OGLEDI, STUDIJE I IMPRESIJE
A. G. MATOŠ
Izdanje Hrvatske Knjižarnice Zadar, 1905. 


Čitaocu.

Skupivši odabrane članke, predajem ih javnosti bez tašte nade i obmame. Ako sam imao autorskih taština i iluzija, izgubio sam ih sam sa prvim mojim knjigama. Što da opetujem pjesmu u očajnosti naših književnih prilika? Hrvatska knjiga nema kritičara, nema čitalaca, nema kupaca. U narodu, gdje se tove, šire i kote toliki dembeli, trutovi i krpelji, ne nalazi hljeba slobodan književnik. Sloboda naše štampe je tolika, da banska vlada nije plijenila samo mojih članaka, već i bezazlene pripovijetke. Možete misliti, kako mi je u tom velikom Parizu, kada se sjetim, da je naš literarni Mino i Radamant zloglasni K. i kr. državni odvjetnik. Što da reknem o našoj književnosti, kada je jedini njezin organ uništen za ćef nekakvog M. ?
Ove članke nazvah Ogledi, jer nisu ništa drugo. Ko zna, kako sam ih pisao, u kolikim nevoljama, ne će se čuditi, da nisu bolji. Ako se oblikom odvajaju od Pokušaja velikog Montaigne-a, trudio sam se stići učitelja iskrenošću i to naročito ističem, ne plašeći se opaske, da je prava iskrenost nehotimična. I slavni gaskonjski plemić je znao, da je iskren.
Mnogih, meni dragih misli, naoposeb političkih i filosofskih nema u toj knjizi, ne zbog mene, nego zbog većine čitalaca. Sve velike riječi naše naivnosti meni su dosadne fraze i da to dokažem, ne bih u domovini našao štampara. Ogledi su odmorišta, stanice na mom putu k slobodi i obrazovanju. Vježbanja nezadovoljne, neuke mladosti, ona najbolje zna, kolik mučan je još put do vedre Telemske Opatije, gdje stanuje nekoliko tisuća najmudrijih Europljana. Ova sveska je preludij, slobodna varijacija, kao kada svirač prije koncerta kuša prste i gudalo.
A vi, rijetki moji prijatelji, što nas veže zajednička i nesavladljiva ljubav za slobodnu hrvatsku riječ, primite tu knjižicu kao dokaz, da Hrvat nikada nije bolji Hrvat nego kada je prognanik! A tebe, draga majko i mili oče, neka zabavi u našoj tužnoj udaljenosti ovo ćeretavo unuče!
Pariz, 5. ožujka 1904.


Ženeva, 16 rujna 1898.

„Le jeux sont faites! Rien va plus! Marquez vos jeux, faites vos jeux, Messieurs!“ — Ta monotona vika croupiera još mi zuji u ušima. U Aix-les Bainsu je za vrijeme sezone kondenziran ragout života. U „Velikom Cercleu“ gostovahu svi celebriteti od Coquelinâ pa do gdje. Dziri. Od osam izjutra do ponoći mijenja se drama i opera sa simfonijom Beethovena i Brahmsa. U „Villa des Fleurs“ umrla je ovih dana Sarah Bernhard — možda ni sama više ne zna, po koji put — u ulozi Margarete Gautier. „Tristan i Isolda“: natječe se sa baccaratom, na kojemu dobi Englez jedne večeri 70.000 franaka. „Mali Casino“ je montmartreski cabaret i komična opera, chanson i komedija, tu je pod vedrim nebom cio onaj sumnjivi Pariz, gdje crveni demimondski corset baca strastan refleks na ozbiljan bourgeoski kaput. Iza dražesne Lecocquove operete „Varka ljubavna“ dolazi na pozornicu „slavni Indijanac“ Vitreo, pa „jede“ ugljevlje, sapun i staklo, „pije“ petrolej i vitriol. Za njim improvizuje poeta Schmitt. Obćinstvo mu, osim teme, zadaje po osam srokova i riječ od isto toliko slova, od kojih će svaki biti na početku stiha, i naš Schmitt napravi brže pjesmu nego kobasičar kobasicu. Krumpir i domovinu, ljubav i kiseo kupus, sve će taj junoša opjevati jednakim žarom i vještinom. Nikad ne bijaše lirski entuzijazam praktičniji i jeftiniji. Mnogi bi hrvatski stihotvorac mnogo bolje poslužio domovini i — sebi, kad bi podražavao tome šulovrtnom čedu Parnasa. Poslije toga „igra“ gdja. Léfevre Gilbertovu pantomimu „Le coucher de la mariée.“ Svilenijih gaćica nijesam nikada vidio. Ali zar su svilene gaćice dramska poezija? Dobro, te pada zavjesa, jer je ta moderna kćerka Paphosa stala pokazivati i ono, gdje zamjenjuje priroda vještinu pa rizke krojačice. I kroz strastan muk dopire ravnodušno blejanje kockara: — Le jeux sont faites! Rien va plus! Marquez vos jeux, Messieurs! — I to se zove ladanje! Svjetska su kupališta karikature ladanja, jer su gradovi, a karikatura gradova, jer su ladanje.
U Aix-les-Bainsu nema stjenica, ali ima — a to je mnogo gore — Savojaca. Antipatičnije pleme ne možete da zamislite. Tko hoće da vidi u prostom narodu najneugodnije crte francuskog karaktera, neka dodje medju Alobrožane, medju te Tartuffe i Harpagone. Ako se nijesam pomagarčio, ili — što bi mi bilo neugodnije — pomulačio u Aix-les-Bainsu, ne ću nikada, jer tako mi brade, ako ono sumnjivo meso, koje jedjah za krvavi franak, ne bijaše sa rebara aix-les-bainskih magarica ili — što bi mi bilo, još neugodnije — sa rebara aix-les-bainskih mulaca. „Dvije stvari odlikuju Gale: da kićeno besjede i da se dobro biju“ (Caton). Ništa od toga ne vidjeh niti čuh. Samo kreveti dva su puta širi od naših. Škrtost i himba odlikuju prostaka, bogataš je frivolan ženskaroš i pregačar, a šovinista bez granica je jedan i drugi. Govorah sa gospodinom, sa seoskim pandurom, sa konobarom, sa zanatlijom: svi mrze stranca.
Putovati, i to je: gubiti iluzije. I putovanje je razočaranje. I ja sam, priznajem, došao sa krivim pojmovima o tome narodu. To će biti zbog toga, što se kod nas moderna Francuska drži još uvijek za ono, što bijaše Europi za velike revolucije. Osim škole, koja je u historiji zaostala za jedno sto godina podržava u slovjenskim i inim zemljama galofilsku reklamu i protugermanska štampa. Apstrahujući, razumije se, od politike i ne budući vičan, da od kape gajde pravim, ne uvidjam, zašto mi, kao čovjeku, ne bi bili n pr. Nijemci isto tako simpatični kao Francuzi.
*
Badava: i putovati, i to je — gubiti iluzije. I putovanje je razočaranje svaki dan sve više, danas više nego ikada. Descartes; putujući iz Niederlanda do Praga, vidio je i doživio više, nego danas da putuje oko svijeta. Posmatram bogate Engleskinje i fićfiriće Parizlije na koridoru ovog kupališta ; vjerujte mi : Varaždinske toplice, samo u elegantnijem izdanju. Europska i amerikanska buržuazija misli jedno te isto, samo na različitim jezicima. Aix-les-Bains se razlikuje od austrijskih renomiranih kupališta samo time, što su prasne ulice nakrcane savojskim popovima sa širokim šeširima, prosjacima i magarcima, koji više zasluže, nego što vrijede zajedno sa svojim vodičem.
Da! Aix-les-Bains ima i muzej. Odlikuje se time medju ostalim europskim, što valja platiti ulazninu i — što je prazan. Javna je biblioteka skromna, ali odabrana, a ne plaća se ulaznina.
Muzej, biblioteka i općina u drevnom je zamku aixkih marquisa, na brdašcu, kraj župne crkve, blizu sumpornog kupališta i Campanusovog slavoluka. Taj drevni dvorac sa širokim kamenim stubama, gotskim uresima i stupovima po hladovitim hodnicima, najzanimljivija je zgrada u Aix-les-Bainsu. Sa lijeve mu je strane, preko puta, koji je pun četveroprežnih kola za izletnike sa lakajima u cilindru, crvenom fraku i žutim sarama, poluengleski park, u kojemu ima mjesto za lawn-tennis i — kao u svakom parku — visokih topola, borova i cvijeća. Ima i tratine — kao u svakom parku — na koju neoprezno sijesti znači za uviek pokvariti hlače, — da ne spominjem inih neprilika — a toga nema u svakom parku.
Hoteli su i „amerikanski barovi“ kao svi ostali hôteli i pivnice, samo mnogo skuplji, a konobari drskiji.
Crkva je kao sve katoličke crkve i vjerujte mi, da se ne plaća ulaznina. Gradi se nova crkva i nov ogroman hôtel, koji će se otvoriti 1900.
Okolina je upravo rajska. Nedaleko je karmelićanski samostan Grande Chartreuse. To je sredovječan kameni grad, koji kao da je od dosade i Čamotinje posivio u onoj gorskoj samoći. Ne znam, da li su njegovi crni stanovnici izvrsni spiritualistički filozofi, ali znam, da grade izvrstna spirituozna pića, naročito „šartrez“. „Šartrez“ je sumorna suza, koju ta starinska kula lije za mističnim chevalierskim vremenima.
Blizu je i Chamounix i Grenoble. U Chamounixu se rodiše grofovi Josip i Ksaver de Maistre. Josip je najgenijalniji i najkonsenkventniji apostol europske reakcije u ovom stoljeću. U francuskom se duhu i danas nepomirljivo bore struje: galska i romanska, katolička i poganska, revolucionarna i reakcionarna. Zbog toga i jeste francuska literatura tako velika i od svjetskog značaja kao engleska politika. Drugi narodi imaju veće pisce, ali nemaju veće literature. Josip grof de Maistre najveći je književnički torry. Mladji mu je, brat mnogo duhovitije opisao „Put po svojoj sobi“, nego mnogi drugi put oko zemlje. U Grenobleu bijaše zipka Henria Beylea (Stendhala). Čudnovato je, da od ova tri pisca bijaše najpopularniji najmanji: Ksaver de Maistre.
*
Iz Aix-Ies-Bainsa podjoh u predvečerje sa prijateljem „per pedes apostolorum“ po starom grabancijaškom običaju. Žurimo se. Caesar, koji pisaše prvi o tim krajevima feuilletone, rekao bi, da je naš odlazak „sličan bijegu“. Na prvom brdu odahnusmo.
........Sunce zalazi, prosuvši grimiz po planini Mačjem Zubu (Dent du Chat), te izgleda sa hrapavim vrhuncima na rujnome svjetlu kao tup i krvav nož, sa kojega lopti krvca po blijedom jezeru. Na istoku, na lijevo od gradića, pružio se Mont Revard kao ogroman, na pola travom obrasao krtičnjak, a na njemu gasnu i gasnu magle ljubičaste, ružičaste, narančaste. Zacvrče šturci o sunčevom zapadu, sa planina i oblaka stade u dolinu silaziti suton. Odnekale zalaje po koje pseto, a zvijezde niču i samo što ne zazujaju kao zlatne pčelice. Tihano Bourget-jezero sjaji se medju gorama kao srebrena mjesečina megju gustim oblacima, a mjesec sja kao tihano jezerce, tamo daleko — daleko. Medju granjem i po gorama titraju svjetla kroz okna kao zvijezde sa neba popadale, a viti i tihi se jablani u večernjoj maglici crne kao ugasnule baklje. I odjeknu posljednji uzdasi pozdravljenja s onih po humcima crkvica, a putnik se pješak sjeti nekog drugog humka, nekog drugog pozdravljenja. Pošto umine po šumama i planinama puna čežnje kampanela, utajaju se gora i dolina kao grobovi. Sve sniva, samo kraj puta treperi listak, a duša putnikova treperi kao listak.
.... Prolazimo kroz borike, preko brda i dolina, pored šapatljivih česama i preko dubokih, žubornih ambiza. Veče je svježe i umorno kao mlada djevojka, a put je dobar. Po brdima i uvalama rasijani su gospodski zamci, seljački zaseoci i crkvice, te mislimo, da smo negdje oko Belca i Zajezde. Ali njema su ta sela, nisu kao hrvatska. Seljak se jamačno toliko nadlanao i naledjao, da nema volje pjevati. Prozaični su ti ćutljivi ljudi u tamnom odijelu i drvenim ili dobro potkovanim cokulama: vole sjenicu u rukama, nego ždrala u oblacima. Po našim bostanima i vinogradima pjevaju sada mlade pudarice: „Oj na ove duge noći, ko ne ljubi crne oči, ne pada mu san na oči, već mu pada jad na srce . . .“ A po pustim savojskim potkućnjicama samo ako zavije na mjesec koje pseto, kao da kobi nevolju.... Pa ipak je i ovdje krasno ovo popasno doba septembarsko. To nije jesen. To je maj, koji se okitio mjesto mirišljavim cvijećem — slatkim voćem i sočnim groždjem....
A kad se umorimo, legnemo pored zabrana ili vinograda. Ovo nad nama nije nebo, nego taman vajat. Mliječan je put srebren vijenac, oko kojega se zvijezde i oblaci saviše kao zlatno groždje i lozje lišće....
*
Po alpijskim vrsima stao već otvarati dan svoje sanene, višnjikaste oči. Mliječna magla obisnula po vrbama i djetelini kao tanana košulja. Coškasta Savojka sa crnim slamnim šeširom muze u staji pretilu kravu ili mršavu kozu, a ćoškasti Savojac mlati žito ili kosi rosnu travu. Strništem se rakolji po koji ćuran ili kokoš. Neugledno garavo djevojče nosi u limenim sudovima mlijeko ili tjera u grmlje dvoje-troje dvizadi. Ptice živahnule po cvrkutnim luzima. Na sve strane velike, tvrdo zidane seljačke jednokatnice. Potleušicama ni traga. Sve je dobro obradjeno i uredjeno. Naš seljak pjeva, dembeliše i kuburi na svojoj crnici, a Savojac ćuti i grbači na svojoj kamenitoj jalovici. Zato ovdje nema nemaćnika.
Sunce već pripeklo, žmirci zaigraše nad poljem, a mi u Annécy. Lijepo, veliko mjesto. Na uzvisici je je očuvan sredovječan grad. Tako ogromnoga još ne vidjeh. Služi za vojarnu. Lijepo je jezero široko kao morski zaliv, a zeleno kao zelembać. Visoki Parmelan i Tourmette potsjećaju na aix-les-bainsko gorje, ali što više dolazimo na sjever, svijet je prijazniji. Ulice vrve alpijskim lovcima, franceskim „jegerima“ ili bersaglierima. Veseli, okretni i čili momci srednjeg stasa, kakih ne vidjeh u franceskoj pješadiji. I Annécy je pun svećenika i kaludjera. Ima ih dapače više nego u Aix-les-Bainsu. U okolini se rodi sv. Franjo Saleski. Sumnjam se, da bi mu se ovdje danas mogao roditi nasljednik.
Gornjosavojski je paysage dosta jednoličan. Umorni i veseli opazismo iz St. Juliena, rodnog mjesta fiziologa Claudea Bernarda, Carouge, predgradje ubavog Calvinova grada. Pješačismo dvie noći.
* * *
Evo me i opet pored bistrog Lemana s jednim — kako vele — iskustvom više i jedrom predrasudom manje. Dok budem živio, privlačit će me na ovo mjesto dobar sir, pitomi Švajcarac i uspomena na ljude, koji su ovdje živovali: na Rouseaua, Amiela, gdju. Staël, Gibbona, Benj. Constanta, Mickijevića, Shelleya i ,,hodočastnika, Harolda“, koji tugovaše tamo na gornjoj obali, u villi Deodatti.
,,.... Tihi i sjajni Lemane!.... Ova je tiha površina kao mirno krilo, koje me nosi daleko od strasti. Nekada ljubljah očajni vapaj burnog okeana ; ali dajući uho slatkom tvome šapatu, čini mi se, kao da čujem glas sestre, koja me kudi s mojih gorkih zabluda“. („Childe Harold“, III pjev.)
Tko bi rekao, da je to isti pjesnik, o kojemu pričaše Thorwaldsen Andersenu: ,,U Rimu trebaše da isklešem kip lorda Byrona. Kad je ta plemenita osoba došla da mi sjedi u atelieru, sio je en face i stao afektovati izraz tudj i sasvim protivan njegovoj prirodnoj fizionomiji. — Mylorde, rekoh mu, izvolite mirno sjedjeti i molim Vas, ne uzimajte tako pustog izraza. — To je izraz, koji karakteriše moju spoljašnost, — odgovori Byron. — Odista! — rekoh i, ne obazirući se na njegovu želju, stadoh raditi po svom ćefu. Pošto svršim poprsje, nadje cio sviet, da je slično kao jaje jajetu, samo lord ne bijaše zadovoljan. — Taj lik nije moj, reče, ja imam mnogo nesrećniji lik od toga.“*)
Slično tome raspredah u Café de la Couronne, kraj obale, sa Leonorom Goldschmiedom mladim njemačkim književnikom. Kad al’ oko tri sata poslije podne dotrči netko :
— Gospodo, u jedan i četrdeset udario anarhista u srce austrijsku caricu. Sada je izdahnula!
Kao bez glave otrčim preko mosta. Pred pokojničinim hotelom („Beau Rivage“) skupilo se svijeta, i to bijaše sve, što se mogaše vidjeti.
Atentat se desio na najljepšem mjestu Ženeve, na. uskom trgu, što ga zatvaraju elegantni hôteli „Beau Rivage“ i „de la Paix“. Tu se diže mramoran mausolej i spomenik vojvode od Braunschweiga, ženevskog dobrotvora, medju cvijećem, granjem i malim ribnjacima, odavde puče izgled preko jezera i istočnog grada na Mont-Blanc.
Ali što da pričam: Vi to već sve znate. Toplo je srce dobre kraljice, koja tražijaše pokoja na ovim tihim obalama, požutjelo već i uvenulo od oštrice zločinačkog bodeža. Življaše kao najnesrećnija majka, umre kao najnesrećnija vladarica. Poginu junački i ponosno kao heroji. Medju svim kraljicama, nesrećnija od Niobe, kraljevat će tragikom užasnog udesa. Nema je više! Odsele pripada našoj dubokoj tuzi i vječnoj slavi.
Dugo gledah za vlakom, koji nosi suze jedne velike monarkije, plemenito i nesrećno srce kraljevsko. Heine, pjesnik-ljubimac toga uvenulog srca kraljevskog, govori o labudu, koji da je doletio iz žarke Afrike u svoju hladovitu hanoversku domovinu sa strijelom u grudima. Ne znam, za što mi je taj krvavi labud pao na pamet, kadno se pred mojim očima gubljaše vlak, koji nosi jedno plemenito i nesrećno srce kraljevsko u Austriju — u Austriju.


Cologny, decembra 1898.

„Die Natur, Hcrbstnebel spinnend, „Scheint am Rocken eingeschlafen .. ."

Tako bijaše ovo dana. No juče ogrija baboljetsko sunce, a ja odoh u Cologny, mjestance na brdu tik desne, istočne obale Lemana. Tu življaše neko vrijeme lord Byron, i tako će ovo seoce živjeti s imenom njegovim. Stanovaše u vili Déodatti, koja je sjeverno pored Colognyja, na lijevo od ceste.
I ugjem u dvorište, opkoljeno gospodarskim zgradama. Iz mutvaka izigje vratarica, pa me povede dolje prama ljetnikovcu. Pošto je sada gosp. Déodatti, arhitekta, u Ženevi, ne mogah vidjeti unutrašnjosti. A i našto ?... Vila je stara, obična posivjela jednokatnica. Uokolo golostubo drveće, poda njom, prama cesti i jezeru, strm vinograd. Sa te je strane doksat na dorskijem stupovima, sa grbom grofova Déodatti.
Dugo gledah gore, spram Byronova salona. Bijaše mi kao da nije kod kuće, kao da je u onoj ljusci, onoj mrvici, onoj tačci usred navraskanog jezera, pa da se vozi preko u posjed gospogji Staël.
Na lijevo od mene, dolje u kutu izmegju jezerskog okrajka, oko Rone i po brdima, skrkla se varoš. Škura je i tužna kao i onda, kada primi Byrona i Shelley-a i kada pisaše Beyle, da je u Ženevi sve pusto i tužno, da nema monarhijske gracije. I nad zaseocima, brdom, vodom, stalo da se talasa brujanje sa tornja katedrale,, kao da je Calvinov grad stao da čemerno tuguje. Preko jezera, na brdu, baš prema meni, vile Rothschild i Arijana, sela i zaseoci, Ferney, a pogled zaustavlja otegnuta i visoka Jura. Još ne vidjeh divnijeg srebra i zlata, nego juče na njenoj goloj grbači. Dugačke joj kose izgledaju kao sione kreljuti nikad nevigjene,. apokaliptične ptičurine, koja se zarila pod snijegom i magluštinom. Tamo se na jugu lelujaju zlatom obrubljeni oblaci kao ljetno klasje, a sunce se kroz njih smješka kao turčinak. A jezero se raznježilo u sjajnim bojama, kao da je popilo pošljednju ljetošnju dugu. Površinom mu se mršti i mreška valovje kao bezmjerje srebrnih zmija, a nad njima treperi vito jedrilje poput krilaca bijelih lepirica, koje vijor zanese u vodu. Nad sjajnom pučinom roje se hitri galebovi oknivenih*) suncem krila, kupaju se i kriješte kao omamljeni bisernim valovjem i vedrinom Duhnu svježi sjevernjak, a odnekale zalahori Eolova harfa tajanstveno i monotono. Kao da tijo, tijo zujaše čudnu pjesmu kamen, voda, vjetar, oblak, vjetar, sunce. Kao da dolje u vinogradu kikoće Dionizos pjesmicu kroz sumorni zimski sanak.
„Nijesu li brda, vali, nebesa — dio moj i duše moje, a ja njihov?“
I bijaše mi, kao da vidjeh sumornog pjesnika, kako ga ne vidjeh još nikada iz knjiga i pjesama. Kao da osjetih na proletarskom ramenu njegovu gospodsku i jaku ruku. Oko drevne kuće ni ćuka, a orajeno oko gleda kroz Byronovu sjenu planinski gladac led, koji se srebrni kao vlažno perje labudovo, — gleda Leman, po kojem puzaju lagje i sjene tisijih oblaka, — gleda uveo jesenji cvijetak, koji poniknu i klonu kao suha ručica mrtva djeteta.
„Moj su žrtvenik planine i okean.“
Usamljenost i nesreća imadu slasti, koje pružaju samo svojim odabranicima. Koga ne utješi priroda, ko se ne oporavi na vrutku njenog bezgraničnog života, nikada je neće razumjeti. „Vi ćete me možda prezreti, ako vam reknem, da mi je da puknem od švajcarske čamotinje... Ja bih dao sve švajcarske ledenjake za muzej vatikanski.. .“*) To piše otac modernog naturalizma, otac Zölin, koga se definisalo: „Zola oder Freude zu stinken ...“
*
Ima velikih pisaca, koji su mi indiferentni, n. pr. Alfieri. Ima ih, koji su mi antipatični, n. pr. Tolstoj. Ima ih, koje obožavam: obožavam nekoliko našijeh i Byrona. Toliko ga obožavam, da ću o njem čavrljati, premda ga u nas — okrom inijih — upoznaše gosp. Svetomir Nikolajević, „Matica Hrvatska“ i gosp. Marko Car. Ako dosadim, nije krivica do sujeta.
Taineu je Byron tip Engleza, premda je baš ta pjesnička pojava najbolji ustuk protiv općenitosti njegove jednostrane kritičarske doktrine, koja je to istinitija, što je auktor, o kome se govori, inferiorniji.
Byron nije čist Englez ni po krvi. Pretci su mu s očeve Normani. I mati je francuske, stuartovske loze. Temperamenat roditelja pun je galske naglosti i lakomišljenosti. Byronova majka zatrudnje u Parizu. Byron preziraše Engleze. Neka ga atavistička simpatija privlači Romanima. Najsrećniji je u Italiji. Naslagjuje se satirikom Burattijem i raskošnijem sonetima Baffovijem. Okrom sama sebe, ne posiže za engleskim sujetima. Od svih domovinskih pjesnika najviše cijeni francuskog imitatora Popea. Ako je — po Stendhalu i Taineu — glavna crta anglosaskog karaktera želja sa savlagjivanjem zapreka, onda je Byron Englez; ali onda je čist Englez i onaj Byronov savremenik, koji u želji, da savlagjuje zapreke, natkriljivaše sve dojakošnje Engleze: Napoleon. Englezi baš nijesu odveć muzikalni, a Byron plače, kada čuje lijepu muziku. „On ne pronalazi, on posmatra; on ne stvara, on opisuje.“ Tešto ! I kada bi Taine imao pravo, da Byron ne „pronalazi“, ne „stvara“, zar ne „posmatraju i opisuju“ svi lirici bez razlike narodnosti? Ili zar je i Byronov subjektivizam nješto čisto englesko? Zar nijesu njegova djela kao kaki dobar francuski dnevnik u stihovima? Kako to, da toga čistog Engleza nikada ne shvati Engleska kao kontinenat? Zašto je tamo ostao bez „škole“, dok je Evropom posijao zmajske zube : Slovackoga, Puškina, Lermontova, Heine-a, Musseta?
Ako je katolicizam nješto čisto englesko, onda je i Byron čist Englez. U IV. pjevanju Hodočastnika Harolda pjeva crkvu Sv. Petra: „Veličajnost, moć, slava, sila, ljepota, — sve je spojeno u ovoj arci pravog vjeroispovijedanja.“ Piše ondašnjem engleskom konsulu u Mlecima : „ .... rimokatolička vjera, koju smatram najboljom megju svima.“ Moore-u: „Mislim, da se nikada ne može imati dosta vjere. Ja vrlo naginjem katoličkijem doktrinama.“ U Raveni daje novac za crkve i manastire. U Mlecima druguje sa nekim ocem Paskalom iz Jemenskoga samostana. U svom jedinom govoru u parlamentu brani — irske katolike. Piše Murrayu: „Bolji sam kršćanin od vašijeh kojekakovića, to više, što nijesam za to plaćen.“ U prste poznaje Sv. Pismo i poznavanjem crkvene literature zadivljuje fanatičnog dra Kennedya. Vazda čita Bibliju koju mu dade draga sestra. Malo je doduše manikejac, naginje socinijanizmu i latitudinarcima. Ne vjeruje u pakao. Otok je pjesma dostojna Chateaubriandove religijozne lirike.
Uopće, ako je Byron aktivna ličnost, njegova se akcija sasvijem kosi sa hladnom, pozitivnom djelatnošću jednog Swifta, Defoea, Fieldinga. To je sasvijem neengleska aktivnost romantičnog sanjara. „Byronizam“ je nješto nepraktično, nešto donkihotsko.
Byron je najveći pjesnik — karakter pošljednjih vijekova. Poslije Dantea i Miltona nije se našla ljepša harmonija izmegju pjesničke riječi i djela. Život je Byronov ponajzanimljivija od njegovijeh balada i tragedija. Ostali su moderni u tome prema njemu pravi čačurci, njihovo je pjevanje prama njegovomu kao kastratsko piskutanje prama zlatnom muževnom baritonu, kao cmilenje okarine prema mjedenoj jeci valdhorna. Byron je pjesnik volje. Manfred je energičniji, ima jače mišice od Fausta. Faust je slobodna misao, Manfred je slobodna volja. „Ja sam pojednostavnio moju politiku. Ona je u tome, da odsudim na smrt sve vlade, koje postoje.“ (Byron). Goethe je pjesnički izraz emancipaje filosofske, Byron političke. Taj je čudesni Normanac, koji se slučajno rodio u Engleskoj, pjesnik francuske revolucije, koja počinje očajavati u tmuši reakcije. Pošto sve umuknu mukom, stade on „govoriti bodeže“, kako veli Hamlet.
Od Londona do Carigrada vriju njegove misli, padaju kao ranjeni sokolovi pred nijemo i zapanjeno mnoštvo i klikću sumornu tužaljku za suncem, za slobodom. Byron je sloboda. Misolungi je pošljednji krvav akord tog slobodnog života; kroz sve slobodne podvige potlačenijih strujaće, bodreći, ovo tragično tirtejsko milozvučje.
Quidquid tentabat dicere, versus erat. Njegova opozicija bijaše sasvijem pjesnička, gotovo instinktivna. Ne služaše nikakvoj političkoj doktrini, formi, ličnosti. Byron je inspiracija. Gusara napisa za deset, Abidsku vjerenicu za četiri dana. Inspiracijom pronalazi duboke filosofske istine, koje se ne stidi citirati u korist svog sistema Schopenhauer. No refleksivni, prozaični Byron kao da nije shvatao ovog intuitivnog, pjesničkog, dioniskog. Piše Giffordu : „ .... ja sam uvjeren, da su te sumnje (vjerske) bolest duha poput svake druge vrste hipohondrije.“ Njegove simpatije katolicizmu, ne bijahu samo simpatije umjetnika ili opreznog skeptika. On je odviše nebojša, da hini; odviše pjesnik, da filosofira. U Childe-Harold-u pjeva Byron „Tvorcu i Čuvaru svih stvari.“ Ateistu Shelleya, s kojim se našao u Ženevi, zove „zmijom zavodnicom“. Ne shvata ga ni u Pizi, pošto se „zmija“, uplivom Spinoze i Goethea, pretvorila u panteistu. Iza jednog ovakog dialektičnog sastanka veli grofu Gambi: „Raspravljasmo o metafizici. Da grdna li kijameta u tim sistemima! Volja im valjati zagonetku za zagonetkom; meni je najjasnija ona o stvaranju“ Neki zanesenjak piše, želeći ga obratiti, pjesmu Anti-Byron, — a on javlja Murrayu: „....Auktor se megjutijem vara u jednoj tačci. Ja podnipošto nijesam bezbožnik.“
Byron nije materijalista. Nije ni deista u smislu engleskih slobodoumnjaka. On je kršćanin sa jakim katoličkim sklonostima. Kada sumnja, sumnja sumnjom angjela, koji se buni. Njegova reflektivna, svijesna filosofija ne podsjeća ni na religijozni liberalizam lorda Bolinbrokea, ni na blaziranu, pomodnu i plitku skepsu diplomate Chesterfielda. Humeu ili Tolandu ni traga.
Ni u njegovoj sumornosti nema ništa stalna, da reknem svjesna i sistematična, kao n. pr. što je u Leopardija. Njegova je očajnost kao trenutno beznagje u divskoj borbi jednoga proti svima; dakle nješto momentano, prijelazno, spontano, relativno, nefilosofsko. A godijaše mu, da ga drže beznadnikom, Luciferom. Pred svijetom se gradijaše Kajinom, ali svak budniji mogaše čuti pod crnim plaštem groznog Lare strasno kucanje don-juanskog srca; svak okatiji mogaše opaziti pod blijedom i čemernom manfredskom krinkom rumenilo vragoljastog Beppovog smiješka. U I. pjev. Ch. Harolda posvećuje pjesmu nekakovoj Thyrzi. Ko je, Bogo voljeni, to tajanstveno lice, ta Thyrza? Bijaše to — — pjesnikov megjed.             Držahu ga — Byrona, a
ne megjeda — kao nekim poetičnim grofom MonteKristom, a on se — smijaše. Društvo ga ggje Staël vidi često, kako noću tumara u barci, a sa njime nekako avetinjsko, misterijozno biće. Znatiželjna domaćica ne uzmože a da ga o tome ne priupita. I šta mislite, ko bijaše to avetinjsko, misterijozno biće u barci, usred noćnog Lemana? Pjesnikov pas. Drži se — mizantropom, a koji ga lično poznavahu i ne vrijegjahu, ne vidješe boljeg prijatelja. Za inat se cijeloj Engleskoj bratimi sa bijednim, od Boga i od ljudi, tako reći, napuštenim prognanikom Shelleyem. Teško da ko imagjaše nježnijeg brata nego njegova obožavana sestra od oca, Augusta. Angiolinu i Myrrhu mogaše da stvori samo pjesnik, koji ne zna samo prezirati, nego i beskrajno ljubiti. Od grdne mizantropije daje u Italiji novac šakom i kapom i umire za potlačene.
Pa ipak, teško da bijaše pjesnika, kojega više mrzijahu. Digla se na nj i kuka i motika. Podlaci pišu strahovite burgije pod njegovim imenom. Zamjenjuju ga sa krvavijem do lakata junacima njegovih djela, a on još pomaže kao pravi „fanfaron des vices“. I onima, koji mu se dive iz daleka, čini se krijesnicom, koje ne treba gledati iz bliza. I Goethea zavede ćâk *), te pisaše o nekakom tobožnjem „dvostrukom ubijstvu,, u Firenci. Byron da ljubljaše neku ljepoticu, nju da je ubio ljubomorni suprug, a ovoga da je izjela pomrčina .... A što se tek drlja i naklapa u Engleskoj ! Kolo vodi Byronova žena, izvrsna poznavateljica matematike, koja ga zapita tri nedjelje iza udaje: „Kada se, Milorde, mislite odreći običaja da gradite stihove?“ Lady C. L., docnije lady M., cvijetak, sa kojim veseli Harold zakiti svoje grudi, koja se zbog njega na nje-kom posijelu htjela da ubije, crta u Glenarvon-u jetkim, žutim bojama ljubomorne žene toga novoga sotonu. A gdje su tek praznovi i pjesnička zvrndala, koje je opržio plamenom svog bijesa! Svi škvorci, svrake i kukavice albijonskog Parnasa podurjasiše se i zagra-jaše na newstead-abbeyskog veselnika.
Teško onom, ko utrunu nedotupavnom literarnom mediokritetu ! Samo osveta uvrijegjene usigjelice može da se mjeri s otrovom njegovog anonimnog bijesa, sa pakošću njegove nemoćne zavisti. Byron tek što ih se ratosilja u Engleskoj, skrasivši se u ženevskom hotelu Secheronu, kad al’ eto za njime tavoliza Southeya, ondašnjeg poete laureatusa, koji ga sramotno panjka. Nije mu dosta, da Byron i Shelley kvare cure u rue Basse: laureatus buncaše o incestu. I svijet vjerovaše i — vjeruje! Lamartine, taj idol starijeh djevica, ne objegjuje ga doduše u Životu lorda Byrona sa takih strahota, ali kada pročitate taj životopis, čini vam se, da je Lamartine „veći“, mnogo, mnogo veći! Već davno trunijahu kosti plemenitog mučenika, a Beecher-Stowe se baca blatom na njegov svijetli lik, i prevrćući krokodilske oči, šuška zmijski o nekakom odnosu Byrona sa njegovom sestrom.
Općoj toj mržnji ne mogaše biti uzrokom Byronovo slobodoumlje. Bijaše prijatelj pozitivnog vjerovanja. Njegov nedoktrinarni politički radikalizam bijaše nješto platonsko, nepozitivno, aristokratsko : dakle sasvijem „neopasno“. Byron nije programski čovjek. Nije ni politički utopista. Praktične se vlade ne boje tolikih bezbožnih sanjara. U Engleskoj bijaše i prije njega mnogo ljućih odricatelja, koji, kao ličnosti, često šmug-nuše kroz život nepovrijegjeni, neopaženi.
No Byron se ne bori toliko protiv ideja, koliko protiv njihovih reprezentanata. Pamfletista, je omrz-nutiji od negativnog, često neshvaćenog doktrinara. Duboki skeptik Kant umire poštovan od svih, zajedljivi i — relativno — plitki pamfletista Courier pogiba od potajnog kuršuma.
Byron ne protestuje protiv državnog, nego i protiv one vrste društvenog poretka, koji se zove konven-cionalnijem. To je najveći današnji tiranin. Nekada ne postajaše. Što se više emancipujemo umno i politički, to više padamo žrtvom tom grdosnom tartifskom molohu. U Engleskoj, u najslobodnijoj državi, zove se karikatura konvencionalizma Cant-om „Cant“ progoni Byrona iz Engleske i juri ga kao furija u strastvovanju. „Cant“ se šulja za njim na nehotične ledenjake, gleda ga kroz durbin, kada kroz mrmorenje Lemana sluša sa Shelleyem šapat zemljinog duha. „Cant“ ga uhodi, kada se, utješen, šeta sa draganom, groficom Guicciolli, po ravenskoj okolini i kada posmatra sa srušene Akropole ragjanje Helija iz purpurne pučine. Žena je mati konvencionalizma, a nebojša Harold, koji ne strepi ni od puške ni od bure, koji je naviknuo da vascijeli život hoda po ivici groba, teško boluje od ujeda pritvornijeh ljutica u „modrijem čarapama“.
Byron je nesrećan, jer se rodi u Engleskoj i jer se oženio. Pogriješio je dakle samo jedared u životu. On je prvi veliki protest protiv braka, protiv konvencionalnog braka. Život mu je javna tragedija modernog supruga i prekrasan eksperimenat „slobodne“ ljubavi. On je otac Dumasov i Strindbergov.
Kao u pjesmi što je besvjestan filosof, tako je i u životu revolucionar instinkta. On je prvi pjesnik, koji se usudio emancipovati kao individuum i u praksi. Byronov je život sjajan prolog individualizmu, koji će docnije dobiti u Stirneru, Nietzsche-u svoje mislioce, u Ibsenu svog dramatika. On je prva slobodna ličnost u poeziji. Odatle instinktivna gotovo mržnja njegovih savremenika.
„Doch du ranntest unaufhaltsam
„Frei ins willenlose Netz, „So entzweitest du gewaltsam „Dich mit Sitte, mit Gesetz.“
(Goethe).
Byronov se gordi „Ja“ ne naslanja ni na kaku teoriju, ni na kako stranku, a usamljenost ponosne britanske orlušine najstrašniji je pomoćnik senzacionalnih londonskih škrabala, koja mržahu genija, i pakosnih babetina, koje mržahu — don Juana. Sudite me po djelima!
Byron bijaše srećan. Bijaše šestan kao Apolo i dražesno šepav. Ta mu mana docnije nije udila. Najljepše dame pogibahu za njime, jer se sa ljubavlju, udružila i samilost. Čamu razbijaše jašenjem, plivanjem, putovanjem. Novac je uslov za slobodu, a on ne bijaše samo bogataš, nego i Lord t. j. slobodan kao suveren. Življaše kao pjesnik; umre kao junak u cvijetu mužev-nosti, jer ga ljubljahu bogovi. Posmatrajući današnje ljude, čisto ne vjerujem, da Byron uopće postojaše: možda o njem samo snivah, tako intenzivno, te mi se čini, da bijah budan.
*
Zateklo me hladno predvečerje. Jura se zaogrće oblačnom mantijom. Prominja tek jedan vrhunac, pa kako se na suncu zarujio nad rpom oblaka čini mi se kao mlad plamičak, koji će se zadušiti u dimu. Crveno sunce palo na Ženevu; niz naježene krovove i viti toranj katedrale, na brijegu, ćurkom curi grimizno svjetlo, a rujan se jezik pružio u vis preko oblaka kao od grdnog požara. A sjeverne brdeljaste obale nepreglednog jezera, sa bijelim, rastresenim kućama, tonu i tonu u maglovitom pojasu mrke večeri, koja se primiče preko tihe vode i brda neprimjetnim krokom sna.
Okrenem se da pogjem, a preda mnom čovjek. Čisto me iznenadio, prestravio. Visok, bradat, plavonja, u odijelu turiste. I on došo da se progje tragom By-rona. Upoznasmo se. Odemo u selo i za nekoliko časaka pijemo kod Zlatnog Lava bratinstvo. Nizozemac je. Ne znam, kako se zove. Reče, da ima toliku rentu, da se može baviti korisnim sportom pješačenja. Evropu poznaje kao svoj bugjelar. Učio je medicinu, ali ju ostavio, jer su klupe u slušaonici bile vrlo nezgodne. Od hemije ga odbio neugodan vonj, od filo-sofije neprijatan glas nekog profesora i t. d. Pisaše. Počeo sa socijalističkim brošurama, a sada baš svršava jednu antisemitsku. Kao kavalir, razumije se, nije mi je čitao. Putovanje mu se — veli — dosele činjaše kao bježati od samoga sebe, a sada mu — veli — i to dosadilo. Noć bijaše vedra i zvjezdana, a on krenu dalje. Pratim ga. Za nama se bijele na mjesečini nor-manski tornjevi eksotične vile El Masr. Bijaše hladno, a kroz bršljanom obrastao neki prozor, pored puta, smješka se kroz zastor toplo, prijatno svjetlo i dopire zvuk glasovira. Nizozemac udari svojom suhoricom po drvetu i reče:
— Da me odbiju od kuće, čini mi se, da bih uvenuo — kao i taj zimzelen za ovim panjem. Vuče me kući, pa bilo na dva, na tri dana.
Pošto se vratih u svoju sobicu preko Arve, minu već ponoć.


Pariz, 10 kolovoza 1900.

„Les longs ouvrages me font peur....“
(La Fontaine).

Na izložbi ne skaču samo orijentalni trbusi. I ona je toliko zamamljiva i veličajna po kontrastima, zado-voljujući sve ukuse i sve inteligencije. Taj mikrokozam svesvjetskih protuslovja je tolik, da ne buni samo sistemske duhove i specialiste. I intelektualni epikure-jac i blazirani čovjek od svijeta treba poduže navikavati duh na mirnu sabranost, glavni uslov svakog uživanja. Kraj Eiffelove grdosije — ples afrikanskih i ciganskih stomaka, „palača razočaranja“ — blizu galerije divskih strojeva, pored palače za kongrese — pariske „izmotacije“, razne zurle, gajde i svirale mje-šaju se sa zvucima vojnih muzika i koncerata skandinavskih i njemačkih prvih društava, a kraj algirskih i egipatskih „švindla“ ponosni Trocadéro, u kojemu danas već po peti put prikazivaše Franceska Komedija.
Taj je matinée posvećen La Fontaineu, kojega zvahu Racine i ini drugovi „dobričina“ bonhomme. Jer on je od onih, danas izumrlih duhovah, kojih jezik pretvara i suzu u sladak med: iz sunčane obitelji Horacija, Andersena, Haydna i Anankreona. Snaga mu je u dubokom osjećaju svjetske duše — koja tako tužno i očajno pogleda dobrog Turgenjeva kroz samrtne, suzne očice one ptičice — u onoj velebnoj, poganskoj misli, koja miješa i na kamenu starodrevnih, turobnih katedrala medju svece, magarce i inu živinu. Lahko-umni suknjaš La Fontaine bijaše slobodoljubac (Vuk i pas) i značajnik. Pjesma u slavu rasipnika Fouqueta, kad ovog njegovog dobrotvora skrši zavist Ljudevita XIV., ne diči pjesnika manje od Smrti i ugljenara i Začarane čaše. Životinje, koje opjeva stihom, kakovoga nikada ne dobi mnogi častohlepni vladar, često su duhovitije od po kojeg čovjeka. Fabule su mu vječne, premda ih većinu ne izmudri, nego tek prepjeva. U poeziji se ne pita što, nego — kako, a La Fontaineovu žubornu riječ, graciju, toplinu, bezbrižnu naivnost ne dostiže niko mimo Moliere-a, koji se ne bi stidio mnoge od njegovih komedija. Koliko humora u tim razgovornim životinjama, koje poučavaju čovjeka, koliko montaigneske soli u ovih „naravopoučenijih“, koliko franceske jednostavnosti i idilske harmonije!
Le monde est vieux, di-ton: je le crois; cepedant Il le faut amuser encore comme un enfant....
A ja se baš izvrstno zabavljah u ogromnoj dvorani, načičkanoj tisućom, koja slušaše Mounet-Sullya, kako govori u La Fontaineovu slavu (de Musset) i Coquelina, koji na nedostiživi način ispriča, kako je lija izlijala iz gavranova kljuna parče sira.
Izdeklamovalo se — pored dvije nježne komedije — 36 fabula. Samo franceski glumac mogaše sjajno uspjeti. Sa visokog i dalekog mjesta ne vidjeh licah, a gdja Barretta-Worms, pričajući o Zaljubljenom lavu, izgledaše mi žutom pticom crnoglavkom, gdjica Fouquier, sa njenim bijelim „repom“, bijelom čarobnom zmijom, lijepa gdjica Lara lijepom i brbljavom mačkicom, a elegantni Le Bargy u crnom, svečanom ruhu mi se činjaše svečanim, crnim i otmenim parcovom iz Mačke i starog parcova.
Od francuskih je izložaba svakako najfrancuskija u Palais du Costume. Tu je najumjetničkije i vjerno prikazano historijsko mijenjanje odijela, naročito ženskih, sve do naših dana. Adama i Eve u njihovim kostimima tu, na žalost, nema. Rob kroti otrovnicu pred tri Egip-ćanke (Arsinoe). Glumac glumi pred matronama u rimskom atriju. Galske žene. Bizantska carica prima poklone na prijestolu. Sv. Klotilda. Feudalna dvorana sa kraljevskom porodicom kod ognjišta; Blanša Ka-stiljska sa Ljudevitom IX. i Margaretom provençalskom, Gospodje razgledavaju oružje viteškog turnira i daju nagrade. Evo Marije burgonjske, koja umre, jer ne htjede, pavši sa konja, pokazati ranu i evo mletačke divne patricijke, silazeći na lagunu niz gospodske stube. Tu je i onaj raskošni sastanak izmedju Henrika VIII i Franje I., na kojemu nosi francusko plemstvo „svoje mlinove, svoje lugove i svoje zemlje na ledjima“, kako veli kroničar. Angjeoska Gabrijela d’ Estrée baca ružu Henriku IV, Marija je Medicis izradjena vjerno po Porbusovom portraitu. Tu je i Marion de Lonne, ljubovca Buckinghama, velikog Richelieua, Condéa, Ljudevita XIII, viteza Grammonta i ostalijeh, pa prizor, kako prijestolonasljednik Ljudevit (XV.) zatiče svoje polusestre, koje krišom zadimiše iz lula, uzajmljenih od švajcarske straže. Marija Antoaneta je u čamcu čarobnog jezera trianonskog. Nesrećna ljepotica iza gdje Lebrun najljepše hodaše u Francuskoj. Možda se baš vozi iz svog kazališta, gdje će glumiti u Blažu i Babeti. Evo kaćiperaka (Précieuses) sa kosom kao od bijele pjene, evo Napoleonovih krasotica (Merveilleuses), lavica (lionnes) romantika, pa Sare i Réjane u Felixovim odijelima. Evo i Velikoga, evo i Napoleona (bez njega u Parizu ništa). Naslonio se kao živ na kamin i posmatra, kako kuša Josefina odijelo (iz radnje gosp. Leroya i gdje. Raimbault), koje će nositi sutra pri krunisanju. Tu je i stručak kestenjaste mu kose.
Obaška je ovdje i izložba 59 vlasulja i 59 vrsti francuskog češljanja onamo od Henrika II. pa do danas, koje izloži Češljarska akademija (Academie de Coiffure).
Pariz je i danas prijestolnica ženske — mode, a moda je poezija odijela, za koje kažu Nijemci, da čini čovjeka. Odijelo karakterizuje još više od smijeha i igračke. Lice je doduše ogledalo duše, ali fiziognomija, koju, povećanu, dobijamo ruhom, svakako je rječitija od tijela. Pokažite mi golog Perikla i golog Goethea i možda ih ne ću raspoznati. Krojač dakle dade tijelu fiziognomiju, dušu, on je spiritualizovao čovjeka. Odijelo je lice vijeka, ogledalo društvenog položaja, često ćudi i značaja, morala. Ima odijela, koja su rječitija, ljepša i interesantnija od mnogih lica. Po njima su Pariskinje tako lijepe „pa i onda, kada to nisu“. Oči. su doduše okna duše, a da su vidljive poput njih i oči našeg drugog lica, džepovi, koji u ovom griješnom vijeku više zbore od najrječitijih očiju, pročitao bi moderni psiholog odovud možda više” nego sa lica. Odijelo je pasoš, koji si sami pišemo i nepoznati nas sude samo po ovoj preporuci. Nošnje udjoše u povijest sa historijskim licima od škuljavog Antistenovog ogrtača i Napoleonovog sivog kaputića do „nabijenog“ cilindra g. Loubeta. Odijelo je velesila poput reklame, često i prečesto silnija od uma, a danas, u ovo tobože demokratsko doba, njegovo je silničtvo veće nego ikada. Šuplja tikva, frak i lakovane cipele su salon-skije od genijalne glave i ventilovanih čakšira.
Moda je tako specifično čovječanska, da ima — kao sve velike i nevelike — strasti svoje heroje: fićfiriće. Gizdelin je čedo sitih civilizacija, njihov čudni cvijetak sa mirisom parfuma, sapuna, pomada i skupih cigara. On je plus, koji producira sito društvo : čedo Alkibiadovo, brat don Juanov — pusti i dosadljivi Onjegin. Kralj vrkoča ne bijaše Francuz. On je odviše ljubavnik za taj posao, t. j. za tu besposlicu, za koju treba mnogo proračunanosti, hladna srca, — energije i samostalnosti. Inkarnirani fićfirić ne bijaše nikakva „žuta rukavica“, „beau“, ili „gardenija“, nego Englez, George Bryan Brummel, Esq., kralj dandyzma.
„Bijahu tri čovjeka: Napoleon, Byron i Brummel“, a Byron reče, da bi volio biti Brummel no Napoleon. Već prije tog vrkočkog kralja bijaše slavnih gizdelina: lijepi vojvoda Marlborough, Steele, Chesterfield, koji u pismima daje katekizam gentlemanima, krasni Fielding, romanopisac i ljubovnik vojvotkinje Cleveland, slavni Bolinbroke, prvi dandy, pa zavodnik vojvoda Richelieu, razdarušni Boufflers, vojvoda Mavro Saski, glumac Baron i t. d. No Brummel ih sve natkriljuje, jer sjahu ili duhom ili blagom ili ljepotom ili junačtvom, dok on bijaše samo dandy, samo fićfirić — i ništa drugo. Tek što se pojavi u Londonu, potavni zvijezda lordu Yarmouthu i Byronu, Brummelovom clubskom drugu, i velikom Sheridanu, koj imadjaše u Engleskoj najljepšu ruku. Brummel bijaše, relativno siromašan, jer mu otac, tajnik lorda Northa, ostavi tek kakvih 700.000 franaka. Ne bijaše krasnik, jer imadjaše kosu crvenkastu i jer padom sa konja nagrdi svoj grčki profil. Duh mu — i ako vele, da konversiraše poput Rivarola — se trošio na ironiju, koja ga čuvaše od smiješnosti i na ovake dubokoumne rečenice: „Odlazite, tek što polučiste efekat“. ,,Ko hoće da je dobro odjeven, ne smije padati u oči.“ Možda imadjaše i više soli u glavi, ali ne htjede, da duhoviti čovjek potavni dandya,. koji je i iznad duhovitosti. Filosofsku i fićfirićku maksimu : Nil admirari dotjera do savršenstva. Već djakom izumi nove uzice na cipelama. U modi je pijančevanje, a on suče claret poput Pitta i Byrona, t. j. oni poput njega i nikada se sasvim ne opija. Ima najboljeg londonskog kuhača, boudoir u Chesterfield-Streetu, salon u Chapel-Streetu (Park Lane). Pošto je fićfiriću glavno iznenaditi, osupnuti, on izmišljava frak, okovratnike. Jede pitu od gomoljika, 3 put dnevno mijenja rublje, 4 puta rukavice, tri ga brice šišaju. Znao je klasično „ignorirati“, prezirno i „zlatno“ ćutati. Iznajprije izvrstan plesač, dolažaše kasnije samo u salon, pogleda važno plesače i izčezne, tek što „pobudi efekat“. Poznaje kulinarske slasti poput Petronija, drzak je kao Alki-biad. U glavnome, Brummel je elegancija i odijelo, t. j. odijelo se pretvori u čovjeka, u spleenovitog Brummela i zbog toga bijaše slavnije od ruha persij-skog šaha sa diamantima za 30 milijuna franaka.
Takov bijaše čovjek, koji vladaše engleskim društvom od 1789. do 1814. čudnovatom magijom dan-dyzma. Neka vojvotkinja, dovedavši kćer na otmenu sjedjeljku, reče joj plašljivo, da pazi na sebe, jer da je tu — Brummel. Gdju. Staël vrlo boljaše, te mu se ne svidjaše. Davidson i Meyer, krojači, dodjoše radi njega u povijest. Opjevao ga Moore, opisuju ga Lister, Bul-wer, kapetan Jesse u dvije omašne knjižurine, a Barbey d’Aurevilly, dandy moderne knjige, prikaza ga 1845. francuskoj književnosti. Brummel, unuk običnoga trgovca, skorojević, pada sa londonskog zenita gotovo u isto vrieme, kad i njegov parvenijski drug Bonaparte: ironija povijesti. Vladaše apsolutistički društvom, koje tako liepo opisa Thackeray. Već u školi bijaše dikom Bucks-a i Macaronies-â, udje u sjajnu 10° husarsku kao kornet i postade miljenik i počasni kavalir zapovjednika, dandya Gjure (IV.) waleskog. Druguje sa vojvodama Yorkom i Cambridgeom, grofovima Cha-thamom i Westmorelandom i t. d. Najgori častnik, postaje za 3 god. kapetan i daje ostavku, jer mu pukovniju premjestiše iz Londona. Brummel je glava prvog londonskog kluba Waltiera. Upropastila ga drskost i nesreća kod karata, koju nastojaše uzalud „koregirati“ poput Henrika IV. i Mirabeaua. Sunce mu zalažaše, kada ga napusti njegov kraljevski prijatelj, kojega tašti i zlobni dandy nazva po nekom debelom vrataru Big-Ben, a dragu mu, gdju. Fitz-Herbert, lady Beninom. Neke večeri vikne za okladu u klubu: — Gjuro, zvonite! — a Big-Ben, njegov dobrotvor, zabezeknut doduše, pozvoni, ali naloži fićfiriću, da se odveze kući, ako je djornut Brummel traži sreću u igri, hoće da svlada sudbinu, napravi „nečistih“ dugovah i pošto jedne večeri ode posljednji put u svemu sjaju svome u operu, otputuje odovud ravno u Calais. Prodavajući mu „knick-knackse“ i tabatiere, od kojih imadjaše cijelu zbirku, nadju u jednoj : „Ovu bi kutiju opredijelio princu regentu, da se bolje spram mene ponašaše“. U Calaisu ga posjećivahu i pomagahu bogati prijatelji, osobito vojvotkinja York, koja ga jamačno ljubljaše. „Brummel je, učeći franceski, poput Napoleona u Rusiji svladan elementima“ — rugaše se Byron. No protektori poumriješe, a da Brummel ne propadne, otvori za nj Vilim VI. konzulsko mjesto u Caenu, za koje naskoro piše neskromni fićfrić Pal-merstonu, da je nepotrebno i nadje se doskora u nevolji, u tamnici zbog dugova i gladu. Kada ga i opet pridigoše iz Engleske, pišaše već pjesme i ošašavi. Svjedoci pričaju, da dočikaše i pozdravljaše nevidljive goste, vojvode i lordove, nalickan i nakindjuren, u crnim hlačama, piqué-prsluku i kaputu sa zlatnim dug-metima, a kada bi opazio tlapnju, padaše, gorko jecajući, u naslanjač puste odaje u hotelu d’Angleterre. Izdahnu u samostanu Bon-Sauveur u Caenu, u istoj sobi, u kojoj umre Bourienne, Napoleonov tajnik. Bijaše mu 62 godine, a 24 godine življaše od milo-srdja. „Ce qui était venu par la flute, s’en alla par le tambour.“
I mi Hrvati mogli smo imati izložbu narodnog ruha, najbogatijeg i najslikovitijeg. Izložbe u bosanskom i etnografska dalmatinska u austrijskom paviljonu uspješe i poradi originalne ljepote našeg narodnog nošiva, koje je najljepšom točkom i u srpskoj izložbi.
A središte ovakove hrvatske izložbe trebao bi da bude naš hrvatski, Europi nepoznati, Brummel, neo-pisani i na žalost neopjevani „harmicnjurist“ zagrebački. Živu li još ovi vitezovi ili postadoše debeli „placinšpektori“, „placovinaši“? Bila bi šteta, da te zagrebačke „klinčece“ izjede pomrčina, poput onog bijednog mog gigerlskog znanca, koji poginu od noža na Potoku, u clownskom, harlequinskom odijelu. Jadni moj zagrebački Brummele, nesrećni harmicnjuristo!


Pariz, 30. rujna 1900.

Gvozdeni piuk već ruši na izložbi: lijepa ograda kraj Palais des B. Arts poslat će se za petrogradski Zimski Dvorac. Još mjesec, i izložbe će nestati poput lastavica i suhog lišća, koje vjetar već vitla preko žalosnih jesenjih krovovah sa tužnom kišom. Bijela je „Ekspozicija“ na takom vremenu kao otmena gospo-djica, kojoj nosi nenadan vjetar šešir i mrsi kosu, kiša prodire do toplih bedarah, a prozebla nožica nevoljko tapa po vodi i blatu... Prva osjeti dah prve zime vrtlarska i voćarska izložba. Voćke, kojim dade vješta ruka sve oblike raznih čiraka i svijećnjaka bez lišća kao da drhću kraj kamenitog baira seinskog. Svezane su za hladne gvozdene žice, a mjesto crvene rane visi im sa razapete grane po koja žuta kruška ili jabuka.
Vrt je poezija poljodjelstva i nije čudo te su Fran-cezi prvi vrtlari. Ne ću govoriti o vrtovih, u kojih visi onako voće, sa kakim se zaguši božanski Sofokle, — baštah Dionizovih, iz kojih curi u galske duše vjllon-ska drskost i moliereska sjetna šaljivost. Francuska je velik vinograd, ima zlata ljepšeg i dragocjenijeg od zlata i to se šampanjsko zlato pjeni kao ocean, grije kao sunce, zanosi kao pjesma i stremi u nebo kao vulkan. Vidi se da Zeus ne bijaše kršćanin, jer ga nije pio. Francuska ima najviše duha, jer ima najviše šampanjca, najviše vina, a evo mi glave, ako bi se u Hrvatskoj toliko naduvale vodnjikave žabe, da nas ne ubi kleta filoksera. Francuska je mnogo zdravija, ot-kada su joj zdrave loze. Panamski haračlije kao da izmiliše iz ušljivog trsja, fanatike Henrya i Ravachola kao da zamagli otrov patvorenog pića u zadimljenom cabaretu....
Već stari Fočani i Rimljani naučiše Gale vrtlarstvu, koje napredovaše u srednjem vijeku oko dvoraca i samostana i dodje do vrhunca pod Le Nôtreom, vrtlarom Ljudevita XIV., tvorcem perivoja: Vaux le Vicômte (Praslin), Chantily, St. Cloud, St. Germain (divna terasa), Trianon, Sceaux, Meudon, Gagny, Cligny, Versailles, tuillerijski vrtovi (promijenjeni početkom ovog vijeka). Le Nôtre prijateljevaše sa slikarom Lebrunom i bijaše valjanim graditeljem, a djela mu i nisu drugo nego arhitektura drveća i cvijeća u gospodskom slogu Louisa XIV.
I bilje osjeti estetičku tiraniju one apsolutističke dobe. Vrt je salon; cvijeće šaroliki sagovi; zelene su živice zeleni zidovi, stropovi i zeleni krovovi, a drveće plete granje u galantnom zagrljaju iznad mar-quisa u ruhu svilenih pastirica. Kada kralj htjede dati Le Nôtreu plemstvo, osjećajući jamačno, da ga ne diči manje od Bossueta, odgovori skromni vrtlar, da su mu grbom tri puža okrunjena rotkvom i stane spominjati svoju dragu lopatu. Reakcija protiv tog kraljevskog vrtlarstva dolažaše najviše iz Engleske, premda Dufresnoy uredi bez tih dojmova vrstu engleskog perivoja (u predgradju St. Antoine). Već Bacon (u Ser-mones fideles) savjetovaše vrtlarom, da se ne udaljuju od prirode, a Miltonov opis raja (u IV. pjevanju) je uzor englezkog parka. Ove jednostavne misli razvijahu dalje Wil. Temple, Pope (inače franc. imitator) i veliki publicista Addison, a pravi je reformator engleske bašte lord Kent, koji bijaše i graditeljem. Ra-zumije se, da se Rousseau bori i proti „neprirodnom“ franc. vrtlarstvu, crtajući u Emilu i Novoj Heloisi vrt, kaki bi trebao da bude, a i Goethe se (dosta nespretno doduše) ruga vrtlarskom klasicizmu u Triumfu osjetljivosti. U historiji njemačkog perivoja je najznamenitiji knez Pückler-Muskau. Naš Zagreb ne bi nam bio toliko mio, da nema perivoja, za koje bi mu mogao zavidjeti svaki velegrad. Jadni Maksimire!
Holandija je raj tulipana, Njemačka daje najbolje šočivo i sjemenje, Englezka i Belgija biljke za sobe, a Francuska je — osim vina — oplemenila voće i — ruže. Ni u Bugarskoj nema ljepših ruža, nego na obalah Loire, u vinskoj i veseloj Tureni.
Tko da ne ljubi ovog cvijeta sa laticama kao što drhtavih ustiju djevojačkih, taj purpurni poljubac, koji pade sa neba na zemlju? Slatka Mejra je poznala smrt svog dragana po mirisu njegove duše, a sva je prilika, da joj se sa puklog od samrtne ljubavi srdašca vijaše prama nebu miris kao s otkinute ružice i miješaše sa ružmarinskom dušom nesrećnog momka. Već gluha davnina ljubljaše cvijet, koji se ruji kao prsti Homerove zore. Egipćani ga doduše ne znaju. Brahmani vole nježnu nimfeju i mjesečinasti lotos, ali miris drevne ruže saronske treperi kroz zlatne pjesmice ružičastog Istoka, cvati na rumenom obrazu Hafisa i Saadia. Muhamedovcu je ona najdivnija hu-rija. „Svijetu trebaše smiješak; stvorena bi ruža i ona bi taj smiješak“ — veli Hugo i nije čudo, da taj rascvjetali osmješak najljepše* mirisaše kada se čovječanstvu osmjehnu Ljepota na žalovima Anakreontove i Platonove domovine. Ruža procvate iz pjene, spale sa ružičastih ramena Afrodite, pošto se rodi iz mora, radost bogovom i ljudem. Lijepa se boginja i ubola, zalila krvavi trn nektarom: i opet niknu ruža, cvijet krvi i ljubavi. Ružice procvaše iz Adonisove krvi, smješkahu se na čelu Bakhosovu sa bobicama crnog groždja i bijahu mirišljavom slikom Hebe, vječne mladosti. Već Herodot spominje Midasove vrtove ruža u Trakiji i bez sumnje ne bijaše ružina bodljikava šiba, koja šuputaše nasmješljivom narodu, da kralj ima predugačke uši. Ruža se rumeni na helenskom grobu mehke joj latice slušaju vrelo šaputanje svedenih zaručnika na mirišljavom talamiju, padaju iz ruku lijepih efeba i djevica na božanske žrtvenike i smetaju spavati razmaženom sibaritu. Miris se grimiznog Afrodi-tinog cvijeta vije kao dim s Idalije i Kithere, blaženih otoka. A Rim ne bi bio Rim, da ovo mirišljavo paperje ne padaše i na kudravu glavu kvirita i krvcu gladia-tora. Slavne ruže u Paestumu su cvale dva puta godimice, na falernskom vatrenom vinu plivaju latice poput ružičastih leptirica i škaklju grlo gordog trium-vira. Nero troši za ruže na jednom ručku blizu milijun for. našeg novca, bijedni i pijani se uzovnici dave i umiru u gužvi krvničkog cvijeća. I problijedi Hebin purpurni cvijet, jer sa Golgote sine svijetu pet rana kao pet nebeskih i krvavih ruža. Poganska ružica postade cvijetak nebeski, cvijet Bogorodičin, kao što je liljan cvijet čistih angjela i čistog jaganjca, koji se žrtvova za čovječanstvo. I ako moraju — da ih svak pozna — u srednjem vijeku nositi ružu bludnice i Jevreji, ostaje Venerin cvijet cvijetom djevice, cvijetom milosrdja, kao krin što je cvijet krjeposti. Dvije ruže, Crvena i Bijela, vode zatoran rat, a u Romanu ruže opisa Vilim de Lorris ružu kao milosrdnu nebesku vilu, koja će zapasti onoga, koji uništi zamke grijeha. Bogomajku zovu mračni sanjari Rosa mystica, tajanstvenom ružom, a sv. Basilije tvrdi, ,da ruže stvorenja bijahu bez trnja. Kamenite ruže rese kamenite katedrale, a „ružom“ se zovu veliki šareni prozori na krajevih crkvene ladje. Helenska dakle ruža, ruža vina i ljubavi, postade cvijetom posta i tuge, simbolom mučeničtva (čislo = Rosenkranz).
I tako vam je ruža cvijet tuge i radosti, ljubavi zemaljske i nebeske. Ljubim ju i s toga, jer ima sve boje našeg lica. Rumena je kao bahantica, ružičasta kao djevica, blijeda kao bolesnica, žuta kao pokojnica. Slavuji slave pucanje njenih pupoljaka u maju, u mjesecu Bogorodice, kada ruže venu mirišući nad zaljubljenim srcem i pod tamjanskim crkvenim slikama.
Ruža — za čudo ! — nije cvijet slikara, ali je cvijet pjesnika. (U uhu mi stala zujati stara pjesma Posljednja ruža). U novije vrijeme isčeznu taj cvijet ljubavi i zdravlja iz djela pjesnika dosade i nevolje. Kina i Japan nam otvoriše neslućene vrtove. Maupassanta (Un cas de divorce) zanosi fantastična orhideja — cvijet Chamberlainov i baronice Rothschild — a Baudelaire se opija mirisom umjetnih parfema. Pa ipak, ruža još vazda kraljuje — poput kraljeva, premda prodje od revolucije već sto godina, premda ovo demokratsko vrijeme krnji i njen „prestige“. Ljube ju Heine, Musset i naši rodoljubivi pjesnici, koji slave ruže, procvale iz krvi prolivene za otačbinu. U Zole je možebit ponajljepši opis ljubavi pod bujnim ružama u perivoju Paradou. Od modernih je jamačno najljepše ocrtao pjenasti, baršunasti i omamljivi karneval teških ruža, koje se sanjaju sa mramornog doksata, Danac Jacobsen, pjesnik cvijeća.
Nun weiss man wohl, was Rosenknospe sei, Jetzt, da die Rosenzeit vorbei; Ein Spätling noch am Stocke glänzt Und ganz allein die Blumenwelt ergänzt —
— veli Goethe, a „kad će procvasti rujanske ruže!“ — uzdiše bezazleni Verlaine, koji je takodjer volio jesen od proljeća i septembarske ruže od majskih. Eno, kako mutna Seina nosi rasčupanu ružu pored krpe od žurnala ! Još malo, pa će i Izložbe nestati kao jesenjeg cvijetka, a ruže će mirisati samo u dušama — u odabranim. Ali te su ruže obično crne kao noć, odišu čežnjom i bolima, crveno im je samo krvavo trnje, a nema suze, da ih vrelom solju ohladi mjesto svježe jutarnje rose.... Jesen, jesen ! Kiša još vazda sipi, a pod zamaglenim prozorom mi ciči crni pariski parcov.
„Ocvjetaše ružice rumene — —“.


Pariz, 15. ožujka 1901.

Brzojav o smrti Jovana Ilijća dojmio me se tužno, jer mi veliki pokojnik bijaše dvostrukim dobročiniteljem.
Pjesmama je svojim pokojnik dobrotvorom svim Hrvatima i Srbima. Nema europskog soja, koji bijaše poput nas istovremeno pod uplivom svih glavnih svjetskih struja. Ideal bi naše poezije bio, stopiti u cjelinu — poput Mažuranića — elemente klasične Dalmacije, istočnjačke Bosne, feudalne Hrvatske, demokratske Srbije: Rim i Bizant. Zapad i Istok.
Ako nam pleme, vjekovima slomljeno težinom tih kontrasta, ima kulturnu misiju, to mu je civilizatorska zadaća u sintetisanju tih opreka, u ujedinjenju narodne duše — žarke i nježne poput suze u „Četi“. Jovan Ilijć postade besmrtnik, jer je sintetičan, spojivši ho-mersku prostotu stare Šumadije sa čarobnim zvucima Orienta. Ali taj istok nije asketski istok Bude i Jehove, već istok Saadija, Hafisa, Zarathustre. On pjeva kao ostarjeli mudri Goethe u „Zapadnoistočnom divanu“. Jezik je tog prijatelja Vuka, Daničića i Branka čist kao suza svagdje, gdje ne uzima istočnjačkih riječi zbog karakteristike. On i Radičević najbolje kod Srba pjevaju u duhu narodne pjesme. Pastiri — kršni Milan i Ljubinko, pogibajući na hladovitom i vilinskom Ko-smaju u košiji zbog Ljubice, najbolji je srpski idilski ep, vedar kao Dubravka, vedro čedo dubrovačke slobode.
„Ta poživjet jedan za drugoga
„I umrijet jedan za drugoga:
„Ima l’ veće radosti u Boga?....
Jovan Ilijć citira Sirenu Mora Jadranskoga, slavi poletnog Gaja. Prožet Firdusijevom bujnošću i hajdučko-narodskom prostotom, ne poznavaše naše tjesnogrud-nosti. Nije se uzaman rodio u vrijeme dobrosrdačnog umnika Dositeja i orlovao u doba s uskrsnulim uzorima sibirskog sužnja Križanića.
Meni ne bijaše tek — kao nama svima — dobrotvorom kao pjesnik, nepoznati utješnik, nego i kao dobrostiv domaćin i očinski savjetnik. Kada ga vidjeh prvi put, daleko već bješe odmakao od onog neslomljivog historijskog sekretara sudbonosne skupštine svetoandrejske i veselog slavitelja raskošnih bajadera.
Osamio je i ostario poput onih kuća na biogradskom Dorćolu sa rešetkama, ćeramidom i pustom tišinom iza kamene ograde u uvelom bostanu. Četiri darovita sina prionuše kao četiri bujna bršljana oko tog ponositog duba, a kada Milutin i Vojislav dotra-jaš.e u naponu snage, omrknu našem starom pjesniku veselo sunce Alahovo. Dragutin — očeva ga smrt zatekla u Moskvi — bio se i prebijao, često
„Od drveta do drveta, „Od kamena do kamena, „Od nemila do nedraga, „Kao voda o bregove — — —
a najmladji, Žarko, u srećnim časovima, najduhovitiji biogradski kroničar, vazda pobolijevaše. I stari državni savjetnik postade pesimista, misantrop. Politički se sni njegove mladosti ne oživotvoriše. Najnovije koljeno došlo sa stranih universiteta slabo, skeptično: dosta znanja, premalo oduševljenja, karaktera nimalo. I starac zuri pred kafanom „Dardanele“, ispod onih historijskih i mršavih bagremčića, tvrdim, nepomičnim očima prama pozorištu, zavjetu kneza Mučenika, u kojemu prikazuje kakva Mme Judic pariske pristojne nepristojnosti, na istom mjestu, gdje su — kao da jučer bijaše! — glodali turski psi žive noge mučenicima na kolcima. I glava sa visokim fesom i dugačkim, nepomičnim ar-nautskim pušćulom, pa tvrdom, na licima obrijanom bradom, došla kao da je od kamena.... Bijaše ve-ćinom sâm i rijetko bi kad koga zovnuo za svoj stol. I mene, „Krobota“, znala je često iznenaditi ta počast — najviše protekcijom Dragutina, očevog mezimca i pjesničke mu odmjene, a pjesnik mi starovičnjak gotovo vazda pokazao svoju najvišu sklonost: ponudivši mi i pruživši cigaretu. Misli su ga tako znale zanijeti, da govoraše nerazumljivo, nečujno, kao u bunilu, i nikada ne ću zaboraviti, kako me izgrdio, opazivši, da ga ne slušam. Od književnika je onda najviše mario Janka Veselinovića, „Jankulu“ i Stevana Sremca, kojega je volio dobrodušno pecnuti. Prvi ga veselio optimističnim, čistim narodnim tonom svojih pripovjedaka seoskih, u satiriku Sremcu nalazio je odjeka svom opravdanom konservatizmu. Jedne se večeri skupismo kod Ilijćevih na slavu. Veselinović pjevaše uz gusle divne hajdučke balade, pripovjedač Ilija Vukičević (i on već umre, po-ludjevši!) pjevaše jednu tužnu banatsku, Sremac posegnuo za nekim veselim niškim doživljajem, a kada zasvirah (onda sam još svirao na violončelu), pojavi se na vratima stari samotnik i rekne u smjehu : — Sviraj, sviraj samo u tu tvoju drombulju .... Nikada ne ću zaboraviti Onih krasnih ručaka sa Žarkom Ilijćem, sa glumcem Tošom Stankovićem „Tetkinim“, najveselijim momkom, kojega ikada nadjoh (i on je već davno pokojni!) i flegmatičnim „Švabom“ ili „Šnecom“ (tako zvahu Ilijći dra. N-a, svog rodjaka). Ne hajemo, ako nema duhana, jer znamo, da će nam sobarica Cica vazda donijeti iz one sobe, u kojoj stari savjetnik možda sniva — kao jučer da je bilo! o dobi, kada je bila oka duvana, pečena mesa ili vina po dva — tri groša. Onda su momci iz varoši išli uhvatiti po koji crni turski pogled u tvrdjavu, koja se danas na brijegu crni kao sura orlušina skrhanih krila i gleda preko zelene Save i mutnog Dunava. Ne znam, kako je danas u Beogradu, ali onda carevaše drski pamflet. Onda je neki M. Arsenijević n. pr. napao (u „Malim Novinama“) „Mali Žurnal“ u članku „Jedno novinarsko june“, a učitelj Backović, docnije ubijen od hajduka, napadaše crnogorsku politiku.
Jovan Ilijć nije razumio ili ne htjede razumjeti ovake modernosti. Rodjen u doba velikog Miloša, koje dokaza, da u životu naroda vrijedi više sloga i oduševljenje od nemoćnih, blijedih modernizama, prenosio se duhom iz bezenergijske sadašnjosti u dane kosovske i zakosovske, u dane, kada pisaše na dubrovačkoj vijećnici: Obiti privatorum publica curate. Jovan Ilijć bijaše značajnik. Jedared htjede baciti iz kuće onoga tko mu donese red bijelog orla. Radi plemenitosti bijaše, unatoč najvišem položaju, siromašan.
Za znancima M. Pejinovićem, V. Miljkovićem, glumcem, i Ilijom Vukičevićem, ode Bogu na istinu i taj veliki moj znanac. Veliki su ljudi kao visoki vrhunci — za njih treba distancije i tek sada, iza tri godine, u jednolikoj ljudskoj gomili osjećam svu silinu te duše, vidim svu zanimljivu osebujnost tog ponosnog karaktera, kojemu se — kao ni Jakšiću, Milutinoviću i Da
ničiću — ne će možda naći ni dostojne grobnice. Srbija još ne poštuje spomena na kraljeve svog jezika, i to je takodjer jedan od uzroka padanju poezije.
Kao da mi je pred očima ona žuta u Palilu i kuća, nekadašnji dom Ilijćâ, u koji sam znao zaći za tragom pokojnog Vojislava, koji tu sprovede najljepše dane. Kao da vidim pjesnikov drveni vajat, zatišje za njegove sne na javi, i vrt zaklonjen pri plotu mirnim, šapatljivim jablanima, iza kojih sa desna puče vidik na pitoma brda, s lijeva na Karaburmu *), mogilu hajdučku, koja se, žuta i pusta, nadnijela nad široko Dunavo, a preko sjajne pučine puzi alaska barka kao muha preko ogromnog ogledala. Lijevu riječnu obalu uokvirili vrbaci — niski i gusti kao žito — i pozlatili mekanim sjajem svog blijedog, jesenjeg zlata. Tamo — u daljini — iza i okolo bijelog Pančeva, bijele se banatska sela kao grlice na ravnom strništu, a vršački visovi dršću nad ravnicom i nad Dunavom kao usnuli oblačak, trepte u sunčanom sjaju kao modro-sjajni nebeski vodopad. Odnekale zaciliče ćemane i srce vam potrese grlato Ciganče:
„Na prestolu Kalif sedi „Harun al Rašid....“
Mučno da zna garavi kafanski pjevač, da je ta divna pjesma od onog namrštenog — kao da je usred nevjerije ! — „gradjanina“ u fesu, koji često, podbočen, na štap, sâm samcit sjedi pred neuglednim kafanicama, gledajući nepomično, nekako široko, kao izgubljen ...
„Mrtva glava progovara: „Zbogom, Abasah! “
*) Karaburma je mjesto, gdje se strijeljaju i sahranjuju hajduci.
Mi bi bili bez sumnje mnogo nesrećniji, da nemamo takih pjesama, takih uspomena, takih slika, take odo-ljentrave za rane duše naše. Ako je poezija najviša potencija sreći,. ako su pjesnici najelemenitiji ljudski usrećitelji, Srbija — naše je cijelo jednojezično pleme od nekoliko dana mnogo, mnogo nesrećnije, jer usahnu jedan od najblagotvornijih vrutaka ljepote, oduševljenja — bez kojega nema uspješnog djela, — iluzije potrebne duši kao zdravlje što treba tijelu, jer umre veliki pjesnik i plemeniti čovjek Jovan Ilijć.


Pariz, 11. novembra 1902.

Pošto je ta nefrancuska riječ „Flirt“ postala pariška, postala je evropska, karakterizujući nješto zajedničko cijelom obrazovanom društvu. Ta riječ, kao tolike druge tudjinke u najnovijem francuskom jeziku (kao turf, smart, Lied, snob i t. d.), dokazuju, da Francuska nije više apsolutni gospodar svjetske mode i ukusa, premda je njezina ugodna tiranija u nekim granama čiste u-mjetnosti i prefinjenog života još uvijek više nego osjetljiva.
Flirt? Što je to? To je teško reći, jer ima toliko flirtova, koliko ima flirtaša. Oficir, jašući na manevru kroz tudji grad i smješkajuć se smiješku one lijepe gospodje na prozoru, flirtuje, kao i naš gimnazijalčić, čekajući na uglu hladnu institutku, ili kao gospodin, razgovarajući očima sa saputnicom u kupeju I. razreda. Dante je flirtovao sa Beatricom i pošto je u tom flirtu igrao toliku ulogu broj devet, mogao bi se taj flirt nazvati flirt-devet. Petrarca flirtuje sa Lorom, Sokrat s Aspazijom, Goethe sa cijelim svijetom. Jer flirt je ljubav, ljubav radi ljubavi, ljubav l’art pour l’art, ljubav, koja ne svršava onim poznatim svršetkom, što ga posvećuje brak. Flirt ne završuje u bračnoj ili u nebračnoj ložnici, jer flirt je tek početak. Flirt je početak one ljubavi, koja zna, da ne će imati svršetka.
Flirt je dakle svršetak ljubavi u zametku, dakle početak u svršetku, ili svršetak u početku, vrsta ljubavne Tirane, koja vas ostavlja gladne, koja vam često još više draška apetit. Flirt je dakle vrsta ljubavnog „me-zeta“ (tako zovu onaj zalog prije ručka). Flirt je predgovor ljubavi i u tome predgovoru je obično i konac fabule. Flirt je led, hladan led, koji pobudjuje tek; flirt je pivo ili rakija, koja se uzima prije velikog blagovanja, prije velikog ljubavnog banketa.
Flirt, glavni oblik flirta dakle postoji, otkako postoji čovječanstvo. Adam je flirtovao s Evom, dok se u flirt ne umiješa zmija. Judita flirtovaše sa Holofer-nom i taj nevini flirt stojaše Holoferna glavu. Puti-farka flirtovaše sa Josipom i Josip izgubi u tom flirtu samo kaput. Samsom flirtuje sa Dalilom i plati flirt svojom jakom kosom, a Herakle od flirta vrti kao baba Omfalinu preslicu. Grci bijahu, kao i Rimljani, odviše pozitivni za ovu etersku igru, pa opet ih ubijaše grdan flirt, što ga nazvaše Erosom i Amorom. Vijek flirta, najveličajnijeg flirta je srednji vijek. Vitezovi flirtuju sa kraljicama, kneginje sa trubadurima i Minnesängerima. Najljepše žene flirtuju sa duhovima, koji ih često, kao incubusi i kao succubusi, varaju i kompromitiraju. Blijede, čudnovate djevice i stare babe flirtuju sa samim Nečastivim, a kada se u flirtu zaborave i odu na Klek ili Harz, da svetkuju Sabbat, crvenu subotu, dočekuju ih u uskim ulicama crni stra-žari, i djavolje ljubavce izgaraju na rumenim, šarenim i nijemim od užasa stratištima. Najpoznatiji od veličajnih srednjevjekovnih flirtova bijaše flirt Abailarda i Heloise. Trajaše cijelog njihovog života. Cijelog života se veliki filosof i divna duvna milovahu milova-vanjem ljubavnog početka, a pošto se i u nebu ljubi čistom ljubavlju, dakle flirtuje, njihov flirt postade vječan, kao svi veliki tadašnji flirtovi. Svaka čista, velika ljubav je flirt. Flirt je dakle sveto, veliko, možda najsvetije i najveće ljudsko osjećanje. I odista, flirt je nadahnuo najveće pjesnike, prodahnuo najveće pjesme. Tasso, kažu, flirtovaše s Eleonorom, a Burnsova divna elegija, u kojoj vidite divnu Mary u duzi od sjetnih suza i od mjesečine, je divan narodni flirt.
A tek naši junaci ! Kolik je flirtaš Marko Kraljević ! Od derta pije vino ledjenom i tako ćuška svoje takmace, da im prosipa zube kao biser iz tankog djer-dana. On po koj put doduše ćuška i otmene gospodje i bije svojim pernim buzdovanom bijele iz gorice vile, služeći se pri tom izrazima, kojih ima tek u rječnicima i nema u viteškom razgovoru. No mi mu dragovoljno praštamo, znajući, da alkoholici, da ovake drevne pijanice nisu uvijek najnježniji kavaliri. A divnog Ii flirta u onom dijelu našeg poetičnog plemena, gdje vjera zabranjuje teška pića! Najljepše sevdahlije, najljepše flitaŠke pjesme izvijaju naši muslimani i nigdje i nikad ćef ili flirt nije divnije cvao i ljepše mirisao, nego u kršnom Mostaru i u šeher-Sarajevu, jedinom gradu na svijetu, koji je često gorio od ljubavi. Harem i viteštvo, ljubav najbjesnije momčadi i najčednijih, najnevinijih djevojaka, senzualni koran izmiješan sa naslijedjenim, feudalnim sklonostima: vijenac od ši-raskih ruža, gotskih liljana, od čemerike, smilja i ružmarina, a ta čarobna, mirisna krunica u svilenoj marami-amajliji sa zlatnim rečenicama zlatnog Istoka! Pa dajte još flirt Turčina sa žutokosom banovom kćerkom ili flirt hajduka sa Ajkunom vezirovom, tihom bijelom i samotnom koludricom najplamenije ljubavi, odjevenom u zlato, u biser i u mjesečinu! Babo je hrani tek medom i šećerom, kao rijetku pticu. Nikada je vidje surovi zrak sunčani. Miluju je tek zvijezdice i mjesec, a cjeliva noćna tiha rosica i njen pobratim hajduk, gorsko zvjere.
Flirt je najčarobnija ljubav ne samo jer je najčišća, nego i jer je najnesrećnija. Kao neki likeri, kao rakije, pivo (i gulaš) što često ne kvare samo ručak nego i želudac, te više ne možete živjeti bez njih, pa postajete alkoholici, gulašomani i plznjofili, tako flirt može pokvariti sklad duševni, te flirtujete jedino zbog flirta, nesposobni sve više i više za realnu ljubav, bez koje, kako mi rekoše, ni mene ne bi bilo. Cijela pokoljenja mjesečarskih romantika obolješe od te neizlječive bolesti. Rousseau, B. Constant, Puškin i drugi pokazaše nam novog ljubavnika : čovjeka, koji živi samo za ljubav, premda zna, da ne može ljubiti. Werthera ubija flirt tanetom kao von Kleista — najdarovitjeg romantika. Byronov don Juan od silnih flirtova postaje frivolan kao Musset. Heineu je flirt glavni izvor mutne „boli svijeta“ kao Schopenhaueru i bijedni se Hebrejac gorko smije i maže ranu svog flirta blatom hamburskih krčama i lažnim bjelilom grizeta.
Većina pjesnika hrvatskog flirta je mnogo komotnija. Poznato je i kazano, da se naš pjesnik opameti tek što se oženi i što je prćija bolja, to je taj čovjek mirniji. Naši svirci i poletarci umiju zasvirati, ali znaju sviralu i za pojas zataknuti. Najveći pjesnik hrvatskog flirta je Vraz. Tko želi osjetiti ljubav naših otaca, neka zagrize u te rumene jabuke. U Kranjčevića nema više ljubavi, ovake ljubavi. Mi se, čini se, ne razlikujemo od starih tek drugim načinom mišljenja, nego i osjećanja. Tko je bolje flirtovao, mi ili oni? To će najbolje znati oni, koji će novačiti rekrute budućnosti.
Roptanje i jadikovka romantika dolazi najviše odatle, što su živjeli za ljubav, ne našavši žena, koje živu samo za ljubav. Nadjoše obično žene, koje živu od ljubavi, bračne ili vanbračne, i taj ekonomski mome-nat u sentimentalnom životu ih je porazio. Pjesnici, veliki pjesnici su rjedji od aloe-cvijeta i jer su repre-zentanti gole, universalne ljudske duše, srodni su svim ljudima i najdaljim vremenima. Leopardiu ne bilo dosadno u društvu Perzijanca Kajama. Preradović bi se sasvim lijepo sporazumio sa čarobnjacima i pjesnicima na mudrim divanima mudrih kalifa. Žene, naprotiv, naročito lijepe žene, kojima pjesnici obično pjevaju, obično su najropskija djeca svoje dobe, jer snaga njihove, često lutkaste i luckaste naravi, ne odolijeva dojmu savremenosti. Najobožavanije, najopjevanije žene su često djeca, dobroćudna i sebirada, na uzici naj-hirovitijih časova i najobičnijih ljudi. Kao kod životinja i kod divljaka, kod njih je logičan, stalan tek instinkt života i tome jakom porivu eksistencije žrtvuju ljubav ili, bolje reći, ljubav im je jedino oružje, jedini zanat. Brak, najobičniji oblik ljubavi, smatra se i danas kao najbolji ženski „Versorgungsanstalt“ i utočište. Žena traži u ljubavniku najprije hranitelja i branitelja, energiju i praktičnu inteligenciju. Kada nabasa na pjesmica, čovjeka obično nespretnog, neurednog, golog kao pištolj ili razigranog kao bomba u času eksplozije, onda — eh, onda se žena obično smije, to više, Što je razvijenija njena realistička i ženama prirodjena praktična žica. — A žene iznimke ? Ove rijetke, rjedje no što se misli žene (narod ih zove muškare) često su pretenciozne i pjesnicima su nemilije od žena-lutaka ili žena-matera. Vele, da je G. Sand uništila ili pomogla upropastiti Musseta i Chopina, a ta dvojica više vrijede od svih gospodja, koje u bizarnom XIX. vijeku rukovahu perom (ili drugim čime). Žene-pjesnikinje baš zato ne mare pjesnika, jer su „rufetlije“, jer su istog zanata kao i one.
Flirt doniješe u Pariz Anglosaksonke, žene najpo-zitivnije na tom najpozitivnijem svijetu. Kada se pojaviše ovdje sa slobodnim milijunima i slobodnim ponašanjem, l’honnete compagnie, „čestito društvo“ se najprije snebivalo, a danas im podražava. Bourget, proučavajući najotmeniju Ameriku, tvrdi, da cilj Amerikanke nije ljubav, nego što sjajnija društvena uloga. Kakova može biti ljubav ovakove žene? Nikakova ili kada se već ljubi, onda je ljubav hir, osnova, flirt, ljubav koja ne kompromituje, nego zabavlja, nješto prolazno, što ne smeta u praktičnim ciljevima, medju kojima je i u Americi najvažniji brak. Flirt, što ga vulgarnije Pariskinje zovu „beguin“, kada „begenišu“ momka, flirt, moderni flirt je prema tome žrtva, u kojoj se prinosi srce mozgu, ljubav novcu i položaju. Flirt je smrt ljubavi, nova optužba hipercivilizacije, nova negacija poezije, moderni oblik „canta“, engleske pritvornosti. Od svih amerikanizama taj je nesumnjivo najantipatičniji. Njegovu lijepu i nevinu grdobu opisa M. Prevost u „Poludjevicama“. Dosle bijaše nevinih duša u tijelu sa medicinskog gledišta najtru-lijem. Moderni flirt zna otrovati dušu u tijelu fizički čistom i djevičanskom.
Flirt bijaše dakle himna, tragedija, najplemenitiji oblik eksistencije sve dotle, dok nije znao svoje vrijednosti i svog najnovijeg imena, dok se zvao Ljubav. Tek što dodje do svijesti, tek što postade pozitivan, materijalan realista — stari flirt, vitežki i pjesnički, posta novinski oglas, kavijar ili agenat na udaju. Don Juan prima honorare, Elvira postaje poludjevica. Ofelija već odavna isčeznu iz rogoza i trske sjevernih opustjelih jezera, a mjesto Imogene šalje nam anglosaski genij onu tipičnu Amerikanku belgijsku kneginju, koja hvata maglu sa „naviksanim“ ciganskim brkovima, željna skandala i reklame. Ljetos cigo i princesa do-djoše u Folies-Bergere: on da svira, ona da prikazuje žive slike. Policija navikla na sve sablazni, ipak se umiješa. Tableaux!
Flirt, moderni flirt je dakle smrt romantične ljubavi. Moderna Amerika, zemlja praktična, pretvori ljubav u bonbone ili u račun. Uzdah Julije postade eksperimenat, električna struja, to opasnija, što ima „objekat“ više srca pod „štirkanom“ košuljom. Ako čemer Ratcliffov nije pozlaćen historijskim grbom ili razbubnjan bar-numskom reklamom zijevnuti će na-nj moderni flirt kao na praznu bocu, praznu kutiju sa konservama ili prazan džep.
Flirt je laž i okužit će svijet kao sve velike laži, to više, što manje ima lijekova za tu kugu. Pošto svako zlo ima i dobru stranu, flirt će mnogo učiniti, da se ljubav, velika i neplodna, prevelika za grudi naše demokracije, ne kultivira kao dosele. Čitajte ov-dješnje dnevnike i uvjerit ćete se da je popularizovanje velike ljubavi silno pospješilo trulost neobrazovanih i poluobrazovanih klasa. Prošle zime je pariska porota oslobodila čovjeka, koji ubi plesačicu, koja ga uzdržavaše. Svaki dan se dešavaju slični zločini i romantično javno mnijenje diže prosto hulje na pijedestal Renea i Julijana Sorela. Tako se u ovaj čas novine svadjaju oko Syndona, ubijce čovjeka, koji mu bijaše dobrotvorom donle, dok ne opazi, da mu slikar zavodi ženu.
Karakteristično je, da se flirt pojavio s emancipacijom. Ja sam protiv emancipacije? Naprotiv. Jer emancipacija će osloboditi ženu od egoizma, povisiti njen odnošaj spram čovjeka. Žena će biti muževnija, a muškarac će primiti nješto žensko, što bi ga moglo oplemeniti, opoetizovati, ali i poniziti do uloge truta.
No ja bih emancipaciju još više obožavao, da se žene guraju u vojnike, kao što se boče i lakte u druge, mnogo teže (u mirno doba) poslove. U vojsku, dakle, lijepi i akcije željni spole! A ako se bojite ostruga, bomba, topova, buzdovana, oružanih balona, oklopnjača i torpeda, onda nam nadjite ljepši flirt od ovog pariskoga. Nadjite ga i već vas pozdravljaju i hvale moji nebrojeni potomci, moja kao morski pijesak nebrojena djeca, unučad i praunučad, kao što vas evo hvalim i slavim ja, njihov zahvalni šukundjed, respective pradjed, djed i otac.


Pariz, 28. novembra 1901.

Evo me, jedva jednom, na montmartreskom groblju, (23. studenog), jer ne marim sanjati, meditirati i tugovati u društvu. U društvu se samo smijem i zijevam.
Spomenik, djelo Hasselriesevo, nije dostojan bogatog liberalnog Beča, koji ga podiže. Miliji mi je onaj stari kamen sa dvije-tri riječi, samotan i ponosit kao prašina na prastarim harfama slijepih pjevača. Poprsje pjesnikovo, u prirodnoj veličini, izvrstno je, dok je nagrobni kamen, na kojemu strši ta tragična glava, remek-djelo neukusa. Heine zaslužuje nadgrobni mramor od cijele Njemačke, jer cijeloj Njemačkoj pripada. Bio je velik i kao antiliberalac, kao reakcionaran mislilac, jer je velik pjesnik, a gosp. Nordau jedan od nagrobnih, liberalnih, besjednika, dokaza u nebrojenim prilikama, da ne shvata velikih pjesnika.
Evo me, dakle, na montmartreskom groblju; kamo dolažah i prije : kada mi misao ne znadjaše kamo da se skrasi — poput uplašenog ludjaka. Čudnovata li pokojišta ! Nekoliko koračaja je „Crveni Mlin“, jedan od centruma pariske razvratnosti. Ponosni Stendhal plašljivo drhće u svom jednostavnom grobu baš ispod gvozdenog mosta, kada čuje iz noćnih cabareta drzku rugalicu i odozgo, sa mosta, tutnjavu noćnih fiakera i pijane fukare. A Heine, u mrtvoj grobljanskoj ulici „1a Cloche“ (Zvono), sklopio umorne oči. Na mramornom mu licu mučenički prezir, te žali, što čovječanstvo nema jednu glavu, da mu taj prezir ćušne u lice. U zaledju njegovog groba pusti, solidni, puni gvoždja zidovi cirkusa Hipodroma a uokolo grobovi po kojeg velikog Francuza ili poljačkog prognanika. Oko groblja more, bučno more sivih kućerina, a na Heineovu grobu one riječi, gdje se pjesnik pitaše o mjestu groba svoga. Ne nadje ga, nesretnik, pod palmom ni pod pustarskim pjeskom, ni pod rajnskim lipama!...
Na grobu nadjoh prost, papirnat vijenac framason-ske lože, nekoliko vjenčića od ljubičica i posjetnice njemačkih commis-voyageura i purgara, posjetnice, kojih pjesnik, da živi, često ne bi htio primiti. Vrijeme, hladno, suho zimsko vrijeme, baca na grob svoje dosadne, mučne sate, trgajući ih sa crnog, vječnog vretena. Sunce, za koje reče grčki pjesnik, da blistavom glavom i pjevajući pliva na nebo, to se sunce zamotalo u paru, u kojoj Pariz fabricira svoju reklamu i svoje konjske kobasice. Vijenac od mraza je na tom grobu mjesto slavuljeve pjesme i vijenca od njemačkih suza. Sa neba sipi zima i spleen. Ovi sivi, monotoni oblaci, tužan paysage oko glave Heineove, ne nose groba i dažda, već zebnju, katar, sušicu.
„Bože mili, kud sam zašo, Noć me stigla u tudjini!... “
Ima ljudi, koji imaju s ostalima zajedničko, da tako reknem, tek tijelo, dok im je duša sasvim drugačija. I Heine ima tudju dušu. I on se ne trebaše nikad roditi, jer ispraštaše grijehe ostalih. Humor bijaše u tom slučaju lijek uzaludan, jer bijaše tragične osjetljivosti taj sibarit sa živcima najosjetljivijeg anahoreta. Smijeh je tu mučilac, ne liječnik. „Čemer je, koji me ubija, ironičan, spaja sarkazam sa mukom i ne trapi me otvoreno, već bocka lažnim smiješkom i pretvara mi bol u smiješan prizor. A na lijesu, gdje počiva moj polu-truli uzor, riče rugavat De profundis, tralaličući... (Verlaine).
0 Heineu kažu, da je glumac. Jest, ali glumac, koji se pred razuzdanim općinstvom ubija sa smiješkom na licu, s vijencem na glavi i Bakhovim thyr-susom u desnici. Kao helenska, tako se i tragedija Heine rodila u smijehu, iz pomamnog bakantskog ditiramba. O, armer kranker Dichter, lomeći dušu kao što lomi kosti sina svog, tebanskog kralja, ona Euri-pidova nesrećna majka!
O djelima Heineovim ne govorim mnogo, jer to drugi već učiniše (i jer je moja soba momentano vrlo hladna). „Lasst uns doch vielseitig sein! Märkische Rüben schmecken gut, am besten gemischt mit Kastanien. Und diese beiden edlen Früchte wachsen weit auseinander.“ (Goethe.) Heine je universalan, premda je prost kao narodna pjesma. Universalniji je, kao lirski pjesnik, od Goethea, universalniji ne formom, nego sadržajem — ljubavlju. Don Juan je tipičniji od Fausta, jer više ljudi traže ženu nego istinu. I ako je mnogo profitirao od Wilh. Müllera, Brentana, A. W. v. Schle-gela, od Franceza i Španjolaca, Heine je osebujan, jer podražavaše tek obliku, dok je sadržaj, dogadjaj, roman, impresija — doživljena, njegova.
   Pjesmica „Leise zieht durch mein Gemüth“ je za mene veća od Goetheove Ifigenije, jer je istinskija,. originalnija, doživljenija. Jedan ton zna biti kod Hei-nea krikom, simfonijom osjećanja. Stihovi su mu nježni i hvataju za srce kao tepanje djevojke, usnule od ljubavne umornosti u toplom zagrljaju. Tako su jednostavni, da im je vrlo lahko podražavati. Heine je istinit, Heine je onako realista, kao što je to narodna pjesma i zbog toga je taj frivolni Parizlija nje-mačkiji od Hoffmanna, Tiecka, Jean Paula. On je romantik, t. j. rodjen prerano ili prekasno, ali romantik sa klasičnom dušom kao Nietzsche ili Hölderlin, sa katoličkim simpatijama kao Byron ili Baudelaire, realista kao Turgenjev ili Aristofan, subjektivan i isskren kao Stendhal, naturalista kao Rousseau, smijač kao Voltaire, humorista kao Sterne. Vjeruje u nebo, ali u nebo na zemlji, dakle nevjerovatnije od neba iza smrti. Heine je suton romantike, zora novog doba, tragičan i komičan kao Shakespeare. Oštar je poput nepoznatog nam Arhiloha, premda njegove njemačke žrtve ne bijahu tako dosjetljive, da se od sramote objese kao one Špartanke. Lapidaran je poput Mar-tiala, poput modernog karikaturiste ili japanskog crtača, jer govoriti odviše je isto kao — reći ništa. „Nema ništa gdje se više pozna snaga konja nego u tome, da se naglo i nepomično zaustavi“. (Montaigne.) Na žalost, Heine pisaše za novac, pa reče često što kao čovjek novčano nezavisan ne bi rekao. To je čist lapidaran lirik i liričan prozaik, koji elegantnim ćereta-njem pomladi njemačku apstraktnu i nespretnu prozu. Sinteza germanskog i latinskog duha. Nije njemačka rotkva sa talijanskim makaronima, nego rajnsko vino sa francuskim gomoljikama (ili sa šapom pirenejskog onog medjeda).
Heine je Byronovac, a „biti Byronovac nije da ste iz neke škole, nego da ste iz nekog plemena.“ (Barbey d'Aurevilly.) Heine je posljednji od te titanske rase pjesničke. Protagonistom joj veliki lord, kojega mrtvu barku tako divno, sa par rieči, crta taj njemački, jevrejski Byron. Biti Byronovac, to je biti pod-pun pjesnik, živjeti pjesnički i samo sebe opisivati.. Zbog subjektivnosti, iskrenosti, veće unutrašnje istinitosti i veće harmonije riječi sa životom, volim Byro-novce od onih, koje mogu nazvati Goetheovci, jer su više pisci nego pjesnici, više ljudi uma nego ljudi srca, više refleksivni nego imaginarni, više učitelji nego heroji, više diletanti nego ljudi jedne velike misli, jednog velikog osvjedočenja, jedne velike strasti.
Pariz je Meka tih ljudi od ukusa, ljubitelja ljepote, Pariz, ubilac originalnosti, oprezni, gladki i nasmje-šljivi Pariz, i otud sva tragičnost Heineove Kalvarije u tom raju racionalistâ. Taj nesrećnik, koji se trebaše roditi pažem kraljice navarske ili na dvorovima Augusta, Leona X. ili Harun-al-Rašida, gušio se u teorijama prvih socialista i u dimu lokomotiva. Razum, koji pripadaše idealu, dakle dalekoj, nevjerovatnoj budućnosti, pritisnu ledenim teretom srce tog fauna, koji ljubljaše maursku Španiju, kevlaarsku tamjansku procesiju i obožavaše Bogorodicu i Afroditu starog vijeka. Palma medju tuponosim Eeskimosima, labud medju guskama, vječni Jevrejin na babilonskim golim vodama!
Heine je od rijetkih, zbog kojih smijači praštaju sudbini, da je stvorila Njemačku. To je čist pjesnik. Sve navale na njegov značaj, pa još danas, sve klevete su hvalospjevi naivnoj, djetinjoj njegovoj iskrenosti. Bio je kô bolesna, razmažena gospodjica — mušičav i zajedljiv, a svijet ne prašta, kad se iskreni, nježni stvorovi rugaju njegovim idolima i teorijama. Ljudi praštaju sve osim iskrenosti, Tako bo su različitog mišljenja i apetita, da je licemjerje (uljudnost u društvenom žargonu) postao zakonom, jačim od pisanoga. I eto medju njih i opet jednog, koji se smije njihovom patriotizmu, ljubavi, profesorima, frazama, i koji je tako iskren, da im u brk pjeva pjesmu svoje nadmoćnosti i potonje slave. — Skromnost, moral, čista ljubav, obziri ! — Kamenuje ga svjetina, jer može reći s Petrarcom, kojemu po karakteru liči i kao i Voltairu: Scribendi enim mihi vivendique unus finis. Danas je ljubav — ne svrha života, nego afera, afera novca i interesa, a Heine imadjaše obraza ljubiti kao vitez Toggenburg! On je normalan, a jer je danas, kao vazda, abnormalnost, mediokritet, u većini, jer je abnormalnost normalna, deru se Tersiti, da je taj Ahil, koji se ne stidi plakati javno zbog jedne lijepe žene, pokvaren, ciničan, bolestan. Heine se revoltira u ime ljepote i smije se onima, koji stadoše roptati u ime trbuha. Diveći se moćnim Caesarima, on je kao masa, koja nije demokratska, već diktatorska. U agitatorima vidje tašte egoiste, u novim buntovničkim frazama revoluciju protiv snažnih duhova, revoluciju životinje u čovjeku protiv božanstva u duši, revoluciju mediokriteta i rulje protiv genija, protiv individua. Licemjerje buržoazije činjaše mu se kukavnije od licemjerja crnog Moliere-ovog Tartuffea, jer je manje opravdano, manje duhovito i manje poetično. U mnogim patriotskim i šta vam sve znam kakvim frazama vidje rog za svijeću, kao Maimonides, što vidje kozji rog mjesto strašnog šofara. *) U vici ondašnjih njemačkih „modernista“ ne čuje pjevanja nove zore kroz Me-mnonov stup, nego pjevanje pasa protiv sjetne, samotne mjesečine. Heine je samotnik, mučenik, jer su pjesnici samci kao slavuji i kao orlovi, jer ih nisu pune brbljave tarabe poput vrabaca. Ponašao se kao čovjek u ropstvu, kao plemić u gulanferskom društvu, pokazavši u antipatičnom metežu riječi i gestove, koje mu rulja ne može oprostiti. Pjesnici su ljudi često nepromišljeni, nagli i plahoviti, pa nije čudo, te taj vječno klevetani, nemirni, bijedni, duhoviti Jevrejin nema mira aristokrate Leopardia, nema veličajnosti sitih lavova, sitih atleta i sitih grabežljivih ptica. Osjećanje često nema logike i ne tražite u njega eksaktnosti i logičnih konsekvencija. Nelogičnost je često estetički logična. Tamo, gdje su pjesnici odista veliki, — harmoničniji, istinitiji su od zakona hladnog razuma. Tko osjeća poetski, tko osjeti harmoniju svijeta, osjeti više od umnika, koji nadje nov zakon, nov detalj saglasja kosmičkog. Misliti, najzad, nije drugo nego osjećati, simpatisati. Pjesnik vidi instinktivno, što će drugi opaziti iza mučnog i dugotrajnog logičnog procesa. Metaforski Goethe opaža analogiju izmedju lubanje i djelova hrbtenice, i metafora „kralježak je kao glava“ ili „glava je slična atlasu“, prosta ova prispodoba će postati bazom darwinizmu. Matematika jamačno zato ne može biti universalnijom od pjesničtva, od umjetnosti, jer ne može izraziti — smiješno, komično, disharmoniju. Komik poznaje minimalnijih vrijednosti od Leibnitza. Heine mi je miliji, jer je dobar smijač, nego da je dobar matematičar.
Grk i Jevrejin, poganin i kršćanin, Nijemac i Francuz, libertinac i srednjevjekovni ljubavnik, romantik i realista, napoleonovac i republikanac, čovjek prošlosti i čovjek budućnosti, sanjar i racionalan ironik, Pyr-rhon i entuziasta, pjesnik i novinar, liberalac i katolik, protestant i mistik — Heine je jedna od najbogatiji duša modernosti. Ako je često skorojević, pravi židovski „parvenu“, ako mrzi Engleze (kao Delacroix i drugi), ako pisaše francezki, ako pod maskom francuskog slobodoumlja ne opažaše opasnost za Njemačku, ako je u svojim studijama često pristran i površan — sve su to sitnice prama žrtvi, koju dade idealu patnjama, životom svojim. U tome je pravi Izraelac, čist potomak plemena osvjedočenih proroka i mučenika, pravi brat onog čuda od čovjeka, blizanac velikog B. Espinoze. Život, patnja, dakle energija je najbolji branilac i tumač riječi pjesničke. Muke dadoše silu tim pjesmicama.
Na Heinea se ljute pozitivne, prozaične duše, jer ga ne mogu strpati u svoje formule, jer ga ne mogu uhvatiti šakom, kao što se šakom ne može uhvatiti vjetar, val, ogledalo sunca i mjeseca, i vatra, što ne pada zemlji kao hladan kamen, već stremi gore, u nebo. Da Heine bijaše srećniji, možda bi ostavio djelo harmoničnije, logičnije, sredjenije. Možda bi u novom Ratcliffu skupio u harmoniju sve te tragične kontraste, koji ga živa baciše u grob. Ne znam. Ali znam, da mu je djelo ovakovo, kakovo je, rastrgano, raskrvav-ljeno, veće svojom subjektivnom istinom, dok mu je pozitivni elemenat — ljubav — jače, vrelije, sjajnije istaknut. Ovi su sitni, sjajni, crni i duboki poput dra-gine zjenice stihovi — tragedija posljednjeg trouba-doura. Heine je u tom našem bogomračju posljednji vitez sa rukavicom ideala za klobukom. Na odabranu gospodju padaju njegove misli, kao crni metulji na rosnu, rumenu majsku ružu, Wenn du eine Rose siehst....“
Najtragičniji je Heine, kada se, medju nevjernim smijačima, stidi te lijepe, vitke rukavice za šeširom, pa joj se ruga, lupajući njome po obrazu prodavačice ljubavi. Mudri Salomon i nemudri taj Salomon — Jevreji. Čudnovata analogija. Izraelci su odista odabrani narod ljubavi. Naučiše svijet ljubiti, ljubiti mono-, gamiju, monothcizam i monopolizam. Doctor Heine, posljednji veliki troubadour, posljednji doctor amoris, veći je ljubavnik od svog prognaničkog druga, od autora „Vještine ljubavne.“ A jer je ljubav slika, simbol svijeta, simbol vječnosti, Heine je pun mirisa vječnosti, mirisa od cvijeta, koji nam se javlja tek parfumom, cvjetajući u dušama. Blago si ga onome, tko se tim cvijetom zna opiti pa da podnese banalnost dneva i ljudi, koji su, kako se veli, ni vino ni voda — kao uvijek što bijahu. Blago si ga onomu, tko izgori na žrtveniku svog ideala, pa ma pao živ u grob kao Lazarus, tugujući sa psalmistom : „Jer se moji dani obezdušiše kao dim i kosti se moje isušiše kao ga-rište, gdje gori vječni oganj bez prestanka. Postao sam sličan pelikanu pustinja i sovuljazi samotnih i opustošenih mjesta...“
.... Odlazeći s groblja, sastadoh prosjaka, koji će da me „anpumpuje“. Bilo mi kao pušaču bez žigica. Ne mogući mu pomoći, reknem u smijehu: — Baš htjedoh vas „udariti“ („taper“) za nekoliko....
A sjevernjak uždio i probija kaput, podstavljen, kako vele, seinskom vodom.
„Za tudjinca ništa nemaš, Tudja majko, kad te moli. Tudje diete tvoje nije... “
I tako dalje.


Pariz, u Jesen 1902.

Nedjelja. Popodne. Suho. Jesen, pozna jesen! Godina je bolesna i naskoro će se smrznuti i umrijeti u uzdahu vjetrova, u smrznutim suzama kiše i mrazova. Volim to oblačno, blijedo vrijeme, jer daje svemu odregjen izraz: bolan, tup, tužan, svečan i tragičan. Filistri se čine manje filistri, konji manje konji, psi manje psi. Kola i tramvaji ne buče kao obično, jer jesenje nedjelje hodaju na prstima. Ljudska nemirna lica su smirenija, jer ovo jednolično, sivo nebo ne pritisnu olovnom, nijemom težinom tek krovove i tornjeve, nego i brižna, izorana čela. Pariz zijeva.
Po ovakovom vremenu najradije lunjam. Te su mi besciljne šetnje najmilije, jer sam obično najviše našao na besciljnim putovima. Slučaj je naš najbolji zabavljač, najbolji vogja; često najbolji prijatelj i neka vas ne začudi ni malo fakat, da su najveće istine i najveći 'dragulji, da je Amerika nagjena slučajno. Putnici i posjetitelji dalekih krajeva, dubokih knjiga i prostranih vrela vrlo će malo doživjeti, ako se budu tačno držali programa. Zato se dogagja, da pedantni i engleski putnici manje doživu na putu oko svijeta od .Ljubomira Nenadovića ili od Ksavera de Maistrea, putnika po jednoj sobi.
Zbog sličnih razloga je moj najdraži put na senskom ,,quai“-u, izmegju Louvrea i Katedrale. Na tom kamenitom bajiru, natovarenom antikvarnim knjigama i dugačkim šibama, na kojima vise jalove udice i jalove oči ,,badaud“-a (besposličara), pored starog, žutog Instituta, žutog i starog kao drevni, crvotočni folijant, uzduž tih zidina, punih ćorsokaka sa historijskim imenom, gdje življaše Zolina Tereza Raquin, gdje šetaše Racine, Moliere, Voltaire i Napoleon, tu sam doživio najljepše pariske časove. Jer ja volim samoću, razgovorniju od najduhovitijeg poznanika, volim ove stare antikvarne kupusare, stare slike i bakroreze, sa kojih se smije frivolna mladost Revolucije. Od malih nogu obožavam rijeke, a Sena mi omili kao Sava. Znam njenu hladnu jutarnju maglu, njene noćne, blijede rumene dragulje. Razumijem njenu zelenu, mutnu tugu, jer ju civilizacija stisnula bolnim, kamenitim, tvrdim steznikom, ukaljavši joj tihe, čiste valove pariskim blatom i žutim, naduvenim, buljookim „maka-bejcima“ *).
Koga tražim na toj slavnoj, staroj, jesenjoj obali? Tražim — Njega. On mi je draži od žena, od slika, od sunca, od muzike. Živim možda samo zato, da nagjem Njega. Tražio sam Ga megju živima i nisam ga našao. Tražio sam ga megju mrtvacima i nagjoh ga tek zakrabuljenog u zagonetne krabulje, nagjoh ga tek djelomice, u dvima-trima knjigama. Tražim Ga u toj sutonskoj jeseni, prem znadem, da ga ne ću naći, da Ga nikada, za tisuć jeseni, ne bih našao. U Odiseji mu ne vidjeh lica, posmjeha. Shakspere nema Njegove božanske, mirne mjere i umjerenosti. Moliere ima tužni smijeh, ali nema Njegove plodne boli, plodne i vruće kao vatra. Goethe nema osebujnosti i karaktera. Hugo nema njegove ponosite, proročke ćutljivosti.
Najbliži su mu Platon, Cervantes i onaj vedri, iskreni gaskonjski plemić, Michel Montaigne, ali tko da Njega — mog idealnog čovjeka, pozna po susjedima? Da Ga nagjem, našao bih kvadraturu kruga, našao bih kamen mudrosti, našao bih magijsko svjetlo, koje bi mi pokazalo srce svijeta i os života. Da Ga vidim, pao bih pred Njim, kao što pade sv. Pavao, ako ne bih poginuo od Njegove munje kao Bakhosova majka. Bolje dakle da Ga ištem ovako uzaludno, jer mi koljeno kleca već pri misli, da dirnuh Njegov sjajni i mistični trag. I mračni, čisti prognanik Dante tražio Ga je jamačno bezuspješno na ovim obalama, koje čuše pjesmu Abailardovu, Villonovu i vidješe krv ne-srećnika i ljubavnika, koje bacaše francuska Crna Kraljica iz prokletog poganog Nestle-tornja.
Evo me na Pont-Neuf-u, načičkanom divnim, kamenitim maskama Pugetovim. Ovdje negdje, blizu spomenika Henrika IV., bijaše, kažu, spaljen vogja templara. Tko zna danas tako umirati kao nepregledna povorka srednjevjekovnih ljudi? Tko danas ima oduševljenje Djevice Orleanske, ljubav Eloizinu? Jesu li ovi gadno, prozaično odjeveni prolaznici, poštovaoci žurnala, Zole, novaca i balona veći i srećniji od križarskih vitezova? Jesu li slobodniji? Da ne robuju novim gospodarima? Rimski rob Epiktet bijaše jamačno od njih srećniji. Tek — Epikteti i Markaureli su iznimke i zato su vrijedni našeg divljenja Enciklopediste, iako se na njihovu uspomenu cere kao historijski sarkazam riječi Jednakost, Bratinstvo, Sloboda, koju je skorojević-gragjanin zalijepio na javne, dobrotvorne zgrade, na tamnice, bolnice, ludnice, sirotišta i na onu kobnu kuću Morgue, gdje leže bezimene žrtve glada i nevolje, jadnici, rogjeni u sjeni Republike, pastorčad Revolucije.
Evo me u Louvreu. U toj staroj kraljevskoj kući ima toliko ljepote, da se čudim, e barbari Azije i Evrope ne hodočaste ovamo bosonozi kao u Rim, Meku i Jerusalim. Louvre! Riječ mi zapinje i oklijeva izmegju učenog kataloga i oduševljene pjesme. Pošto nisam arheolog ili stihotvorac, reći ću vam, što mi je u Louvreu najdraže: Marsija, bijedni svirač megju helenskim mramorjem i jedan portre megju slikama. Čiji? Vincijev, Vellasquezov, Rembrandtov? Moje su simpatije skromnije, jer najviše volim jednog Bronzinovog vajara. Mlad je, dabome: kao zora, kao rosa, kao proljeće. Golobrad kao djevojče. Stoji i drži mramornu, malu Viktoriju. Je li lijep? Da ga samo vidite! Lijep je, ljepši od svega, što sam do danas okom ugledao. Bogu hvala da. nisam žensko, jer bi tog mladića beznadno i do smrti ljubio. Dosele sam često pored njega prolazio sasvim indiferentno, dok mi jednog dana ne pade koprena s očiju. Vidjeh Renesansu, dušu, mladost Preporoda, košto je dosele nikada i nigdje ne vidjeh. Vidjeh čarobnicu Italiju, o kojoj sanjahu sjevernjaci i umjetnici, vidjeh Italiju du Bellaya, Winckel-manna i Stendala. Odgonenuo sam ovu mlaku, mušku sfingu i tako mi drago, kao da sam spasao nove sedmo-dvere Thebe. Ne trebaju mi više stari i „novi“ Vasari! Pokojemu od vas se možebit ne bi svidio, jer mu je glava odviše krupna, čelo poširoko, velike oči nješto kose, ali meni je draži od svih lijepih pokojnika. Oči su smegje, tamne, mekane, mirne. Nos raskošan i rječit. Ovakih usta nema nijedna saronska ruža, nijedan sjetni, srećni paž. Čelo je bijelo, glatko, hladno od unutrašnje vrućine, zaokruženo mekanom, strasnom, kratkom, kovrčavom, crnom kosom. Ali ruke, ruke! Punije fizionomije i plemenštine od svih filistarskih lubanja! Žućkaste, dugačkih prstiju, jake i nježne ruke, koje bi zadavile, kao Aleksandrov gardista, naj-kraljevskijeg libijskog arslana. Prsti, pod kojima ‘bi zlatokosa duždeva kćerka umrla od ljubavi, kada bi bijeli, sjajni prsti prešli preko rumenih usana, kao preko žica večernje, umorne, sumorne gitare. Zavidim ljudima, usred kojih blistaše taj mladi, nepoznati vajar u crnom baršunu i bijelim čipkama oko plemenitog vrata. Ako je u paklu, oko njega bez sumnje prši grlica, ljepša od one, koju ubi priča o Lancelotu. Ne dirajte ga! Ćutite! Zadržite dah ! Jer ako se razljuti, ako progovori, ako bude tako božanski glup kao što je božanki lijep, ja ću gledati grdobe u najdivnijim portrejima. Ali dokle bude ćutalo to blijedo momče, koje možda nekada drugovaše sa kojim Zrinjskim ili Frankopanom u mudroj Padovi ili pod kosim bolonjskim tornjem, dotle sam pristalica Grka i mudrog Winckelmanna, koji cijeni mušku ljepotu kao žensku. Taj čarobni portre! Ako reknem, da ga ne bih, da je moj, prodao ili založio, nisam dosta rekao! Jer taj nijemi mladić je možda On — moj nepoznati, srećni harmonijski čovjek. Da, da, to je On! Gledajte samo, udubite se i vidjećete, da je gizdav kao Buonarotti, koji, kako pričaše Rafael, govori papi, kako mu ne bi smio govoriti francuski kralj. On je prost i miran kao Botticelli, elegantan kao Tasso, snažan i dubok kao Vinci, kada svira i savija potkovu kao vosak. On je mudar kao Pico della Mirandola i Ijubezan kao Dekameron. Kakovo srce može kucati u tim grudima? Crno kao taj baršun, ili bijelo i čisto kao te čipke oko vrata? Ne znam, košto ne znam, stoji li za zelenim zastorom u dubini slike mučilac Borgia ili mučenik Giordano. O, ne Smješkajte se, gospogjice, mom oduševljenju! Smijte se glasno tek onda, kada budete javno hvalili ubavost vaše prijateljice, kao ja Što hvalim sanjarsku, mirnu, jaku krasotu ovog mog novog prijatelja, koji visi megju popovima, svecima i kraljevima, živ i mrtav, mlagji i stariji od deset staraca, širok kao odrastao čovjek, tanak kao hartija, sakat do koljena, zdrav kao Adonis, nijem i nepomičan kao smrt, rječit i zelen kao drvo života. Jedan pokret žigicom, jedan potez vlažnom spužvom, i tog čuda, tog čarobnjaka nema više! Šta ćete, kada je čovjek bojadisana krpa, pregršt pepela i dima i onda, kada se ne plaši glada, zime i sušice, kada ima dug život kao crkve i palače, kada oduševljava samotne šetaoce kao ljubav, genij ili priroda.
— Pardon, Monsieur —
— Nizašto. Molim?
— Biste li mi htjeli pokazati izlaz iz tog labirinta?
— I više, Madame. Ako dopuštate, ja ću vas otpratiti dokle hoćete. Ako se ne varam, Madame je tugjinka?
— Da. Je l’ te, ja jako zlo govorim francuski?
— Kako se uzme. Sprechen Sie deutsch?
— Jawohl, mein Herr. Čudo mi, te Vi kao Francuz tako govorite njemački?
— Ne čudite se, jer sam iz Elzasa. Zovem se Sim-plicius Simplicissimus.
— To sam ime kao čula, čitala----------
— Vjerujem. Tako se zove jedan stari roman. Moj otac, grof i veleposjednik, izgubi zbog rata svoje rudnike, šume, dvorove i polja, pa kako bijaše čudak i mrzovoljast, nadjenu mi to čudno ime. A odakle je gospogja, ako smijem pitati?
— Iz Austrije.
— Monarkija je velika. Da niste iz Ugarske? Ne vjerujem, jer Madžari imaju drukčiji akcenat.
— Ja sam — odgovori mi, porumenivši od stida — ja sam iz Hrvatske. Znate, to je isto, što i Dalmacija — Bosna i Hercegovina — dolje, na moru.
— Bože moj, gospogjo, koliko ima zemalja na svijetu ! Znate, mi Francuzi smo pametni ljudi, ali smo laici u geografiji. Ako se ne varam, vi Hrvati se mnogo bijete s Turcima i sa Cesima?
— 0, ne, mein Herr! Mi smo krotke ćudi. Hrvati jedu, piju, spavaju, a gospoda se nose kao Francuzi. Naš glavni grad — Agram — ima crkve, škole, kavane — kao Pariz, razumije se, sve manje i skromnije. Kod nas se više govore strani jezici, te su Nijemci i Talijani kod nas kao kod kuće. Ja, na primjer, još nikada ništa nisam čitala hrvatski. Hrvatski znam napamet tek Očenaš. Vi jamačno znate, da su Hrvati ubili Gustava Adolfa i da su Hrvati — die Krabaten — izmisliti kravate?
— Divota, divota, Gnädige! Ja čujem stvari, da mi pamet staje! Da nije kod vas dolje tajanstveni vrt Pantalonija, gdje niknuše prvi pantaloni za golo koljeno Adamovo? Da nije u Hrvatskoj, kako li se zove, tamni, mistični grad Cilindrija, odakle prviput pomrači sunce nepogrješiva cijev na glavi kakog rutavog Krobota ili Krabata? Makintoš — pardon: taj kaput mora da je iz Engleske. Da nije kod vas dolje bijeli, „peglani“ brijeg Plastron?
— Vi me tjerate u smijeh, vi ste smiješni, mein Herr Simplicius.
— Vjerujem. Vi izvrsno pogagjate. Smijeh, to je moje zanimanje. Ja se bavim time, da sam smiješan.
— Unmöglich!
— Tako je, gospogjo. Ja se smijem i od toga živim. Smijeh je moja renta, smijeh je moj bankir, smijeh je moj kruh. Tu u Parizu vam ima još nevjerovatnijih ljudi. Šta ćete: velik grad. Da gospogjo, ja sam smijač od zanata i pošto sam neizmjerno smiješan, ja se sam sa sobom izvrsno zabavljam. Ja nosim sa sobom moj orkestar, moje komično kazalište, moje glumce i budale, i sve me to stoji vrlo malo novaca.
— Volkssänger? Glumac?
— Ne, gospogjo. Ja se ne produciram pred ovdašnjom publikom. Ja sam lakrdijaš jedne daleke, siromašne princese, koja me vrlo slabo plaća.
— Vi se šalite?
— Uvijek i nikada. Vjerujte mi, na poštenu riječ, da zborim istinu. Pričam vam sve to samo zato jer velite, da ste iz Hrvatske, dok je ta moja kneginja takogjer negdje dolje u Turskoj i zove se, što je najčudnovatije, Kroacija. To je jedina otmjena dama, koju mogu nasmijati, premda me ne vidi, ovako iz daleka, iz te velike, velike daljine. Vi još ne vjerujete? Ostavimo dakle to! Gnädige bez sumnje nije ovdje sama?
— Ne. Ja sam sa suprugom, koji me čeka, umoran od tolikog bježanja, tamo, preko puta, u kavani. Šteta, da je taj Louvre tako crn i star. Šta ne sagrade nešto novo, s uspinjačama? Zašto ne okreče tu staru „špe-lunku“? Toliko govore o tom Parizu, a kada dogješ, sve staro. Vi ne znate za naš Agram, ali vjerujte mi, da imamo novu katedralu, sasvim novu, stoput ljepšu od te vaše stare, nemoderne...
— Divota, Gnädige! Evo, ovo je spomenik Colignyu, admiralu i protestantu, kojega zaklaše sa mnogo vitezova u toj crnoj, nemodernoj kući. S onog tamo tornja kucaše krvavo zvono, s ovih prozora treptijaše krvavo oko Marije Medicis, Rubensove prijateljice, i otrovnice..
— Je li sve to odista istina? Ja, gospodine, ne vjerujem mnogo novinama. Žurnalisti lažu, i te kako! Hoćete li, da vas prikazem momu mužu? Siromah! Boli ga glava. U tom ludom Parizu pokvario jadnik želudac.
— Žalim, Gnädige, ali nemam kad. Poznajete li vi kojim slučajem nekog Age Ema, mog znanca koji mi se kaže Hrvat kao i vi?
— Nemam čast. Čula sam, da piše u naše novine i da je malo smušen.
— Piše li u novine, ne znam, ali da je luckast, smušen, to znam kao što znam, da tu pred vama stojim — reknem, gotovo viknem od oduševljenja. — Hoćete li mi vjerovati, da si juče utuvio, da je car ruski? Imenovao me knezom, varšavskim guvernerom, a jutros malo da me ne odsudi na gladnu i žednu tamnicu.
— Was sie nicht sagen?
— Da, da, milostiva! Ako lažem, neka mi Džin-giskan....
— Ko je taj gospodin?
— Ako lažem, neka mi gospodin Džingiskan, pokojni tatarski kan, odsiječe vlastoručno obadva uha, desno i lijevo! Ovih dana je opet taj vaš Age Em mislio, da je rimski car. Cigarete su mu bile kršćanski robovi, a kada ga zapitah, što baca u lavoar „čik“, odgovori, da to hrani ljudskim mesom murene u jezeru, gdje se još niko nije utopio. Nedavno opet mi pišući reče, reče.... da jede kao ljudožder ljudsko meso. — Vidiš, Simplicius, veli mi, — na rtu tog pera bijahu dva dosta dobro ugojena pisca, koje sam poslao u ambiz, u ponor, u provaliju, u nedogjiju, u pakao mog kanibalskog trbuha.
— Gott sei ihm gnädig!
— Tako je, gospogjo i nikako drugojačije. Dajem vam crno na bijelo, ako hoćete, da mi taj brat duguje toliko toplih večera; koliko ima godinica dana. Jutros ga sastadoh i na pitanje, što to nosi ispod miške, odgovori, da je to njegova galerija slika! Pogledam i — dvije afiše i jedna karikatura! To vam je individuum, koji bi volio biti šaran ili vrabac nego čovjek. Mrzi ljude i „hozentregere“, ne nosi cipela.
— Bos po tom vremenu —?
— Ne nosi cipela, jer cipele njega nose. A da bude mjera puna, čovjek se oženio i čeka zimus na treće svoje dijete.
— Kolika glupost? Od jednoga slijepca pravi četvero !
— Da, gospogjo. On se oženio i, što je najčudnovatije, njegova žena i njegova djeca su nevidljiva. Ja sam dan i noć sa njim i još nikada ne otkrih te koprene. Virio sam pod krevet, pod stol i stolice, preokrenuo sam njegove čemere, dolape i džepove i — ništa: ženi i djeci, koju znam da ima, ni traga!
— Vi se i opet šalite?
— Ni najmanje! A što će vas najviše začuditi je to, da moj znanac toliko govori hrvatski, da je i mene naučio.
— Nemoguće! Vi se znate po horvatski spominati?
— Nekak, milostiva....
Na te moje riječi pane gospogja u nesvijest, u naručaj debelom, brkatom gospodinu, koji bješe već dotrčao iz kavane. Kada je sokolovim svojim okom opazio, da sam ja uzrok toj nesreći, izvadi revolver i ubije najprije sebe, onda nju, onda mene....
U ovakim mislima (ne najpametnijim) stigoh u Notre-Dame, na moje obično mjesto izmegju žrtvenika i sakristije. Čisto se plašim javno priznati, da mi je u Parizu ta starica najdraža pored kraljevskog starca Louvrea. Danas nije moda ići u crkve i čisto strepim, da me naši pozitiviste i realiste ne smatraju mračnjakom, bogomoljcem i „jezuitom“. Evala! Stigoh u horu, jer evo starog kardinala, evo Crvene Eminencije pariske, Monsignora Richarda, te se staračkim krokom približuje svetištu, da služi službu. I opet zapjeva kamen i opet čuh angjeoski čisti glas! Jer jedno malo gjače pjeva megju klericima solo kao rajska čista flauta, kada mu debeli regens-chori daje znak, dotrčavši od svojih orgulja pred divno izrezbarenim sjedalima nepomičnih kanonika i nadarbenika Naše Gospe, kojima su u nepomičnim rukama nepomični molitvenici, na nepomičnim glavama nepomične, crne, troroge kape. Mali klerik mora da je nješto pitao, jer mu odgovaraju ona stara moja tri poznanika, tri kantora notredamska. Najviše mi se svigja onaj, koji ne pjeva kao kameniti stup ili kao kameniti svod katedrale, već kao ove poda mnom kamenite grobnice starih prelata, vitezova i kraljeva. Odkada sam ga čuo, odonda mi se operski pjevači čine kao pjesma kroz češalj spram pjesme orgulja. Kada stupa, ide nespretno kao Baudelaireov albatros. Kada pjeva blizu orgulja i sred polumraka i okamenjenih, bogomoljnih staraca, pjeva, kako već rekoh, kao prastari kamen, jer ne vidite miče li ustima. Oko je upalo, nos orlovski. Gospodska, kao katedralski gavran crna brada spaja redovničku svjetlost lica sa crnom, isposničkom haljinom. Je li to grozni opat Frollo Viktora Huga? Da to nije sjena kojeg inkvizitora ili junačkog biskupa? „Kredo in inim dejim“ *) — grmi kao kamen, a ja se hvatam za klecalo, da ne panem u nekaku crnu, strahovitu rupu. Još nikada ne dogjoh ovamo, da ne nagjoh na istom mjestu čičicu, crvenog kao rak i bijelog kao ovca, koji za vrijeme svake službe glasno i napamet pjeva sa horom i s ona tri grlata pjevača sve himne, sve litanije. Nije nevjerovatno, da danas Francuska ima, ako ne najviše, a ono najboljih katolika. Pasteurovo, Verlaineovo, Bourgetovo i Huys-mansovo vjerovanje je poznato cijelom svijetu. Balzac bijaše rojalist, Barbey d’Aurevilly tvrd katolik kao Josip grof Maistre ili sjajni polemist Louis Veuillot. Hugo je opjevao tu staru crkvu i njenog glupog, zanosnog, divskog, guravog zvonara. Lijepa Francuska, domovina prve gotske umjetnosti, zemlja divnih katedrala, ima i danas mističnih zakloništa, punih neis-kazane poezije, kojoj se ne može oteti najfrivolnija duša. Ta ljepota je ono vječno i neprolazno, što uza-lud progone barbari i sitni sektari. Iz historijske je lave ipak isplivala, kao iz egejskog mora, vječna Afrodita, dok iz plamena revolucija i komune mirno i gordo gleda ta katedrala i Louvre pariskog radnika, zalog mirnije budućnosti.
Tamo od Brašančeva me ne bijaše u toj kraljici francuskih bazilika. Tjelovo u Notre-Dame, nezaboravan prizor ! Premda već negdje pisah o tome, vraćam se toj izvanrednoj svečanosti, jer ima slika, pjesama, koje su nam to draže, što ih češće vigjamo i slušamo, premda se slabo mijenjanju. Eto — ide procesija, bijela kao mliječna staza, kao liljan, pahuljasta kao labud. Bijele haljine, bijeli duvci, a ispod duvaka bijela čela i čiste oči. Pomrčinom se lomi, trza, plače, uzdiše zvuk orgulja. U crkvi bruji Okean. Grom zagrmio i kao da se, ućutavši, ujeo za usne. Šume i prašume grle se neizmjernim granjem i plaču od ljubavi za oblacima. Cvijeće pruža u nebo suhe krunice. Bijele, tanje od maglice ptice uzdišu i šušte krilima od nemoćne ljubavi. Mutne ponornice nose žuborme psalme, srebrni potoci streme u vlažnim, kristalnim himnama.
To jecanje, ridanje, mrmorenje, gromorenje, sav taj crni i plameniti Aleluja stremi gore, iz kamena do kamena, iz grobnice u svod. Gore — gore se diže plamen voštanica, ruke sa svijećama drhte, kao da megju prstima ne nose vosak, nego plamen vjere, zapaljeno srce, nemirni, vreli i ugašljivi plamičak ljudske sudbine. I sve se to penje, leti gore, u vazduh i tamjan, pjesma naroda, gjaka i svećenika, a odozgo se ljulja monotoni, mračni Excelsior teških, drevnih zvona. Gore, gore, više i više! To nije više kamen, to nije više crkva, to nije više arka! Notre-Dame je ogromna, mračna, kamenita, apokaliptična ptica, koja nas nosi kroz sumrak, kroz svitanje zore i kroz umiranje dana, kroz mrak groba i kroz mrak kolijevke, kroz vaseljenu, kroz zvučni haos, iz kojega se svjetluca zlato kaleža, zvijezda Tri kralja na maglovitom pragu Istoka. A na tamu, tamjan, skrušenost, pjesmu, na čovjeka i na kamen cijedi se sa prozorâ krv. Sunce je zapalilo mirijadu crvenih, žutih, modrih, zelenih suza. Sa tankih okana preljeva se duga od eterskog bolovanja i nadanja. Ogromne ruže od stakla i od kamena ogromne su, beskrajne nebeske oči, a u njima se zrcale skrletni apostoli, stobojni kraljevi, blistaju angjeli i djevice sjajem usnulog sunca i budne mjesečine, sjajem biljura, topaza, smaragda i ćilibara, sjajem dana i sjajem noći, čarolijom sna i svjetlošću jave. I svijeće plaču, a suze im se smrzavaju, bijele, jadne i gažene na tvrdom kamenu. Još bruji himna oko crkve kao ptica oko svog dragog gnijezda, još kruži procesija oko crkvene lagje, bijela, nasmijana, crna, ozbiljna, pokornička, polagana. Povorka djevojačka se miče, polako i polako, kao krunica na nevidljivim rukama, krunica od slonove kosti. Miče se kao bijeli oblačak, pun tihih, živih angjela. Ide polako i polako i iščeznu za gigantskim stupovima kao jutarnja magla, kroz koju blistaju posljednje blijede zvijezde i prvi bijeli lijerovi. A za pramenom magle zinula rana, krv, crven trag: to su ruže, koje se trune iz čistih ruku u slavu Ruže nebeske.
Ostadoh sam sa jednim prosjakom, sa tamjanom, sa mirisom od ruža i sa sjenom, a kada se procesija vratila, ne smjedoh zaviriti pod koprene, u djevojačka bezbrižna lica, gladna sunca i brbljanja. Nisam se usudio pogledati, jer bijahu kao čista, bijela jagnjad, a pred jaganjcima iznenada vidjeh prijetiti krvavi nož ciničnog života i strahoviti, tragični žrtvenik pariskog braka. Pogledah tek jedno djevojče i muka me spopala, jer u njoj vidjeh vas, lijepa Marijo, Vas i one ruže, koje danas nisu ni prašak, jer je tome dosta davno, kada ih prviput vidjeh u Vašim rukama. To bijaše onda, kada iz zagrebačke katedrale virahu ,,gru-šti“ kao kostur pokojnog velikog potresa. Onda bijaše moj uzor postati kočijaš i Vaš muž. Kako znate, ne postadoh fijaker i Vi ne postadoste gospogja fijake-rica. Zato idem u tu staru crkvu, jer tu znam čuti pjesmu našeg djetinjstva.
I danas Vas osjetih u zvuku orgulja i pjesama. I danas sam Vas udahnuo sa pramenom tamjana. Danas osjetih i Vaše suze megju dugom od suza u gotskim prozorima. I danas malo te ne posrnuh, jer Vas vidjeh, ali ne u bijeloj djevojčici sa bijelom koprenom, bijelim čelom i zlatnom kosom. Danas ste klečali kraj crkvenih vrata. Na očima Vam ležaše predanost, na licu bolest, na grudima sušica. Na mršavom, lomnom tijelu nosili ste modro, prosto redovničko ruho. A kada šapnuste suhim, gorkim ustima, pruživši mi kutiju suhom, slabašnom ručicom:
— Za sirotinju, gospodine!
— kada mi se nasmijaste modrim vašim očima, morah se nasloniti na zid, a kada se pribrah i po-vratih, bacih vam u krilo pošljednji bakar.
Vi se smiješite i ne vjerujete? 0, vjerujte mi, da nisam od onih, koji nose u crkve staru dugmad za spas duše. A ako ova sentimentalna šetnja nema tako veselog svršetka kao Sentimentalno putovanje nježnog i ljubeznog Sternea, nije moja (a niti Vaša) krivica. Mi nismo krivi, da još nije duboka noć i da megju naše udaljene krevete ne zabasa rumena i vesela francuska sobarica.


U Parizu, 5. siječnja 1903.

Nekako decembra pr. g. davao se je u Nouveau-Théâtreu Byron-Schumannov Manfred, bez uspjeha. Izvrsni glumac Lugné-Poe, najznatniji pomagač An-toinea, glavnog pokretača kazališnih novosti tamo od godine 1887. (Slobodno kazalište), zaluta iza najpro-zaičnijeg naturalizma i najsmionijeg simbolizma na romantične tragične brjegove. Čini se, da se Théâtre libre, poput kazališta l’ Oeuvre umorio u traženju novih dramatskih putova. 0 razlozima te klonulosti mogla bi se napisati poučna knjiga. Glavni su: kon-servativnost francuske kritike i publike, pa jalovost i nemoć doktrinarnog naturalizma na pozornici. Flaubert, Goncourt, Daudet, Zola — svi glavniji naturalisti bijahu izviždani („auteurs sifflés“). Principijelno prilično složni u teorijama o romanu, ovi plodni pisci se ra-zilažahu u mišljenju o novoj drami. „Ja, dakle, nisam u kazalištu realista — veli Goncourt. — U toj sam tačci u potpunom neskladu sa mojim prijateljem Zo-lomi sa njegovim mladim vjernicima... Pozornica ih odbija svojom prirodom, svojom namještenošću („factice“), svojim lažima.“ Svaki pripovjedač naturalista imagjaše dakle zasebnu, čestu paradoksnu dramaturgiju i to je takogjer pomoglo pospješiti konac pretjeranog naturalizma. „Naturalizam, pravo da reknemo, postavio je preda se velike riječi za svoje opravdanje
i obranu : psihologija, fiziologija, naučno posmatranje,. umjesto moralne analize i ugodnog crtanja. Da se izrazim francuski — naturalizam je ljubio blato, potpuno blato, blatne ljude, blatna djela i blatne riječi. Cinička književnost je vazda za osudu, usprkos talentu.“ Ovako sudi o lažnom pozorišnom naturalizmu najveći kazališni naturalista, jedini što pruži pozorničkoj francuskoj „secesiji“ durašna, trajna djela, jedini francuski modernista, koji se bez zazora može usporediti sa svjetilima nove evropske pozornice — Henry Becque. Ako ne stiže Ibsena, Hauptmanna ili Maeterlincka plodnošću, raznolikošću, lirizmom, fantazijom, natkriljuje ih ovim prekrasnim i nedostiživim francuskim osobinama: tačnošću, jasnoćom, životom, oblikom, duhovitošću.
Vrijednost njegovog dosta škrtog rada je prilično nejednaka. Prvi se javio sa Sardanapalom, libretom po Byronovoj tragičnoj fantaziji. Komponovao ga Jon-cieres. Opera se prikazivaše 8. februara 1867. u Théâtre lyrique. Do godine osvanu L’Enfant prodigue (Razmetno dijete), vodvilj u 4 čina. Bilo bi zanimljivo i poučno pokazati, kako se Becque razvijaše iz ova-kog embrijona do moćnog Mihajla Paupera (17. juna 1870.), pa do Gavrana i Pariskinje. Ta su dva djeia u potpunom smislu klasična i tako značajna, da ne vrijedi zadržavati se kod drugih, više ili manje vrijednih. (L’Enlevement, Les honnetes Femmes, La Navette, Le Départ.)
Pariskinja, koju proglasi sva novija kritika remek-djelom, poznata je u nas djelomice, sa zagrebačke pozornice. Još nikada ne dobi istinktivna, elegantna grješnica i pariska „obitelj u troje“, „ménage a trois“ (ljubavnik, žena i muž) tako delikatnog i snažnog udarca. „Gosp. Becque nam silno i jasno pokazuje u Pariskinji najčudnovatije individualno zaobilaženje od uobičajene moralnosti, što se možda ikad vidjelo na pozornici“ — veli fini poznavalac Lemaître. Čini mi se, da Becque izradi ovo malo čudo instinktivno, ne shvativši mu silfidske vrijednosti. „Eh, Bože moj, Pa-riskinja je fantazija, napisana vrlo lako, da bi se pokazalo duhovitim ljudima, e nismo budalastiji od njih.“
Sva Becque-ova socijalna, da ne reknem socijali-stična vrijednost je koncentrovana u Mihajlu Sirotanu i u Gavranima.
Michel Pauper je izvanredan radnik, mehaničar i hemičar, vrsta nepoznatog Rumkorffa ili Faradaya, tip romantičan, kojemu u francuskom društvu liče ljudi kao Balzac, utopista Fourier i historik Michelet, bivši tipograf. Radom i darom svojim spasava Pauper ženu i kćerku plemića samoubice. On je sreća tvornice i svojih drugova radnika. Kada ga mlada kontesa iz zahvalnosti prima suprugom i povjerava mu, kao Duma-sova Deniza, grijeh svoje mladosti, Pauper umalo te je ne ubije i podaje se teškom piću. Zaručnica-žena postaje plaćena ljubavnica svog zavodnika, sa kojim malo te ne pregazi jedne noći, na ulici, pijanog Paupera u blatu. Kontesa se najzad kaje i vraća mužu, ali dockan, jer je čovjek poludio od boli, od ljubavi, od alkohola i od napora pri traženju kristalizacije ugljena — pri traženju — „mudrog kamena“. Ženu dočeka, umirući, u sjaju prvih naučno nagjenih dijamanata, te mu sjaju oko glave kao aureola radničkih elita. — Ova je drama dakle po svojoj koncepciji simbolska, po obradi romantična, potsjećajući na ljude Balzaca i frazersku, sjajnu tehniku starijeg kazališta i nenadmašnog V. Sardoua. Karakteristično je, da Figaro ni jednom jedinom riječi ne spomenu te znamenite demokratske drame nakon prvog prikazivanja.
„Da su moji radovi više rasprostranjeni, ili da ih je kritika posmatrala više izbliza, mogla bi bila opaziti nastojanje oko društvenog popravka i pravde, dosele strano našem kazalištu. Kada sam pisao Mihajla Paupera, skupio sam oko romantičnog zapleta sve optužbe ondašnjeg socijalizma. Kasnije, u Gavranima, pokazavši kako zelenaši iskopaše jedan dom, ja sam svraćao pozornost na nevolje vrlo česte i općenite i na prave pravcate zločine počinjene zakonski“ — veli Becque u Uspomenama dramatskog pisca. Užasni dogagjaji, strahovite „afere“ dokazaše i dokazuju, da optužba buržoazije u Gavranima nije pretjerana. Ta drama je tragična, prosta, veličajna, klasična. Tu je advokat, pustahija u franku, stoput gori od njegove braće u Racineovim Pravdašima. Tu je za vječnost žigosana sva podlost i proraručana, hladna, utilitarska lakomost modernih ljudi od posla („gens d’affaires“). Tu se vidi, na kako strahovit način vrši čedo Revolucije, francuski skorojević, Thiersov savjet novim vlasnicima: „Obogaćujte se!“ Becqueovom čiči zelenašu nije dosta, da je vampir jedne obitelji, već ju „spasava“, vjereći se sa djevojkom, bačenom na prosjački štap, prostituirajući je na legalan način ! Bila bi grjehota ispričati suho i kratko sadržaj Gavrana. To treba prevesti, čitati, vidjeti. Najužasnije je, da je sve to sušta, svakidašnja istina, da Becque regbi ne ishitrava, ne defiguriše, ne karikira poput Zole i pamfletistâ. To je jednostavno i istinsko kao život oko nas, kao dnevne novosti. Simbol — gavran — je jasan. Nema tu Ibsenove magle i simbolskog teorisa-nja, a tendencija porazuje, prem je bajagi nehotimična i manje vidljiva od Hauptmannove u Tkačima. Tek pošto odahnuste iza tih neizvještačenih, svakidašnjih i gavranskih grozota, crnjih od Moći tmine, opažate, da kroz ovo nekoliko osoba zaviriste u rutavu dušu modernog licemjernog kaputaštva. Tu je već tragičan, a ne smiješan modernizovani Hinac, Tartuffe, oboružan advokatskim doskočicama i srećnim spekulacijama financijalnim. Mjesto drevne, aristokratske, brutalne i otvorene sile nakostriješila se nova moderna moć: prepredenost, podvala, zakrabuljena zakonikom i demokratskim frazama. „Nije li tomu koncu stoljeća, željnom da si dade sa nekoliko kapi morfina vid mje-sečarke — nije li jedina njegova bolest gramzljivost za novcem?“
Gavrani su tragikomedija novca, zlata, kapitala. Nesrećna i čestita Marija Vigneron je moderna, tragična kći Balzacovog Cezara Birotteau-a. Kapital je lešina ; novo društvo, nova gospoda su nesiti lešinari. Civilizacija skrši stare kumire, da na njihovo mjesto uskrisi novo strašilo, — podmuklije, pozitivnije, rječitije, neodoljivije i bezobzirnije od svih starih: zlatno tele. „Nova škola, priznajmo iskreno, ima nješto protiv sebe, nješto vrlo neugodno. Nije ništa stvorila. Imala je nove učitelje i nove proroke i oni ne dadoše ništa“ veli autor Gavrana skromno, ne sluteći možda, da je ta drama najčišći naturalizam kazališni, najgorča istina, koju je buržoa ikada čuo sa dasaka. Becque je od Dumasa i Augiera istinskiji, prostiji, življi, vje-rovatniji, silniji. Modernoj drami francuskoj jedini je on ono, što je Zola romanu, Baudelaire i Verlaine stihu, Rodin vajarstvu. Oficijelna ga kritika kudijaše sa neplodnosti, kao da to u naše doba fabrikacije knjiga, novina i drama nije vrlina, kojom se ponose najveći stariji francuski pisci: krepost Montaignea, Pascala, La Bruyerea, Rochefoucaulda. Estetičnom vrijednošću Gavrana i Pariskinje pristaje Becque megju dramske klasike. Tendencijom su Gavrani braća Figarova i predrevolucijskih velikih pisaca, sličnih socijalnim kritikama Ibsena i Tolstoja. Becque je sim-bolist, naturalist i moralist. Nova struja obogatila je sa Becqueom francusko kazalište intenzivnijim životom i akcijom.
Nije teško opaziti, da i obrazovaniji izvanfrancuski krugovi krivo misle o ovdašnjim literarnim prilikama. U nas se drži, da je Pariz nepogrješiv, idealan este-tički gourmand, a svaki veliki francuski pisac slavan čovjek i najmanje milijunar. Naša publika ne poznaje moći ovdašnje nesavjesne reklame i koterija, ne zna, da je francuski ukus i danas vrlo konservativan, uzan, da ne reknem šovinistički. Shakespeare se u Parizu nikada nije odomaćio, a dok je Evropa mogla Francuskoj nametnuti Wagnera, izjalovio joj se posao s Ib-senom. Maeterlinck je ovdje nepopularan, i ako piše francuski. Megju akademijskim službenim besmrtnicima bijaše vazda silesija klasičnih mediokriteta, a Balzac, Musset, Flaubert, Baudelaire, Villiers de l’ Isle Adam, Maupassant, Concourt, Daudet i toliko drugih prvaka ne bijahu akademici. I Becque je, poput Zole, uzalud kandidovao.
0 njegovom životu ne nagjoh mnogo podataka. Uspomene dramskog pisca nemaju mnogo biografskog elementa. Becqueov život je borba sa novcem i sa kritičarima.
Prvu dramu odnio je Sarceyu — Radamantu po-zorišnih nesrećnih autora. Sarcey nije početničkog djela ni pročitao, prem se docnije hvalio, da je dao prikazivati Bludno dijete. On i J. Claretije, upravitelj Komedije, bijahu mu najljući, najzakletiji, najnepomir-ljiviji neprijatelji. Malo te ne uspješe, da se ni na kojoj pozornici ne prikazuju njegova djela. „U tri godine Théâtre Français nije dao ni jednog prikazivanja mog komada bez moje naročite molbe u ministarstvu i bez pomoći jednog visokog činovnika.“ Claretie, „taj glupan“, taj „mali, zli prepredenac“ kvario mu račune pomoću svog prijatelja Sarceya, unatoč protekciji ministra Bourgeoisa, Larroumeta i V. Sardoua, tog ,,naj-savršenijeg velikog čovjeka, kojega možete sastati“. Nije čudo, da Becque tako zučljivo govori o svojim ocjenjivačima iza tolikih nepravda. Poslije Pariskinje pisaše Sarcey: „Kažu mi, da je Becque napravio Pa-riskinju po živoj ženi. Ja nisam poznavao Klotilde...“ Slijepa mržnja taštih, sebiradih kritičara bijaše to veća, što bijače Becque nevezaniji i duhovitiji. Njegove dosjetke — „mots“ — bijahu na glasu. Već mladićem znao bi nasmijati ozbiljnog oca, da govoraše: „Alaj je ludo to živinče!“ Što na srcu, bilo mu jer na jeziku. Otvoreno reče ondašnjemu ministru prosvjete, da je Sarcey — nikogović. Ovaki ljudi nisu djeca uspjeha. Ljudi, pa još kritičari, praštaju prije sve, nego da se grade dosjetke na njihov trošak. Becque ih nije samo mrzio, nego nije mnogo zarezivao obične kritike. „Ja sam se često pitao, dostaje li obrazovanje i znanje sudu umjetničkog djela i ne treba li tome dodati nješto što se ne da naučiti.“ Tako je. Jer prava kritika je rjegja od prave poezije, a vulgarna bez prigovora više škodi nego što koristi. Zbog toga većina talenata prezire tugju kritiku. „Kritičar je gospodin, miješajući se u ono što ga se ne tiče“ (Mallarmé). Malo što može više osvjedočiti o ispraznosti i šteti tašte, „profesorske“, srednje ruke kritike od odnošaja izmegju Becquea i Sarceya, o kojem reče H. Bauer: „F. Sarcey nije nikad ništa otkrio, ni djela ni stvaraoca“. Sarcey, ta „nedjeljna radost“ pariska*), napisa kritika za jedno 300 svezaka i taj blagoglagoljivi diktator bijaše zakleti neprijatelj svih novotarija. Labiche ga oduševljava, Ibsen „ambetira“. Jedini je on izgrdio Uzovnicu moderniste F. de Curela, a za dramu nekog Pradona reče, da će joj se „diviti naši praunuci i onda, kada već davno biti zaboravljen Jean Racine“. Becque se nije smijao. On je očajao, „Sarcey zaragjuje 50.000 franaka godišnje. On ne govori nego gluposti. On piše samo niskosti. On besjedi francuski — da mi se oprosti ta komparacija — kao moja ruka, kada se useknjujem. Ako ima koga, ko bi morao Štititi i poštovati interese svojih drugova, to je svakako on. I taj zlikovac, trista mu muka, zakida nam svaki put našu zaradu i nalazi nisku nasladu hvatati nas gladom : to je strahovito!“ Za Otmicu primi Becque — kao da bijaše hrvatski pisac! — 150 franaka.
Tek Poštene žene doniješe mu nešto ćara. Najviše zaradi jednim prikazivanjem Pariskinje (4400 franaka). Perrin, pregjašnji upravitelj Komedije, bijaše „dobar čovjek, ali loš muzikant“. Od svih drama najviše je volio Bagdadsku kneginju. „Ako je Sarcey tolike godine proganjao Perrina svojim najpodlijim kritikama, bijaše jer ga Perrin ne htjede kupiti... Treba čitati te Uspomene, pa da se vidi, kako priznani, obožavani mediokriteti raspinju na krst talente svojim tričavim, nepomirljivim mržnjama. Sarcey, „ta stara i užasna vještica, što diskreditira autora po došaptavanjima glumačkim („cabotinskim“), hvali one, koje je juče kudio, samo neka angažuju njegovu ljubavnicu“. Tako pisaše o Deslandesu, direktoru Vaudevillea: „Šta ćete, Deslandes je vrlo dobar dječko i volim ga svim srcem. Zašto je utuvio, da pravi pozorište?“ Deslandes se sjeti, angažuje ggjicu Nancy Martel, a Sarcey pripovijeda: „Upozoravam mlade ljude, da me sve njihove tužbe ne će više tronuti. Neka rade! Neka napišu dobar komad! Oni imaju u Vaudevilleu čovjeka, u kojega se sasvim pouzdajem, umjetnika, književnika i jednoga od najvigjenijih naših dramskih pisaca...“ Isto se dogodilo La Rounatu, direktoru Odeona — sve zbog ggjice Nančike Martel ! I ovaki kritičar bijaše malone pola stoljeća Pitija i despot francuskog kazališta, daveći ogromnim, nedjeljnim i tobože dobroćudnim trbuhom jednog Bccque-a i tolike druge! I Pariz je sve to trpio! Da bude ironija sudbine na vrhuncu, umre Sarcey (16. maja) četiri dana iza smrti Becque-ove (12. maja 1899.), nadvikujući galamom oko svog imena uspomenu bijednog velikog pisca.
Autor Gavrana izdahnu drugi dan iza poznate košije u Longchampu, usred bučne Dreyfussove afere, u bolnici, bijedno poput Verlainea. Do smrti, deset godina, nosio je osnovu drame les Polichinelles, od koje ostadoše četiri čina. Rostand i L. Mühlfeld izra-diše, te bi besplatno sahranjen. Osim njih bijahu mu posljednji prijatelji O. Mirbeau, P. Adam i Montesquiou. Nekoliko dana pred smrt izgorio mu stan, gdje nagjoše poluizgorenu postelju, šampanjsku bocu, razbijenu čašu s nješto piva, račun krčmarev (2 fr. 75 cent.) i les Polichinelles. (Nekoliko fragmenata je štampano u Figaru).
„Ja nisam imao sreće sa kritičarima, a još manje sa njihovim ljubavnicama.“ Nije imao sreće ni sa prijateljima, ni sa čime. Neki Abraham Dreyfuss, slab dramatičar i H. Lavoix, čitatelj Komedije, oteše mu i iluziju prijateljstva. Ed. Thierry se prvi iza petgodiš-njih uzaludnih napora uspješno založio za Gavrane, a H. Bauer i I. Lemaitre odbraniše ga od nepravedne kritike. Becque bijaše željeznički činovnik, pisar u uredu Počasne legije, tajnik ruskog kneza, profesor književnosti i spekulant na burzi. Uvijek je bio „švorc“.
Gjakom, kažu, da je dijelio perje s nekakim dramatičarom. Protivnici su pucali tek jednom jedinom, ispod ruke kupljenom kuburom. Iza prikazivanja Gavrana našao ga G. Bauer pod krovom, u šestom katu (rue Pasquier). U stanu bijaše gvozdeni krevet, stol od bijela drveta i tri slanine stolice. Jedared ga htjela obići neka ruska kneginja, ali kad ču da stanuje u petom katu, odmagli rekavši: „Ta peti kat je sprat služinčadi!“ Prem je znao „trošiti po kuloarima pozo-rišnim više duha nego što bi trebalo za deset kronika“ (feljtona), kako priča H. Fouquier, nije se dao u novinarske nadničare i Hepp ga uzaman pozivao za saradnika kod Voltairea. I za narodnog poslanika je bezuspješno kandidovao. Nije imao samo „oko od čelika“, nego i jezik. Radio je horacijevski, na tenane. Gavrane pisaše godinu dana, relativno dosta hitro. „Ja pravim komad — da mi oprostite — košto se pravi žena, te ne vidite ništa okrom nje. Tek drame traže uvijek više vremena ....“
Od prirode, kako se čini, veseljak i ’šaljivčina, postade Becque s nedaće života buntovnik. ,,U meni ima osjetljivi revolucijonar.“ Vidjevši od čovjeka više zla nego dobra, postade mizantrop, mizogin kao Eu-ripid ili Schopenhauer, i sarkast. Na jednom dineru rekne mu narodni poslanik iz desnog centruma: „Gledajte, gosp. Becque, sa vašim talentom trebali biste učiniti kaku vilinsku igru protiv socijalizma....“ Gavrani ne bi bili tako tragična satira, da Becque ne propišti toliko od gavrana sa kesom, i od gavrana što grakću javno mišljenje. Doživjevši jad, sirotinju, neuspjeh, grozne javne sablazni, golu smrt Verlainea, triumf novca i ženetina nad čestitošću i talentom, postane pesimist, gorak. „Republika, to je žalosno reći, piše vrlo rgjavo“. — „Odeon je tvornica conférenciera i ročište djevojčura.“ — „Akademija bodri cijeli niz radova srednje ruke, taštih, ništavnih — i to bi se moglo nazvati jalova književnost.“ Bourdon, lopovski bilježnik u Gavranima, veli: „Da se dandanas istražuje u Francuskoj vrelo svih imetaka, nema ih sto, nema pedeset, da odole savjesnu istraživanju....“ U svim Becque-ovim dramama ima samo jedan pošteni tip: mati. Sve je ostalo hulja i nitkov. Becque je pjesnik majčine ljubavi. Poput mrkog Beethovena silno je volio svog nećaka. Žene je mrzio, bez sumnje — jer ih je odviše ljubio. Pravi ženomrzac ne bi napisao soneta — tako krasnog i doživljenog — te ne mogu odoljeti, a da ga ne „prepjevam“ rgjavim stihovima:
Ja neman ništa da me sjeti nje, Nemam njene slike niti kose, Nemani pisma, dragi što ga nose, Jer ljuta mržnja zna da slomi sve.
Ja bijah surov, gord i sumoran, Draga mi bješe bol i križ moj zdvojan: Tako Ijubljah, varan, nespokojan, Pa najzad klonuh trudan, umoran.
I kucnu časak teškog rastanka, A naša sreća posta mrak i prah Iza takih muka i tolike sreće!
Kô dušmana se otkinusmo dva, Što samo mržnja oslabit ih zna, Te pada nož, dok krv već smrtna teče.
Becque bijaše nesrećan, jer je jamačno nesrećno volio, jer je imao više talenta nego blaga, više duha nego prijatelja, više iskrenosti nogo umješnosti i jer se rodio u doba, kada je „kruh skup, a pekmez još skuplji“.


Pariz, u proljeće 1903.

Znate, što sam juče radio? Pravio sam rep. Je faisais la queue. Ce n’ est pas la queue qui m’ a fait. Od svih pariških zanata još bi najvolio biti fabrikant repova.
Kakvi su to repovi? To su one dugačke, dosadljive povorke, što stoje — često po nekoliko sati — pred vratima koncerata i kazališta. Ja sam dakle tako pravio rep, da sam bio parče repa, atom, molekil ogromnog repa, spremajući se, da sa prve i druge galerije ogromnog Châtelet-kazališta pozdravi čuvenog Griega. Čudan zanat! Biti repar, fabrikant repova isto je dakle kao da ste cipelar i cipela, stolar i stolica, pjesnik i svoj siže, mesar i biftek.
Već me bole noge. Već od 11 i 1 sati pravim rep, a koncerat počinje tek poslije 2 sata. Da moram (kao obično) nositi tek sebe, još kako tako, ali na mene se naslonila eterska kao eter i koštunjava kao kost Engleskinja, što li je, jer slabim ženama nije tako lako kao nama, jakima i brkatima, praviti queue. Svijet dolazi, vrvi. Čuju se jezici svih rasa. Stisnuše me — teško meni! Sada znam, kako je pri duši sardinama, Rothschildovom novcu, ili papirićima za cigarete. Vrata — hvala Bogu ! — zinuše i stražari nas puštaju u kuću na male gomilice. Dokopasmo se stuba. Trčimo — regbi na krilima od vjetra. Uhvatili divno mjesto. Sve vidim, a niko me ne vidi. Kazalište, najveće u Parizu, pretvara se u ogroman bouquet večernjeg cvijeća, crnog, bijelog, crvenog, živog, zamornog. Crvene lože i zlatno električno svjetlo prave sjajni i sjenasti efekat La Toucheovog bogatog pastela. Bijele toalete snivaju bijeli, budni, nervozni sanak i sjećaju me Degasovih nježnih, čipkastih, maglovitih, mekanih, bijelih frou-frou — a na balerinskim stegnima, u večernjoj, zlatnoj, purpurnoj pomrčini operskih žutih dasaka. Ona elegantna gospogja u loži pored orkestra ima siti pogled, mršave, blazirane, blagom natovarene ruke i mirno, distingirano lice portrejâ milijardaškog slikara Helleua. U zraku se skupila nervoza općinstva kao uzrujanost ljetnih, gromom i vodom nakrcanih, teških oblaka. Orkestar se puni. Hvata nas groznica.
Na podij stupi čovjek. — Bravo, Grieg! — zagalamim sa jedno pedesetak rapena i rutavih bojema; modistica pored mene nervozno čupka i trga i baca na orkestar ljubičice. Tisuć grla, tisuć očiju se naperilo na čovjeka i on se stao suho, žustro, automatski klanjati. Što je Grieg? Jedna žuta, sjajna, palačinki ili žutoj tikvi slična mrlja, a oko nje — čudan „auflag!“ — dugačka, bijela, kalugjerska, proročka kosa. A ta žuta pjega u srebrnom okviru okružena je bjelinom košulje i crninom fraka. Čovjek diže štap iza silne, neopisive galame — samo Pariz, vjerujte mi, zna bučiti! — i svetom tišinom zaori uvertira U Jesen.
Grieg bijaše izazivan, pozdravljan. Bijaše i žvižda-nja. Nacionaliste mu ne mogu zaboraviti, da je za vrijeme Dreyfussove afere odbio poziv u Pariz.
Sasvim sam drukčije zamišljao velikog komponistu. Mišljah, da je krupan kao Björnson ili Nansen, vrsta modernog Wikinga. Prevarih se (kao obično). Grieg je sitan, potsjećajući na Hoffmannove Kapelmajstere, na suhog Kanta, na Popea, na Mommsena. Iz njega izbija nješto tačno, geometrijsko, pedantno, tvrdoglavo i sve je to u silnom kontrastu sa kapetanskim brkom (a la Nietzsche ili pijanist Bülow) i sa njegovom slobodnom, impresionističkom, narodnom i ležernom muzikom. On je norveški Chopin. No dok je Chopin nervozni Arijel, angjeo sa lupanjem srca, taj patuljak je od onih gvozdenjaka, što čuvahu djedovsko blago od zmajeva i od divova. Grieg modernizuje — poput finskih slikara — starinske, narodne motive. On je nacijonalan. Čist Norvežanin. To mu je veličina i — mana.
— Dopustite, da se malacko trljam na vašoj stvari — rekoh maloj modistici, pokazujući joj njen ogrtač na naslonu mog tvrdog mjesta... A violine kliko-vahu, kontrabasi se pretvoriše u valove mračnih, nok-turnskih fjordova, a oboa, najdraži moj orkestarski instrumenat, paraše sparni, šareni, sjenasti zrak bolnim i bezuzročnim tugovanjem. Ne pojmim, kako toga dana od radosti ne skočih sam sebi u usta. U to stane violončelo jadikovati i plakati, a kada ga zapitah, što to tako plače i jadikuje, reče da mi u grudima pucaše:
— Zašto — doremifasola — zašto, ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješi-telj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke dane. Vodio sam te u salone i „pajzle“, bodrio sam te na dugačkim putovima. Ah, zašto, zašto si me prodao, zašto si me založio na Brijegu Milo-srdja?*) — govoraše violončelo kroz tužnu, mučnu Smrt Aseovu...
Gdja Gulbranson pjevaše Griegove pjesme i, na kraju koncerta, finale Wagnerovog Bogomraka. Pjevaše lijepo, neopisivo. U visokim tonovima nije joj glas najčišći, ali to kod nje draži i svidja se kao kiparski torso, kao kada divne dame baršunastih očiju malko, malacko škilje . . . Mali Grieg kraj nje činio se njen mali dvorski veseljak, patuljak, paž što nosi „šlep“. Odozgo, sa galerije, vidjeh joj tačno tek gola, junon-ska ledja, tako sočna, krvava i zdrava, da od krvi dodjoše čisto ljubičasta, kao da je na njima zaspao refleks kardinalskog plašta.
Raul Pugno sviraše Griegov koncerat za glasovir. Majstorski. Žao mi je, te nisam nedavno bio na koncertu „des haarumflatterten“ Emil, kako nazva, čini mi se Hanslick, poznatog Milana — Emila — Sauera. Mogao bih usporedjivati ponajboljeg njemačkog i ponajboljeg francuskog glasovirača. Pugno je pravi Sau-erov kontrast. Ćelav, trbušast, kratak, energičan, mu-skulozan, nabijen, bradat i jak kao Rodin ili Jaures. Ne pravi apsolutno nikakih „faksna“. Ne izmotava se. Svira kao gospodin, kao Parizlija, energično, lako, prosto elegantno.


Imaginarno putovanje.

Gdjici O. H.

Još malo i eto časa sudjenoga!
Voz je već jurio prama cilju moga puta kad se prenuh u vagonu, bez snage gledati rodni kraj, zaogrnut plaštem crnim, zvijezdama izvezenim. Zurim u mrku, usnulu Goru Zagrebačku, pa opazivši prva gradska svjetla i nješto crno i visoko na onom brijegu — toranj sv. Marka, predje mi mekana, blaga ruka preko čela, preko očiju, preko srca, te zaboravih prošlost, patnje — sve, sve. I plakati zaboravih. Vlak stane. Zazeblo me, kada čuh vikati ime dragog grada u tudjem, nerazumljivom jeziku, što ga čuh tek jedared, pijan, kao u snu, pored obale potoka Medvešćaka... Brzo ponesem mršavi prtljag i zovnem kočijaša. Preda me ispadne mršajlija i šane uplašeno, udarivši me povjerljivo po ramenu.
— Ne govorite, bolani, hrvatski, ako niste željni otputovati, zajedno sa mnom, u kuću, gdje nema sunca i mjeseca....
Zanijemih od užasa. Tragedija, istraga se dakle svršila tako naglo, jedva za jedan ljudski vijek! Ko-Čijaš me nijemo pomatraše i iznebuha me zagrli i zajeca.
— Bože — trista mu jada — pa to si ti — kaki sastanak !
Izdala me riječ, jer u propalici upoznam N-a, školskog druga, docnijeg profesora matematike, doktora filosofije.
— Istjerali me iz službe. Danas nema u tome gradu hljeba za one, koji ne znaju njihovog jezika. Potucah se svijetom i najzad se vratih ovamo, kao pseto na pusto zgarište. Živjeti se može svuda, ali samo kod kuće se daje umrijeti!
Misleći da je šenuo, pohrlim u noć, kroz golo noćno šetalište. Odlanulo mi, opazivši siluetu sv. Jurja i Zmaja, ali kod Akademije srušim se na klupu, jer mi ploča nad ulazom kazivaše, da je propalo, izdahnulo dično djelo Biskupovo.... Sve je tiho, mirno, regbi pokojno. Tek iz kuće, nekada Ožegovićeve, plakaše kroz nijemu, sjenastu noć elegijski violončelo. Stignem na trg bana Jelačića i gospe Pohanićke. Sve pusto, zatvoreno. Osim stražara ni žive duše. Nema Pohanićke. Nema Bana. Mjesto Njega se ukočio na začudjenoj mjesečini kamenit, nepoznat individuum. U Ilici svi napisi u jeziku, nepoznatom Gunduliću i višoj evropskoj kulturi, u jeziku one obale potoka Medvešćaka.... Ne nadjoh ni Kačića, slavnog popa. Na njegovom se mjestu razbanjlo čeljade, kojemu nikada ne bih poželio sastati me izvan vlasti krune svetog Ištvana. Mjesto našeg dragog ića bleji na moju začu-djenost nekaki ics, Bog da prosti!
Ne znam, kako se obretoh na mjestu, gdje se nadah naći ostarjelu majku i gdje me nekada stara sluškinja „mužača“ tako srdačno nudila teom, tejom, theom, tehom, tejhom. Mjesto očinskog krova ježila se tudja, nova kuća a pred njom mi se javi crno pseto, režući i lajući. Tek ovdje mi budne jasno, da sam tuđinac, iskorjenjenik, beskućnik, tucak bez igdje ikoga. Sve, sve je propalo ! Sve, sve je umrlo !
Dignem oči spram neba, a zvijezde, tako gostoljubive i nasmijane još malo čas, kada ih gledah iz vagona, dodjoše mi tvrde, ledene, ledenije i tvrdje od zvijezda u tudjini.
Crni lav kraj crkvice sv. Jurja sunovratio se, potonuo, iščeznuo u crno, u mrak, u smrt. Skočim preko zida na groblje, legnem u gusti, vlažni drač i stanem zvati i dozivati smrt. Nikada niko nije žalosnije cvilio od cvrčka ove kobne noći. Nijedan vjetar nema grobničkog hlada i samrtne spokojnosti poput onog žalostivog lahora, što mi te nesrećne ponoći sipaše licem mekane, bijele, nestašne pahuljice od maslačka i slatki miris od ivanjskog cvijeća. Uto čujem mekane korake i na humak spram mene sjedne žensko stvorenje. Laknulo mi, pomislivši, e je to Smrt, i ako nije imala ništa strašno i koštunjavo, kao Smrt našeg puka.
Obraz joj kao ženi, koju sam ljubio, samo što je star, strog i skrban, dok joj gusta kosa prije roka osijedjela. Odijelo joj više seosko nego gradsko. Bijedno, tragično ruho, a na njemu razbirah tek tri blijede, bolesne boje — crvenu, bijelu i modru. Oči joj sjahu dubokim sjajem duše. Još nikada ne vidjeh sjati toliku dobrotu ispod ženskog žutog i zabrinutog čela. Da, to je Smrt, kako sam ju vazda željkovao : milosrdna, tiha, sa najdražim, s hrvatskim licem, odmorna, sjetna i tiha kao gluvo kraljevstvo tihih, u-mornih sjenâ.
— Što je, čovječe? Ti ne sanjaš? Ti ne spavaš? — rekne mi grlom Katarine Zrinjske.
— Čekam, čudna ženo. Učini da umrem, što prije.
— Zar me ne poznaš, razmetni sine? — rekne nebeskim milosrdjem i prostre mi za uzglavje svoj stari, ali mekani i topli rubac. — Ja sam ti došla, da ne izdahnemo sami. Sa nama će leći u umornu ovu zemlju slovo Hektorovića i budnica Krsta Frankopana.
— Kroacijo, majko moja! — padnem ničice i obujmim joj koljena. — Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku i ti ćeš disati i bitisati donle, dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer i ako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo !


VERGL.

Pošto znate što je „vergl“, ne mislim ga stručno opisivati. To je grozota, strahota, užas! Ja bih volio da me porazi grom, ta električna iskra, što ju — no bajagi — skinu sa neba Franklin, no da poginem od vergla. Pomislite, da vas za vrijeme od dvije nedjelje mjesto hrane, pića i ića, krijepi — dan i noć — jedna te istä verglska arija! Kapljica samrtnoga znoja vergl-ske žrtve dostajala bi, da od nje poludi u najgroznijim mukama najnemuzikalnije, najverglastije, najprozaičnije čeljade. Od svih neprirodnih smrti — smrt od vergla čini mi se najužasnija. Fantazija najljućeg inkvizitora i Goyin najpakleniji nacrt ne slute ovakove strahote. Danteov pakao je veselo mjesto, jer tu ne grme i ne pucaju uši od vergla — od dosadnog, monotonog, od strahovitog vergla.
Teško meni!
— Svezan sam. Prikovan sam. Za direk. Za stup. Za gvozden stup. Za gvozdene čengele, pa visim i visim o grdnom, crnom, željeznom stupu. Noge će mi otpasti od teretnih buhagija. Rebra se zvijaju, lome, pucaju, prokapaše krvlju i džigericom. Vrat guši sin-džir teški, a na grudi pala glava, teška od teškog gvoždja sindžirnog i od tereta buhagijskog. Srce mi bije, lupa, mlati sve željeznijom i sve tudjom snagom po grudima, a kadkad udari u mozag silom rastopljenog olova. Lubanja da prsne, krvave tamne oči da pisnu kao dvije kapi žive krvi kroz mučni i ledeni mrak. U bubrezima nož, u kostima plamen, na kostima krpetine od mesa, u ustima nemoćna pjena od žuči — Gospode, smiluj se mome mesu, mojim kostima, mojoj krvi i mojoj glavi! Daj da prsne ovo čelo! Pomješaj mi oči sa mozgom na kamenitom, dubokom taracu ove žive grobnice!... Smiluj mi se barem ti, gluhi, sužanjski moj stupe ! Legni na mene gvozdeni, hladni, mrki dželate, da ne visim, dokle teče sunca i nesrećnog mjeseca! — — —
Kao vječni, demonski odgovor zahuri i opet vergl... ori se, ječi i pribije me jače i tjesnije, zagušljivije i zagušljivije na mračni, hladni, hadski, grdni stup. Vrti ga, svira i svira bijednik i posmatra me pobožnim, smirenim, božjačkim, hladnim očima u žutom, prosjačkom, voštanom licu. — Sviram ti — veli — brate čovječe, da te mine gorki kalež života! Život ne može biti od pelina, kada ga sladi ovaki veseli ples! Zar nije divan i radostan?!
— Da su proklete tvoje pokorne, proletarske, podmukle oči, da su prokleti tvoj mekani, hladni, prosjački prsti ; da su prokleti svi tvoji vergli, sve tvoje polke i valceri! — upnem se, da mu viknem, ali jezik mi malaksao, pa visi žut, zelen i suh na desna usta. Onaj tamni propalica, moj mučitelj, navukao trošnu kabanicu sve preko žute glave, pa svira i svira, okreće i okreće. Glava mi raste, kao mjeh ogromnih orgulja, naduvenih od gorostasnih muka. Duša mi se razlila u more, u široki, bolni ocean. Šibaju ga, razdiru ga od vrha pa do dna, lupaju ga od oblaka do oblaka, raspinju na pećine i trzaju ga na krvave, šiljaste grebene dosadne, monotone melodije stradalnice ranjenih gromova i krvavih orkana. Ja sam već razapet na crni, mrtvi, pečalni, truli planet. Oko mene igraju fatalno, dosadno, vulgarno kolo svemirska svjetila i gasnu, izdišu, protrnjuju i trnu od melodijnog spleena. Svijet se para i raspada na vatri moje verglske muke, izgara u monotonom, večernjem finalu, i suton, hladan i hudosrećan, pada mi na grudi i mrvi ih kao usov ledenjaka nad kojima nema sunca ni našeg mjeseca, naše noći ni našeg dana. Pozlilo mi. Lahnulo mi — Svršeno je ! — leti posljednja misao, kao posljednja crna ptica kroz čadjavo veče života. Svršeno je ! Verg-laš se tiho i polako dimi iz podruma, a ja padam kao paket od kože i kostiju, padam na crvene, užagrene oči i na bijesne od gladi zube odurne, nepomične, podzemne gamadi.
— Gazdarice! nabreknem ju iza glasa.
— Što izvolite, gospodine?
— Vidite li taj revolver?
— Vidim.
— Dobro. A vidite li, da je nabijen? — Vidim.
— Šest metaka ima u mom revolveru.
— Znam.
— Vrlo dobro. A sada idite, Madame, dolje i kažite verglašu, da se odmah tornje odavde. Ako ne odmagli, ubiću — tako mi cigarete i mog revolvera sa šest metaka — ubiću njega, vergl, vas, sebe.
— Ali Monsieur, cio svijet treba da živi!
— Lijepo, Madame, tako je. No zar ne vidite i ne čujete, da me taj prokleti adrapovac, taj stari verg-laš, vezao za crni visoki, metalni stup — za mrtvi, tragični planet i da me verglom muči, raspinje, ga-rotira na najrafiniraniji način? Zar ih ne vidite? Zar ih ne vidite kako me čekaju dolje u rupčazi, gladni parcovi sa zapaljenim od apetita očima i drugi proždrljivci, pauci, zmije, crvi i jakrepi ?
— Ne vidim, gospodine, parole d’ honneur.
— Ne vidite? Pogledajte malko bolje, gospodjo! Ako ne vidite, odmah idem iz stana i ne plaćam što je crno pod noktom. Ako ne vidite, pucam ovim mojim revolverom u „štrozoh“ u vas — —
— Vidim, vidim! Vidim crnu rupu, vidim vaš grozni, tvrdi stup i planetu. Sve, sve vidim....
Vergl, strahoviti, užasni, vulgarni Miserere! Prvo čega se sjećam u životu je vergl, drekavi, pravi, bezobrazni vergl slavonskog vašara. Posljednje moje impresije je vrgl, što evo cvira, jeca, dreči, (kao prase, kada ga kolju) pod mojim prozorom, te mu se osvećujem ovim strahovitim člankom. Sada mi je jasnije nego ikada, da je vergl moj udes, moja zla kob od njega sam bježao, hvatao maglu, ali uzaman. Kroz moje šuple, mrtvačke kosti će zujati njegovo plebejsko jecanje. Moj pepeo će razduvati njegov dosadni i tragični „O mein lieber Augustin“... Crna mi je pred očima ta drekava škrinja tako strašna i užasna, da joj naš pitomi rječnik još ne nadje mjesta.
Kamo pogledate i zavirite — vergl pa vergl ! Stare, poderane melodije, dosadne repeticije, bijedni repertoari. Nije tek papiga verglu živa sestrica, a majmun njegov veseli bratac. 0 ne! „Ništa novo pod suncem“ je vječna verglska melodija što se kobno ljulja, što glasno hihoće nad naporima čovječanstva davno prije no što izumješe prvi vergl. Proza ima verglsku monotoniju. Poezija kipti repeticijama, patosom i bukom verglskom. Skolastika je vergl, aristotelski vergl, a svira ga srednji vijek. Renesansa je vergl, što urla raskošne teme Platona i Fidije. Rim je vergl Atene, Atena je vergl Egypta, Fenicije, Babilona i Bakosove Indije „zemlje proklete“, Homer, „spavajući“ je vergl kao većina njegovih učenika, što su vergli, bdijući. Mefisto je verglska arija na temu Sotona, Sotona je vergl Prometeja — Chateaubriand, Byron je vergl stare Kajinove pjesme. Goethe je vergl, a la krići ; Nietzsche je vergl Stendhala i Chamforta, a ovi su vergli starih, isčeznulih herojskih, komičnih melodija, melodija pijanih, starodnevnih patuljaka ili rasplakanih titana.
A šta smo tek mi? Vergl! Vergl je živ, glasan simbol naše kulture što dreči, što prosjači, naše civilizacije, monotonije i monotonije, naše silom popularne, demokratske poezije. Vergl je internacionalan, tragičan, komičan, moderan trubadur u cunjama, kukavni proletarac, živući od zlatnih mrvica kraljevskih melodija ili od karikature drevne narodne pjesme. 0, kako se tužno penje iz blata, kroz šarene afiše, kroz brujanje tramwaja i automobila, kroz dreku i reklame progresa ta nježna i slatka i šaljiva i tužna arija Hay-dnova ! Usred najljepše fraze je vergl stao. Stao je zbog dva-tri sou-a. Verglaš ih je spustio u bezdanski džep. I opet se melodija makinalno i konvulsivno vrti i plače i smije i leti, i iznenada i opet stade, klone, pade, (zbog dvije tri krajcare), klonu izdišući kao ranjena, izmučena žena u starom kostimu iz starog, dobrog vremena. Trotuar je sjajan i blatan, od zrnja i od njenih suza. Verglaš i opet okreće, okreće, müči i müči. Haydnova djevica, plemenita gospodjica u koprenastom odijelu, bijelom prašku i u toaleti Marije Antoanete poginu po stoti put slomljene hrptenice na vulgarnoj ulici, izdahne i razbi se na tvrdim, nehajnim ušima fukare, što trči za kruhom i za novcem. Za njom stala klikovati, bakanski juriti raspuštene kose crvena i silna Marseljeza. O Marseljezo, krvava pjesmo! Ako i ti izčežneš, ako i ti postaneš smiješna kao „U rat kreće Marlborough“, ne će te uništiti puške ili zakonodavci!! Tebe će ubiti vergl, taj prosjački, kukavni, spleenski i slijepi vergl.
I život i slava, taj najljepši oblik individualnog života — sve je to vergl. Vergl predaje velike melodije i velike muzičare inostranstvu i potomstvu. Vergl su sve velike misli, svi veličajni fragmenti i gigantske mrvice, od kojih živi Lazar kulture. Kovine, žurnali su vergli velikih knjiga i ljudi. I ja sam, evo, verglaš. Suština i cilj mog života bijaše bježanje od vergla, od verglovštine i što se dogodi? Da postadoh, pisac žurnalist, verglaš na dosadnoj pišljivoj cesti javnog mišljenja verglaš pred nehajnicima, pred zatvorenim prozorima — verglaš, verglaš!
Sjeno Huga, gurava sjeno Leopardija, zagrli ovog na ulici odrpanog božjačkog verglaša. Ta to je tvoj brat, srećniji brat. Jer dok on nateže tu kukavnu, drvenu kutiju sa gvozdenom i muzikalnom utrobom, vi turiste verglsko gvoždje u svoja prsa. I vaša krv, vaša pijana, vatrena krv je vulkanski šiknula do zvijezda, pretvorila se u munje i oblake, koji hrane vječnom manom dušu djece Deukalionove.
Teško onome, ko je vergl i verglaš u isti mah!
A ti veseli omladinče, što prepisuješ, misleći da pišeš, utekavši lane iz škole (kao mlado june, što se emancipovalo od staje i juri dvorištem uzdignuta repa i plamenih nozdrva) — ti, što si se u dvadesetoj godini nacitirao pisaca, koje si trebao dvadeset godina čitati i pročitati — ti, što ne znajući stranih i klasičnih jezika pišeš o drevnim mudracima, o Sweden-borgu i Shelleyu s autoritetom velikog kritičara i star-malskog sveznalice, ti nisi ni vergl ni vrglaš! Ti si novo glazbilo, novo biće, vergl od vergla ili verglaš verglaša, bijedni, jadni moj verglašu, jadna naša ,,muziko budućnosti“, kukavni muzikante, imaginarno moje vrtilo, jer vrtiš vergle imaginarne, kojih nemaš ! Ništa, vjerujte mi, ništa nema gore od vergla neke izvjestne literature, neke poznate žurnalistike i kritike. Ništa nije kukavnije od lažnog, od barnumskog vergla. Nema drzovitijeg, drekavijeg, bezočnijeg i prepredenijeg čovjeka od našeg znanca, od mog novinarskog, književničkog i kritičarskog kolege — od gospodina Verglaca Verglovića, Verglovskoga.
... U pomoć, spaste me! Umirem, izdišem! Pod prozorom mi opet jauče cvili i dreči vergl, novi vergl. Sutra se dižem iz kreveta „per Kopf“, glavački. Ne ustajem više na lijevu nogu.
Vergl i opet svira, ali moja ljutina bijaše ovaj put izlišna. Ta stara, prožvakana pjesma sili me, da opozovem moje prijašnje, nemilosrdne i antiverglske riječi.
Dosta je već davno tome. Ja sam onda prviput bio pustio dugačku kosu i kradom čitao mudrace i pjesnike po dvanajst novčića (mudrace i pjesnike iz „Universalne biblioteke“). Sjedio sam u širokoj, mračnoj, bijeloj i ugodnoj sobi, i nastojao sam biti interesantan. Kraj mene je sjedjela... jelte, vi već pogadjate — Ona.
Kad je vidjeh, moja stara majko, Oko mene trava okrenu se...
Ona je „štopala“ čarape i bola iglom svoje lijepe, ružičaste prste i moje „serdce“ (i onako već odviše „ranjeno“ i „izranjeno“). Njena mati je zamišljeno zasjenila, pokrila kroz prozor svojim aristokratskim tvrdoglavim profilom pola stare i daleke crkve, tamne, sjenaste, ljubičaste i ruzičaste na večernjem suncu. Čitala je, ali kroz knjigu znam da posmatraše nas dvoje. Htio sam otvoriti usta, htio sam biti izvanredno ljubezan, zabavan, duhovit i što ti ja sve znam, ali guša mi se još jače stegla kada se opazih, kao u ogledalu, na crnom, sjajnom, lako-vanom boku od glasovira. Gledao sam kao sentimentalan razbojnik, bijah neopisivo, silno smiješan i kada to opazih bijah još smješniji. Stala me boleti stolica, soba, ovaj mir i sklad mu.čio me — činio mi se podao, namješten, licemjeran. Počeh namještati, krstiti nogu preko noge, gurati i izvlačiti ruke iz špagova. Bio bih pobjegao, skočio kroz prozor, da se ne bojah još veće sramote. Opazih, da i ova lijepa, široka i čista odaja pati i zijeva od mučne dosade. Gospodja majka tajno prinese ruku ustima — zijevnu ! — a ona još niže spusti glavu i oči. I nju je tištalo i ona je patila od te glupe tišine. U grudima me žacnulo, u očima zapeklo. Sklopim oči i sakrijem ih rukom, da se ne vide zatravljene i nemoćne suze. U to me spase moj pratilac moj „Doppelgänger“, moj mučilac, moja vječna tortura — grozni, užasni, nesnosljivi vergl. Zasvira tu istu budalaštinu, što sada škripi, jeca, baca mršave noge i uzlovite ruke, kao luda, stara, jektičava balerina kroz blato, štropot i viku radničke ulice: „Gigerl sein, das ist fein, das kann nicht ein jeder sein — —“! Trista mu
muka, koliko tragike, koliko života, koliko nasmijanih suza i ranjenog smijeha u tim sokačkim stihovima!
— Što vam je, Gustl? — reče Ona tiho, kroz dreku vergla i pogleda me kroz moje prste ravno u oči. Te hoće biti, te ne će biti —
— Ja vas (i tako dalje) — reknem u pô glasa, uz pratnju vesele bečke pjesme. Nikada ne čuh ljepše muzike, tako mi ovog pera, ovog mastila i ovog papira! Schubert — to je gitara bez žica, Chopin — to je „raštimani“ glasovir, Schumann — to je luda, Beethoven — to je pijani trhonoša prama onom divnom, nezaboravnom zagrebačkom koncertu ! Kada ću umirati, na smrtnom času ću se nasmiješiti, sjetivši se na „ Gigerl sein, das ist fein — — “.
Vergl je umuknuo. Majka je još uvijek čitala, — Ona je još uvijek, „štopala“ čarape, a kroz umornu, ugodnu sobu dopiraše sa hodnika kljucanje, slatko kljucanje koke po kamenu i zlatni žagor pilića.
Gospon Verglec, ja ih prezirem !
Herr von Wergl, ja vas obožavam!


Stendhal (Henry Beyle).

Es giebt Menschen, welche auf eine unvermeidliche Weise Geist haben, sie mögen sich drehen und winden, wie sie wollen.
Fr. Nietzsche.

Taj je pisac i danas u Francuskoj izniman. No to ne može biti razlogom, da se mi stranci za nj ne pozanimamo. Iznimke, originali karakterišu često kao i „tipovi“, možda zbog toga, što su i oni tipovi: tipovi vrste — ili vrlo rijetke, ili koja iščeznu, ili koja će se tek javiti. Zagonetni i samotni Stendhal mnogo je zanimljiviji od mnogih jasnijih, i zbog toga slavnijih pisaca. Ma šta se danas pisalo o kakom Moliere-u ili Hugu, sve bi to bilo — iza tolikijeh inijeh sudova — u neku ruku suvišno i pored sve samostalnosti — izgledalo bi kao kompilacija. No Stendhal je možda jedini francuski pisac, o kojem ni danas kritika nije na čisto. Koliko kritičara, toliko razlika, često supro-tnijeh sugjenja. Prvi pisahu o njem: Arnold Frémy, Charles Monselet, Paulin Limayrac, Colomb, Mérimée, G. Sand. Balzac ga kuje u zvijezde, Vigny-u i Flau-bertu je antipatičan, a Hugo ga mrzi. Sainte-Beuve-u je vrstan kritičar — i ništa više. „Obreo“ ga tek Taine, koji ga ubraja u duhove-kolovogje, a po njem i Zola. Teste ga obožava, Bourget i Barrés su mu učenici, L. Chapron je stendhalski fanatik. Simboliste ga (na pr. Charles Morice u Littérature a tout a l’ heure) uzdižu kao svog preteču. Brunetiere-u je drzak, Faguet i Nisard ga ne spominju megju prvacima, Rod se slaže u glavnome sa Sainte-Beuve-om. Vogüé-u je odviše personalan, neepski. Ne znam, što sudi Englez A. A. Paton (Henry Beyle, a Critical and Biographical Study, 1874). Jedini je, koji ga spominje u - Njemačkoj, ali kao svog učitelja i dogagjaj u svome životu, F. Nietzsche. U nas govoraše o Stendhalu gosp. Sabić („U Vijencu“), no njegova studija možda ne će moći da zadovolji onih, koji ne poznaju Stend-hala, jer je odviše kratka.
Nu kako je Stendhal tek danas moderan, vrlo nam je blizak, jer resi najuniverzalniju književnost i jer je otac psihološkog romana, dakle indirektan učitelj pisaca, košto su u našoj knjizi Gjalski, Borota i Leskovar. I zato mislim, da ne će ni ova raspravica biti suvišan poso.

I.

Tu l' as vu cet antique port, Ou, dans son langage mort, Le flot murmure, Ou Stendhal, cet esprit charmant. Remplissait, si dévotement Sa sinécure.
Musset.

Marija Henry Beyle rodio se u Grenoble-u (département de l’Isere) 23. januara 1783. u ulici Starih Jezuita. Roditelji, premda nemahu grba, brojahu se u plemstvo, a Mounier i Barnave su prijatelji kuće, Otac, Josip Heruvim, ugledan je i imućan odvjetnik. Beyle imagjaše sestre Zinaidu i Paulinu, koje vrlo ljubljaše. Majka, kći doktora Gagnona, umre, ostavivši sedmogodišnjeg mališka gotovo samohrana. Beyle držaše, da je po njoj talijanskog porijekla, jer se u kući — rijetkost za ono doba — govoraše talijanski i jer majka čitaše Dantea i Tassa. Ne ljubi strogog oca, palanačkog ćifte. Već je djetetom osamljen. Naj-voli boraviti na očevu dobarcu u Claixy, gdje naigje na Novu Héloisu i Grandissona. Pokojnicu majku zamjenjuje dobroćudni djed Gagnog, liječnik i duša grenobleskih slobodoumnjaka. Čiča čitaše Horacija i Hipokrata, obožavaše Voltairea, koji ga jedared u svom Ferney-u lijepo dočekao. I sestra mu je, tetka Elizabeta, ljubezno čeljade, dok je neudata kći Serafija prava nadžak-baba i Beyle-otac u ženskom izdanju. Mladi je Gagnon grenobleski fićfirić i ženskaroš, a pošto se oženi u Echelles, krasno savojsko mjestance, doživljuje tu nećak Henri slatkijeh časova. U desetoj ga godini mula udarila u grudi. Još u četrnaestoj nema prijatelja, a poznaje tek dva-tri dječaka. Uči ga privatno neki abbé Ralliane. revolucijom istjeran svećenik, koji ga često bije. No pravim mu učiteljem bijaše djed Gagnon, kojega dom, s izgledom na planinu Sassenage, ljubljaše Henri više nego očinski. No srećom se osnuje i u Grenobleu, kao u svim depar-temenskim gradovima, Centralna škola. Tu se Beyle sprijatelji sa sadrugom Franjom B., koji dogje u školu sa ladanja i zabavlja se u ulici Chenoise sa njegovim bralom, sestricom, sedumnaestgodišnjom sluškinjom, planinkom u tom mladenačkom domazluku. Kupuje i čite Florianove romane: Estelu, Galateu, Gonsalva, Numu.
Kao unuk i gjak grenobleskog volterijanca, radovaše se pobjedama_revolucionarne Francuske, ali kao sin jezuitskog protektora, ostaje u duši rojalista. Na nekakoj lipi, Drvetu Slobode, bijaše revolucionarna objava, a neke večeri puca Beyle na nju sa pusto-pašnijem druzima. Roditelji drhtahu od straha, ali srećom se ne dozna za vinovnike atentata. U ono krvavo, podozrivo vrijeme padahu glave i za manje prekršaje.
Henri je snažno, zdepasto momče, a drugovi ga zovu „tornjem“. Bije se u razredu sa „Golijatom“, sa „najjačim“, zove ga na mejdan na samokrese, ali drugovi naigju, a afera se svrši bez krvi i časno po obadvije strane. Umije da podražavajući karikira. Već mu je sada desni ugao usta pun ironije. Prva mu je uspomena, te djetetom ujede rogjakinju du Galland. Za vascijeloga života običavaše govoriti : „Naši su nam roditelji i učitelji prirodni neprijatelji, kada stupamo u život“. Već mu je u šesnaestoj godini biblijom Rapport du physique et du moral (Cabanis). Zamiluje glumicu, ggjicu Kably (Viktorinu Bigillion). Uči pjevati i svirati u klarinet. — Već su sada glavne oznake tog karaktera nepovjerljivost, ironija, zanos za knjigama, ženama i muzikom, odlučnost i hladno rasugjivanje.
Bijaše priličan gjak. 1798. triumfuje na ispitu iz „opće gramatike“. Svršivši Centralnu školu, sprema ga za ispite za Politehničku školu u Parizu neki Gros, umnik, poštenjak i republikanac, a Henri strasno zavoli matematiku.
1799. dolazi u Pariz sa preporukama na uglednu obitelj Daru, s kojom bijaše u srodstvu. Teško oboli; muči ga nostalgija. Gine za zelenijem šumama dauphi-nejskim, za slobodnim Alpama. Vazda je volio prirodu, jedinog prijatelja svoje mladosti. Pejzaž je gudalo, koje nam dušom svira“. Taj će prvi nesladni dojam biti glavnim od uzroka, te nikada ne zavoli Balzacova grada. Prizdravivši, marljivo uči, ali ne ide u vojničku školu, nego postane pomoćnikom rogjaka Petra Darua u vojnom Carnotovom ministarstvu. Kako mu labavo bijaše obrazovanje, vidi se otolen, te piše jedared u diktandu cella sa jednim l, na veliko čudo Darua, vrsnog prevodioca Horacijeva. God. 1800. otputuje na vojsku. Stigavši u Ženevu, prvo mu je da posjeti kuću, gdje se rodi Rousseau. Ne umije još jašiti i parip malo te ga ne zanese u jezero. U Rollesu (kanton Vaud) topi se od milja, slušajući megju planinama daleki zvuk zvona protestantske crkve. Prešavši St. Gothard, oduševljuje ga pod tvrgjavom Bard orljava prvih topova. U Ivreji čuje prviput Tajan brak (Ci-maroza) i ta će mu opera ostati najmilija.
Kao ljubitelj sudjeluje 14. juna u bitci kod Ma-renga. U Milanu, gradu, koji će docnije najviše zavoljeti, postaje vojnički činovnik kod Pétieta, lombardij-skog upravitelja i skita se krasnom okolinom sa sinom austrijskog generala Melasa. 23. septembra postaje stanoregja (maréchal des logis) u 6. dragonskom puku, a za mjesec dana postaje časnikom. Iza toga je adjutant divizijskog generala Michauda i odlikuje se u boju kod Castell-Franca. U Milanu ima prvi mejdan: ranjen je u nogu. 1802., na jad svojih zagovornika, daje ostavku i dolazi u Grenoble. Otac se smiluje i davače mu 150 franaka mjesečno, a Beyle ode u Pariz. Obitava sobicu u petom spratu (rue d’Angevilliers) i čita Persijska pisma, Montaignea, Destutt de Tracya, Saya, Rousseaua, Alfieria. Uči engleski kod oca Yekia, irskog svećenika, i mačevanje.
U Journal des Débats grdi poznati feuilletonista Geoffroy Voltairea i Talmu, a da mu se naruga, piše Beyle komediju Bon parti, koja propada, prikazujući se pod naslovom: Quelle horreur! ou l’ ami du despotisme pervertisseur de /’ opinion publique. Komedija propada, kao i dvije ostale (Les Deux Hommes i Letellier). I Goethe pisaše mladićem slabe komedije. Stendhal je i po tome sličan ostalim velikim pripovjedačima, te mu propadaju drame. Već djetetom napisa ili dramu ili čin drame, koji se izgubio.
U martu eto ga i opet u rodnom mjestu. Zavoli u Parizu glumicu Melaniju Guilbert, koja otputuje u Marseille. Pošto otac neda para, najmi se tamo kao commis voyageur, gdje ljubaka i baca se na financijske operacije, jer silom hoće da iskamči rentu od 20.000 franaka. No u njega ne bijaše financijskog dara, kao u Shaksperea, Voltairea, Beaumarchaisa, Holberga. Godinu dana osta u Marseilleu, dok se njegovo gondže ne uda za nekog ruskog plemića.
Vrativši se u vojsku, 14. oktobra 1806., eno ga u bitci kod Jene, a 27. gleda triumf Napoleonov kroz Berlin. Rogjak, sada već grof Daru, general zapovjednik, namjesti ga upraviteljem carskijeh dobara u Braunschweigu. 11. jula postade pristavom u ratnijem komisijima. U Braunschweigu uči njemački i lovi lov. Tako izvrsno gagjaše, da jedared sa kola ubije jednim jedinim tanetom iz kubure gavrana na četrdeset koraka. Energično utjeruje grdne harače. 1809., pošto iz grada ode vojska, pobuni se narod. Beyle ode u bolnicu, naoruža kljaste i bogaljaste vojnike i silom uguši bunu. 1809. eno ga kraj Beča, gdje se žuri da čuje Mozartov Requiem na parastosu Haydnovu. Piše pismo o Haydnovoj glazbi, brine se o ranjenike u bitkama kod Asperna i Wagrama, izvršuje misije diljem Dunava i ljubaka sa groficom Petit. I on je angažovan oko proševine nadvojvotkinje Marije Lujze. Iza mira u Schönbrunnu vraća se u Pariz. Harči godišnjih 20.000 franaka, a plaća mu tek 1800 i jedva ako toliko kaplje od kuće. No u augustu 1800. „imenuje ga grofica Petit“ auditorom prvog stepena, a 22. postaje „inspektorom krunskog pokućstva i gragjevina“ — sa 12.000 franaka plaće. Tom službom postaje plemić, dvoranin, a vojvotkinja Montebello prikaže ga carici. 1811. pisaše Dnevnik, knjige o Mozartu, Haydnu i Metastasiju, putovaše u Havre i Italiju. Njegova ga stara ljubavca u Milanu jedva upozna i veli ocu: Quello e il Chinese!
1812.	je u ruskoj vojni. Promatra gomile vojnika i proučava po Cabanisu karaktere. Za požar u Moskvi mišljaše u prvi tren, da je sjeverno svjetlo. U groznom povratku velike vojske, bijaše generalom-upraviteljem za opskrbljivanje vojske za gradove Minsk, Vitebsk i Mohilov. „U Orši davaše vojsci tri dana živeža: jedini živež, koji se davaše od Moskve do Berezine“. Iz Moskve digne Voltairea u povezu od crvene kože, čita ga u snijegu pored vatre, dok ga ne baci iz gri-zodušja. Javivši se na Berezini grofu Daruu, grof se trone i stisne mu junačku desnicu : „Vi urediste svoju bradu, vi ste srčan čovjek“. Došavši u Drezden, prvo mu je da odjuri u kazalište i čuje Tajan brak.
1813.	bijaše u carskoj pratnji u Mainzu, Erfurtu, Lützenu, Drezdenu: krvavi dani! U Saganu (Sleska) bijaše general intendant. Šest se tjedana iza tih napora oporavljaše na Komskom jezeru i u Napulju.
1814.	pošalje slomljeni Napoleon senatora grofa Sainte-Valliére-a u Dauphiné kao izvanrednog komi-sara, a s njime i Beylea, kojemu dade zasebne upute. Beyle piše proklamacije, zove narod na oružje. U Carouge-u, pored Ženeve, gdje pregledava 10.000 francuske vojske, probija zrno austrijskog topa krov nad njime. Vraćajući se, nagje u Orléansu kozake i dogje u Paris istog dana, kada senat objavi impera-torovu ostavku u korist rimskog kralja. Sa padom Napoleona — pade mrak i na Beyleov život. Baci bijelu dragunsku kabanicu i ponosan kalpak sa dugačkom crnom grivom, pa odlazi u svoj dragi Milan sa 6000 franaka mirovine.
1816. počinje Život Napoleonov, a 1817. vraća se u Pariz, izdaje Povjest slikarstva u Italiji, pa Rim, Napulj i Firencu i putuje u Englesku. U Londonu dosagjuje se engleskim listovima. Richemond i Windsor ga potsjećaju na dragu Lombardijn. Čita krvave romane ggje Hutchinson i gleda slavnog Keana u Otelu. „Moda u njih (Engleza) nije naslada, nego pretjerana dužnost“. Zanimaju ga jedino dvije bijedne, propale i nježne djevojke, koje posjećuje u siromašnu predgra-gju. Krajem godine vraća se u Milan.
1818. izdaje pamflet Racine i Shakespeare. 1820. hoće u Bologni da postane bankarom: renta! 1821. mora da ostavi Milan, jer ga tamošnja policija obu-zroči s karbonarstva. On ode krvava srca, jer ostavi najmiliju varoš i ženu: Metildu Dembovski. „Odoh iz Milana za Pariz sa svotom od 3500, mislim, franaka, smatrajući jedinom srećom prosvirati si mozag, kada slistim te pare“. „Francuski duh, koji nagjoh u pariskim pozorištima, bijaše taki, te htjedoh vikati u sav glas: Stoko! Stoko!“ „Okolina me pariska vazda ojagjivala“. „Jedino, zbog čega se kajem, to je pariski boravak“.
A ondašnji Milan bijaše talijanski Pariz. Gdjekoji saloni vidješe u jedno veče Byrona, ggju Staël, Dawisa, Schlegela, Broughama, Gonfalonieria, Petra Borsieria, Montia. Beyle se drži incognito i obično veli, da je viši dragunski časnik i sin tobdžijskog generala. 1816. razgovara sa slavnim Broughamom o samoubijstvu. Schlegel mu je „jadan i tužan pedant“. Upozna se sa Canovom, Manzonijem, Niccolinijem, Pellicom, Fosco-lom, Grossiem, Aricciem. No najzanimljivi je njegov odnos sa Byronom. Prviput vidje ga u jeseni 1816. u operi Scali. Davaše se Meyerova Elena. Beyle bijaše u loži prijatelja Ljudevita marquisa de Bremea, koji ga odvede velikom pjesniku. „Da sam smio, bio bih cjelivao ruku lorda Byrona, grunuvši u suze“. Taj sastanak bijaše u ostalom malo smiješan. Byron ga pitaše za nekaku adresu, a Beyle mu, pun žara, svje-tovaše, da uzme kočijaša, na što dobi dosta rezak odgovor. Drugi dan ručahu zajedno s Montijem. „Ručao sam sa lijepim i prijatnim mladim čovjekom, osamnaestgodišnjeg izgleda prem je u dvadesetosmoj. Profil mu angjeoski i najnježnijeg izraza. To je original Lovelacea, ili, bolje, stoput je veći Lovelace, nego krntija Lovelace. Kad ulazi u kaki salon, odmah sve gospogje maglu... To je najveći od živijeh pjesnika: lord Byron“. (20. oktobra 1816.) „Nikada ne ću zaboraviti božanskog izraza njegovih crta“. Kada se Byron ljuti, sličan je Napoleonu. — Od tog dana bijaše Beyle sa pjesnikom gotovo svako veče i pričaše mu u ogromnom i samotnom foyeru Scale, o bijegu iz Moskve. Beyle mu brzo zaviri pod kožu. „Da se metne crna zlovolja na mjesto nastupa dje-tinjskog gnjeva, našlo bi se, da karakter lorda Byrona imagjaše najuočljivijih sličnosti sa Voltaireovim“. — ...„Ali u prozaičnim časovima života, osjećaji mi se pjesnikovi činjahu odista vrlo svakidašnji. U njega bijaše mnogo sitne taštine, vječnog i djetinjeg straha da ne izgleda smiješan, a katkada, da reknem, one prijetvornosti, koju Englezi zovu cant. Činjaše, mi se, da lord Byron bijaše vazda spreman složiti se sa kakom zabludom, samo da ga hvale“. Byron poznavaše žene, ne ljudi (pravi kontrast hrvatskih pisaca!) Čudnovati prijatelji dopisivahu. Beyle mu n. pr. piše, šaljući svoju knjigu, a Byron odgovara (Genova, 29. maja 1830.), braneći Waltera Scotta, kojega Stendhal napada kao samoživa reakcionara. No Beyle ne odgovori, držeći, da Byron ne pisaše, kako mišljaše...
U Parizu osta od 1821. do 1830. i svraća po Francuskoj, pa u Englesku, Italiju. 1822. izdaje knjigu o ljubavi, koju pisaše olovkom u Milanu i hoće da osnuje list Aristarh, koji ne izigje, — jamačno jer ne bijaše novaca. 1824. izdaje: Život Rossinijev; 1829: O novoj zavjeri protiv industrijalaca, Rimske šetnje i Armansa, ili neki pariski prizori godine 1827. God. 1828. i opet malo te se ne ustrijeli, jamačno jer Col-burn, urednik New-Monthly Magazine-a presta da mu plaća.
Za to se vrijeme provodio u Parizu vrlo jednolično. Ustaje u deset, a u deset i pô ide u kafanu. Otprativši prijatelja barona Lussingea u ured, šeta pod tuillerijskim kestenjem ili ide u muzej. U pet je tâble d' hote u hotelu de Bruxelles, a iza toga šeta na boulevardu de Gand. Katkada omasti, brk kod Verya. Onda se ide ili u Operu „buffu“, ili u deset i pô u koji salon, obično k dobroj prijateljici, slavnoj pjevačici Pasti, s kojom stanovaše Beyle u istom hotelu. Njen mu je salon toliko omilio, te čuje nekakog hotkara, kako priča na drugom posijelu: „Ej, gle’te gosp. Beylea u novu ruhu; vidi se, da ggja Pasta ima korisnicu...“
Prvi salon, u kojem bijaše gostom, došavši iz Milana, bijaše Destutta grofa de Tracya, njegovog filosofskog učitelja. Pohogjani toga salona su B. Constant, Mérimée, Victor Jacquemont, Lafayette, Ch. du Rémusat, Fauriel, Cuvier, Thiers, Béranger... Beyle steče brzo glas sjajnog „charmeura“ i ujedljivog „cau-seura“, a neki ga zovu Mefistom. Posjećivaše još dom ggje Cabanis, Cuviera, ggje Ancelot, baruna Girarda, liječnika Edwardsa, kontese Castellane. Najmiliji mu je salon novinara Délecluzea, gdje se sastaje s Am-pereom. Mérimée-a, jedinog francuskog književnika sa kojim drugovaše, vidje prviput kod Jos. Lingaya, profesora retorike. „Jadan mladenac u pepeljastom redingoteu i vrlo gadan sa svojim prćastijem nosom... Taj mladić imagjaše nešto drsko i potpuno odvratno, sitne i bezizrazne mu oči imagjahu vazda isti izraz, a taj izraz bijaše zloban. Taki bijaše prvi utisak najboljega mojih sadašnjijeh prijatelja. Nijesam odviše siguran za njegovo srce, ali sam siguran za njegove darove“.
Beyle ne slutijaše revolucije, jer držaše, da su i „Francuzi 1814. dali svoju ostavku“. Iza julske bune bude imenovan konsulom u Trstu (25. septembra). Prelazi u Mletke i druguje sa satirskim pjesnikom Burattijem. U decembru 1830. i martu 1831. gotovo je svaki dan s njime. Često ručaju kod kontese Polca-stro. Buratti je oženio svoju sluškinju. Beyle ga vrlo voli i poštuje. „Satira je Burattijeva protiv francuskog konsula, gosp. Mimaulta, bolja od Boileauvljevih“.
No pošto mu knez Metternich ne htjede dati ,,exe-quatura“, bude 1831. premješten u Civitu-Vecchiu, luku pored Rima. Bije ga usamljenost, a svake ga godine po tri mjeseca drma groznica. 1833. dogje na šest mjeseci u Pariz. 1835. dobija krst počasne legije i vrlo se jedi, što ga ne dobi kao diplomat, nego kao — književnik.
Od 1836. do 1839. i opet je u Parizu: Opera Buffa, Café anglais, saloni, izleti po Francuskoj, Španiji, Škotskoj, Irskoj. U Londonu ga odvjetnik Sutton Sharp upozna u književno-umjetničkom društvu Athe-naeumu. Te se sprijatelji sa Teodorom Hokom, urednikom New-Monthly Magazine-a, romansijerom, vau-devillistom, pjesnikom i šaljivčinom.
1838. svršava Uspomene nekog putnika, a 1839. izdaje Chartreuse de Parme. U Revue de Paris hvali u velike taj roman sam Balsac, a Beyle mu „uzajm-ljuje“ 3000 franaka, koje primi od Revue des Deux-Mondes za Talijanske kronike. 1839. vraća se u Civita-Vecchiu i počinje roman Lucijan Leuwen (ili: Zeleni lovac). Pobolijeva. Pati od kucanja srca, — ogluhnu, ne služi ga jezik, javljaju se znaci apoplek-sije. 1840. udari ga kaplja. Prem ne vjeruje liječnicima, ide 1841. u Ženevu, gdje konzultuje dra Prévosta, a u oktobru evo ga i opet u Parizu. U utorak 22. marta 1842., u sedam sati u veče, pade od apopleksije na pločnik u ulici Neuve des Capucins, pred vratima ministarstva spoljnih poslova. Izdahnu sutradan u dva sata izjutra, u ulici des Petits Champs. Leži na sjeveru montmartreskog groblja, a grobu je epitaf koji sam sastavi:
Arrigo Beyle, Milanese. Scrisse, amô, visse — — 
(Henrik B., Milanac. Pisah, ljubljah, življah — —).
Bijaše snažan i temeljast. Lice mu obrijano, okruženo solufima kao polu-mjesecom. Kosa kestenjasta, nos poširok, razvijene nozdrve i punačka donja usna nagagjaju o pohotljivosti. Obrve jake, oštar pogled i usta puna ironije. Šija kratka i snažna, noge prama trupu kratke, ali pravilne. Ponosi se lijepim rukama, koje služahu kiparu Jalleyu modelom za kip Mira-beaua, tribuna, raspikuće i pisca libertinskog romana. Nosio se savršeno elegantno.
Slabo ko poznavaše Beylea. Prijatelj i izdavač većine njegovih djela, Colomb, napisa mu biografiju. Balzac ga crta kao Silena u Razgovoru izmegju jedanaest i ponoći. Prvi ga karakterizova Mérimée. Poznavaše ga, jer bijaše i sam pun kontrasta, jer bijaše vrlo sličan svomu učitelju. „... Neko ga vrijeme podozrijevah, da puca za osebujnošću. Svrših, držeći ga potpuno iskrenim... Duh se Beyleov buni protiv svakog protivrječja i gotovo protiv svakog autoriteta... On nalažaše zlobnu nasladu taštine, kako mi se čini, da prolazi pred očima ljudi — kao grozno pokvaren čovjek“.
„Ja običavam pokazivati se suprotnim od onoga što sam“ (Stendhal) — i to bijaše gravnim uzrokom, da ga ne poznavahu. Još mu od djetinjstva ostade nepouzdanje u ljude, pa se zaogrće misterijoznošću, ironijom, glumom. Kao književnik nazva se Stendhal, po rodnom mjestu (Brandenburg) čuvenog znalca drevnosti, Winckelmanna, a — nije ga, kako priznaje, čitao. I u privatnim se pismima potpisuje imenima: Polibije, Love-Puff, Poverino, Champagne i td. Vazda ga „progone“ : monoman je kao i Rousseau. Za De l' Amour veli, da je tu knjigu „slobodno preveo sa talijanskog rukopisa nekog gosp. Lisija Viscontija, mladog i potpuno obrazovanog čovjeka, koji umre u svojoj otadžbini, u Volterri“... Za Život Mozartov kaže, da je preveden slobodno po Schlichtegrollu, a kad tamo, Sainte-Beuve tvrdi, da Beyle sastavi tu knjigu iz Schlichtegrollove Nekrologije i Anekdota o žitiju W. G. Mozarta, koju sa njemačkog prevede Cramer. Njegov ga je gjak Mérimée u tome pretekao, vukući za nos europske naučnjake Guzlom, tokorse prevodom naših narodnijeh pjesama. „Nastojah, da ne budem nasamaren“, „strah da me ne namagarče“ — Stendhal je pun tih izraza. I učitelj i gjak drhte, da ne budu „dipirani“, smiješni, a taki ljudi vole da se nasmiju u šaku, nego da ih ismiju.
... Volim čuti groma lelek pusti I urlanje lavova svirepo, Nego osmeh umereni lepo
S čovečijih tankih slušat usti — —   Jakšić.
Od straha smiješnoga prikazuje se Stendhal drukčiji, nego što jeste, od smiješnoga je straha — pri-tvorica. To kanda ga grdno muči, i grdno mrzi prvog vinovnika te grozne unutrašnje bolesti, svog oca. „Da ne spominjem grozne napuštenosti, u kojoj me ostavlja to kopile od ćaće“... „Moj je ćaća pred mojim očima gadan zločinac bez krjeposti i milosrgja“... Prem je hipokrita, proklinje cant et bashfulness svakčas kao kugu vijeka. „... Ali vi, prijazni štioče, koji ste čitali sa slašću pjesan Voltaireovu i Courierove pamflete, koji imate tri konja u svojoj staji, kako možete da čemerite svoj život blatnom pritvornošću ?“ No pošto je krug, u kojem se bavljaše, licemjeran, i pošto mu je sve smiješno što je iznimka, to je i Beyle licemjer, da ne bude smiješan.
„Običaj je velikog svijeta:
1.	govoriti ironijski o svim velikim interesima,
2.	mrziti samoću i
3.	misliti više na druge, nego na sebe“.
Beyle steče životnim iskustvom sve osobine čovjeka od svijeta, a priroda ga darivaše sasvijem suprotnijem, i to je ključ zagonetnosti njegovog značaja. Voli sa-motnost i kaže: „Za umjetnosti treba ljude malo melanholične i nesrećne“ ; „Sablja ubija duh“; „Ambi-cijozan bijah samo 1811.“; — no u isto je vrijeme željan akcije i svijeta: „Sve se u samoći može postići osim — značaja“. Dandy je i Don Juan prvog reda, a priznaje: „Na sreću raskoš me malo dira ili, bolje reći, raskoš me uznemiruje“.
Pošto je u visokim krugovima izvor smiješnosti — zanos, plaše ga se Beyle i Mérimée kao gjavo svete vodice. Pa ipak Stendhal priznaje: „Ja sam uvijek živio u tlapnjama, zanosu i strasti“. Opija ga Viganov balet i Mozartova : Non so piu cosa facio — —. „Vrlo se lako raznježim sve do suza“. Taj čudnovati vojnik i diplomata sam se definiše, da je „čovjek imaginacije i nagao“ i citira: „0 melankolijo! Nesreća ljubiti te — nesreća je bez lijeka“. Stidi se, te je na prvoj posjeti kod de Tracya, kao i ono kod Byrona „učinio fiasco provalom simpatije“. „Što me najviše dirnulo na putovanju Italijom, to je pjesma ptica u Koliseju“. Misli vazda na položaj i rentu, — „ali ne imagjah nikada dosta zdravog razuma, da uredim sistematski svoj život“. On je full of smugness, sanjar, ali pun energije i veli, da je nestašica energije uzrokom, te Francuska nema umjetnika. „Voltaire, ne mogu dosta da se naopetujem, bijaše, najhrabriji čovjek svog vijeka“.
Stendhal ne bijaše samo junak, nego i značaj Kada je sav svijet protiv Napoleona, posvećuje mu djelo o talijanskom slikarstvu i pored sveg zanosa ima petlje, da mu skreše mnogu gorku i pregorku : „Ali ja nagjoh da valja prokleti vaš sistem odgoja... Sa podivljalim se srcima mogu napraviti dobri nauč-njaci, ali nipošto umjetnici... U ostalom, Sire, ona (Francuska) će vam oprostiti jedini čin slabosti, sa kojeg bi vas mogla prekoriti: da niste primili diktaturu iza Waterlooa i što ste očajali o spasu domovine“. Muževnih li riječi ! U istoj knjizi veli „Bona-parte, taj uništilac slobode u Francuskoj“. Beyle bijaše značajnikom.
„On bijaše pretjerano pošten i obziran u novčanim poslovima i u svemu, što se tiče intimnijih odnosa“. (Mérimée.) „Ja ne odabirem svojih prijatelja. Primam, što mi slučaj na put baci“. Prem „slučaj vodijaše vazda njegove odnose“ i ne traži prijatelja, vrlo je dobar prijatelj.
Beyle umre bećarom, prem ga na dvaestčetirisatne mahove spopadaše volja za ženidbom. I kao ljubavnik bijaše čovjek kontrasta: poznavaše najnižu i najvišu ljubav. „Istina je, da ne rekoh nikada imena žena, koje ljubljah“. No njihova imena ostadoše u njego-vijem posmrtnijem hartijama. Najviše ljubljaše ggju Dembovski i malo te se ubija, kada ju moradne ostaviti. Mérimée priča, da mu Stendhal govoraše o toj svojoj velikoj ljubavi na šetalištu nekog provincijalnog grada i da plakaše kao dijete u porivu srećne i tužne uspomene. „Ona postade za mene nježna, beskrajno tužna sablast i kada mi se ukaza, svladaše me potpuno misli nježne, dobre, pravedne, trpeljive“. Dok to pisaše, bijaše već mator i to ga tragično osjećanje ipak ne smetaše, a da se u pedesetoj godini miješa sa šeširićem na uhu megju napirlitanu omladinu na boulevard des Italiens, bojadišući progrušanu kosu i krijući ko zmija noge — godine, bolest i tjelesne mane.
Od svih ga prijatelja poznavaše najbolje — Stendhal, koji ga portraitira pod imenom Roizard : „Karakter na oko vrlo promjenljiv; jedna ga riječ katkada raznje-živaše sve do suza; inače ironičan, tvrd, od straha da se ne raznježi i prezre sebe kao slabića... Oči izražavahu najmanje uzbugjenje i to je s čega očajavaše njegov ponos. Kada se plašaše te nesreće, bijaše sjajan, zabavan... Ali živahnost i nenadanost njegovih šala plašijahu ljude srednje i pribavljahu mu mnogo neprijatelja. Kada ne bijaše uzbugjen, ne imagjaše duha. U ostalom, ne imagjaše pamćenja, ili ga ne htjede zvati u pomoć. Njegov govor bijaše isto tako vrlo povjerljiv, kao izraz njegova lica što bijaše malo diskretan. Njegov bi ponos očajao, kada bi dao osjetiti svoje osjećaje“.
Stendhal je „junačan kao dragim, oštar kao ka-zuista, osjetljiv kao žena“ (Bourget.) Vojnik i književnik, zanesenjak i skeptik, Don Quixote i Hamlet, Don Juan i Werther, cinik i pjesnik, hipokrita i karakter, fićfirić i filosof, Francuz i Talijanac, sin XVIII. i dijete XIX. vijeka: — u njega bijahu dvije duše. Zbog toga bijaše nesrećan, prem je bio jak kao Montaigne ili Rabelais.

II.

Cent fois dans l' histoire la pensée la plus élevée et la plus délicate a péri...
Renan.

Taine se pita, u čemu je veličina Stendhalova i odgovara: u tome, te bijaše homme supérieur, čovjek viši. Veliki se kritičar nije bliže izjasnio, a ljudi su viši, na pošljetku, svi veliki književnici. — Stendhalova nadmoćnost i razlika od svih ostalijeh velikih modernih pisaca je u univerzalnosti njegovog temperamenta. Oni stvarahu tipove, a on bijaše sam tip, tip kontrastnog i dvodušnog čovječanstva.
I kao pisac je dvostruk. Obično se književnici dijele u dvije psihološke kategorije; u jednima pre-vlagjuje imaginacija, u drugima refleksija. Stendhal je imaginativan i refleksivan u isto vrijeme. Imaginacija mu je refleksivna, a refleksija imaginativna. Zbog toga ne crta samo djelo, samo misao ili samo fantaziju. On crta sve: dušu. Kada ga pitahu, odgovaraše sa-svijem ozbiljno, da je „posmatrač ljudskog srca“, a neki mišljahu, da im, zlobnik, veli in figura, da je „špicl“.
Pošto dušu najviše proučavaše u najzanimljivijoj ličnosti, koju mogaše upoznati, t. j. u Beyle-u, opisao se u tri dnevnika, koji su štampani nakon njegove smrti i tek u najnovije vrijeme. Na žalost se izgubio dnevnik, koji pisaše u ruskoj vojni i koji bijaše možda najzanimljivi.
Dnevnici nastaše zbog one: Upoznaj sama sebe, a za prve se uzimlju Lucilijeve satire. Stendhalovi su dnevnici važni, jer im je historijska dekoracija (revolucija i Napoleon) znamenita kao u svim dojakošnjim, jer im je sujet — Stendhalova duša — najuniverzal-niji i jer se Stendhal opisivaše samo sa tom svrhom, da se opiše i ni sa kojom drugom, n. pr. moralnom kao Marko Aurelije, Sv. Augustin ili Rousseau. Crtaše sebe kao što crtaše slike i crkve u Italiji. On je dakle u isto vrijeme i subjektivan i objektivan. Stendhal je otac modernog journala, koji je samo u Ženevcu Amielu i Mariji Baškircev — dnevnika slikara Whistlera ne poznajem — dosegao stendhalsku zanimljivost.
I njegova lozinka bijaše nulla dies sine linea. Pisaše dosta mnogo, ako uzmete da poče ozbiljnije pisati tek iza pada Napoleona i svoga, dakle u oma-šitoj dobi, i da se nikada sam ne smatraše književnikom od zanata. Bijaše putopisac, povjesničar, životo-pisac, pamfletista, kritičar, estetičar i pripovjedač. U svim je djelima nada sve psiholog i ta nit čvrsto veže sav njegov nesistemaski rad.
Opaska životu Andrije Vanucchia, poznatijeg pod imenom Andrija \del Sarto i Opaska žitiju Rafaela, crayonske su vježbe njegovim estetičnim i biografskim talijanskim studijama. — U Šetnjama po Rimu crta diletanski, u dnevničkom obliku, utiske umjetnosti i ondašnjeg rimskog društva. Canova priča ggji Tam-broni svoje „dogodovštine“. Lord Byron ima zlatni stručak kose Lukrecije Borgije. Prvo prikazivanje Še-viljskog brijača. Jedini su spomena vrijedni moderni talijanski slikari Hayez u Milanu i, možda, Palaggi. Stendhalu je, čini se, vrlo antipatičan slavni danski vajar Thorwaldsen: „Neki hoće da je umjetnik lažna dobričina i velik diplomata. To je možda zavist, koja govori. Gosp. Thorwaldsen ima osam ili deset odlikovanja“ i t. d. Opisuje Chateaubrianda, francuskog poslanika i njegov odnos spram Vatikana, zabave kod milijunara bankara Torlonie, crkve, slike. Djelo vrvi kao slučajnim, prekrasnim i duhovitim, historijskim i psihološkim refleksijama.
Kao glazbeni teoretičar Stendhal je vrlo slab, ali je sjajan kao biograf. No Život Rossinijev prilično je dosadan, jer ima mnogo nezrele i paradoksalne muzikalne teorije. Mnogo su zanimljivija Pisma o Haydnu, jer je za glazbeno-kritički, kako se čini, dio autor upotrebio Carpanijevo djelo Haydine. Stendhal-ovo je dijelce zanimljivije od svega, što dosele čitah o tome osobno. Poznavaše Haydna osobno i djelo je puno svježine kao pravi doživljaj. Prva su pisma upravo prekrasna. Čudna li čara u tim siluetama starog Beča! Maria Hilff, Rohrau, Gumpendorff, Prater, „prvo šetalište svijeta“, magnati, „jedini velikaši, koji se još mogu tako nazivati“. 0 Haydnu ga — osim Haydna — izvješćivahu baron Van Swieten, kapelnici Fribert, Weigel i Pichl, violončelista Bertoja, savjetnik Griesinger, gosp. Martinez, ggjica von Kurtzberg i kom-ponistov kopista. I gledate slavnog muzičara, kako mladićem ostaje zimi u krevetu, jer nema drva, pa kod vlasuljara Kellera, pa o zagrljaju kneza Eszter-hazya, pa kao slavnog čovjeka u Londonu... Tužno i veselo zuje Sedam riječi, veselo i tužno trepti na-prašen čićin perčin... Die schöne alte Zeit!...
Život Napoleonov je od najboljih megju tim životopisima i šteta što nije dovršen. „Prviput vidjeh generala Bonapartea dva dana iza njegovog prijelaza preko Sv. Bernarda ; to bijaše kod tvrgjave Bard (22. maja 1800., ima tome tridesetsedam godina, o moj čitaoče)! Osam ili deset dana iza bitke kod Marenga poslali me u njegovu ložu u Scali, da dam račun o spremama oko zauzeća tvrgjave Arone... Veliki me čovjek nagovori prviput na nekom pregledu, na kre-maljskoj reviji. Bijah počašćen dugačkim razgovorom u Šleskoj.... Na posljetku, on mi dade živim glasom upute... u oktobru 1813.... Radi se odista, o najvećem čovjeku, koji se pojavi na svijet, iza Cezara“. I opisuje Korsiku, romansku Crnu Goru ; advocata Pascala Paolija, korsikanskog Napoleona; jednu od najne-srećnijih majka u ovom vijeku — Leticiju Ramolini, Napoleonovu mater. Nopoleon imagjaše i književnog dara. Kao zelen časnik dobija nagradu od lyonske akademije za odgovor na pitanje: Koji principi i u-stanove da se dadu ljudima, pa da budu ponajsreć-niji? U garnizonskom nekom gradiću štampa taj Stendhal „en gros“ pamftet Pismo gosp. Bonapartea gosp. Matiji Buttafoco-u. Članak je u stilu Plutarkovu i kao da je sastavljen u Holandiji 1630. Napoleon još štampa le Souper de Beaucaire. „Smijeh mu je lažan i često rgjavo upotrebljen“ — kao i Stendhalov. I prijateljstvo Malog Kaprala su pejzažistom Bioggijem u Veroni ima nešto stendhalsko... Montenotte, Mille-simo, Dego, lodijski most, Lonato, Castiglione, Rove-redo, Bassano, Arcoli, Rivoli, Tagliamento, Larvis!... Stendhal spominje i naše gore lišće: generala Vuka-sovića, „tog junaka“, — Gvozdanovića, Davidovića i Bajalića. Bitke opisuje jasno i s razumijevanijem : cezarski. Napoleon izgubi Francusku, koju „ljubljaše svom slabošću ljubavnika“ :
1.	zbog sklonosti mediokritetima,
2.	zbog toga, što spoji carski i generalski zanat. U Putovanju turiste opisuje Stendhal dojmove sa puta po svim gotovo francuskim krajevima. Djelo pobugjuje čugjenje, kako taj putnik izvrsno poznaje povjest i prilike svoje domovine. I ta je knjiga krcata prekrasnijem i kao nusput nabacanijem mislima. „Rusija ne će da se Srbija okoristi konstitucijom, koju želi da joj dâ knez Miloš, onaj megju vladarima preko Rajne, koji zna najbolje svoj zanat“. „Da vam se divi koja stranka, dosta je da gradite fraze prema njenoj mržnji ili ljubavi“. Svigja mu se Rousseauov spomenik od Pradiera na jezeru u Ženevi. Karakter je ženevski sličan engleskome i pravo veli Voltaire: „Tu se računa i nikada se tu ne smije“. „Karakter je ženevske ljepote, kada već nije čisto njemački, u velikim crtama a la florentine, poljepšanim krajnjom svježinom“.
Povjest slikarstva u Italiji svršava smrću Michel-Angela. Ta je knjiga najpotpunije Stendhalovo historijsko i estetičko djelo, i spada megju najbolje o u-mjetnosti Renaissance. Stendhal spada uopće megju najbolje poznavaoce Italije. Do njega pisahu o njoj turiste: Montaigne, Misson, Addison, Gray, Horace Walpole, Cochin, Richard, Dutens, Barthélemy, Millin, lady Morgan, predsjednik de Brosses, Lullin de Cha-teauvieux, Jos. Forsyth, Lalande, Goethe, — ali nijedan je stranac do njega bolje ne poznavaše.
O Ljubavi je najstendhalskija od svih njegovijeh knjiga. To je najsjajnija sistematika tančinâ, najpotpunija anatomija ljubavi, koja je ikada napisana. — Ljubav se dijeli:
1.	u strasnu,
2.	u ljubav ukusa,
3.	u tjelesnu,
4.	u taštu. (To je ona, za koju reče vojvotkinja Chaulnes: „Vojvotkinja nema nikada više od trideset godina za ljubavnika gragjanina“.) — Ljubav postaje:
1.	udivljenje,
2.	ljubavnik veli: koja slast cjelivati i t. d.,
3.	nada i
4.	ljubav se ragja. „Ljubiti jeste rajevati gledajući, dirajući, osjećajući svim osjetilima i što bliže predmet ljubljen i koji vas ljubi“,
5.	nastaje prva kristalizacija,
6.	prve sumnje,
7.	druga kristalizacija.
Opisujem samo nešto od okostnice jer nije možno inače ocrtati sadržaj te čudnovate knjige nego njenim prevodom. Stendhal crta ljubav njemačku, francusku, španjolsku, talijansku, amerikansku, srednjevjekovnu, Werthera, Don Juana. „Ljubav je jedina strast, koja se plaća novcem, koji sama proizvodi“. Knjiga je pisana iskustvom i po ovim velikim dokumentima ljubavi: Autobiografija Benvenuta Cellinija, novele Cer-vantessa i Scarrona, Manon Lescaut i Doyen de Kille-rine (abbé Prévôt), pisma Abailarda i Héloise, Pisma portugalske duvne i gospogjice Lespinasse, njemački romani Augusta la Fontainea, Pignottijeva Povjest Toskane, djela Brantômeova, Werther; memoari Karla Gozzia, Saint Simona, ggje d’Epinay, de Staala, Mar-montelovi, Bezenvalovi, Duclosovi, ggje Roland, Ho-racija Walpolea, Evelynovi i dr. Na kraju te jedinstvene knjige ima dodatak sa primjerima i eksperimentalnim demonstracijama o ljubavi: Tok ljubavi, Zakonik ljubavi dvanaestog vijeka, bilješka o Andriji Chapelainu (piscu o ljubavi ; novele Salcburška grana i Ernestina ili ragjanje ljubavi, pa Primjer francuske ljubavi u imućnom staležu.
O smiješnom, filosofski pokušaj o teškom predmetu nije tako uspio kao onaj o ljubavi. Autor polazi od Hobbesa, kojemu je smijeh pošljedica „nenadanog i jasnog spoznanja naše nadmoćnosti nad drugim čovjekom“. Smijeh se dijeli na:
1.	običan, ili prosto i nenadano zamjećivanje naše nadmoćnosti,
2.	upoznavanje sreće. Kada je ta sreća potpuna, smijeh se miješa sa suzama. Iz toga vidite, da je Stendhal na tragu, da otkrije razliku izmegju humora i satire. No essai nije uspio, jer mu je glavnom premisom uzana Hobbesova definicija.
Kao kritičar pisaše o umjetnicima, koji izlagahu u ondašnjem Salonu (Delacroix, Schnetz, Vernet, Ingres, L. Robert, Bartolini, Rauch, Chantrey, Dannecker i t. d.).
Bilješke diletanta su pozorišne kritike, resp. recenzije o novijim operama i operskim pjevačima.
Svakako je veći talenat, koji dobro piše o stvari, koje ne poznaje, t. j. koju upoznaje pišući, nego onaj, koji opisuje što mu je već poznato. Kada Goldsmith poče da piše prirodopis, reče poznati Johnson: „Vrlo je sumnjivo, zna li razlučiti kravu od konja, ali nema sumnje, da će napisati dobru knjigu“. Stendhalov talenat nije od te vrsti. Njega ne apsorbuje književno djelo, on se, kao Goethe i Vinci, razvija, on je iznad svog djela.
Bijaše diletantom i ima sve mane i odlike diletanta i samouka. On je univerzalan, jer je, najzad, svaka univerzalnost — diletantizam. Samo specialisti nijesu diletanti. Bijaše inokosan i originalan, kao i otac ruske kritike, Bjelinski. No znanje mu bijaše više opsežno i šareno, nego uregjeno, solidno. Mont-Blanc mu je „najvišom planinom Starog Svijeta“. Stendhal nije dosta objektivan i ima strast da generalizuje svoje, inače izvrsne, psihološke opservacije. Rgjavo proriče, da će „1880. Chateaubriand biti truism“ (zastario). „Taj čovjek (Chateaubriand) ne će preživjeti svoga vijeka“. Smije se onima, kojima je Homer veći od Tassa. Rgjavo citira njemački, Schellinga zove Steding. Schiavonne-Medulić mu je, dakako, Talijanac, a finale iz Figarove ženidbe zove najljepšom crkvenom pjesmom, koju možete čuti“. Nijemci su „narod sentimentalan i bez odvažnosti“. Čini se, da Stendhal držaše, da je narodni karakter nepromjenljiv, kao značaj pojedinca. Bismarcku biće da se ne nadaše i da ne poznavaše dobro pruske historije. U ostalom, i pored njihovog zanosa, Nijemci su odviše glupi“. „Englezi su, mislim, narod najzatucaniji, najvarvar-skiji“. „Tragedija je razvitak akcije, komedija karaktera“. Pada u sevdah kod Cimarozine: Zorne! io vengo per sposarti, obožava Mozarta i Rafa la, a ne poznaje Rembrandta, nizozemske slikarske škole i Beethovena. Njemu se svigja samo Italija Rossinijeva i Boccacijeva. Razumije samo umjetnost, koja govori sensualnosti: gracioznost. Zbog toga spominje „slavnog“ i „božanskog“ Vilana pored Canove, Monte i Mozarta, premda „slavni“ i „božanski“ bijaše — skladateljem baleta. Graciozni i ženski mu je Canova najveći vajar vijeka; slavni basrelief muškog Thorwaldsena Ulazak Aleksandra u Babilon odviše mu je teatralan, a poprsje Byronovo izgleda mu pokušaj gjačeta prama djelu Chantreyevu. Raskošni i sladostrasni Metastasio, „pjesnik muzike“, improvizator i dvorski pjesnik Karla VI., „toga velikog glazbenika, koji se nikada ne smi-jaše“, najmiliji mu je pjesnik i cijeni ga više od Tassa, Danta, Ariosta. Anakreon i Horacije nijesu tako Stend-halu ljupki, kao bečki „Gelegenheitsdichter“, koji još u 62. godini bijaše, najljepši i najveseliji čovjek stoljeća. Pošto u Francuskoj ne vidje ništa, što bi odgovaralo tim osebujnim nazorima, maniše joj nepravedno svakom prilikom. Francuzi su „narod najduhovitiji, najprijatniji i dotle najmanje muzikalni — na svijetu“. „Francuska nema četiri čovjaka, da ih metne o bok Canovi, Montiu, Rossiniu i — Viganu“. „Ima možda više ljubavi u dvadesetak lazarona, nego u vascijelom otmjenom općinstvu, koje se nedjeljom skuplja na Konservatoriju u ulici Bergere“. „Francuz ne ljubi ništa ozbiljno, okrom mode“. „Snažne volje nestaje sve više i više u Parizu“. „U Francuskoj su tako rijetke velike strasti, kao veliki ljudi“. I t. d.
Stendhal je otac moderne kritike. „On bijaše kri-tičarem, ne za općinstvo, nego za kritičare“. (Sainte-Beuve u Causeries du Lundi). „...I još dan današnji većina čitalaca nalazi, da su mu knjige paradoksalne ili tavne“ — veli Taine u uvodu Povjesti engleske književnosti. „Ne razumješe njegove čudnovate divi-nacije, njegovih riječi dubokih, uzgredice bačenih, začudne pravilnosti njegovih opazaka i njegove logike; ne vidješe, da pod vidom pričaoca i čovjeka od svijeta tumačijaše najzamršenije unutrašnje mehanizme..., da prvi isticaše temeljne uzroke, t. j. narodnost, podneblje i temperamenat. Zbog svega toga scijenijahu ga suhim i ekscentričnim, a on osta sa-motnikom... Pa ipak, njegove su knjige, u kojima ćete naći još i danas najuspjelije pokušaje da otvore pute, koje namislih ja opisati. Niko me nije bolje učio, da otvorim oči i gledam, da gledam najprije okolne ljude i život, zatijem stare vjerodostojne dokumente — da crtam izmegju redaka, da jasno vidim pod drevnim izrazom, pod črčkarijama kakog teksta osjećanje, tijek misli, duševne prilike, u kojima se pisaše“...
I doista, u Stendhalu su rasijane sve temeljne misli Taineove docnije teorije. „Podneblje... ragja temperamente“. Stendhal poznaje i „dojam režima“, t. j. politike i društva. „Ako su se Stari istakli u vajarstvu, to je s toga, što vazda, u tome, imagjahu dobru, a ne rgjavu konstituciju. To jest, naša vjera zabranjuje golotinju, bez koje vajarstvo nema šta da oponaša“. Ta je kao slučajna Stendhalova misao temeljcem u Taineovoj Filosofiji umjetnosti. Taine je doduše siste-matizovan, ali i — pretjeran Stendhal-kritičar.

III.

Je pense qu'il y a dans quelques milliers de nos contemporains plus de pénétration d’esprit, de finesse, de vraie philosophie!... que dans tous les siecles passés réunis.
Renan.

Stendhal bijaše i vrlo originalnim filosofom i to, koliko znam, ne ističu njegovi kritičari. Pristajaše uz materijaliste XVIII. vijeka, a Cabanis i Destutt de Tracy bijahu mu učitelji.
Elementi ideologije, koje Stendhal toliko čita i hvali, u mnogome su slični Hegelovu sistemu. I de Tracy konstruiše, doduše labavom dialektikom, iz logike Universum. Evo okosnice toga, na sreću nedovršenog, sistema. Navodim prosto sadržaj Elemenata:
I. Povjest mišljenja:
1.	ragjanje naših ideja ili ideologija,
2.	izraz misli ili gramatika.
3.	kombinacija misli : Logika. (!?)
II. Aplikacija spoznaje na izučavanje volje i njenih efekata :
1.	naša djela ili — ekonomija (!),
2.	osjećaj ili — moral (! !),
3.	ravnanje jednoga i drugoga ili država. (?!)
III. Aplikacija spoznaje na upoznanje bića, koja učimo mi:
1.	tjelesne osobine ili fizika,
2.	osobine prostora ili geometrija,
3.	matematika.
Tracyu je Ideologija „dio zoologije“ i t. d.
Dok je taj nelogični, plitki i apsurdni sistem evan-gjeljem Stendhalovim, veli za Kanta — a sumnjam, da ga čitaše — : „Kant nije vazda dobro razumio sam sebe i vrlo ga je teško razumjeti. No kada dopredete do kraja, nalazite se pri istinama vrlo prostijem, koje ne zaslužiše da se čitaju. Te su istine pomiješane kijametom protuslovja, kojih čovjek Kantova velikog talenta ne bi nikad izrazio, da mu jezik bijaše jasan“. Stendhal jamačno ne htjede da bude nasamaren od slavnog Königsberžanina, pa je — kao često — nasamaren od gosp. Beylea. Sudbina nepovjerljivaca!
Prem kukavan metafizičar, Stendhal je vrlo srodan piscu Kritike čistog uma, u kojoj metafizika ubija samu sebe. On je potpuna konsekvencija krajnjeg skepticizma, Pyrrhon filosofije XVIII. vijeka.
Stendhal poznaje samo dvije nauke:
1.	vještinu otkriti istinite motive ljudskih radova,
2.	logiku, ili vještinu da se ne prevarite idući prama sreći.
Kao filosof polazi od praktične, realistične psihologije, poput svog velikog filosofskog pretka Montaig-nea, koji reče: „Ja proučavam više sebe, nego ikoji drugi predmet; to je moja metafizika, to je moja fizika“. Istina je Stendhalu nijansa. Za takovog mislioca ne postoje ni matematičke istine, jer ima toliko 2X2 = 4, koliko ima mozgova, koji to izračunavaju. Nauka ima samo onda vrijednost, ako nas vodi sreći. A vrhunac te sreće nije Stendhalu estetičko osjećanje, nego — ljubav, a jedino realno u životu nije spoznanje ili istina, nego — vlast, jer što je veća vlast, to je veća i mogućnost nalaziti naslade. I mišljenje je naslada: „misliti je najjeftinije uživanje“, ali ta je naslada inferiorna, kao svi jeftini užitci. Osjećanje, to je glavno : „Treba osjećati, a ne znati“.
Pošto je vlast, sila, izvorom svake sreće, to je Stendhalu idealom čovječanstva čovjek silan, moćan. Što veća sila, to je znak veće energije, što veća odvažnost, to veće naslade. Energija je, dakle, najdragocjenija ljudska osebina.
Stendhalova je filosofija savršena skepsa sa tendencijama kyrenskog hedonizma. Ne vjeruje u istinu, a vjeruje u silu, vlast, uživanje — u sreću. Poznanje je realnije od sile i užitka, istina je od svega realnog najrealnije. Stendhal posrnu kao svi, koji počinjući krajnjim sumnjanjem, završuje dogmatičkim tvrdnjama; koji misle, da je definisati sreću možda lakše, nego definisati istinu; koji, negirajući logiku, traže spasa u — nelogičnosti.
Ako je vlast jedina sreća i realnost u životu, to bi, po Stendhalu, samo sila bila mjerilom ljudske sreće. Ako je vlast jedini cilj i mjerilo energije, to bi vlasnici trebali da su ljudi najjače volje. Najveća je energija u tiranina, usurpatora, i Stendhal kao da ne vigjaše snažne volje u sv. Franje Asiskoga, Orleanske Djevice, Leonide...
Odista, on je jasniji, možda i konzekventniji od Kanta, ali je, Bog i duša, apsurdniji.
Moralno je, što je većini korisno, ili što se ne kosi sa savješću. Stendhal ne poznaje toga morala, koji se ne da definisati, jer to na pošljetku nije nužno. Njegov je idealni čovjek samoživac, ne poznaje bližnjega, savjesti. Moralno mu osjećanje nije kao ogledalo, u kojem ostaje grozni spomen grijeha kao slika ubijce u izbuljenu oku nevine žrtve. Stendhalov je moral čisto egoističan, a pošto je negacija altruizma, t. j. dojakošnjeg morala i morala u običnom smislu riječi, to je Stendhal kao moralista prvi „imoralista“.
Već je engleski liječnik Maudeville u Basni o pčelama ocrtao opačinu kao nešto društvu potrebno, t j. kao nešto relativno dobro. Za Stendhala zlo i dobro — kao razlike — više ne postoje, on je jenseits von Gut und Böse. I kao kritičar što bijaše pretečom Taine-u, tako je vascijeli imoralista, realistički psiholog, aristokrata i skeptik Nietzsche, u njemu. Pod suhim i diplomatskim smiješkom i amo tamo pobaca-nijem opaskama Napoleonovog psihologa kriju se klice komentara bismarkizmu: „plavo zvjere“ i Zarathustra. Kao i Taine, tako je i Nietzsche doduše siste-matskiji, ali i — pretjeraniji Stendhal. „Nil novi — —“.
Stendhalu — kao i Nietzscheu — bijaše obećanom zemljom Italija Renaissance, domovina krvi, snage, nemoralnosti i ljepote... Boccacio čitaše lijepim curama svoje sočne i strastne priče na mirišljivu ladanju, a naokolo haraše kuga. Onda »žena ljubljaše naučnjaka, pa kad još zna grčki, voli ga više od slavnog junaka“. Cosimo Medici harči svoje zlato na umjetnosti i veli: »Volim je (Firencu) opustjeti, nego izgubiti“. Nikola Niccoli, običan gragjanin, žrtvuje život i imetak za stare rukopise. Lippi je slavan slikar i još slavniji razvratnik. Lovro »veličajni“, »najgadniji čovjek svog vijeka“ je drug jednome Michel-Angelu i pobratim filosofu i pjesniku Angjelu Policijanu. I najmoćniji vladar, papa Leo X. Medicis, otvara svoj dvor, ljepši i slobodniji od Augustova i Ljudevitova, bogatiji od Periklova, a dvorani su mu Raphael, Michel-Angelo. Mladi, lijepi i hrabri velikaški momci postaju kardinali. Lionardo resi, slikajući i svirajući, tiranski dvor u Milanu, filosofira, pronalazi fizičke zakone i umire u zagrljaju viteškog Franje I. Tasso poludi od ljubavi, a „bič tirjanah“, Voltaire Renaissance, pokvareni Are-tinac umire od preteškog smijeha. Gora vrvi hajducima, mramorne se stepenice mramornih palača ruje i puše gragjanskom krvlju. Zastruji krvca u nabrekloj mišici iza dugog srednjevjekovnog sna, a srce da prsne od obijesti, snage i ljubavi.
Stendhal ljubljaše Italiju, jer mišljaše, da u njoj, pored ljepote, ima najviše odvažnosti, strasti, a najmanje morala, jer je njemu moral i prijetvornost isto. „Svijet se ne dijeli, kako misli glupan, u ljude krje-posne i zločince, nego sasvijem prosto u nasamarene i u varalice; evo ključa koji razjašnjuje XIX. vijek.“ 25. novembra 1817. piše: „Stadoh da pišem Povjest energije u Italiji“. Šteta, te je to djelo — ako je uopće napisano — propalo.
Napoleon mu je pošljednji i najveći condottier. Jedini, koji je u modernoj Francuskoj zavrijedio, te ga spomenu uz beskarnog Korsikanca, bijaše neki inteligentni radnik, koji se tijem proslavi, što ubi iz Ijubomornosti svoju ljubovcu. A da bi pokazao plitkoj novoj Francuskoj snažnu strast stare, izvlači iz prašnog provincijalnog arkiva povjest parnice maršala Gillesa de Retza (ili Raysa) francuskog Franja Cencia i Don Juana. Taj velikaš voli magiju i tako je lud za muzikom, te vuku za njim orgulje. Nemilice trati grdan imetak. Dvor mu je kraljevski. Zbog groznih ga opačina zatvoriše u nanteski grad i objesiše (u drugoj polovini XV. vijeka). Po bludnikovijem se zamcima našlo 126 trupala unesrećene dječice.
Taj kult krivo shvaćene energije može nam razjasniti protuslovja Stendhala političara. Prem mu je filosofija eminentno aristokratska, upravo filosofija samovolje i apsolutizma, Stendhal je — pristalica Revolucije. „Autor je romana, koji ćete čitati.... republikanac, zanesen Robespierreom i Couthonom. Ali, u isto vrijeme, on strasno žudi povratak starije loze i vladu Ljudevita XVIII“. „Danton, Sieyes, Mirabeau... pravi utemeljitelji današnje Francuske...“ „Prem i sam liberalcem, držim liberale grdnim mućurlama“.
Stendhal ne voli Revolucije, jer je demokratska, nego jer je puna samostalne energije, krvi, strasti. „A veličajnost prizora povećava, što zanos Francuza ne vodjaše vjera ni plemstvo“. No kod baštinika silnijeh terorista, kod modernih debelih liberala, nema više one simpatične crte, koja do pojave Napoleona zanosi Stendhala za revolucijom. Kada se divi Benthamu ili P. L. Courieru, poštuje ih više zbog talenta i slobodoumlja. „U XIX. vijeku zavodi u književnosti demokracija carstvo ljudi srednje ruke, pametnih, zatucanih i tupih, da govorim književnički...“ A kada se pitomci Revolucije iščauriše u industrijalce, postadoše Stendhalu uprav odvratni, pa obori na njih pamflet D’un nouveau complot contre les industriels. Taj je pamflet kao pamflet preuba, ali je karakterističan za Stend-halovo mišljenje. Industrijalizam mu je dosta srodan sa — podvalom, a industrijalci su ljudi bez poleta i odvažnosti. „Nema još godina dana, te umre lord Byron, kušajući poslužiti Grčkoj. Gdje je industrijalac, koji bi za taj plemeniti cilj žrtvovao sav svoj imetak?... Neki je poštovani purgar naručio tibetske kože“. Tako završava pamflet.
Stendhal je prvi, koji je istaknuo mnogu inferiornost moderne aristokracije novca prama plemstvu krvi i duha. Ako je industrijalizam civilizatoran, valja da obogati život novim i usavrši stara uživanja, — tako, čini mi se, da umovaše Stendhal. On prvi zamijeti opasnost industrijalizma za neke kulturne stečevine, osjetivši instinktivno opasnost, koja prijeti od najezde utilitarizma ljepoti i energiji evropskoj. U dimu tvornice guše se vile. Za najčišće industrijalce veli Stendhal: „Logika Engleza, i ako začudna u financijama i u svemu, što se tiče vještine zgrnuti pare..., dobija vrtoglavicu, kada treba da se digne do malo apstraktnijih sujeta i koji, posredno, ne stvaraju novaca...“ (Isto tako, ako ne gore, sudi Engleze i Nietzsche.) „Analiza ubija osjećaje“, veli Stuart Mill, engleski filosof i utilitarac par excellence, koji jamačno ili ne poznavaše ili ne shvataše Stendhala, čovjeka duboke analize i duboka osjećaja.
Stendhal poznavaše prilično političke teorije, povjest i narodno gospodarstvo, poznavaše Mac-Cullocha, Malthusa, Riccarda i Milla Oca, ali njegov politički sistem ostade osebujan: ne vjerovaše u program, nego u silu, ne u doktrine, nego u ljude. Evo drastičnog primjera njegove politike: „Da sam na vladi, potlačio bih knjige emigranata, koje vele, da je Napoleon usurpirao vlast... Tri su djela (emigranata) mrtva i ja bi ih zatočio u pirinejske départemente... Opasao bih ovijeh četiri ili pet okruga dvjema ili trima malim vojskama, koje bi šatorale najmanje godišnjih šest mjeseci zbog „moralnog efekta“. Svaki emigranat, koji bi se maknuo odavde, bio bi nemilosrdno puškaran. — Dobra, koja im vrati Napoleon, prodao bih na parčeta, ne veća od dva jutra. Emigranti bi dobili pensije od tisuću, dvije i tri tisuće franaka na godinu. Mogli bi izabrati boravak u stranijem zemljama“.
Stendhal je kao političar „homme des affaires“, vojnik i diplomata kao i njegov Napoleon. Da kraljevi pišu o politici, ovako bi pisali.
„...Kada vješaju u Engleskoj tata ili ubijcu, aristokracija se dočepala žrtve za svoju sigurnost, jer ga ona prisili da bude zločinac... Ta istina, danas tako paradoksalna, biće možda poslovicom, kada se bude čitalo moje ćeretanje...“ Taj aristokratski slutnik kao da ipak ne slutijaše, e bi tih nekoliko riječi moglo biti lozinkom docnijih revolucija. Ali — revolucionarci ne čitaju Stendhala.

IV.

Vielleicht gicbt es ein Buch der Wahrheit, aus dem der Logiker verbannt ist.
Nietzsche.

I kao umjetnik pronagje nove vidike. „Jer prije svega hoću da budem istinit“. Stendhal je otac mo-dernog romana i takovim ga priznaju Taine, Zola i, Bourget.
Roman Crveni i Crni (le Rouge et le Noir) zove hronikom iz 1837.
U gradiću Verrieresu (Franche-Comté) ima u nekog seljaka i tesara, Sorela, najmlagji sin Julijan, darovito momče samouče, koje preporukom mjesnog paroha dolazi kao učitelj djece u kuću načelnika i plemića Renala. Otac se Julijanov pogodi za 300 godišnjih franaka, opskrbu (kako vele Zagrepčani) i odijelo. Osamnaesta mu. Slabačak, nepravilno, ali simpatično lice, orlujski nos, kestenjasta kosa, crno oko. Čita Mémorial de Ste Hélene, obožava Napoleona i zna naizust cijelu latinsku bibliju. Taj je genije vrlo slavohlepan. „Oko Julijanovo slijegjaše mahinalno pticu grabilicu... ; on zavigjaše toj snazi, on zavigjaše toj samotnosti. Taka bijaše sudbina Napoleonova; hoće li biti jednog dana njegova?“ Julijan je pun odvažnosti i licemjerstva, instinktivno slijedi maksimu, da su nam dane riječi, kako bismo sakrili misli. Zavoli majku svojih učenika i vara s njome ograničenog de Renala. U varošicu dolazi kralj, Julijan se slučajno istakne i dolazi protekcijom u besançonsko sjemenište. Ne vjeruje ni u što, ali dobro se vlada i uči, jer vidi, da je u Francuskoj nastanulo vrijeme, kada svećenik može imati najbolju karijeru. U Besançonu ga, tek što dogje, zavoli neka Amanda Binet, kojoj naizust govoraše Novu Héloizu. Prvo mu je u zavodu, da prevari ravnatelja, krutog Pirarda, da ima samo 35 franaka. Brzo je najbolji gjak, prem dosele poznavaše tek nešto iz Bossueta, Fleurya, Arnaulta. Ravnatelj ga Pirard zavoli kao sina, a gjacima i moćnome abbéu Casta-nedeu omrzne. Za neke svečanosti u crkvi vidje svoju prvu draganu, ggju de Rénal, kako se onesvijestila... I aristokrata biskup ga vrlo zavoli. Preporukom ravnatelja Pirarda postane sekretarom bogatog i moćnog markija de la Molea. Prije, nego će u Paris, svraća u rodno mjesto i kroz prozor prodre drsko i iznenada u sobu ggje de Rénal. Merdevine, ljubomoran muž, drzak skok kroz prozor, prasak puške i Julijan se spase na ženevski drum. U Parisu proučava visoko društvo, jaši i bije se na dvoboju sa otmjenim diplomatom. Svijet misli, da je nezakonit sin kakog magnata. U ogromnoj markijevoj biblioteci čita Voltairea i racionaliste. Marki ga zavoli. Putuje u London. Dobije odlikovanje. Otac mu njegovom preporukom postane ravnatelj sirotinjskog zavoda u Verrieresu. Julijan je već savršen dandy, diplomat i hipokrita. „Moj život nije nego niz pritvornosti, jer nemam hiljadu franaka rente da kupim kruha“. Divi se talijanskijem operama i baletu. Zavoli ga krasna markijeva kći Matilda i piše mu ljubavno pismo. I on nju voli, ali ne srcem, nego glavom. „Ljubav glave ima bez sumnje više duha nego ljubav istinska; ali ne postoji nego u časovima zanosa; ona se odviše poznaje, sudi se bez prestanka...“ Matilda mu odjedaren rekne, da ga ne ljubi. Julijan ode po nekom tajnom diplomatskom poslu i neki ga ruski knez uči, kako da šahira, pa da predobiva žen-skadiju. Savjetuje mu bez prestanka: „Sjećajte se na velik princip našeg vijeka ; budite protivno od onoga, što se očekuje“. Vrativši se u Pariz, udvara nekoj markizi. Bijedna Matilda ne može da odoli tomu mladomu Macchiavelliju i podaje se. I opet: noć, ljestve, visok prozor i t. d. Matilda prizna pismom ocu sve. Marki kud će, šta će, dade Julijanu neko imanje u Langued’ ocu, učini ga vitezom de la Vernaye i poručnikom. Stari časnici govore za Julijana: „Ima sve u tom mladiću okrom mladosti“. No prva Julijanova ljubovca, ggja Rénal, doznaje sve i piše markizu kle-vetničko pismo. Julijan to čuje, pohrli iz svog garnizona u Verrieres, zatekle ggju Rénal u crkvi i rani ju drugim kuršumom. Dogje u aps i njegova Matilda ga posjećuje u seljačkom odijelu. Sugjenje u Besançonu. Julijan drži iskren govor, u kojem prodre sve, što se skrivaše u duši za toliko hinjenih godina. Pogube ga, a Matilda ga sjajno, sa mnogo svećenika i svijeća, sahrani noću u nekoj pećini planine Jure.
„U uzanom okviru te eau-forte leži cio jedan svijet“ (Bourget). Sainte-Beuve spočituje Stendhalu taman naslov, prem je vrlo jasan: „crveni i crni“, — republikanac i svećenik: dvostruk čovjek.
U Chartreuse de Parme ocrtana je sjeverna Italija u početku ovog vijeka.
Fabricije Valserra, „marchesino“ del Dongo, mlagji je sin . bogatog i konzervativnog markija i uhode, u kojega je divan dvorac Grianta na Komskom jezeru. Stariji je sin, Askanije, očeva slika i prilika : kukavica, slabić,: podlac. Fabricije voli borbu, prirodu. Uči u jezuitskom kolegiju. Tetka, kontesa Pietranera, ljubavca Napoleonovog časnika Robertsa, vrlo ga voli i po njoj postane Napoleon idealom Fabricijeve mladosti, te bježi krišon u Francusku (zatvor, tamničarka, bijeg...) i pada u bitku kod Waterloa. Njegova divna tetka postaje Ijubavcom svemožnog parmanskog ministra, grofa Mosce i na njevov se savjet uda za prebogatog vojvodu, starca Taxis-Sanseverinu, kojega ne poznavaše i s kojim se iza udaje nikada ne vidje. Fabricije, pokriomčarivši se iz Francuske, petlja se sa policijom i ode u Napulj proučavati bogosloviju; Kada dogje u Parmu, zavoli ga njegova čudnovata tetka, no on ne mari mnogo. I on bi htio, ali ne može da ljubi. Mi-lošću parmanskog kardinala, a vještinom prisukane tetke i njegog ministarskog ljubavnika postaje Fabricije velikijem vikarom i kanonikom. Spangja se sa glumicom Marijetom i na cesti ubija u borbi njenog ljubomornog dragana, glumca Giletti-a. Odmaglivši u Bolognu, prvo mu je da ide u crkvu sv. Petronija, da se baci na koljena i da suznijem očima zablagodari „za očitu milost“. Smiono juri za slavnom pjevačicom Faustom u Parmu i njen plemićski ljubavnik misli, da mu je suparnikom — prijestolonašljednik. Fabricija najzad uhvate i ministar pravde, Rassi, grdan nitkov, kojega njegov vladar običava častiti nogama, osudi ga na smrt ili galije. I Fabricije pade u groznu parman-sku citadellu. Tu ga zavoli Klelija Monti, kćerka generala i zapovjednika tvrgjave. Fabricije se vratolomno spasava i bježi u Locarno. Tetka vojvotkinja sprema bunu sa genijalnim pjesnikom i urotnikom Ferrantom Palom, koji ju, razumije se, zavoli. Parmanski vladar pogine i bukne buna. Ministar Mosca ju odvažno ugušuje, a Fabricije dospije i opet u tamnicu. Da ga otruju, ali tetka ga spase, podavši se mladom vladaru, koji ju smrtimice zavoli. Fabricije postane i opet kanonikom i u velikoj je milosti na dvoru. Njegova se Klelija Monti udaje za markija Crescenzi-a. Tetka mu iza vojvodine smrti pogje za grofa Moscu u Perugiji. Fabricije je propovjednik, kojemu u Italiji nema premca. Parmanci ostavljaju operu, samo da ga čuju. Plaćaju sjedišta u crkvi. Kao neodoljivi propovjednik postaje ljubavnikom markize Klelije i ima sina Sandrina, kojega ukradu, a na njegovo mjesto metnu drugo dijete. Fabricije postaje parmanski nadbiskup. Sinčić mu umre, a majka od tuge pogine. Fabricije, da okaje grijehe, odlazi u manastir, po kojem se zove roman i umre od tuge za godinu dana.
To je tek okosnica okosnice romana, za koji pisa Balzac: „Chartreuse je velika i lijepa knjiga. Velim vam bez laskanja, bez zavisti, jer je ne bih mogao načiniti, a hvaliti se može iskreno ono, što ne spada u naš zanat. Ja slikam freske, a vi ste izvajali talijanske kipove. Ovdje je sve osebujno i novo. Vi ste protumačili talijansku dušu“.
Zeleni lovac i Lamiel nedovršeni su romani. Prvi trebaše da ima ove dijelove: Nancy, Pariz i Madrid. Samo su prva dva razragjena.
Lucijan je sin novčara i milijunara. Istjeran je iz politehničke škole zbog republikanstva. Ipak postaje časnikom i služi u Nancyu. Savršen je gentleman, ima četiri livrejisane sluge i krasne engleske konje. Ljubaka sa lijepom i bogatom udovicom Chasteller. Oponaša Byrona, kao onaj Lermontovljev junak. Pošto mu dosadi vojništvo, odlazi u civilnu službu. Brzo postaje pouzdanikom ministrovim. Političke intrige, izbori i t. d. Otac odlučuje u parlamentu i — umre iznenada, a sinu ostavi bankrot. Lucijan postaje tajnikom poslanstva u Madridu. Čini se, da je u tome romanu Stendhal htio opisati vojsku, činovništvo i diplomaciju, kao u le Rouge et le Noir što opisa svećenstvo.
Za stranca, kojega ne zanima toliko mehanizam francuskog državnog stroja, mnogo je zanimljiviji roman Latniel, jer mu je milieu mnogo jasniji, internacionalniji.
U Carvilleu, u Normandiji, uzme seoski crkvenjak, uča i pjevalac iz rouenskog nahodišta neku curicu, Lamijelu, kao posvojče. Krasna i umna djevojčica postaje čitateljicom vojvotkinje de Miossens, koja je brzo vrlo zavoli. Poučavaju je abbé Clément i smiješni ćopavac, doktor Sansfin. Oba se učitelja u malu „zatelebaju“. Iz Pariza se vraća kući mladi vojvoda Fedor, gjak politehničke škole. Buknula revolucija, a mati i sin bježe u Englesku za kraljem. Lamijela čitaše romane i čudnovata je znatiželjnost obuzme: šta je, šta je to — ljubav? Ona plaća nekom glupom seoskom klipanu 5 franaka, da je to nauči. No iz Engleske se vrati mladi vojvoda, zavoli je, a ona ga iznajprije meće na muke i pobjegne s njime u Rouen.
U Havreu proučava Lamijela neku parisku glumicu, da se nauči elegantnim kretnjama. No i mladi, lijepi i bogati vojvoda ne može da udovolji njenoj ljubavnoj znatiželjnosti, te mu smota polovinu novca i pobjegne u Pariz. Stanuje u ponajotmjenijem svratištu i sprijatelji se sa gazdaricom. Uzima učitelja igranja i posjećuje pozorište, da se nauči otmjenu vladanju. U istom je hotelu grof d’Aubigné, koji je već blizu prosjačkog štapa ili kuršuma, i ona mu postane Ijubavcom. No i tu se uvjeri, da se prevarila. Hoće da zavede svog nekadašnjeg učitelja, abbéa Clementa. Roman se svršava sa dvobojem grofa d’Aubignéa i markiza de Vernayea, Lamijelinog najnovijeg ljubavnika. — Stendhal ostavi u rukopisu nacrt svršetka: Lamijela nagje nekog sirotana, ali čovjeka od noža i pameti, Val-beyrea i tek sada osjeti, što je to ljubav. No ljubavnik ode zbog zločina u buvaru, a ona se uda za svog vojvodu de Miossensa. Tada izagje na vidjelo, da joj je ocem marki d’ Orphierre. No njen se pravi dragan, Valbeyre, došuljao u Pariz, i ubijao. Lamijela pali sudbenu palaču da ga osveti, i njene se kosti nagju na garištu.
Svoju je herojsku i umjetničku Italiju Renaissance ocrtao i u novelama, „hronikama“, koje su ili prevedene iz prašnijeh arkiva ili slobodno po historiji iz-ragjene (L’abbesse de Castro, Vittoria Accoramboni, Les Cenci, La duchesse de Palliano).
Od ostalih novela (Vanina Vanini, le Juif, Féder le mari d’argent, Le Philtre, le Coffre et le Revenant), zanimljiva je samo Armance.
Oktavije marki de Malivert, momče nježno i sumorno, zavoli svoju rogjaku Armansu Zohilov i pošto krivo shvati neko njeno pismo koje mu pade slučajno šaka, odlazi u Grčku i truje se na brodu. Armansa i Oktavijeva majka odlaze u samostan.
Stendhal je, kao pripovjedač, utemeljitelj psihološke škole.
U glavnome se dijele romansijeri u tri vrste. Prve zanima, u glavnome, samo dogagjaj, radnja, a druge motivi radnje. Treći su najumjetničkiji. Oni su po srijedi i crtaju samo onaj dogagjaj, koji su psihološki objasnili, a anališu duševne motive samo toliko, koliko direktno utječu na akciju (Turgenjev, Maupassant). Stendhala privlači duša kao bezdan. On se vrsta megju najsjajnije psihologe. I megju njima ima dvije glavne struje : poznavaoci normalne i abnormalne duše. Poë crta samo psihičku abnormalnost, Stendhal samo nor-malnost, zdravlje, a to s toga, što najbolje poznaje dušu i ako malo čudnovatog, ali normalnog Stend-hala. Crta samo zdrave duševne pojave, jer kao poklonik logičnosti i racionalizma prošlog vijeka misli, da je razum vazda glavni duševni pokretač i prema tomu se zadržava samo na onim fenomenima, koji se daju logikom protumačiti. Nelogično, instinktivno, bolesno, — one izvanlogične niti, koje obavijaju dušu, kao san što zaokviruje život, za Stendhala kao da ne postoje. Guyau pravo veli : „Njegova se vascijela psihologija bavi oko idea, sasvijem svjesnijeh, njegovih osoba, ali ne oko tavnijeh pokretala osjećanja“.
Stendhal poznaje, doduše, samo duševnu mehaniku, ali njegova je analiza vazda istinita, a često savršena, suptilna.
Ali i odviše suptilna. Često anališe proste, razumljive motive, a taka suvišna analiza dosagjuje, umara. Anališe zbog analize i gubeći sa vida radnju, postaje taman, doktrinaran i dosadan. U ostalom, svaka pretjerana analiza škodi préglednosti, jedinstvu, plastici karaktera i zamršuje prostotu radnje. Kaošto ne možete razlučiti dvije lešine, pošto ih razudi vješt anatom do najsićanijih žilica, tako se gubi i duševni individualitet pod razornom analizom, jer su elementi psihički isti kao i fizički. Pretjerano psihologisanje uni-štuje karakteristiku i to je glavna mana psihološkog romana uopće. Ljudska je duša kao beskrajna prašuma, koja je isto tako hladovita i lijepa na rubu, kao i u dubinama, gdje čeka lutaoca noć i očajnost.
„Lord Byron nikada ne poznavaše nego jednog čovjeka: samog sebe“. Stendhal vrlo dobro karakte-rizuje svog slavnog prijatelja, ali i — sebe. Bijaše odviše pun samog sebe, proučavajući se svako veČe u dnevnicima, a da mu ostane vremena i volje za druge, koje preziraše kao mizantrop i pjevač himne samoživstva. Taj doktrinarac tiranije ne poznavaše druge ljubavi, nego spolnu strast. Ne imagjaše onog velebnog osjećanja, koje spaja kralja sa prosjakom, filosofa sa žutijem i bijednijem kulisom, pjesnika sa vascijelim čovječanstvom koje bijaše, koje jeste i koje će biti.
... Sl’jepac to je život ljudski, Vogj mu dobri — ljubav mila...
(Kranjčević).
Te svete iskre, koja buknu na Golgoti, razlivši svoj tamjan-mironos po čemernijem dušama, tog velikog osjećanja, koje spaja sve duše u jednu dušu, dušu humaniteta, ne poznavaše Stendhal. Stendhal ne poznavaše ljudi, jer — ih ne ljubljaše, „njemu nedo-stajaše dobroćudnost moćnijeh romansijera“ (Zola). Jedino je to osjećanje općenite simpatije, zbog kojeg Balzac kao stvaralac tipova daleko natkriljuje Stend-hala, poznavača samo jednog jedinog tipa: Stendhala. I romani spadaju, u neku ruku, megju njegove dnevnike.
Julijan Sorel je zbog toga tako sjajno ocrtan, jer se Stendhal tako izvrsno poznavaše, da znadjaše, što bi radio i osjećao u sličnijem prilikama. Vjerovatno je, da pisaše taj roman po nekom dogagjaju, kojemu bijaše takogjer junakom neki bogoslovac, ali za roman mu posluži samo dogagjaj, a ne karakter klerikov.
I Julijan Sorel — kao i Stendhal — mrzi oca. I on nije čist Francuz, nego polovne južnjačke krvi (starinom Španjolac). I on voli od roda samo rogjaka, raciona-listu liječnika. I on prezire rodni kraj. I on je spreman, da si u času neuspjeha prosvira lubanju. I on umuje psihološki. I on je pristalica Stendhalove filosofije, prem je u ono vrijeme još ne mogaše poznavati. I on je čovjek sa dvije duše: „Čovjek ima u sebi dva bića, mišljaše on“. I on uživa, da se ogrće misterioznijem plaštićem : „Za ostale nijesam ništa drugo, nego jedno Možda“. U svome govoru pred sudcima i on je preteča Nietzscheov i Stirnerov: „Nema prava“... „Zakoni ne priznaju druge logike, nego snagu lava“ i t. d. I Julijan je hipokrita, jer je i prijetvornost dajbudi Stendhalu nešto idealno: sila, sila slaboga protiv jačega. Laž je dokaz slobodne volje. (Gradim taj aforizam u Stendhalovoj maniri.) I Julijan ljubi mozgom, a ne srcem. Ali nije samo on, nego su i njegove lju-bovce pune puncate stendhalštine. Ggja Rénal i Matilda su žene „višeg reda“, kao sve glavnije Stendhalove ličnosti. Ggja je Rénal a la Renaissance: žena, koja živi i umire samo za strast, za ljubav. Piše sudijama a la Stendhal: „Društvo nema pravo ništiti život“. — Matilda de la Môle spada u drevnu Francusku i zavoli Julijana, jer je potsjeća na nekog pretka, ljubavnika kraljice navarske.
I lica u ostalijem romanima su blizanci, braća ili rogjaci Julijana Sorela, t. j. Stendhala. „Vidite, da naš junak ne bijaše sasvijem slobodan od te bolesti prevelikog rezonovanja“. Njegov Lucijan, kao i mladi Stendhal, voli matematiku i hemiju. I on je republikanac, kojemu dosagjuju — republikanci. I on je cafard (šupalj ispod ušiju). I on proučava ljude : „kaošto se proučava priroda“. I on poznaje stare slike i obožava muziku. I on pada, kao i Stendhal, u najljepšoj dobi, na početku sjajne karijere i putuje u inostran-stvo kao siromašan diplomat, tužan i žalostan. „Ta tuga otvori njegovu dušu, te osjećaše umjetnost...“ Lucijan nije ni Stendhal „isto, samo malo drukčije“, on je Stendhal pod tugjim imenom.
Lamijela je Stendhal u ženskom izdanju. I ona veli još djevojčicom za roditelje i dobrotvore svoje onako pravo lapidarno stendhalski. „Naši su roditelji — stoka“. I ona, seljakuša, ima od prirode nešto ple-mićsko. I njen život nije drugo, nego život za ljubav, za proučavanje ljubavi. „Jedina strast Lamijele bijaše znatiželjnost.“ ...„Ona imagjaše mnogo duha, jer imagjaše — (kao i Stendhal) — veliku dušu“.
Octave de Malivert je Stendhal u Civita-Vecchiji, Stendhal melanholik. I on bijaše — kao i Lucijan — u politehničkoj školi, voli hemiju, fiziku i proučava pisce, koji opisuju, „kako se misli i kako se hoće“. I on je strašan u salonima sa zajedljivosti i on „ne mogaše trpjeti duha tih lijepih komada Scribeovih“. Plače na groblju za nekom udovicom, ko i Stendhal što plakaše u onoj samotnoj aleji. I on živi samo za ljubav, pa se za nju i žrtvuje.
„Eh, gospodine, roman je ogledalo, koje se šeta nad velikom cestom“. Da. Samo što je u tome ogledalu gospodin Stendhal, noseći ga, gledao — sama sebe.
Od sporednijeh su lica samo ona zanimljiva, koja spadaju u kategoriju Sorel-Leuwen-Stendhal-Fabricije đel Dongo-Sanseverina-Mosca, prem se za neka veli, da su crtana po širim modelima. Stendhal ako mode-liše, ne modeliše duše, nego samo neke spoljašnjosti. Kažu, da htjede u prosukanom grofu Mosci naslikati kneza Metternicha, kojega poznavaše u Parizu kao poklisara; no on to poriče. Držim da ne ću pogriješiti, ako u revolucionaru i pjesniku Ferrantu Pali naslućujem postendhaljenog doktora Razoria, mantovan-skog buntovnika, koji bijaše „siromašan kao Job, veseo kao čižak i velik kao Voltaire“.
Stendhalova je kompozicija nebrižljiva. U Chartreusi nema jedinstva radnje lica. „Zaboravismo reći“... (L’ abbesse de Castro) „Zaboravili smo pričati na pravom mjestu, da je vojvotkinja uzela kuću u Bel-giratu“... (Chartreuse de P) „Uzećemo slobodu da preskočimo... dva mjeseca, koji će slijediti. To će nam biti to lakše, jer Lucijan, na kraju ta dva mjeseca, ne bijaše“ i t. d.
„Zaboravih slikati taj salon. Sir Walter Scott i njegovi bi podražavaoci ovdje počeli, ali ja se zgražam od materijalnih opisa. Dosagjivanje praviti ih, priječi me praviti romane“. I odista, opisi su mu obično vrlo slabi. Duša je bezbojna, a taj je rogjeni psiholog mršav slikar i pejzažista. „Komsko jezero nije opkoljeno, poput ženevskoga, velikim parčadima zemlje dobro obragjenim..., stvarima, koje spominju pare i špekulaciju...“ „Mala dolina, u dubini koje teče Houblon, taj potok, koji ima duha biti lijep“.
0 realističnoj vjernosti njegova crtanja ne mogu, ne poznavajući opisivanijeh ljudi i predmeta, da sudim, prem Stendhal uvjerava: „Jer sve što pričam, vidjeh; a ako se mogah prevariti, gledajući, odista vas ne obmanjujem pričajući“.
Sainte-Beuve tvrdi, da saloni u Armance nijesu slikani istinski, s prostog razloga, jer ih Beyle — ne poznavaše.
Pa ipak, Stendhal ima izvrsnih opisa. Njegov ga Waterloo (u Chartreuse de P.) meće dično o bok piscima Vojne i mira i Sloma. Nejasan milieu ne škodi mnogo Stendhalovu romanu, u kojem su od reda lica ogromne volje i duha, a na odluke ovakijek fizički milieu manje djeluje. No osobni je opis obično fin, sjajan, pun originalnih opservacija i potsjeća na Tur-genjeva, t. j. Turgenjev potsjeća na Stendhala.
Stendhal nije sposoban za humoristu, ali satira mu je puna žuči, a karikatura realistična i puna boje kao Gogoljeva. Gospogjica se Cabanis htjede udati u supor svojih šest aršina. Pogje za nekog malog plesača sa brižljivo paženom vlasuljom, bajagi kipara, tvorca kipa Ljudevita XIII. na konju nekakog mazgovskog soja“. „Debeli Ljudevit XVIII. sa svojim volujskim očima“...
„Autor je tako luckast, te ne tašula ni za kirne“. I kao stilista Stendhal je samosam. „Pokušah pripovijedati... kao Mihael de Montaigne ili predsjednik de Brosses“. Kod njega „nema nikada velikijeh fraza; nikada slog ne pali hartije“. Za Chartreuse de Parme veli, da je pisaše stilom Gragjanskog Zakonika. Izraz mu nema druge svrhe, nego da što jasnije izrazi misao. Pravo veli Bourget, da pisaše kao algebrista. Slog mu liči Plinijevu; kod nas pisaše poput njega A. Starčević. On „zabacuje poletnost kao blizanicu prijetvornosti, moderne opačine u XIX. vijeku“. To je psihološki uzrok reskoj suhoći njegova i suhoj lapi-darnosti Mériméova sloga. „Gledajte naš lijepi sadašnji stil... Tek pun predmeta stil Beyle-ov, kiselo je njima grožgje“ — hvali sam sebe u Memoarima turiste. I u istinu, u njega često ima više „stvari“, ideja, nego riječi. Nikada ne izdrečuje oči ko varen zec, nikada se zvonka fraza ne boči mjesto misli. Takav je stil svojom matematičkom logikom i prostotom odista najprikladniji za jasnu phihološku analizu. No kada Stendhal u tome paragrafskom stilu govori o čemu toplome, zanosnome, kada zadršće od unutrašnjeg uzbugjenja cigara u indiferentnim i bajagi ironijskim ustima, koja hladno i kratko sijeku poprost pridjev, kao „lijepo“, „divno“, „veličajno“ i t. d. — izgleda Stendhal, gutajući svoj zanos od smiješna straha, mnogo smješniji od onijeh, koji se ne stide svog rumenila, suza, uzdaha. Od straha da ga ne drže himcem i smiješnim, postaje — smiješan i hipokrita. Samo rijetko, u dnevnicima i pismima, iznenagjuje vas ispod code-civilskog stila Stendhalova ženska duša: kao da lupka srce ispod dasaka na grudima mlade iskušenice. „Ave Marija (twilight) u Italiji, čase nježnosti, duševnog rajevanja i sjete : osjećanje povećano zvukom tih lijepih zvona... Časi radosti, koji se ne hvatate srca drukčije, nego kroz uspomene...“ (Bologna, 17. aprila 1817.)
No vrlo je rijetko u Stendhala rieč više, nego suh pojam. On je bezbojan. Riječ mu je oznakom, rijetko kada iluzijom stvari, fraza mu nikada nije muzikom.
Stendhalova je poezija logika, koja preludira na žicama ljudske duše o temi Stendhal, ali tiho, tiho, bez forte i crescenda, da se komšije ne probude.

V.
„Ne pisah nego za sto čitalaca“.
Bijaše samotnikom. „Sum ctiam solitarius quantum possum, quamvis hoc genus vitae ab Aristotele dam-natum intelligam; inquit enim: homo solitarius aut bestia aut Deus...“ (Cardanus: De vita propria.)
Bijaše usamljen, jer govoraše koljenu, koje ga ne razumijevaše, jer imadijaše sasvijem suprotne pojmove. Poluromantik Sainte-Beuve zove Stendhala „husarom romantike“ i to mu se najviše svigja. Stendhal pomaže doduše mladijem poletarcima pamfletom Račine i Shakespeare, u kojemu čupka klasični perčin, njegov je Malivert vrlo sličan Renéu, ali od romantika bijaše još inačiji nego od klasika. Stendhal je Stendhal, ne spada ni u koju školu. Po svojoj je osebujnoj filoso-fiji, suhom stilu, aristokratskom osjećanju i diletantizmu pravi antipod novom sampasu, romantičkim piscima od zanata, filantropima, ljubiteljima bujnog sloga, plebejcima, entuziastama (t. j. hipokritama). Stendhal pa Hugo ili Chateaubriand: potpun kontrast!
Bijaše usamljen, jer napadaše mane francuske, mjesto da im, poput inijeh, laska. „Tim Francuzima ne smijete kresati istinu, kada pozlegjuje njihovu taštinu“. Bijaše usamljen kao njegov dragi Prometej na sv. Heleni, a čežnja mu se penjaše onamo kao mrko more za sjetnijem mjesecom. I kaplju u samotnoj primorskoj onoj varoši čemerne misli, kao suze sa hladnog i tihog gotskog svoda. Čemer lomi tu krjepku dušu, koja htjede silom da bude vesela i srećna. Htjede postati silan, moćan, a sudbina vucara samotnika po kafanama, po brbljavim salonima i po hotelima, baca ga u zabačenu kancelariju i lomi samoglavca na odvratnom pariskom pločniku. „Srećnih li junačina, koji umriješe 1804.“! Življaše samo za ljubav, za strast, a u duši ne ostade nego talog uspomene, žuči, nemoćne čežnje za vrelim milanskijem očima, koje gore kao mrtvačke svijeće promašena života. I piše sestri taj filozof egoizma: „Gledaj sebičnjaka: za jedno uživanje sto muka“. No odviše je ponosan, odviše se boji smiješnosti, a da glasno prinemogne; ali pod drskim „calembourom“ slutite dosadu dotežala života, kao bolno tijelo omatorjela bećara pod momačkim odijelom najnovijeg kroja. Možda mu bijaše posljednijem uzdahom stih Michel-Angela :
La mia allegrezza e la melincolia — —
Taj samotni tucak i nerazumljeni diletant, koji posta učiteljem velikih pjesnika, kritičara i filosofa, spaja roman i racionalizam prošlog vijeka sa modernim realizmom. Osjećaše, da će biti naš i pogodi ko da uvrača gotovo godinu, kada će doći „en vogue“. On je jedini veliki pisac i psihološki slikar kratke, ali krvave, sjajne i neizmjerno važne napoleonske epohe. On tu struju jasnije i samostalnije crta, nego svi ostali francuski pisci reakciju ili revoluciju, a Brandes ga ipak ne spominje u svojim Glavnijem strujama.
Stendhal je važan, jer opisa dušu napoleonštine, jer pronagje kao mislilac nove vidike, jer je otac psihološkog i sa Balzacom utemeljitelj modernog realističnog romana. Taj je preziratelj forme našao novu pjesničku formu. On je moderan, jer je velik, jer je kosmopolita, jer je subjektivan, jer je prvi individualista i dekadenat, t. j. imoralista. Svojim kultom volje, ličnosti i ljepote postaju Stendhalova djela ponajmi-lijima ljudima samotnicima, aristokratama, umjetnicima, koji u gajenju energije gledaju spas od sverazornog sumnjanja i hamletske mlitavosti, u individualizmu zaklon od tiranije mase i mlakijeh mediokriteta, a u kultu ljepote ono, što i Stendhal tražaže utjehu i okrjepu.


Književnost i batine.

Batine i književnost! Pero i toljaga! Osjetljiva srca bez sumnje žacnuh tim kontrastima, koji ne bi trebali biti zajedno ni na hartiji. Ali nije moja krivica, ako je uloga batina u književnosti možda tolika kao u zakonodavstvu i vrlo se čudim, da još niko ne napisa opsežnu raspravu o socijalnoj i kulturnoj važnosti toga šumskog, idilskog elementa. Ovakovo djelo bilo bi nesumnjivo universalne i moralne vrijednosti. Batina je princip, simbol glupog nasilja i što je njen otečeni, crveni i modri dojam manji, to je društvo naprednije. Svijet je još uvijek velik barbar, jer i danas toljaga nije silnik bačen na djubre. U engleskim tamnicama i vojsci još se uvijek bani, usprkos Darwinu, Spenceru i Millu, kao u redovima pruskih podoficira i u carstvu knute. A i kad, kako se uvjerih, zatvara istražni sudac oči — da ne spominjem drugih slučajeva — kada mu bez svjedoka pomaže oružnička toljaga ili čarapa sa pijeskom. U Španiji je batina i danas još ideal! Ako poznate afere „Montjnich“ ili „Mano negra“ („Crna ruka“), uvjeriste se, da bi u tom raju uškopljivanja i garotiranja leskova mast bila pravi melem. A što da reknem za blaženo carstvo Abdula Hamida! Sa pra-vom je toljaga jedan od Zolinih simbola moderne kulture. Mudrac Schopenhauer preporuča batine, a Nietzsche ne ide k ženi bez biča. Ako batina u zapadnoj Europi nije više velevlast kao novac, štampa, korupcija topovi, nema sumnje, da je još uvijek sila drugoga reda, dok u većini, neeuropskog čovječanstva — većini humaniteta — vlada apsolutnom silom kineskog bambasa, engleske ćule ili kozačkog biča.
U našoj blaženoj domovini — barem na papiru — ne caruje više batina. Hrvatska stegna su emancipo-vana, ali naš dušmanin je izumio drugu vrstu udaraca — nevidljivih i strašnijih „Biju nas po ćesi“ — da se izrazim narodski. Sudeći po lakajstvu mnogih čuvenih naših zemljaka, tudjinskih pridvorica, štap još atavistički vlada u hrvatskoj krvi, pa bila ona akademijska ili plemićska. Trag od batine u našoj prošlosti i književnosti nije mi poznat, jer nemamo memoara i obra-gjene društvene, kulturne povijesti. Tješi me, da hrvatski književnik ne bijaše batinan kao europski njegovi kolege. U novije vrijeme čula se jeka od batina i od ćušaka, ali obično ih primahu ili davahu naši literati drugog reda. I autoru ovih redaka dogodila se slična neprilika. Jedan biogradski atletski glumac udario ga u kafani odostrag kišobranom po glavi, zbog nepoćudne kritike. To je moj „Ritterschlag“ za službu sv. Duhu i žalim, da mi ga tako neviteški poklonio viteški pelivan, g. Ljuba Stanojević. Jedan od živih i poznatih srpskih novinara je probo svog polemičnog protivnika. Meni se ta neugodnost, kako vidite, u Biogradu nije desila.
Trag od batina je najvidljiviji u književnosti francuskoj, najdruštvenijoj i najbogatijoj memoarima. Pjesnički pustolov Gringoire, a naročito slavni Villon, mora da često osjetiše silu srednjevjekovne žuljevite dreno-vače, ali tek kroz praskozorje 17. vijeka vidimo kr-vanice na ledjima nesrećnih pisaca. Sve do Revolucije bijaše književnik, u glavnome, parasit i sluga. Živući od velikaške milosti i od „posvete“. Veliki Corneille se znoji oko škuda novčara Montaurona. La Fontaine plaća stan i hranu stihovima, pretvarajući balade u priznanice, ,,rondeaux'*-e u namire. Šaljivčina Scarron posvećuje dio svojih djela „vrlo čestitoj i vrlo zabavnoj kujici Guillemette-i, hrtici moje sestre“ (gdje Maintenou, ljubavnice Louisa XIV., žene pjesnikove...) I Rousseau bijaše lakaj.
Aleks. Hardy, preteča Corneillev, pisaše za glumačko društvo i glumci bi ga jamačno bili, po običaju, izdevetali, da ga ne spasi Scarron, pisac Komičnog Romana. Sorel, gdjica Sudéry, Neufgermain, Rangouze, trguju posvetama i epistolama, a Juretiere ih parodira (u Gragjanskom Romanu) pismom, posvećenim — dželatu. Ménage je tako štedljiv, da vodi i svoje sluge na ručkove kardinalu Retzu usprkos ključarevoj zlovolji. Théophile i Mairet fabrikuju vojvodi Montmo-rency-u za plaću sud o savremenim dogadjajima i dosjetke. Ta kukavna zavisnost je tako pokvarila ondašnje književnike, da se sami nazivaju „libertinci“ i „crvene njuške“ („rouges-trognes“). Tri četvrtine su razvratnici, čankolizi, kockari, izjelice i ispičuture. Satirički Kabinet je njihov sramotni almanak. Ondašnje plemstvo se zbog književnika stidi književnosti. Plemić Montbazon „nije ništa tako mrzio kao čovjeka učena“ veli Bauton (u Onosandre ou le Grossier). Markgrof de Villenes moli u predgovoru svog prevoda sa latinskog, da mu se oprosti „te se čovjek njegova roda i dostojanstva mogao dati na tako nizak posao“. Francuska uljudnost ne bijaše onda onaka, kako se čini površnijim posmatračima. Ljudevit XIII. samo zato drži plebejske sluge, da ih može do mile volje devetati. Njegov brat, Gaston Orleanac, baca u fontainebleau-ski prokop plemića, jer ga nije dosta „respektovao“.
I sunce francuske ugladjenosti, Ljudevit XIV, podiže jedared štap na slugu. Drugom zgodom baci štap kroz prozor, da ne bi morao udariti sjajnog plemića Lau-zuna. A da ne bješe gdje Maintenon, udario bi bio mašicama (žarilom) ministra Lovoisa. Što mogahu biti bijednici pisci u ovako vrijeme? „Gent bâtonna-ble“, raja za batinu. Tako priča Saint-Amant, da odlazi, makar od smrtnog znoja, sa zabava, gdje zabavlja „svoga“ vojvodu. Poznati Voiture bijaše često loptan (berné“) u Zamku Rambouilletu, najuglednijoj kući Francuske, iz koje izadje moderna ugladjenost i poli-tesa. Evo, kaka bijaše ta literarna zabava. Jaki sluge unesu u salon guber, pa bacaju na njemu pisca u visinu do stropa, dok ne klone. Voiture ovako opisuje tu aristokratsku zabavu u pismu gospodjici de Bourbon (1630): „Gospodjice, sa mnom su se „loptali“ u petak, poslije ručka, jer vas ne natjerah na smijeh, na zapovijed gospodje de Rambouillet, i na molbu njene gdjice kćeri i gdjice Paulette.... Uzaman sam vikao i branio se. Pokrivač bude unesen i zato bjehu odabrana četiri najjača čovjeka. Mogu vam tek to reći, gospodjice, da nikada niko nije bio tako visoko kao ja i da nisam mislio, da bi me ikada mogla sreća tako povisiti. Kod svakog zamaha izgubiše me sa vida i poslaše me više od orlova. Vidjeh, kako poda mnom iščezavaju planine; vidjeh pod nogama putovati vjetrove i oblake; nadjoh krajeve nikad nevidjene i mora.... Ali uvjeravam vas, gospodjice, da se sve to gleda tek s užasom, kada smo u vazduhu i znamo, da ćemo bubnuti dalje....“ I Voiture opisuje, kako su ga u visini isprobadale imaginarne rode dugačkim kljunovima, kako je tresnuo na pod mjesto u ponjavu. „Od-niješe me dakle u moj stan u istom pokrivaču, tako jadnog, da se ne može biti jadniji. I tako, pravo da kažem, ta lakrdija je malo okrutna za čovjeka tako slabunjava kao što sam ja.“ (Sančo Pansa je pretrpio iste muke). Ako se sjetimo, da je Voiture bio jedan od prvih gradjana, primljenih u najvišoj aristokraciji, da su ga uvelike cijenili, biće nam još jasnije prilike njegovih književničkih drugova. Dobiti batine zvalo se onda „dobiti pjesničku svjedočbu“, a Courval-Sonnet jauče:
Qui donc vondroit escrire en temps si perilleux, Sans s’exposer en butte aux esprits orgueilleux Qui feront de nos vers une capitolade, Ou bien leur donneront la gesne on l’estrapade...
Plemić Boissat, historik i latinski pjesnik, dobija batine od služinčadi grofa Saulta, jer na čuvidskom plesu ne govoraše dosta pristojno sa groficom. Plemić i akademik Bautru, dvorski veseljak Ane Austrijske, proguta više leskove masti nego što je potrošio mastila za satire. Najviše su književnička ledja patila na pariskom Novom Mostu, središtu ondašnjih satirika i piskarala. Jednog jutra nadjoše na tom nesrećnom mjestu isprebijanog polumrtvog Saint-Amanta. Istukli ga Condéovi momci. Knez Guéménée reče za Bautru-a: „Gledajte, on nosi štap kao sv. Lovro svoj ražanj: to je znak njegovog mučeništva“. Kada ga je dao išči-bukati marquis Borbonne, Bautru, pošto ozdravi, reče društvu, koje zastidjeno ćutaše: „Ej, što, zar mislite, da sam postao divljak, prošavši kroz šumu?“ Jednako bi bio prošao Boisrobert, da ne bijaše zabavljač noćnog Richelieua. Vojvoda Guise se tako osveti satiričnom nekom liječniku, da je stajao pred njegovim vratima, dok su ga mlatili njegovi sluge. Desbarreauxa bije jedan lakaj za svoj račun. U Mlecima ga lupaju, jer diže gondolski pokrivač. Villequier razbija mu na glavi bocu i udara ga nogama u rebra. Touraineski seljaci ga mlate, jer misle da im je bezbožnik donio tuču. Starog Balzaca malo te ne izbiše Englezi, jer ne govori lijepo o njihovoj kraljici u knjizi O vladaru. Plemić Saint-Germain izlupa do krvi onog čuvenog čudaka Vauquelina des Yveteaux, koji čuvaše u Arka-diji, u svojoj bašti (ulica des Maraiu) ovce sa pastiricom, svojom ženom, u idilskom, arkadijskom čobanskom ruhu. Jedan od najbatinanijih „lijepih duhova“ bijaše slavni Montmaur, grčki profesor, pjesnik, parasit i pedant. Koliko ručaka je platio vrućim batinama! „Mali moj prijatelju“ — govoraše de Chatillon Ben-seradeu, dvorskom pjesniku što je opjevuckao i njegovu ženu — „ako vam se još jednom dogodi, da govorite o gospodji de Chatillon, ja ću vas dati išči-bukati.“ Čini se, da je nježni, ugodni, bezazleni La Fontaine dao izlupati svog kritičara Furetierea.
No ni veliki pisci ne prolaze bolje. Regnard, Scar-ron, Bussy-Rabutin tvrde, da su ledja kritičara Boi-leau-a tvrdja od štapa, premda ga protežira veliki Condé. Za čuveni stih : „Ja zovem mačku mačkom, a Roleta huljom“ — prijetio mu batinama neki uvrijegjeni krčmar Rolet. U isto vrijeme biju plaćenici pokvarenog grofa Rochestera i vojvotkinje Portsmouth prvog engleskog klasika i okrunjenog pjesnika Drydena, zbog Essaya o satiri. Pokvareni majmun duhoviti Buckingham nije ga samo karikirao u onoj glumišnoj parodiji, nego ga je, kažu, dao i izbiti. Kako vidite, žrtve batina su obično satirici, bili oni kukavice kao klevetnik Tersit, žrtva Odisejevog kajiša ili geniji kao Arhiloh, žrtva bodeža. Veliki Swift bijaše tako ponosit, da ne primaše batina, premda je znao ujesti za srce najmoćnije ljude u Engleskoj. Čini se, da mu bijaše štitom svećenička haljina. U razgovoru nije štedio lorda ni vojvodu.
Piše vojvotkinji Queensbury: „Vrlo sam zadovoljan, da razumijete vašu dužnost, jer u Engleskoj to je poznato i tamo od dvadeset godina primljeno pravilo, da su sve gospodje, koje me htjedoše upoznati, redovito činile prve korake i što veće bijaše njihovo dostojanstvo, to ljubezniji bijahu njihovi koraci.“
Journal des Dangeau priča, da je iza prvog prikazivanja Mizantropa cio svijet upoznao u Alcestu plemića Montausiera, koji se zakune, ne vidjevši komedije, da će autor poginuti od njegovog štapa. Ali pošto je komediju vidio, ode i zagrli pisca. Plemić, kojega je Moliere tako majstorski prikazao (u Critique de l’École des femmes), sastane ga, tovari ga laskanjem, a kada se pisac poklonio, da mu zahvali, marquis ga spopadne za glavu, stane ju trti na metalnim gumbima, govoreći: „Tarte a la creme, Moliere! Tarte a la creme!“ — da se jadni pjesnik spasao i tog ple-mićskog zagrljaja krvave glave.
Glumac Bellemore napusti glumište, jer ga udari štapom pjesnik Desmarets. Grof Livry veli piscu i glumcu Dancourtu: „Upozorujem te, da ću ti darivati sto batina, ako se budeš odsele pa do. kraja večere pokazao duhovitiji od mene.“ Dancourt dodje, pjevajući u svojoj Seoskoj operi (1691.) do stiha
Choux et poireaux seront sablés.
Markgrof Sablé dodje pijan na pozornicu, čuje posljednju riječ i opatrne glumca usred pozornice. Koje čudo, da ima u zborniku Missodrie satiričan pjesnik, toliko bijen i prebijan, da izbjegava u kući i na ulici sve što bi ga moglo potsjetiti na prut i na šumu! Bijen je i izvrsni svirač na violi Maugars i izvrsni pjevač Lambert, a slavni komponist Lally osjeti zbog svog cinizma bez sumnje na ledjima batinu, dirigentski štap vijeka.
Ali pisci ne primaju nego i dijele batine. Mathurin Régnier (16. vijek) se na šake pobio sa poetom Ber-thelotom
....de qui la carcasse Pese moins qu ’un pied de poulet *
— i opjevao je taj hotnerski boj, koji bi se krvavo bio svršio, „da crkvenjak Saint-Germaina ne naidje iz Tuillerija i ne dokrajči njihove bojeve“. Taj Berthelot dobija batine od caënskog plemića, najmljenika čuvenog pjesnika Malherbea. Stari Balzac sastaje na angoule-meskoj ulici odvjetnika protivničkog parničara i izlupa ga. Oko protivničkih pisaca odmah se skupljaju u to drenovačko doba tabori, potsjecajući na vrijeme, kada pristalice rugaoca Lucilija nošahu pod togom bičeve za neprijatelje njihovog pjesnika. Lakaj mlati Javersaca u postelji i viče: „To je da vas naučim pisati proti gospodinu Balzacu“. Haute-Fontaine uzaman kandiduje za filosofijsku stolicu i raskrvavi šakom lice takmacu Du Moulinu. Dok se Sudéry, Cyrano de Bergerac i romanopisac Vital d’Audiguier hvale, da pišu mačem, ostali pisci bi se mogli podičiti, da su pisali batinom ili da su bili rukopis tudjih palica. Saint-Amant obećava u stihovima bubotke svom štamparu za štamparske pogrješke. 1651. je dao markgrof de Vardes otsjeći nos pamfletistu Matiji Dubosu, a šaljivčina Loret pjevaše
Conperent a coups de cisean Son tres — infortuné nazean....
(„Škarama otsjekoše vajnu njegovu nosurinu“). Sarasin bijaše pitomac i sluga kneza Contia i taj ga tako ne-srećno ošamari, da je zlosrećnik dobio vrućicu i pijeh-nuo. Sin Racineov veli (u Uspomenama), da je slavni putnik Bernier umro, jer se s njim „šalio“ kod svog stola predsjednik Harlai. Vojvotkinja Bourbon ne ustručava se šamarati Santeuila i polijevati ga čašama vode, jer je nije slavio u stihovima. Jedne večeri, pri zakusci kod vojvode Bourbona sipahu kradom veseli gosti veselom pjesniku u času burmuta. To je moralo odista biti vrlo smiješno, jer Santeuil od toga izdahne. Takovo bijaše društvo što ga dižu do neba neki kulturni historici i pjesnici. Loret priča (u Muse historique), da se kraljev brat na dvorskom plesu zapleo o haljinu svoje plesačice, princeze Lujze i pao. Opazivši gospo-djicu de Beauvais, kako se smije, „udari joj po nježnom obrazu zvučnu ćušku.“
Sur sa tendre joue appliqua Un souflet qui tres — fort claqua.
Prvi francuski pisac što bije plemića je Dulot. Kao vola u kupusu je izdevetao marquisa de Fosseuse, ali još više batina je primio. „Kako, gospodine, mogu vaši sluge biti tako bezočni, da me biju u mojoj prisutnosti?“ — potuži se opatu de Retzu. Sve se to dogadjalo u doba, kada je Concini i Jacques de Lafin ubijen javno, usred mosta. Saint-Germain Beaupré-ov lakaj ubija Villepréau-a sred ulice Saint-Antoine. Vitez Guise proburazi u ulici Saint-Honoré starog baruna Luza, kao njegov stariji brat što ubi Saint-Paula. Mjesto kazne cio svijet mu čestita.
1737. je javna tajna, da je engleski kralj Gjuro II. nogom „izgurao“ iz svoje sobe ministra Walpolea, a Fielding napiše u list the Comon-sense „Raspravu o nogom u — — —“. 		„.... Što je Henrik VIII. drugo
radio, ako nije davao nogom u — — engleskom saboru?“ Cijeli članak je napisan u tom tonu. No u Francuskoj je toljaga u to doba već izgubila od svoje važnosti. 1775. je markgrof Louvois odsudjen na godinu i jedan dan tamnice, jer podiže štap na častnika.
No bubotak pada još uvijek, kao grad, po uvjeravanju Bachaumontovih uspomena i Tajnog dopisivanja. Zbog epigramskih stihova lome rebra Ivanu Krst. Rousseau-u. Jedne večeri, oko godine 1730., sastane pjesnik Roy Moucrifa, autora Povjesti mačaka, kojega je ujeo. krvavim dosjetkama i dobije to ljuče batine, što se manje mogao braniti. Prije nekoliko dana ga na pasje ime izdevetao neki kočijaš. Kasnije malo te ga štapom ne premlati crnac grofa Clermonta, jer se plemiću narugao kod izbora za akademiju. Od svih pisaca 18. vijeka je možda najviše stradao od udaraca perom i drvetom kritičar la Harpe. Za njegovo lice govorahu, da „mami ćušku“. Jedared je, ne poznavajući autora, grdio dramu Bureau d’esprit i na to ga pisac, vitez Rutlidge, daruje darom što se latinski zove alapa. Kritizovani dramatičar Blin de Sainmore ga sastaje na ulici nalickanog, napirlitanog (išao je u posjete), baci ga šakom u blato i bilo bi svašta, da „brzonogi kritičar“ nije zagrebao. I la Harpeov poštovalac Saint-Ange, prevodilac Ovi-dija, ima čast biti od najbijenijih pisaca 18. vijeka. Lupaju ga zbog njegovog idola u kafani Procope. Poinsineta, dalje, biju maskirane gospodje na oper-skom balu, jer je napisao rdjavu operu. Ljubavnica kneza Soubise-a, glumica la Prairie nije tek jedared slomila svoj elegantni bič na ledjima i licu kritičara protivnika. 1741. parodira jedan mladić kuplete iz Favartove opere, narugavši se glumicama. Gospodjica Brillant ga sutradan nadje, kako se pauni u amfiteatru, pohvali mu duhovitost i zamoli ga, da joj napiše nekoliko sličnih stihova u njenoj loži. Mladić ode za njom, a kada stiže, udri sve glumice šibama i bile bi ga ubile, da na zapomaganje ne naidje policijski častnik.
U Njemačkoj bijaše još gore. Callé priča, da se Grotz, novinar u Erlangenu (kneževina Bayreuth) našalio u svom listu na račun pruskog kralja Fridrika Vilima I. (Taj grenadirski vladar je štapom lupao svoju kćer kao svoje oficire). PodČastnik koji je onda u Erlangenu novačio, dobije nalog da novinaru daruje sto batina i da uzme namirnicu. Narednik je tačno izvršio zapovijed.
Pariski glumac Clairval priča drugu Caillandu: „Gospodin de Stainville mi prijeti stotinom batina, ako budem išao k njegovoj ženi. Gospodja mi obećava dvjesta ako ne dodjem. Što da radim?“ — „Pokori se ženi. Ćariš sto na sto.“ Ali već Linguet, odvjetnik, pjesnik, historičar, pamfletist, industrijalac i novinar se ne plaši plemićskog štapa. Maršal de Broglie mu u sudnici prijeti, a on odgovara: „Gospodaru, Francuz je već odavna od vas naučio ne bojati se svog neprijatelja.“ No ovaki ljudi su još iznimke. Momci grofa Clermont-Tonnerea čekaju pisca Lattaignanta i izbiju mjesto duhovitog opata sličnog mu reimskog kanonika Janzenistu Robéa izjuri kajiš i drenovača iz pobožnog vendômeskog zavičaja. Majstor Andra vlasuljar, autor tragedije Trus u Lisabonu, koju posveti „dragom kolegi“, „slavnom i glasovitom pjesniku Vol-taireu“, veli u predgovoru da, da je u mladosti progutao zbog dosjetaka i stihova dosta batina. Diderot je u Rameauovom nećaku opisao svu mizeriju ondašnjih bojeva, one literatske kukavice, podlace i bezdušnike, košto bijahu Chevrier, Morande, Drigand, Dulaurens, Groubentall i t. d.
Slavni kavalir, vitez de Boufflers kazni svoju nevjernu markizu epigramom. Dama ga zamoli, da se izmire kod njenog stola. Vitez ode, ali u džepu mu oprezni pištolj. Tek što unidje, spopadnu ga četiri klipana i nabroje mu na crvena stegna pedeset ljutijeh leskovača. Bouffiers ustane, uredi se, izvuče kuburu i zapovjedi slugama, da najsavjestnije vrate markizi krvavi dug. Iza toga je došao naizmjence red na njih. (Chronique scandaleuse, sveska III.) Vitez Roncherolles upozna sebe u vodvilju Omladina stoljeća (1785.) i zaprijeti pred častnicima štapom autoru Champcenetzu. Ali taj je volio dijeliti no primati i pobije se sa vitezom na mejdanu. I drugi mladi jedan pisac slabačak tijelom, gragjanskog porijekla, izaziva na mejdan plemića, svog mučitelja, odleži zbog toga robiju, traži osvetu, ali se plemenitaš junački sakrio. I Arouet Voltaire, uvrijegjen i ponižen, ode u Englesku. Ručao je naime kod vojvode Sullya sa vitezom Rohanom, koji ga, po primjeru djedova, prostački uvrijedi, a Voltaire ga, po običaju, opali ljutim sarkazmom. „Ko je — viknu vitez — taj golobradac, što tako glasno besjedi?“ — „Čovjek, — reče ponosito Voltaire koji diči svoje ime, dok toliki vuku njihovo u blato.“ Kada je iza toga mladi pisac i opet blagovao kod vojvode, izmame ga pod izgovorom na vrata, a preobučeni Rohanovi lakaji udri po njemu, dok im gazda, stojeći krišom na strani, ne da znak. Vojvoda Sully bijaše onda prvi ministar, njegov gost je nevin stradao i on je ćutao poput pariskih sudova! Voltaire oboli od ijeda i sramote, uči engleski i mačevanje, i pošalje konobara kafane „Procope“ Rohanu kao djevera. Nitkov primi mejdan, ali iste noći dade plebejskog protivnika zatvoriti u Bastilju. Pjesnik, ne mogavši, iza polugodišnjeg robovanja, zagušiti toga krasnog viteza, ode u slobodnu Englesku i stane graditi temelj onoj gijotini, koja će naskoro pokazati, da je plemićka, da je kraljevska krv iste boje kao i ona, od koje su onog kobnog časa prokapale gaće plebcjca Voltairea. Vojvoda Chaulnes se još gadnije ponio sa Beaumarchaisom. Sumnjao se, da gdjica Ménard, iz Talijanske Komedije, njegova „štićenica“, ljubi toga siromašnog poletarca, urarskog sina i zakune se, da će mu se napiti krvi i izvaditi srce. Loménie * krasno opisuje, kako je taj gorostas započeo u kolima kavgu, ćuška-jući Beaumarchaisovog druga. U nejednakom hrvanju je bijednom Figaru izgrebao i izranio lice, zderao mu kožu sa čela. Potankosti tog groznog pričanja ne mogu ispričati, tako su gnjusne. Naredne nedjelje je oholi plemić imao petlju, da u Francuskoj Komediji zamoli mir i da se glasno opravdava. No to mu ne pomože. Zatvorilo ga u vincenneski zamak. Približavalo se vrijeme, kada će Figarova britva, pretvorena u gijo-tinsko željezo, sjeći mjesto aristokratskih dlaka velikaške šije.
8. juna 1871. baca grof Arco iz odaje nogama nježnog i dobrog kantorskog sina Mozarta, kojega je salcburški nadbiskup držao kao lakaja. Mladi Amadej piše ocu, da će, ako Bog da, plemenitom grofu vratiti šilo za ognjilo.
Vremena se već promijeniše. Pariski glumac Du-gazon bije u glumištu markgrofa Langeaca, ljubavnika svoje žene, a glumac Carlin osramoti pred gledaocima kneza Monaco. Duhoviti Piron dodje u posjete velikašu i taj ga sastane na vratima, prateći gosta plemića. Ovaj uljudno stane, da pusti pisca. „Idite, idite“ — reče domaćin — „ovo je tek pjesnik“. „Pošto su moje sposobnosti poznate, uzimam moje mjesto“ — odgovori Piron i podje naprijed sa šeširom na glavi. Upravitelj kazališta plemić de la Ferté viče: „Gdje je Sedaine?„ — Sedaine, zidar i dramski pisac, odgovori: „La Ferté, gospodin Sedaine je ovdje ! “ — i izgrdi koljenovića na pasja kola. Taj se potuži kraljici i ona mu odgovori: „Kada kralj i ja besjedimo sa piscem, vazda mu kažemo gospodin. Razlog vašeg pravdanja nije zanimljiv.“
Osjećam, da već dosadih tim literarnim i umjetničkim batinama, premda nisam iscrpao taj škakljivi siže. Gdje su stare, klasične batine ! Dosta je poznatih, još je više nepoznatih. Demostena, zabavljenog pri prikazivanju za vrijeme Bakhosovih svečanosti, udari šakom u glumištu bogati Midias, a narod ga iza sjajnog govora Demostenovog odsudi. Koje čudo, da talente progoni ljudski štap, kada je već zavist boga Apolona ogulila kožu sa živa Marsije, satirskog svirača! Orfeja, božanskog pjevača, razdiru ljubomorne tračke muškare, a prvog „Übermenscha“, Prometeja, kljuje jastreb preljubnika i zavidljivog silnika Dzeusa. Rimljanin, gizdavi sin jakih Kvirita, ne prima batinâ ni onda kada je pisac. Kada su Neron, Kaligula i Do-micijan udarali nogama rimske gradjane, nisu nalazili pred sobom ledja jednog Tacita ili Seneke. Batina je najuobičnija i najlakša kazna prvih kršćanskih mučenika, a u srednjem vijeku služi, da se na njenoj vatri prži slobodna misao Husa i domoljublje Djevice Orleanske. Renesansa je odviše snažna, a da joj samo štap bude osvetničkim oružjem. Benvenuto Cellini obično kazni svoje protivnike bodežom i mačem. Čuveni Aretinac prima pet udaraca nožem od svog takmaca kod neke sluškinje. Tintoret mu veže žučljivu jezičinu kuburom, a batina se naužio dosta često, naročito na račun engleskog poklisara u Mlecima. Ljubomorna kraljica Elizabeta ćuška grofa Essexa, a ako Shakespeare ne dobi batina, kada ga ono momkom uhvatiše na tudjem lovištu, nema sumnje, da je i on u onom burnom, drenovačkom i krvavom vremenu osjetio kvrgastu ćulu ili kvrgastu šaku Johna Bulla, slavnog ubojice.
Naša narodna pjesma vrvi batinama. Nije li perni buzdovan teška toljaga sa gvozdenim perjem, te pište kosti i prska od njih turska obrijana lubanja? Kraljević Marko ne bi bio tako popularan, da bije tek sabljom i bojnim kopljem. On zna potegnuti i šamarom, naročito žene i madžarske gospodje, posipljujući im biser-zube i upotrebljujući pri tom izraze, kojih ne mogu ovdje opetovati. 0 tome ćuti povijest, koliko batina se naužio naš jadni narod. Ne zna se tačno, što je propatio od turskog haračlije, od mletačkog providura i od španova hrvatskih gvozdenih velmoža, ali u našoj bivšoj Krajini dajbudi ima još i danas staraca sa brazdama od austrijskih ,,Spiessrutten“-a. Ne znamo koliko hektolitara naše djedovske krvi prosu sramotni ,profoz“-ki štap, ali za našu narodnu slobodu ne pade jamačno iza smrti Matije Gupca toliko hrvatske krvi.
Francuska Revolucija je najviše naškodila ugledu batine, koja bi do 1789. mogla služiti simbolom ljudske povijesti. I u X1X. vijeku bijaše krvavih književničkih glava (i drugih organa), ali unatoč tome je pisac u Europi ravan svim plemstvima. Tek u Rusiji je taj pastorak civilizacije žrtva batina sve do smrti Nikole I. Kaže se, da je Aleksander I. dao bičevati Puškina. U drugim zemljama brutalnost sa piscima nije više znak njihove društvene podredjenosti. Pamfletist Courier izdahnu od nepoznatog taneta, Na Byronova putnička kola napada razjarena engleska fukara, pošto je na putu da za uvijek ostavi domovinu licemjerja. Kritičara Geoffroy-a ćuška glumac Talma, a glumica Contat ga udara lepezom. Lola Montez, plesačica bičuje nepovoljne novinare. Zolu htjedoše nacionaliste baciti u Senu.
No to su već iznimke. Pamfletiste i novinari, kao Rochefort i Tailhade, brane se od svojih napadača perom i mačem. Puškin, Lermontov i Lassale ginu na mejdanu, ne od lakajske batine.
Naš neprežaljeni Šenoa je divno opisao, kako šuplji švabski i madžarski plemići stenju pod kijačom tvrdog hrvatskog gradjanina, ali nikada nije osjetio udarca tudje palice. A. Starčević, Kvaternik, Pavlinović, Ko-vačić, Botić, Preradović i Mažuranić ne bijahu ljudi, što primaju tjelesne uvrjede.
Hrvatski pisci, hvala Bogu, nisu vikli batinama i to nije šala u zemlji, gdje se grofovima zna desiti, da dobiju (pa još na javnom mjestu!) ono — — što je
Walpole dobio od Gjura II. —