PRVI STIHOVI Uzmite, taj cvijetak nikada ne vene, To je krasni cvijetak uspomene, Na kojoj se može glodat dosti, Još joj nisu oglodane kosti! Uspomene, to je posno jelo ... Učinite dakle dobro djelo, Sjetite se mene, kad Vam bude fad I ako me bace u fatalni hlad. Posvetite miso koju prijatelju svome Pa će proći boli, a u srcu mome Uspomena ova nek nam srca spaja, Da premosti more, koje nas razdvaja. U toj uspomeni ja ću blažji živjet, Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet! Zagreb u ožujku 1889. Savremenik 1923. HRASTOVAčKI NOKTURNO Kaj da počmem, moja draga mati, Smrt i belek -to je sinek tvoj. Strelili su mene Smiljke zlati · Prami, Smiljka -to je betek moj! Već je zorja, a ja nemrem spati, Po hiži me hinca mislih črni roj, Kokoliček već kriči za vrati: Hajči Smiljček, hajči picek moj! Novo Iverje 1900. SERENADA Ja te volim, jer si ti fantasta Ko žuta Luna i stara gitara, Ko slatka nježnost slavujeve pjesme, Što majsko veče bojom tuge šara. Ja te volim, jer si ko zvijezda: Visoko -sama, i suze jer tvoje, Što krišom plačeš, ko kajanje truju I moje budne, mučne noći moje. Ja te volim, jer si ljubav Zemlje, Iz koje niknuh, Hrvatice draga: Ko Bogomajka na Kamenih Vratih, Što dušom sija, kada preko praga Gričkog bruji mračni Angelus. Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. -Jer si Mi draga, dušo, ko nada, što vara, Ko sjetne pjesme i sjene, što veze - Ta žuta Luna i gitara stara. Savremenik 1906. BALADA Kad je vidjeh prvi put Propalu senjoru, Reče mi: -Gle cigana! Došo je u horu. Bit će slatko sunce i život ko voće, Našla sam pajdaša, kakvog srce hoće! - Dolores, slatka Dolores! Odmah složno spandjamo Naše avantire, Živući od bezbrige Ko od sinekire. Najljepša je bila drevnom u Latenu, Zbog nje razbih tikvu engleskom kretenu - Dolores, divna Dolores! Služila je ko model Mjesto mene para, Jer se garson stari Bog Za bojema stara Ko za poljski ljiljan i vrapca u zraku. Zašto me, Dolores, ostavi u mraku Dolores, zašto, Dolores? Jednom reče: -Dosta je, Sila sam te, Stari. Komedije ne treba, Novine, žandari! Padoh, pošto reče, i roptah ko gubav, Kao Joba ubi otrovna me ljubav, Dolores, divna Dolores! Prodju dve-tri godine Kao tri filistra, Nadjem vam u novinah, Slavnog uz ministra, Nju. U krvi. Noću. Ko janje: Dolores! Zaklao ju švaljer. Sumnjivac. O mores! Dolores, zašto, Dolores! Vidim ju -ko prvi put! - Oči -dva smaragda, Takove ljepotice Nije gledo Bagdad, Nije imo Lovlas, ni Huan, ni Paris! Proklet bio -proket tvoj ubijca Pariz - Dolores, divna Dolores! Ljubav bol je najveća, Prosti, ah, oprosti: Ja sam krivac najveći, Ako tvoje kosti Rastrgane plaču u ledu špitalja, Mjesto da ih maze ruke tvoga kralja - Dolores, Dolores, Dolores! Koledar ćirilo-metodskih zidara 1906. ZVONO Ovo zvono, što ko titan stenje Pod tudjim nebom, mene sjeća sada Drugog zvona, kad u psalmu kobi Nad mizerijom rodjenog mi grada. Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu, što sad s tobom trpi, crna jedra! Udari me klatnom usred grudi, Nek pukne srce, neka prsnu njedra! Tiho ... Zvono ćuti ... Misli žderu ... O, kako tišti kajanje u veče! Tama ... Sam sam ... Samac u tudjini! Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče ... Glupost! Slabi živci! Pregni, miso, I digni snagom uma volju bonu, Budi vihor, bura, truba, buna I orluj s gromovima, slična zvonu! Hrv. Pravo 1906. UTJEHA KOSE Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvieća, Na visokom odru, agoniji svieća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući, da su tamne oči jasne, Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: -Miruj! U smrti se sniva. Savremenik 1906. JEDNOJ I JEDINOJ O, ti si sreća, ti si muzika, Dušom mi tvojom zvoni duša sva, Ti si moj mir i crna zjenica, Ti si moj ponos, tužna zvjezdica Na kapi moje mudre ludosti, Što draži bika školske mudrosti. U sjeni tvojoj cvatu moji sni, Seleno sjetna tisih večeri! Ti si moj tamjan, kalež, molitva, Ti si mi sunce, te mi život sja Od svjetla tvoga kao rosica, Kad jutrom suzi: -Zdravo, Zorica! O, ti si uzdah, suza, arija, Sutona pustih Zdrava Marija, Ti si Helena, Psiha, Venera, Lasta i bršljan moga pendžera, Gdje gledam rujne ruže mladosti, Kad dišu pelin tužnih radosti. O, dodji, pridji, dobra dušice, Daruj mi tvoje dječje ručice, Budi mi jastuk brižne majčice, Budi mi milost mladje sestrice, Kad padnem survan, pljuvan, umoran, Jer sviet je, dušo, cinik sumoran. O, ti si život, ti si muzika, Tvojom mi dušom plače duša sva, Suzo i Muzo, slatka arijo, Trudova mojih Zdrava Marijo! O, ti si miris drugih cvjetova I sjena, jeka drugih svjetova! Hrvatska Smotra 1907 . KRAJ DRUMA Na mjesečini pjenu Pjeva vodopad. O, kad se samo sjetim. Da nisam više mlad! O, kako zdravo diše Polje, zemlja, zrak! Da, noć je drugim podne, A ja -i danju mrak. - O rosi, roso, rosi! - Veli livada. O, kad ću, kada kući, Zar nikad, nikada? Već driema drug moj, cvrčak, Šeta Danica. O, Bože, što li snuje Sad moja mamica? Kroz praskozorje snovi - Ždrali, ždralovi, A dušom plovi, plovi - Val i valovi. Hrvatska Smotra 1907. KOD KUćE Duša moja čaroban je kraj, Gdje jablan čuva gnijezda plemića, Gdje vjetar nosi lipe miris žut I blage pjesme predvečernji sjaj. Polje, žubor, brežuljak i gaj Od tajne boli ko da vječno pate, Jer tu se rodi Kovačić i Gaj, Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj I krvav uzdisaj. Propali dvori -ko mjesec po danu! Stid ih što ih ostavio sin Oršića hrabrih, starih Keglevića A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin Ceri se Jevrejin. Duša naša zagorski je kraj, Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom Uz pjesmu lica, kosaca i zvona. O, monotona naša zvona bona, Kroz vaše psalme šapće vasiona: Harum -farum -larum -hedervarum - Reliquiae reliquiarum! Vidici i Putovi 1907. MORA U noćni sat Ušo je ko tat. .. U kutu čuči, Došo je, da muči, Da mi kosti toči, oči kljuje, Udara na muke, crven lanac kuje, -Voda, kamen, Led i plamen, - Krvnik, inkvizitor, grabant, Sluga mraka, vječne boli trabant - Dok kroz prozor diše stari, tihi vrt, A srce bolno kuca: smrt -smrt -smrt - Sa mjeseca, ko s ukinute glave Zlikovca groznog, kap po kap Na moje čelo kaplju bliede boli, U mozgu kuha Niagare slap, A duša traži Boga, da ga moli, Al nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin, Mračni džin, Skače već na žrtvu Ko šakal suh na karavanu mrtvu I loče srž iz glave, srče krv, A ja, ko živa strv Pod garavim grlom gavrana gladnog, Sjećam se onog trenutka jadnog, Kad bijah čovjek, pjevač ponosan! Ah -to bješe san: San o zavičaju, Izgubljenom raju, San o zemlji, suncu, san o maju. Vaj, ja sam mrtvac -sad ih znam: Sahraniše me živa, zar ih nije sram! Da huknem, jeknem, maknem se -ne mogu· Ni maći tielo, glavu, ruku, nogu! Tajanstven grob I grozna kob Leže mi na prsa ko Sfinks od granita, Ko gorda piramida gordih Rampsinita; Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala, Pravječna je masa sad me zatrpala. U gluvoj noći sve je gluvlji zrak, U tupom duhu sve je tuplji mrak, U nijemoj jami mucam kao muk, Od grdne muke nisam niti zvuk. Nad mojim čelom kobi čudan ćuk I teče mutnih voda mutan huk. Kroz mene sada vode čudni puti Bez trunka nade, da Nirvane raj Progutati će ikad hropac taj Života samog, što se kao zmija U pandži nijemo nad bezdanom svija, Kroz spiralu bola, što ko rana zja Dok vaseljena biva strah i prah, A život tone u dno Okeana Ko noć bez dana. Ali -ne! Nek se surva sve! Nek me davi ispolinski mrak I bogomrak, Nek budem uzdah čovječanskih muka, Nek me drobi ona nepoznata ruka, Nek budem prašak vječnog vremena, Posljednja suza moga plemena, Nek mi metnu Prostor mjesto bremena, Nek budem pepel zadnjeg sjemena, Nek me vrgnu na muke titana, U dno zaborava, sudnjega bez dana, Nek mi otmu spas I duši gnjev i glas: Ja ću ipak rijet: nisam kriv Što sam živ! Vampir je kob i tielo što me tišti, Vampir je nužda i atomi ništi, Vampir je Moloh, Jupiter i Buda, Ćoravi Udes, materija luda, Nijema sila, haos, stvar i tmuša, A klica, iskra, život -to je duša! * Čudna moba Na dnu moga groba: Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, Gušteri, štenad i kameleoni, Čuvide, tenci, harpije i guje Na strašnom gumnu vrtlože i bruje. Na srcu leži težak, težak bauk, Grlo mi grli krvav, rutav pauk, Polip me stego i drevna aždaja, Stuha sam posto prokletog kraja! Jakrep me vreba u postnom čardaku, Memla me jede u čadji i mraku. Plakavac plače, čudan svat, Na grudima singjir, tomruk, gvozden bat, Kroz bolne žile vulkan glogoće, Kroz bolne živce pako cvokoće, S mjeseca me mrtvog trese padavica Kao samoglavca, kad je zlo i tmica, Grizodušje na obraz mi pljuje: Strašna moba strašno argatuje! Iz budjaka gnjili jadi kuljaju, Nakaradne hale svud se šuljaju, Kožu pali, žeže vatra sramne šuge, Krvlju teče lava stare kuge, Srce već se topi u hemijskoj jari, Platina se duše žari sva i pari. Ja sam evo krasta, škrofula i rana, Nosi me nekud snaga ludačkog orkana, Kad u rujnom plaštu -jaoh! -grozna Mora Pade odozgora Iz sinjega dvora, U grozničkom grču alkohola, U ljutoj sili reskog vitriola, Ko zlurad oblak zluradoga mora, Pa me svitla ko mirijada Neslućenih jada! Provalila se duša kao zreli čir I na nju pade glavne muke teški mir! I zatrepti tamno velo I u mraku sine tielo bielo Astarte krasne kao prvi grieh. I hadski smieh Sve bliže i bliže Vatrom liže I, kao zavist Kajna, Ironija tajna Na smrt me čagljika, te ko čauš grješan Sam sam sebi smiješan. Ko iz Filokteta Iz mene urla otrov ovog svieta. Topovi, bombe, džemije, torpedi, Sistemi suhi, kumiri od mjedi, Plemići lažni -carski svodnici, Mračnjaci tusti, vragu srodnici, Lažovi, glumci, zlata bataljoni, Lažni pastiri i lažni baroni, Fraze i svetog junca robovi, Pedanti pusti, bieli grobovi, Žurnali lažni i lažni dragulji, Jeftine lutke i bazar-slavulji, Pokorno roblje, prljavi sofisti, Suvišni žarci, slatki egoisti, Potomci Hulje i Brankovog Vuka, Trgovci misli, globadžije puka, Torkemada, Sad, Žil-Rec i Tamerlan, Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan, Evrope gladne gladni tabori, Oružan mir -oj, davor, davori! - Doktorski diplom u džepu bedaka, Bludnici stari s licem crkvenjaka, Sifilis-progres i kulturne biede, Napredan narod slaboga što jede, Engleske polze plitki proroci, Na trulom stupu novi poroci, Izgubljena sreća svetog proljeća U kretenskom mozgu sitog stoljeća, Kljakavi moral gradskih cinika, Prekrasni miris skupih klinika, Klimavi troni, živi strojevi, otada i novca podli bojevi: Aj, na meni stenju sve lokomotive, Suhoparne knjige, teorije krive, Sliepom dušom plače pepel starih zala Ko Dies irae pokornog korala ... O, kako sjetno sija dan Italije. O, kako sjetno svira Pan ldalije! * I iz žute kuće hrupi nova slika - Oblak sramotnika: Nakaza golih, žutih rufijana Ko iz bludilišta prije sivog dana: Kad i nujni zvuci nujne vijoline Venu kao djeca, kad im majka gine U tudjem negdje svietu kao bludnica ... O, ja sam bordel, špitalj, ludnica! Već naduše se gajde paklene, Orgiji gore oči caklene, Divnoj ko Frina i Laura Dianti, Krv biva rubin, suze -dijamanti, A namazani uljem sirski bikovi Skaču ko biesnog grča likovi Kraj Sultana tromog i Trimalhiona. Na pandemonij bludni zovu bludna zvona Kontese vile i balerine krasne, Starce kao jarce i Magdalene strasne ... I dažd već gust i krvav purpur -salon guši, A Venerin kip se već u kostur ruši ... Na meni zebe žarki pretkov grijeh, Mene pali leden jad i pakla smijeh. Ko temelj Skadra mene jedan grad -Sodom il Babel -evo mrvi sad. Ko nitkov lanac vučem tudje zlo I nitko ne zna, kako boli to! Pedepse drevnih djedova nosim, Stare krivice i neću da prosim Tirana Boga, »starog krvnika«, Dok mi ponos duše snagom bola sja. O, za ovu patnju nema -nema jamba, Ova tragedija nema ditiramba! • Ta moja kob je Hrvatsko groblje: Rana i raka Petra Svačića, Gudalo sliepca, gusle Kačića. U srcu sad mi kuka lvan Gnade A Mora hladno šapće: »Keine Gnade.« Grudi mi tište turski bastijoni, Bataljoni švapski, Dužda galijoni. Pastorak ja sam borbe svih giganta, Guši me podlost lažljivog Bizanta, Sofizam Beča, pohota Budima, Labirinat mračni katakompskog Rima. Ispalo mi oko -išćero ga brat, Ne znam kad, Jer sam, vajmeh, roda sužanjskoga, Roda zlovarnoga, roda horjatskoga, Pa tako nemam usred noći mira, Ter eto ležim bez tankog duplira, Bez srodne suze i bez spomenika, Ko pod onom brazdom -brazdom Kvaternika ... Ko mrtve ptice, bolovi na jata Padaju na grob bezimen Hrvata, Dok mlada tuži »O jelen jelenče« I momče pjeva »O pelen pelenče«! Taj vampir, što me kvači, to je poreznik, Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik. To golo more, more tuposti, To je Mrtvo More naše gluposti. U šarmantnoj pozi moderni poganac Najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće - On za korist tudju laže, kleveće. Taj demagog morski, urlajuć ko vuk, Malaksale časti on je naše zvuk. Ko babe kukaju, Ko tikve plutaju I novac gutaju Te korizme gladne, zulumćari škuri, Mlakonje, mekušci, tudje prirepine, Mešetari moje -tvoje domovine! Piljarice glasne, silom -barjaktari, Ruševine sviesti, žbiri i hotkari, Satrapi što puze, mudri idioti, Uljezi, kajafe, lažni sankiloti Što mjesto žetve Žanju kletve: Strpaše me u grob i to im još malo - Hrvatske ih sise mlieko razgubalo! Taj oštri klinac -zabio ga snob Mode rob U glavu meni ko sejmen Pilata. Ja grcam usred licemjernog blata Skupih mladenaca, taštih kaputaša, Moja čaša Nesreće je puna kao narod moj, Otrova je puna kao mišji boj Plitkih novinara, ludih poslanika, Trošnih perjanica, pučkih sramotnika, Dok golotrb seljak gine u tudjini, Jer -slobodu prose našoj domovini! Demokratski fićfirići, Umne mule, slavljeni oslići, Sramotnoga stupa krasni kandidati I propali -pardon -ach -aristokrati Brijačkoga tipa, lakejskoga soja: O raduj se, raduj Otačbino moja! Ali jao, jao - Skrletni me demon opet kinjit stao! Očajnost je plamen te apoteoze, Delirij je vazam te metamorfoze! * Istina Bog je, laž je san. Ko pijavica, gad hudosrećan, Mora spade s mene, te ko crkotina Na dnu ostah, ili ko od vina Protuha mrtva, kada urla pas Na kobnost pomrčine kao Judin glas. I zapjeva kokot Petra Apoštola, Nadjem se u izbi punoj moga bola, Uzduh sav je žut od znoja stravičnoga, Duša jeca psalam petka velikoga, A mlado sunce Ko života bog Na prag moj stupi, Dok daleki rog U brstnom negdje lugu ko na bunu zove I na buljuk tjera vampire i snove. Ulica već zuji kao pčela roj: To se na rad diže dragi narod moj, Te mi duša klikće ko grlo hajduka, Pozabivši muku blizu našeg puka I rosi suzom spomen Gubca Matijaša Ko sedam ranah božjih bogoljubna snaša. Tek sat nad glavom veli: smrt -smrt -smrt - Dok kroz prozor diše moga doma vrt. Hrvatska Smotra 1907. PER PEDES AP. Leonu Matošu. Pod mirom lipe, u idili trave Leži grabancijaš, stari, slavni djak, Uokolo stego duše strah i mrak, A mjesec priča selu bajke plave. I »stara kuća« traži nove slave, Novog vazma mutnim nebom znak; Obuzme ga sanak blag i lak, A Vila klekne pored lude glave. O spavaj, reče, nado moga roda, Na rodnoj grudi jačaj se, okrepi, I čekaj novo svjetlo, čekaj i ne strepi! Već sa brda pjeva crvena sloboda, A divne vode, Jadran, Drava, Una, U krvi plamte. . . Ustaj! Sunce! Buna! Hrvatska Smotra 1907. PROSJAK Dru. Antunu Benešiću. -Darujte me, milujte me, Krajcarak je darak mali, Torba gola, podne pali, Sokak prazan, gori tjeme. Tješiti me niste znali, Propada vam kućno sljeme, Zatire se naše sjeme, Sunašca mi niste dali. - I očne rupe, pune krvi i mira, U vječnost tonu, a misli po svetu Slijepe lete ko pčela po cvetu. Božanski dronjak carske drame sneva, I sluša sunce Feba i Omira O Strahinj'-banu kako gordo pjeva. Hrvatska Smotra 1907. ŽIVA SMRT Imao sam srce, djetinjasto srce, Srce koje boli, boli tako jako! Imao sam srce, bolno, bolno srce, A kada mi ode, nisam više plako. Bijah skoro srećan. Ali jedne noći Moje bolno srce -jedno ptiče malo, Našlo me u mraku, više glave stalo I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo: -Godinu već dana, svake božje noći Služim ko trubadur jednoj dami nagoj, Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj. Ali sinoć -jao! -Gatalica presta, Pa ko repatica pade mi na grudi: Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao, O, umre mi, umre moje srce, ljudi! Hrvatska Smotra 1907. 19. SVIBNJA 1907. Ko Petrarka Loru jutros sam te snio U okviru drevnom pobožnog portala. Zastava ti djačka iznad glave sjala, O, to nije sanak, ludi sanak bio! Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio, Suza mi je krišom na rukave pala, Kad su grička zvona od sreće zaplakala I studentski barjak s kalpakom se vio. Ti u crkvu, ja -ko prosjak kunjah vani, Jer me svaki pandur mogo uhvatiti ... Ko četrdes'tosme grozni su nam dani! Slobodan je Hrvat sve to teže biti, Zato tužan lunja tudjim tlom bez puta, Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta. Hrvatska Smotra 1907. MEFISTOV ZVUK Izdahnula je, ko što ruže mru, U prvom djevojaštvu, još šiparica, Na crnu čohu pade doma carica I smješka mi se toplo, ko u snu. Ah, kob je krvnik ćudljiv, glup i gluh, No čemu plač i prkos? Naša Marica U majskoj dobi umre kao starica I ostavi nam tugu, drugu zlu. O zašto, zašto nevin vazda mre i strada, O zašto, zašto leži mrtvo lane ovo I zašto, zašto vara ljubav, život, nada? I dok u muci jaukah, leden glas mi kaza: -Te misli već su stare: pesimizam, fraza, Banalnost tudja. Brate, pitaj nešto novo. Hrvatska Smotra 1907. LABUD Pan i satir slušaju tišinu, Dijanin korak steže mramor mlak, Topola šušnu vrbi, zrak je blag, Polusjajne tajne plinu u visinu. Samo oči bdiju. Kroz daljinu Života traže srodnog vidljiv trag, Al ćuti trska. Oblak snuje. Mrak Muklim muči mukom. Mjesec sinu. I tisiem sjajem vala, tamo amo, Ko duvak, duh il' mjesečine gruda Zanesen labud kruži amo tamo. Za njime zlatna šajka bajke, čuda, I slatka dama, golog boga čedo, Da širi rosno krilo. O Ledo, divna Ledo! Hrvatska Smotra 1907. DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE Ljerko, srce moje, ti si lutka mala, Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta. Kesteni pred kućom duhu tvom su meta, Još je deset karnevala do tvog bala. Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta. Gledaš me ko grle. Misliš -to je šala. Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira, Don Huana sita i lažnih kavalira, Sjetiti se sjetno nježne ove strofe. Moje će ti ime šapnut moja muza, A u modrom oku jecati će suza Ko za mrtvim clownom iza katastrofe. Hrvatska Smotra 1907. MAĆUHICA Oskaru Duerru. Crna kao ponoć, zlatna kao dan, Maćuhica ćuti ispod rosne vaze, U kadifi bajne boje joj se maze, Misliš: usred jave procvjetao san! Zato je i zovu nježno »noć-i-dan« Naše gospodjice, kada preko staze Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vedrog neba, modrog kao lan. Kao samrt tamna, kao život sjajna Maćuhica cvate, ali ne miriše - Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan. No u hladnoj nevi čudan život diše, Zagonetan, dubok, čaroban ko san, A kroz baršun drhti jedne duše tajna. Hrvatska Smotra 1907. U VRTU U mraku žubor, vrelo -slušaj, dušo: To izvor mog života romori; Kroz šiprag hihot, vile -miruj, dušo: To moja sreća tebi govori; U grmu prvi slavulj -ćuti, dušo; To moje srce tebi biljiše; U ljesi prvo cvieće -diši, dušo: To moja duša tobom izdiše; Tišinom struje, sjene -dršći, dušo: To mjesec -zanos -k nama silazi; Kroz zviezde čežnje, slutnje -umri, dušo: To smrt i ljubav k nama prilazi. Hrvatska Smotra 1908. TAJANSTVENA RUŽA U mome tajnom vrtu ćuti dreka Rogobornog vieka. Sjajni majevi Kroz miris lebde uz rieku meda i mlieka - Oj snovi mog života, modri krajevi! Jer duša moja bašta je daleka, Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi, Tud šeta draga žena, duše jeka, A njenim bićem struje sveti gajevi. Zoveš li se Cintija, Sibila, Kakvoga si lika, ne znam reći, Znam te kao sebe i nemam za te rieči. Kao sanak diraš moje zjene, Ne znam, što si, djevojka il vila - O tajno moga vrta! O ružo moje sjene! Hrvatska Smotra 1908. SAMOTNA LJUBAV Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć, Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi - Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi -· Poginut ću noćas i za dragom poć. - Ljubav nije sreća! -znaš li, kad mi reče? - Ljubav, to je rana i ta rana peče, - Ljubav boli, boli, kao život boli, - Teško, teško onom, koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo, kad sam sam -ko kamen. Hrvatska Smotra 1908. MlSTIČAN SONET O ponoći, kad crne ruže snievahu Uz hihot zviezda u šedrvana pjeni, U gradu kad me svi ismievahu, O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi. O kako čudno njene oči sievahu Kroz tajnu noći u slatkoj uspomeni! A dušom mojom, njenom harfom, pjevahu, Ja ne znam kakvi zvuci, psalam meni. I zemlju, oblak, nebo i planete Ko dragu gledah. Nadjoh je ko Boga U suzi materije sakritoga, Kroz zagonetku moje čežnje svete. Ljepota, ljubav, sreća, sni i zanosi Su Bog, misterij, što u ženi zanosi. Sutla 1908. PRAVDA U žutom strahu tone sud i sudnica, A osudjenik, kobni sin Saturna, U očaj zuri, Otelo bez koturna, I veli: -Ljubljah, ubih: bješe bludnica. Da žalim, nemam što, jer sviet je ludnica I kasarna i bulurnica tmurna, A zločin čeka, crni zvuk nokturna, Dok jekne novom ljudstvu sveta budnica. I jednog jutra, vješala gdje bulje, Odvedoše ga, ter ga zemlji daše. A njegov nevin sin sa žigom hulje Još nije znao, kakvo sunce sjaše Tog dana njemu sitnom, jer pogubiše I njega jutros, kad mu oca ubiše. Sutla 1908. ČAROBNA FRULA Od vajkada na mojoj duši svira Muzikant satir, golać, parija, Pa kada svira, ko iz glasovira Utopija se diže, san, Ikarija. O kako skladno žicu srca dira Taj duh sa mržnjom svih barbarija! Ko rujni zanos orgijskog putira Do prekogroblja klikće zlatna arija. Zatvori oči, glavicu nasloni Na moja prsa, slatko diete, tako, I slušaj srce, gdje u ritmu zvoni Naš liepi roman burno i polako. Zatvori oči! Već je došo Orfej, A za njim mak u cvietu, ljubav, Morfej. Hrvatska Smotra 1909. JUTARNJA KIŠA Augustu Harambašiću. Kiša sitno sipi, sipi i rominja, Pa nam priča sne i bajke djetinjaste; Spavaju još tvrdo gospojice laste; Sitna kiša sipi, svieća mre i tinja: Sve još mirno leži, nema žamora, Tek se čuju krila -krila Amora. Sad i ti već spavaš, moja sudjenice, Dobra moja Psiho, palmo moga mira! Čuješ li kroz kišu, kako uz harfu svira Angjeo il vila što ima tvoje lice, A na harfi tužnih zviezda padanje, Mrtvih, kao naše pusto nadanje. Kiša priča i priča: to je priča stara, Dosadna i teška pričica o kesi. Ja sam mator, ubog, bogata ti niesi, Partija sam gora od svakoga mesara: Spavaj, snivaj, dušo, i gledaj hramove, A pred hramom svate i zlatne hamove ... Kiša suzi i suzi, a zora zla i žuta Ulicom i krovom ko mamurluk zieva. Pored mene, mjesto moje drage, snieva Bolno bielo mače, spaseno sa puta, Pa sa oštrim, morskim, groznim očima Grede kao maska mojim noćima. Kiša sjetno sipi, sipi i rominja, Šapćući mi sne i bajke djetinjaste, Već su budne moje komšinice laste. Sjetna kiša sipi, srce mre i tinja, Stanovi se bude i usred žamora Pekar nosi u kujnu koš, pun Amora. Hrvatska Smotra 1909. METAMORFOZA Sultan stada, kralj doline, bik, Ostavivši Savu kao riečni bog, Traži, borbe željan div, takmaca svog, Pruživši do šume gordog grla krik. Jak ko zemlja, plodnog polja lik, Zabija o tle, prn ognja krvavog, Maljem šije sve do tvrdog čela rog, Pustivši do sunca gromkih grudi rik. Poseidonov sine, gdje je vrieme to, Ajantovog biesa kad si gleda zlo, S viencem bielih ruku oko rogova? Sad je drugi glumac Europin tat, Tek mesari ciene tvoj galantni vrat, Kojim se maskira Dzeus, bog bogova. Mlada Hrvatska 1909. U TRAVI Živa zviezda s vedrog neba, ševa, Truni biser pjesme prašnim putima, Žito šušti, bieli oblak snieva, Kukci zuje medju cvietim' žutima. U daljini, medju granjem, selo Pruža molbu tornja k nebu skrušeno, Vjetar hladi uznojeno čelo I na plotu vitla rublje sušeno. Kukovača, majskog grma dika, Diše mliekom ženske puti i ljubavi, Tamo iza srebrenog vrbika, Blizu mlina, pjeva slavić ubavi. Hrvatska, oj to su tvoji glasi, Čežnje tudjinskoga moga stradanja: Tudji vjetar ledio mi vlasi, Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja! Medju granjem, u daljini, selo Diže k suncu uzdah tornja skrušeno, Vjetar hladi umireno čelo I u zraku vitla rublje sušeno. Mlada Hrvatska 1909. PJESNIK On o svemu dvoji. Ali u slobodi, U koju sumnja, crkva mu je sveta, Pa u nju gleda žarom suncokreta, Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi. On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi I traži tamjan nevidjenog cvieta, Što samo u srcu raste i vječno cvjeta: On za tobom, Dušo, liepa i sliepa, hodi. A kad padne, umre, Bog zna gdje i kako, On, što nije nikad sebe radi plako, Ostavit će tražen cviet u suzama. Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom, Nek ti kao zviezda pjeva za klobukom, Žrtvovo kad budeš našim muzama. Mlada Hrvatska 1909. MLADOJ HRVATSKOJ Naš ukus samo riedak dojam bira I mrzi sve, što sliči frazi i pozi, Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma, koju viču mnozi. Naš stih je život, koji dušu svira. što može reći proza, dajmo prozi, A strofa treba magijom da dira I budi u nama ono, gdje su bozi. U vieku, kada »misli« svaka suša, Mi, nimfolepti, skladno osjećamo, Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, Božanski Satir kad nam milost dade Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade! Hrvatska Smotra 1909. POZNATA NEZNANKA Za jablanima, puni zimzelena, U hrvatskom su kraju bieli dvorovi; Tu sama snatri plemenita žena, Kad cvatu lipe i dišu borovi. Uz pali oltar grčkih uspomena U njenoj duši plaču sveti horovi, A mjesec misli, da je zaljubljena, Jer čezne, kako čeznu viši stvorovi. Od malijeh je vazda gledam nogu I klanjam joj se, kao drugi Bogu, No naslikat je nikad znao ne bih. Tek slutnjom glasa i slatkog profila Ja primih od nje labudova krila, Što nose pean, zviezdo Venus, k tebi! Hrvatska Smotra 1909. FAMILIJARNA MASKA Ko pjesma paža u drevnim skaskama S pozornice nas genij njen je palio I uviek nas je njezin čar razgalio Na čudnom mjestu, žutim daskama. Njen život, iskren medju laskama, Ko s djetetom je s njom se šalio, Dok Smrt ne dodje, crna Talijo! Sa vječnom maskom medju maskama. Iščeznula je ko Ofelija. Sa carskom dušom ko Kordelija, Ko ritam, san, ljepota, miris mladosti. A njezin lik sa sjajnim očima Još uviek grede mojim noćima I nosi tužnu masku svake radosti. Hrvatska Smotra 1909 ARHILOH Gospa Hera ko Ksantipa cvili, Frajla Psiha Kupidona voli, Afroditi soldati su mili, Djevičanstvo Diani se moli. Previše mi blauštrumf je Atena, Nimfe ljube -znate već! -kravare, Ja pak nisam tako luda bena. Da zbog vila odem u svinjare. Sve s Olimpa dakle liepe dame Il' su bezect, ii' se kao Vesta Odnošaja s umrlima srame, Pa mi tako, nesrećniku, nesta Svake nade za protektorate Kakve čiste muze i liepe boginje: Te se ženske s boljim svietom mlate, Pjesnik za njih samo mlati gloginje Mlada Hrvatska 1909. LJUBAVNIK SRAMEŽLJIV Bušak neki, pasuć travicu, Pamet svoju je izgubio, U bujnu, bajnu neku kravicu Volujski se baš zaljubio, Bugareći: -Voli, teški volovi, To su, voli, boli, teški bolovi. Kravica, ko prava kravica, Škopčiću se tužnom smiluje, Pa kao prava kravlja glavica Jezikom mu frizur miluje, Uzdišući: -Vole, dragi voliću, Voli mene, vole, i vola volit ću. Eloizu je proživjela Nevica sa mladim paterom, U dramskoj krizi je doživjela Nagone za stvarnim faterom. Reče volu: -Vale, vole i voliću! Ubija me s l o v o. D j e l a molit ću. Volić: -Sve ste slične, ženice, Oko materije tek se prtite, Ideal vam je: brzo ženit' se, Oko jedne osi sve se vrtite! Reče, i pošto dirnu njena koljena, Svisnu ko Abelar svoga koljena. Mlada Hrvatska 1909. SAVREMENI SIMBOL Lica kao Darwin, djak naturalizma, Majmun, Magnus Parens, buhe trebi sebi, Uhvaćen je, martir, pa se, pun cinizma, Liberalno buni proti samom sebi. Nekad gorski satir, sok idealizma Buechnerovih knjiga, on sad ne zna, gdje bi Deponiro plazmu svog herostratizma, Pa od muke, kritik, buhe sebi trebi. Rutavac na glasu, dika zoologa, On se svemu ruga u ime nature, Naš artizam mu je tip karikature, Gdje se vidi refleks duha njegovoga. Taj Prometej, žrtva haeckelskog monizma, Sudi nas kroz prizmu svoga majmunizma. Hrvatska Smotra 1909. STARA PJESMA O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk, što dnevno veći sliepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum, koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce, koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Medju narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osudjeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrieti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema. Hrvatska Smotra 1909. 1909. Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama. Hrv. Pravo 1909. LAKRDIJAš (Karnevalski calembour). Teško je, kad imaš mnogo duha, Još je teže, kada nemaš kruha; Teško sluhu, kada je bez uha, Teško uhu, kada je bez sluha. Teško onom, koga muči muha, Teže onom, koga grize buha: Teško biću, kojemu se kuha Vječan ručak -samo posna juha. Teško onom, koji poput puha Vonja pored dame fina njuha! Teško i onom, što na rimu »ruha« Mora sricat »ćuha«, »stuha«, »gluha«, Svršivši sonet u počast potepuha Princa Karnevala, Petra Kerempuha. Savremenik 1910. ČUVIDA Cello, flauta, oboa i bas, A na balu, ko na valu Luna, S obrazinom tajne od baršuna, Kolombina mienja lažni glas. U Dijane nije ljepši stas S ritmovima kao vruća struna. Što se trza strasnih sa laguna, Kad je život tek Otelov čas. Otkud je, iz Rima, iz Pariza? Što je, duvna, sablast il' markiza, Ili Venus, sprema leći svagda? S maskom simbol, Žena i Sirena, Sjeća me na Poea (--i Montepina!) S okom mačke, zmije i smaragda. Savremenik 1910. SRODNOST Gjurgjic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin, Dršće, strepi i zebe kao da je zima, Zvoni biele psalme sniežnim zvončićima Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. Pramaljeća blagog ovaj rosni sin Najdraži je nama medju cvjetovima; Boju i svježi miris sniega i mlieka ima, Nevin, biel i čist ko čedo, suza i krin. Višega života otkud slutnja ta, Što je kao glazba budi miris cvieća? Gdje je tajna duše, koju gjurgjic zna? Iz gjurgjica diše naša tiha sreća: Miris tvoga bića, moja ljubavi, Slavi drobni gjurgjic, cvjetić ubavi. Savremenik 1910. DVA KENTAURA Sa dušom vrača, s magijom Hirona, Kentaur, Parip s ognjem Feba, Drijadu, ženu, nimfu vreba, Željan puti bielih Amazona. Od izvor-voda plavog Helikona, Od mira sedmodverih Teba Pa sve do oca Dzeusa i Neba Strast se ori poluboga bona. Sa srcem zebre, s pameću papkara, Abderit (mada nije čedo kobile, Kentaur naš!) ko baba klima stara, Dok vile naših dana, cvieće Ilice, Razjapljuju u počast Mulcu vilice I žale, što ga niesu mužem dobile. Savremenik 1910. KOMETI Sudbina već Halleyevim repom Prieti padom prokletog kometa; Zabavljen će slaninom i repom Purgar gledat tragediju svieta. Skeptičnom bih mogo smrću liepom Stići tamo, gdje je svima meta: Tamo -kamo tapa stazom sliepom Uzdah crva s tužaljkom planeta. Berenice biela, što u kosi Zviezde i misterij noći nosi, Sjajna na oltaru tajnog boga, Repače se boji, pa ne sluti, Da baš k njojzi vode grješni puti Uplašenog nekog astrologa. Savremenik 1910. LAMENTACIJE Gdje je miris ruža tihe mladosti, Što sam ih u tihom vrtu disao? Gdje su tihe suze i tihe radosti, S kojima sam prvi psalam pisao Onoj, koju ljubljah, jer je nema -zato! Gdje je suvo zlato, što je danas blato? Gdje je oltar dobrog Boga staroga, Tamjan mlade duše, kad je molila? Gdje si, sitna ptico krova maloga, Što si me ko svoje pile volila, Gdje si, drobna dušo, reci, lasto, gdje si? O, ni za te nema mjesta na nebesih! Gdje ste, brčna pera, dični drugovi, Vino čergaškoga moga šatora? Gdje si, Janko? Gdje ste, šetnje i lugovi, Kud sad luta samo čežnja matora? Gdje je topli pogled Tkalčića, Rouveyrea? Reci Naša Gospe s natrdamskog škvera! Gdje si, zviezdo sliepa moga plemena? Kvaterniče gdje si? Gdje je Starčević? Gdje ste, oj penati drevnog sljemena, Zar vas sruši Magjar (ii' Magarčević, Znajuć' sve, jer čita pana Masaryka, Vrlo sličnog umu školnika Maržika)? Gdje je balzam duše, rosa vječnosti, Nazaretski ljiljan božjeg posmjeha? Gdje je med božanske, vječne tečnosti Tvoga, slatka Psiho, mirnog osmjeha? Kekropova Ateno, reci, što je htio Kamen, kad je bog zbog liepe forme bio? Gdje ste, nove nade novih grobova, Gdje ste, nova sunca novih drumova, Gdje ste, marseljeze novih robova, Gdje ste, Eldoradi novih umova? Labudovi, gdje ste, lahkokrilci snovi, Gdje ste, gdje ste snovi, bieli labudovi? Hrv Sloboda 1910. DONA MUERTE Tamo u daljini stoji stari grad, Gizdav ko Toledo, sjajan ko Granada: Ulicama vječni samostanski hlad, Palačama sjetnim vječni suton vlada. Nigdje nikog ... Samo gusar, liep i mlad, Pod altanom čeka, nečemu se nada, Ali gdje je Inez? Svuda grobni jad: Inkvizitor Velji Smrt je vladar grada. Gdje si, gdje si, Inez? -junak luta, luta, Luta, luta i luta s mislima bez puta, Dok ne nadje, najzad, negdje u kripti -Nju Gadan kostur dreči u infantskoj svili, Žuti crv u smradu srca trulo cvili: Od grozote leži Juan već na tlu. Savremenik 1910. JESENJE VEČE Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene riekom plivaju, Žutom riekom medju golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj; sunce u ranama Mre i motri, kako mrke bivaju Vrbe, crneći se crnim vranama. Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine sliepe ljudskih nemira. Samo gordi jablan lisjem suhijem šapće o životu mrakom gluhijem, Kao da je samac usred svemira. Hrvatski Diak 1910. RELIKVIJA Gdje su, recite mi, oj vi duge noći, Usne, što su rujni život pjevale? Gdje su blage, tople, nasmijane oči, Što su kao božje sunce sievale? Odoše u pepeo, kao svete moći, Grudi što su našu sreću snievale, Krenuše za jekom, kud će i uzdah doći, Rieči što su nas ko duh ogrievale. Samo pregršt pisma draga ova žena Ostavi nam, punu slatkoga parfema, No i taj će miris skoro prestati, A za pregaženom ružicom Sarona Plakati će pjesnik suzom miliona, Pa će ko taj dušin tamjan nestali. Savremenik 1910. PRI SV. KRALJU Matiji Lisičaru. Prozor Stjepanovog Doma Priča gotski san. Modri tamjan i aroma Puni sveti stan. Stanac kamen, hrabri Toma Erded, Bakač ban, Heroj sisačkoga sloma Sja ko onaj dan. U katedralu, kad su teške noći, Na Banov grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije! Savremenik 1910. EPITAF BEZ TROFEJA Tu leži Div, Naš stid i sram, Što bješe kriv, Jer bješe Sam. Taj soko siv, Svog doma plam, I sad je živ I Vodja nam. U jarku trune, poput crkle strvi - On, što nekim bješe Eugen Prvi, Kraljevina i Sloboda naša, A kraj njega cvili ljuta rana, Buntovnička, zla, neoplakana, Na surci Bacha, djaka Grabanciaša. Stekliš 1911. GNIJEZDO BEZ SOKOLA Mom ocu. Ja vučem čemer magle tvojih gorah, Očajnost zviezdah, što nad tobom niču, U meni jeca sjena tvojih dvorah, Moj otrcani, kraljski, banski Griču! Ja nosim Gospe staromodnu priču, Na kuli Vrata, Svieću gorkih Morah, Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču Dijaci, zvona preporodnih zorah. Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih, U gladu tom je vilovo Lisinski, U gradu tom je susto Vraz i Gaj. Dijetenklasnih pokraj ovih uzah Bje krv Ilirah, Mate Gubca suza: Ta žuhka suza, slatka kao k a j, Savremenik 1911. ISELJENIK (Balada). Dru. Mili Starčeviću. Na dalek evo krećem put Spram tužnih tudjih strana, Od bola puca moja grud, U srcu pišti rana: Oj zbogom kućo, drago selo zbogom, Ja ostah samac, sam sa mojim Bogom. Sa grunta mog me tjera dug Za porez i lihvara, Zaplieniše mi već i plug, Dok čopori Magjara Ko nekad Turci ono malo grabe, Što ostade od doklaćenog švabe. Tek nebo, more, magla, dim - Ah, osto doma da sam! Al' živjet doma nemam s čim, Na svomu prosjak ja sam, Jer rodna zemlja sinu je tudjina, A Hrvatska je strancu domovina! Ko sliepac hajd u novi sviet, Da budem novo roblje, I ne znam, gdje ću samac mriet, A seosko će groblje Pod križem moga djeda čekat mene, Dok vani budem crko, kao štene. Ah proklet bio onaj čas, Kad rodih se Hrvatom, Jer tudjinski nas glodje pas, A konop nam za vratom. Dok zemlja naša ima samo groba Za svaki trzaj hrvatskoga roba. Ej kamo sreće, da me val Tog sinjeg okeana Na kakav topli baci žal, Gdje sunce novog dana Za ropstvo ne zna ljudskih miliona I grije sreću novih Robinzona. Robijaški ću dlanat ja, Da spasem očevinu, Od brige ne ću naći sna, Dok žena će pri vinu Sa Bog zna kime s rukom ispod ruke Profućkat moje uštedjene muke. Moj Bože, hoću l' ikad ja Sa rukom oko vrata U oko gledat, kako sja I slušat njegov »tata«: Sve preko okeana gledam to siroče I slušam kako cvili: »Oče, oče!« To sunce, što me grije sad, I sinu mom će sjati, Pa kada bude momak mlad, On, jadnik, ne će znati, Da zajednički sunce tek imamo, Na svietu sunca -mrve sunca samo. No diete moje, biedni crv, Sa moga debla grana, Moj mili sin i draga krv, Cviet moga jorgovana, Kad dodjem kući, bude l' hude sreće, Moj rodjen sin me više poznat ne će! ... Što moju ženu čeka sad, Ne pričajte mi, ljudi: Obljubit će ju žandar mlad Il' onaj financ ludi, A moje diete iza kućnih vrata Će tepat nemoćnički: »Tata, tata!« A doma vratim li se kad, Ja kopile ću naći, Pa pustiti ću krvcu tad I majci mu i ćaći: Amerika poštedi l' moju glavu, Donieti ću je, al' za Lepoglavu. Izgubih s otačbinom sve, Što imam na tom svietu: I ženu, diete, sve -al' ne Slobodu moju svetu, Pa bit ću radnik, biti ću siroma, No slobodan ću bit -što nisam doma No šta će meni tudji krov, Sloboda tudjeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, A svog bez zavičaja Je težko živjet, teže još umrieti: Jer svaka ptica k svomu jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke mlieko! Po narodu si svome sve, Bez njega -Niko, Neko, Pa plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona. Hrv. Sloboda 1911. SUZA Otkada sam, željo moja, Tvoju suzu popio, Nisam više, pile moje, Crnog oka sklopio. Kad sam ono, tugo moja, Cielu noć te ljubio, Pamet sam i dušu, dušo. Sreću sam izgubio. Otkada sam, diko moja, Tvoju suzu popio, U hajduke htjedoh poći, Pa sam ti se propio. Književni Prilog 1911. NAOBLAČENI MJESEC Biela bula, gospa Mjesečina, U jezeru se stidi. Mir i mrak ... I dok se kupa, rosnih iz dolina, Ko satir pridje blizu putnik, tašt i lak. -Boginjo sa licem Androgina, Ja volim sfinge, mlad sam, čio i jak, O daj mi zviezdu stidljivih visina I strasni cjelov tvoj, ko mramor nag i blag! Ej bježi Luno, djevice Dijano, I diži sjajni duvak sitno i tijano, Jer gledat tebe srne tek sliepo oko tmine, A samac putnik, žrtva Apolona, Već hvata pustu sreću tvog Endimiona, Pa grli groznu nemoć beskrajne visine. Savremenik 1911. CAPRICCIO Vidio sam, snivo sam -svejedno: Sred palazza, punog slave, vina, Hihota, kostima, harlekina, Divno čudo, divno čedo jedno. Kraljevoga prvog sina vriedno, Ispod skrletnoga baldahina Blista poput biblijskoga krina - Pored nje bi sunce bilo biedno! Na njoj svila, teška krinolina, Kao na portraitu našeg sveca (Naime Rodriga Velasqueza), Pa dok biesni bas i violina, Niko ne zna -skandal i blamaža! - Da pod suknjom neko skriva --paža Savremenik 1911. NEKAD I SAD Mirku Račkomu. Nekad je bila čedna sličica Očiju krupnih, bieloga čela; Nikada nije vješta kičica Skladnijeg našla duha i tiela. Nevina rieč joj -drobna ptičica, Ševina pjesma vedra i smjela, Duša joj bješe slatka pričica Momačkog srca, čista i biela. Sada pak -Bože! -oči pažljive Nalaze na njoj zjene lažljive, Patvoren zub i glumački osmjeh. Kad sam joj sinoć prst poljubio, Pitah se: -Zar si ovo ljubio? - Pitah, i prokleh život kroz posmjeh. Savremenik 1911. POD FLORENTINSKIM ŠEŠlROM U ekstazi duša već je plien, Buonarotti! tvoieh milina, Fiorenza stara u taj tren Javlja nam se smieškom Rujnog Krina. To je smiešak, kakvog voli Taine, Pun junaštva, plastike i vina, Osmjeh snage, genija -eh bien: Posmjeh Franje, asiskoga sina. Sveci i junaci! vaš nas dar Kao kruna postignutog svieta Zanosi, al umjetnički čar Čini nam se bojom višeg svieta, Kojom Dante, poput sakorfaga, Slika, što je duši duša draga. Hrv. Sloboda 1911. ALEGORIJA (Ex libris za stihove Kranjčevićeve). Od Zenita do Nadira Stremi zmajski hat, Na krilašu skeptik svira, Kostur, tihi svat. Suzom, što je lije lira, Plače svieta jad, Ropće žrtva svih kumira, Kuka ljudski pad. Kopito, te iskrom sieva, Nosi svježu krv: Pod njim se ko crv Grči porok, nekad dieva, Dok Hipogrif, Munja, hita Od Nadira do Zenita. Savremenik 1912. EROTICA BIBLION U vrtu, dok još vlada zima. Markizu grli Mirabeau Za inat svim licemjerima, Ko drevni Priap jak i go. Doduše, kaznu tešku ima Naš grof, no zatvor nije zlo, Kad sužanj izlazi i prima U hapsu ljude comme il faut. A zatim, kada buknu Buna, Plesačica je tog tribuna Nezasitnoga ljubila, Pa kako nije ljubit mogo, On uze kantarida mnogo I muha ga je ubila. Savremenik 1912. AVENTUROS Iznad doma duždevoga Već se gasi mjesec blag, A iz mraka maglenoga Vuče sužnja sužanj jak Preko krova olovnoga, Našav' u Arjostu znak, Da će mu baš dana toga Pomoć bog, il smrt, il vrag. I spred straže odmagliše, Dok je duvna ko na san Mislila na onaj dan, Što se ne će vratit više, Jer već čeka ljubav nova, Da joj dodje Casanova. Savremenik 1912. GROB BAJADERE Putniče! taj hum bez znaka Ročište je bielih vila; Ova zapuštena raka Tišti pepeo ljudskih krila. Kada je na tebi bila, Zemljo, kao sjena svaka, Nisi je ni osjetila, Jer joj noga bješe lahka. Samo cvrčak, crni majstor, Cvrčeći p r e s t i s s i m o, Sad je njojzi kapelmajstor, Dok na grobu mjesečina Sitno, p i a n i s s i m o Pleše, žuta balerina. Savremenik 1912. SIROTICA Pred mračnim hramom mršavo siroče, Prozeblo, s okom već bez plamena, Na mrazu zebe: -Smiluj mi se, Oče! - U ljetnom rupcu oko ramena. A Bog sa križa kanda sići hoće, No kip je leden, sav od kamena, A oči se martiru grozno koče U agoniji kobnog amena. Oj prva muko nepoznate žene, Ja ne vidjeh te nikad, al su mene To cielo veče suze palile - Te dječje suze, što su, čedo ludo, Pred mrtvom crkvom, čekajući čudo, Tvoj šal i moje srce zalile. Savremenik 1912. U BOLNICI Čista ko nad grobom suza blista S ručicom na čelu bolnikovu, Sluša zvona, što u nebo zovu, Divna duvna s okom ametista. Moli tužna raspetoga Krista, Ko za dušu Eva Abelovu, Neka primi ljudsku žrtvu ovu, Ne znajuć, da voli ateista. On pak šapće: -Život, seko, gubim Sad, kad tebe, uveoče, ljubim, Te i smrt kraj tebe biva draga. S cjelovom na svetoj tvojoj ruci Imam kratak raj u smrtnoj muci, Smrtni grieh me spasava od vraga. Savremenik 1912. ACTA APOSTOLORUM Sastala se do dva kalugjera, Jedan k Rimu, drugi k Carigradu, Prvi rutav ko u hodže bunda, Drugi brije kao glumac bradu. Dodjoše u krčmu, pa ti liepo Večeraju ta dva trudna sveca, Nakon mesa udare po vincu, Sjetivši se karata i keca. Tu zbog ćara nagaze na disput Ko na kakvom nikejskom koncilu, Miešaju se već u kavgu gosti, Pa se tuku proti kodicilu. Napravi se sveta vjerska svadja, Ršum, rusvaj, dogmatična čorba, A u vrevi napuni do vrha S tudjim jelom fratarska se torba. Birtaš krvav, razlupane ćupe, Mlati gdje je ponajgušća moba, A u vrisci posljednjega suda Šmugnuše u maglu sveca oba. Platiti, dabome, nisu mogli, Plaćali bo niesu apoštoli: Jedan k Rimu, drugi k Carigradu, Dok se krčmar za njih Bogu moli. Savremenik 1912. MENAŽERIJA Vuk, hijena, lisica i slon, A u oku kraljevskoga lava Tinja pravog veličanstva slava: Pala veličina -to je on, Rob i martir k'o Napoleon! Pored lava tigar grozno spava, Nosoroga boli zub i glava, Dočim panter skače -strašan clown ! Očajne i tužne ove zvjeri sve su, Urlaju od glada da se kosti tresu, Samo huncut majmun, cinik kao prase, Ne znajući, lupež, što je tudja tuga, Bolima se tudjim bezbožnički ruga, Praveći k'o djavol paklene grimase. Mlada Hrvatska 1913. NAšE ŽIVOTINJE (Bolovi bez riječi). I. On i Ona. Na livadi mlado tele Oborilo glavicu, Zaljubljeno kao tele U dražesnu kravicu. Nato dodje mladi mesar I telića poveo, Kroz Ilicu preko malte Na šlopruk ga doveo. Ko u nova vrata telić Gleda naše ulice, Ne misli na svoju kravu I pastirske frulice. Ušao je kao kakav Malogradjanin, Stupajući zatim kao Velegradjanin. Na ladanju plakala je Za njim kravica, Plakala je kao krava, Ne ko lavica. Držala je, da je posto Barem ministar Tip taj pretencjozan ko bik Kakav jak i star. Ali njega već odavna Kob ne sekira, Usred čela shvatila ga Kobna sjekira. No ne će ga dugo plakat Suze jedine, Jer i Ona postati će Funt govedine. On i Ona pokojni su, Sudba krvava, Pokojni su, al ih ne će Žalit država Ko Otela ili poput Kravlje Julije, Jer već evo hudi mesar Nožem guli je. Ni kod marve nije ovaj Svijet magičan: Život joj je bič i jaram, Konac tragičan. Teško onom, što je telić, Teško kravama! Čemu rog, kad fali soli Nekim glavama! II. Chanteclair. Na bunjištu slavni kokot, Lekok de Krefker, K nebu diže moćnu pjesmu: Novi Šantekler. Medju kokam on je kao Sultan Soliman, Pa se prči, pa se gizda Kao Kulin-ban. On u kljunu zoru nosi, A u pjesmi dan, Hrabar je na svome gruntu Kao domobran. Sve do sunca već se penje Kukurikukuj! A odasvud odjekuje: Čuj, i mi smo tuj! Kad al eto kuharice: Baš kad htjede spat, Krasnog pievca uhvatila, Odsjekla mu vrat. Poezija i junaštvo, Čemu ti sve to? U juhu već pretvoren je Kokorikoko. Od staroga vrlo pievca Čorba dobra je, Ko od drevne kvočke vrlo Dobra čorba je. Pjesniče, i ti bi mogo Čorba ostati, Uspjelo da već ti nije Čorbom postati. III. Kralj prognanik. U gričkoj gajbi čami orao S okom munje i Napoleona, Pa mu vele stara grička zvona: - I ti si sužanj postat morao! - Na prsa gordu glavu spustio, Pod njim crieva i kosti stare mačke, Na šetalištu rugalice djačke, A oro s oka suzu pustio. I reče vrabac s krova bližnjega: - Što plačeš, čičo, brate one bene, Što bješe rob na klisuri Helene, Jer mučio je svoga bližnjega? Ja moram tebe dotle fopati, Dok u po plača i u pola smeja Ne počnu tebe na radost muzeja Ko faraona, brate, šopati! - Kod ovih rieči oro žalosno O tle se sruši poput Faetona: Ko suza pade, suza miliona, A vrabac živživžiče pakosno. IV. Ljubav i daljina. Stari majmun, spodoban Darwinu, Mortale salto, radost susjeda, Svi ga znaju, koji su pri vinu Pod brdom pili grada Susjeda. Komičar taj stari, nikad ružan, Na lancu slika melankolije, Vječno kunja nevoljan i tužan, A Ona ne zna, On da voli je. Ne zna Ona, koju je Talijan Na ruci svojoj dično nosio, Kad je slavom nakresan i pijan Kod Aralice filir prosio. Ah, i jopac srdašca imade, Cinizmom premda sve iskrivljuje, Premda pravi komične parade I pelivanstvom sviet zadivljuje. Novosti 1913. ČUVAR Jer drevna kletva tišti dimnjak taj, U rodu nije niko više jak, Ugasio se davno svaki sjaj, Na praznom nebu očajanja znak; Već davno vile ostaviše gaj, Umočvaren je strahom kužni zrak, Oltari pusti kunu jalov maj, Na duši i zemlji zieva vampir mrak. Kroz niemu noć tek jedan budan glas Na lopovića pazi podli trag, I plašeć' tamu brani sveti prag. Oj dome! Kad te ostaviše svi, U tmini, kojom kinje slabi sni, Napustio te nije samo pas. Mlada Hrvatska 1913. PRABABA Tih pritvorenih usta rajski med, Taj turban s krupnom viticom Ampira, Neoskvrnut taj pogled, blag i svet, Ta blieda ruka još bez kavalira: Ko mlade višnje pupoljasti cviet, Taj krotki posmjeh ljubavi i mira Na savremeni gleda gadni sviet Iz debeloga prašnoga okvira. Još danas vidim babin smrtni čas, Na odru sreće svu karikaturu, Njen krezub grč i zbrčkanu figuru. Iz mrtvih žica hromog glasovira Tek katkad čujem valcer, jeku s pira I harfu, smieh, sve tiši ženski glas ... Savremenik 1913. CANTICUM CANTICORUM B. Stanisavljeviću. Ja ne znam, što si, sjena ili žena, Ja ne znam, što si, radost ili tuga, Ja ne znam, što si, oblak ili duga, Ja ne znam, što si, žena ili sjena. U tvome oku, oku svetih muza, Sve strepi bezdan dubok kao grijeh, Sve drhti voćka crvena ko smijeh, U tvome oku blista vječna suza. Na raspućima -ko Ezekijela Prokletstvo žene, što se nudi -stojiš, U zagrljaju tudjemu se znojiš, Ko psalam crna, kao ljiljan biela. O što si, reci! Djavo ili diete? Što? Zagonetka ili odgonetka? Početak ti si mojega svršetka Ko pčele misli oko tebe lete. Za zlatom samo tvoje srce teži, Ti -vražja kćeri skrletnog Sarona, Ljepota tvoja vriedi miliona, A starac k tebi ko k Suzani bježi. Svježinu imaš, grki miris mora, Pod njedrom sfinge tajiš gniezdo zmije, Ko herub tvoja putenost se smije, Kad srž mi ločeš vampirski ko mora. Kad gledam te nezasitnosti strasti, Taj goli smieh, što kao handžar draži, Taj hram, što laž je digla podloj laži, Taj sram, što dublje ne zna više pasti: Za štapom, bičem posižem ko jadnik, U žudnji da ti blato svile svučem, Pa da te mučim, pregazim, istučem Ko kukavicu svoju pijan radnik, No snaga klone, kad me kao pseto U bestidnosti svoga traga vodaš, I kad po srcu, srcu mome hodaš I još se smiješ, gledajući sve to! Prokletstvo ti si mojih blagoslova, Ti blagoslov si mojih svih prokletstva, Ti posveta i cilj si svakog sredstva I ludi smiso moga ludog slova. Već dadoh tebi zdravlje i imetak, Ja sve ti dadoh: savjest, koja stenje, Sa kesom dadoh dušu i poštenje, Pa kad te grlim, crn mi sviće petak. Ti ništa više ne možeš uzeti, Razorila si mene poput rata, Ukaljala si me u stidu zlata, A sad mi, Kirko, ne daš ni umrieti. Anatem na te, prokleta mi bila! Kad vidjeh nebo, vidio sam pako, Zbog tebe, žensko, prvi put sam plako, Prokletstvo na te, tako si mi mila! I opet dodjoh, da me kao pseto Na paučini strasne čipke vodaš, Da gaziš moje, svoje srce prodaš I zabavljaš se, gledajući sve to. Ja ne znam, što si, žena il' hijena, Ja ne znam, što si, oblak ili duga, Ja ne znam, što si, radost ili tuga, Ja ne znam, što si, sjena il' sirena. Savremenik 1913. BJESOMUČNIK Dru. Pišti Posiloviću. Lice tvoje, satkano od duše, Ko planet sja kad mori ovaj mrak, A zjene tvoje cjelov blag i drag Briše suze, što me noću guše . Tiranine, demone, zli duše, Zaludu gatam čarobni tvoj trag! Tek znam, da sferski glas tvoj, drag i blag, Teški sni ko harfu s neba čuše. Oj tko si, što si? Genij moj, himera, Hermafrodit, muza s Helikona, Tribada, sukub, inkub il' hetera? Ko sa zida motriš me madona, Mog glada vječni tantalovski kruše, Ljepoto niema, tkanje moje duše! Savremenik 1913. BOGORODICA I DONATOR (Pinturicchio). Kao paž pod kraljičinim tronom, Sličan mirom pokornici svieći, Borbe sit sa bludnim Babilonom, Željan raj na slici barem steći, Sklapajući ruke pred amvonom U ekstazi molitve bez rieči, Šandor Šesti, papa, pod Madonom U ornatu punom blistav kleči. No i ova zadužbinska slika Brekće pjenom Borgijinog Bika, Tuste oči priapski se keze, Djevicu bo resi slatko lice, Struk i ruho papske priležnice, Čarobnice Julije Farnese. Savremenik 1914. NAPAST Ne marim, što sam te dugo snubio, Metanišuć nisko kao rob, Ne kukam, što sam te podlo ljubio, Kad usud to reče, huda kob. Ne plačem, što sam te lud izgubio, Odmamio kad te šuplji snob, Žalim, što nisam te, ženo, ubio: Ta život bez tebe živ je grob. Pamtiš li? Kad si uz mene ležala, Straha s nepojmljivog ti si bježala, Jer zaludjen, grozan moj je glas Ko posljednji drhao tvoj čas! Ja sam te mirio, lago, milovo, Krv sam već gledo, no vrag se smilovo. Savremenik 1914. PRKOS Apolon, slušajući skladne zvuke Takmaca svoga, Marsije plesača, Nenavidan ko Bog i kivan s bruke Iz pizme kazni boljega svirača. O deblo veže umjetnice ruke Bezazlenoga frigijskoga vrača I udari ga podmuklo na muke, Lišavajući očiju pjevača. I reče smijač: -Zavidniče, Bože, Tiranstvo tvoje sve na svietu može: Pogubiti, pa čak i ljubiti; No ja što mogu, Bog tek može htjeti, Jer sve da hoće, ne može umrieti I kao smrtnik sebe ubiti.- Savremenik 1914, NOTTURNO Mlačna noć; u selu lavež; kasan Ćuk ii netopir; Ljubav cvieća -miris jak i strasan Slavi tajni pir. Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan Kao srebren vir; Teške oči sklapaju se na san, S neba rosi mir. S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svjetlost sipi sa visina; Kroz samoću, muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina. Savremenik 1914. INDIJSKA PRIČA Pod suncem (pod njim ništa nije novo!) Pod suncem Inda leži čupav čupak, Leži fakir u dubokih mislih, Leži i gleda -da prostite! -pupak. Leži tako četrdeset dneva, Motajuć u glavi razne teme, Riešivši već prije Šopenhaura Vrlo mučne migrenske probleme. Gledajući tako mjesec dana Ko u nova vrata mlado tele, Vidi, da je njegov pupak stožer Ovog svieta zagonetke ciele. Njegov pupak središte je svega, Oko njega igraju planeti, Da kad umre pustinjakov pupak, S njim će kosmos takodjer umrieti. Ne znam, dokle gledati će mudrac Musavi svog panteizma pupak, Ali znam, da stvoriti će sistem Strašno dubok taj duboki glupak. Savremenik 1914. ISPOVIJEST Moj je patron sveti Antun -Znaš -iz Padove: Onaj, što se vazda brine Za ženske radove. Gospodji se, tako, što je S nekim hodila, Desilo, te bebicu je Od Ante dobila. Ne od Ante Starčevića - To s' razumije! - Već od drugog fićfirića, Što sve to umije. Moj je patron sveti Antun -Znaš -iz Padove: Onaj, što se Bogu moli Za liepe radove. Savremenik 1914. KRINOLINA (a la Gavarni). Ja sam trošna krinolina, Zvala sam se Karolina - Davno bješe to! To je bilo pod ampirom, Kad sam s mojim kavalirom Nije bilo zlo! Postala sam nova moda, Kad je javila se roda Eugeniji, Carici svih paradiza, Što je slave iz Pariza Dvorski geniji. Samo jednom, ko za šalu, Sjala sam na prvom balu Ah -i to je sve! Nakon toga skakao je, Oko mene plakao je Rujni separe. Tad ne bješe još filira, Al je bilo još Ilira- Sviet još bješe mlad. Samo jednom snubio me, Tek jedared ljubio me - Srce, pukni sad! Samo zvuci violine Tajni uzdah krinoline Prašno čuvaju; Danas drukče cvile vile, Danas boli sare svile Ne valuvaju. Nekad puna raja i maja, Vreća sam bez sadržaja, Ropotarnica, Baba, koja se ne pita, Roman, koji se ne čita Antikvarnica. Ja sam stara krinolina, Nosila me Karolina - Davno bješe to! To je bilo pod ampirom, Kad sam s mojim kavalirom Nije bilo zlo! Samo jednom, ko za šalu, Šaptao mi je na balu Kao de Musset: Nikad nisam pravo znala. Kako sam se poderala - Pst -pardon -hehe --- Savremenik 1914. SERENADA Od Toleda pa do Avinjona, Od Firence pa do Pampelune Najljepša si, srca mog madona, Sjetna suzo moje tužne strune. U tišini samotnog balkona Sini ko na nebu draga Luna, Smetni s uma dosadnog baruna, Što ga ljubiš, jer je baron bluna. Rieč ti dajem, da on sada igra Tarok u svom krugu talmi-kluba; Sve do zore trajati će igra, Gdje će dama padati na puba. Nekad si me usred tihog vrta Mazila pod nogama ko paža, Ležao sam pokraj tvoga hrta, K jurišu me izdala kuraža. Sjećaš li se priče, o Manono? Kad ti pričah, tekle su ti suze, Da kad jeknu Angelusa zvono, Ti mi kosu nježno ljubit uze ... »Grofica je hrabrog paža svoga, Slavnog trubadura Kabestena Voljela ko na oltaru Boga, Mada bješe hercegova žena. »Muž njen, ljuti neprijatelj roga (Jer tek volu nije rog blamaža), Namami u lov takmaca svoga I u šumi ubi krasnog paža. »Iščupano srce mu ispeče, Ponudi ga kao biftek ženi I pri stolu podmuklo joj reče: -Je l' ti momak tečan, reci meni - »-Vrlo sladak, sladji nego ikad! Reče ljuba paža Kabestena I niz kulu skoči, da je nikad Muž ne skvrne osvetom kretena ... « Daj se sjeti ove priče stare, Pa mi spusti ljestvice u svili, Već se Amor budi iz gitare, Pa se diže k mojoj bieloj vili. Samo reci, srca moga damo, Da ću čupat živo srce sebi, Reci, dušo, daj mi reci samo, Pa ću živo srce dati tebi. To je sve, što ponudit ti smije Moja plaha, skromna serenada, Fad je tamo, ljubavi gdje nije, Srce, dušo, nije safalada. U tišini samotnog balkona Sini, dušo, kao sjajna Luna, Smetni s uma tvojega barona, Što ga pumpaš, jer je baron bluna. Primi mene u svoj topli stanak, Primi me, jer ljubav nema greha, Spusti ljestve, jer me hvata sanak, Primi me i skuhaj malo teha. Savremenik 1914. GOSPA MARIJA Ima jedna mala gospa Marija što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Angjeo joj suzom suzu vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen ! Savremenik 1923. IZDAVAČEVA NAPOMENA Ovo izdanje Matoševih pjesama nije sasvim potpuno. Epigrami su s izvjesnih razloga izostavljeni. Sve pjesme, koje su došle u ovu zbirku, objavljene su kronološkim redom, onako, kako su bile objavljivane po raznim časopisima. Pravopis im je zadržan onakav, kakav se našao u pjesnikovoj redakciji (uz gdjekoji eventualni ispravak po Matoševom rukopisu. Zbog toga je izostala i po koja posveta, koju je kasnije Matoš, uredjujući sam svoje stihove, precrtao.) Neke od pjesama kao »Hrastovački nokturno«, »Kod kuće«, »1909.« i »Pod florentinskim šeširom« izvadjene su, kao osobito karakteristične, iz pjesnikovih proznih radova. Posljednji pjesnikovi stihovi, štampani nekoliko dana prije njegove smrti, su tri soneta: »Napast«, »Prkos« i »Notturno« (u ovoj zbirci na str. 97.-99.), dok su slijedeći stihovi do kraja naše zbirke kao i »Prvi stihovi« na str. 5. ove zbirke objavljeni poslije Matoševe smrti, kao postuma. Slika A. G. Matoša u ovom našem izdanju izradjena je po pjesnikovoj fotografiji iz g. 1907. SADRŽAJ Prvi stihovi/5 Hrastovački nokturno/6 Serenada/7 Balada/8 Zvono/10 Utjeha kose/11 Jednoj i jedinoj/12 Kraj druma/14 Kod kuće/15 Mora/16 Per pedes ap/26 Prosjak/27 Živa smrt/28 19. svibnja 1907./29 Mefistov zvuk/30 Labud/31 Djevojčici mjesto igračke/32 Maćuhica/33 U vrtu/34 Tajanstvena ruža/35 Samotna ljubav/36 Mističan sonet/37 Pravda/38 Čarobna frula/39 Jutarnja kiša/40 Metamorfoza/42 U travi/43 Pjesnik/44 Mladoj Hrvatskoj/45 Poznata neznanka/46 Familijarna maska/47 Arhiloh/48 Ljubavnik sramežljiv/49 Savremeni simbol/50 Stara pjesma/51 1909./52 Lakrdijaš/53 Čuvida/54 Srodnost/55 Dva kentaura/56 Kometi/57 Lamentacije/58 Dona muerte/60 Jesenje veče/61 Relikvija/62 Pri Sv. Kralju/63 Epitaf bez trofeja/64 Gnijezdo bez sokola/65 Iseljenik/66 Suza/70 Naoblačeni mjesec/71 Capriccio/72 Nekad i sad/73 Pod florentinskim šeširom/74 Alegorija/75 Erotica Biblion /76 Aventuros/77 Grob bajadere/78 Sirotica/79 U bolnici/80 Acta apostolorum/81 Menažerija/83 Naše životinje I. II. III. i IV./84 Čuvar/90 Prababa/91 Canticum Canticorum/92 Bjesomučnik/95 Bogorodica i donator/96 Napast/97 Prkos/98 Notturno/99 Indijska priča/100 Ispovijest/101 Krinolina/102 Serenada/104 Gospa Marija/107