nek te uzdisaji K nebu dignu, tamo zvijezdom budi, Tamo meni žalosnome sjaji, Tamo ne će dostignut te ljudi! PETAR PRERADOVIĆ PJESMA SUNCU Sjaj mi, sunce, domovini slatkoj, oj preslatkoj, miloj domovini, da s' nagledam njena divnog čara! Al ti ne sjaš, sunce, da je krasiš, kroz krasotu njenu da me tješiš, što robuje tuđinu grješnica, što nepravdu tuđu svojom prozva! Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev, da pokažeš čovjeku propalom, njemu jednom razumnom da kažeš od toliko Božijeh stvorova, da života nejma bez slobode, da kreposti nejma bez slobode, da ljeposti bez slobode nejma i ti, sunce, sjaješ neumorno, kroz toliko stoljeća već sjaješ bez promjene od zore do mraka, bez promjene iz dana u drugi, da jedinu slobodu proglasiš, pa tko te je, sunce, do sad čuo, kad li će te čitav svijet čuti? Al jedine oj blage utjehe, Što si, sunce, toliko ustrajno! Šta ja ne ću, da ugledat možeš, da mi dom moj slobodu doživi! Od mene će otpuh praška biti, al u grobu rastvoreni prašak za slobodu razigrat se hoće ... LUKA BOTIĆ NA POKLADE Bje pokladno jutro, još pamtim i sad, Kroz prozore sunašce sjalo. Na postelji kraj mene sinak mlad, Ah blijedo djetešce malo! Tu sjedi uza me, sunčani sjaj Ožario kosicu plavu, Maličak me gladi, šapće »aj!« — Na prsi mi sklonuo glavu. Maličak vreba, da li još spim, Za bradu me ručicom hvata, Pa glasićem slabašnim drhtavim Na uho mi šapće: »tata!« I digoh se služit svagdanji kruh, Moj sinčić u postelji sjedi, Još mahnu mi: »Zbogom!« Na poso me gluh Taj blijedi obrazić slijedi. I vratih se kući — i prokleh taj dan... Vrh čela uvelo cvijeće, Moj sinčić je snivao vječni san Međ četiri mrtvačke svijeće. Na blijedih usnicah smiješka još gle! Još ima u očicah žara! Ja poljubih sinka — ah propalo sve! Tek svijeća me titrajuć vara. Ja poljubih sinka, samrtni led Grozotom dušu mi trese. I budem ledom, al’ u srcu zlijed Sve paklene budila bijese. Bje pokladni dan, — uz svirala glas Svud pjana rulja jujuče; Ja klečah uz sinka u taj čas, I plakah i srce mi puče. Pa dođe pop i dignuo krst, Zaklopiše škrinju nad sinom, U škrinju zabiše klinac čvrst I srce mi probiše klinom. Poletiše konji u brzi kas, Već milo mi odniješe dijete, Poletiše kola u taj čas — Prek srca mi mojega lete. Ej vrti se, krabuljo, veselo sad! Po svijetu piruje đavo! A sklopljenih ruku sinak mlad U crnoj zemljici spavo. Na poklade krvav obli me znoj, Da, užasna bješe to gluma: Ni u snu mi ne daj tog, Bože moj! I kroz san bih sišao s uma. AUGUST ŠENOA KOD SOLFERINA Dovojevah! — Suđene mi evo! — Tuđu zemlju mlađa krvca kvasi, Mladu vijeku luč se evo gasi; Zbogom, dome! Zbogom, rode moj! Rana žari, čekićâ i reže — Bih li plako, Bože, bih li pjevo? Čujem evo, evo zadnji čas: Mučeniku bliži mi se spas! Vruć je danak, ljut je bio boj, Mnogi bratac, mnogi dušman leže, Brat i dušman, jedan kraj drugog; Prehujala, pregrmila bura, Dovriskao »en avant!« i »hurra!« Jednim, drugim sad već sudi Bog, Rana žari, čekićâ i reže — Aj! Gle onog, što me oborio! Pavši sam ga s zemljom sastavio, Te preživjeh ubojicu svog. Mili Bože, što bijasmo krivi Jedan drugom, da ko lavi ljuti Srnusmo se s glasa ukinuti!? Na krajini moja zipka stala, Franceska je njemu život dala, A Talija obadvama — grob. Možda tamo na obali Seine I za njime mlado srce vene, Možda strepeć zlu mu sluti kob. Oj, a moja ostarjela mati Moli Boga, da joj sinka vrati; A mi evo mrtve braće zglob. — Što nas ponije sa milog ognjišta? Što nas skobi sred krvna bojišta? Koji rodu s naše smrti prid? — Bože, Bože, ako jesi, gdje si? U to zvijezda na nebu zakrijesi, Mučenika prenije smrti brid. LAVOSLAV VUKELIĆ POKUPKINJI Mili Bože, liepoga mi čeda! Lice gladko — pisao bi po njem, Grudi rajskim dižu blagovonjem, Puste oči — blažen, tko ih gleda! Pokupkinjo zorna, kad te pazim, gdje si Uznosita takva domu na triem stala, Mudru glavu sjajnim suncem prevezala, Što će meni ono sunce na nebesih, Kad ne mogu s ovim da se jednim minem. Od kojeg se topim i opeta stinem?! ANDRIJA PALMOV1Ć TRI ČAŠE Opet mi je došla moja tuga stara, Da se opet sa mnom malko razgovara. Ona meni veli: »Zdravo, moj brajane, Kako li mi živiš, kako traješ dane?« A ja njojzi kažem: — S tobom kojekako, Ali kad sam samac zlo i naopako! Tebi mogu reći, što mi tišti grudi, Govorim li ljudem, ne vjeruju ljudi! Jedina si ti mi, što me slušaš lijepo, Sjedni zato k meni, ogrli me lijepo! Da nam bude ljepše, evo do tri čaše, Ispit ćemo skupa sve u zdravlje naše. Prva mi je čaša puna starog vina, Imam ga već davno s groba materina. U toj drugoj čaši — to je vino mlade, Iza mrtve drage, al je zato slađe. A u trećoj mi je ponajljepše boje, To je vrela krvca domovine moje. Pokušaj der samo, kako blaži grudi, Čovjek pije, pije, dokle — ne poludi. Ali zašto dršćeš, što li ti je sada, Te za čašom čaša na zemlju ti pada? Nisam znao, da ćeš tako luda biti Pa mi čaše razbit! Što ću sada piti? — Ali kada reče nakon stanke duge: »Ne brini se za to, donijet ću ti druge, Sve tri pune suza, otrova i žuči, Kad ih samo nagneš, srce će ti pući?« I već na prag stara stupi s jednom nogom: — Vrati mi se skoro! — »Hoću, dušo, s Bogom!« AUGUST HARAMBAŠIĆ JA MIŠLJAH Ja mišljah: evo proljetna je šuma, Što okuplja me peludom i cvijećem, Gdje samo šapat bijelih vila srećem I ptice, što se igraju sred druma, Ja mišljah: evo pod nebesa lijećem U pjesmi srca — u okrepi uma! Ja mišljah: evo otvori se nebo I anđeo pred me došo je i veli: No i tebe smo, gle, u raj izveli, Pa grij se za sve, što si dosle zebo, Veseli se, veseli se, veseli! ...Ja mišljah: eto otvori se nebo! I htjedoh reći Bogu ili komu, Što raskidano srce moje znade: Produži čas moj, živjet mi valjade, — Sav raj u oku preliva se momu, I ne tjeraj me, gdje mi noga stade Jedamput jedva na prag raju tvomu! Ja mišljah tako... nu ja ne znam kako, Tek sudba hoće da začara šumu: I sve je kamen — cvijet i ptić na drumu. Al' idol dragi sve se nježi lako I smiješkom tepa i srcu i umu — Ja gledim u nj i ne smijem da bih plako! SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ KOD KUĆE Duša moja čaroban je kraj, Gdje jablan čuva gnijezda plemića, Gdje vjetar nosi lipe miris žut I blage pjesme predvečernji sjaj. Polje, žubor, brežuljak i gaj Od tajne boli ko da vječno pate, Jer tu se rodi Kovačić i Gaj, Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj I krvav uzdisaj. Propali dvori — ko mjesec po danu! Stid ih, što ih ostavio sin Oršića hrabrih, starih Keglevića, A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin Ceri se Jevrejin! Duša naša zagorski je kraj, Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom Uz pjesmu tica, kosaca i zvona. O, monotona naša zvona bona, Kroz vaše psalme šapće vasiona: Harum — farum — larum — hedervarum — Reliquiae reliquiarum! ANTUN GUSTAV MATOŠ LOZA ŽUTI Loza žuti, grozdja već ni, nikoga steza ne vodi, tužen je kraj, tihi je gaj, jesen po cestah sad hodi. Grozdja već ni, ali zreli kaplja, kaj v kmici se skriva. Sunce bu v njoj, v kapljici toj, smeh i popevka bu živa. Lepo je to: more li gdo sunca i radosti zbrati i onda vse, kak loze te, drugom žalosnomu dati. DRAGUTIN DOMJANIĆ JUTRO Svitaše. Još bi tama u lugu. Pan se ukaza s omašnim mijehom; On stupi na čistac pod jasiku tanku I tu se oglasi smijehom. Plahe su sjene došle iz tame I plesat stale na zelenoj travi. Bile su divlje plavojke nimfe S btjelimi vijenci na glavi... A svitaše jutro. Rosa je pala, Pa se u krupnih kapljah blista. Sja jutarnja zvijezda. Drhće i trepti Jasika širokog lista. Pod jasikom ljupko žamore dude I igra kolo naoko Pana. A šumi lug — to ide vjetar O prvom osvitu dana... VLADIMIR VIDRIĆ MENUET BOCCHERINI Dvoranam sjajnim Boccadoro kuće odzvanjale su frule i violini u mekom skladu, strastveno i vruće: oh, slatki moj menuet Boccherini! Bila si nježna s čipkam' u bjelini, vireći na me kroz lepezno pruće, a noške tvoje plesnoj u vještini brzahu — budeć u srcu čeznuće. Držeći smjerno šešir na tri kuta, sa onom bielom vlasuljom na glavi, ručice tvoje ljubljah mnogo puta — dok ozdol nujne frule i violini spajahu naše duše u ljubavi: O, slatki moj menuet Boccherini! MILAN BEGOVIĆ GALIJOTOVA PESAN Pokle su me prikovali zlizane za ove daski, Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki. Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko prebolela? More, more sinje! Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu, Videl nis’ bora va šume, ni na nebe sunce žarko. Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo? More, more sinje! Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu. Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići, Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku! More, more sinje! Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte! Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se, Pak će onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju, More, more sinje! Muklo ćeš mi pesan pevat: »Utoplt ću brod prokleti; Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena; Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo: Trajna, nina, nena!« — VLADIMIR NAZOR DVIJE DUŠE Kô dvoje umornih, starih jedno se uz drugo stisli, i sjede — tihi i sami u davne utonuvši misli. Odajom kroči vrijeme, teški mu prolaze čaši, sumrak sve jače pada i svijetlo se danje gasi... Na zidu vise portreti, slike čudne i stare: To mrtva gledaju lica na život i njegove čare. A samotnog, davnog iz kuta s prašnoga fortepiana vedra i vesela pjesma minulih javlja se dana... I odajom zamnije šapat kô jesenji vjetar kad duše — to jezikom govore svojim dvije umorne, stare duše... MIHOVIL NIKOLIĆ MATI Preko devet gora, dolina i brda, usred sela b'jedna, koliba je stara, a u izbi ima stan sirota jedna. Nije dugo išla stazom žića, ipak b'jele nosi prame... Sveti, mili Bože, što joj mladost ote? Vječna miso na me. Svi se snovi njeni, sve se želje njene oko mene kreću. Nema sudbe svoje, sa mnom d'jeli moju nesreću i sreću. Ja sam duša njena. Pa da sve me progna, znam, da ona ne bi; da me sv’jet ko izmet baci, ona plačuć svila bi me k sebi. I da nebo na me rasrđeno pusti grom i munju b' jesnu, ustala bi ona i pod munju, slabu podmetnula desnu. Ah, ja n’jesam sam i lako život snosim, dokle sa mnom pati preko devet gora sirotica jedna: draga moja mati. ISIDOR POLJAK MOJA MAJKA Iznemogla i stara, pošla je moja mati U sumornome redu sinjih kukavica Životom, što se vrti ispred sunca zlatih U oblak žarkog pijeska, crn od mrtvih ptica. Po njenom blijedom čelu krvav znoj je pao I slomila joj tijelo bijeda gorka i oštra: Pogrbljena, sa štapom, dolazi mi kao Prosjakinja pred crkvom il' na porti kloštra. I plaču njene stare materinske oči, Od posla ugasle i pune blijedog straha: Po crkvama je pošla ljubit svete moći, U nijeme ozbiljnosti crkvenoga praha. Za sreću ona ne zna... Pa što moli tako? O, uvijek boji se za nesrećnog svog sina, Da ne dođe med crne proklete, u pako, Gdje ne vidi se svijetlo s nebeskih visina. I odmah poslije toga njene suhe ruke Na brojanici broje brige ubogara, A stisnute joj usne, žedne od gorke muke, Za sebe vape samo smrt od tih oltara. I pružit će se — sve se bojim — jednog dana Na krevetu to malo, sirotinjsko tijelo, Izubijano, puno udara i rana, A njeno čelo bit će bijelo, tako bijelo. O Bože, spremi za nju u raju toplo mjesto, Jer mnogo je, mnogo zebla i lomila se jako. Jer nitko na svijetu nije tako često Od jada zaplakao, patio se tako! Njen život bješe jedno samo grko more U kraju pustinjskom — oh, mrtvo more plača! Za njenim čudnim djetetom joj noge gore Posrtajući preko trnjaka i drača. O izgubljeni sine! Ide tvoja mati I prti se u redu zamišljenih lica Na vjetru, što se vrti ispred sunca zlatih U oblak žarkog pijeska, crn od mrtvih ptica. LJUBO WIESNER CRN-BEL Crn-bel... crn-bel... V trsju popeva, Grozdje dozreva... Crn-bel... Dok večer se zmrači, On pesmo zavlači, Drago, starinsko, Veselo vinsko: Crn-bel... crn-bel... Jesensko to pesmo Mi čuli vre jesmo Tri večeri tu.., Crn-bel... I znamo, da leto Otišlo je, eto — Baš kakti vu snu... Crn-bel... crn-bel.. FRAN GALOVIĆ LUTANJE SAMOĆOM U lišću šušnu šum. Dah svježine rane Prošo je kroz šumu... Klanjaju se grane. Pjesma tica, iz sna, javi se i minu Izmed ozarenih debla u dubinu. I ćutanje... Tek iz dubokoga loga, Zagasitim glasom zalutala roga, Kukavica, skrita, negdje pita... Što je Očaralo vlažni hlad i svijetle hvoje? Zaboraviv na me, moje srce luta Mekom mahovinom, šutnjom šumskog puta, Pa ga krilo tice koji čas ponese U svodove grana priklonjenih, gdje se Magleno u lišću tišina svjetluca... Život šume struji zamišljen, i kuca U mom srcu. Sam sam ...A sreća, bez cilja, Pada na sag mek i zelen šumskog bilja. ZVONKO MILKOVIĆ SVOJOJ DJECI Visine, visine, visine — — — — Bilijun jedinica mjere U svakome smjeru: Visine, duljine, daljine — U vječnost, Iščezava s Gaorisankarom zemlja I nestaju vjekovi, nestaju svjetovi, Jer sve je u vječnome skladu Svemogućeg. Suzdržavam dah i munjevito Proživljujem naslućen svijet: Ljepote i sreće i blaženstva, Topline i slasti Svemogućeg U vječnosti. U milju se božjem rasplinjujem I ne vidim ništa: ni zlobe, ni mržnje, Ni straha, ni blještavih kruna — U vječnosti sve je maleno. Pa — klikći i raduj se, Razbuktala dušo — — — — Visine, duljine, daljine U vječnosti Svemogućeg, Sirotice moje — — — — MILE BUDAK TIŠINA Na zidu visi ura stara. U sobi mir. U sobi mrak. Tek tamo negdje, kraj orma. Po podu pada žuti trak. Na stalku note kraj pianina. Sa tamnih slika odsjev drag. U sobi mir. I dah violina U naša srca lije trag. Tu često škripe daske poda. Na sagovima umor sni. Po sobi kanda netko hoda: Zar to su sretni, blagi sni? Sa sofe miris od parfema, U meki jastuk žudi san. U čaši suha krizantema, Kroz prozor viri jorgovan. Na zidu visi ura stara. U sobi mir. U sobi mrak. Tek tamo negdje, kraj ormara, Ne pada više žuti trak. NIKOLA POLIĆ SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mladi I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama. — O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede, i lovora, i darova. I znaj, da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno, i kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten, i nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga, i nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama, i sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća, koja lutaju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima pa nek sam dah u plamenu kad nisam krik sa krovova. O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom, koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam, - (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad! TIN UJEVIĆ SMRT I smrt će biti sasma nešto ljudsko Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve i hropti i smalaksava i stenje i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac. I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso i podižu se kao kad se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade. Mati će živinski kriknuti otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ MRTVE SESTRICE Dv'je su mi sestrice umrle. Već davno; u proljeće kasno. Plave sestrice dv'je. (Znam, da je mati plakala: »Smrt mi je uzela sve!«) A ja sam šutio; znao sam, da ću ih opet sresti u nekom svijetu novome na nekoj novoj cesti. I bit ću, možda, divlji grm na livadi onog svijeta, al znam, da će kraj mene cvjetati dva modra, malena cvijeta. GUSTAV KRKLEC MOJ OTAC I JA Kad otac moj i ja pođemo u šumu, na šetnju, sve je oko nas svečano i tiho, ko da će svaki čas zasvirati orgulje sakrite negdje u lišću. Moj otac malo pognut, na šljunku stane i sluša: pjeva ptica; pjeva negdje visoko na vrhu grane u velikoj tišini, gdje leptir gore i dolje pleše u modrini. Pa ćutim, ja i moj otac mi smo jedno i ko da nevidljive cijevi toče krv iz njegova tijela u moje i kao da čujem klokotanje naše krvi među zelenilom. I tako mi je teško, kada znam: svaki korak njegov vodi ga sve bliže tami, a svaki korak moj sve bliže me životu vodi, pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice, dok tako hodamo šumom sami, jedan uzbrdice, drugi nizbrdice. Pa kao dva dobra druga na rastanku koracamo šljunkom i sve je oko nas svečano i tiho, ko da će svaki čas zasvirati orgulje sakrite negdje u lišću. VJEKOSLAV MAJER PJESNIK I LJETO Spusti, ljeto, svoju punu granu nad moj život, zrelo zamiriši, sav ću zasjat od te drage vijesti, od obilja postati još tiši. Pa ću reći: mirno vode teku, prepuno je srce blagih riječi, iz dubine toplije mi krvi glas slobodan pomirenja ječi. Pa ću reći: to je sito doba, kad se treba sjetit tuđe boli, k svomu stolu pozvat siromaha, povit ranu, koja melem moli. Pa ću reći: dalek oblak plovi, kažite mi metu, tajne moći! Gdje je davna ljubav? luka spasa? Još su dugi puti, valja poći. LUKA PERKOVIĆ BALADA O TOUNJČICI Još opanci i suknja na lišću leže. Po njima pauci svilene niti predu, A ovce strminom bježe U neredu. Krik je razbio plavi prozor rijeke. Zvijezde su zapalile svijeće. Ćuk, čuvar šume daleke, Sad virove oblijeće. Vraćene ovce ko srušeno brdo snijega Na putu stoje, Dršćuć ko da se udarca boje Zbog bijega. Samo Blaga bijelom glavom maše. Zvoni klepka, tužnu priču širi. Iz staje hladna sumnja viri: Zar nema više pastirice naše? Mrtva leži mala djevojčica Na mokrom dlanu kamena. Slap, što joj pada preko ramena, Kao da šumi: Tounjčica, Tounjčica. I kao da biser u grob baca, Što se dubok crni, Tužan kao da mjesec moli: Dragi, svijetla trni. VLADO VLAISAVLJEVIĆ OBLAK U predvečerje iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I svak je išo svojim putem, Za vlašću, zlatom il za hljebom, A on — krvareći ljepotu — Svojim nebom. I plovio je sve to više, Ko da se kani dić do Boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga. DOBRIŠA CESARIĆ RUKE Umorne ruke moje, kako ste suhe i žute — umorne! Stavljam vas tiho kraj sebe na tople jastuke svoje, da se odmorite. A tko će vas da odmori? Vi ste umorne vječno. Ko vodeno cvijeće hlapite, kad ga iz vode iščupaju mlada uz tihu obalu riječnu. Zalud vas jastuci mole, zalud vas tako vole, vaša je ljubav mrtva, nju su pokopali davno. Pa ipak, uboge moje, nikoga do vas nemam — do boli! Topim vas dahom svojim, na mlado sunce vas nosim, al vi ste jednake uvijek — uvijek ste tužnije, tanje, malene, male moje! I jesen kad već dođe, i proljeće kada požuti rano, ja sveđ vas ludo molim i suzama vas pitam: za kim ste žalosne tako, za kim venete tako, uboge ruke moje? Ali vi ne ćete reći!. Šutite, uvijek šutite nujne; pa i ja onda zašutim i stisnem se bliže k vama, a za kućom netko prođe i lišće padati stane — i svuda, svuda je tama ... ĐURO SUDETA RUKE BOLESNOG MLADIĆA Koliko krvi ima u svijetu, a one su tako blijede. Koliko snage u pokretu i letu, a one se skrivaju od vlastite bijede. Koliko žena, što bi ih mogle milovati, a one znadu samo samoću sotonskih sati, O beskraj nježnih grudi, na kojim bi mogle cvasti, a tako u prazninu, bez moći, moraju pasti. Za pravdu bi se digle u zanosu bune, al dignu se do očiju što su suza pune. Bezbroju bijednika utjehu bi dale, Al su tako slabe, te ruke dotrajale. I venu, kao cvjetovi, u sjeni kuće tmaste, i svaki čas ih pije smrću koja raste. Postaju tajanstvenije, sve bljeđe i sve tanje, al oči su sve sjajnije, i sve ljepše sanje. FRANO ALFIREVIĆ POD UČKUN Pod Učkun kućice bele miće, kot suzice vele. Beli zidići, črjeni krovići, na keh vrapčići kantaju. Mići dolčići, još manje lešice, na keh ženice kopaju. Cestice bele, tanki putići, po keh se vozići pejaju, i jedna mića, uska rečica, pul ke se dečica igraju. Na sunce se kućice griju, na turne urice biju. DRAGO GERVAIS BALADA O ZAKLANIM OVCAMA Pastiricu blijedog lika, niz obronak, u svitanje. Goni dvanaest ovaca, mekih runa, U grad sneni na prodaju sitom mesaru. (Na čelu im ovan vitorog). Eno ih, gle! bez bojazni uđoše, Bezazleno, u povorci, jedna za drugom, U dvorište gradske klaonice: Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute. Mesarski ih pomoćnici, šutljivo, Odvukoše kao kurjaci: Nijedna se više natrag ne vrati. Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu. Okrutne ruke snažno svaku obore: Bez opiranja, pritisnuta koljenom, Dočeka ona smrt od noža, u krvi. Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom. Ugasle oči; — runo krvlju polito; — noge slomljena. Javlja se sunce za obronkom. — Na povratku Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje. Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ APOLON Ne volim ludu huku vjetra, ni razuzdano pjanstvo Baccha, drag mi je blagi život glazbe, dan tih bez srdžbe i bez straha, sanjiv pod nebom bez oluje, što sluša ševe i slavuje. Moja je lira mila, nježna, u čast ljepote samo zvoni, dušama, što je sretnu čuju, blažeć sav jad sa srca goni, a kad joj žica podrhtava, život im ljepši dočarava. Na me su kivni svi satiri, zavidne duše, zli svirači, otrovna srca, što sve hine, ljubavi podli otimači, pa se u ljutoj mržnji pate i bol i san prostotom blate. OLINKO DELORKO KONJ Ni kralj ne hodi tako ponosito, I plašč mu gizdav ni ko tvoj je rep. Ko tvoje grive nima cura kito, I tan'c ni ju ko tvoj tan'c lep. Kâ ima tako nogo vilovito? Kâ tako slatko zna svoj prignit vrat? Ni junaka ki tako silovito Gre z vriskôm besném i veselém v rat! Gdo z vihrôm more ko ti gromovito Naganjat se, dok kreše ognje strel V oblaku praha trdo ti kopito? I kada staneš v's od pene bel, Pokriva tvoje telo ponosito Srebrni plašč tkan zlatom raskošito. IVAN GORAN KOVAČIĆ