NAŠI LJUDI I KRAJEVI - PORTRAITI I PEJZAŽI
Antun Gustav Matoš
Naklada Josip Sokol, Zagreb, 1910.


ČITAOCU

Baveći se, da nekako proživim, novinarstvom u našoj sveopćoj nemoći za život od čiste književnosti, bijah i kao novinar prije svega literat, pa u ovoj svesci spasavam od novinarske efemernosti članke koji doduše ne moraju imati više literarne vrijednosti, a da im ipak ostane trajnija vrijednost od jednodnevnosti. I novinarstvo je najzad umjetnost impresionizma, dok čista literatura zna vrlo često i najbogatije duhove u čežnji za višim, za „pravim“ životom odvratiti od života oko nas, od stvarnosti isto tako pjesničke i zanimljive kao ma koji momenat idealizovane prošlosti. Žurnalizam nas uči savremenosti, modernosti, pa kako je tek onaj pravi novinar, koji zna u tragikomičnom zapletu dnevnih tričarija naći velik, historijski čin, u beskrajnoj gomili nametljivih savremenika pravog, znamenitog čovjeka, pravi žurnalizam je najbolja škola praktične i teorijske kritike, te vidimo, da viša publicistika danas odista nastavlja posao najšire kritike, dakle oslobodjavanja i emancipacije: oslobodilačko djelo Montaignea i Erazma, Miltona, Swifta i Enciklopedista.
Dok visoka, čista literatura ne mora biti odjek slobodnog duha, te vidimo, da su baš klasične periode Horaca, Racinea i Goethea izrazi genija u jarmu autoriteta i apsolutizma, pravi žurnalizam je čist oblik oslobodjena duha, slobodnog društva i slobodne riječi. Ulazimo li mi Hrvati u eru novinarstva, znači, da se duhovno emancipujemo i da nastavljamo djelo prosvijetljenja, opće kritike i umnog preporoda, koji je u stvari narodni preporod prema onoj „Prosvjetom k Slobodi“. Ako i ne može novinarstvo kao vještina naglog, skoro fotografskog svakodnevnog impresionizma paziti na strog stil i formu, idealni artiste kao Poë i Leconte de Lisle bijahu novinari, da ne spominjem tolikih silnih pjesnika, što su pjevali žurnalističke, političke pjesme kao naš Preradović. Šenoa, Harambašić, Kovačić i Kranjčević, rekavši u pjesmi ono, što ne mogahu kazati u članku. Artizam suvremene literarne generacije baš i jeste u tome, što želi pravu umjetnost osloboditi od novinarstva tako, da pored umjetničke, prave literature stvori pravi, zadatku najšire kulturne kritike dorasli žurnalizam, kao najbolje sredstvo našeg duhovnog i narodnog oslobodjenja.
Imajući doduše dobrih novinara tamo od A. Starčevića, Kovačića, Miškatovića, Politea pa do nekih savremenika (da ne spominjem Srba od Svetozara Miletića, P. Todorovića pa do modernih novinara beogradskih), savremena naša štampa na žalost ne raste u svom niveau-u razmjerno sa sve većom svojom važnošću, pretvarajući se kao u velikim kapitalističnim središtima od idealnog sredstva za najširu narodnu prosvjetu u ordinarna trgovačka, industrijska poduzeća. Evo, mi već u Zagrebu kao i u Beogradu imamo nekoliko jeftinih senzacijskih novinskih pečuraka, okužujući nepismenim svojim blezgarijama naš i onako umočvareni uzduh, pa se zbog niske konkurencije upravo natječu u trovanju bezazlenih mozgova i srdaca. I na naše bijedno kulturno hrvalište pojavio se tip, odviše nepošten za konobara i odviše lijen za ručni kakav rad, Rameauov Nećak i Giboyerov Sin bez ortografije, bez duha i bez savjesti, kulturni parija i polunaobraženi pustolov, Reptil i Revolveržurnalist, anoniman Herostrat i bakcilski opadač i klevetnik, zbog kojega će častan naziv Novinar postati sramota, ne savlada li pravi žurnalizam, žurnalizam ideje i lojalne diskuzije, žurnalizam ignorancije, ordinarne spekulacije i klevetničkog, bezimenog toljagaštva.
Uzme li čitalac u obzir mučne prilike, u kojima su većinom ovi članci pisani, bit će tolerantnih prama piscu. Lutajući kao bjegunac od 21. godine do nedavnog Kraljevog pomilovanja daleko od otačbine, pateći se u materijalnim nevoljama i životareći kao savjestan literat u dobi, kada se još uči, mnogo uči, nisam se mogao razviti kao u povoljnijim prilikama. No u tim listićima novinarskim ima volje, nesavladIjive žudnje za što širim pogledima, za najfinijom kulturom i dok su drugi o hrvatskoj i srpskoj kulturnoj uzajamnosti tek deklamovali, ja sam kao novinar o srpskim kulturnim pojavama našu javnost medju prvima upućivao, ponoseći se, da sam za ono 15 godina mog lutanja izvan Hrvatske bio dokaz, da ona nesrećna, iskorjenjena, iz domovine jurena, anonimna i emigrantska Hrvatska tek u tudjini slobodnim našim duhom diše, ne napuštajući niti usred velikih zaprjeka borbu za ulazak u neopisivo kazalište, gdje igra božansku komediju najnovijih misli deset tisuća izabranika europske intelektualne elite.
Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični nacionalizam. Iza iskrene, mučne i nezahvalne borbe doživIjavam, kako glavni predstavnici našeg pravaštva u načelu skroz liberalnog i tolerantnog, zaplivaše u reakciju mutnih jezuitskih voda. Liberalni nacionalizam pretvara se u reakcionarstvo konfesionalne rimske politike. Kod te tragične činjenici pada mi iz ruke pero — pero posljednjeg pravaškog liberala, ma da nikada neće iznevjeriti slobodne hrvatske misli i misli slobodne Hrvatske.
Zagreb, 13. lipnja 1910.
A. G. M.


OKO LOBORA
Početkom ožujka 1907.

Oblaci, težki, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhoniema, mrtva Ivančica. Sjećam se na dofinejske i savojske, na francuzke slične gore, kao i ove pune velikih uspomena, velikih pouka, Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin, pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih bezkonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto koraca, vidiš, kako ga zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti. Tvoje tielo, duša, srce, tvoje biće pasti će kao zrelo sjeme na starinu ove naše grude i težko onome, tko ostavlja jalov grob! Težko onome, tko majci ne vrati više, no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati, da je to mjesto prokleto i da tu leži ludji čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!
Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci, a dobra cesta me vodi dolinom medju brdima prama Loboru, grofovskom dvoru. Osim francuzkoga sjeća me opisani ovaj kraj na bliže i blizkije pejzaže: na Šumadiju, na sela Baćevac, Šiljakovac i Borak, gdje takodjer lutah, prisluškujući tamnim riečima zemlje izpod tamnih oblačina, izpresiecanih zvucima uplašenih ptica selica. Tamo Kosmaj, opjevan u pastirskoj idili Jovana llijća, ovdje krajevi Bogovićeve pjesme i idile Fr. Markovića. I tu narod u ruhu težkih zemljanih tonova, kao u Šumadiji. I ovaj i onaj puk je buntovan, voli veselje, piće i nije izkorjenjiv, a glavno mu je obilježje osjećanje pravde i pravice, prelazeći u bolest nasljednog parničenja, inata i jala. Ove gore dadoše Gubca i Gaja, one — Karagjorgja i Miloša. U selu Borku je držana prva srbska ustavna skupština, a ove gore bijahu glavni bedem hrvatskih pravica. I pjesma je, naročito starodrevna, slična, skoro ista i kada zaleleče onaj dugački, neopisivi pripjev Oj! kao vječni pratilac našeg narodnog života i čuvar naše zemlje, ovo i nije više pjesma, nego prastara, u naše tupo doba zalutala jeka — sa kojih li stepa i kojih mitskih Karpata! — ovo nije rieč, nego čežnja, ovo nije glas i slovo ljudsko, nego vapaj, uzdah, klik i hropac ove mrke, crne zemlje, ove težke naše zemlje. Što je u tome dalekom, škurom i mutnom grlu? Zvuk zibke ili glas groba, glas kruha ili zvuk glada, znak života ili vapaj smrti? Kletva ili blagoslov, molitva ili buna? Nema, o nema rieči za opis toga tona, kad u predvečerje, pojutarje ili u jednoličnosti podneva doluta izpod krovova ili drveća na vjetru prema zavjetrinama, pa luta i plovi, plovi i luta znojno i krvavo nad monotonijom zemlje, u monotoniji zraka, pod monotonijom neba u monotoniji vremena, kao monotoni refrain monotone bezkrajnosti i vječnosti. I dok se opetuje tragični, kao u helenskim tragedijama horski i pučki, kobni i sudbonosni Oj! — u dubokoj istovjetnosti dalekog dvopjeva, umorni putnik i nesrećni hrvatski tucak zastajkuje, roni u sebe, dušom mu koledaju drevne božice, Svjantevid pali bajne kriesove na svetim žrtvenicima, kraj ceste sjede knezovi i vojvode u prnjama zlatnim i skrletnim, pored grabe sjede kraljevski sliepci sa mjesečinastim čelom i bogovskim bradama, pričajući o ovome što je nekad bilo i bitisalo. A preko krovova, brda i kroz mutan zrak lete večernje ptice, lete i nose bol, čežnju, bezrječnu pjesmu naše zemlje u suton, u sumrak, u mrak, u duboku, gluhu i tajanstvenu noć. U noći si nikla i u tami izčezavaš, zagonetna jeko davnine, tugo duše, glasniče naših grobova, težka pjesmo naše težke zemlje. Kao magla se dižeš i kao magla padaš. U tebi ima ševine nevinosti, djevojačke bezazlenosti, momačke ljubavi i prastarog nasliedjenog prokletstva. Kao sunce, pjesmo hrvatska, draga i težka pjesmo naše brazde, kao sunce ideš iz noći u noć, rodjena u tami prošlosti, da potoneš u dubini narodne budućnosti. Jer ti si zemlja, ti si narod; zemlja, javljajući se kroz grlo hrvatskog težaka.
Narode, ti si težka, monotona, izmučena i daleka pjesma, pjesma dublja od rieči, težka pjesma zemlje, naše težke zemlje, težka pjesma zemlje Hrvatske.
Ali koja razlika izmedju srbskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu — pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uviek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih vitežkih urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srbski Šenoa (u R a j k u od R a s i n e), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara osobnih znanaca Stevana Visokog ili Gjurgja Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković.) U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uviek raja. Naša je umjetnost — naročito pripoviedka — moderna i gradjanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljanci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patriarhalne veličajnosti oranja kao pokojni Milovan Glišić u Prvoj Brazdi. Nas još uviek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Europi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve — samo njemu koristne — utopije; Zagorje je od vajkada seljački pakao. Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji — da polomite vratove. Narod je u glavnome tu zdrav i uljudan, tamo Surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija i lane dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i težkim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bielu kafu i krevet, spava na „minderluku“ i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao gradjanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda absolutne demagogije, tu sloboda absolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tudjinskih izmećara. Tamo militaristički zavjernici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni — bizantinci, mi — jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrstni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog družtva; mi nemamo slobode, ali imamo socialnih liepih središta, imamo družtvo. Oni su parvenu-i, mi smo gentlemani. Oni su socialiste, mi smo socialni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi i za to naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi — idealiste: najveći onda kad mislimo, da to niesmo. Oni imaju vještije narodne političare; naši političari imaju više značaja i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Štrosmajera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrstniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srbskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Englezka. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama — naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić toliko demokrat, da mu kadkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uzporedjivanje zaključkom Taineove paralele izmedju Francuzke i Englezke: oni su slobodniji, mi — srećniji.
Na čunastom, visokom vrhuncu, u oblacima kao oblačni, divotni san — Oštrc-grad. Koliko gorostasne volje i napora trebaše za zidanje takvog grada! Kakvi visoki, kameniti Babonići se morahu radjati u onoj visini, dignuti medju orlušine pokornim kmetskim rukama! Gorska netaknuta šuma čuvaše njihovu jaku i nedirnutu primitivnost, te porastoše kao silni dubovi. Visina im davaše preziranje nizine i vulgarnosti. „Oro gniezdo vrh timora vije“. Gospodar ovakve kule moraše imati ponosa, neslućenog u naše masivno i antiindividualistično doba. Na ovim visinama bliži su nebu; tu je glas gospodnji jasniji. Samo izvanredne duše, samo junačka čeljad mogaše stremiti u vis na tim samotnim, zdravim i tvrdim visovima. Pa kakve tek žene i gorde djevojke, cvatući kao gorske vile u zatišju tih šuma i oblaka, pod suncem i medju gromovima, čiste, skromne, samotne i čestite, sanjajući kao Klimena o časti i o velikoj ljubavi, dok se na dalekim planinama javljahu kriesovi teklići, da je na pragu posljednje Hrvatske smrt — robstvo — nekrst — Turčin! Koliko nepoznatih hrvatskih Jugovićka, koliko neopjevanih gavrana, crvenih glasnika na tim niemim hrvatskim ruševinama, ne oplakavši ipak nikad posvemašnjeg pada te kraljevine.
Ti gospodski ostatci su plačljivim, slinavim dušicama povod za opetovanje švabskih sentimentalnosti i romantičnih hamletizama, ali mi, ljudi novih poslova i novih zadataka, tražeći nove sile i porast naše energije u dodiru sa snagom hrvatskog historijskog i ladanjskog kraja, mi vidimo u tim tobože tužnim razvalinama titanske opomene naših predaka, primajući od tih gigantskih kostura nauk i polet našem djelovanju, kakvoga nam plitka hrvatska sadašnjost ne može nikako dati. Romantika nama nije ništa drugo, no koristan kontakt s energijom hrvatske prošlosti i hrvatske primitivnosti. Ne pesimistički, teatralni gest a la Chateaubriand, nego optimističko djelo za sadašnjost u vezi sa hrvatskom prošlošću. I kod nas, još više no u inozemstvu, lažna modernost uništava energije i značajeve. Da se danas medju nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića i karakterom Marka Marulića, naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bielom, da su mlakonje i mediokriteti kod nas u odlučnoj većini, političkoj i književnoj, pa da se treba pokloniti glasu većine, glasu naroda, glasu božjem, ergo glasu gluposti.
Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a na desno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste, velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića. Kupio je Židov prije nekoliko godina i preprodao je Židovu. Sadašnji vlastnik parcelira i prodaje zemlju seljacima. Tako dolazi kmet do gospoštijskoga. Prezadužuje se, ali ipak kupuje, zaokružujući svoj uzani posjed. Dabome, kod tog posla ćari najmanje on i prvobitni vlastelin. Kraj tolikih novčanih zavoda kao da još nemamo pravog posrednika izmedju jedne hrvatske klase, što propada, i druge, koja — ako baš ne raste, ipak ne izčezava.
U čudnim slutnjama zakrenuh prama gradu. Na lievo od puta oranje, na desno cintorski zid kao uz groblje. Dvor me već gleda i gleda, uplašeno i mirno kao samoubilac. Dvorište — propali cviećnjak. Fasada u najjednostavnijem Luj- Katorzu sa koketnim balkonom nad ulazom na osam strogih dvorskih stupova. Na desno i lievo od kapije puste, razbijene oranžerije i zimske bašte bez bilja, razbijenih stakala i otrcanih zidova. Pred ulazom i pod balkonom, desno i lievo, po jedan kamenit stup: to su b i n j e k t a š i, sa kojih junak zajaši i sjaši, binjektaši kao pred konacima Miloša i srbskih propalih vojvoda, te pod čardacima begova i bosanskih aga. Na doksatu dugačka staklena vrata: jamačno iz visokog, otmenog, pustog salona. Pročelje žuto i zeleno kao biskupski djakovački dvor, samo što je to još uviek barok stroge renesanse. Ulazni hodnik samotan i zapušten kao sve uokolo. U, dom se niesam peo. Bijaše mi ga žao — i njega i mene... Mrtvaca, mrtvog nesrećnika dosta mi je i spolja pogledati. Unutrašnji trulež je svuda uviek veći, a ima truleža opasnih i priljepčivih... Ima kuća, iz kojih se ulazi zdravim, izlazi poremećenim mozgom... Ima i kod nas kužnih, ludih, opasnih kuća...
A tek dvorište, Bože moj! Pust, gol četverokut, okružen starim, poginulim dvorom. Dvorište napunjeno, nakrcano tolikom tišinom, da je ne bi, mislim, mogla iztjerati nikakva vašarska buka i vojna glazba. A u toj niemoj tišini u lievom uglu zaboravljen bunar kao usred najbučnijeg Pariza u aristokratskom dvorištu plemenitog i starog zamka Clunya. Na kućnim krilima, što čine desni kut, u prvom katu divni, strogi lukovi na dorskim stupovima, triemovi u romanskom, skoro bizantskom, upravo mletačkom slogu — kao u tišinama kojeg dubrovačkog tužnog dvorišta. A nad loggiama desnog krila, desne plohe, nad crnim i starim krovom paradoksalan, domaći, hrvatski, drveni tornjić kapelice, sav čadjav, kao prosjak: misliš kalpak hrvatskog velmože nad odielom čistog francuzkog ili florentinskog kroja. Na prvi se pogled vidi, da je, taj čudni dom sastavljen od dva glavna dvora sa pečatom prve i dekadentne renesanse, i da su ga viekovi gradili. Sa starog krova preko puta od kapije gledaju me dva otvora, upravo dva tiranska oka i jedno je kao izbijeno i na me škilji ! Nješto škripi, kao da se sama od sebe otvaraju vrata. U bunar je nješto pljusnulo, palo i zamuknulo. Težka debela sjena predje preko mog čela i preko dvorišta. Na triemu, u kapelici, iza debelih, tamničkih zidova dubokog podruma nješto diše, uzdiše, uzdiše i diše. Ta tišina muklo i strašno, sve tjeskobnije i užasnije bunca i duhopiri.
Ta stara kuća je i pred veče čudna i neprijazna kao Lenore, Biele Gospodje i Tilerije Malog Kaprala, kao Stari, prokleti dvorovi, gdje zidovi mrze čovjeka, jer ih nauči patiti i govoriti, usisavši, udahnuvši, popivši toliko ljudskih tajana, briga, boli, misli i rieči, toliko ljudskih života, toliko ljudske puste sreće i nesreće. U tim napuštenim, zapuštenim i tragičnim predmetima živi mnogo, što nikad ne umire, u tim drevnim i palim kućama suze bez rieči. kletve bez suza, slomljena srca, srca bez odziva i duše bez cilja živu tajanstven, čudan poluživot, osjetljiv u pucanju starih naslanjača i parketa, u razpadanju familijarne materije i u paučinastom, opasnom zvuku zagonetnih, sakrivenih crvotočina. Čovjek na svom djelu, na svakoj materiji, dodirnutoj njegovom pobožnom ili profanom dušom i rukom ostavlja po dio duše svoje i bića svoga, pa ako puževa kućica govori o pužu, kako da stare, prastare kuće budu nieme simpatičnom uhu i oku? Za to je taj stari gorski dvor pun znakova i ljudskih zvukova. Kroz puste odaje lete čudni, opojni, pokojni mirisi za jekom izčeznulog clavecina, a pauk, jedini stanar bivšeg kontesinog budoara, još ne vjeruje, da je sam, jer u tim tišinama čuje kucanje srdaca, škripu i škrgut zuba, mahnito jaukanje uzidano u najdeblji zid, plač prve ljubavne noći kao iz susjedstva, a kada sine hladna zora iza stravične noći u pustome zamku, jedna mahnita, biela i svilena djevica ostavila je svoje suze na prašnim prozorskim staklima, ginući svu noć u gledanju hladne, zelene mjesečine.
U takvom starom dvoru, negdje u najzabitnijem i najstarijem anglosaksonskom parku življaše u bogatim, živim od nesreće i starosti odajama ljubavnik pokojnice, Poëov zagonetni i aristokratski samotnik Usher, čekajući, da ga vjetar ludosti, sudbine, katastrofe neobične i neobjašnjive ponese kao orkan, uništivši već kuću njegovu, staru njegovu kuću, simbol njegove tragične, prefinjene i aristokratske duše.. Trebaše industrijske, magazinske Amerike, pa da nam iznese svu magiju samotnih, plemenitih duša i plemenitih, usamljenih i unesrećenih domova... Zagonetan, nesrećan mrak pada na posljednjeg Ushera i na prokletu kuću njegovu, prvi mrak pada, pada i na te stare, aristokratske krovove, odakle me gledaju i gledaju dva oka — jedno šuplje i zrikavo, — dok nješto jeknu u bunaru, dok kobne vrane grakću sa crnog drvenog tornja i dok pada mrak i tuga s oblaka, sa crnih, sivih, lutatačkih oblaka.
Što će biti od te stare, zanimljive i poetične kuće? Hambar, sanatorij, oblastna zgrada, bolnica, ludnica, ubožnica, hotel ili drugo modernoj koristno čudovište? Jamačno ništa od toga, pa ni ljetna opatija družtva hrvatskih književnika. Ta stara velikašica ne umije više ni prosjačiti. Da sam joj ja posljednji gospodar, prije naše zajedničke propasti prosuo bih podom baršunastog i crnog salona sve najbolnije cvietove i parfume, zapalio bih na sjaju smaragda i rubina sve zanosne tamjane hašiških i opiumskih krajeva, poubijao bih portraite svojih predaka i kada bi kroz mračnu trubu prosula ponoć mir i očajnost uzdrhtalom kućom, moj grad bi se pretvorio u krvave Egbatane, u purpurne Neronove noći i ja bih se sa mojom draganom predao sardanapalskom uništenju, ne ostavivši na jutarnjem zgarištu ni traga od mene i od mog imena.
— A vatrogasci? — pita me sjena, prateći me i zabavljajući, odkada nikoga nemam.
— Zlatarski vatrogasci su daleko odavle. Pravo plemstvo treba znati pasti sjajno i u pravo vrieme, kao sunce, i nije aristokracija, ne pokazujući pri svom zapadu veličajni prizor kraljevskog planeta pri umiranju. Znati liepo umrieti je možda teže no liepo živjeti. A kad ti se već čini premalo originalna ova romantična imitacija Sardanapala nedaleko od krapinskog sudca, u sličnom patetičnom času kupujem balon, zovem na sjajnu zabavu u Lobor sve moje boemske i aristokratske znance iz Pariza, Balkana i Zagreba, sred garden-partije u parku bacam uz opojne zvuke gramofona i kucanje Čaša dinamitom u zrak moje djedovsko gniezdo, simbol duše moje, i pošto sam već na balonu sa mojom neopisivom kompanijom i ludim „ksindelom“ proučio španska sela, Eldorado, Juvencijevo vrelo, zemlju Utopiju, Tresićevu zviezdu Mars i princip NištaNirvanu, sasvim liepo se jednog liepog jutra izkrcamo pred kafanom Zagreb, gdje se dakako izvrstno zabavljamo na račun honorara ovog našeg najnovijeg i još nenapisanog putopisa.
Oblaci, hladni, sivi, opasni oblaci, a ja i moja zabavna sjena pod crnogoricom malog parka iza Lobora. Na desno žubor potoka sa žutim jaglacem i modrom jetrenkom. U parku samo jedan put, u polukrugu, bez klupa i polupanih, izlišnih kipova. Ima li što ugodnije i samotnije od zapuštenih starih gradina, gdje sa granja pada tišina kao tuga sa trepavica? A kad vjetar na mahove prodje kroz to injasto borovo lišće kao kroz izoštrene živce, zvuk je sasvim drugčiji no kroz indiskretnu bjelogoricu i svira, kao kroz živu kosu, čudnim, bolnim i nježnim gudalom preko meke duše. To duva kao ugodnom groznicom, žmarcima, i ugodna malaksalost, umorna sjeta te podilazi, kao da je ovud kroz granje prošao Pan i kao da se s tobom igraju drage, nevidjene vile, stojeći ti uviek za ledjima, nevidljive oku i vidljive samo duši i osjećanju te čudne, nježrie, intimne, malo sjetne muzike, muzike kroz tiho borovo granje. Ili možda to u granama i nije vjetar, možda to nije driada, ljubavnica potoka i panskih, pastirskih sanjara? To je jamačno takodjer kakav zalutali loborski zvuk, kakva kontesa ili bjeloputna kneginjica, živući u tuzi vječnog, zelenog hlada kao princesa na onoj slici Burne-Jonesa i šapućući nenadanom posjetiocu sladke, nujne i umorne pričice, za koje nema rieči, jer ih može izpričati samo vjetar i bor, u samoći, pred večer, u pramaljeće, kada vlada marac*) vrtoglavac.
Dvor, koketan i vrlo savremen sa pročelja, odavde iz parka sav je crn i mahovinast, a nalakćene, trbušaste, napolje izbočene rešetke na dolnjim prozorima bulje u vlagu sumraka kao lakeji, usnuli Bog zna kada, čekajući — Bog zna koga...
A borovina — duša — princesa u granju zacvili, zazuji i utihne; negdje jauknu ptica; iz dvora kao škripa, kašljanje; s oranja sapa zemlje, sapa konja i sapa orača, dok na nebu, Ivančici i Oštrcu oblaci, oblaci, oblaci...
Vraćam se cestom, tronut kao iza tragedije u dobrom kazalištu. Za mnom u borovima, tužnim i mirnim kao ravenska crnogorica, žuti, crni, nesrećni Lobor. Iza duga snivanja zapadnem u razgovor sa svojom sjenom.
— Sada razumijem, zašto Srbi nemaju romantike. Osim manastira, carskih zadužbina, kamo hodočasti ogorčeni Gjura Jakšić kao mi na hrvatska gospodska proštenja, nemaju oni nikakve vidljive i žive veze sa prošlošću. Narodna pjesma ne da se tako lahko kontrolirati kao živa tradicija naših dvorova i naših starih porodica.
— Šteta, što nemamo uspomena, memoara, savremenih romana, tačnih kulturnih i socijalnih podataka ove zemljice, što odoli Turcima iza pada Balkana i Ugarske. Ta junačka gospoda bijahu jamačno — barem tu u Zagorju — špartanska i jednostavna.
— U Englezkoj ima karuce prva Elizabeta; naše je plemstvo živjelo dakle kao Englezi prije Shakespearea. Ono je u ostalom odigralo narodnu svoju ulogu odlazkom turskim sa našeg trojedničkog zemljišta. Mejdani sa Turcima, onda pijanke, pinte, pretvaranje junaka u dvoranina i spletkara, pretvaranje hrvatskog ustavobranitelja u bečkog ili peštanskog prišipetlju. Krajem XVIII. vieka već je naše visoko plemstvo u većini za hrvatske heroizme izgubljeno i Šenoa to izvrstno opaža u Dioge n e s u, crtajući prilike po bičaju odviše optimistično.
— Danas je naše plemstvo, nekad jedini neslomljivi branilac Hrvatske, većinom tudjinski izmećar. Demorališe se i propada, jer ne ide sa duhom sve slobodnijeg naroda i duhom vremena kao plemstvo englezko. Politika je bludnica, reče nekome grof N. Politika je — grof N., bude mu odgovoreno.
— Eh, ni evropska sačuvana aristokracija nije Bog zna šta. Izvana huj, iznutra pfuj. Čitaj Meredithovu divnu i satiričnu analizu englezkog klasičnog „sira“ u Egoistu i aristokratski egoist će ti se sgaditi, prem je prvi gentleman i prvi kavalir one grofije. Potocki gubi dva milijuna na bečkim kockama, markizu Morny malo te ne linčuju zbog pokvarenosti u parizkom najpokvarenijem variété-u, a šta da reknemo za lovce amerikanskih miliarda i za plemićku aferu Moltke-Harden?
— Dok naši tu na djedovini propadaju, knez Hohenlohe eksploatira zagorske ugljenike, Schaumburg-Lippe drži pol Podravine, a Turn-Taxis šume Gorskog kotara.
— Kod tolikih ne opisa nitko podpunije agrarne i socijalne zagorske krize. Kovačić je odviše mlad, pa odviše pravnik, romantik i strančar. Gjalski vidi u Zagorju tek veselu, melankolijsku, tužnu i zabavnu šljivarsku uspomenu, intimnu i sasvim domaću, personalnu. Leskovar pozna samo pejzaž, pa dušu srednje, nove klase, ne poznavajući vlastele, naročito sitnije kao Gjalski i seljaka kao Kovačić.
— Plemstva, pravog plemstva hrvatskog i rodoljubivog više nemamo, a jakog i kulturnog gradjanstva u oskudici trgovine i industrije još ne stvorismo. Srbi barem imaju mladu i sviestnu trgovačku klasu, koja je danas kod njih aristokracija, vodja narodni. Tko pomože Dositiju, Vuku Karagjorgju? Trgovci. Kako se obogatio knez Miloš? Kao trgovac. Tko ie osnovao Srbsku Banku, zemljoradničke zadruge, ostavio tisuće Srbskoj Matici. Akademiji, prosvjetnim svrhama? Trgovci. Beogradski milijunar Luka Ćelović zapisao je već sada, za svog života kao Carnegie sav svoj kapital beogradskom univerzitetu. A tko je vodja srbske propagande u Herceg-Bosni? Jeftanović i Šola, trgovci.
— Ali kakav je trgovački moral? Pojam Časti i ponosa tu gine pred labavim moralom ma kako stečenog imetka. Prava aristokracija je uviek etičnija od buržoazije, naročito industrijske i novčarske. Uzporedi Corneilleevog Cida, uzor aristokracije, sa sitnim, filistarskim Moliereovim gradjaninom- plemićem, sa Pickwickom, Homaisom i Gospodinom Prudhommeom (Mudricom).
— Nismo heroji, jer to nije više nuždno kao u tamnim, krvavim vjekovima. Moral pak plemstva bijaše obično — kao i njegova plemenitost — tek na papiru. Rolandi, Zrinjski i Miloši izginuše, a kukavice, kao uviek, živi ostadoše. Više je sjajnih, najsjajnijih naslova stečeno dvorskim, sužanjskim i udvoričkim uslugama no junačkim, vladarskoj zavidnosti sumnjivim djelima. Rufijan i dvorski laskavac više se i u stara vremena svidje vladarima od vjernog Kenta i od budala, što istinu govore. Bayardi vazda izgiboše, a ostadoše dvorski dobavljači „minjona“ i metresa, kekeza, peza i milostnica. Visok jedan plemić u Versaillesu imadjaše visoku plaću samo kao Čuvar kraljevske „noćne stolice“. „noćne vaze“.
— Sasvim je tako. Ako danas imamo raznih pobarunjenih novčara kao Rotschild, u XVI. vieku vidimo plemićske trgovce kao Mletčani, naši dalmatinski patriciji i Fugger u Nürenbergu. Trgovačka kuća Medicis postane vladalačka i na jednoj Medičejki, proslavljenoj kistom Rubensovim, vidimo najslavniju krunu svieta, krunu Francuzke. Djed konservativnog vojvode Saint-Simona bijaše običan konjušar.
— Klevetani moral naših dana ipak je tolerantnih i humaniji od časti militarističke, dvoranske i kapitalističke, jer je to moral rada, žilavog i tvrdog posla — labor improbus! — posao sa velikim dužnostima, velikim naporima i skromnim, poštenim nagradama. To je moral motike, laboratorija, tvornice i pera, moral one radine i neumorne Europe, koja je danas po radu, radu i samo radu još uviek čuvarica prometejskog ognja.
... Na putu me zatekla već noć, hladna i svietla noć. U grabi mangupska svinja, cinična, ali ukusna i koristna životinja.
Na planini snieg kao aristokratski hermelin na starinskom ćurku.
Zemlja, tamna i težka, zemlja čuva tamno, težko ćutanje.
A nebo, gora, Babonićev Oštrc noć i zemlja u oblacima, tamnim, težkim, nujnim oblacima.
Zbogom Lobore, stari, plemeniti, nesrećni Lobore!


IZ SAMOBORA

„U zemlji slovinskoj 
„Grad se vidi jedan, 
„Kano grad od pčela 
„Krasan i uredan . . .“

Jesen, prva hrvatska jesen iza dugog, dugog vremena...
Kao veče što nalikuje jutru, tako prva jesen liči blagoj mlačnosti svibnja. Septembar je zreli maj. Pojutarjem i povečerjem lelulaju se livadama i proplancima tanke i koprenaste magle, a voće po plodnim granama ima boje cvieća. U vinogradima panski klopotac, na lišću prvo jesenje zlato, a preko živica „cvrljci s punom gvačom“ — kako za škvorce veli Marulić, staroslavni začinjavac. Javiše se već prve kiše, noći su već „duge“ i jesenske, a ljetni gosti ostavljaju pitomi Samobor i odlaze na liečenje od zdravlja. Klupe anindolskog parka sve samotnije i praznije. Idem naviklom stazom na brdu, od ruševine starog grada do crkvice sv. Ane, sa divnim vidicima. Prati me samoća, najrazgovornija pratilica. Za mnom gore i šume, dolje u kotlini oko potoka Gradne Samobor sa dvie crkve u šumu mlinova i zelenilu drveća, a preda mnom, na iztoku, puklo savsko polje sa cestama kao pobacanim žuti 
pojasima, sa selima i sjenastim zaseocima, sa posrebrenim zelenilom savskih vrbika i bielom, zamagljenom crtom na pragu gore — sa Zagrebom, a na lievo u modrini čežnje Zagorje, Ivančica i Kostelska Gora, pa Donatovo Brdo i vedri azur kranjskih i štajerskih planina.
„Sve dalje i dalje „Leže brda sama — „Kano liepa modra „Svilena marama. „Što se s povjetarcem „Dugo igra, titra. „Po tom na tle pane „Puštena od vitra.. “
I misli lutaju od dalekih tornjeva zagrebačke katedrale — kao dva prsta od zakletve — do Vrazovog Jeruzalema i Kovačićeve Sutle, preko Šenoinih razvalina i Gjalskovog dolnjeg Zagorja, od horizonta do hrvatskog horizonta, nad Ijeskanjem Save, nad selima, gajevima, usjevima i poljima, lutaju i planduju sa sladkim ciljem bezciljnosti kao „tužan oblak kog večer pozlati“...
Krasan je Samobor. Blizina sa glavnim gradom daje mu čar blizog ladanja kao Tiburu, Tivoliu, Versaillesu, Saint-Cloudu, Schoenbrunnu, Windsoru. Okolica je srećna kombinacija od gore i ravnice, polja i šume, vrta i prirode, rieke i planine, sela i zaseoka, grada i ladanja. — Krenite uz potok kroz brda kao kroz ogroman sjenast drvored kao izmedju ogromna dva zelena plota, u starodrevno selo Rude i eto vas u klasičnoj planinskoj dolini, dok ste istodobno na iztoku, na protivnoj strani za sat pješke u ribarskom, posavskom selu Otoku ili pod šimširima parka u divnim Gregoriančevim Mokricama nad slovenskom Savom. Kranjska, Štajer, uskočki Žumberak, Zagreb, Zagorje, jastrebarsko Prigorje, Susjedgrad, Lipovac, Okić, Mokrice, Slavetić, Jaska, Plješivica: Samobor je u sredini tih liepih mjesta i pun njihovih obilježja. Inteligentan kao zagrebačko predgradje, imućan i čedan kao slovenačke varošice, rodoljubiv kao Zagorje, starodrevan kao Turopolje, Samobor je od najhrvatskih hrvatskih mjesta, grudobran i bedem hrvatstva, te nije čudo, što se u dodiru sa Samoborom najprije probudila moderna nacionalna sviest hrvatska i zapjevala pod tim gorama „Još Hrvatska...“ Purgarija je tu, hvala Bogu, još i danas sviestna i imućna, puna hrvatskih korjenika u Šenoinu slogu, u tradiciji Alekse Šuljoka i Ivana Perkovca, a ako ne vjerujete, upitajte se za čestitog vlastelina Franju Rajzera, za prijatelja omladine starog doktora Biščana ili za starog knjigovezca, humorističnog čiču Janka Komparea, stupa ovdašnjeg starčevićanstva, koji bijaše pol vieka duša i satira svih mjestnih fašnika, svih samoborskih legendarnih poklada i veselih mesopusta. Nestor naš, Ivan Trnski — da nam ga Bog dugo još zdrava i čila pozivi ! — još je tu kod sv. Helene na oporavljanju, našavši jamačno u tome ilirskom i hrvatskom mjestu najviše sebe — najviše svoje mladosti i svojih uspomena, najviše Domovine, izpjevavši nedavno u slavu Samoboru za mjestni list značajnih stihova. A vrlo je utješljivo, što je samoborsko starovičnjačtvo napredno. Nastojanjem liečnika Juratovića i ljekarnika Mirka Kleščića postaje Samobor moderno liečilište, ima dva kupališta, izvrstne obrtnike, pjevačko, sokolsko družtvo i družtvo za poljepšavanje mjesta, aristokratska i gradjanska središta, uredjene hotele, pensione, krasne parkove i možda najbolje regionalno hrvatsko glasilo — Samoborski List — pod uredjivanjem dra. Juratovića i neumornim saradničtvom književnika i vriednog učitelja Bogumila Tonia. Nema u našoj domovini mjesta sa boljim načelnikom od pokojnog Šmidhena, stvorivši iz jednog trgovišta izletište puno prekrasnih šetališta.
Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi. „Predjeli su za mene bili uviek ljudi“ — veli Lamartine, ljubavnik Elvirin i elegijski pjesnik harmonijskog Jezera. Kao ljudi nisu ni u Hrvatskoj svi okoliši jednako hrvatski. Ima kod nas okolica bez veće hrvatske duše, dok su neki naši pejzaži veliki Hrvati. Genius patriae super dormientibus filiis! Uvale Gvozda sa jekom duše Svačića, Zrinjska brda i tišine frankopanske, Reljkovićeva Slavonija i Kozarčeva ravnica, dragulji Plitvica, smaragd Lokruma, slapovi Krke, slava Trsata i Trakošćana, velebitske bure i melankolija Pokuplja. Grobničko Polje i more, naše sveto, opustjelo, naše sinje more Jadransko, more gusara i more kralja Tomislava, pa naše gore, polja, dubrave i vode: zemlja, divna naša zemlja sa tužnim vrsima, tužnim daljinama i tužnim, mutnim zvucima opustjelih žrtvenika, gdje još ječi spomen Tuge i Vuge, i plače pepeo Kresa, Kupiše i Raka! Glas zemlje, glas groba, glas prošlosti, glas naroda i glas Hrvatske, izvirući snagom majčinog mlieka i govoreći plamenom nasliedjene krvi u šuštanju toga drveća, u mirisu toga ovieća, u bugarenju tih sunčanih smiraja, u baladi tih ruševina, u plaču te rose, u tuzi te magle i u tihom čemeru te stare zemlje, nesrećne naše zemlje! Jer nije samo duša čovjek, već je duša i zemlja, i ta naša zemlja bugari kao naš narod i naša poviest, besjedeći vrlo glasno, jer govori i očima.
Zato je hrvatski predio, hrvatski pejzaž isto tako važan momenat kao hrvatski narod i hrvatska prošlost. Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma. Pejzaž nije samo vidljiva naša veza sa misterijem skladnog svemira, nego i vidljivi oblik stalnog djelovanja primitivne, prvobitne hrvatske duše na našu. Ako nam je duša rezultat dojmova, ako su ti dojmovi većinom hrvatski zvuci i hrvatske slike, slike krajeva hrvatskih, duša je naša kao ovo drveće i voće rezultat hrvatskog pejzaža. Mi smo kao ta jabuka i taj grozd plodovi te zemlje i ta okolica nas toga radi toliko očarava, zanosi i privlači, jer sebe, jer prvobitne dielove duše svoje tu vidimo kao u ogledalu svog zagonetnog izvora. Drugi, tudjinski kraj može biti vrlo sličan ovome, ali ga toliko ne razumijem, jer nisam njegov plod, jer mi govori tudjim jezikom. Sunce, planeti, brda i biline iste su kao ovdje i u drugim zemljama, kao stanovnici što su ljudi kao tu, ali bilje, brda, zviezde i mjesečina govore u Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati.
To instinktivno osjećaju svi, osobito pjesnici, ljudi osjetljive duše. To je naročito u Samoboru osjećao Stanko Vraz. Samobor mu je kao simbol „slovinskog“, hryatskog idealnog mjesta, gdje je hrvatstvo kao kondensovano i gdje je Hrvatska najhrvatskija. Ljepotu hrvatskog pejzaža, divotu primitivne duše hrvatske odkrio je on tu prvi naših modernih pjesnika, ali ne sviestno, već logikom srca i simpatije. Kroz prizmu ljubavi, kroz dušu ljubljene žene pojmio je simbol samoborskog pejzaža, okolice „u ljubavi gdje svaki listak cvili, u ljubavi cvate, u ljubavi vene“ — kao u Italiji Dim. Demetra. U zanosu ljubavi razumio je niemi jezik i rječitu harmoniju hrvatskog kraja. Zato je on prvi hrvatski pejzažista, prvi tumač hrvatske prirode i najbolji učitelj Šenoe i drugih slikara hrvatskih. Svaki vienac njegovih rujnih i rujanskih Djulabija počinje invokacijom samoborske slike.

„Sried zemlje slovinske 
„Bio se grad vidjeva. 
„U tom bielom gradu 
„Ponosita dieva . . .“

U divnoj elegijskoj viziji vidite pjesnika pored kapelice sv. Ane, sa vidikom do Zagreba. Medju tim — danas već nestalim — lipama gledao je u „mjesecu lipe“ na zapadu „tek nadahnutom k’o stidom sunašca“, u tišini, „te si mogo čuti baš i istog crva, kako zubi toči utrobinu drva“ — svoju pokojnu dragu, u prebielom ruhu, sa viencem ružmarina na glavi, sa zviezdom na čelu, sa zlatnim krstom u ljevici i pokazujući desnicom na nebeske dveri. Sve izčeznu, ali stoje četiri svjedoka, „te tri cvietne lipe i ta crkva biela“.
Kao da je tuj kraj mene na istom mjestu, na samotnici klupi sušičavi poet, prvi hrvatski budnik i kritičar, otac balade i romance, licem sličan Alfredu de Mussetu, Ariostu i Šenoi idealan, nesrećan i nepraktičan, stari boem u surci s elegancijom Boutet-de-Monvelovih melanliolijskih dandya, rodjen ironik, govoreći o sve većem jazu izmedju ljubavi i modernog života, pa o „ljudima od tako zvanog praktičnog života, o ljudima, koji imaju mjesto srdca komadić govedine ili krmetine“. Pa ipak, srce hrvatskog filistra bijaše u Vrazovo doba daleko bolje i plemenitije no danas. On je tako reći cieli svoj viek proživio u gostima, kao gost ciele Hrvatske. Mazili su ga, naročito gospodje i drage, nježne šiparice, sladki bakfiši kao ona zlatna Gabriela, Gabrielica Stauduar, plačući i moleći pred majkom božjom bistričkom za svog na smrt oboljelog prijana Stanka. „Sad mi čelo ravni, sad mi vlasi redi, sad mi lice gladi, sad u oči gledi...“ Koliko bi vriedilo za karakteristiku vremena poznavanje Vrazovih ideala, gospodjice Karvaničićeve i naročito „Ljubice“, Juliane Cantily, udate Spengler, kojoj otac ne bijaše — kako rekoše Franji Markoviću, pjesnikovu životopiscu — ljekarnik, već trgovac.*) Dok drugi narodi objelodanjuju kao svetinje dopisivanja svojih velikana, proučavajući u sitnice intimnosti vremena, dok postoje ciele knjižnice o Danteovoj Beatrici, Goetheovim ljubavnicama, Lamartineovoj Elviri i Mussetovom romanu sa G. Sandovom, Ljubici, Julijani nigdje ni traga osim u purpurnom djerdanu tih sladkih Vrazovih jabuka, rumenih kao ruže na pustoši njenog slavnog groba pored župne crkve.
Sve, sve što je oko mene u skrletu večernjeg jesenjeg sunca, sve nalazim u septembarskoj tužnoj svježini tih rujnih Djulabija i ostalih pjesama, cieli taj hrvatski okvir Vrazove ljubavi, plahe i čiste. Tu je naša probudjena stara Hrvatska sa motivima i poetikom narodne pjesme, sa neologizmima svog kajkavskog i uzkrsnulog dubrovačkog rječnika (usta bjelogrješna, Lelj i Polelj, travna strila, pjeće, krilatac, Ijuven), tu su ovi naši krajevi sa hrvatskim ljudima, običajima, hrvatskim zrakom, florom i faunom. Tu je „voda zabitnica“, „sladki slavić, Vesne sinak slavni, slavskog jutra pievac“, drobne ptičice „bogom posestrime“, žutokijuni kos „zatravljeni pievac“, kukavica „pjevalica vaja“, žutovoljka, ždralovi, jeleni, košute, sove, grlice, vrane, sokoli, „tuste“ pure, pečene guske, grlice, kokoši, odojci, telići, voli, vepri, medvjedi, kurjaci; dragoljub, ljubice, vratižeIja, trator, jablan, ruže, lipe „gromom nenagrdjene“, ružmarin, breza „dieva punokosa“, „tankovrhe, visoke topole — šaptajućim lišćem slike srca bolnog“, smrdljika, žabokrečac, kopriva, kozlić, žabnjak, bradušica, kukolj, vodnjika, pasji jezik, čremsa, breskva, trešnja, smokve, dunje, groždje, nalip, bukva, vrba, trepetljika, tulipan; čutura, vino, šljivovica, pa pastiri i hrzanje konja na paši, žetelice, šarene cvietne Ijehe, putovi, zvonici i brda u zraku što miriše „amberom“... Pored tih delikatnih, škrtih, pa ipak toliko bogatih i do genre-slike realističnih i plastičnih skica svi su naši stihotvorci suhi i bezbojni, a pejzaž slikara Vojislava Ilijća je prema Vrazovu gol i abstraktan, nemajući dosta realnijih i detaljnijih obilježja naše zemlje. Vrazovi stihovi i Djulabije kriese se i rumene u čistom, klasičnom hrvatskom vrtu kao i vrtić, Gartlic Krsta Frankopana, kao i ove nježne pjesme „zasadjen v oblačnih dnevih.
v urah nesrićnih, srcem turobnim, mislih nepriličnih“.
Priroda dakle nije samo oko 320.000 biljaka, preko 200.000 životinja i ne znam koliko izbrojanih vrsta ruda. Priroda nije samo kompleks sila, nego je i slika, simbol, duša, u našem slučaju duša hrvatska. Dojam okolice nije samo naučan, nego estetičan i moralan, stvarajući našu volju i djelujući na našu aktivnost. Hrvatski pejzaž je ponajglavniji izvor hrvatske energije i medju preporoditeljima osjećaše to sa Vrazom najsnižnije Mihanović i Demeter. Što je Djulabijama zeleni, pitomi Samobor, to je na povratku iz tudjine našao pjesnik Teute na Grobničkom Polju. Tu mu je iz kamena, iz zemlje progovorila duša naše domovine i on zanesen diže narod u najburnijoj, najrevolucionarnijoj budnici hrvatskoj —

„Sam ću ubit mog jedinca.
„Nož u srce rinut žene.
„Neg da vidim od tudjinca 
„Pravice mi porušene.

„Sam ću upalit krov nad glavom, 
„Pripravit si grob gorući. 
„Neg’ da tudjin mojim pravom 
„U mojoj se bani kući.
„Tko to izvest gotov nije. 
„U tom naša krv ne bije!

Evo, tako govori naša zemlja hrvatskomu sinu! Jelačićeve junake je oduševio preko Drave duh hrvatskog pejzaža, nauka Grobničkog Polja i ovih šumovitih svjedoka Vrazove ljubavi. Oni delije uzaman posijaše tudjicom svoje kosti, jer isti tudjin još se bani mojim pravom u mojoj kući, a naša polja i gore još uviek besjede kao u doba Demetrovo i Vrazovo:

„Amo, kom je život Hrvatica dala!
„Našeg roda to je sveta Meka:
„Ciste krvi djeda naših rieka 
„Tu je okaljanu svieta čast oprala.

„Tu nek Hrvat uči, koja mu je ciena, 
„Tu nek crpe hrabrost, ponos, volju, 
„Nek ne ište viek utjehu bolju.
„Neg’ koju mu daje ova uspomena!“

Da nam se danas rodi Demeter, taj grčki potomak bio bi ovejani Srbin i zvao bi se Demetrović. Pa ni onda ne imadjahu Iliri sasvim jasne hrvatske sviesti, koju će tek kasnije izazvati Starčevićeva i Kvaternikova kritika. Mažuranić onda u latinskoj pjesmi misli, da su „ilirski“ i latinski jezik braća. Demetru je car Dukljanin „naše najmožniji krvi“. Vraz se medju prvima osjeća Hrvatom, opažajući opasnost za nas u samoživom šovinizmu srbskom. U Mostaru vidi Hrvate, a Vukovoj i Šafaržikovoj antihrvatskoj struji se ruga:
Miloš:
„Šta će nama to ilirstvo? Mi smo srbske krvi: „U književstvu, hudožestvu bit ćemo još prvi.
Vuk:
„E da Bogme! tek nemojmo jedne štedit muke, „Još jedanput počet učit, a to od azbuke“.
Romantika bijaše dakle i u Hrvatskoj, kao reakcija, načelo narodnosti, dakle načelo individualizma, pa uzkrisavanje duha hrvatske prirode i hrvatske prošlosti. Dok je na Zapadu, u Englezkoj, Francuzkoj, Njemačkoj, a i u Italiji taj pokret kao uztuk proti liberalnim racionalističkim poganskim načelima Revolucije i Napoleona bio većinom politička reakcija, naši su romantici kao Rousseau i Byron liberalni i buntovni, odmah u početku klasici oblikom i čistokrvni zapadnjaci kao Turgenjev. Kultura i njihova naobrazba upravo nerazmjerno nadkriljuje spremu kasnijih naših pisaca, da i ne govorim o današnjim literarnim barbarima. Tako pjesnik samoborskih ljepota poznaje sve jezike kulturnog zapada i sve slavenske jezike, a solidnošću znanja ne može se u nas danas nitko takmiti sa posljednjim našim romantikom, Franjom Markovićem, najboljim slikarom hrvatske idile.
Naša domovina preskupo plati divotu svog pejzaža. Hrvatska ne bi bila tako divna, da nije tako nesrećna, tako siromašna. Dok civilizacija u drugim naprednim zemljama, dok industrializam uništuje djevičanstvo prirode, obarajući šume, uništujući idilu sela i stvarajući velegradove koji žderu ladanje, naša zemlja je još vrlo primitivna i naša priroda je još uviek prirodna. Naši gradovi su još velika sela sa gradjanskim navikama.
Ladanje je dakle izvrstna škola rodoljublja i zato su ljudi sa ladanja, seljaci, najbolja narodna rezerva i najnarodniji dio naroda. Što se inače uči u školama, knjigama i novinama, oni to još u obilnijoj mjeri primaju od svoje zemlje, od svog korjena. Pitanje seljačkog posjeda je dakle najvažnije pitanje politike hrvatskog narodnog održanja i Magjari znaju, što čine, stvarajući svojom prometnom i financijskom politikom- naš seoski proletariat, odtudjujući tako i trgajući Hrvata od posljednjeg utočišta njegove snage: od njegove zemlje. Matija Gubec, Kragjorgje i Miloš bijahu seljaci, a sve, što u novije vrieme drži Hrvatsku, seljački je potomak. Mi smo hrvatski u dodiru sa raznim kulturama oboljeli seljaci i možemo ozdraviti jedino na izvoru naše energije: u dodiru sa hrvatskom prirodom, sa hrvatskim ladanjem, sa zemljom, kojoj daje obilježje što snažniji i hrvatskiji život hrvatske prošlosti.
I kćerka seljakinje Izabele „Rimljanke“ (hodočastnice u Rim, Hadži-Izabele) bijaše sirota, slaba i neuka, ali često idjaše u hrastovac — „Bois-Chesnu“ — u hrastovu staru šumu punu vila slušati svoje „glasove“. Te zvukove, u kojima mišljaše razabrati opomene zaštitnika francuzke zemlje sv. Mihajla, čula je uviek početkom ili krajem dana, u jutarnjem praskozorju ili sutonu večernjem, kada tužna zvona seoca Domremya kao i danas uzdisahu za „ljubaznim dofenom“ (kraljem), kada postadoše plač Naše Gospe od Francuzke i čemerni jezici rodjene grude, govoreći djevičanskom i slabom seoskom djetetu:
— Idi ljubaznom dofenu, oslobodi od razbojničkih Godonaca (Engleza) tvrdi Orleans i okruni ljubaznog dofena krunom svetih kraljeva u reimskoj katedrali. — I djevica, neuka i čista, slušala je i razumjela glasove u hrastovoj šumi, plakala je za svojim selom, za zemljom svojom na zvucima Angelusa, slušala je glasove Domovine kao kroz usta njenih svetih branilaca i zaštitnika, razumjela je opomenu polutame seoskog jutra i seoske večeri, pa je otišla iz seoca Domremya, našla je biednog i pobiedjenog svog kralja, na djevičansko tielo je navukla mužko vitežko gvoždje, razvila je bieli barjak, spasila je Orleans i Francuzku, poubijala i pohvatala je slavne vitezove i lordove Talbota, Glasdalla, Poyningsa, Moleynsa, Scalesa, Hungerforda, Falconbridgea i druge junake, govoreći: — „Za mnom tko me voli!“ — i plačući iza bitaka za ubijenim i ranjenim hrabrim lordovima i krasnim sirovima. „Ja nikada nisam vidjela francuzke krvi, a da mi se ne nakostrieši kosa na glavi“ — pričala je, hvaleći se: „U tkanju i šivanju ne bojim se nijedne žene iz Rouena“. No pod Compiegneom hvata je stielac wandommeskog bastarda. S njome je uhvaćen brat joj Petar i hrabri njeni drugovi Jean d’ Aulon i njegov brat Poton. Vuku je u tamnice, ona skače sa kule Beaurevoir sa 70 stopa visine, ostaje živa, ne jedući ni ne pijući ništa četiri dana, dok je preko Arrasa, Crotoya, Saint- Valerya i Dieppea ne odvuku u Rouen i tu predadu beauvaiskom biskupu Petru Cauchonu, rektoru parizkog — onda englezkog — universiteta i inkvizitorskim sinovima sv. Dominika, koji su naslikani u kapelama i katedralama kao „psi Gospodnji u obliku velikih bielih hrtova sa crnim pjegama, te grizu za grlo vukove herezije“.*) Kao Niemci Husa bacaju je Englezi u gvozdeni kavez, gdje može tek stajati, na nogama i oko pojasa vežu je težkim sindžirima, udaraju je na muke, da je jedared čak i opozvala, dok joj najzad divna smedja kosa ne planu kao vještici na lomači. Šest puta viknu: „Isuse!“ — kancelar englezki, biskup Therouanne imao je oči pune suza, pepeo Žanete d’ Arc baciše u Seinu, njeni mučenički atomi povratiše se ponova u zemlju francuzku, pretvoriše se u zvukove i njene glasove u suton razumjeti će odsele svaki Francuz... I tu, pod ovim hrastovima šapću u sumraku tajni domovinski glasovi, i ova polja kroz čemer Angelusa, pri bliedoj Večernjači i bliedoj zviezdi Danici kukaju za požrtvovanjem i heroizmom, i ovu zemlju pritisnuše stranci i zlotvorni tudjinci, ali mjesto djevičanskih i čistih srdaca, što slušaju kao Štoos, Demeter i Vraz opomenu i plač Otačbine kroz pjesmu rose, lišća, vjetra i seoskih zvona, znam čuti na puteljcima, koji vidješe Stanka i Ljubicu, zviždanje i pjesmu iz Vesele Udovice. „Pali smo, braćo, duboko smo pali“.
Krasni Samobor je dakle mjesto rodoljublja i mjesto najveće hrvatske ljubavi, mjesto ljubavnika kao Verona, a sklad toga kraja, dragog ilirskom Petrarci, izaziva slavne predjele, gdje se pjesnički ljubilo, sanjarilo i samotovalo kao pod tim melodijskim granama. Kao Vraz blizu Zagreba Pantofelića i Lobhudelića, tako je nekada, u oči europskog velikog Preporoda, maštao otac soneta, ljubavnik mlade — kao Ljubica — pokojnice Laure, autor Samotnog Života, nervozni humanist Petrarca blizu Babilona, papskog Avignona, u pitomoj dolini Vaucluse, dopisujući s izvora Sorgues sa cvietom ondašnjeg svieta, šetajući i vrtlareći. Jedared ga i razbojnici poharaše u toj zavjetrini. Noću nemiran luta kotlinom, a sjena Laure de Sades ga prati „kao lovačko pseto“. Cita, sanja o republici u Rimu, o Rienziu i o zlatu Laurine kose, nezadovljan kao pravi romantik sa savremenošću čezne za Atenom i Rimom, zanosi se za starim rukopisima, flauta i gitara razblažuju i razdražuju ga do ludila, penje se na brieg Ventoux i tu zaključuje, da je misterij ljudske duše ogromniji i dublji od zagonetke svih vidljivosti. „Samoća nije za žalostnu dušu“ — piše duždu Dandolu taj prijatelj samoće, žalosti i slave, ovjenčan pjesničkim viencem na rimskom Kapitolu, a drugome velikašu se tuži: „Nikada se u Ateni ili u Rimu, nikada se za vrieme Homera ili Vergila nije toliko govorio o pjesnicima kao danas na obalama Rone“.
Ali Petrarca nije prvi pejzažista i romantik. Već prije njega osjeti neurastenična gradska duša — taedium vitae, acedia — čežnju za selom, za prirodom, za ladanjskim mirom i zdravljem. Teokrit je reakcija proti aleksandrijskoj, Vergilova i Horacijeva idila proti rimskoj velegradskoj hipercivilizaciji i kada bi god ljudska duša oboljela u nadrikulturama, bolji dusi traže lieka na selu, na njedrima prirode i primitivnosti poput Isukrsta, božanskog prijatelja djece, jezera i priprostih ljudi. Guarini piše u tom duhu Viernog Pastira, Petrarca se od avignonske tuge babilonske tješi na svojoj provansalskoj česmi, uzporedjujući je sa vilinskim vrelom Aganipom, Cervantes piše Galateju, veliki Bacon upućuje i nauku, okamenjenu u sholastikama, na neprestano posmatranje prirode, Shakespeare slika čarobnost ljetne noći u vilinskoj šumi, Lafontaine daje rieč životinjama divljim i pitomim, naš Hektorović slavi život ribarski i narodni, Gundulić Dubravku i Satira, Reljković život ratarski, Mažuraniću je priroda oltar, a Gessner, Bernard, de Saint-Pierre, Byron, Chateaubriand i pjesnici englezke Jezerske Škole, Wordsworth, Southey i Coleridge hodočaste u samoću prirode kao indijski mudraci. Pitagora, Beethoven Pastoralne Simfonije, kršćanski pustinjački remete, Lamartine, Lenau, Poe, Gerard de Nerval, Maupassant i Loti. Whitman i Verlaine lutaju po sunčanim i pustolovnim cestama, Nietzsche traži u švaicarskim gorama novog čovjeka, a silni Tolstoj, slaveći seljaka kao Björnson, preporuča s Ruskinom ladanjski život kao čovjeka najdostojniji.
Prema tome je poezija pejzaža kao poezija nesredjenih, nemirnih, romantičnih oboljelih duša, poezija dekadentna, poezija nesrećnih epoha. Heleni nisu pejzažiste i u prirodi gledaju tek svoje sreću i harmoniju. Pindaru je raj gimnastičan, sportski život u sunčanom, razcvjetanom vrtu: „Tu se gizdaju tratine u ružama, sjenasto drveće pritisnuše zlatni plodovi, miris žrtve okružuje grad pokojnika. Ovaj se zabavlja s konjima, hrvanjem i svirkom: blažena slast života smješka se sa svakog oka. Naokolo je uzduh trudan od sladkog mirisa, jer vječno stremi u vis sa žrtvenika žrtva svetog dima u razbuktalom ognju“. Helenu nije priroda kao nama tužna slika, već srećan čovjek. On ne nalazi sebe u prirodi, nego prirodu u sebi. Poeziju ladanjskog života osjeti čovjek tek onda, kada se od nje udaljio, kad ju je izgubio. Rieč poganin dolazi od rieči seljak (paganus) čovjek ladanjski, čovjek prirodan. Čarobna me-, lanholija, koja zanosi kod divnih pejzaža, na slikama elegijskog Klaud. Gelléa (Lorraina), oblačnog Ruysdaela, melanholijskog Watteaua, vizionarskog Turnera, bukoličnog Corota, primitivnog Milleta i simbolskog Segantinia, podsjeća na tragične rieči, koje čuše zapanjeni mrnari, savremenici rimskog cezarizma i Kalvarije, kroz veličajnu tišinu široke pučine: Veliki Pan je mrtav!
Pa ipak, veliki Pan još živi. Sinoć ga čuh kroz klopotanje klopotca u vinogradu. Naše šume i naše vode još uviek su pune povodkinja i gorskih vila, ali treba biti nimfolept, vilenjak, pa da vam u duši zadodolaju i uhvate kolo kao zlatne zviezde oko srebrenog mjeseca. Pod svakom krošnjom lupa srce nježne driade onome, tko razumije šaptanje lišća i pjevanje ritamskih grana. Hrvatska dubrava još je slobodna i zdrava kao u doba Gjiva Gundulića, a hrvatski Satir još uviek luta planinama i bezpućima, tužan smijač, žalujući za našim izgubljenim radostima i izgubljenim slobodama. Kroz našu trsku još uviek svira Pan, a djevojački Dioniz, božanski Bakhos, rumeni se već i crni kao entuziazam krvi u jesenjim hrvatskim vinjagama.
Ako je poezija pejzaža znak bolesti, ona je i znak ozdravljenja i preporoda. Bezkrvni, škuri i asketski bizantizam ne poznaje pejzaža. Petrarca, Byron, Goethe, Hugo, svi veliki pjesnici prirode su glasonoše oslobodjenja, velikih revolucija, vjestnici nove duše i novog zdravlja, koje će umoreni čovjek uviek crpsti u dodiru sa vječnim zdravljem prirode. To osjećaše i samoborski Petrarca, čisti ljubavnik Ljubičin, pišući: „Hrvatska je zdravlje, koje čovjek samo onda puno cieniti počimlje, kada ga nema“. To zdravlje nalazio je u ljepoti tih modrih vidika i u tišini tih sjenastih samoborskih staza, koje je napučio svojim maštanjima.
„Ima dana, koji su otoci“ — veli moderni preporodilac francuzkog nacionalizma Mavro Barrés, tražeći kao naši preporoditelji u pejzažu svoje domovine one vječne izvore francuzke duše i francuzke energije, koje je naslikao sušičavi Watteau u sladkoj tuzi valoiskih parkova, koji stvoriše genij Racineov i Pascalov u port-royalškoj remetskoj kotlini i koji besjede kao čemer Domovine Djevici Orleanskoj kroz šaptanje hrastova i lelekanje seoskih zvona. Takvih otoka, takvih dana puna je i hrvatska priroda i ona je tamo od preporoda nanovo progovorila kao Rusija Turgenjevljevih, Gončarovljevih i Aksakovljevih pejzaža. Nije progovorila samo u knjigama, ne razumješe je samo naši pjesnici, nego u novije doba shvataju je i umjetnici kao Kovačević, Crnčić, Vidović, Čikoš i Šenoa.
U ilirizmu je preporodjenoj duši hrvatskoj hrvatska priroda, duša zemlje hrvatske ponajglasnije progovorila ovdje, pa zato je Samobor i opjevao Preradović.
Divna je, divna ova naša nesrećna zemlja, ali mi još ne poznamo i ne cienimo njenih kraljevskih krasota. Naša kultura će tek onda biti hrvatska, kada postanu „umjetnost, i narav ko sestre rodjene“, kada bude duh naroda shvatio genij ove zemlje, „genij Otačbine nad usnulim sinovima“, kad „upozna zemlja ta prezrena, koliko je vriedna i koliko more“.

„Komad je cvatućeg raja, mislit ćete,
„Srebrom bistra potoka opasan, 
„A na svakoj svrži slavulj glasan, 
„Od ljubavi pjesme koji poje svete; 
„Dol blažena, tihi zavičaj pastira, 
„Gdjeno vrve stada bezazlena, 
„Ljubavnike hladna krije sjena,
„Zefir piri, frula neprestano svira,
„Plačna vrba sjetno nad vodom se giba, 
— „Bršljan penje, grozd kroz lišće viri, 
— „Lipa cvate, krepak dub se širi, 
— „U vedru se zraku vitka jela ziba — —“

Koncem rujna 1909.


OKO RIEKE
11. studenoga 1909.

Bio sam u hrvatskom Primorju, prvi put u mom životu i pišem te nagle redke s osjećajem, kao da bijah u tudjini. Kada si duže u inozemstvu, navikneš se pod hladnoćom tudjeg svieta na misao, da je Domovina tvoja kuća, gdje si svoj, gdje ti je toplo, gdje si i ti, izkorjenjeniče i kukavče svjetski, gospodar i svoj na svome. I vratiš se kući i iza prvih iluzija uvidjaš, da si kod kuće — najmanje kod kuće, da si u Hrvatskoj tudjinac, da u domovini za te domovine nema, da si gori od stranca na svojoj djedovini.
U Zagrebu već na kolodvoru prestaje Hrvatska. Konobari, činovničtvo, duh mjesta — čista tudjina. Pa da je taj tudjinac barem neka sila u Europi, da je barem Francuz, Englez, pa ako hoćeš i Švaba! Ali Magjar! Magjar sa judaiziranim glavnim gradom, sa korupcijama najgore oligarhijske politike, sa jezikom bez više kulture i europske rodbine, sa bahatošću ordinarnog hohštaplera i neolizanog polubarbara, uvukavši se furtimaški u zemlju, na koju je već god. 1526. sva eventualna prava zajednice izgubio i pretvarajući konstitucionalnu našu kraljevinu u afrikansku koloniju, ne: u jednu veliku robiju! I sve to iza aneksije hrvatske Bosne i na zemljištu, koje omogućuje monarhiji prelaz na Balkan i velevlastni položaj!
Ubavost kajkavskog pejzaža prelazi iza Karlovca u neobičnost kraških formacija. U Ogulinu silazim sa voza. Frankopanska kuta, pretvorena u tamnicu, smaragd Gjule u briIjantima vodopada, u ambizu pod liepim mostom i liepo mjesto s uredjenim šetalištem, noseći sve tragove uredne i racionalne vojničke i napoleonske uprave. Jer, kako je poznato, mi nemamo danas ni uprave. Vlada samo guli, ali ne podiže i ne investira. Pa da i hoće, nema čime. Budget primorske zemlje Hrvatske manji je od godišnje rente bogatog pojedinca u Parizu, Londonu ili u Americi. Magjarska politika ide za tim, da od nas načini sliepce i prosjake. Od Zemuna do Rieke voziš se na željeznici dva dana i jednu noć, a na tom krasnom, golemom terrainu riedko naseljenom bistrom, zdravom pasminom, mora narod bježati u Ameriku. Otima se naše kao za provale Huna!
Piramida Kleka u maglama i jesenjim oblacima! Tu leži po predanju Kraljević Marko i tu se roči Grabancijaš, moj — kako bi Jarmek rekao — „demon“ sa vilama i zviezdama. Tu se sastaje balkanska sa gornjohrvatskom, vojnička, graničarska sa kulturnom predajom. Djak i junak, pero i buzdovan, misao i djelo, vilinski sin Grabancijaš i kraljevski sin Marko, um i energija, entuziazam refleksije i oduševljenje akcije! Iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kaptolskim crnoškolcem, pustoškolcem, pa sa te hridi čekaju čas, kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao, pa dok juri izpod planine lokomotiva, još uviek simbol tudjeg nasilja, buzdovan Marka Kraljevića čeka u tamnim njedrima naše zemlje, da ga duh grabancijaški pronadje i kao bombu baci sa Kleka na putove tudjeg prodiranja.
U pobratimskoj kući dra. Milana Sokolića, u čekanju na naredni riečki voz, razgovaramo o pravaškoj krizi. Pravaši, najmoćnija stranka u zemlji, programom jedinstvenija od koalicije, ne mogu se sjediniti zbog osobnih pitanja: nevjerovatnost, da nije žalostna istina! Oko ponoći dotrči služkinja sva blieda: neko je po običaju razbio prozore. To se, veli mi dr. Sokolić, vrlo često dogadja, jer ga smatraju pravoslavni „frankovcem“. Da takve lopovštine revoltiraju, da takva neumjestna izazivanja radjaju zlim posljedicama, priznat će mi i „Srbobran“. Noćni atentati ne mogu biti oblik političke borbe, pa ni protiv frankovaca, pa kada' se u uredjenom mjestu kao Ogulin može braniti takav zaplotnjački teror, ne začudjava nas reakcija proti sličnim banditstvima, dolazila ona ma odkuda.
Dosadna vožnja noću, tup, kratak san u vozu, pa Plase, sunčana jesenja zora, a kroz mlieko jutarnje magle, pod klisurama kao groblje i gradićima kao grobni spomenici, puče kao modra čežnja — more, Jadransko, hrvatsko naše more!
O more, sinje naše more!
Nije uzaman more u grčkom mitu mati ljepote, mati divne Afrodite. Svi elementi ljepote su u ritmu tih valova i u neizmjernoj crti te sjajne pučine, što nosi nebo, sunce, zviezde i oblake u sjajnom ogledalu svoje modre vječnosti. Rubin, topaz, biljur, smaragd, kristal, diamant, biser: svi dragulji, sve srebro i zlato sa neizmjernošću svojih nijansa je raztopljeno u harmonijama tih sjajnih voda, što u mainama i burama svojim, u miru i nemiru nose sve simbole našeg tihog i burnog života, naše duše i bezgranične naše misli. Jer dok nam je zemlja sa stalnošću svojih ograničenih vidika dala pojam ograničenosti i odredjenosti, sve što je u ljudskoj misli neizmjerno, bezkrajno, mistično i neizrecivo, sve što je tu „duh božji nad vodama“, sve to dao nam je sa pogledom u nebo pogled na bezgraničnu rnonotomiju tih sjajnih, grdnih, pustih pučina, gdje ima bura i usamljenosti, kakvih poznaje samo smrt i samotna misao.
Inače, osim mora, slabo će što zanieti gornjeg, kontinentalnog Hrvata u kršnom Primorju. Drvetu, liepom, visokom drvetu tu ni traga. Kržljavo grmlje je šuma tome tvrdom narodu, što je lišen sjene. I čuveni miris mora nije mi najugodniji, podsjećajući na vonj prazne kutije sardina i na sve ostalo, što vonja — kao prazna kutija sardina. U tim primorskim liticama osjećam se stisnut, ne mogu se kretati kao ni na brodu, koji doduše prelazi pola svieta, ali njegovi putnici su kao čovjek što ne može izaći iz svoje kuće.
I evo nas na Rieci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti, da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i jedna sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rieci u hrvatskim rukama, sav puk je hrvatski, i to najvrjedniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije, koliko srbska crkvena obćina, nemajući prava podići ni hrvatsku osnovnu školu! gradskom zastupstvu ima samo Hrvata odroda i renegata kao Ossoinack, Modrich, Copaitich i slični izdajice. Ungaro-Croata sjajno napreduje, a senjsko parobrodarsko, čisto hrvatsko družtvo toliko se klima, kako mi rekoše gg. Milan Gremer i Ante Kalani, da ćemo morati pomišljati na narodnu subvenciju. Častnom gosp. Bujanu, kateheti, uzkraćena je služba i plaća samo za to, jer je Hrvat u gradu, gdje su u silnoj većini Hrvati i gdje vlada hrvatski kapital! Evo primjera, da se vidi, kako banditski Magjari meću nož pod grlo našem Primorju i kako ekonomski „sitni rad“ ništa ne vriedi bez hrvatske sviesti:	
Od kanala pa do utoka Rječine u more stere se t. zv. Delta, spadajući pod Sušak, dakle pod Hrvatsku, nastavljajući riečku luku i prolazeći u autonomno hrvatsko primorje. To je mjesto, gdje bi vremenom mogla postati hrvatska luka, konkurencija riečkoj, i šta učiniše Magjari? Sušačku obalu spojiše željeznicom za riečku luku i nasuše na morsku stranu željezničkih tračnica nasip, uzak nasip, kojim je kao magjarskim zemljištem odsječena ciela sušačka oblast od dodira sa morem! Sad spremaju Magjari istim načinom nasip za prugu duž obale sve do Kraljevice i tako će nam jednostavno oteti cielu obalu do toga mjesta i proširiti svoj plien od Rieke do Bakarskog zaliva! I dok se dogadjaju i spremaju ti atentati, naši političari kibicuju, a na Rieci nije organizovana legija, koja bi slomila ulični teror rufianske talijanske korumpirane i veleizdajničke manjine pod vodstvom mafijaša Zanelle. Patriotizam čestitog Erazma Barčića je nesumnjiv, ali riečki pučani svi se tuže, da je i on „gospodin“, da sve neuspjehe svoje riečke politike ima zahvaliti tome, što nije zalazio u narod i radio sa pukom, koji je i usred današnje Rieke znao ostati hrvatski, karikirajući tamošnji talijanski žargon muzikom našeg čakavskog akcenta. Magjaru smo tako zazorni, te voli Talijanu no nama. Kraj oko guvernerove palače, via Giuseppe, zvao se Star, Belveder — Harmica, corsia Deak — Beli Kamik, via del Fosso — Rov, Molo longo — Palada. Medju riečkim Hrvatima ni sada se ne izgubiše domaći gradski nazivi kao Lešnjak, MarŠeća, Gomila, Barbakan itd. Šaka Regnicola (Talijana iz Italije kao onaj Frankov sicilski liečnik) gospoduje u ime irredente u gradu, koji god. 1848. osvoji, kako veli pećinska ploča pod Trsat-gradom, ban Jelačić za Bunjevčeva županovanja, da nam ga magjarsko nasilje sa talijanskim veleizdajstvom na novo otme, pomagano izdajstvom riečkih kapitalističkih renegata.
Inače je Rieka bogatstvom, golemim svojim industrijama, elegancijom na Corsu i trgovinom u luci unatoč svom malom prostoru pravi velegrad prama pospanom, beamterskom, nepoduzetnom i neindustrijskom Zagrebu. Bez obilježja nacionalnog, vriedja Rieka isto toliko oskudicom intelektualnog momenta u svom obćem dojmu. Kao u ostalom Primorju, avita cultura italiana nije nigdje ostavila višeg umjetničkog i kulturnog traga. Sve te biedne latinske relikvije su ostatci Mljetaka, trgovačkog grada bez dublje kulture kao Fiorenca, Rim ili Milan. Sva talijanska kultura je na Rieci grozan nekakav furlanski žargon, lažni politički dnevnik i kazalište, gdje gostovaše švabska opereta. To je ta avita cultura! Što se pak intelektualne moderne Italije tiče, mi znamo, da je danas sila drugog reda. Oružana francuzkom, njemačkom i slavenskim kulturama, hrvatska misao ne mora se plašiti „Broda", kojim upravlja duh kao snob Rapagnetta narečeni d’ Annunzio.
Na Rieci posjetih gosp. Supila. Dva puta se s njime nadjoh: prvi put u njegovom uredničtvu, drugi put na ulici pred njegovom gostionom Campana, kraj luke, gdje nas sastadoše dva čudna turista: gg. Accurti i Stožir... Razgovarasmo naravno o politici, ali tih razgovora ne iznosim, jer nemah namjere interviewisati. Gosp. Supilo se ljutio na gosp. Zagorca, ali to nije ništa nova, jer se on kao polemičar mora uviek ljutiti. A kada Ijućenje postaje profesija, uzima profesionalnom Ijutitelju sposobnost ljućenja. Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini šport, ono što je voda ribi i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost i ideje njemu, kao kakvom Amerikancu, vriede samo u koliko su izvedive. Kao svi današnji Primorci, djak talijan. knjige, on je baš u njenoj tradiciji našao duh proktične politike, politike Makijavela i Cavoura, duh realizma, kojega u talijanskoj literaturi ima samo politička književnost. Ocjenjivati Supilovu politiku bilo bi prerano, ali ma što se o njemu reklo, njegova je neprolazna zasluga, da su magjaroni ono na izborima za uviek potučeni, te se, ako Bog da, više nikada ne će oporaviti. Medjutim njegova izjava o Bosni u hrvatskom saboru bijaše velika pogrješka i temeljila se na naivnoj predpostavci da će srbske aspiracije na Bosnu znati braniti podpisne sile berlinskog ugovora. Snaga i slabost Supilove politike je u tomu, što u politici nikada ne smeće s uma osobni momenat.
On ugarske političare osobno pozna, pa zato sva njegova borba nije drugo no osobna borba. Ideja on skoro i nema, kao ni stila. Shvaćajući političku borbu u prvom redu kao borbu osobnu, on je kao praktičar politički faktično snizio niveau našeg novinarstva, pošto je borbu ideja sveo na borbu ljudi, borbu misli na borbu strasti. Taj demokrat neuredne, gotovo plebejske spoljašnosti u stvari nije vodio nikad otvorene demokratske, nego uviek zakulisnu, nedemokratsku, diplomatsku politiku, vrlo beskrupuloznu, bez stalnih načela. Nepobitna je činjenica, da u Novom Listu, koji bi u prvom redu trebao biti list za budjenje i čuvanje riečkog hrvatstva, ima svega i svačega, samo ne junačke obrane hrvatske demokracije na Rieci.
Demokrat Supilo u svojoj lokalnoj riečkoj politici stupa sa novčarskim oportunizmom kapitalista oko „Ungaro-Croate“. Prije nekih 10 godina primio je sušačku Gruborovu Hrv. Slogu kao list pravaški, da ga pretvori u list bez tačnijeg programa, proglasujući u kraju bez Srba Hrvate i Srbe istini narodom i zaboravljajući kod bistrenja obće naše politike na propadanje hrvatskih interesa na Rieci. Svoje uspjehe može gosp. Supilo zahvaliti realnim, neoporecivim vrlinama; on je triezan i on je marljiv kao pravi Primorac. Hrvatstvu Rieke pomaže već samom eksistencijom svog lista i širenjem hrvatskog jeftinog štiva proti talijanskome. Ma šta se govorilo o njegovom oportunizmu, ja ga, ma da ne odobravam u mnogome njegove politike, smatram dobrim Hrvatom, jer u protivnom slučaju ne bi na nj danas lajali svi oni, koji reže na Hrvatsku. I napokon: Supilo je sam. Premda u koaliciji, on nije ni u kojoj stranci. On sam je stranka kao dokaz, da i u našim mizernim prilikama mogu ni iz čega, vlastitom snagom postati i održati se jaki individui. Medju savremenicima je Frano Supilo jedna od najboljih lekcija savremenoj energiji našoj i ja sam uvjeren, da je u duši i danas pravaš kao u doba, kada je pod zaštitom misli Starčevićeve razvio u Dubrovniku zastavu „Crvene Hrvatske“.
Pravašku misao na Rieci već godinu dana brani „Riečki Glasnik“. Osnovao ga je, ako se ne varam, kao i radničko družtvo „Slogu“ Ante Kalanj, krasan Hrvat, bunjevačka i hrvatska korjenika, činovnik senjskog parobrodarskog družtva na Rieci, čovjek na mjestu, radin, ustrajan i požrtvovan, koji samo zato momentano ne može razviti svoje nenaplative organizatorske sposobnosti, jer još uviek vjeruje Franku poput tolikih poštenjaka i jer je strančar na mjestu, gdje nema mjesta strančarstvu. Duša „Riečkog Glasnika“ je uz mlade svećenike S v e č k a i naročito A. B u j a n a Ivo Grohovac-Dovičić, načelnik u Jelenju kod izvora Rječine, kod riečko-banovinsko-istarske tromedje. Nedavno je svojim troškom izdao u patriotskom duhu spjevane „Glasove sa Kvarnera“, pune stare pravaške poezije:

Na srcu ne bi bilo razvalina 
Od tuge, nego hram sreće i slasti,
Svom blagodati kad bi mogla cvasti — 
Hrvatska naša mila domovina.

Kastavska naša rujna ruževina 
Tad imala bi mnogo više časti. 
Da nas ne tlači sila tudje vlasti — 
Slobodan Hrvat grlio bi sina.

Oj sladka željo, ded ne kasni doći 
I uzmi narod moj u krilo svoje. 
Jer samo tvoje trebamo pomoći.

Velebnog neba oj vi plave boje, 
Izbavite me ove robske noći.
A radostne bi bile pjesme moje.

A što je najvažnije, Grohovac djeluje u „Riečkom Glasniku“ na mase kao feljtonista u čakavskom narječju. To vriedi više za budjenje riečke sviesti od tisuće uvodnih diplomatskih članaka. Naši ljudi najviše razumiju domaćeg čovjeka. Evo, kako novinari naš Riečanin za svoje zemljake u stalnoj rubrici „Ivićina i Jožićina“:
„Ivičina: — Ja pak neki dan san šal na jagu z jeden prijatelon, pak smo ubili jednu srnu, ka je imela rogi.
„Jožićina: — Je li to istina, da je imela rogi?“
„Ivičina: — A je poboga! Ja pak pokle me pita ta moj prijatel: „Ivićino, je ovo blago samac ale samica“, — to je, on je mislel reć, ako ženskega, ale muškega roda?“
„Ja san mu rekal: „Muški je, muški, to je samac“ — a on mi ni nikako tel verovat, leh se je s manum prehtal, da ni muški, leh samica.“
„Jožićina: — No, pak da ni bedast ta tvoj prijatel?“
„Ivićina: — Ta si i ti moj prijatel, pak nisi jako šegav.“
„Jožićina: — Niš zato, samo da si ti!“
„Ivićina: — Pokle smo se još karali za to ubijeno blago: Ja san tel, da je na moju, a on mi ni dal pravo, aš da je žensko, a ne muško. On ni tel ni čut, a ja san se razjadil pak san rekal: „Trubilo, ženske nimaju rogi, leh samo muški!“
„Jožićina: — Pak ča je bilo pokle?“ 
„Ivićina: — Pokle je bilo to, da smo se svadili, pak mi je rekal, da ne će više poć smanun na jagu, a ja san rekal, da jušto dobro, aš mi ni baš ugodno poć muškemi na lov. I ta bedak se je na me razjadil, aš da je i on muški, pak da mislin, da ima i on rogi.“
„Jožićina: — Pak morda i da?“
„Ivićina: — Neka ih ima, ale neka ne krivi mene zato, ako on ima rogi, te mu nisu narasli, po mojem ordinu, leh po nečem drugen.“
„Jožićina: — A si ti Ivićina čul, da je i Cezar bil na trgodbe?“
„Ivićina: — Ki Cezar? Ča je to morda rimski car skrsnul?“
„Jožićina: — Ne, ne, leh Balasov pas se tako zove, a to će puno reć, aš neki govore, da je ta Cezar jako pametan, pak da ne bi nijedan rekal, da je to pasji sin.“
„Ivićina: — A si pak ti čul, da je naš nekadanji plovan — Zigar neki dan hodil prošćenja pitat?“
„Jožićina: — Nisan niš čul!“
„Ivićina: — Aj je hodil, a njigov „pidintar“
ga je na putu pratil, pak su se i na karoce skupa vozili.“
„Jožićina: — Neka nisan znal!“
„Ivićina: — Pak sada se čuje, da mu misle oprostit, al da mora poć delat pokoru.“
„Jožićina: — Pravo mu budi!“
Grohovac bijaše magjar, željeznički činovnik, dobro plaćani trgovački namještenik u Trstu, pa ipak se zadovoljava sa manjim, da pomogne održavanju hrvatstva na Rieci. UtješIjiva je pojava, da usred posvemašnjeg nehaja i sVe jačeg narodnog skepticizma počinju hrvatski list dva siromašna popa sa siromašnim činovnikom i siromašnim radnikom Kalanjem, koji je doduše nekad kao podsusedski klesar išao na razgovore A. Starčeviću, ma da ga Stari držaše siromahom, ponudivši mu „patakun“ (komad od 4 novčića)... Ja preporučam „Riečki Glasnik“ u interesu hrvatstva na Rieci i okolici svim dobrim Hrvatima, to prije, što se i kod toga poduzeća vidi, da laik i hrvatski svećenik mogu bez ikakog suvišnog „kulturkampfa“ raditi rame o rame, kada se radi o zajedničkoj, o svetoj misli hrvatskoj. Uzmemo li, da ti čestiti ljudi rade bez reklame, da pišu badava i da ih svaki polutjednik stoji oko 70 kruna, sve hrvatske organizacije bi im trebale biti od pomoći kao i Istranima, jer nam Istra nije preča od Rieke. Već je krajnje doba, da sa riečkim Hrvatima složimo kakvu Riečku Ligu ili slično družtvo, jer propade li nam za uviek Rieka, izgubismo Primorje, a izgubismo li Primorje sa željeznicama, možemo uzeti kapu, pa kao prosjaci u bolji sviet, ako taj bolji sviet osim Hrvatske postoji!
O more, sinje naše more, tužno naše more Jadransko!
Svi, svi tragovi našeg suverenstva u Hrvatskoj propadoše, samo zrinjski i frankopanski gradovi ostadoše kao svjedoci stare energije hrvatske. Treba poći od Čakovca i sv. Helene do Ozlja, Trsta, Hreljina i Kraljevice, pa da se vidi, da pravi vladari i nosioci nezavisnosti naše, da pravi kraljevi hrvatski bijahu Zrinjski i Frankopani. Koja sila, koje gospodstvo u tim ruševinama kao opomena robstvu naših apatičnih dana, koje moj kolega Milan Marjanović iz Kastva nedavno u svom nepojmljivom optimizmu zove Nj. Veličanstvom Životom! I dok ležim pod frankopanskim Grobnikom sa panoramom mora i Grobničkog Polja, ironijski mi glas šapće:
— Da su danas živi Zrinjski i Frankopani, bili bi kao ostalo plemstvo jamačno magjaroni. Narod i sloga je danas naš Frankopan i naš Zrinjski.
Na miru toploga sunca, na briegu, gospodaru Kvarnera i starodrevnog polja, koči se u sivoj elegiji svog propalog gospodstva u frankopanskom bršljanu Grobnik, ponosni stari grad. Iznutra je sačuvan i služi za stanove i obćinske urede. Dvorište je skoro sasvim isto kao u zagorskom drevnom Loboru, sa drevnim napisom 1447.—1664., sa triemovima u luku u prvom katu palače i sa studencem usred dvorišta, kamenitim i sa četiri grba, od kojih tek jedan nije sasvim izlizan. A dolje pod Humom i golim planinama Grobničko Polje, pusto na Iztoku iza Podhuma, a plodno i zeleno na zapadu do Rječine i oko Jelenja, gdje je rodoljub župnik Polić osnovao najbogatiju i seljačku zadrugu u našoj zemlji. I opet komad stare, arhajske, autentične, najhrvatskije Hrvatske! Načelnik u Grobniku je Jure Starčević, brat našeg dra. Mile, a ma šta rekli historičari, vjerovatno je, da su naši otci na tom polju smrvili Tatare, jer je puno ovih imena: Podčudnić, Podrilovac, Soboli, Sereni, Kraljev Vrh, Grobišća, Podboj, Ratulje, Okršaj. Pobojište, Podhrvanje, Stražnik. U Podhumu, najvećem selu toga kraja, usred polja, postoji tek nekoliko drevnih porodica kao Petrovići, Bani, Relci od kojih Buruli i Sudani jamačno potječu od Tatara. U grobničkoj crkvi, nekad sielu kaptola šestorice kanonika, ima glagoljskih napisa kao ovaj:
Va ime božje i devi Marije, amin. Let..., (Ne mogu čitati).
I kada veleč. gosp. Gauš, župnik, uzčita misu starim našim jezikom, u glagolici, koje nikad dosele ne čuh, osjetih šaptanje ove stare zemlje, tvoj glas, Svačiću, svietla banice Katarino i ti, Sireno mora Jadranskoga, hrvatska drevna dušo, vilo hrvatska nad ovim sinjim kamenjem i ovim sinjim morem! O, još ima u ovoj zemlji žrtvenika za naše molitve, još ima mjesta za tamjane našim idealima.
O naše more, sinje naše more Jadransko!
Ovdje je negdje i mladi, poletni Demetar, vraćajući se iz tudjine, shvatio genij ove zemlje, razumjevši, da je život, rad za taj naš narod jedino, što može opravdati moralnu pogodbu našeg života.

Sretan, komu nebo poda, 
Kô junakom na Grobniku, 
Za slobodu svoga roda 
Izprazniti čašu priku;
Tko da mekšu postelj ište.
Neg’ za narod svoj bojište?

U tom kraju još živu potomci urotničkih frankopanskih častnika, plemići Maršanići i Frankulini, ali tek tu su mi jasna tolika protuslovlja u hrvatskom narodnom značaju. Ovaj milieu je sasvim opriečan milieu-u bosanskom ili slavonskom i čovjek je sasvim drugčiji od nas. Tvrd, radin kao krtica. Po kršu bez sjene vidjeh nositi žene dva sata hoda na ledjima preko gore puno vedro vina, a kad idu prazne, pletu putem čarape, da ne gube vrieme. Svaki pedalj nezahvalne zemlje treba tu oteti kamenu i krpe zemlje od dva kvadratna metra ogradjene su težkim vapnencem. Pa ipak, tu nema sirotinje i svak ima bolju kuću od slavonskog nehajnog gavana. Prostituciji ni traga, a sviet je tako štedljiv, te si od usta odkida i ne jede, pa je primorska kuhinja i za mene što baš nisam izješan i sladokusan, špartanska juha. Taj puk je hrbat hrvatstva; tu ima ljudi istodobno majstora, seljaka, radnika i mornara, sposobnih za svaki posao, za svaku nevolju i konkurenciju, pa je taj kraj odovud pa preko Gorskog divnog Kotara sa Zagorjem košnica hrvatske opozicije i matica naše slobodne misli.
Vino je tu litra po krunu, a meso skuplje no u Parizu. Život je tako težak, te mislim, da sve nesposobnije za rad i muku pogine do desete godine, pa ostaju samo jaki zdravi individui. Kod posljednjeg narodnog pokreta uhvatiše ti ljudi bilježnika u Jelenju i htjedoše mu odpiliti, odtesteriti magjaronsku glavu. Spasao se, pljunuvši na sliku Khuenovu. Dan prije mog odlazka na Grobničko Polje puhao je jači vjetar i u školskom vrtu sela blizu šume izroda Ossoinacka na Rječini nadjoh izčupanu, sa korjenom izčupanu golemu trešnju, pored Martinova Sela, gdje su žitelji mahom stolari. Takav je kraj i soj, koji nam dade tamo iza Vitezovića, Mažuraniće, Kumičića, Derenčina, Kranjčevića i tolike druge. Nešto atičkoga ima na toj obali, kršnoj i zdravoj, gdje žalfija („kuš“) miriše i kao drač raste po kamenju oko Trsata i Grobnika, gdje tako sladko „kampanjaju“ večernja gorska zvona, dok s Učke pada golema mračna sjena, a biela jedra na zapadnoj pučini tonu u grimizne daljine, noseći tamo prama Italiji naše večernje misli.
Bijah i u Opatiji, ali što da pričam o Švabama, Magjarima i o atentatu hotela na prirodu, novca i austro-ugarskog filistra na poeziju onih zatona i šumica, gdje ima toliko lovora, da bi si njime mogao ovjenčati čelo i Dušan Plavšić, naš Šogor? Više mi se od Opatije svidja Grobnik sa svojim gradom, Jurom Starčevićem, „ručicama“ i Grohovcem, sa pogledom na more i na herojsko drevno polje, sa ptičicama u svojim „šumama“, pčelama na cvieću svog kamena, skakavcima i koscima u ogradjenim livadama, ženama sa tovarom na nažuljenim ledjima i momčuljcima medju zrelim kupinama iza ovaca, što nad poljem i morem pjevaju: „Trajna nina ni nena“ i „Popuhnul je“.
I tu, gdje nam je narod najbolji, najradiniji, tu nam oteše najbogatiji grad, tu zieva kao rana pod srcem Hrvatske izdaja i sramota prodane Rieke.
O more, sinje more, tužno naše more Jadransko!


SLIKAR CRNČIĆ

Umjetnička karijera Klementa Crnčića poznata je već svim prijateljima naše umjetnosti. On je slavonski graničar. Kao Čikoš postao je od častnika slikar i kao kod svih (nas) nesudjenih oficira ostalo mu je nješto, što Švabe zovu „Schneid“, nješto muško i resko, što imaju osim oficira slikari športova i vojnika. Učio je u Beču, Münchenu, pa kako oskudijevaše sredstvima i neumjetničkim, disciplinovanim duhom, morao je u Koburg, gdje je posredovanjem liepe dame postao kazališni dekorativni slikar. Gysis u Münchenu mu je glavni učitelj. Putovanje po Tirolu, Slavoniji, slikovitim, prirodnim prirodama, pa hrvatski stipendij. Dr. Kršnjavi sudi po aktu starca i aktu mlade žene, slikanom vjerno po sivim vriednostima ateliera, da Crnčić nije kolorist, pa ga upućuje u dobru školu bečkog radirera prof. Ungera. Ovaj ga povede na naše primorje, u Lovranu, i tu postaje Crnčić prvi naš marinista, neograničeni gospodar hrvatskog čakavskog mora, frankopanskog, gusarskog, tužnog i primitivnog. U Zagrebu udje u ondašnji jaki umjetnički pokret, kada ga već Bukovac napušta i osniva sa Čikošem privatnu umjetničku školu, koja nastojanjem prof. Roberta Frangeša postaje javna. Iz te škole je već izašao valjan umjetnik Krizman, kojega Crnčić šalje u Beč u solidnu Ungerovu radionicu. Prije šest godina osniva Crnčić sa Miletićem šaljiv list, sa zadatkom razvijanja umjetničke karikature, ali list skapava u domaćoj nezreloj zaostalosti. O umjetničkoj Crnčićevoj aktivnosti svjedoči najboje golemo, zimus izloženo More sa Plasa, imajući osim umjetničke snage vriednost preciznog geografskog dokumenta, pa bi se u umanjenim reprodukcijama moglo upotrebiti za pedagošku, umjetničku i rodoljubivu pouku u školama. Ali kakve slike! To je trošak, a siromašna Hrvatska ulazi u eru štednje kao prosjak, kojemu se reklo: „Gospodine, izvolite štedjeti! Zašto ne štedite, presvietli gospodine prosjače?“ — Ban pl. Rakocaj učinio je tu školu javnom, a dr. Rojc pod vladom grofa T. Pejačevića pokaza neobičnu ljubav za taj novi zavod, kao i F. pl. Mikšić, koji htjede umjetničke ateliere povećati novim gradjevinama.
Posjećujući taj zavod, mogao sam se kao poznavalac sličnih institucija uvjeriti, da mu se može prigovoriti tek oskudica sredstava. Profesori živu sa djacima u odnošaju kolegialnosti. Knjižnica sa najmodernijim djelima i najnovijim revijama služi djacima kao i učiteljima. Škola je dala već dosele djaka, koji mogu izlagati neke stvari kao gotovi umjetnici. Krušlin, Juhn i Babić su talenti, a Petrović je već danas karikaturist linije, što bi od svog crtanja mogao liepo eksistirati u Parizu. Kritičari, upravo dušmani tog zavoda, navode, da u Europi ima boljih, da u zavodu ima i netalentovanih djaka, da bi to mogla biti škola novih proletarijata i napokon — da — — „na-
rodni novac“, „štednja“!... Nisu li to argumenti proti svakom kulturnom našem zavodu? Nije li već Starčević tako kritikovao naše sveučilište? Jesu li svi djaci našeg Glazbenog Zavoda virtuozi? Tko vam kaže, da na umjetničke škole ne smiju ići diletantizmi? Ne vrvi li München i Pariz umjetničkim proletarijatom i, što je najljepše, ne nalaze li se u tom proletarijatu često baš veliki talenti, dok se mediokritet izvlači i ovdje kao bolji nagon kruha i vlastitog interesa? Nije li Bosna i Balkan za naše umjetničke izvoze? Nije li i to već nješto, ako nam taj zavod daje valjanih učitelja risanja i crtanja? Pak onda štednja, štednja, štednja! Je li naša Akademija rezultat Biskupove štednje? Nisu li i Perikla kudili sa harčenja narodnog novca? Ima li jeftinih orgulja, zlatnih nakita, Stradivariusa, boja i mramora? Ima li jeftinih katedrala i biskupskih odežda? Ne štedi li se baš za to na svim ostalim područjima u pametnoj državi, da se daje kapom i šakom na znanosti i umjetnosti? Želite li trošiti samo na „korisno“, bacite iz Hrvatske uz umjetnosti i astronomiju, više nauke, pretvorite Zrinjski trg u kotac, a Akademiju u pučku kuhinju. Tražite od mlade ove umjetničke škole i kult domaće, hrvatske umjetnosti, kult narodnog stila. Vrlo dobro. U školi se proučavaju narodni, naročito tekstilni motivi, a prije no što predjemo na hrvatski umjetnički stil, recite nam, što je to? To svakako nije nješto gotovo, nego ideal, koji treba tek oživotvoriti, dok školska obuka ide za gotovim, oživotvorenim umjetničkim formulama. Negirati ovaj zavod, jer ima boljih na Zapadu, značilo bi negirati potrebu g. Krizmana, jer postoji Klinger i Forain. Da se Španija obazirala na potrebe štednje, Velasquez i Goya ne bi postojali radi eksistencije insekata u prosjačkim koafirama. Hrvatski prosjaci, naši sliepci, mogu biti grozan argumenat, ali ne — proti razvitku naše plastične umjetnosti. Zašto da nema u umjetničkoj školi „ličilaca“? Otkud te strašne brige za „narodni (krvavi) novac“ naših (zabrinutih!) prijatelja umjetnosti? Neoporeciva je činjenica, da je umjetnička naša škola rezultat umjetničke potrebe, da napreduje, da medju učenicima broji 3 Srbina. 1 Bugarina i 2 Čeha, da kultivira narodne ornamentične motive i da su prostorije već odviše uzane za radinost umjetničke mladjarije, iz koje će se možda razviti i proletarijata iz tog prostog razloga, što se iz svakog staleža, razvija danas proletarijat.
Crnčićevo vojničko i njemačko obrazovanje je svakako hudilo njegovom hrvatstvu. On i danas lakše govori njemački no hrvatski i to nije razlog, da njemački govori više no hrvatski. Umjetnost njemu nije samo aristokracija zanimanja, nego i društvenog položaja, pa osjeća aristokratski. Clan zatvorenih klubova. Clan „Kvaka“, zagrebačkog Jockeya ili Uniona; i dekorisao ga je majstorskim humorom. Ni za Boga ne veli, koliko mu je godina i nedavno je — kako bi rekao Fran Supilo — napravio pakt: oženio se naime. Znači dakle, da je vrlo hrabar i vrlo odvažan stari momak. U atelieru ima melosku Afroditu, boležljivu i malo žutu od vremena, duhanskog dima, čega li. Venus ima oko vrata katoličko čislo, a pod nogama crvene, rujne, krvave ruže — imitirane, naravno. Pored tog simbola nadjoh gravire diaboličara Ropsa sa dekoracijama a Ja Gustav Moreau i sa satanskim phallus-akcentima: bolovi kršćanske i nervozne savjesti zbog nemoći impotentnog muškog prama sve potentnijem ženskom sexusu, nepoznati sladostrasnim dekoracijama Aretinčevih tekstova. Sve to znači, da je i Crnčiću umjetnost žena, malo čudna i dosta opasna. Sada vrlo mnogo radi u školi sa djacima i sprema bojadisanu graviru svojih uspjelih kaptolskih motiva. Kao mnogi, postao je u Zagrebu diplomat. Ne nosi dakle svog srca na danu. To ne znači, da ga nema. To ne znači, da ga nema u većoj mjeri od nosilaca srca na dlanu. Skeptik, a skeptici, kako je poznato, mahom nastoje, da im glas bude gori od njih, naročito u srećnim zemljama, gdje ljudi živu, gdje prave spekulacije i kšeft od vlastitog poštenja, ukratko: u zemljama Poštenjaka. (Kumičić bi rekao: Okrečenih Grobova).
Takvi ljudi kao Crnčić, iskusni, kaustični i skeptični, naginju mizantropiji i lieče se od čovjeka, od zlobe i od gluposti u prirodi. Teško životinjama, koje moraju od nas učiti, a blago onima, koji znaju učiti od životinja! Karikirajte, ako možete, prirodu: karikirajte, ako možete, more kao čovjeka! Što su moderni športovi, ako nisu težnja rafiniranosti za primitivnostima prirode? Automobil je žudnja milijunaša za poezijom ciganskog šatora. Crnčiću je priroda jedini autoritativni učitelj. Zato je on impresionist, kako ga shvata mladi pokojnik Laforgue u čežnji za modernim i novim: „Impresionist je slikar modernista, koji, nadaren osjetljivošću oka neobičnom, zaborav-
ljajući slike nagomilane vjekovima po muzejima, zaboravljajući optički odgoj škole (nacrt i perspektivu, kolorit) snagom življenja i iskrenog i primitivnog posmatranja sjajnih prizora na prostom zraku (plein-air).... s uspjehom si je napravio naravno oko, da gleda naravno i da slika naivno — kako vidi.“ More je privuklo Crnčića, jer je najprimitivnija, jer je najprirodnija priroda. Kultura, katastrofe mogu defigurisati kopneni pejzaž. More ostaje iza svega djevičansko, čisto i samo, samotno, samo kao neizmjernost modrih majina iza pjene efemernog parobroda. Zato je more, divno, beskrajno i kao Bog i duša samotno, tajna, tajna kao kôb Preradovićeva, kao sudbina ljudi i obćeg života, pa se i danas može pronalaziti kao nov čovjek, nepromienjeno, divno i duboko nad tamnim sakrivenim životima kao onda, kada dade svietu u Afroditi, u djetetu svoje krasote i neizmjernosti, princip ljepote. Vizija Crnčićevog mora je tačna i uviek sunčana. On more portraitira, najbolje u malim, miniaturnim slikama, epski, bez Vidovićevog elegijskog, večernjeg lirizma. Slikar sunca, pa i burnog sunca na moru: sunca, što tako šareno, fatamorganski slika tragično kamenje okrutnih primorskih igala, na kojima naš slikar nalazi sasvim posebnu divotu krša, pustinje, samoće nad samoćama, žive smrti, brodoloma duše u spleenu podnevnih, do svireposti plastičnih sunčanih podneva, kad i Drijade umiru od svjetla i od žege. Crnčić je realist mora, toliko realist, da ga svagdje privlači, da mu se svuda more svidja, pa često ne odabire motive, te pokadšto njegovo more dolazi more slučaja, more na rifove. Ali tamo, gdje njegovo more nije skica, već slika, tamo mu nema para tako lahko. Tamo nosi Jadran konture primorskog lica; tamo ima Jadran kosti, tvrde i kvrgaste kosti našeg Primorca kao tvrda, koštunjava i kvrgasta manira Crnčićeve kičice, što daje iz distancije iluziju južnjačke morbidezze i čiste gracije valova i obala. Pošto naš slikar najvoli slikati more u najsilnijem sunčanom osvjetljenju, kada se u prirodi faktično zrak više osjeća no vidi, neke njegove marine čine se kao bez zračnog dovoljno riešenog problema. More Črnčićevo je naime prije svega plastično. Kao isklesano. Bez figura. Bez čovjeka, kao da je umjetniku poznat Poeov recept za pejzaž. Čovjek bi tu djelovao karikaturalno. Čovjek je naime karikatura mora, kriv akord u tim plavim, sunčanim simfonijama, preciznim kao vojnički zemljovid. To nije samo more, to nije samo Sredozemno, Jadransko more. To je naslikana plastika Kvarnera, more, govoreći ča: more Mažuranića, Pančića, Kumičića i Kranjčevića, može Dežmana, Derenčina i E. Barčića, more tragične Rieke, tragične Opatije, tragičnog Trsata i tragičnog Grobnika. More ubijanih, davljenih i zadavljenih gradova Senja i Cresa. To more (more tunine i oštrige) nema samo fizionomiju. Ima i hrptenjaču, upravo karakterističnu školjku kod Crnčića.
Tek u gravirama slika Crnčić ljudski život na moru, život čakavskih luka i nezaboravnih onih gradića, gdje fantazira Nazorov Veli Jože, gdje pokadšto zbog Amerike nema mlade muške glave i gdje se osjećate kao u izumrlim, bogomoljskim lučkim gradovima kao brabantski Mrtvi Bruges, Venecija, Aigues-Mortes. Ti bakrorezi, obični ili kolorirani, zasluživali bi zasebnu, od ove mnogo stručniju studiju. Ovdje je još više uhvaćena okosnica, karakteristika sredine, postala hvala Crnčiću našom Bretanjom. Tu je studiran linearni momenat primorskog života kao čisti koloristični u uljenim slikama, pa kad znamo, da se ta dva momenta kod većine slikara isključuju medjusobno, da dobri koloristi nisu dobri crtači (i obratno), možemo pojmiti, kolik je Crnčić tehnički majstor. Naravno, on se uspješno bavi i kopnenim motivima, naročito starozagrebačkim. Kaptolski trg je on pronašao i ovjekovječio, ali ne sa popovskim, nego sa bielim, crvenim i sunčanim narodnim figurama, kao pravi demokratski prijatelj pučke, narodne i netaknute naše ljepote. Istom lakoćom postade Zagrepčanin kao Primorac. Talenat asimilacije. Njegova je modernost u dojmljivosti, u moći sasvim osobnog, originalnog dodira i razgovora sa prirodom, sa stvarnošću, u moći impresionizma. Akademizam je gledanje tudjim, a ne svojim očima. Crnčić zna, da su samo ono umjetničke periode, kada je ta neposrednost konversacije subjekta s objektom, umjetnika sa prirodom dolazila do izražaja. Grčka plastika je kontakt sa prirodom u antropomorfičnom, kolektivnom, narodnom stilu. Mi, djeca anarhijskog, eklektičnog vremena, tražeći prije svega svuda sami sebe, volimo u umjetnini komad stvarnosti nekolektivne i individualizovane. Stari su odnošaj družtva, Mladi su odnošaj pojedinca prama dojmu. Oni su narodni, mi smo individualistični, ma da možemo u intimnom razgovoru sa prirodom doći do sličnih, narodnih rezultata. Neohelenizam je nemoć biti originalan. No taj artizam i impresionizam ne smeta Crnčiću, da bude dobar radnik, t. j. pretvaralac boja u kruh i zlato. Umjetnik ne mora iz uvjerenja gladovati i „jesti pobješnjelu kravu“ boeme kao Millet u selu Barbizonu ili Segantini u Dolomitima. Radnik srednjeg vieka je umjetnik, a Michel-Angelo, Cellini, Seb, Bach i Mozart rade po narudžbi. Umjetnost je umjetnost, hrani li svog čovjeka ili ne, a umrijeti za nju od glada ne znači još biti artist, kao ni obratno. Umjetnik je radnik, a svaki pravi radnik je umjetnik u neku ruku. Moderni radnik, radeći posao koji ne razumije, nije radnik već mehanizam. Crnčić je solidan radnik, jer je gospodin i jer kao Frangeš dobro zna svoj zanat. On je naturalist jer vječno gleda i uči prirodu, stvarnost, pa je prema tome i voli. Antiprirodne, antinaturalistične tendencije nekih velikih umjetnika (kao Moreau) su tek moralnog obilježja. Baudelaire ne voli prirode u Francuskoj, ali voli prirodu Orienta, ne voli prirodnosti, jer nije normalan i jer moralnu prirodu pozna tek u samom sebi, dakle vrlo jednostrano.
Najsimpatičnije mi je kod Crnčića, što je karikaturist. Dakle opasan čovjek. Jer kod nas je opasno smijati se, a još opasnije ismijavati, imati antiautoritativni, diabolični dar izsmjehivanja kao narodna podrugačica, A. Starčević, A. Kovačić i neki savremenici, kao glumac sarkazma Drag. Freudenreich. Kod nas je opasno karikirati, jer naši ljudi su jedini na svijetu, što ne priznaju sebi da su smiješni, ne dopuštajući ni da to drugi konstatuje. Najbolji znak naše zaostalosti i kulturne utučenosti je činjenica, da imamo karikaturista, koji ne smiju Karikirati, ne služe li političkim, dakle neumjetničkim ciljevima. Zato Crnčić karikira tek za prijatelje, dakle diletantski, i to je tragično, jer karikatura je kao društvena kritika jedini znak više kulture, jedini vidljivi znak premoći pameti nad glupošću, artista nad okolinom. Sloboda karikature je sloboda duha, sloboda mišljenja, pobjeda duha nad glupom materijom. Pošto nigdje ne bijaše dopušteno toliko karikirati žive, prisutne savremenike kao u Aristofanovim karikaturama, Periklova Atena, gdje se smijeh medjutim smatrao nelijepim zbog deformacije lijepog lica, vrijedi i danas kao najkulturnije mjesto svijeta. Jedino pariska karikatura ima atentskih sloboda i aristofanskih gestova. Smijeh je slobodilac, naročito od straha. Stvorio je Renesansu i francusku Revoluciju, On Komos, Jakhos Oslobodilac.
Studija o karikaturi je studija o mefistofelskoj magiji smijeha, dakle odviše duga i komplikovana za ovaj domaći portrait. Karikatura je socijalna savjest, superioran duh, oddošaj stvarnosti prama idealu, prama materiji. Katedrale — da ne spominjem Juvenala i Martiala — vrve diaboličnim grimasama; Danteov pakao je hiatus boli kao crveni tragični smijeh; Luther je kao Rabelais, Erasmus i Aretinac karikaturist Babilonske Bludnice u Rimu; Lija (Rénard, Reinecke Fuchs) kao simbol racionalističnoga gradjanstva pravi sprdnju od aristokratske tiranije kao i životinje Lafontaineove; Hamlet se ruga ljudskoj lubanji uz cijeli niz šekspirskih karikatura; Giotto slika Mržnju i Zavist, Holbein Ples Smrti, Velasquez patuljke; tiraniji sjede uz koljeno dvorske budale; Vinci i Rembrandt karikiraju; Callot crta užase rata; užasni, neizmjerni Goya pozna u mržnji nacrta sve sadizme španjolskih inkvizitorskih osveta, a dok Lichtenberg proučava engleski humour, ponijemčen u JeanPaulu, Heine savija gniezdo u vlasulji Voltaireovoj, Barbier pjeva juvenalske Jambe, Daumier karikira buržoaski režim. Carlyle se krvavo ruga ulilitarizmu, V. Hugo šiba Napoleona Maloga biblijskom rapsodijom svojih P ed e p s a, a Gogolj počinje osvetu antibirokratskog, nihilističnog, ubilačkog svog rictusa. Čovjek, karikatura na prirodu, karikatura, kojom božanstvo karikira samo sebe, duh naš smijući se u slutnji čudnih vlastitih tragičnosti, oslobodja se, smijući se sam sebi, a po sposobnosti smijanja može se suditi sposobnost slobode. Divni humor, clown i Hudibras oslobodiše Englesku, staru Englesku ludog Swifta i puritanca Hogartha, Englesku Pickwicka, Cruikshanka i Thackeray-eve dvostruke snobske karikature: grafične i poetične; Musset, Chopin, Hugo, Verlaine su valjani karikaturiste kao Keene i Thackeray, a dok Granville i Gavarni crtački realizuju flaubertske omražene buržoaske karikature, Punch postaje barometar engleske duše, licemjerja, „canta“, jer je hladni, tačni Englez kao pravi slobodnjak rodjen smijač, zovući sam sebe Džonom Bikom i nadijevajući ne samo osobama, nego cijelim narodima karikaturalne nadimke i smiješne slikovite prišvarke. Tko u našem bijednom kulturnom vazalstvu Njemačkoj ne pozna Fliegende Blätter i dobričine jazavčare humanog Švabe Buscha? Jer i životinja je to smiješnija, što je sličnija čovjeku. Ljepota je karikatura grdobe, zato je mrze gadne duše. Užasan je smijeh na smrt spremnoga, još je užasnije kezenje lude i kretena, ali najužasniji je hohot glupana, smijeh organizovane, demokratisane, svemožne gluposti. Tko ga nije poznavao, pa još u Crnčićevoj otačbini? U zemlji, gdje su Grabancijaš i Kerempuh smiješne figure, jer imaju mnogo duha? „Oni, čto im se dela vidjahu pohvaljiva: u dno se skotrljaše; ter one, čto blagovahu kruh angjelski: videh da se želudom osladjuju svinjskim“. Ne mora biti kukavno, što je smiješno. Ima divnih grdoba i gadnih ljepota.
Moderna karikatura je što rapidnija i što kraća bilješka disharmonije izmedju duše i modernosti. Zato, da bi postigao efekat, moderni karikaturista više ne defiguriše kao stariji. Zato danas gotovo nema tehničke razlike izmedju nacrta i karikature. Uzmite karakterističan realističan japanski nacrt i djelovat će kao karikatura. Zato su najbolji moderni karikaturiste (Caran d’ Ache, Willette, Métivet, Hermann Paul, Aubrey Beardsley, Capiello, Sem, Cir, Gulbransson, moćni Forain, Heine, Favre itd.) prije svega sjajni crtači, a nacrti Ropsovi, Lautrecovi i Rodinove crtane studije djeluju karikaturalno. U tome pravcu radi i mladi naš karikaturist od budućnosti B. Petrović. Moderan karikaturist ne izobličuje, nego što jasnije, dakle što kraće bilježi samo ono, što je na figuri karakteristično, dakle smiješno. Divna Baudelaireova studija o karikaturi ne predvidjaše te današnje njene simplifikacije. Tolerantni smo i ne morališemo, pa vjeran portrait osjećamo kao karikaturu. Istina dostaje za komično djelovanje, a defiguracija je prema tome suvišna. Sjenom se ne može više, kažu mnogi, prikazati moderna duša, koja se zna očitovati u ramenu, na ruci, u detaljima toalete. Ima dama sa dušom na vrhu od pera svog šešira ili u obliku rukavice. Život nas toliko deformiše, da je to karikaturisti danas suvišno. Tacit, Zola i Ibsen su karikaturiste, jer rade po prirodi kao Martialov realistični epigram. Stvarnost djeluje karikaturalno bez karikaturistove hiperbole. Tijelo je dokumenat duše sa vrlo jednostavnim značajkama, koje su to umjetničkije prikazane, što su kraće prikazane. Da Kranjčević bijaše debeo, pjesme bi mu bile drukčije.
Po Dugaltu-Stewartu je Campanella ulazio u tudje duše, imitujući kao kakav karikaturist njihovu fizionomiju i fizičke karakteristične gestove. Anališući osobu, dolazimo do crte, do karakteristične linije, koja figuru rezimira, otkrivajući dušu kao vračara životnu crtu čovjeku na dlanu. Svaka duša ima samo jednu, jedinu i nepromjenljivu, karakterističnu i sasvim posebnu, konstantnu liniju u svojoj fizičkoj projekciji. Nalazeći tu crtu, moderni karikaturist, pretvarajući roman u crticu, životnu tragediju u epigram, sliku i kip u liniju, upotrebljava primitivno sredstvo proste crte i time se, kao Meštrović i moderna skulptura, primiče prostim sredstvima prvobitnih, arhajskih umjetnosti Egipta i Egine. Moderna vizija je to jednostavnija, što je jasnija i silnija, pretvarajući psihične komplikovanosti u epigram karikaturalne crtice. Duša, primajući zlobnu liniju svoje fizične sudbine, dobiva primitivnije konture životinja, pretvarajući se tako malo po malo u apstrakciji, u hemijskom loncu analitične karikature, u jednostavnost quasi geometrijsku. Karikatura je geometrija disharmonijske duše, problem danas više psihološki i umjetnički no moralizatorski i moralistički. Mi ne vjerujemo, da ćemo smijehom popraviti tudji moral. Moj nezaboravni pariski prijatelj A. Rouveyre, čuveni karikaturista, pronalazač grafične monografije, sin izdavača Vincievih windskorskih nacrta (O Zraku, O Kosi), ovako odgovara na interview u F i g a r u 1906.: „Ja scijenim, da je jedan od uzroka smijeha u plastici prekidanje odnošaja učinjenih izmedju površina i njihovog osvjetljenja . . . Smijeh postaje deplaciranje (plastičnih) vrijednosti. On je, kao tuga, v r s t a p r e k i d a n j a r a v n o t e ž e i z m e d j u i z r a z a i o b l i k a“. Prema tome je karikatura Golbergova moralna geometrija, pa pošto po Séaillesu horizontalna crta budi misao odmora, a okomita — ideju akcije, Rouveyre misli, da u karikaturi vertikala znači duh, korizontala materiju, da svaka crta, idući prema centru zemlje, ima tragičan izraz, a crta, što se diže, komičan.
Upućujući ljubitelje na studije Duchenne-deBoulogne-eve o mehanizmuu fizionomije — veliki „zigomatik“ je mišica smijeha! — i žaleći za divnom dobom homerskog smijeha, ostavljam nesudjenu nam društvenu karikaturu Crnčićevu sa Böcklinom: „Najteže za slikanje i izražavanje nije ljudsko lice, već stegno“. Prema tome šunka, naročito ljudska, ima vise plastičnih poteškoća od mudre ljudske glave. I meni se, priznajem, ljudsko stegno, naročito mlado i žensko, čini predmetom zanimljivijim od mnogih muških mudrih gava, kao jamačno i Menciu Crnčiću, slikaru i smijaču.


STEVAN SREMAC

I.
„Denn die Menschen soll 
keiner belachen als einer der 
sie herzlich liebt?.
Jean Paul.

U Zagrebu se duhovitom čovjeku ne oprašta ništa, u Beogradu sve. To se opet vidjelo prilikom smrti Stevana Sremca. Prem bijaše ljut protivnik radikalizmu i „od onih, koji ništa ne shvataju od modernih misli i naježuju se bez razloga protiv svih novotarija savremenosti“. radikalna vlada ga je sahranila o državnom trošku uz saučešće cijeloga Srpstva. Ako je genij heroizam, talenat je hrabrost, i srpski narod je instinktivno bio solidaran oko toga groba, kao na junačkoj zadušnici. Kralj se dao zastupati. Nad lijesom je govorilo pet govornika, medju njima Bran. Nušić i vodja nacijalista, Stojan Ribarac, zaplakavši usred govora na Terazijama. U ime Akademije Nauka trebao je da govori i gosp. Simo Matavulj, ali on nije došao. „Ta nerazumljiva indiferentnost jednog čovjeka, koji je i sam pripovjedač, a uz to još i predsjednik Književničkog Društva, načinila je vrlo neprijatan utisak na sve prisutne“ („Politika“, br. 931). Mjesto Matavulja govoraše čuveni pravnik i govornik Giga Geršić. Novine bijahu pune Sremca jedno tri nedjelje poslie smrti i samo cetinjska „Ustavnost“ bijaše u opoziciji. I demokratski „Dnev. List“ hvaljaše toga „vječno mladog konservativca“, nalazeći u družtvu neuglednom i skromnom „više smisla i ljepote nego po bulevarima i prostranim ulicama, gdje se palate i bine dižu“. Neki listovi u velike ga već krste „velikanom“. Naprednjačke „Pravda“ i nacionalistička „Srb. Zastava“ podžaveljaše se oko mrtvaca kao oko lešine Hektorove. Demokrat, moralist i kritičar Jov. Skerlić žalio je u „Odjeku“, da se u tolikoj pisaniji nije našlo ništa karakteristično i kritično o Sremcu, ali ni on nije ništa drugo konstatovao, nego da je Sremac bio „iskren“ i da je ova jednodušnost javne tuge „znak kulturnog poevropljavanja našeg“. Dosele je tu smrt najljepše komentirao moj prijatelj Simo Pandurović, član nacionalističke omladine i vodja srpske lirske secesije.

„Spušten je moćne, crne smrti veo 
Na trošno telo jednog velikana.
Na krepku dušu, ponos naših dana, 
Borca, za kojim tuži narod ceo.

Ti, koji nikad nisko nisi hteo 
Laskati sitnom dobu krupnih mana, 
Biti na plimi strasti okeana 
I biti prvi, Sve dok nisi sveo

Umorne oči, danas mrtav vladaš 
Strastima ljudi, tonom mojih strofa; 
Ti nisi manji kad živiš i stradaš.

No danas, kad je došla katastrofa, 
Kad žarko sunce ne vidiš gde greje 
I crnu tugu koja Srpstvom veje.“

I mene je, Hrvata, ta nenadana smrt potresla kao svakog Srbina, jer mi je srpska knjiga najpreča pored hrvatske i jer mi Sremac bijaše iza pokojnog Janka (Veselinovića) glavni srpski književnički protektor i prijatelj.
„Pretprošle jeseni udari neka ladnoća, koja je držala nekoliko dana, pa se posle najedared vreme ponova otopli.“
„Za vreme tih toplota reći će pok. Sremac J. Adamoviću“:
„— O brate, kako je ovo sad vreme. Udari ova toplota kao meni na inat.“
A šta vam smeta toplota? upita ga Adamović malo začudjeno.“
„— Kako šta mi smeta? Poklonio sam moj stari zimski kaput Matošu, a sebi sam poručio nov, sa „pelcom“ — tu se Sremac nasmeja kao podbrckujući sama sebe — ali ne sa „pelcom“ kao u Mike Tošića, koji je imao svega tri dlake, nego pravi „pelc“ od „kune“. Već sam se radovao, kako ću kao paun šetati u kaputu sa „pelcom“, a udari ova toplota pa mi pokvari ćef. Eno mi kaput sad leži u ormaru; kakve sam sreće može cela ova zima proći, pa ni ja da ponesem moj novi ni Matoš svoj, odnosno moj stari kaput.“
„Posle nekoliko dana udari ladnoća, poče sneg sipati i Adamović srete Sremca na Terazijama. Metnuo ruke i štap u džepove nova kaputu, glava sa iroškim šeširom viri mu iz „pelca“ a preko lica mu se osuo onaj njegov jedinstveni smeh čoveka, koji sam sa sobom tera sprdnju.“
„— Gde ćete Stevo?“
„Idem da prošetam svoj „pelc“ — i ode smejući se sam sebi.“	(„Pravda“)
Koliko šala, komedije i topline davaše onaj nezaboravni „pelc“ (tako sam ga, kao ladju, okrstio), solidan, rutav i težak, te sam cijele one blagoslovene zime hodao savinutih od težine koljena kao fijakerista ili hulaner! Da sam znao, da će tužnog jednog dana postati slavan, kljukajući (kao Napoleonov redengot) anekdotama novinske stupce, čuvao bih ga za uspomenu i ne bih dao da iščezne, da umre, da ode tamo — u nepoznat svijet, gdje je i siroma Sremac i „regum et sacerdotum clara progenies“. Sremče, slavna sjeno! Bio si srećan, jer je onaj najsrećniji, tko se smije i nasmijava žalosne ljude. Dioniz, bog smijeha, rumenio ti se na vedrom licu kao rujna vinska radost. Bio si plemenit, jer „veselje je ono, što dušu oplemenuje“.* I kao pravi ljubitelj jeseni, kao pravi humorist, kao pravi jesenski čovjek preminuo si u jesen. Nestalo te kao grozda, ali vino, što si svom rodu i narodu u vječnu vlast ostavio, bit će kao rakija tvojih klasičnih bačkih popova: što starija to bolja.
Prvu moju recenziju — kako je to danas već daleko! — napisah o Sremčevoj knjizi, o Ivkovoj Slavi (1895.). On je dakle pomalo krivac, ako danaske koža tolikih „sviraca i poletaraca“ nosi tragove mog zuba. Prem sam malo nepovoljno ocjenio Limunaciju na Selu, Sremac bijaše prama meni kao i dosele i nije se radi kritike na mene ljutio kao Janko Veselinović (zbog Hajduk-Stanka). Sam velik šovinista, znajući me pravaša (onda me beogradska bojema zvaše „Folnegović“), on me smatraše izgubljenom ovcom, zalutalim, neprobudjenim Srbinom, naročito pošto mu opisah svog „didu“, punokrvnog Hrvata. Bunjevca i bačkog učitelja. Na njega me Sremac nevjerovatno potsjećaše, ne sluteći, da me to sjećanje na bačka sela, na dunavske ritove, na sjajne i široke horizonte onih bogatih ravnica najviše k njemu privlačilo. Onda bijaše taj pisac evokator mojeg djetinjstva, kao Dositije Obradović. Danas — danas je i on sjena, tužno sjećanje, uspomena!
Bijaše visok, zdrav, lijep čovjek, „brez felera“, stvoren da živi najmanje još 20—25 godina. Rumen, rano sijed, sijerih očiju, brkat, duguljastih obraza, pravilnog, malo zavijenog nosa, krupnih obrva, visokog bijelog čela. U govoru je „vrskao“; imao je poteži jezik. Krupan glas, sitni koraci. Tip starog garsona, inteligentnog bećara. Samo gologlav, u onoj bujnoj, kao griva slobodnoj kosi, izdavaše se na prvi pogled artist i intelektualac. Karakter njegove glave vrlo je sličan tipu Dumasa Sina, naročito gornji dio, ali nos i usta nemaju one finoće. Nosio je samo mekane, „iroške“ šešire, potsjećajući na uličnu eleganciju malovaroškog bonvivana. Volio je sve svjetlije boje i ležernost „sako“ odijela. Strastan duvandžija i kafanski čovjek kao Addison. Elegantan stari boem. Nikada nije pio piva i pivo zamjenjivaše rakijom. Nije mnogo birao društva, ali u najvećem kontaktu ne upuštaše se u intimnosti. Bojao se patosa i sentimentalnosti. Mrzio je high-life, namještenost, oficielnost, parade, -poziranje i „onaj hladni, dosadni i glupi razgovor po Ollendorffovoj metodi, koji se obično čuje medju elitom našom. Sada, kada se cio svijet javno hvali njegovim prijateljstvom, meni je sve jasnije, da mu prijatelji bijahu ono, što bješe Hegelu onaj filistar i Darwinu intimno drugovanje sa Jonesom Brodieom, ladanjskim „elergymanom“. Usred najživljeg društva bodljikav, nepristupačan i ja sam imao uvijek neugodno osjećanje da me opservira, i to s komične strane. Kod kuće, u onoj velikoj, knjižnici sličnoj sobi, pored onog velikog, laboratorijskog stola sa vječnom crnom kafom koju sam kuhaše, nosio je sivi „šlafrok“ sa crvenim pojasom i gajtanima, i u toj toaleti, otkrivajući ljepotu vrata, prsiju i glave, najviše mi se svidjao. Često prodje pored vas kao pored turskog groblja, naduren i namršten, u kafani vam okreće ledja i nitko ne zna i neće nikad znati, što mu je. A kada se udobrovolji, ne pušta iz društva, kao ono našeg Valdeca kod Kolarca, kada je pored Sremca na stolici blaženo zaspao. Kao pravi stari bećar bijaše pomalo hipohondar i čudak, „udaren mokrom krpom“, što rekli Beogradjani. „Prošćavajte, čitaoci, što sam vas toliko dugo zadržao u mehani. Ali kako smo mi Srbi, i vi i ja, znam, da vam to nije neprijatno. Ta gde je Srbinu podesnija klima, lepše podneblje nego u mehani?“
S. Sremac rodio se u Bačkoj, u Senti kraj Tiše 11. (24.) novembra 1855. Umro je dakle u 51. godini. U Senti svrši osnovnu školu i predje u Beograd. Svršivši gimnaziju baš u oči srpskoturskog rata (1875.) upiše se u historijsko-filologijski fakultet na Velikoj Školi i kao svršen filosof bude postavljen (1879.) medju prvim nastavnicima onda baš osnovane gimnazije u Nišu. 1890. položi profesorski ispit, izradivši temu „Samodržavna Vlastela u staroj srpskoj Državi“. 1898. je premješten na beogradsku realku. Umro je u Soko Banji, ne dočekavši svoje pristupne besjede o caru Jovanu Crnom u Akademiji.
Nekoliko dana posle svojega izbora za člana Akademije bijaše Sremac sa društvom u jednoj kafanici. Kafedžija donese nekoliko čaša raznog vina.
„—Pa da, ja sam zbog toga što se razumem u vino i izabran za Člana Akademije.“
„Za vreme njegova bolovanja u Soko Banji, zapita ga prijatelj ulazeći u sobu: „— Kako je, Stevo?“
— Eto kako je, odgovaram ni kriv ni dužan za drugoga. Neko se rdjavo opoganio, a ja sad zbog toga bolujem.
— „Ovo je bilo na tri dana pred smrt.“
„Sremac je zanemogao. Kad su ga neki prijatelji obišli i upitali: kako mu je, odgovorio je: — Sad je sve lepo! — To su mu bile poslednje reči.“	(„Pravda“, br. 219.)
Žarko Ilijć, ljubimac pokojnikov, pričao mi je o Sremcu karakterističnih anekdota. U Nišu ga je voljela bogata lijepa dama iz trgovačke kuće, ali od ženidbe ne bi ništa. Čini se, da je pisac taj dogadjaj persiflirao u autobiografijskoj i dosta slaboj priči Idejal. Tu se jedan filosof, filolog, zaljubljuje u lijepu djevojku, ali roditelji je silom udaju za bogatog ćiftu. On umre, bećar profesor dohrli u grad, ali umjesto angjela nalazi omašnu i brkatu udovicu. Sremac ne bijaše kao Frederik u Flaubertovom Sentimentalnom Odgoju, gdje se ljubavnici sastaju u elegijskoj ljubavi; ona sijeda, a on star, izmožden i skršen. 
U srbsko-bugarskom ratu bijaše Sremac dobrovoljac sa Dragutinom Ilijćem. Dobiju loše konje i jašeći iz staje, Sremac vidi da dobro biti ne će, i uhvati se, objesi se za vratnice i pusti svog paripa, te mu ode izmedju nogu. Viseći tako u zraku opazi Dragutina, kako tresnu o ledinu i sjetivši se Bukefala, reče: — Za vas će biti mala Macedonija! 
Poslije rata se i opet skupe dobrovoljci u Nišu oko zastave patriotskog Kole (Koste) Rašića, nadajući se odlikovanju, kolajnama. Ali kada mjesto toga primiše zapovjed, da odmah predaju odjelo, a neki levente da se odmah čiste iz Niša. Sremac reče u Lazarevićevom pesimističkom tonu: — Tako narod nagradjuje svoje velike ljude! 
Bijaše tipičan Srbin, konservativac i zagrižen liberal (nacionalista). (U Srbiji su nacionaiste i naprednjaci konservativci. ) Starčar, patriota i ponosit kao Swift, obožavaše svoju zemlju kao Sterne: „O Engleska, Engleska! Zemljo slobode i klimo zdravog razbora, najnježnija majko i najljubeznija dadiljo! “ (Tristan Shandy. )
Sremac ne bi bio tako interesantan, da nije jedan od najizrazitijih tipova onih srpskih književnika, po kojima je beogradska literarna boema — u miniaturi, dakako — toliko slična engleskim literatima XVIII. stoljeća, kada Savage spavaše pod vedrim nebom, kada frivolni grof Rochester daje batinati Drydena, pišući raspravu o smiješnosti, kada je Ward, falsifikator, okitio svojom prisutnošću sramotni stup i kada jovijalni doctor Johnson valjaše svoju korpulentnost londonskim ulicama, igrajući se u džepu ljuskom od naranče. Nekadašnja kafana Dardaneli, a pomalo i sadašnja Pozorišna Kavana daje vam po katkada kao refleks čuvenih literarnih kafana XVIII. stoljeća: Procopea u Parizu i čuvene Sirene u Londonu. Tu se često sastaju svi opasni pamfletisti beogradskih novina, sve što ne spada u „koteriju“ profesorske literature i akademijske, universitetske, autoritativne kritike, sve što više voli ljude od ideja, život od teorije, umjetnost od strančarstva. Nekada su u tom družtvu sjali Vojislav Ilijć, Janko Veselinović i Olišić, ali Glišić se iza Jankove smrti povukao, a danas su tu najtipičniji Branislav Nušić, Bora Stanković — po mom mišljenju danas najbolji srpski pripovjedač, bivši ministar Pavle Marinković i sjajni komičar Ilija Stanojević („Čiča“), Satirik Domanović (i on težko boluje! ) i Milorad Mitrović. Inače „kafanski ljudi“ ne dolaze u to društvo s političkih razloga. Taj krug je jedan od najduhovitijih i najslobodnijih od svih meni poznatih. Ni pariska boema nema više duha i „papra“. I Pera Todorović, modernizator beogradske štampe, najžigosaniji i najdarovitiji srpski novinar, srpski Emil Girardin, i on se pokatšto nadje u tom pardoksalnom kolu, gdje riječ, gdje — kao u XVIII. stoljeću — konversacija i dobra dosjetka više vrijedi od uspjeha dobre knjige. Ovamo neka ne dolazi nitko, tko je kao La Fontaine trom i glup u društvu. Tu je Milan Gjorgjević, novinar, sa ženom, danas najboljom beogradskom glumicom, učitelji Sretenović i Pera Jovanović, urednik „Pravde“ Jova Adamović, glumac Gavrilović, pa simbolista Dis (Vladislav Petković)
i Sima Pandurović, urednik „Politike“ Ribnikar (sličan Amerikancu), „beogradski Sarcey“ Jefta Ugričić itd. Sasvim je prirodno, da su se u takvoj atmosferi morali razviti sjajni, sasvim specijalni causeuri i pričaoci, od kojih je bez sumnje najbolji Žarko J. llijć, brat Vojislava i Dragutina, najbolji beogradski feljtonista ako i ne piše. U djelima svih savremenih humorista beogradskih naći ćete tragova njegovog duha. Sremac ima cijele Žarkove fraze (n. pr. „kao pas sa čičkom u repu“), a Domanović je njegovu priču o Mitropolitovom Mačku jednostavno prepričao (u Dn. Listu). Prilike se mijenjaju, a ovaj način života literarnog i u Beogradu izumire. I srpska boema iščezava. Naši tobože prozaični dani bit će već za desetak godina najludja romantika, jer je savremenost uvijek ironična, prošlost i budućnost poetična.
Evo u takvom društvu carevaše lijepa, bijela, gospodska i bećarska glava Steve Sremca, a pored nje sarkastična maska Bakhovog tragičnog jarca, maska Žarka Ilijća i gaskonjska glava Branislava Nušića,
Ako je najveća tragika modernoga života vulgarnost, Sremac je umro groznom, tragičnom smrću, vulgarnijom i glupljom od Zoline i čuvenog fizičara Curiea. I glumca i dramatičara Cvetića lane pregaziše nekakve taIjige. Ovdašnji listovi prećutaše pravi uzrok Sremčeve smrti. Fakat je, da je otrovao krv, pateći od hemoroida. Ubila ga legendarna nečistoća srpskih nužnika, dakle ostatak barbarstva baš, onoga vremena, kojemu se — jadnik! — toliko divio, da je mrzio, epohu, koja je već zbog toga superiornija od prošlosti, jer je izumjela „engleski papir“. Taj kršni čovjek umro je slučajno i banalno kao Bazarov. Opis vulgarnosti života i tragičnih njegovih banalnosti u Sremčevom djelu možda je tek slutnja vlastite smrti.
I opet jedan dokaz, da je život tragikomedija i da je smrt još sarkastičnija od života.

II.
Na formaciju Sremca književnika najviše odlučivaše njegov ujak, pokojni profesor Vel. Škole i akademik Jovan Gjorgjević. I nećak postade historik i pripovjedač.
I kao historik je pripovjedač. Njegove priče mogu se dakle podijeliti u savremene i u povjesne. Dok prošlost posmatra oduševljeno, sadašnjost ga tek ljuti i nasmijava. Otud dijametralna razlika u tonu njegovih historijskih i modernih slika. U prvima je patetičan, imitirajući narodne pjesme i stil Sv. Pisma, tražeći visoki stil i veličanstven izraz, u modernima je to zajedljiviji, što je opisivao vrijeme bliže, savremenije, u tolikoj akceleraciji, da su dogadjaji öd prije 30—40 godina opisani humoristički, dok se taj dobroćudni humor to više pretvara u satiru, što su noviji ljudi i dogadjaji. Sremac dakle i u tome precjenjivanju prošlosti i podcjenjivanju sadašnjosti nalikuje glavnom svom učitelju Gogolju. I on je epik i satirik. I on je klasik po svojoj naivnoj logici, vrlo često parafraziranoj u klasičnim, naročito latinskim pjesnicima, po kojoj čovjek poče živjeti u raju zlatnog vremena, dospjevši preko bakarnog vijeka u savremenost okrutnog žeIjeza. Tako shvata povijest Biblija i stariji historici, n. pr. Bossuet.
Sremčevo djelo dakle ima dva osnovna i sasvim različna stila: uzvišen, idealističan i ironičan, realističan. U historijskim pričama je lirik, u humorističnima epik sa sasvim nesavremenim epskim širinama. U prvima je jezik Čist i biran, narječje južno, u drugima karikiran, narječje većinom istočno.
„Zapjevao bih, pune duše, slavu Srbalja i sretna vremena ona, kada pleme naše bješe zvijezda, koja pokazivaše potištenim narodima put spasu, a teška briga tudjincima kada bijehu gospodari krajeva ovih.“
„Ali mi je ruka nevješta guslama, grlo slabo za pjesme, koje bi slavile pobjedu. I Davor ne bi vodio ruku preko struna guslenih; za to ostavljam da ih drugi bolji bolje opjeva. Ostavljam ih tužne duše i srca i žalim još samo što nam krajeve naše davno orlovi ostaviše; — jer bih uzeo pero jedino iz krila orlova, da njime opišem predaka naših slavu, koja se u nebo digla i orlove nadletjela.“
„Nemam dara Davorova, ali ću se još osmjeliti da vam izpričam sve to. I ako ti, Srbine, ne bude ova priča dobra, ako ne nadješ u njoj što si očekivao, — ne vjeruj da stari naši ne počiniše velika djela. Vjeruj bolje da su huda vremena nastala; da se potomci slavnih predaka izmetnuše i ne će oni ili i ne umiju već ni da proslave slavna djela davne prošlosti svoje!“...
„Jer su stare pjesme slatke kao med i mile kao slavujevo pjevanje, kad ga povjetarac donese do nas pomiješana s mirisom ružinim i tihim zvjezdanim noćima. A duša naša željna je pjesme, kao žedna njiva kiše, kao cvjetna polja rose jutarnje, kao mrazno drvo toplih zraka sunčanih.“
No jezik je jedino, čime se odlikuje te gogoljski patentične historijske fantazije. Njihov vječni patos umara. Ni traga historijskomu realizmu. Bezbojne. U tim junacima nema ni kaplje onoga silnoga života, što ključa i eksplodira rabelaiskom radošću u komičnim pričama.
„— Lijepi znanče vjerujem ti, da si taj, za koga se kažeš, ali se bojim da te pusta dokolica ne navodi da mi osjećaje svoje kazuješ. Ja sam samorana djevojka, — ko će mene milovati? Ne budi me, Vojislave, osjećaje da ne budem još nesretnija! Tako ti nesreće i moje i tvoje, ne budi osjećaje te, jer kako da ti vjerujem pri prvom sastanku našem?!“
Tako, kao n sentimentlanom funtromanu, govori jedna vjerenica iz sredine srednjega vijeka. U Taras-Buljbi nesumnjivo ima više pravoga života. Sremac nije trebao postavljati nam na ugled iščeznule kulturne tipove, jer ih ne poznavaše. Novomu vremenu je uzor samo nov čovjek. Tražiti u prošlosti „izgubljenu sreću“ naivnost je. Ne znam, po čemu bi rezultat moralnog historijskog proučavanja bio optimističniji od proučavanja modernosti. Ako savremeno čovječanstvo nije bolje od predjašnjih, gore za cijelo nije. „Pregledate li povijest svijeta, vidite slabosti kažnjene, ali velike zločine srećne i svijet je velika pozornica razbojničtva...“ (Voltaire.)
Sremčev historijski popularizatorski rad nije dakle od većeg interesa. Njegova književnička reputacija datira tek od Ivkove Slave (1895.). Najbolje knjige stvaraju se često kao ljudi: ne baš ozbiljno. Sremac je komičan realist i kao takav će ostati pored Ljub. Nenadovića, Ljubiše, Glišića i Matavulja, Sterije Popovića, Trifkovića i Nušića.
Otkriće pokojnikovoga prijatelja Vadisl,. Ribnikara o oskudnosti Sremčeve fantazije (u Politici broj 929. priobćeno već u posljednjem svesku „Glasa“, str. 147.) vrlo je važno i poučno. Aristofan veli za Euripida, da mu kod tragedija pomagaše sluga Kefison. Ne ću biti tako zloban, ali Sremac komponovaše nesamostalno, kao narodni pjesnici: slažući u cjelinu anekdote, zbog kojih jamačno kao i zbog hvatanja tipova (étude des moeurs) posjećivaše zabačene kafanice i ulice. Invencija je tudja, obrada je njegova. Originalan stil čini te zaboravljamo slabu arhitektoniku tih priča, koje su „izmarširale kao banatska djevojka, obukavši po najvećoj žezi deset svojih svilenih sukanja“ — kako konstatovah u recenziji Limunacije god. 1896.
Sremac je detaljist, epizodist prvoga reda, dakle impresionist, i tu mu je sva snaga. Notira karakterističnu pojedinost, gest, izraz, pa ga transformira i defiguriše sve do karikature. Njegovom realizmu, kao Flaubertovom i ruskom, ne izbjegava ni najmanja fizička sitnica. Sitnoslikar kao Clovio „il mirmecide“. Šala mu je slikovita, crtanje plastično, mimičko, lapidarno i dok on posmatra tačnom minucioznošću Baltazara Dennera, nacrt je kratak i rapidan kao pariska ili japanska karikatura. „Izvuče svoj nabubreli šlajpik, pa, kao ono naši popovi, stade izpod astala tražiti po njemu“. „Zaljubljen Srbin obično je grub“. „Grozno se opaprio i lajao kao besan na paprikaš, trčeći poizdalje u naokolo oko njega kao oko ježa“. „Beše čelebija petal. Kad si spacira pokraj plot, trče po njeg komšiske kokoške kako palilulke devojke po gardista narednika...“ Uljez: „Dodje si u kuću kao nekoj mače od sokak kak ulezne u kuću pa se pripitomi tuj; pa sad veće i ne izlazi.“ „Temeljan i on i njegova gospodja, sušta slika Verthajmove dvokrilne kase“. „A ona... samo gleda u levo u zemlju, pa dobije ko neke male brčiće kao od rose“. „A svaki pop čudo što voli krofne“. „Šareni se od silnih pantljika kao slobodno medjunarodno pristanište od barjaka...“ „Obojica debeli kao narodni fondovi“. „Mantija samo što im ne prsne ispod pazuha a pojas nikako da se skrasi na trbuhu nego sve bega pod bradu i bliže vratu“. „Žene drže u rukama marame savijene na trougao, babe marame sa zavijenom kitom bosiljka od kojeg kidaju struk i daju mladama, kad ih ove poljube u ruku a one njih u obraz, a devojke nose suncobrane, držeći ih po sredini obavijene maramom da se ne uprljaju“. „Pa ga dohvati tako nesretno, da mu je okrenuo donju vilicu čak na ledja!“ „Kuće izdrpane kao red prosjaka pred crkvom“. „Pop-Ćirina glava se pušila ko obarena šunka kad je izvadiš iz velikog lonca“. I t. d.
Ta virtuoznost naći u dva tri crteža karakteristiku jest uzrok, što su sporedne osobe često prirodnije i nezaboravnije od glavnih. Pop Ćira i Spira nisu bolje karakterisani od nekih sporednih osoba u romanu. U Limunaciji na Selu je učitelj Sreta, junak priče, odviše karikiran i nije prirodan kao Mića Oficir, Triandafil i famuluz. U Ivkovoj Slavi su dva-tri tipa tako živa, da su to možda najživlji ljudi u cijeloj srpskoj književnosti. Sremac je svoie tipove radio po živim modelima. U eksemplaru PopĆira i pop Spira nalazim piščevom rukom zabilježena imena modela te dvojice: Vasa Milovanović i Joca Teodorović. Pop-Oluja zvao se Nikola Gligorović. „Nepoznati“ u Ivkovoj Slavi je bivši glumac Rajčević. Sremac je radio kao Moliere, koji je (po Taillemantu) naslikao Mizantropa po živom vojvodi Montausieuru, a Tartuffea (kako tvrdi Saint-Sirvan) po opatu Roquetteu. Model Kalče je danas popularan u Srbiji kao don Kihot i Tartarin.
*
„Neko je komičan samo u slučaiu da to ne zna.“ (Baudelaire.) Sremac toliko izlazi iz svoje pripovjedačke rezerve, ćaskajući s čitateljem, da time dobivaju njegove šale kao nješto proračunamo na efekat, afektirano, svijesno i namješteno, gubeći snagu nenadanosti i naivnosti. Tko se divi i smije svojim dosjetkama, oslabljuje im snagu. Sremac ima nekoliko dosjetaka i šaljivih situacija, koje forsira, opetuje, uzimajući im tako svježinu, jer komičnost ne podnosi epskih repeticija. Dosjetka živi kao čovjek: samo jedanput. Opetovana dosjetka nije više dosjetka. Takvo se usporedjenje s pustolovnim čeljadetom i zlo adresovanim pismom nalazi u Limunaciji i Jani Zamfirovoj. Biolozi i abiolozi se ironijski spominju na više mjesta. Pop Ćirin smiješni i razbojnički mačak uskrsava u Božičnoj Pečenici. Slika začudjenosti opetuje se u istoj priči: „Orestije, koji je vanredno pevao i kitio i dizao obrve pri pojanju čak i na teme“. „— Oho! — reče pop Ćira i diže obrve čak pod ćelepuš“. Onaj don-juanski kokot u Ivkovoj Slavi kukuriječe još u Limunaciji i u Pop-Ćiri i Spiri. Majmun iz Vukadina je glavni junak u Gjokici. Već vječna „somotska jaka“ je vječan pribor modernog srpskog humora. I vulgarna šala ćuškanja igra kod Sremca odviše važnu ulogu. Samo u Vukadinu opisuju se vreli šamari tri puta na široko, a ćuška je vrhunac zapleta u Pop-Ćiri i Spiri, kao batine što su glavna tema i finale u Mici i Miciki. U Limunaciji ima dijete isti glas kao žabac u PopĆiri i Spiri: „ima glasinu ko bik“. Vrhunac komedije je i u Limunaciji i u Ivkovoj slavi recitovanje otužnog „Lude“. Dositijeva „kad se jede, treba ćutati“ citirana je u dvjema pričama. Ali ne samo dosjetke i dogadjaji, već i neki tipovi se opetuju. Svaka priča ima svoga clowna, harlekina, Pierrota, Graziosa. Takav je bouffon putujući glumac u Limunaciji i Ivkovoj Slavi, učitelj u Dim u Dim — i u Limunaciji i t. d. Pijanka, gozba, veselje je glavni siže Ivkove Slave, Limunacije, Pop-Ćire i Pop Spire i kao kafanski dim u odijelu provlači se kroz većinu priča.
„Ljutiti dobije na licu izraz onoga, koga mrzi“ — fino opaža Lavater. Niko se ne ruga drugome, a da se ne naruga sam sebi. Zato je jamačno smijeh kraći od plača. Zato smo tužni iza velikoga smijeha. I kod Sremca može se sve to primjetiti. Kao onaj liječnik, koji studirajući bolest od nje oboli, tako i on pati od zarazne banalnosti kojoj se smije. Sadržaj priče Mica i Micika je sasvim ordinaran. Sremac se ne ustručava od lakrdija u stilu one cirkuske na kraju Vukadina. Efektu taj filogelast žrtvuje i ono, što je i iznad komike: — ukus. — „... Kako se obično frajle sa sela klanjaju, to jest izvuče malo vrat ko kornjača.“
Opis, kako ćeretuša Gabriela gubi gaće i donju haljinu, pas, što jede u slast opanke kad se raskisele, riječi trtica, kuskun, balega i t. d. — sve to dokazuje, da banalnost, i ako smiješna, nikada nije duhovita.
Sa gramatičke, jezične strane je Sremac literarna dekadenca. Radi komičnog efekta i realistične vjernosti unakazio je kristalni jezik starije srpske pripovijetke, jezik Lazarevića i Ljubiše, natovarivši ga silesijom stranih, osakaćenih riječi, većinom germanizmima. Fraza zanemarene, germanske konstrukcije, često slična žargonu neliterarnog novinarstva i njemačkoj sintaksi K. Š. Gjalskoga, reakcija je protiv filološkog, pretjeranog, profesorskog purizma i afektiranoga seljačkoga žargona „narodskih“ pripovjedača.
Francuzi dijele pripovjedače u slikare karaktera i običaja. Sremac poput svih srpskih pripovjedača crta običaje, dakle tipove. U tome, u prirodjenom nekom instinktu za uobičajeno i tipično je neodoljivost toga pripovjedača, koji znadjaše, što se ne uči od drugih, svršivši kao njegov crkvenjak Arkadije „trinaestu školu“. I slaba kompozicija, stil i jezik pomažu mu još povećati slikovitost i verizam te realistične komike. U svemu zaostaje iza prvakâ srpskog pripovijedanja, ali sve ih nadmašuje bogatstvom i vjernošću tipskih svojih portraita. Opisao je tri glavna srpska dialektična tipa: Užičanina („Erliju“, „Eru“), Banaćanina i Nišliju u svim nijansama njihovoga karaktera i temperamenta, ušavši u najkarakterističnije tančine njihovoga govora. Ako je poznavanje samog dialekta teže od poznavanja tudjeg jezika, prosudite veličinu Sremčevog talenta! Nadjite mi hrvatskog pisca, koji je foto- i fonografirao u najmanje tančine kajkavca, štokavca i čakavca! Ta vještina karakterisanja zapanjuje to više, što je Sremac, majstorski, krojački sin, najradije opisivao baš tu polugradjansku i poluseljačku klasu, blijedu i neodredjenu, koja se ostalim piscima čini najnepoetičnija, najdosadnija i najbanalnija. Čujte jedan dialog:
„— Evo vam i noge... da vas voli punica, što kažu! — smeje se gdja. Sida i sipa mu u tanjir.“
Blagodarim — klanja se g. Pera. — Izredna, črezvičajna čorba!“
„— E, to je Jucina slava, ona je danas bila reduša —“
„— Ne marim ti ja za te pokenese, kako li ih zovete. Nikad né znaš što si izvadio. Tražiš i oćeš belo meso, a kad razviješ, a ono šija s glavom. Švapski džebrakluk i ništa drugo, vrag im materi, kad već tako moram da se izrazim ! Od jednog pileta oće stotinu da ugosti; oće da počasti i da ga opet malo košta!“ I t. d.
Bačke kuharice, učitelji i seljaci, srbijanski ćifte, profesori, trgovci, gedje i činovnici — sve to besjedi rodjenim svojim gestom i jezikom. Kuhinje, roždanike, pjesme tugovanke i one „na froncle“, ljubavna nepismena pisma, život gradski, malogradski i seoski izradjen je detaljnom tačnošću kratkovidnog bakroresca i živošću memoara. Dok ostali naši pisci opisuju tek jednu pokrajinu ili jedan stališ. Sremac je vjerno skicirao sva tri plemenska srpska tipa: Šumadiju, novooslobodjene krajeve, i tip t. z. Vojvodine, opisavši na relativno malom prostoru sve srpske glavne etničke i socijalne tipove osim „elite“. Taj tradicionalista i konservativac aristokratskih načela je dakle kao artist demokrat „Samo moderno postaje staromodno“ (Wilde). Sremac nije pomodan. Starinski razvučeni, familijarni stil sasvim odgovara njegovim dobroćudnim, starinskim osobama, potsjećajući na solidnost drevnih knjiga, na „dobrožeIjateljnog“ Dositija, na pričanje Vuka Dojčevića, na Ignjatovića, Reljkovića, na staromodne, tople romane Richardsona i Fieldinga, na Gil Basa i Jonsonovog Volponea, na zdravu surovost Hogarthovu i na zadovoljni, familijarni genre holandijskih slikara, naročito na humoristu Steena. Sremac je tako staromodan, „fatermerderski“ i „krinolinski“, da vrlo rijetko opisuje milieu, naročito paysage. Samo bačku okolicu je opisao. Hrvatski neupućeni čitalac ne bi pogodio, gdje se dogadja na pr. Ibiš-Aga ili Zona Zamfirova. Sremac, kao slikar, odlikuje se najviše u portraitu, karikaturi i genreu.
Bolji je humorist no satirik. Satira na socijalizam, Limunacija, nema ni komične snage Vukadinovih pustolovina. Za pravoga satirika nema Sremac dosta žuči i inteligencije. Pravi satirik je mizantrop kao Flaubert i Swift, koji ostavi imetak za ludnicu. Nadbiskup King ga zove najnesrećnijim čovjekom na zemlji, a šala mu je „savršeni razum u službi ludosti“ (Taine). Pravi, veliki satirik kao Juvenal mora biti općenit, objektivan, bez predrasuda, simpatija i antipatija, uzvišen nad svim nedokazanim teorijama, interesima i strankama. Takav je Aristofan, „savršen gradjanin“. Za pravoga satirika „nema grijeha osim gluposti“. Dok se od humorista traži u prvom redu sensibilitet, srce,
satirik apeluje na razum. Sremac nije pravi satirik, jer ima više srca i instinkta od inteligencije i revoltirane logike. Njegova satira je jednostrana, strančarska kritika jednog zagriženog staroliberala; dakle partaična i ne uvjerava. Nijedna stranka nema garancije proti smiješnosti.
Sremac je humorist, najbolji humorist poslije smrti Ljube Nenadovića, i tu mu je neprolazna vrijednost. Humor je najviša, najumjetničkija komička vrsta, jer je najčišća, najtolerantnija, najhumanija i najfilosofskija. „Izmedju dobra i zla nije tolika razlika, brate Tobijo, kako svijet misli“ (Tristan Shandy). Dok je satirik de facto revoltiran i pristrastan optimista, koji mrzi, humorist je blag fatalista „izvan zla i dobra“, ljubeći kao ljubezni Sterne ovu našu „zemlju stvorenu od otpadaka ostalih planeta“. Skeptik se nikada „ne buni protiv zakona, ne vjerujući, da se mogu stvoriti valjani“ (An. France). Zato je humor posljednji stepen duha i sam sebi svrhom kao čista nauka i čista poezija, a humorist duh, kojemu je cilj ona najviša emocija, onaj najviši smijeh, što izmiruje, harmonizira kontraste, što prašta čovjeku jer je nemoćan, ne buneći se ni protiv gluposti, jer bez glupana ne bi bilo ni pametnih; onaj vedri smijeh, što čisti dušu kao tragedija, gledajući tragiku ovoga guravog svieta kroz harmoniju suze. To je onaj smijeh osobodilac, kojega obožava Helen kao božanstvo i kojega je moderni Zoroastar kao najvišu utjehu našao na tragičnim, samotnim visovima: „Smijeh sam posvetio; vi, viši ljudi, učite mi se smijati!“ Tu superiornu utjehu smijeha poznaje i naša rasa, n. pr. onaj pekarski kalfa, kojega čuh uzviknuli: = Teško tebi, Srbijo, kada najbolja tvoja deca moraju vući korpe!
Sremac je najviše naučio od Gogolja i Dickensa. Na Rusa podsjeća virtuoznom lapidarnošću crtanja fizičkih simbola duše, a na Engleza familijarnim, razvučenim, ćaskavim pričanjem i nekom sasvim indijskom, panteističkom, srednjevjekovnom divinacijom, otkrivajući kao Pilpaj, Esop, Roman o Lisici i Lafontaine srodnost sa našom dušom ne samo kod životinja, nego i u stvarima. Njegov pas Capa u Ivkovoj Slavi, njegovi pijetlovi, zeljovi i mačori su sasvim novi humoristički tipovi u našoj knjizi. Neorganski predmeti, mrtva priroda kod njega diše nekim demonskim, tajanstvenim i smiješnim životom. „Nego i jeste čudan bio taj duvarski sahat. Prava antika što naši kažu. Bio je malo manji od ikone Sv. Gjurgja (krsno ime pop Ćirino) sa obligatnim ružama izmedju cifara, koje su arapske bile, a zapisane na davno požuteloj tabli. I pošto bi već poodavno bila nastala potpuna tišina i pauza u društvu, da se njegovo tik-takanje nije čulo. — to mislim da ne će biti na odmet i njega kao jedno, bar za večeras, tako reći, djestvujuće lice opisati i s čitaocima upoznati ga. Sahat je davnašnji. Pamti ga gospoja Persa još detetom dok je bila, kad je donet; od ono doba, pa do danas nisu se više rastavljali. A u ovu kuću ona ga je donela kao deo miraza svome popi. Onda je još dobar bio i tačno radio, a danas ne možeš ni da ga poznaš, ni onaj ni daj Bože. Sad je omatorio, pa se prozlio i poludio; pa se ili usiči, i na kraj srca je pa začuti kao kakva pakosna svekrva; ili se rašćereta pa lupa sve koješta. Dodje mu tako pa se usiči, ne znaš ni zašto ni krošto, pa ne će da izbija po nekoliko dana; zaćuti kao da se sa svima u kući posvadjao. A posle opet zaokupi jednog dana izbjiati, pa ne zna šta je dosta; stane ga lupa ko majstora u kovačnici, lupa k’o na larmu, kao da sve selo gori.
„— Šta je, stari? — veli mu pop Ćira. — Posto si razgovoran nešto noćas, a? Razbio mu se valjda san pa izbija! Ne znam samo dokle će biti tako dobre volje.
„— Dokle? Dokle mu opet ne dodju lutke! Tu čovek ne ume da bude dosta pametan, — veli popadija. — Jedna muka i nevolja, a nema mu leka.
„I doista, ko ga nije popravljao i doterivao, pa ništa! Opravljao ga i Lala pudar, koji je to naučio kao soldat u Talijanskoj i Nova kovač, koji je znao i tu majstoriju, jer je imao lakšu ruku, i jedan vandrokaš sajdžija koga su bili pritvorili zbog kradja prilikom prosjačenja, pa ga pop-Ćira spasao od batina, a on mu onda iz blagodarnosti opravio sahat; a nosili ga čak i u Temišvar nekoliko puta paori, kad idu na žitnu pijacu: a i kod kuće su ga svi doterivali, — pa ipak ništa! Eno i sad visi na njemu sijaset nekih stvari, samo da radi k’o i drugi sretni satovi. Sve to obešeno uz jedno i uz drugo djule. Šta ti tu nema! I noga od nekih starih makaza, kojima su nekad sekli krila guskama, da ne preleću u komšiluk. — i dva grdno velika eksera, — i tučak od nekog malog avana, — i parče potkovice i pola „štogla“, — i opet mu ništa ne pomaže i on tera svoje. Kad mu dodju lutke, on zaćuti; deviza kao da mu je: „Sve ili ništa“, pa ne će da proslovi, pa da mu pored sviju onih tereta obesiš još i gospoju — Persu, kako je i sama u očajanju toliko puta rekla: „Dodje mi da se i sama obesim kraj „štogla“, da mu bude srce na mestu, pa da vidim oće l’ onda lanuti, obešenjak jedan!“ A kad se udobrovolji, a on se najpre zaceni kao da hoće da kašlje ...“
„... Čak i onaj stari sahat pop Spirin je, kako je pakosno govorila gdja. Persa, tako omatorio, da je pored kijanja i kašljanja počeo već da baca i „šlajm“ ....“ (Govoreći drugi put o satu, pisac se je zaboravio, da ga je dao pop Ćiri. No ta omaška, možda i štamparska, ništa ne smeta tome satu, koji živi mističnim životom kao registratura našeg neprežaljenog Kovačića.)
Sve Sremčeve odlike nalazim u Pop-Ćiri i Pop-Spiri. Tu je pokazao sve, što umije, i ta će knjiga s Ivkovom Slavom biti dok bude našeg jezika. Posvećena je ujaku i kao suzom je prelivena sladošću uspomene kao MatavuIjev Bakonja, gdje se takodjer, kao kod An. France i Rabelaisa, crta humor svećeničkoga života. „Pulgeri“, „šlajberi kaz’ti pisari“ sa frizurom „na larmu“, pop-Hala (Ćira) i popKesa (Spira), seoske torokuše, bokter Nića što noću — duvajući lažno u rog — „krade satove“, barometar u formi zelene žabice, Ćirina frajla Melanija, što noću „bunca samo na nemeckom“, pop-Oluja, „Srpski Kuvar, trudom Jeroteja Draganovića, obštežiteljnoga man. Krušedola ieromonaha, sabran i dovoljnim izkustvom pravilno ispitan“, gospa-Sidin gavran Gaga i patak, kojemu je kožnu kecelju poklonila, „pa sad izgleda u njoj kao kakav pinterski kalfa“.
„Poezija je osjećanje prošloga svijeta i svijeta, što će doći“ (Byron), Sremac je pjesnik svijeta, koji već sasvim iščezava, slikar onih simpatičnih starovičnjaka, što već sasvim izumiru, budeći elegijska osjećanja kao usamljenost džamije i turskih nijemih kuća na beogradskom Dorćolu. „Drumovi će poželjet Turakah, al’ Turakah više biti neće“.
Sremac je dakle simpatijama romantik. Kojom simpatijom je opisan Ibiš-aga, stari Zamfir, Ivko Mijalković, jorgandžija i neprispodobivi Mikal Nikolić „Kalča“, što pjeva:
„Slavuj, pile, ne poj rano!“
A tek kojom toplinom i diskretnom gracijom opisuje taj prijatelj prostih i iskrenih duša djevojke, ali ne one kao pop-Ćirina Melanija, već one druge, stvorene za idealne majke i dobre kućanice, cvatući kao jorgovan i ljubičica u prisoju idilskih sela i starovremskih gradića, zanoseći kao miris bosioka za ikonom i rosa na ružmarinu djuvegijskoga kalpaka. Marijola, Zona Zamfirova i naročito pop-Spirina Jula je bez sumnje najljepši tip seoske gospodjice u jednojezičnoj literaturi našoj.
Mi smo već danas, na polovini puta, toliko umorni od velike krize u našem kulturnom životu, toliko oslabili od velikoga kulturnog napora, da naše zaostalo i siromašno pleme učinimo sposobnim za natjecanje sa narodima, koji imaju pred nama osim ogromne fizičke moći još i nekoliko vjekova svestrane i ogromne kulturne evolucije, da smo skeptični, mlitavi, bolestni. Priroda nam nije više prirodna. Gubimo osjećanje za zdravlje i smisao za normalnost. Sremac je jak i zdrav kao kremen, jer je prije svega živio. A živio je, jer bijaše primitivan i jer je vjerovao. Zato bijaše tako pun života i svježine. I on nam je pružio realnost realniju od realnosti.
I ako mu je izraz hotimice zanemaren, on zna biti i virtuoz u stilu. Opis je seoske jeseni i ljeta u Pop-Ćiri i Spiri divan. U njegovim se djelima više no u svih pisaca naših upotrebljuje lokalna slikovitost dialekta i argota. On je i tu glavni predstavnik reakcije protiv jezične centralizacije, protiv Vuka, protiv apsolutizma jednog narječja, zastupnik struje, koju kod nas zastupaše posljednji Štoos, a na strani SevČenko, Mistral, Fritz Reuter, Rictus, Richepin, Bruant i talijanski provincijski pisci. On je bez sumnje najbolji humoristički srpski pripovjedač i najskrupulozniji realista. Kao Daudet nosaše uza se vazda bilježnicu za direktno fotografiranje impresija. Pravo veli Vlad. Ribnikar, da u cijelom Sremcu „nema ni jednog odvratnog tipa“. Taj bodljikavi stari momak ljubljaše ljude, imadjaše bolećivo srce, srce osvjedočenoga kršćanina. Bijaše ortodoksan Srbin i zato se tako toplo oprostila s njime Pravoslavna Crkva na usta beogradskog paroha Vel. Markovića:
„Tvoja ljubav sinovlja još je i jače mamfestovana u javnome protestu tvome: „Ne u šokce!“ Tako si ti iz Soko-Banje, pred samu smrt, uzviknuo nadležnima kad htedoše da izrade bistu Svetoga Save, kao i drugih prosvetnih radnika. Prvi i jedini tvoj glas čuo se je: „Ne bistu, jer Pravoslavna Crkva ne zna za biste, ne trpi idole; za svetitelje svoje ona ima samo ikone. — Ne dakle u šokce!“ Tvoje ono zlatno i meko pero postalo je dakle jak štit i oštar mač za odbranu moje čistote. —
Duša ti se za to, sine, raja dostojala — braniču moj!
„A što si mi za 26 god. i knjigom i rečju u školi decu sinova mojih, omladinu srpsku, učio s očinskom ljubavlju i uvek u duhu vere, ona će te blagosiljati i nevinošću svojom uvesti u carstvo nebesko, jer je ono njihovo, a i tebi je namenjeno onim rečima Hristovim: „Ko izvrši i nauči (druge), taj će se velikim nazvati u carstvu nebeskom“. (Mat. 19, 14 i 5. 19), — to ti već znaš oduševljeni učitelju dece moje!“
„Posvećen tako sav u službu prosvećivanja ljudi, braće tvoje, sinova mojih, ti si posredno vršio službu samome Bogu. Radi te apostolske službe, ti si se odrekao svoje sreće porodične, pa neženjen do smrti ostao, jer si po rečima apostola Pavla i ti, bez sumnje, ispovedao da: „Ko je neženjen, brine se za Gospodnje, kako će ugoditi Gospodu; a koji je oženjen, brine se za svetsko, kako će goditi ženi“. (I Kor. 7, 32—33.)
„Eto zato, Stevane, što si sa samoodricanjem, i srcem i dušom, i radom i životom, pripadao sav bližnjima svojim, a kroz njih Bogu, crkva božija, duhovna majka tvoja, ponosna tobom i nazva te sinom ljubaznim, koji mi je po volji!“

III.
„Što više promatram svijet'
to se manje mogu nadati, da 
bi čovječanstvo ikada moglo 
postati mudra, razborita, srećna 
masa“ (Goethe Herderu 19. maja 1787.)

Sremac je više sensitivan no refleksivan. U cijelom njegovom djelu nema ni jedne originalne pozitivne misli. Pa ipak i on je nolens volens propagator, indirektan doduše, velikih i sasvim aktualnih pitanja. Njegovo je djelo dvostruka reakcija, dvostruka opozicija; politička i kulturna, nacionalna i umjetnička. U Srbiji se bore već pô vijeka dvije struje. One su odjek gigantske borbe, najzanimljivije u historiji kulturnoga čovječanstva: borbe izmedju individualizma i kolektivizma, nacionalizma i kosmopolitizma, pozitivizma i humanizma, idealizma i realizma. Taj konflikat počinje u Srbiji djelovanjem socijalističkoga reformatora Svetozara Markovića, početkom 70-tih godina, kada se čuveni publicist, izgubivši državnu pomoć (zbog članka „Naše Obmane“) vratio u Srbiju i prokrčio prve putove današnjemu socializmu i radikalizmu.
„Nauka radi nauke“ deviza je glupih i nesavremenih filistara. Jakšićevi stihovi:

„Svet dršće, vasiona cela 

„Pa da zahte promisao večna, 
„Srušiće se u šaku pepela“ —

glupi su i apsurdni, jer se ne slažu sa načelima nauke i modernog duha. Kome su još autoriteti Aristotel, Hegel, Kuno Fišer i drugi metafizičari?“ „Nekorisno nema prava na uvaženje“. „Od književnosti se zahteva, da donosi samo ono, što je zaista korisno društvu i da pretresa i podiže savremena pitanja“. Roman je izvrsno sredstvo za propagandu. „S razvitkom nauke i pesničtvo se nije moglo uzdržati na toj visini, no koju ga je postavilo ljudsko neznanje“ reče taj starmalski savremenik Carduccia, Huga i Tennysona. Kori divljačtvo Otelovo i konstatuje za tu vječnu „nauku“, da će „da upitomi sve divlje strasti“. „Savremena nauka ne priznaje, da su izvesne strasti prirodjene čoveku još od kolevke kao što su mu n. pr. prirodjene crne oči ili velik nos“. Reformator hvali „skromno odevene ruske studentice, vesnice novog veka“, „svete ženske“ kao što je sveta prva ruska medicinarka, mamzel dr. Suslova. Marković zabranjuje kurisanje u pjesmi i stilu. Činovničko eksploatisanje mu je hudje od kapitalističkoga, jer stvara proletarijat bez kapitalista. Marković je protiv stručnih, učenih sudaca i profesionalnih pravnika, jer misli, da su laici tu veći kapaciteti. Svejedno mu je, veli, hoće li u Srbiji vladati Obrenovići ili Franjo Josip itd.
Danas je nepojmljivo, kako mogaše ovako smiješni diletantizam mladića preminulog u 28. godini tiranizirati srpsku javnost preko 20 godina. Sv. Marković je uspio, jer je vječnom vikom o „nauci“, savremenosti, progresu, predobio antiartističke, neestetičke „bildungsfilistre“, kulturnu fukaru, a svojim radikalizmom laskao nivelističkim instinktima mase. Njegov je ideal primitivno društvo, faktično vrlo slično srpskim prilikama u vrijeme ustanka. Kao svi slavenski reformatori, taj fantast retrogradog, dakle primitivnog osjećanja (kao i Sremac) ne poimaše, da je baš komplikovanost znak visoke civilizacije i da je jednostavnost uvijek nesumnjiva posljedica društvene nerazvijenosti. Slobodan Jovanović, Markovićev najprecizniji i najstručniji kritičar, sveo je u svojoj brošuri njegovu vrijednost na pravu mjeru. Marković je, kao i učitelj mu Černiševski, „žrtva utopijskog socializma“. „Sposobnost rezonovanja nije bila u Markovića osobito razvijena“. Veći karakter nego um. „Onaj, koji nije gotov da se za svaki atom svojih ubedjenja žrtvuje, nek se ne zove predstavnikom narodne misli“ — veli taj dogmatik sa fanatičkim instiktima. SI. Jovanović zaključuje svoj esej: „Čudnovato sanjalo, kao što Schiller kaže za svoga markiza Pozu“.
Ne mislim ovdje opisivati razvitak srp. radikalizma i socializma. Tek nepobitna je činjenica, da je sav taj reformatorski posao bio par excellence politički, dakle vrlo jednostran. Sav se spas tražio, naročito pošto se radikalizam sve više odvajao od svoje socialističke prvobitnosti, u političkim reformama. To je naivna zabluda. Politika nije kultura, i ako može postojati kulturna politika. Dok su drugdje slobodoumne institucije rezultat prilika, koje en bloc zovem kulturne, u Srbiji se htjelo — smatrajući posljedicu uzrokom — graditi odozgo, s krova i doživjelo se, da je politika, apsorbirajući gotovo svu narodnu snagu, smetala svakom realnijem radu, postavši jedna skoro antikulturna struja, ostavivši narod malo ne na istom kulturnom stupnju, gdje bijaše u vrijeme, kada je knez Miloš bio glavni srpski izvoznik. Vrlo uočljiva i vidljiva je istina, da Srbija za 100 godina svoje samostalnosti nije učinila onoliki tehnički napredak, kao Bosna, toliko zaostala za njom u političkim slobodama, od okupacije pa do danas. Istoplemenske zemlje, pa kolik kontrast!
Beograd, jedno od najvažnijih trgovačkih mjesta i od najbogatijih gradova na Balkanu, ima i dan danas spoljašnost orijentalnoga grada, nema pločnika, kanalizacije, a od umjetničkih zavoda postoji samo Pozorište, nesposobno eksekutirati bolju operetu. „Narod je samo onda dostojan tla i kraja baštinjenog, kada ga svojim djelima i vještinama poljepšanog preda svojim potomcima“ (Ruskin). Hoću reći, da kulturna evolucija u Srbiji nije ni približno napredovala kao politička. 90% naroda, seljačtvo, u političkom je smislu budnije od svih svojih saplemenika preko Save i Dunava. Srpska demokracija je mislila (misli djelomice i danas), da je dosta dati jednoj primitivnoj i patriarhalnoj zemlji slobodouman ustav, pa da se pretvori u Belgiju i Švajcarsku. Kultura i demokracija nisu identični pojmovi; apsolutizam Fridrika Velikoga bijaše kulturniji od jakobinaca. Petar Veliki je kulturniji tip od — recimo — Maksima Gorkoga.
Radikalna polemika u ostalom u Srbiji nije našla mnogo da kritikuje. Velikoga kapitalizma i pauperizma nije ni bilo. Klerikalizmu ni danas ni traga. Ogromna narodna većina je mali posjednik, seljak, dakle najgori materijal za socijalističku propagandu. Srbija, smatrajući se tek manjim dijelom srpskog naroda. Pijemontom, mora svakako pitanje spoljne politike barem izjednačivati s unutrašnjima. Ta i sam Sv. Marković, taj tobožnji internacionalac, konstatuje: „Prvo, što nam treba za naše vaspitanje, to je narod oslobodjen od tudjeg upliva“. Nacionalizam je uvijek, kada je revolucionaran u spoljnim pitanjima, konservativan u unutrašnjim — kako tačno opaža SI. Jovanović — i to najbolje dokazaše sami radikali došavši na vadu. Sam Svetozar Marković bijaše zbog tog pitanja spoljne politike monarhista po nuždi. Cijela se borba srpskih demokrata, počevši od Bakunina, Marxa i Černiševskoga, najzad svela u granice borbe za ustavna prava, protiv posizanja Krune. Danas su srpski radikali po evropskim pojmovima obični liberali, buržoaska stranka, u kojoj najmladji elementi pokazuju republikanske simpatije.
Vrlo je čudnovato, što se protiv importiranih i neprokuhanih reformatorskih gesala ne javi odmah pri njihovoj pojavih reakcija. Sv. Marković je bez pô muke pobijedio Ujedinjenu Omladinu Srpsku (1866.—1871.), nacionalnu i romantičnu; toliku magiju imadjahu već onda rieči „prirodne nauke“, „progres“, „demokratija“. Radikalizam je pobijedio bez zanimljivijeg „kulturkampfa“. Ne imadjaše svoga ikonoklasta Miltona, da kao Buchanan i Mariana razvija kraljoubilačke teorije i brani slobodu štampe. Srpski politički puritinizam ne nadje medju protivnicima ni jednoga Bunyana. Radikali nisu imali Juniusa, a konservativci svog Antijakobinca sa sarkazmom Canningovog kruga, svog Burkea, a nacionalizam ne nadje ironijskih akcenata Irca Grattana. Jedini Pera Todorović, radikalski razmetni sin, imao je momenata velikih plamfletista. Reakcija proti novim hipotezama javila se tek devedesetih godina, i to u sasvim literarnoj formi, jer se politički radikalizam već toliko bio izmijenio od Markovićeve i Bogosavljevićeve smrti, da mu je od onih vremena ostalo tek ime. Aklimatizovao se, postao je hoffähig, pokonzervativio se, a nekadašnji Bakuninov poznanik Pašić učini suvišnima Garašaninove naprednjake, s kojima bijaše u fuziji. Glavni uspjeh radikalizma je dinastijska promjena i stabilnost ustavne vladavine. Svet. Marković o tome i ne snivaše!
Kako nekad pojava puritanaca, jakobinaca i nihilista, pojava prvih radikalnih teorija ili je sasvim ili djelimice antiestetična. Tek moralista Jovan Skerlić je prije dvije-tri godine pokušao izmiriti estetiku, pozitivizam i demokratiju, po Guyau-ovom receptu. Odmah pri pojavi Sv. Markovića je moćno kolo srpske lirike prešlo iz fortissima u plašljivi pianissimo. Od poezije se tražilo (kao u novije doba kod nas) da poučava, da propagira, da koristi. Neki radikalni poslanici traže, da se ukine Pozorište. Nova estetika ne priznavaše ljepote kao cilj, već kao sredstvo. Snažni Jakšić stane pjevuljiti o eksploatiranim šveljama, kao Hood. Beranger i Pisarev dodjoše u modu s „tužiteljicom književnošću“. Jaša Tomić i Vlada Jovanović postadoše pjesnici dana. Poezija malo te ne posta kao stihovi za trgovčaku reklamu u stranim novinama ili Delavigneov pjesnički panegirik u slavu izumioca lijeka protiv boginja.
„Jenner entend ces mots, et sa route est tracée; „Il marche, il touche au bout que poursuit sa pensée, „Par le fer délicat dont il arme ses doigts, „Le bras d’un jeune enfant est offensé trois fois. „Des utiles poisons d’une mamelle impure „Il infecte avec art cette triple piqure.
„Autour d’elle s’allume un cercle fugitif... e. c.“
U takvoj estetičkoj atmosferi razvila se seoska, narodska, pučka pripovijetka, a Zmaj bi sa svojim radikalnim i tendencioznim pjesmama proglašen prvim pjesnikom.
Opozicijsku kritiku otvori Nedić, politički konservativac. Njegove su kritike, naročito o srpskim liricima, veliko djelo. Tu je on otvorenošću jednoga karaktera i autoritetom naučnjaka iz škole njemačkih i engleskih psihologa podigao zanemarene i oborio reklamirane reputacije, naročito Zmaja, proglasivši najboljim lirikom Gj. Jakšića, a ignoriranog Voj. J. Ilijća, čistog, netendencioznog artistu, boljim pjesnikom od Zmaja. Sve, što je u Srbiji smatralo literaturu nečim višim od politike, što je u poeziji tražilo najprije ljepotu, sva intelektualna elita, kojoj ne imponovahu fraze, bile one i demokratske, znajući, da je kod modernih gluposti najgluplje, što nisu ni — moderne, sve se skupilo oko bezobzirnoga kritičara, što govoraše sa ruba groba. (Sušila mu se hrptenica.) U to kolo udje Bogdan i Pavle Popović, Slobodan Jovanović, Čeda Mijatović, Dragomir Janković, Pavle Marinković i t. d. U Nedićevom Srpskom Pregledu osvanu i prvi Sremčev humoristički rad, Ivkova Slava, djelo bez traga upliva utilitarističke i tendenciozne estetike.
Sremac je dakle realist samo u pripovjedačkoj tehnici. U progres, kako se naročito kod nas shvata i praktikuje, ne vjerovaše mnogo. Demokracija mu se ne činjaše najbolji oblik za razvitak pojedinca. Demokratska Srbija mu je inferiornija od stare, jer nije producirala tako velikih ljudi. Modernost nivelira, pa i velike karaktere. „Čast je nješto što danas više ne postoji“ veli stručni Augier. To isto zaključuje i H. Becque, Zola, i mnogi veliki pesimistički opservatori modernosti. Civilizacija je više napredak u uživanju nego u načinu višega života. Demokracija ima slabost za mediokritete. „Republikanska vlada može biti samo vlada nitkova.“ „Demokracija je najdivniji oblik vladavine za pse“ — sudi jedan od prvih sinova amerikanske demokracije: A. E. Poe. Slično misle Carlyle, Taine, Nietzsche. „Ako promotrimo izbliže, svi se nameti temelje na kojoj moralnoj bolesti“ veli Balzac zaključujući kao Mandeville, da su te bolesti uzrok, ili kao Russeau i Tolstoj, da su neminovne posljedice kulture. Artes molliunt mores — stara tema.
Ovakve i slične misli stvoriše Sremčevu političku i estetičku reakciju. Gledajući karikature na mjestima, gdje su sa kolaca djedovima turski psi žderali živo meso, Sremac zaključivaše, da je od neukih i prostih ljudi mogla stvoriti oslobodioce i heroje samo tradicija i nacionalna misao, a unučad da se mogla izmetnuti zbog novih ideja, koje taj izvor energije mogahu samo ugušiti. On je sasvim tačno opazio dekadenciju karaktera, energije, i za to govori tolikom ironijom o obožavaocima realističkog obrazovanja. Humanističke studije nisu doduše od direktne koristi, ali za poznavanje cijeloga čovjeka bez sumnje su bolje od eksaktnih nauka. Will. Pitt čita u originalu najteže grčko djelo, Likofrontovu Kasandru. Život Aliksandra Vel. i Gladstonea prati mudrost božanskoga Homera. Jakobince oduševljava Plutarh, puritance Biblija, Napoleona Corneille i Caesar, Gambetta sonorno deklamuje stare tragike i Racinea, Castelar je sav prožet humanizmom, a Leon XIII. imitira Horaca na latinskom jeziku. Sremcu dakle nova gesla ne bijahu dosta srpska i dosta kulturna. Primaše samo ona, koja se daju aklimatizirati bez štete za obilježje rase. Priznavaše samo onu kulturu, koja ubrzava razvitak srpstva kao individualiteta. Sremac je dakle individualist i njegova karikatura demagogije potekla je iz osjećanja, kojim Aristofan karikira sofiste i Kleonta, a Flaubert Senecala.
Dabogme, sve su te teorije vrlo relativne i ja to tek konstatujem, bez pretenzija. Ko razumije sve, ne razumije ga nitko. Apsolutno je — u svijetu relativnosti — ništa, zero, nirvana. Kontrasti su nužni, treba ih dakle kultivirati, jer daju veličinu vjekovima. Da nema kontrasta, ne bi bilo humorista. Da mu ne bijaše socijalista i radikala, Sremac možda ne bi postao znamenit pisac. Pesimizam suponira optimizam; bez altruizma nema individualizma. Svetozar Marković preziraše estetiku, ne sluteći, da je on čisto književan i romantičan produkat, manje interesantan od Dostojevskovih Demona, i Turgenjevljevih „odricatelja“. Jakobince je izumio Rousseau. Wilde veli, da je nihiliste izmislio Balzac. Knjigu, velite mi. stvara društvo. Ne. Ta su vremena prošla. Danas knjiga stvara društvo. Utjecaj književnosti na masu veći je no obratno. I kod Sremca je to vidljivo.

IV.
„Još je preostalo srpske zemlje 
i hrvatske!“	Ljubiša.

Bijaše vrlo nejednak pisac. Dok će mu dva tri djela ostati, mnoga su već sada nečitljiva. Sremac je prvak srpskih humorista i da je čistije pisao, bolje komponovao (i duže živio), dao bi djela dostojna evropske reputacije. Kao svi veliki moderni humoriste on je pjesnik srednje klase. Izišavši iz njene sredine, imadjaše prirodan dar za normalnost, za Moliereov juste milieu i za Horacijevu zlatnu sredinu. Kao mnogi srpski pripovjedači on je pod ruskim utjecajem i realist romantične osjećajnosti. I najradikalniji srpski pisci su tradicionalni i kao Sremac konservativni. I ako bijaše obrazovaniji od većine modernih srpskih pripovjedača, njegove knjige, apelujući na zdrav razum, produkti su čovjeka jakog sensibiliteta i slabe fantazije i inteligencije. Ni jedne misli, sentencije, aforizma. Bijaše više pjesnik no mislilac i kao obrazovan čovjek je poput svojih pripovjedačkih kolega ispod niveau-a čitalačke aristokracije srpske koju stvaraju osim dva dvora toliki intelektuaci iz pariske, berlinske i londonske škole. Zbog te pojave ostade srpska elita bez svog dokumenta.
Ako Hrvati natkriljuju Srbe u tragediji i romanu socijalnom i historijskom, ne mogu se unatoč iznimnom pojavu A. Kovačića, sarkastičnog Starčevića, pa J. Jurkovića, Okrugića, Korajca i Velikanovića mjeriti sa bogatstvom srpske komične literature. I Sremac je nov dokaz te superirnosti. Srbi se više od nas smiju, jer su slobodniji.
Kao čovjek bijaše Sremac gentleman i karakter. Bijaše uvijek tvrd liberal (nacionalista) i lijep je znak tolerancije, što ga protivne vlade, naročito radikali, nisu gonili. Za Srp. Zastavu radio je i kao publicista, ali Sremac polemičar ne interesuje iza Sremca humoriste.
Kao da ga čujem, kako u mukama zaklinje liječnika, da mu se smiluje dozom otrova. Fama priča, da bi ga brza operacija bila spasla i da ono rezanje otrovanog mesa sa živog čovjeka bijaše sasvim suvišno.
Bijaše protivnik jugoslavenstva, jer mišljaše da balkanski narodi nisu jedan narod, da se mogu slagati samo kao narod sa narodom.
Nema ga više. O, kako malo treba, pa da čovjek pogine grozno i tragično! Najmanja sitnica je jača od njega. Idemo tragom Prometejevim, a ubijaju nas — pa još kako! — bakcili, infusorije, nečisti papirići. Nema, nema nam Steve Sremca. Kao većina srpskih boljih pisaca preminu mlad i u strahovitim tjeskobama kao mučeni junaci, kojima se toliko divio. Kao martir vulgarnosti ostavio nas je taj originalni ljubitelj srećnog, zdravog i zadovoljnog života. Nema ga, nema. On je već tamo, gdje i carNemanje blago, ne znajući jadan, da mu na grob kanu i suza jednog starčevićanca, dok sa mrtvog, blatnog neba padaše kiša, „mokra jesenja kiša, koju je tako lepo slušati iz topla kreveta“.


O IZGUBLJENOM NOSU
Po Beethovenovim Variacijama o Izgubljenom Grošu.

Ovih dana izgubih nos: jedan od najsimpatičnijih nosova na ovom planetu. Od vajkada imam pravu slabost za nosove, nosuljke, nosiće, nosurine i nosurende, pa kada me usud, sudba, kob ili slučaj liši takvog eksotičnog ili drastičnog nosa, meni je kao posjedniku papirnatog, papndeklskog ili kaučukastog nosa, koji mjesto cigarete (lule ili cigare) pali vlastiti svoj nos.
Biedni i za naviek možda izgubljeni nose moj! Ovih naime dana primih u mom švajcarskom dvorcu Chignonu ovu razglednicu:
„G o s p o d i n u  M a t o š u,  k nj i ž e v n i k u (s i c !)  Z a g r e b ,  u  m j e s t u, „H r v a t s k o P r a v o“  i l i  g d je  b u d e  b i o,  t e k  s v ak a k o  u  Z a g r e b u  i l i  u  E u r o p i.“
„Servus stari čergašu,
Zar ti, pisac, koji si toliko pisao o mom Nosu, nisi sa tvojom nosinom, njuškom, gubicom i njokalicom mogao nanjušiti, da sam ja u tvom dičnom i lepom Zagrebu? Obih noge tražeći te, a ti se vunjaš i vulaš po kojekakim sumnjivim evropama! Milo bi mi bilo, da sam te našao, ali pošto krećem danas u Fijumu, velim ti, zbogom, moj stari Matošu i daj Bože, da se opet vidimo. Adio!
Tvoj Čiča Ilija, komedijaš.“
U Zagrebu me dakle, misleći, e sam sasvim slobodan, tražio moj poštovani i stari prijatelj „Čiča“ Ilija Stanojević, odlični glumac, komičar beogradski i vjerujući jamačno mome dobrome kolezi iz Pokreta, da sam odista u Zagrebu, htjede me usrećiti u družtvu svog nosa, svog udiviteljnog i upitateljnog nosa, svoga übernosa, svoga hipernosa, opisanog i opjevanog u mollu i u duru tolikih mojih beogradskih kronika!
Da, u beogradskom feljtonu razpisah se već podosta o tome neopisivom nosu, imajući sve čare, koje Bog (sudba, usud, kob, slučaj) može dati jednom tako neznatnom, običnom, skoro vulgarnom mesnatom predmetu, ali taj nosić je tako privlačiv, sugestivan, duhovit i poučan, da bih o njemu mogao napisati cielu kupusaru — dajbudi za Jugoslavensku ili Srbsku kralj. akademiju — mnogo krupniju i težu od WeberDemokritove razprave o tomu organu disanja, njušenja i kihanja, u kojemu ženice gledaju kao neko mjerilo ljubavnih gimnastika. Nos gospodina Stanojevića, narečenog Čiče Ilije, stalnog člana i redatelja Srb. Kraj. Nar. Pozorišta, ima sve kristalske i geometrijske oblike kao pravi mikrokozam ovog guravog svieta.
Čunj, tetraedar, oktoedar, paralelogram, piramida, spirala, sinus, tangenta, korjen, cosinus, kut, trokut, krug, logaritam, aforizam, poučak, zadatak, problem: sve to moj Ilija nosi na sredini svoga lica. Ako taj popularni nos nije njuška Cyrana pl. Bergeraca, feljtoniste putovanja na mjesečinu, sasvim nalikuje nez-u Cyranovog kreatora Coquelina Starijeg. Dugme od košulje, električno puce, pupak — dolutavši sa Bog zna koje Pjesme nad Pjesmama i sa Bog zna kojeg trbušastog planeta — na jedno veseijačko, duhovito i mangupsko staro lice — lice benediktinskog ključara i srednjovjekovnog dvorskog budale — znak pitanja, uzklik i smiešak u obliku prćaste krpice epikurske krvi, tko da te opiše, slavni popularni, kafanski nosiću, imenom Čiča Ilija! Tu njušku treba vidjeti, gledati, proučavati, diviti joj se, proslaviti i opjevati je.
Neka nam samo dodje Čiča ili drugi koji fini, artistični nos iz Beograda i mi stekliši ćemo ga zanosno pozdraviti.
Čemu trošiti rieči o Nosu — o Čiči Iliji — kao o glumcu? On i Sava Todorović su komičan, da boljih ne vidjeh ni u Parizu, pa ako beogradska pozornica ne može tolikim uspjehom davati ozbiljne, patentične i historijske drame kao naša, u komici i u realističnom, satiričnom genreu ju nesumnjivo nadkriljuje. Cincarin, škrtac Sterijin i Moliereov, Fouché u Gospodji Sans-Gene, smiešni starkelje od Polonija pa do kardinala antiinkvizicijske romantičke mašte, intriganti sa komičnom ili sarkastičnom poentom od Jaga pa do funtromanskih lupeža u stilu d’ Ennerya i drugih autora jugoslavenskih nedjelja i velegradskih predgradja: to bi bio repertoar našeg starog, veselog i komedijaškog Nosa. Ali kako opisati sugestiju prave umjetnosti, pa još one, koja je čovjek, koja je stari, mušičavi, fratarski, bećarski i osjetljivi nos! Jedan gest, jedan pokret = kao ono šmrkanje burmuta u S a n s-G e n e — jedna mala nijansa prstom, ličnom mišicom ili pogledom, i iskra vrcnu i planu kao raketa, a prćasti, „frndasti“ nos sieva kao kolajna na sugestiji pozornice, dok pokojni dramaturg Glišić bježi od grdnog, kompromitantnog svog vlastitog smieha iz lože, dok se pokojni Janko Veselinović (gost Glišićev) od smiešne muke prevrće i urliče, a jedna debela baba u parteru jauče, leleče i krsti se kao u crkvi, težko uzdišući:
— Juf, dajte mi mira! Uf, puče mi suknja i libade! Čičo, otca ti mangupskog! Dajte mi nokšir, ako boga znate, uf, uf, uf! Čičo, bekrijo matora!
Zavjesa pada, a treća galerija, „volujska“ kao i na Zapadu, dreči, urla i riče: — Fora, fora! Čičo fora, fora! — A stari bieli i žuti Čika Jenko, akademik, penje se u orkestru, a mi muzikanti udri jedno Miserere: Cello solo, imam tremu !
Onda, kada bijah pozorištni čelista po šestdeset mjes. dinara, onda bijaše Beograd veseliji no danas. Duh evropskog bon-vivanta kralja Milana vladaše socianim životom. Naši nosovi (Čičin i moj) bijahu vazda u družtvu dobrih pripovjedača i još boljih nosova: čike Milovana Glišića i „posinka“ mu Janka Veselinovića. Jedan i drugi je danaske pokojnik kao i nezaboravni moj drug Žarko Jov. Ilijć, brat i sin pjesnički, najbolji causeur beogradski, pa kada vam reknem u starčevićanskom listu, da me ti ljudi, premda ljuta stekliša kao brata na grudi privijahu, ne ćete se začuditi, što imam divnih uspomena u priestolnici, gdje su mi samo napredni Hrvati i njihovi srbski politički saveznici crne kolače u torbu uvaljivali... Gdje su ona liepa i herojska vremena! Izleti sa trifolijem — Jankom, Čičom i Glišićem — u Topčider ili u Kraljevu Pivaru; bezkrajne diskusije u izčeznulim Dardanelima — u kafani vis a vis od Pozorišta; — kibicovanje oko razgovora pokojnog Jovana Ilijća, pokojnog Steve Sremca i pokojnog Brzaka; svadje sa facirendglumcima; posjećivanje čuvenog Dela pod uredničtvom i vlastničtvom čuvenih ljudi — „bandoglavog“ Stojana (Protića) i Balačka („Vojvode“, Milovana Milovanovića, danas poklisara u Rimu); piskaranje pikanterija i viceva za Male Novine genijalnog pamfletiste Pere Todorovića — takodjer nedavnog pokojnika: — O, uspomene me pale i guše pri pisanju kao suze! Tako n. pr. izadje jedared u oglasu Malih Novina strahovita štamparska pogrješka, i to u frazi „trgovina č i p a k a“. Todorović moradne spremiti drugo izdanje i mi napišemo pod obćim djelovanjem te premastne slagarske šale o nekoj glumici: „Kod igre gdjice. N., originalna je samo njena toaleta, pa tek žalimo, što nije iz tvornice čipaka u štampariji Pere Todorovića“. Ne sjećam se više, bijaše li ta nesrećnica u čipkama gdjica. Šumanovska, ali se tačnije sjećam ovoga:
U Dvoru, u bieloj dvorani novog Konaka. Na desno sjedi kralj Aleksandar kao kicoški kakav brucoš, u civilu, a pored njega kraljica Natalija, današnja katoličkima, dekoltovana i sa „manjama“, sa crnim dlakama na krasnim, zagrljastim rukama. Za kraljem i kraljicom Konstantinovićevi i sav diplomatiski zbor oko slivničkog ministra i naprednjačkog vodje Milutina Garašanina, crnobradog, inkvizitornog kao kakav condottiere, ponositog kao da je on tu pravi kralj i gospodar. Na lievo, na koketnoj pozornici pjeva, upravo govori izvrstna parizka diseuse, Madame Judic. Usred njene lude i prpošne pjesmice osjetim odostrag silan udarac, posrnem i malo te ne padnem.
Pianista udario me brutalno, talijanski u ledja, jer od mog stajanja ne mogaše vidjeti praćene umjetnice. Hjedoh, htjedoh, — ali primietim, da tog kalabrezkog intermezza ne opazi nitko od zanesenog slušateljstva osim — kralja, koji izvadi rubac — ne zbog kihavice — pričajući nješto vrlo zabavno majci i gledajući me sasvim kolegijalno izpod oka... Naravno, kod bogatog prenatrpanog buffeta izpričao mi se najuljudnije g. Rašić, dvorski maršal, nudeći mi čak i odštetu ...
Danas je i nasmješljivi onaj mladić visokog, kosom zarastlog čela i vesele, brucoške ćudi, danas je i Aleksandar Obrenović, pod mučenicom zemljom, i da mi tkogod kasnije reče u ženevskom vrtu Bastions-u, da će onaj neugledni, žuti i brkati bourgeois u zelenkastom kaputu, da će monsieur Karageorgevitch jednog dana, za dvie-tri godinice biti — kralj Srbije, nasmijao bih mu se kao nosu našega Čiče, upravo kao čiči našega Nosa. Težko onome, kome život, stari cinik, pokaže dugački nos!
Čiča Ilija koji najugodnije utjelovljuje u svom nosu duh pravog, starog, tolerantnog i do ekscesa veselog Beograda, poče — poput Sonnenthala — svoju karieru kao krojač. Rodjen na Dorćolu, starinskom turskom beogradskom naselju, pod Pozorištem, prema mutnom Dunavu sa vidicima na veličajnu rieku, na bezkonačne banatske ravnice i na ogromne horizonte plodnog neba od Slankamena pa do ljubičastih, zamagljenih karpatskih ogranaka, rodjen pod slavnom, kao vrata princa Eugena i stara orlušina surom tvrdjavom, punom zapisa iz svetog korana, rodjen blizu „Jevrejske Male“, „Ghetta“ židovskog uzanih uličica, seviljskih triemova sa crnim, opasnim biblijskim očima, rodjen blizu „Bulbul Dere“ — „slavujske doline“, nekada pune pjesme, žutih dunja i turskog teferičenja u divnoj božjoj zavjetrini — taj nepopravljivi stari grješnik „Dorkjolac“ (Dorćolac) nosi u veseljačkoj duši svu elegijsku, orientalnu i malo ne španjolsku poeziju onog pomiešanog, turskog i „eškenazi“ — židovskog, dakle vrlo interesantnog i vrlo tolerantnog kraja. Odtud tajne, mekane suze, odtud humor u njegovoj bezbrižnoj umjetnosti; odtud razumievanje i poetično prikazivanje drevnih, već izčeznulih tipova i duša staromodnih, starovjerskih, kao duše i tipovi Borisava Stankovića pripovjedača, pored najmodernijeg shvatanja života i najširih pogleda na sviet. Evo vam tog bjelokosog, ružom nakićenog, prćonosog i srednje visine kicoša na pozornici ili na ulici, i po nosu, cilindru i po chic-u prevariti ćete se, e je taj stari paun Coquelin St. Ali ta njuška najparizkijeg Parižanina, u fesu je klasična turska, u bieloj kapici klasična cincarska, pa uočivši je bolje, naći ćete, da je ta njokalica prava pravcata helenska, klasična, komična maska, noseći sve simbolske žigove onog božanskog Satira, kojemu je toliko sličan nos Sokratov, pa zagonetni nos satira Gundulića i Matije Antuna: nos Satira naših zapuštenih polja i naše slobodne dubrave.
I opet jedan, kod kojega se sluti rutava, ja-
reća, mal' te ne rekoh djavolska noga, pa zapanji li vas ta čudna vatra pod sniežnom lubanjom, osjetite odmah, da nije hladna kao mefistofelski oganj njemačkog učenog smieha, i Čiča, dobar pisac u dobrim časovima, pročitati će vam starinsku, krasnu i milosrdnu priču, svog Duševnog Turčina. Bulbul, dorćolsko „pile slavuj“ pjeva tu u vrtu, a milosrdnik Turčin čeka, neka mu sa razcvjetale grane klizne u čašu proljetna krunica, pa da uz šarkiju popije u vinu sa mirisom latice cielo to dobrodušno, čežnjivo, za navieke izčeznulo starinsko proljeće, proljeće Jovana Ilijća, Hafisa, Firdusia i sarajevskih nujnih sevdahlija...
O, proljeće ljeta gospodnjega tisuć devet sto i osmog, kakve li ćeš cvjetove bacati u čaše pred našim nosovima, žednim proljeća, gdje vječno pjevaju slavuji i vječno cvatu bieli, sniežni bademi!
Podataka, anekdota o izvanrednom, komendijaškom tom Nosu? Ima ih više no u mog dragog Nosa dukata. Mačevati je učio u Somboru, i to — bajonetama! Mnogo je izbio katoličkih, pravoslavnih i — jejzes! — hebrejskih junoša, jer mladićem bijaše grdan kavgadžija! Lane je znao pokadšto izpiti po 60 ledenieh kriglova piva, a mladićem — pričaju — pokvario je želudac za uviek, izjedavši za opkladu kokota sa kostima! Nas Hrvate — naročito „Andriju“ (Pijana) silno voli, a nas Hrvatice još više.
Osim kokota voli cocotte. Žene — natirlik — obožava, a sa svojom je — narafno! — nazstavljen. Jedared mu je već operiran želudac, a sada jamačno i opet putešestvuje na liečenje, rezanje stomaka — što li. Ne bih htio biti burakom tome ljubitelju proljeća. U Beogradu je Nos popularniji od kralja Petra. Putovaše u „Jevropu“ sa Glišićem — koji se onda, prije desetak godina, prvi put vozio na željeznici — i humoriste zdravo i veselo stigoše ća do Rume. Tamo se mnogo švabčari i moji veseljaci tako barem nisu morali u zemlju Nemecku, to manje, što piva i dobra mezeluka ima i u Rumi gradu bielomu. Čiča — pardon — Nos nema (kao i moja malenkost) nikad dosta novaca, a to se dogadja i drugim velesilama. Mnogo duguje, ali meni ni mangure. Divno priča i obožava mužko družtvo i kafanski život. Ima liepo srce, amizantnu bielu glavu, crne djavolje oči, velika usta. Brije se kao gg. Šegvić i Grund, dakle ćosav kao Amor, Pecija Petrović, Marija Jambrišak, Kačić-Miošić i Špun Strižić (Napoleon pl.). A što je glavno — on ima nos. Nos — kao našega Babića - Gjalskoga — upravo ima njega. Čiča Ilija Stanojević, glumac, redatelj i književnik je zakonito vlastničtvo, pokretna nepokretnina svog lyonskog, parizkog, dorćolskog, satirskog, clownskog i sokratskog nosa. Čiča je — u kratko — ugodni, veseli i šaljivi — Čiča je Nos.
Jednom se taj moj Nos veselio sa starim djakom Jocom J-ćem i veselim častnikom kod beogradskog novog groblja. Opaze prazna mrtvačka kola, nagovore kočijaša, legnu i kao mrtvaci odvezu se po bielom danu u grad, u — — veselo žensko družtvo. Šala po varoši puče kao bruka i najzad zovne Čiču samo Nj. Veličanstvo (kralj Aleksandar) ad audiendum verbum.
Moj stari, ludi Nos naravno nije izdao svog „kardaša“ oficira i audiencija se svrši time, što se pokojni kralj uhvatio od silnog smieha za — nos i pobjegao od našeg starog Nosa u svoje ozbiljne odaje.
Kod druge jedne audiencije baci oko nesrećni kralj, ne ljubeći još Drage Mašin, na glumicu N. N.
— Veličanstvo, ja sam vjerena! — vikne uvriedjeno nova Cornelia, ostavši sama sa mladim kavalirskim vladarom.
Naskora iza toga — rodi i vjerenik, oficir je ostavi.
— Ta ćurka bi možda bila spasla Srbiju — rekoh iznenadjen Nosu.
— I ostala bi bez deteta, „djevica“, dakle „poštena“ — odgovori mi Nos, stari skeptik.
*
Ove ozbiljne i žalostne redke pišem u nadi, da će možda naići na njih moj stari, dobri zabavni beogradski Nos, kojemu sada ne znam adrese, kao ni on meni. A budem li do tvog povratka slobodan, ja ću te, dragi moj Čičo, uvjeriti, da stari naš Zagreb ima isto tako dobra vina kao komendijaški Beograd, s kojim nas spaja Sava i zajednička simpatija.
A do onda, ostaj mi zdravo, „Lovoriko i prosjački Štape“, i kao samog sebe čuvaj, „moj stari Joriče“, tvoj — moj — naš = vaš — — Nos!
Château Chignon, 15. travnja 1908.


ŽARKO JOV. ILIJĆ
B e o g r a d, 22. kolovoza 1907.

Najbolji je način, da što više živimo i što češće uzkrsavamo — imati prijatelja, jer je njihova i naša smrt, kao njihov što je naš život. Nešto je u meni ovih dana umrlo i to nešto bijaše najdraže, najveselije, najzabavnije što sam tu u Beogradu imao: jučer sahranismo Žarka Ilijća, sina Jovanu i brata Vojislavu Ilijću.
Vidio sam ga još prije dva tjedna. Bio je boležljiv kao uviek i to me nije zabrinulo, jer — kako veli Voltaire, zdravi umiru, a bolestni se lieče. Poslie smrti njegovog velikog oca, Katona sa srcem Anakreona i Hafisa, manje sam ga vidjao, jer stanovaše daleko, u Paliluli i jer mi nikako ne htjede reći, gdje stanuje. Kako poznavah njegov prijašnji život, u kući oca, državnog savjetnika, punoj gostoprimstva i bezbrižne atmosfere, bez koje su krila nježnijeg duha nemoćna, on se, čini mi se, stidio, ženirao odvesti me u svoj novi krug, opasan sirotinjom i rodjakama — babama, koje padoše na ledja njegova, jer bijahu najlomnija, najslabašnija. Tek mrtva ga nadjoh u tom misterioznom palilulskom stanu. Putom (poslie podne) šibaše suh, žut vjetar preko zemljanih i novih, utili-
tariskih, neukusnih kućica predgradja tuberkuloznu, ćoravu prašinu. Dunavo i nebo mutno.
— Tu je — reče mi kolega pošavši na desno, preko puta, u kafanu, dok ja udjoh preko jadnog, skoro seljačkog, goreg od seljačkog dvorišta u nizku kućicu, u sobicu, punu baba i muha, a težki, olovni vonj pao mi na grudi kao nesrećnik iz petog kata. Žarko, „Žaca“ — naš Žaca ležaše na stolu, u crnoj, velikoj kutiji, kao krhko, oronulo, bradato diete, sklopljenih ruku i očiju, u mršavom poljskom cvieću. „Cica“, nekada vjerna sobarica savjetniku Jovanu i pokojnikova milosrdna sestra, jedina čuvarica zdravlja Žarkovoga, sa kojom se nedavno iz zahvalnosti vjenčao, zabradila plavu glavu crnom koludričnom šamijom, pa maše grančicom i tjera iznad žute muževe glave muhe. Ali „Žaca“ se ne budi. On čak ni ne priča, da me nasmije. On ćuti i meni je sad jasno, da ga nikad, nikad više neću čuti!
A vriedilo je čuti ga. Nikada u svom životu, ni u Parizu, ni Tailhade ni Galipaux, ni Vincent Hyspa nisu me tako ludo, vulkanski, grozno nasmijavali kao taj čovjek jareće, dioniske maske, guste, kudrave i tvrde kose, kozje brade, sarkastičnog tipa, govoreći u basu, neopisivo ozbiljno, skoro ozlojedjeno o najobičnijim stvarima tako, kao da su najludje, najneobičnije, najmješnije. Ć o p a v i (šepavi) Vuk Karadžić sa velikim, polkovničkim (pukovničkim) brkovima; „Roga“ — jedan rakijaš i tvrdoglavi penzionar —; ugledni oficir, brijući bradu, da se vidi orden; književnici sa — širokim kukovima; impozantni, odlučni družtveni položaj vratova — upravo „krogna“ broj 56; psi, ostavljajući „fizitkarte“ u cipelama zadriemalih penzionara, držeći rečene cipele mjestom za svoje randevu-e; Švabe, što se ne daju iz Srbije „čerez šligovic“ (radi rakije): sobarice, što vam iza ukazane milosti vele: — Što imate od toga, Gospodine! — Magjarice i njihova „platiš jedno limunada“; civiliste, koji pjevaju pod Obrenovićima himnu, da ih ne izbiju narednici (stojeći za vrieme pojanja u pozi salutiranja); pop Kaligula, svješčenik Kilogram i rab božji Porfirije; Mitropolitov Mačak, koji je zbog Žarkove „nevospitanosti“ istome Žarku pokvario mitropolitovu preporuku za Rusiju: Bože, što je sve jadni causeur negdje vidio, kada je došla crna baba Agonija sa mirijadama svojih karikatura! Kako mu je moralo biti težko, što nam nije mogao izpričati, kako je smrt smiešna i kukavna, te skoro ne vriedi ni umrieti! Umro je, a da nije (s ruskoga) preveo ni Troila i Kresidu, kako je to dvadesetak godina obećavao!
Bolovaše na želudcu. Kako jedna bolest vuče drugu, od bolova u crievima moraše Žarko piti rakiju i da ne bijaše „mučenice prepečenice“, bio bi on već davno pod ledinom. Bolest alkoholizma bijaše u tom slučaju obrana od veće bolesti i kukavni akonto od smrti. Kako je Žarko posljednji put došao kući, reče Cici: „Ja ću da umrem“, — leže i održa svoju rieč. Muke bijahu dugačke i strašne, i kada je pored kreveta neki g. P-ć, narečeni „Ruta“, bivši putujući glumac, zapjevao divnu mrtvačku crkvenu pjesmu, bolnikova se usta nasmieše i njegov umirući tanki glasić stade sam sebe opojavati: „Angel opijaše...“ Čovjek, donievši košaru groždja reče kraj postelje sasvim naivno: — Ovih dana sam tako doneo voća jednom bolestniku. On pojede tri bobice i umre. — Bolestnik se kod tih rieči u agoniji krvavo nasmiešio. Tako je i moj parizki znanac, pjesnik Golberg doživio, da mu u Italiji reče hotelier: — Što? Vi ste došli, da umrete u mom hotelu ? — Vi i vaš hotel ne zaslužiste te časti! —
Žarko Jov. Ilijć umre u kući bez prebijene pare. Da ne bijaše prijatelja Brane Cvetk o v i ć a, šaljivčine, pripovjedača i slikara, vlastnika poznatog orfeuma kod Kolarca, gdje je on sam svoj autor, režiser, šaptač, glumac, dekorativni slikar i dramaturg, — Žarko bi morao biti sahranjen o trošku obćine kao prosjak. Brana, koji je cielu njegovu kuću u posljednje vrieme izdržavao, zauzme se, skupi kod prijatelja, naročito glumaca, priličnu svoticu i brat Vojislavljev mogaše sasvim elegantno otići na posljednju svoju šetnju kroz staru, primitivnu Palilulu. Kratka kiša i vjetar prestade, pokojnika opojaše tri svećenika u crkvi sv. Marka na Starom Groblju — dva tri koraka nad grobnicom Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin! — i onda ga odnieše na Novo Groblje, sa Beogradom, bielim i vulgarnim, na lievo, sa mutnim, tihim Dunavom pod Palilulom i sa ravnom, bezkrajnom pitomošću Banata s ogromnim, otvorenim horizontima ljubičastim i ružičastim. Najduhovitiji ljudi beogradski, glumci Gavrilović i Todorović, čuveni šaljivčina Čiča Ilija (Stanojević), glumice, mladi pjesnici i drski novinari stajahu na ivici toga sirotinjskog groba, gdje se sa prijateljem u njihovo ime toplim riečima oprosti Bran. Nušić. I odosmo u večernju varoš, ostavivši na groblju tek jedan jedini prosti vienac, žut, ljubomoran i sarkastičan, vienac od žutih, zlatnih, oholih sunčanica. Rodbine bijaše vrlo malo na tom čudnom pogrebu, a cieli sviet ogorčeno opažaše, da nije došao ni mučenikov rodjeni brat Dragutin...
Biedni Joriče!
Taj najnoviji drug beogradske pokojne sirotinje bijaše velik aristokrat: radom, duhom, načinom života i mišljenja. On je dokaz, do kolikog stupnja duhovitosti se može razviti družtvenost i u siromašnoj zemlji, ako ima skoro neograničeno pravo govora, ako je slobodna. Žarko bijaše pripovjedač u onoj primitivnoj, najelegantnijoj formi, kada se priča i pripovieda odabranom, najužem krugu. Zapadni moderni literarni aristokrati pišu tobože samo za prijatelje, a čita ih cio sviet, dok naš dragi pokojnik nije pisao i ono malo naštampanoga ne može dati ni približne slike njegovog ustmenog pričanja. Zato su ga toliko i voljeli najduhovitiji moderni Srbi, pokojni kritičar Nedić i moćni novinar Pera Todorović. Jedno je pričati, a drugo je pisati. Umjetnost intimnog, ustmenog pričanja sasvim je drukčija od vještine pisanja. Pisac sjedi i piše, obično polagano, priča samo sebi, pričajući preko štampe cielom svietu; pričalac, causeur je glumac, improvizator: trubadur u Provansi, dvorski lakrdijaš kod barbarskih kraljeva, vojvoda Buckingham, Sheridan, Fox, Sterling i Wilde u novijoj eleganciji englezke družtvenosti, vitez Grammont, Galiani, Rivarol, Barbey d’ Aurevilly i legija duhovitih causera u domovini esprita i lakih gracija. Tragika Žarkovog života bijaše u tome, što je svoju aristokraciju našao u zemlji najsirovije, najprimitivnije, skoro seljačke demokracije, u doba, kada kraljevi doduše plaćaju budale, ali budale bez duha i srca — u vrieme, kada samo englezki klubovi mogu možda sjajno i diskretno nagradjivati kog svog člana samo zato, jer je rodjen zabavljač dvora kraljice navarske i perzijskih šahova, živio u vieku, kada samo muke i napori zabavljaju, kada su tupi nervi odviše tvrdi za osjećanje prirodnog i zdravog humora.
Danas je i smieh, opasni talenat nasmijavanja, oružje, najstrašnije oružje u borbi sa svietom, koji se ničega ne boji osim — smiešnosti, danas i šala ima visoku tarifu i štampani šaljivčina visok hunorar, pa je najveća čast Žarkovog značaja, što je u tako povoljnim intelektualnim prilikama umro biedan i malo ne neštampan u času, kada se ljudi bez trunka njegovog parodijskog dara bave dobro plaćenim zanatom ismijavanja, novinarskog ucjenjivanja i satirične hajdučije. Ali taj sarkasta superiornog talenta, imajući već kao pričalac i ustmeni karikaturista svu silu neprijatelja, ne ostajaše neopasan i u javnosti rezerviran hotimice, iz nekih delikatnih uvjerenja, nego jer bijaše bez energije, kao većina srbskih (i hrvatskih) pisaca. Taj rodjeni humorista, inspirišući vrlo vidljivo cielu generaciju humorista: Sremca, Nušića, Branu Cvetkovića i Radoja Domanovića, rasao i uginuo je kao divljaka, a divna njegova šala se najzad otrcala na taktovima i na koljenima, uveseljavajući masne stolove mračnih, pustih, sušičavih i ludih kafanica. Kolika lekcija i za one, koji su bez njegovog velikog i slikovitog dara!
Bio je srednje visine, tako pravilnog uzrasta, te se činio veći no što bijaše. Uviek je nosio široke crne mekane šešire, boemske i kalabreske i stare njegove haljine bijahu uviek — Cicina zasluga! — kao nove. Držao se ravno, silno je pušio, nosio je crn cviker, a mene je znao zvati: — „Gustika, kantorovo dete“. I sada, kao na njegovu grobu, savladava me istodobno i težka tuga i težki smieh. Dokle, dokle ću još služiti honorare od prijateljskih nekrologa!
Nema, nema više Žace! Vječna muu pamjat! Biedni, biedni Joriče!


POGIBIJA MILANA I MAKSIMA NOVAKOVIĆA
Beograd, 29. (16.) rujna 1907.

Jedan ovdašnji dnevnik priredio je danas, u nedjelju poslie podne, poseban, izvanredan broj s ovim viestima:
„Od sedam i po do deset časova danas pre podne trajala je u 01. Policiji beogradskoj bitka iz pušaka od zatvorenika Milana Novakovića, bivšeg general-štabnog kapetana, i Maksima Novakovića, bivšeg žandarmeriskog poručnika i žandarmerije.
„U deset časova bili su pobijeni. Slava slobodoumlju vladinom!
„Oko pola osam apsandžija je otišao na raport i ostavio je svoju sobu otvorenu — tako pripoveda policija. Oba Novakovića, koji su bili pušteni da se prošetaju, opaze to, udju u njegovu sobu i zatvore se. U sobi su našli dve puške i 90 patrona, kao i dva revolvera sa 30 metaka. Odmah su počeli kroz prozor pucati.
„Pucali su prvo u vazduh i kako je prava verzija glasila, u cilju da alarmiraju svet i da protestiraju protivu bezakonja, koje je nad njima vršeno. Držani su u zatvoru preko zakonskog roka, ne predavajući ih sudu. Za to vreme nikoga nisu puštali kod njih, i svet nagadja da je to bilo zato da se ne bi žalili na „lepo“ postupanje prema njima.
„Na lice mesta dovedene su dve čete žandara, jedni s numerama, drugi bez njih, ne računajući tu one, koji su u Upravi stalni. Zatvorenici su pucali od vremena na vreme, jamačno kad je ko pokušao da im se približi.
„Oko devet časova nastalo je življe pucanje. Dosad su pucali samo zatvorenici, a sad i žandari na njih.
„U Glavnoj Policiji bio je od 9 sati ministar policije i ostao je do kraja. Osim njega bio je upravnik Cerović i svi članovi kvartova.
„Oko Glav. Policije bio je silan svet, koji je negodovao, a kad je žandarmeriji dat nalog da suzbije svetinu, i kad su se ovi poslužili kundacima, sabljama i bajonetama, svetina je protestirala i nastalo je zviždanje i vikanje. Posle toga došla je vojska i jedan eskadron konjice,
„Sva je žandarmerija i vojska u pripravnosti.
„Bilo je dosta novinara oko Glavne policije. Tražili su da budu pušteni, da bi mogli saznati pravo stanje stvari i pravu istinu, ali im nije dopušteno da se približe.
„Sam zastupnik Milana Novakovića g. Milenko Popović, advokat ovdašnji, tražio je da bude pušten da dodje do zatvorenika kao njihov zastupnik, i da ih posavetuje, ali i to nije dopušteno.
„Upitan komandant žandarmerije, zašto pucaju na zatvorenike, kad će se inače predati čim ogladne, odgovorio je: ovo nije Pariz, da se čeka šest dana, ovo je Orijent.
„I jest Orijent, to dokazuje ovaj dogadjaj.
„Od publike koja je celog vremena stojala pred Upravom Grada bilo je raznih predloga. Neki su predlagali da bi najbolje bilo, da se kroz prozor odakle su Milan i Maksim pucali, pusti šmrk sa vodom, a drugi su govorili da bi ih trebalo ostaviti dok ispale 90 metaka, pa će prestati sa pucanjem, jer u sobi nemaju hleba a vode svega pola flaše.
„Izgleda da je samo jedan od njih iz sobe pucao, jer u jedan ma nisu ni jednom ispaljena dva metka.
„Izgleda nam, da ovoga svega danas n e b i b i l o  d a  j e  p o l i c i j s k a  v l a s t  b i l a  d e l o s p r o v e l a  s u d u.*
Znajući, da bijaše jutros u Upravi grada Beograda puškaranja, uputih se iza svršenog čarkanja oko 101 sati onamo, ali kordon žandarmerije i policijska vlast ne htjede pustiti ni jednog neoficijelnog novinara u zgradu Glavne Policije. To je žuta, birokratska kuća, pored žandarmerijske kasarne, sa visoko ogradjenim paralelogramom dvorišta, zgrada u visokom souterrainu, izpod koje su ćelije za prestupnike i žandarme, a pored nje je na lievo dozidana nova tamnica. To nadležtvo je u dnu t. z. Glavne Pijace, strmog, skoro kao Jelačićev trg širokog trga, a spušta se prema dunavskom kraju Dorćolu. Mjestom dominira na vrhu pijace Universitet, pred kojim je prava „pijaca“ sa piljaricama i seljacima, a na lievo mršavi, mladi park sa Pančićevim spomenikom. Put izmedju parka i pijace vodi ravno na vrata glavne policije i jutros bijaše, naravno, pun svieta, gdje kolaše jednakom vjerovatnošću glasina, da su oba Novakovića, Milan (kapetan) i Maksim (žandarmerijski oficir u rangu našeg nadporučnika) živi, kao i glas, da su ubijeni. Odem u najmjerodavniju kafanu Grand-Hotela i tu mi pridje iza najnevjerovatnijih kombinacija prijatelj sa viešću, da dolazi od Novakovićevog brata advokata.
Jest, Novaković bijaše ubijen. *
Poznavao sam ga još u Parizu. Visok gentleman, vitez počastne legije, u vječnom cilindru i redengotu, orlovskog nosa, crnog oka i smedje kose: pravi vitežki, aristokratski tip donkihotske mršavosti. Kako je on prvi poslie Šibalićevog Nar. Lista, kao vodja „niške afere“, javno i otvoreno vodio antizavjereničku kampanju u Srbiji sa geslom: „Na sud s izvršiocima krvavog 29. svibanjskog dogadjaja“ — ja sam se vrlo riedko, sasvim slučajno sastajao s njime. Ma koliko sam se divio ovoj nevjerovatnoj postojanosti i energiji, smatrao sam njegov legitimizam i skrupulozno osjećanje častničke časti i vjernosti nečim sasvim nepolitičkim. — Zauzimati se za kralja svoga, kojega smatraš zakonitim — mišljah — odista je hvalevriedno i liepo, ali boriti se za dinastiju, koje nema — nije li to kao da indirektno radiš proti dinastiji, koja postoji i tako razpiruješ strasti, na koje je sam sadašnji vladalac htio javnim govorom baciti tolerantni plašt zaboravnosti? Zar nisu Karagjorgjevići posljednja srbijanska domaća narodna dinastija i zar je pametan patriota, koji im otežčava položaj, boreći se u ime prošlosti bez pretendenta, boreći se u ime mrtvih proti živima, izazivajući tako dinastičke trzavice i reakciju ? Tko mi jamči, da baš tudjinac ne eksploatira to izazivanje krvavih lutalačkih sablasti, koje bi i danas vladale, da vladahu pametnije? Jest, vjerovatno je i sasvim naravno, da neki zavjerenici zloupotrebljuju svoj položaj, ali zar ne znači iz jednoga praviti dva zla, kada se red i vojnička disciplina, poremećena možda već izuzetnim opložajem nekih zavjerenika, još više zaplete i pobrka stvaranjem — novih zavjerenika u vojsci? Ja sam, na kraju krajeva, hrvatski novinar pa ako me što zanima, može me zanimati samo interesovanje Srbije za moju domovinu, za onu Hrvatsku, za koju je novi režim nesumnjivo pokazao više simpatija od magjarofilskih Obrenovića.
Misleći s jedne strane tako o donkihotskoj akciji pokojnog Novakovića, nisam, sa druge strane, mogao pojmiti držanje vlade prama njemu. Ako je kriv, ako udara na jedinstvo vojske i na zakon, sudite i odsudite ga kao običnog prestupnika — govorio sam sâm sebi. — Ali što znači ovo šikaniranje, ovo razvaljivanje njegovih štamparija pod vladom štamparske slobode, ovo policijsko mučenje čovjeka u zemlji, gdje postoje uredjeni sudovi? — I kada mu vlade nisu mogle dosaditi zapljenama ni oduzimanjima štamparskog aparata njegovog vrlo neliterarnog, vrlo nepismenog, ergo vrlo neopasnog i vrlo naivno uredjivanog lista, podmetnuto mu se, da je — ukrao jedan predmet (valjak) iz zaplienjene i razorene, ali plaćene svoje štamparije i sbog tog nametnutog zočina je čovjek oko deset mjeseca morao čamati i čmavati po raznim beogradskim policijskim podrumima.
Jutros je oko deset sati sa svojim drugom ubijen po bielom danu u kući, koja bi morala biti najveća garancija za sigurnost gradjana ove zemlje. Čak da je već zakonitim putom bio odsudjen na smrt, ta procedura bila bi nezakonit „Justizmord“, a to kažem evo javno, bez obzira na kukavičke sofizme i mislim, da će ciela srbska štampa i svi pošteni ljudi misliti o tome kao ja. Prefekt beogradske policije g. Cerović i ministar policije g. Nastas Petrović učiniše vrlo sumnjivu uslugu i vladaru i zemlji tom nezakonitošću u kući za čuvanje zakona. Kada se ono 1899. za mog parizkog boravka Moris Guérin utvrdio u kući ulice Chabrol usred miliunskog i buntovničkog Pariza, vlada je dala „kulu“ jednostavno obkoliti i Guérinova četa gladna i smiešna, na kraju se liepo preda. Ako su se Novakovići odista dočepali žandarske sobe i oružja, pa se ubarikadili, i s njima se moglo isto učiniti. Postali bi smiešni. Ovako —nisu, nisu smiešni!
*
Milan Novaković je već nekoliko mjeseca oženjen kćerkom generala Boškovića. Odoh da je obidjem. U dvorištu kuće u Brankovoj ulici nadjem damu, „ni ženu ni djevojku“, plavojku, nemoćnu već i za plač, u družtvu majke, gdje. generalice Bošković, sasvim prisebne i suhooke. Propentam nekoliko kondolentnih fraza i čujem, da je general Bošković u ugarskom kupalištu Lukaču i da dame oficijelno ne primiše još nikakve viesti o užasnom dogadjaju.
Pošavši u Upravu Grada Beograda, vidim oko podne u Knez Mihajlovoj ulici divan prizor: Jedno dvadesetak mladih oficira, zavjerenika, jezde, propinju se na krasnim konjima.
Jednome čaušu o ramenu čutura, a onome usred prvoga reda u desnici grdan srbski barjak sa grbom: drži ga i jezdi kao Boško Jugović na poznatoj Jovanovićevoj slici:

„Gorom idu Petrovi svatovi.
„Gorom idu, gora jektijaše; 
„Poljem idu, polje zvecijaše; 
„Selom idu, selo strah imaše 
„Od ljepote gospode svatova!“

A za kitom i za svatovima, u nepreglednom nizu fijakera s upeškirenim konjima, u prvoj kočiji mlada, kći bivšeg samostalskog ministra Nik. Nikolića, sva bolestna od te slave i te sreće, a u kolima za njom vjerenik — jedan od najpoznatijih mladjih urotnika.

„Liepo ti je niz polje gledati 
„Žutu dunju medju listovima. 
„Kano Maru medju djeverima!“

„Član“ Glavne Policije Ijubezno primi mene sa dva tri novinara. Pogledam u dvorište — ono isto, gdje sam ravno prije 13 godina gledao uhapšene članove iz „Čebinčeve afere“, sumnjive radi karagjorgjevićevskih simpatija! Gospodin Lazarević uvede me u ćeliju, gdje Novakovići prenoćiše; u onu istu, gdje probavih prvu svoju noć u Srbiji! Liep, čist krevet Milanov, pored njega na daskama sasvim ljudsko i pristojno ležište Maksima Novakovića, a pored kreveta ciela hrpa čitanih dnevnika i toaletske sitnice. Ta ćelija je prva, na desno, na iztoku, u dugačkom, uskom hodniku. Odavde bijahu Novakovići jutros oko 7 sati pušteni po običaju na zrak i, kako uvjerava policija, odavde podjoše u žandarsku sobu (umjesto na dvorište) i tu zatvoriše težka vrata,
nadjoše dvie kutije patrona, puške i revolvere, te stadoše pucati oko 7 i pol sati kroz prozor. Ta ćelija je na lievom, zapadnom kraju hodnika sa prozorčetom, prema kojem je vis a vis staro tursko „tulbe“ (grob u obliku šubare, visok jedno 10 metara), a na lievo je park sa spomenutim Pančićevim spomenikom. Pored tog prozora je strma i uzka ulica. Novakovići su u kutu izmedju vrata i prozora bili sasvim osigurani od hitaca kroz zamandaljena vrata (jer ti hitci sa hodničke strane udarahu baš u diagonalno protivan sobni ugao) i još osiguraniji od navale kroz gvozdene prozorske prečage. Jedan mogaše pucati kroz prozor, a drugi mogaše pucanjem kroz drvena vrata onemogućiti svako bavljenje napolju, pred vratima, u vrlo uzkom hodniku. Do 9 sati dakle bijaše žandarmerija dosta pasivna, a poslie 10 sati bjehu Novakovići ubijeni. Da bi im što prije došli glave, pokušavahu po savjetu nekog liečnika baciti u groznu buturnicu i bocu amonijaka...
To je verzija policije i ona nije najvjerovatnija. Pošto nitko Novakovića kroz prozor nije mogao vidjeti — što je sasvim naravno — priča se čak i ta nevjerovatnost, da su noću poubijani i da je cielu komediju obsiedanja odigrala žandarmerija. Dok jedni vele, da su se u posljednjoj očajnosti sami skončali, po pričanju drugih su ubijeni poslie provale kroz vrata.
Nadjoh ih na podu, na ledjima, sa glavama prama vratima. Milan Novaković, žut i biel kao vosak, bulji očima pocrnjele bieločnice. Biele, tanke ruke — ruke ženske, delikatne nježnosti u zgužvanim manšetama; lieva noga prelomljena u butini na lievo u nogavici kao prazan kljakavi rukav; hlače spuštene i razdrljene sve do koljena; crven, raspasan pojas oko elegancije finog struka; razkrvavljena i razdrljena prsa, a na desnoj sljepočnici crvena, težka, crna rana. Na desno mu leži imenjak Maksim, silna ljudina čelebijskih prsiju, a pod desnim pazuhom mu zieva, ždere i pišti grdna rana; kao da ga je ranilo gvozdeno glomazno rudo! Pod — pun krvi: po tom tragu ih jamačno dovukoše od prozora. Na zidu samo jedna dekoracija: debela volovska žila, na koju se u velikoj žurbi zaboravilo, — volovska žila umjesto slike Spasitelja!
*
Dok to pišem, čujem za demonstraciju pred kućom Pašićevom i — pred samim Dvorom: žvižde; čuju se poklici: „Živjela republika!“
Umirenim noćnim gradom obilazi vojska, konjica.
Obće je mišljenje, da je policija učinila medvedju uslugu državi.
Kako mogahu sužnji uobće doći do pušaka i municije (45 puščanih i dosta revolverskih metaka) u jednom uredjenom državnom nadležtvu?
Ako su odista Novakovići mislili, da će pucanjem izazvati ustanak, radili su kao ljudi ludi od očajnosti, kao pravi ludjaci. Trebalo ih je dakle uputiti u ludnicu.
Ako su svojim agitacijskim i javnim radom krivi pred zakonom, zakon i sud trebao ih je odsuditi.
Jasno je kao sunce, da ih žandari ne ubiše u samoobrani, jer ni poslie te užasne borbe nije ni jedan teže ranjen, a kamo li mrtav.
Ali to ubijstvo nije samo nezakonito, nego i nepolitičko. Beograd, grad inače miran, gdje su veći zločini velike riedkosti i gdje se stranac osjeća mnogo sigurniji no u Parizu, biti će sad razvikan kao mjesto bezzakonja i nereda, kao grad, gdje ubijaju baš oni, koji čuvaju zakon. Novaković, koji je bio već svima smiešan svojim slabo napisanim i donkihotskim frazama, dobija tom neoprostivom pogrješkom preuslužne policije aureolu junaka i mučenika. Od toga neustavnog čina najviše će stradati ustav i njegovi sadašnji izvršioci, a da škodi i ugledu krune, u tome slučaju parlamentarnog vladanja sasvim neodgovorne, to je, mislim, takodjer vrlo jasno.
Novakovići, sižeji za operetu, postadoše junaci tragedije i daj Bože, da ta mračna iztraga, koja za tren oka baci preko bielog Beograda sjenu „bielog terrora“, daj Bože, da taj krvavi dogadjaj bude posljednji u životu osiguranog ustava u Srbiji. Zavjerenike svih dlaka i amateure bogumrzkih podvala, smicalica i mučkih busija treba za uviek onemogućiti u toj zemlji velikih i zlo branjenih sloboda putom javnosti i silom zakona, a ne tajno, u policijskim mišolovkama, pretvorenim u sramotne paklove. Jer mračni oblaci zlokobno vise nad našim glavama, a zabrinuti i vierni Kent, koji još živi u duši rodoljubive Srbije i Hrvatske, ogorčeno veli: „Pukni srdce, molim te, pukni!“ 2. listopada 1907.


SRPSKI MODERNISTA

Već davno me lektira knjige nije ostavila u većoj neizvjestnosti.*
Svi mi u Beogradu znamo, da je g. Ćurčin, sin pančevačkog trgovca, vrlo bogat, i glavna impresija njegove knjige bijaše pomisao, da se možda šali sa publikom, da je ta knjižnica otmena mistifikacija.
Štampana je u 440 relativno vrlo elegantnih primjeraka, od kojih je 70 namienjeno prijateljima u veoma finom bibliofilskom izdanju. G. Cvijanović figurira tek kao formalni izdavač, jer se knjiga uobće ne prodaje. Ćurčin je očigledno imitirao neke francuzke lirske amateure i diletante s aristokratskom atitidom, i prvu pojavu Niemaca St. Georgea i H. von Hoffmonsthala, ljudi bogatih i nezavisnih, koji su znali, da su pjesme „što se ne mogu kupiti“ najbolja reklama za njihovo kupovanje.
Ja ne bih ništa imao proti tome „splendidisolationu“, da nije pomalo smiešan. Da su te pjesme sasvim neizdane, hajde de, imalo bi smisla kriti ih od nepozvanih filistara, ali to davanje aristokratske nepristupačnosti nečemu, što već bijaše u rukama cielog svieta — to je snobizam. Sve su te eksperimentalne lirske dangubice već štampane u Srb. Književ. Glasniku. Dok se o ovakvim privatnim, diskretnim izdanjima ne pišu indiskretne ocjene, Odjek je već pohvalio Pesme, koje tobože ne pripadaju javnosti. Demokrat J. Skerlić ovako zaključuje tu recenziju na svog saradnika iz Glasnika:
„Ta iskrenost misli i osećanja, ta originalnost izražavanja, smelost ideja i mlado i oholo preziranje starih formi i konvencija, to je ono što se dopada u poeziji Ćurčinovoj. Pesme Pred Crkvom, Pod Jelama što se suše, U troje, Da l’ hoćeš tako, nove i mišlju i izrazom, sasvim su lepe pesme, koje samo treba čitati bez predrasuda i naći u njima nesumnjivih lepota.“
„I moglo bi se učiniti još prilično takvih navoda, koji bi dokazali svakome, koji ima slobodan duh i ne robuje ni duhovnim ni književnim tradicijama, da je Ćurčin pesnik od vrednosti i od budućnosti. U njega ima i bizarnosti i snobizma, i jeftinog ničeizma, ali on ima živih senzacija, smelih misli, jedno lepo pagansko osećanje sveta i prirode, vrlo često srećnu originalnost, a to nisu nepoetične i svakidašnje vrline.“
Vrlo žalim, što se, ko obično, ne mogu složiti ni s jednim od tih sudova. Po mome mišljenju Skerlić daleko tačnije prosudjuje prozu od stihova, jer ima više inteligencije od ukusa. Njegove studije o pripovjedačima mnogo su uspjelije od članaka o liricima, naročito modernim.
Ne, Ćurčin nije baš interesantan po onome što je dao, i ako je vrlo zanimljiv po onome što je htio dati. Tarnen est laudanda voluntas. Pesme su zanimljivi pokušaji, slični Jelovšekovim Simfonijama i prozi naših umuklih simbolista — crtičara.
Poganin Ćurčin nije nimalo, jer je ljubavan pjesnik i subjektivan pejzažista, a klasici — kako je poznato — nisu pravi ljubavni pjesnici, ne poznavajući gotovo onog osjećanja, koje mi zovemo ljubavlju. Naša ljubav i pejzaž kao simbol duševnih stanja su poganinu nepoznate stvari. Ćurčin, dalje, nije poganin, ne samo radi sižea (sasvim neklasičnog), nego i radi forme, upravo radi preziranja perfektnog izraza, kojemu se toliko divimo u djelima pogana drevnih i modernih. Ateizam i individualizam takodjer nisu ideje, karakteristične za poganstvo, velikom većinom politeistično, monoteistično, nacionalistično i kolektivistično. Ateist i tiranin ne obilježavaju helensko družtvo, taj ideal poganstva. „Pagansko osećanje sveta i prirode“ je najzad u svim manifestacijama svojim prosto, primitivno, dok je Ćurčin komplikovan. Nietzscheovac je u toliko, u koliko je individualist, dok njegove ljubavne pjesme nemaju ništa nietzscheovskoga iz tog prostog razloga, jer je Nietzsche prononsiran misogin i antierotičar.
Kao Sremčevu Skerlić hvali i Ćurčinovu „iskrenost“. To konstatovanje iskrenosti kod pisaca je po mome sudu puka doskočica, koja nije nimalo interesantna i estetična. Odkuda, molim liepo, zna gospodin Skerlić, je li gosp. Ćurčin iskren ili neiskren? Ko je još dielio pisce u iskrene i neiskrene? Jovan Skerlić je — nije fajde — moralista, jamačno iskren moralista, kao što je i iskren demokrat, pa me začudjava, kako se ne spotaknu o surov antidemokratizam stihova:

„Ja demokrat nisam nigda bio, 
„Ma da sam nekad i sâm drž’o da sam; 
„Ali tek danas smem priznati šta sam,

„Ja strepim od tog divljačnoga puka, 
„I s osećajem večnim, iste vrste 
„Što dete ima kod ukoči prste 
„Pa pruža ruke plašeć se bauka.
„Ja žudim samo da me ne dodirne.

„Mi nismo isto. Ni srce ni glava., 
„Moje su misli nestalne i nove; — 
„Ja imam snova, — a puk mirno spava“. 

Pjesmi je naslov jedan motto iz Njegoša, nimalo u ukusu Skerlićevog iskrenog demokratizma:
„Pučina (puk) je stoka jedna grdna“.
U Pesmama ima tri vrste lirike: vezane, nevezane i — u prozi, i ja ne pojmim, kako zalutaše Soneti bez Sheme u „pesme“. Pjesma je — pjesma, proza je proza, i svako protivno uvjeravanje je absurdno. „Sonet bez sheme“ je mistifikacija, jer je baš forma, forma i samo forma, dakle baš ono, što je Ćurčinu suvišno, glavno i jedino obilježje soneta. Što bi rekao naš prozaični sonetist, kada bi ga ja sad uvjeravao, da su ove moje riječi didaktična pjesma? Njegovi Soneti mogu doduše biti materijal za sonete, ali siže ne može biti forma, materijal nije umjetnina. Sukno nije gotov kaput, a mramorna gromada još nije Diskobol. Zato neka mi se oprosti, ako te Sonete smatram onim što su odista: crticama, vrlo subjektivnim, mjestimice hotimice zagonetnim, sa mislima i senzacijama dosta poznatim i već opisanim u sto varijacija, stila bezbojnog, sličnog Milčinovićevom u sličnim produktima, kadkada rdjavog:
„Nije ni misao o nepotrebnosti zanavIjanja (?) života u meni toliko snažna, da hoće njoj posvetiti moju volju i postati joj zatočnikom; jer čula mi i sokovi protive se kretanju bez promene, i krv mi zaglušuje misli razuma“.
Stil?!
Nietzsche je bez sumnje razumljiviji, a ako je taj stil po nejasnosti sličan stilu u Divagations, Mallarmé je taman, jer traži savršen izraz simbolske lapidarnosti, dok je Ćurčin konfuzan, jer kao naivan stilista jamačno misli, da je konfuzan stil najbolje sredstvo za sugestiju zagonetnih duševnih stanja.
Obožavalac forme, ja ne cienim mnogo „slobodnih stihova“ i smatram ih prozom, visokom prozom, dabogme. Dok u pravilnosti stiha ima mjesta samo ono — kako zgodno primjećuje Shelley — što se ne da izraziti prozom, ima izvanrednih tema, koje se mogu najbolje izraziti jedino ritmom stila i slobodom proze. Takvi su Psalmi, biblijska poezija, Aishil, Goethe, Leopardi, Novalis (Hymnen an die Nacht) i Heine u pjesmama, koje ne htjede vezati rimom, da bi što silnije ječile titanskom slobodom mora. A Ćurčin? U pjesmi Na Lidu imitira Heinea:

... „Idi, jadniče, kući 
„pa sedi za drven stolčić. 
„i griskaj pero.
„pa pričaj
„kako je Sima voleo Julu.
„a Jula ga nije htela...
„A ovde, — 
„ovde će vetar 
„i more
„pevati vekovima;
„jer i trošni i smrtni 
„čovek je 
„mravak ovde, 
„gde more zemlju ljubi“.

I u Na Stranputici se ruga pjesnicima i to elegijskim, pesimistama i tvrdi, da i u jeseni i u smrti vidi vječni život. To je vrlo liepo, ali je pro primo vrlo poznato i sto put kazano, a pro secundo nije baš težko rugati se banalnim mislima i lošim pjesnicima — neizradjenim stihovima i frazama. Polusnovi (kod Ćurčina naslovi ne odgovaraju često sadržaju) nisu polusnovi, nego jedno pjesničko priznanje.

„Ah,
„Al’ ne, ne, neću ispevati pesmu, 
„Jer imam snage,
„A nemam reči, 
„Ostaću i dalje sam“.

Ćurčin se tu ljuto vara. Snaga bez rieči može biti snaga, ali pjesnička snaga za cielo nije. Pjesnik je rieč poput one stvaralačke, što bješe u početku. Samo rieč postoji i sve je rieč. Pjesnik nije čovjek samo dubokog osjećanja i velike fantazije; nije svak pjesnik, tko je poetičan. Pjesnik je samo onaj tko posjeduje superiornu moć rieči i izraza. I taj elemenat, jedini što čini pjesmu pjesmom, vrlo je kod Ćurčina zanemaren.
Pjesme u vezanom stihu su u toj knjižici ipak u većini, jer su obične, jer su, najzad, pjesme. Jedne su ljubavne, druge su čista lirika puna refleksije i „Naturgefühla“, lirika podsjećajući sasvim na njemačku. Jedne su refleks komplikovanije duše, bez kontura, maglovite impresije slične slobodnim versima kontemplativnog psihološkog mistika Momberta i poetičnoj prozi J. Schlafa, dok druge — najbolje — podsjećaju vedrom naivnošću i prostotom na narodnu njemačku liriku, kojoj tako srećno podražavaju germanski lirici od Goethea i Müllera do Meyera i Liliencrona.

„Leptir ljubavno ruži 
„Šapće, i oko nje kruži. 
„Mirisni ljubi cvet. 
„U cvetnom zemnome raju. 
„Bez misli za drugi svet. 
„U bezbrižnom zagrljaju. 
„Idemo druga tri.
„Proljeće, ja i ti“. (U Troje).

To je tečno, ugodno, ali — neka sudi čitalac, ima li tu šta novo, „moderno“. Najljepša je u tom jednostavnom genreu i najuspjelija u cieloj kolekciji pjesma Planovi:

„Poraniću jednog jutra.
„Dohvatiću listak — dva: 
„Pisaću ti: danas — sutra 
„Bog te pita gde sam ja.
„Pokupiću čeg se setim: 
„U vagonski sešću kut. 
„Da plačući letim letim 
„Kud po pruzi puzi put.
„Šta će onda dalje biti 
„— Nemam pojma. Uokret
„Prejuriću, prebroditi 
„Parče zemlje, prazni svet.

„Pa ću onda opet stići 
„Tačci s koje podjoh pre; 
„Sve će, znam već, lepo ići 
„Unatraške — k’o i pre“.

To je vrlo liepa pjesmica i neka vas njena prostota ne prevari: ona je vrlo umjetnički izradjena. Rima, ritam — vrlo šik, nepogrješivo elegantno, a posljedni stih druge kitice je savršeno podražavanje ne samo željezničkog jurenja preko pruge, nego i onog ritmičkog udaranja točkova o svaku novu „šinu“: Kudpo— pruzi—puziput—kudpo—pruzi—puziput...
No i Ćurčin je pokvario većinu svojih pjesama, jer zlo rimuje. To nesrećno pitanje sroka mora se jedared svestrano pretresti, jer naši najbolji pjesnici tu grieše, te radi nepravilne rime imamo tako malo uspjelih pjesama. Po mom mišljenju, samo rieči s akcentom na istoj slovci mogu se pravilno sricati. „Slovo—novo“ je pravilna, „slovo—olovo“ je nepravilna rima. Da se odviše ne udaljim, uzmimo na primjer Kranjčevića i Nazora, inače dobre pjesnike, u posljednjem Savremeniku. Prvi sriče: „ljube— golube“, „mati—lopati“, a drugi: „crne—liburne“, „rogovi—plovi“, „trozubu—rubu“, „ponora— sumpora“ itd. To je nepravilno, nemuzikalno, a ako samo jedna loša rima dostaje, da pokvari cielu pjesmu, u našoj, i hrvatskoj i srbskoj lirici nema više od tridesetak uspjelih pjesama. Rima po „dužini“, a ne po akcentu, nije rima. Uzmite strane antologije i uvjerit ćete se, da je taj metrički princip već stoljećima akceptiran u europskoj poeziji.
I Ćurčin, dakako, ni u tome nije modernista, rimujući kao naši „stari“: „Obožavam-spasavam“, „drveće—kreće“, „uzdiše—diše“, „jablana—grana“, „vremena—sena“ i t. d. On, čini mi se, nije na čisto, što da metne u prozu, što u stih. Dok su Soneti bez Sheme izgubljeni stihovi, neke pjesme su sižeji za prozu — i to ne uviek zanimljivu. Izgubljeni Trenut priča (maupassantska tema), kako je gospodin Ćurčin „nju“ dizao na kamaru siena, pa kako žali, da ju je — samo dizao. I Na Balu je anegdota, crtica sa poentom:
„„Na bal se ne dolazi tako.
„„Bez fraka i bez rukavica...“ „— A tako!“
U drugoj jednoj pjesmi (pa još iz Firence!) se priča, kako je pjesnik brao ljubičice, naišao na zaljubljen par i —
„U nezgodi nisam znao
„kuda ću, pocrvenih, tako me je bilo sram“. Kada je već ta talijanska „Seufzerallée“, tako neugodno presenetila stidljivost krotkog sanjara, pitam se, što ga je moglo navesti na pričanje te banalne anegdote, pa još u versima? Gosp. Ćurčin je bez sumnje stidljiviji, berući ljubičice, no pjevajući o njima.
Ta antinomija osjećaja je najvidljivija u ljubavnim pjesmama. Tu je pjesnik sad blaziran, sad opet idealan, i ironija kojom govori skeptik Ćurčin o Ćurčinu idealistu je vrlo kuriozan i moderan pojav, dajući — kako je poznato — onaj tragični čar dvostrukog, kontrastnog života poeziji Heineovoj i Mussetovoj. U jednoj seriji ljubavnih pjesama veli naš pjesnik, da dragu „s angjelima nije poredjivo“, zove je na uživanja, iza kojih je i životinja tužna, žali „izgubljene trenutke“, izaziva njenu sliku „gde joj je bio telu ponajbliže“, dok u drugim pjesmama spiritualistički ideališe, pati i snatri. Kada je s njom, on je ljubi platonski, a u platonskoj daljini, on je voli don-juanski.

„.....Stid me kasti,
„Al' čedno ja k’o i ti 
„Provodim mladost...

„Platonske uzdisaje 
„Ne moraš, vidiš, kriti. 
„Jer znaš sad eto šta je —: 
„Čedan sam ja k’o i ti“.

Libertinstvo je dakle Ćurčinu tek maska, malo tužna i ironijska, a platonizam njegove erotike nije u tome, što on vidi u dragoj ideal, već u tome, što mu je ona tek sredstvo za cielu jednu skalu sasvim idealnih senzacija. On ne ljubi zbog žene, on ljubi zbog ljubavi, naročito zbog njene velike čežnje. Ljubav tu nije zbog žene, nego je žena zbog ljubavi. Tu, u tome osjećanju, formuliranom u Poslednjoj Pesmi je Ćurčin čist „dekadent“, podsjećajući na poeziju Berresovog Bereničinog Vrta. Taj siti, naivni i istovremeno rafinirani spiritualni erotizam, tih, mekan i bezbojan, imao bi nečega morbidnog, umornog i bizantskog, da u Ćurčina nije vrlo razvijeno osjećanje za prirodu, po kojemu je toliko sličan svom banatskom, nažalost sasvim zamuknulom zemljaku Mileti Jakšiću.
Ćurčin u prirodi najviše traži nijansu u po-
javama i kroz sve te pjesme zvuči kao fuga osnovni ton jedne sasvim savremene misli:
Ćurčin je monista. Nije izrazit panteist ni materialist, ali on vjeruje u život, u vječni život palingenetičnog svieta. U tome je „goetheanac“, a Goetheu je priroda najprije misao, simbol, a onda tek čovjek, kao čovjek što je priroda, i ta intimnost je najljepše u Ćurčinovim osjećajima, dajući njegovim stihovima nješto idilsko i harmonijsko, melanholiju širokih vidika i čar samotnih vjetrova, elegijsku notu pejzaža, koja tako umirljivo zuji kroz pjesme Vojislava i kroz prvu poeziju Mihovila Nikolića. Karneval u Šumi i Idila su vrlo liepe i originalne pjesme, a u Pod Jelama što se suše je sve prekrasno:

...Sred jela i mraka, s pola sna u oku, 
„Lež’o sam tu juče. Ko u snu duboku 
„Ćutale su jele; u jednakom toku 
„Spirala je voda, blizu, kamen gô. 
„Tad prodje tud šumar na neke utrine. 
„I reče mi nuzgred, da polako gine 
„Ta šumica jela. Osećo sam to“.

Iza ovakvih impresija pitam se, kako mogaše Ćurčin štampati ovo:

„Ne pitam da l’ će sunce sijati.
„Nit me se tiču redom srodnici.
„Znam da će sluga slugu vijati.
„Cveća će biti puni hodnici.
„I dolaziće da čestitaju.
„Al' dok u salon stanu hrliti.
„I gde si tobož željno pitaju,
„Bezbrižno ja ću tebe grliti 
„I ljubiti“. (Na tvoj Rodjendan)

Ćurčin je njemački djak. U ljubavnim pjesmama vidi se dojam Heineov (U Bečkoj Šumi, Kako ti narediš, Na Lidu). Kao Heine parodira uzajamnošću ljubav i konvencionalnost. Moralom je nietzscheovac, goetheovac filosofijom. Dok je Vojislavljev pejzaž idealizovana, Milete Jakšića realistična slika, Ćurčinova priroda je već refleksivna, humanizovana. Od srbskih pjesnika podsjeća na jedinoga Gj. Jakšića, i to tehnikom dramske, sonorne rime (Ljubavna Pesma, Poslednja Pesma).
I ako su Pesme još traženje, eksperimentovanje, Ćurčin je u njima bez sumnje najoriginalniji — ako i nije najbolji — srbski modernista. Najbolji srbski modernist je po mom sudu Sima Pandurović, pokrenuvši prošle jeseni Književnu Nedelju, vrlo karakterističan list, kojega je oficijelna kritika Srb. Knj. Glasnika jednostavno prećutala.
Karakteristično je da se modernizam srbski ispoljava tek u lirici, a još je zanimljivije, da nije nimalo demokratski. Dok je hrvatski modernizam bio u jezgru demokratičan, srbski je aristokratičan. I opet jedan dokaz za diametralnu razliku srbskih i hrvatskih prilika.
Ćurčin je Pesme posvetio Hrvatici, baronesi Renée Vranicani i „neizbežnom“ profesoru Bogdanu Popoviću. Dok kod ostalih naših novih knjiga ne interesuje ni ono što je uspjelo, Ćurčin je vrlo zanimljiv i tamo, gdje je bizaran.
C' est quelq' un, rekao bi Francuz.
1907.


JOVAN SKERLIĆ
Pisci i knjige. I. Beograd 1907.

Prije, no što predjem na refleksije, izazvane lektirom tih književnih studija, neka mi se dopusti reći koju o autoru, zbog veće jasnoće. Ideje — naročito moralne — su ljudi. Ljudi su ideje, i mi samo zato ne poznajemo mnogih misli, jer su nam nepoznati mnogi ljudi.
G. Jovan Skerlić je jedini, za kojega znam, da me mrzi, jako i nepomirljivo. Moje osjećanje prema njemu, prem nije simpatija, nije mržnja, jer ne mrzim ni loših pisaca, a on nije loš pisac. On je moj „protunožac“. Mi smo na protivnim polovima. On je socijalista, ja sam nacionalista. On je — barem tako tvrdi  — Jugoslovjen, ja sam Hrvat. On je realista, ja to nisam. On je profesor, ja sam „boem“. On propovieda, ja se smijem. Ja ga ne mogu progutati. On me ženira. Ein Unmöglicher. Većina je ljudi kao zemlja, pa se moraju vrtjeti oko čega, pa ma to i ne bilo sunce. Skerlić je takav planet. Dogmatičan. Vjeruje u sebe, u čovjeka, u demokraciju, u progres, u novine i u pučka sveučilišta. I danas je u demokratskim družtvima najbolji način doći na vlast — biti proti njoj, doći do kapitala — biti antikapitalista. G. Skerlić je danas u Srbiji „sila“. Kao universitetski profesor zapovieda omladini, kao urednik srbskog Savremenika, Srb. Knjiž. Glasnika, komandira literaturi, kao duša jednog radikalnog i demokratskog dnevnika ima velik politički utjecaj. Profesor, političar i literat. Troglav, kao Triglav, aždaja ili Balačko vojvoda. Držanje toga demokrate miriše po diktaturi. Ambiciozan. Republikanac, ljubitelj revolucije, ali to mu ne smetaše dobijanju štipendija od najreakcionarnijih vlada i pisanju u konzervativne smotre. Kod svih groznih političkih trzavica on je znao ostati čitav. Nije čak bio ni u zatvoru, kao Janko (Veselinović), Mile Pavlović „Krpa“ i Kosta Taušanović. Njegovi mučenički instinkti nisu osobito razvijeni. Kao naš g. Šurmin, taj demokratski literat bijaše uviek jednom nogom kod vlade. Ako taj bezvjerac ne cjeliva papinih papuča, cjeliva druge. Tako je nedavno kao biesan grdio bivšeg ministra, koji mu odgovori, izloživši u trgovinskom izlogu knjigu sa vlastoručnom, vrućom Skerlićevom posvetom tome istome g. Pavlu Marinkoviću. Da ne postoje, takve bi ljude trebilo stvoriti. Hvala svojoj demokratskoj taktici, g. Skerlić danas „vlada dušama“ ne samo u Beogradu, no i u Zagrebu.
Svršio je doktorat u inostranstvu. Ne u Parizu ili u Berlinu. U Lozanu, u guvernantskom Lozanu. Njegova teza odlikuje se time, što ostade u Francuzkoj neopažena. Ne svršivši slavistike, proučavajući francuzku književnost, on je danas izvanredni profesor srbske književnosti. Do nedavna je gotovo svakodnevno bistrio politiku u svom Dnevnom Listu, dajući Odjeku nedjeljno po jednu književnu kroniku i radeći istodobno na kakvoj kupusari, debeloj i strašnoj kao najnovija Omladina i njena Književnost. Ko toliko i tako naglo piše, ne piše klasično.
Kada bijah prvi put u Srbiji, mrzio me g. Skerlić, jer sam Hrvat. Sada me mrzi, jer nisam hrvatski naprednjak. Za mog parizkog boravka zvao me feljton demokratskog Odjeka „kajkavskom dušicom“. Kada prvi napisah, da je Pogled na današnju francuzku Književnost ekscerpt iz jedne knjige bez spomenutog autora, g. Skerlić okrene proti meni vrlo nekritičnu polemiku. Dok se podpisivah, on ostajaše anoniman. Mjesto odgovora g. Andri Gavriloviću, saradniku Rada naše Akademije, koji mu istodobno medju inim dokazivaše, da je mučio rodjenog oca, grdio je mene Skerlić i njegovo desno krilo Milan Grol (dopisnik Obzora) gotovo svakodnevno, preko dvie godine, u Dnev. Listu i Odjeku kao „bivšeg čovjeka“, robijaša, parizkog lopova i čovjeka „bez gradjanske časti“. I dok postojah za njegove političke organe, ne eksistirah za njegov Glasnik. Nabrajajući lane i zimus sve božične priloge svih beogradskih listova, taj književni i neosobni list samo mene prećutavaše. Srbski književni list negira fakta. Kao odbornik zapriečio je g. Skerlić i dramaturg Grol moj ulazak u orkestar kr. srb. Pozorišta. Htio me sasvim demokratski kazniti gladom. U Sofiji pričaše hrvatskim književnicima, da sam „baraba“, da ne znam francuzki i da me u biblioteci gledao krasti tudje misli! Nije mi poznato, reče li, da se kitim i njegovim perjem. Indirektna posljedica toga kulturnog sastanka bijaše moja nasilna secesija iz Savremenika. U broju, gdje trebaše izaći moj članak o Ćurčinu,
izadje Skerlićev rad o Lazareviću, jamačno mnogo modernijem piscu. Kratko vrijeme prije toga sastadoh na beogradskoj kaldrmi triumvirat: gg. Viznera (Livadića), Skerlića i Wildera, i bi mi odmah jasno, da sam proskribovan. Nazarenče, ti si pobiedio! Zbog „nemoralnosti“ sam izbačen iz lista, gdje vidim moralna lica gg. Lunačeka, Surmina i Tresića — Tresića-Pavičića.
Ta moja borba sa jugoslavenskim moralom i sa demokratskim pravednicima imadjaše i smiešnih momenata — i to ne samo u Zagrebu. Tako mi je jedared zbog mog feljtona gosp. Skerlić zaprietio, da će me — ubiti! Sutradan mu u novom feljtonu poručim, da ću ga, da mi ne pogine mlad i zelen, ubosti štoplcigerom iliti burgijom onamo, kamo ga još nijedno pero ne ubode, upozorivši ga, da ga u slučaju moje nasilne pogibije čeka pasulj, pasulj i pasulj. Dakako, samo sam se šalio, jer ne volim burgije ni u džepu i jer mi dosta dosadiše u Skerlićevom pisanju. Ubio me tek imaginarno i ja se kao pokojnik osjećam sasvim kao na ovom svietu.
Sasvim drukčije zamišljam kritičara no što je g. Skerlić. Kritičar je prije svega umjetnik, umjetnik osjećajem i stvaranjem. Kao umjetnost što je život, realnost transformirana kroz prizmu individualnosti, tako je kritika dojam umjetnosti na umjetnika. To su sasvim dialektične razlike, ne postojeći danas više u modernoj literaturi. Moderni umjetnik, sad više sad manje, stvara analizom, usporedjivanjem, dakle kritički, a moderni kritičar sintétiše, slika, oživljava umjetnički. Neke priče An. Francea, Stendhala i Waltera Patera su imaginarne kritike, a eseji Macaulayevi i Taineovi su kritični, savršeno dokumentirani romani.
Kod nekih umjetnika (Barrés, d’ Annunzio, Baudelaire) kao kod nekih izvrstnih kritika ne znate, gdje je medja izmedju analize i imaginacije. Moderni roman je imaginarna kritika, moderna kritika je roman duha. Goethe analizira u svom romanu Hamleta i Hamlet u drami analizira sebe kao filozof i dramsku umjetnost kao estet. Kritika je dakle umjetnost umjetnosti, odnošaj i harmonija izmedju umjetnina, koju konstatuje samo istančano osjećanje i discipliniran intelekat, osobine duha i osjećanja, nazvane u svojoj cjelini ukusom.
Ukus je glavna odlika valjane kritike. On suponira znanje, poznavanje što mnogobrojnijih i različitijih oblika ljepote, jer kritički sudi samo poznavalac, „le connoisseur“, jer se kritički može suditi samo usporedjivanjem, uzajamnim mjerenjem senzacija. Iz svega toga sliedi, da je kritičar, da je ukus tek ideal, jer se ne da zamisliti um, poznavajući jednako sve vrste ljepote, niti kritička osjećajnost, sposobna u svako vrieme za jednaku emotivnost. Čovjek se mienja svakog sekunda. Duh nije kantar. Prema tome je kritičar s jedne strane skeptik, protivnik stalnih dogama, s druge pak strane vječna radoznalost i želja, da se što bliže primakne ikarskom idealu, onoj univerzalnosti i tolerantnoj širini, koja kao humor i pravi, opći, humani moral sve razumije, svemu prašta i nastoji tek to, da što više doživi, konstatuje, razumije. Takvi dusi bijahu Sokrat, Montaigne, Goethe i Renan.
Ali kritčar nije samo čovjek od ukusa, estet, uzporedjujući i mjereći intenzivnost raznih dojmova, analizirajući sam sebe. On ne priča samo priču svog duha. On analizira tudje duše, on priča sebe u drugima. On nije samo umjetnik; on je i mislilac, jer su umjetnine simboli, stil — ljudi. Kritičar dakle ne traži samo odnošaje medju umjetnostima, on traži i jedinstvo, spoljne i unutrašnje analogije umjetnina, a to jedinstvo je stil. Goetheov stil je jedinstvo Goetheovih djela, odnošaj djela prema autoru i autorovo prema drugim djelima. Stil jedne epohe je odnošaj djela tog vremena prema ondašnjem družtvu i odnošaj tog družtva prema drugima. Stil je dakle družtvo, čovjek, sličan i različit od drugih. Stil je fizionomija, ono karakteristično, ono malo, onaj ništa, ona nijansa, kojom se blizanac razlikuje od blizanca, ona razlika, po kojoj je čovjek sviet za sebe, po kojoj — kako reče već Leibnitz — nema dva sasvim jednaka lista. Kritičar dakle mora imati osjećanja — ne samo za analogije, ne samo za ideje, za obćenitosti, nego i za razlike, za pojedinosti, za čovjeka, za stil. On je dakle portretista, slikar, izvodeći iz raznih manifestacija umjetnosti ne samo njihovo jedinstvo kolektivno, nego — a to je najglavnije — njihovu individualnost, ono što ih i čini da živu, da su umjetnine. Kritika je dakle proučavanje stila, a pošto je stil autor, proučavanje autora, konstatovanje ne samo njegovih sličnosti sa drugima, nego prije svega njegove individualnosti, dakle originalnosti je ne samo najvažniji, nego najteži posao kritike. Naći analogije je lakše no naći karakteristike. Ideja je uočljivija od nijanse. Zato smatram Sainte-Beuvea boljim kritičarom od Tainea, Julesa Lemaîtrea od Brandesa. Taine je majstor u karakterisanju vremena, epohe, ali taj obožavalac A. de Musseta nije imao ni iz daleka razvijen ukus za individualnost i osjećanje za nijanse stila i karaktera kao veliki potretista, dobri romancier i suptilni lirik Sainte Beuve. Literarna povjest nije kritika.
Kritičar je dakle osim čovjeka od ukusa još i filosof, sociolog, psiholog i historik, jer samo tako može razumjeti umjetninu u njenom postanku, odnošaju sa družtvom i autorom, transformaciju i evoluciju starih u nove, originalnih u obćenite i obćenitih u originalne ideje. Čemu dužiti? Kritika je u najvišem svom obliku savršeno poznavanje čovjeka, djelo enciklopedijskog umjetnika i zato postoji samo kao torso, slika, dojam, pokušaj. Mi danas imamo toliko kritika književnih, koliko ima nauka i uvjerenja. Imamo diletantsku, novinarsku, konservativnu, naprednu, anarhijsku, socijalnu, eksperimentalnu, patološku, filološku, historijsku, metafizičku, teološku, moralističnu, kritiku naučnu i pseudonaučnu, dokazujući baš kontradiktornim svojim rezultatima, da kritika nije nauka i da ukus nije ukus ako je samo plod nauke.
Ne mogući dakle biti impersonalna i naučna, moderna kritika postade iza neuspjeha Tainea, Hennequina i dr. estetička, subjektivna, dakle impresionistička. Kritik je dakle impresionist umjetnosti, kao umjetnik što je impresionist života. On je intelektualan Protej i kao glumac, što igra najoprečnije i najraznolikije tipove i karaktere, tako se pravi kritičar saživIjuje sa svim oblicima misli i osjećanja. Kao indijska i Pitagorina Duša, i on putuje kroz duše, čisteći i oslobadjajući se. Kroz kontraste kulture i umova doći će do objektivnosti, u abnormalnim pojavama moralnog svieta naći će harmonije neminovnog prirodnog zakona, logiku tragičnog fatuma i mudrost stoicizma, a nedostatci čovjeka i bolesti duše biti će mu najbolja škola za subjektivno, intimno poznavanje prirode i za stvaranje što humanijeg i normalnijeg ideala. Takva kritika je tolerancija, faustovski nemir, evolucija bez ugodnih uvjerenja i tržnih dogama. Ona traži i ne propovieda, traži to nemirnije, što je više našla. Nemajući specijalnih ciljeva nauke, ima sve njene osobine: skeptično traženje istine, analitičnu i sintetičnu metodu, posmatranje čovjeka u vezi sa prirodom i družtvom. Ona je dakle naučna, upravo filosofska umjetnost, anališući čovjeka kao psihologija i anatomija, konstruišući elemente kao geologija i arheologija, uspodjujući pojave kao historija i zoologija, imajući svoju metafiziku, svoju estetičku filozofiju, formuliranu od Platona pa do Poëa, Stendhala i Nietzschea. Ona je umjetnost, jer je senzacija; nauka, jer je izkustvo, opažanje i zaključivanje; filozofija, jer generalizira, upravo jer danas u mnogome zastupa metafiziku. Ona je moralna kao bezpristrana i objektivna studija moralnog svieta, prema onoj: Poznaj sam sebe, prema onom uvjerenju, da samo poznavalac duše može biti čovjek dobar. Glupost je po Sokratovom mišljenju nemoralna. Samo kritičan duh je pravednik.
Ove Skerlićeve kritike nisu pisane u takvom duhu. On prije svega nema superiornog ukusa. U Vlad. Jelovšeku je nekada pozdravio zanimljivog hrvatskog pjesnika. Rakića uzporedjuje sa Leconte de Lisleom, prem je taj pjesnik svojim motivima čist bodlerovac (Bau-
delaire). Skerlić ne voli ljepote zbog ljepote, kao Kant istinu zbog istine. Kudi „bedne pesnike mekušne i trule epohe aleksandrijske“. Nema razvijen osjećaj za stil. Crnogorskog modernog pisca uspomena, vojvodu Miljanova, uzporedjuje sa — Senekom i sa „latinskim istoricima drugoga reda“ (s kojim?) Skerlić dakle nema ni mnogo prirodjenog, ni mnogo privriedjenog ukusa. Njegova estetična kultura nije velika. Nije nimalo muzikalan i ne pokazuje plastičnih simpatija. Od modernih jezika i literatura poznaje samo francuzku, ponješto rusku i njemačku, i kao oduševljen pristalica realističnog obrazovanja neće baš biti vrlo podkovan u klasičnim kulturama. On na primjer misli, da je Eolova harfa, noviji instrumenat, postojala još u vrieme helenskog vjerovanja u Eolove vjetrove. „Ona u dubinama srca izaziva već davno umukla osećanja, onako kao što su pod Eolovim vetrovima samo harfe izvodile tajanstvene melodije“. To poznavanje samo jedne, francuzke, kulture, tumači galomaniju i dosta uzki horizonat te kritike. Skerlić tako piše o svojim piscima, kao da su oni Francuzi ili barem francuzki djaci. Milica Stojadinović, srbska Dragojla Jarnević, slika se „kao Lamartine“. U Jakšićevom rodnom kraju seljački „pokret je dobio vid neke žakerije“. Knjiga vrvi samo francuzkim citatima, galicizmima i napisana je francuzkom interpunkcijom. Atribut „gospodin“, „g.“, piše Skerlić uviek — kao Francuzi — sa velikim G, prem tu čast činimo samo gospodstvu Boga. „To je elevacija kojom su pisane.“ C’ est l' élévation dont elles sont écrites. Skerlić je toliko snob, toliko luduje za Francuzima, da samo njih vidi u Europi,
na „zapadu“, na globusu i taj bi njegov francuzki šovinizam zaslužio odlikovanje „Akademske paome“ ili „Pour le mérite agricole“.
Skerlić je Francuz, ali ne Francuz od elite. On je od onih riedkih i rudimentarnih Francuza, koji su još i danas moraliste. On je krjepostan. Pravedan. Citoyen. Graždanin, Brut, Condorcet, enfin mali Aug. Barbier u prozi, mali Valles u stilu Flaubertovog moralnog i republikanskog apotekara Homaisa. On je kao opat Lamennais propovjednik, a ako njegove rieči jednog vjernika nisu kršćanske, one su ipak izraz čovjeka velike, velike vjere bez Augustinovog „credo quia absurdum“, vjere slične protestantskom racionalizmu i Comteovoj religiji, vjere u demokratiju, u jugoslovjenstvo, u „poziv“ literature i kritike, u miropomazanje universitetskih profesora i u božanstvo „glasa narodnog“. Sve te religije, naročito fetišizam vjerovanja u samog sebe, može biti vrlo spasonosan, ali g. Skerlić ne može od čitaoca tražiti, da tu absolutnu i optimističnu vjeru dieli sa njime.
On je dakle propoviednik, liečnik. „Zdrav“ je jedan od najmilijih mu atributa.
„Prava, velika poezija, poezija onih velikih duhova, koji su ostavili besmrtno ime, bila je poezija opštečovečanska socialna, poezija moralnoga zdravlja, koja je bila odjek i izraz duše čovečanske, nagnuta nad životom i u najnižim njegovim oblicima, prožeta i večito osvežavana njime, ona poezija pod kojom treperi sve naše biće, koja je silan, iskren i neizgladiv izraz najdubljih naših osećanja, najintimnijih naših nadahnuća, najviših naših shvatanja, mens divinior velike porodice ljudske.“
„Vreme je da najbolji medju našim mladjim pesnicima bace pogled na put, koji su prešli i pomisle u šta će utrošiti svoje lepe talente, koje mladost broji u svoj život, koji je tako kratak.“
G. Skerlić se jamačno više zaljubio u liečnika i „odricatelja“ Bazarova no u Turgenjeva. I on bazarovskom ironijom besjedi o „romantici“, karikirajući romantično doba, koje bez sumnje bijaše manje nervozno i abnormalno od naših „zdravih“ dana. „Milica Stojadinović je predstavnica onoga doba, kada se još verovalo u „srodne duše“ i plakalo čitajući sentimentalne knjige.“ Vjerujem, da G. Skerlić ne plače od pjesničkog zanosa i da ne vjeruje u „srodne duše“, ali može li poreći, da takvih odabranih, osjetljivih duša ima i danas, smije li tvrditi, da su takva osjećanja smiešna? Barbaru su uviek takve superiorne zabave „mekušne“ i kukavne. Odabrane, estetičke duše uviek će biti pozvanim i nepozvanim Katonima „Graeculi“. A da vrieme romantici nije još odzvonilo, najbolje dokazuje baš Francuska, Francuska rafinirana i Francuska pučka. Simbolist i jedan od najboljih reprezentanata francuske poezije i ukusa, Henri de Régnier, konstatuje u posljednjoj svojoj knjizi sve veću i veću modernost Alfreda de Musseta. A u milijunskom, pučkom glasanju najčitanijeg pariskog lista, izglasao je narod kao najmilije svoje pisce romantike: Viktora Huga i Dumasa Oca. Bazarov i G. Skerlić mogu se dakle rugati romantici, mogu je proglasiti i mrtvom, ali ona će i u grobu živjeti i iskopana zadržati tragičnu ljepotu obaljenih mramornih kipova.
G. Skerlić je i realist kao Bazarov. Zato i romantik Jakšić mora biti realist. „Jakšić je bio jedan od vrlo retkih Srba svojega vremena, koji je jasno video, kakva treba da bude prava nacionalna borba, osećao da je treba voditi na realnom temelju“. Jakšić je dakle bio vrsta poetičnog srbskog Lorkovića. Skerlić je revolucionar, doduše vrlo komodan, ali revolucionar. To je i Jakšić „sa velikom porodicom, a sa malo plate, trošeći najbolje svoje snage i najlepšu svoju energiju u sitnim i ponižavajućim borbama za komad hleba, uvek stran i tudj svetu u kome je živeo, uvek pobunjen protiv filišćanskih shvatanja, tiranskih konvencija i čaršijskoga morala“. Matavuljev roman je, dalje, „vedri, zdravi roman“. Skerlić prije svega traži istinu, ali kako on razumije tu istinu i „realnost“, nije mi jasno. Ruga se romantici i „prave“ romantike uzporedjuje sa Prometejem, „prikovanim na kavkaskoj litici“ (ako niste znali). Smije se „luni“ i „gitarima“, ali neumorno citira Lamartinea i Musseta, najnesnosnije romantike. Grdi dekadente i pokvarene, egoistične simboliste, ali uzima za motto stih pokvarenog, bolestnog, katoličkog dekadenta Verlainca: „C’ est l' extase langoureuse, c’ est la fatigue amoureuse“, a za Jakšića veli, da je imao „onaj osnovni temperamenat jednog pravog romantičnog pesnika, strastan i plah temperamenat koji nije imao nijedan od naših starijih pesnika“, — ali nam ne veli jasnije, što je to „romantični temperamenat“. Romantičnog temperamenta u istinu nema, kao što nema klasičnog ni naturalističnog temperamenta, jer kada bi postojao, ne bi romantik — kao Skerlićev Jakšić — mogao biti i realist, kao Gautier i Hérédia klasik i romantik, ili kao Zola romantik i naturalisé jer ne može imati dva — i više, kao Goethe i Flaubert — temperamenata.
Dakako, G. Skerlić prezire pravi pesimizam kao svi utilitarski propovjednici i demokratski, socialistički kritičari.
„Mi mladji imamo pred nama jedno pokolenje živih mrtvaca i senki, koji misle da žive, i mi moramo biti ono što je veliki Lamartin snažno rekao: „podmladjeno pokolenje koje vetar života trese“.
G. Skerliću se, kao Voltaireovom Kandidu, na kraju krajeva čovjek, život i sviet ipak svidja, prem je tu i tamo crnogledja i ljut pesimista. No dok ga u jednom članku truli i indolentni beogradski Istok baca u „beznadežnost“, u drugome kori Begovića, jer konstatuje veći dojam toga Istoka na Srbe no na Hrvate, i konstatovavši sam na sebi taj deprimantni istočni dojam, negira ga kod konstatovanja drugoga. Osim atributa „zdrav“, „pametan“ vrvi G. Skerlić epitetima „iskren“, ali ne tumači nam, što je upravo ta pjesnička, literarna iskrenost. Ma da je kao prononcirani pristalica demokratske poezije nazvao antidemokratu Ćurčina, koji zove puk — „stokom“, „iskrenim“ kao i Sremca, njegovo shvatanje kritičarske iskrenosti mi je, kako već rekoh, vrlo zagonetno.
Stilski instinkti neće biti vrlo razvijeni kod ovakvog prozaičnog i neartističnog duha, kojemu je poezija služkinja ideje kao što to bijaše u srednjem vieku filosofija. On i od lirskog stila traži prije svega jasnoću.
„Jedna velika vrlina Rakićevih pesama je što su jasne: osobina koja danas i u nas postaje sve redja i redja. Od Vojislava Ilijća ušla je u našu poeziju neka manija za obilnim i neobičnim epitetima, izključivo staranje da se što šarenijim ruvom prikrije golotinja misli i odsustvo dubljih osećanja. Iz francuske škole, čiji je on djak, Rakić je doneo ljubav prema jasnosti, uveren u lepu reč Vovnargovu da jasnost krasi duboke misli, i da kao što je logika osnov proze tako je jasnost pogodba poezije. U tom preciznom stilu, u tom odsustvu ukrasa, koje često ide do izvesne suvoće, on je razvio tri ili četiri lepa i večita pesnička motiva“.
Jasnoća je bez sumnje jedno od mnogih obilježja dobrog stila, ali nije uviek najljepša stilska odlika. Ako velik stil nije samo čovjek, -duša, no i imitacija predmeta, prirode, kako da se jasnoćom izrazi bura, pomrčina, majine i tišine, ono što je medju prstima i na vrhu jezika, ono o čemu i mudrac i heroj samo tepa kao diete, ono sliepo, ludo, glupo, gluho, instinktivno, kobno i tjeskobno, haosi, magle, horizonti, ponori duha i materije? Ako se sve da izraziti, vrlo mnogo se ne da izreći izrazom „pametnog“ govora. Skerlić je i u toj doktrini o lakom, prostom, jasnom stilu nemoderan, nemoderan Francuz racionalistične i pseudoklasične prošlosti, djak prozaične, sasvim nepoetične tradicije XVIII. vieka, ne uvidjajući s mnogim superiornim Francuzima, da je baš ta jasnoća i logična ljepota stila čisto prozaično obilježje, i uzrok, što se francuski jezik klasika zvao „plemenita sirotica“, što su simboliste i dekadenti ostali bez zasluženog utjecaja, što su Shakespeare, Ibsen i mnogi drugi „nejasni“ duhovi prvog reda vrlo nepopularni u Parizu, što su ponajbolji francuski pjesnici toliko puni logike, deklamacije i hladnog, razboritog patosa,
da je njihova poezija više retorika no poezija, kako je već Lessing primjetio.
U golemim pjesničkim prostorima je logičar tudjinac. Slikar, koji bi sve predmete na svojoj slici naslikao jednakom jasnoćom i izbacio sve sjene, naslikao bi karikaturu, sličnu japanskima. Pisac, koji je savršeno jasan, nije interesantan pisac. Dok je jasnoća izvrsna osobina didaktičnih i komičnih prozaičnih vrsta, naročito analize, predavanja i kritike, G. Skerlić misli, da svaki dobar stil mora biti stil dobrog članka. Pošto je jasnoća glavna osobina (i glavna mana) francuskog stila, stila analitičnog, kritičnog i racionalnog, tradicijskog i latinskog, G. Skerlić traži ta izrazita plemenska i kulturna obilježja za stil srpski, za izraz slavenskog naroda tek probudjenog, sevdalijskog, poluobrazovanog i poluorijentalnog, bez katoličkih i latinskih tradicija, živući još i danas većinom pod dojmom bizantskog pravoslavlja i slavenske, narodne pjesme, vrlo različite od feudalne pjesme o Rolandu.
Dabogme, Skerlićev stil je onakav, kakav zahtijeva od svojih savremenika. Jasan, odviše jasan. Stil autoritativnog, profesorskog novinara. Stil ex cathedra, i Čitajući opažate, da ste većinu tih argumenata i fraza čuli i čitali. Stil neoriginalan. Lieux communs, Gemeinplätze. „Rodoljubivi zanos koji je Omladinu tresao“. „Društvene nepravde“, „mrki i preteći seljaci“, „mučne borbe za komad hleba“, „bolovi narodni“, „novi ljudi i misleći proleteri“, „žalosni, ubogi kvartiri“, „na krilima misli“, „Ničeova plava bestija“, „nemisaona i barovita sredina kao što je naša“, citati iz školskog Epikteta, „naš naraštaj“, „zatvarajući se u kulu od slonove kosti“, „zaostao narod kao što je naš“, „razočarani ljudi koji su obeščastili i udavili našu zemlju“, „mirisi lakih žena“, „društvo na umoru“, „mi mladji“ i „živi mrtvaci“, „bludeći oganj“, „veliko Sve“ (le grand Tout), „ceo jedan pandemonium“, usporedjivanje poezije sa kraljem Midom, „pod čijim se rukama blato pretvaralo u zlato“ i t. d.
U najvećem protuslovlju sa duhom te knjige čini mi se njena posveta: „Svome dragome učitelju Gospodinu Bogdanu Popoviću, osnivaču moderne književne kritike i negdašnjem uredniku časopisa u kojem se pojavio najveći broj ovih radova“. G. B. Popović nije ni osobito „moderan“, a još manje osnivač srpske moderne kritike. On je kao briljantan profesor i kao izvanredan causeur mogao imati i može imati velikog i blagotvornog utjecaja na srpski ukus, on može biti vrsta beogradskog oficijelnog i salonskog orakula, djelujući više usmeno no pismeno, privatno no javno, ali on nije osnivalac srpske moderne kritike, jer je to faktično pokojni Nedić i Marko Car, i jer on o srpskim piscima gotovo i nije pisao, a ono što je napisao n. pr. da je R. Domanović sličan Swiftu, nije tačno i nije kritično. Kritičari, koji ne pišu, nisu kritičari i to osjeća i G. Skerlić, jer on piše, mnogo mnogo piše. Ako Nedić „često nije znao stvari o kojima je pisao“, G. Bogdan Popović gotovo nikada ne piše o stvarima, koje zna, jer svak čitalac njegovih referata o umjetničkim izložbama može se vrlo lako uvjeriti, da je Nedić ipak malo više znao o Gj. Jakšiću i Šapčaninu nego GOSPODIN BOGDAN (POPOVIĆ) o Frangešu i Jakopiču. G. Skerlić je svakojako u sudu o G. Popoviću više oportunističan no judiciozan, sličniji Jauresu nego Černjiševskomu.
Kakve dakle pisce će najbolje razumjeti Skerlićeva kritika, kada je konsekventna i kada ne pravi kompromisa? One, koji su najsličniji nekim Francuzima. One, koji doduše ne „zvižde“ i ne trube“, ali ipak propagiraju izvjesne ideje. Proza će mu biti milija od stiha, sadržaj od oblika, etička emocija draža od estetične. Skerlić je dakle moralist, jer kakve su, ako nisu moralistične, ideje, koje nisu ni umjetničke, ni strogo naučne, ni filosofske? Zato Skerlić najbolje pisaše o moralistama, ne osjećajući, da se smije sam sebi, rugajući se pjesnicima, zatvorenim u famoznom „tornju od binjiša“. Suditi umjetnine po izvjesnim vrlo nestalnim i sektarskim principima moralnim nije manje „kula“, nije manje usko i tamno nego suditi sve, pa i moralne pojave estetički. Sve velike kulturne nesreće, svi atentati na umjetnost, od prvih kalifa i ikonoklasta pa do jakobinaca i protestantskih i drugih puritanaca dešavahu se u ime sektarskog morala. Postoji i lopovski i gospodski moral. Zato mi se svaka književna kritika, pa bila ona i radikalna i socialistička, ako nije produkat tolerantnog općeljudskog morala, morala Antigone, Lovra Medicisa i Mudrog Natana, kritika jednog morala s ove, drugog s one strane Pascalove planine, morala ovakvog u ovoj, onakvog u drugoj redakciji i stranci, čini kritika pristrana, uskogruda, barbarska, neestetična.
Skerlić, kako vidjesmo, nije previše konsekventan moralist. On je oportunistički moralist, ali ipak moralist. Zato je u toj zbirci najbolji članak o Mislima Božidara Kneževića.
„Nije to Ničeov nadčovek, koji odskače Od ostalih svojom jakom voljom, silnom žudnjom za moć, individualni aristokrat sa osnovnim vrlinama: uživanjem, vlastoljubljem i sebičnošću. Viši čovek G. Kneževića jeste intelektualni aristokrat, čovek koji mnogo zna, koji je prodro u suštinu stvari, video nemoć našega duha i tamninu ljudskih strasti. On je okusio gorak plod sa drveta poznanja, „stilet kritike“ prošao mu je kroz grudi, i on mora da tuguje, i to ne rečima, koje prljaju, no ćutanjem, koje je najviši stupanj ponosa i mudrosti. Jer, saznanje, istina suši, sitni, hladni. Onaj koji vidi i zna potpuno gubi sve svoje iluzije, i led se hvata u njegovoj duši. Znati, znači biti tužan. Rezultat mišljenja nije moći, nego ne moći, razočarati se, rezignovati se, povući se u sebe, ponavljati u sebi onaj tajni i pogrebni stav iz budističke molitve: „Bolje je sedeti nego stajati, bolje je ležati nego sedeti, ali od svega najbolje je biti mrtav“.“
Te, većinom moralne, refleksije, potsjećajući oblikom na Chamforta i La Bruyerea i sadržajem na Vauvenarguesa, izmamiše iz srodne kritičareve duše najljepše slike i najljepše misli. Njegov konvencionalni, školski i novinarski stil dobija tu često neočekivane snage, poleta i reliefa.
„Mi počinjemo ličiti na izgladnelu gomilu kurjaka, koji su, urličući, počeli jedan drugoga da razdiru. Kada čovek posmatra naš život, pada mu na um ona strahovita kazna, kojom su stari Rimljani kažnjavali materoubistvo: osudjenik se ušivao u kožnu vreću zajedno sa majmunom, psom, petlom i zmijom, vreća se bacala u more i tonula je dok su se nesrećna stvorenja u njoj grebla, ujedala, razdirala i krvarila“.
Tu, u tom krasnom eseju, diže se misao Skerlićeva u one regione, koji su pristupačni samo arielskim radostima mudrosti, gdje je moral i intelekat odista ljepota, i kamo zbog dnevne borbe tako rijetko leti taj saradnik i akcionar Dnevnog Lista.
Sve je relativno, pa i vrijednost misli. Knjiga, banalna u Ateni, može imati veliku vrijednost u Tebama. Pisci i Knjige imaju doduše kontradiktornosti, ove kritike su mjestimice prepričavanja kritikovanih djela, pogadjajući češće sličnosti pisaca nego njihovu originalnost i stil, nisu uvijek potraiti i kada to jesu, nisu uvijek slični, ali ta knjiga ima veliku momentanu vrijednost, jer — nemamo druge o istom predmetu. Mnogi bez nje uopće ne bi znali, da je postajala Milica Stojadinović i umni Božidar Knežević. Ako G. Skerlić kao cio Beograd pati od bogdanomanije, ako upotrebljava fraze kao „za opseniti prostotu“ i „metodični Goethe“, ako deklinira participe kao pridjeve, upotrebljavajući tu i tamo nepravilne riječi i nesrpsku konstrukciju fraze, ako nema stila kao g. Bogdan Popović i ukusa kao g. Marko Car, on ih obojicu natkriljuje plodnošću i aktivnošću. Sitzfleisch. Energija. Njegov stil doduše nema sve odlike jasnog stila: lakoničnost, nijansu, red i arhitekturu., sentencioznost, raznolikost, lakoću i ležernu duhovitost, ali je vrlo razumljiv, teče kao dialog i uvjerava. Jer G. Skerlić, ako nema mnogo ideja, ima mnogo uvjerenja, a i vjera i uvjerenje ima svoju rječitost i svoju toplinu. Ako nije izvrstan kritičar, G. Skerlić je izvrstan publicista, jer dobar publicista ne mora imati mnogo ideja, nego mnogo rječitosti i energije, da ih brani. A treba znati, da je taj kritičar jedno od najnapadnijih i najbezobzirnijih pera u Srbiji. Ta njegova energija mi se vrlo svidja, prem nije estetička i intelektualna. I on bi mogao reći sa citiranim Chénierom: „Ćuti, o srce moje, puno žuči, gladno pravde“. On zna mrziti, a drugi ne znaju ni to.
Dakle bez sumnje zna i voljeti. Meni je milije, da me mrzi. Neprijatelji su luksus kao i prijatelji i treba ih odabirati. Već njegova spoljašnjost nije me nikada privlačila. Ima tatarsku fizionomiju, žutu mršavost Shakespeareovog mrzloca Kasija. Tip Nietzscheovog Čandale i Sokrata, lik Turgenjevljevih političkih fanatika. Zadrt. „Šebig“, nemarno odjeven. Francuz bez francuske lijepe koketerije. Plebejac, demagog, Rousseau bez poezije, Saint Just u ulozi pedagoga.
Pa ipak, kod njega nalazim mnogo simpatičnih crta. Energiju. I njega guši naš zaparloženi, kukavni život, atmosfera kao u zatvorenim cijele zime kafanicama, punim smrada, dima, ispušenih cigara i ispušenih eksistencija, glupih diskusija i glupih novina, patvorenog pića i patvorenih bića. I Skerlić traži utjehe u knjigama.
„Rodjen u naše sivo i suvo doba, on je zaronio u kontemplaciju, i u čistoj misli potražio opijuma od ružne sadašnjice, zaborav bolova koje život i ljudi zadaju delikatnim dušama. Život bi odista bio strašan bez tih spazma misli, bez toga intelektuanog misticizma, ako se ove dve reči ne bune što stoje jedna pored druge.
Jer, sve prolazi, sve umara, sve vara u ovom svetu; mladost kopni, srce se suši, ljubav vene, prijatelji se razmimoilaze, ali nikada ne ostavlja ono božansko zadovoljstvo koje se oseća u dugim zimskim noćima, kada se život stiša, žagor legne, a čovek oseća kako mu duh vri, mozak raste, i novi, široki, beli horizonti pucaju pred njegovim razumnim očima. Za ljude izvesne vrste samo je tu prostor i vazduh; sva sloboda i sve dostojanstvo čoveka nalazi se u tim svetlim trenucima intensivnog unutrašnjeg života“.
Ali dok se Skerlić tješi pozitivnom vjerom u napredak i u čovjeka, ja sam uvjeren o vječnosti ljudske gluposti, demokraciju ne smatram religijom, ne vjerujem u ljudsku jednakost i pravdu, misleći, da je najljepši cilj čovjeka poIjepšavati taj život i služiti ljepoti.

Wer die Schönheit angeschaut mit Augen, 
Ist dem Tode schon anheimgegeben, 
Wird für keinen Dienst der Erde taugen, 
Und doch wird er vor dem Tode beben, 
Wer die Schönheit angeschaut mit Augen. 
(Platenov Tristan).

Glavno je — gresti prama idealu. G. Skerlić je i u toj knjizi bez sumnje išao prema tome cilju, ali — malo odviše moralno.


LIRIKA S. PANDUROVIĆA
Mrtvi Plamenovi.
(Izdanje Pachera i Kisića u Mostaru)

S i m a  P a n d u r o v i ć, autor ovih čudnih i mračnih pjesama, dosta je sa mnom drugovao i mnogi od tih pesimističkih stihova bijahu mi poznati već kod njihovog postanka. Poznavajući pisca, bolje ih poznajem i razumijem.
Sima Pandurović bijaše vrlo uvažen član našeg malog boemskog kruga u Beogradu, ostavši nama vijeran do svog imenovanja za suplenta u gradiću Valjevu, gdje služi jamačno i sada. Ja sam prvi u Beogradu upozorio na njegov talenat, kao feljtonista Samouprave, kada je pokrenuo sa pobratimom, lirikom „Dis“-om (Vladislavom Petkovićem), filosofom Nešićem i dvojicom-trojicom omladinaca listić Književnu Nedelju, naperen protiv oficielnih literata oko Bogdana Popovića i dra. Skerlića. Listić je naravno zbog sirotinje pokretača brzo uginuo kao i naša Sutla, upozorivši svijet na dva prava talenta, na Simu i na Disa, koji su i u svom privatnom životu u banalnosti opanačkog Beograda imali energije živjeti i ponašati se kao pravi pjesnici. Pandurović je onda bio filosof, pristalica idealističnih sistema, naročito Berkeleya. Političkim načelima, vijeran svom individualističnom idealizmu, postao je dosljedno član Liberalne, ili kako je u novije doba prekrstiše, Nacionalne Stranke, pišući u Srpskoj Zastavi, napadajući jugoslavenski ili socialistični radikalizam i oduševljavajući se za Stojana Ribarca. Bio je i predsjednik Nacionalističkoj Omladini. Sin sitnog činovnika djecom preopterećenog i sam vrlo nepraktičan za zaradu, prošao je vrlo ponosno kroz svu bijedu „siromašnog čoveka u bogatoj varoši“, naročito iza očeve smrti. On se dakle i po načelima i po društvenom položaju mogaše osjećati tudj u zemlji, koje nikada ne ostavljaše. Odviše realista da se buni, odviše skeptik da ideališe i da se obmanjuje, on je već rano došao do pesimizma, kojemu ne treba čak ni sistema, do očajanja, kojemu dosadjuje već i vlastita inteligencija, vajkajući se u pjesmi: „Ja ću rado kreten biti“. Bio je vazda ćutljiv i zamišljen, a blijedo lice sa nečistom kožom nehigijenskog života činilo se staro od unutrašnjih doživljaja. Stas visok, tijelo lomno, glava velika sa krasnom, kovrčavom crnom kosom, lijepim, pupčastim čelom, naivnim nosom i dubokim, velikim i crnim očima. Sa Disom se pobratio i svaki je od njih znao naizust sve pobratimove pjesme. Taj Dis (Petković) možda je darovitih od Sime, ali radi sirotinje i drugih neprilika nije se mogao naoružati kulturom, bez koje danas nema više poezije. Kao mjesečar lutaše Dis beogradskim ulicama sa šeširom vječno u ruci, sa crnom kovrčavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka, zabavljajući nas svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo dobar dečko i sam našim dosjetkama na njegov račun. Dobivši nekako učiteljsko mjesto negdje blizu Rumunjske, reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoši nije mogao naći mjeseca. Jedared -padne kao sa Saturna u Srijem. Karlovce, u uredništvo Brankova Kola i bez riječi poče kod stola pisati. Svršivši, pruži zapanjenom uredniku, pok. P. Markoviću-Adamovu, rukopis sa molbom za honorar. Nikada se ne zabavih tipovima Knuta Hamsuna, a da ne pomislih na Disa. Srbija, kao sve zemlje apsolutne individualne slobode, vrvi originalima i nije čudo, što je taj daroviti boemski original (Vlađ)d i s(lav) Petković bio Panduroviću odšteta za banalnu svakidašnjost života. Čitajući dakle te Posmrtne Počasti, kao da indirektno Čitam uspomene iz jedne od najmučnijih perioda vlastitog života, kada sam za pisanje onesposobio desnicu, životario u groznim i skupim sobama i zadimljenim, nepodnošljivim kafanama, gutao zagrebačke klevete i nalazio u omladini srodne, prijateljske duše, boeme i inteligentne sirotane kao usred Quartier-Latina. Tu je, kod kafe ili vina, Dušan (Duja) Nikolajević, saradnik Politike Tanović, brat pokojnog mladog pjesnika K. Luković, glumci i najopasniji revolver-žurnaliste. Pandurović i Dis, dosljedni u svom aristokratizmu, toliko su uljudni, da jedan drugome istodobno pale cigaretu. Medju nas je znao zalutati i debeli Nastić, i kada se vraćasmo kući kod prvih pijetlova, znao je Dis deklamovati hieratičnim.
monotonim i svečanim glasom Pandurovića: „0, kuku, kuku! pevali su petli“... Pokatšto smo znali posijetiti najbolju srpsku pjesnikinju Danicu Marković udatu Tatić na krasnom imanju porodice Tatić iza Topčidera, ili izvrsne beogradske glumice Velu Nigrinovu i Cocu (Sofiju) Gjorgjevićku. Danica Marković živi sada kao učiteljica na nekom selu blizu Kolubare, a dobre i lijepe glumice Coca i Nigrinova su već pokojne. Ne varam li se, i ove Posmrtne Počasti Pandurovićeve su posvećene Nigrinovoj. („Gospodjici V. N.“) Namijenjene su pokojnici i otud ne samo njihov malo čudan naslov, no i djelimična sličnost te lirike erotici E. P. Poëa, koji pjeva samo opkojnicama.

Saranio sam svoju dobru dragu 
U dane što su iščezli ko para. 
U mrkom, muklom, crnom sarkofagu. 
Bez ljubavi i proleća što vara.
Saranio sam svoju dobru dragu.
(Trag Vremena).

U tome tonu idealističnog pesimizma, vjerujući u mističan život posmrtne ljubavi, pjeva i Poë smrt Anabele Lee, Anice i Lenore: „A ti ne plačeš više, Guy de Vere? Sad ili nikad tuguj! Tu leži, gledaj, i ne ljubi nikad više Lenora, ljuba tvoja...“ Kao najboljeg amerikanskog pjesnika, i Simu Pandurovića je usuprot njegovom skepticizmu tragika moderne ljubavi dovela do neke religije ljubavi, do vjere u besmrtnost duše i u čistoću višeg, transcendentalnog života.

I nad tim kolom i nad zemnim svime 
Osećam gde se moje biće diže 
Drugome carstvu, besmrtnosti duše, 
Ljubavlju svojom, bez mrlja i griže. 
Svetlosni vali svega me zasuše,
I bludim... ali ne znam kojem kraju. 
Možda gde duše u večnosti staju.
A dole dalek šum sveta što gmiže.
... Poda mnom svet je, s ironijom gledan, 
Sa mnogo blata i sa svojom zlobom. 
Moj pogled jasan i čistoći predan! 
Moj uzor svetli što me čini robom. 
Ja opet živim svojim davnim dobom, 
Ode sija život bezazlen i čedan.
Pobeda nâda za trenutak jedan 
I triumf duha nad smrću i grobom!
(Mrtvi Plamenovi).

Ma da je taj pesimizam idealističan, vjerujući u bezsmrtnu dušu i „triumf duha nad smrću i grobom“, reakcija idealizma inteligentnog proletarca proti savremenom životu, u koliko je on negacija idealnog mišljenja i visoke, čiste ljubavi, dr. Jovan Skerlić, oficielni beogradski kritičar, osjeti se i ovaj put liječnikom ugroženog, inače zdravog i čilog srpskog društva, pa je te pjesme u Srp. knjiž. Glasniku, priznajući ipak autorov talenat, žigosao kao „jednu književnu zarazu“, napadajući u ime zdravlja, morala i prosječnih ljudi taj pesimizam kao abnormalan, nezdrav, dakle nemoralan, ma da Sima Pandurović protestira baš u ime višeg morala, vjerujući čak i u život iza smrti. Ali ne samo to. Skerlić smatra Pandurovića i „dekadentom“, pa se obara kao „običan smrtnik“, „normalan čovjek, banalan duh, neizuzetna priroda“ i „profana publika“ na „dekadentstvo“. „I g. Pandurović — pripovijeda normalni i zdravi dr. Skerlić — kao i priličan broj mladih ljudi, koji kod nas pišu stihove, žrtva je velike književne zablude: da ono, što je za njih novo u isti mah je i moderno. Dekadentstvo je bila jedna ružna i opaka književna bolest, koja je u Evropi bila i prošla, ostavivši za sobom spomen nečega šarlatanskoga, ružnoga i potpuno neplodnog. I kakav je smisao jednu prekuženu bolest starih, iscrpenih i umorenih rasa, razvijenih i zasićenih književnosti, presadjivati, sa neinteligentnom ženskom lakoćom trčanja za modom, u našu mladu i svežu rasu, na naš zračni Jug, gde ima toliko sunca i vedrine (sic!), u našu mladu književnost, koja je u punom periodu stvaranja i u svome osnovu puna zdravlja i života?“ Istodobno žali zdravi, normalni kritičar, što Pandurović ne pjeva kao Leconte de Liste, pjesnik daleko beznadnijeg i dosljednijeg pesimizma no što je u tim pjesmama. Ono pak, što moralista Skerlić glagolja o „dekadentima“, nije dostojno ozbiljna čovjeka. Prije svega ne bijaše „dekadentske“ moderne pjesničke škole. Tu nesrećnu riječ „dekadent“ upotrebio je prvi Teofil Gautier, govoreći o Baudelaireu, a iza njega drugi za obilježavanje svih literarnih antinaturalističnih struja i doktrina, od kojih je najvažniji pokret simbolistični. Ta reakcija proti brutalnoj i uskoj antipoetičnoj poetici, koju najtipičnije reprezentira Zola, dala je modernoj Europi sve njene vidjenije moderne pjesnike i samo jedan Skerlić ima petlje reći, da su djela Baudelairea, Verlainea, Laforguea, Maeterlincka, Ibsena, Nietzschea, simbolskog Barresa, Verhaerena, H. de Régniera „nešto šarlatansko, ružno i potpuno neplodno“. Pokret, koji površni ljudi nazvaše „dekadentnim“, bio je faktično znak literarne renesanse, preporoda, a ne dekadencije, propadanja. „Prekužena bolest“ nisu „dekadenti“, nego onaj biedermeierski, plitki buržoaski iterarni pozitivizam, tobože zdrav i normalan, a u stvari plitak, bez horizonta i nepoetičan, proti kojemu ustajaše kao pravi „dekadent“ i hvaljeni Skerlićev Leconte de Liste. Literarni dekadent u pravom smislu riječi je plitak, loš autor, t. j. autor, koji reprezentira dekadenciju, propadanje koje književnosti. U tom smislu je i dr. J. Skerić u usporedjenju sa „dekadentnim“ kritičarima Zapada pravi dekadent iz tog jednostavnog razloga, što je prema njima dekadencija više kritke ... „Dekadentstvo“ nije dakle stara moda, „prekužena bolest“, jer je i pod tim lažnim imenom prekužila plitke formule plitkog naturalizma, dominirajući danas ne samo u francuskoj poeziji, već i u Italiji s Annunziem, u Njemačkoj sa Dehmelom, bodlerovcem S. Georgeom i Hoffmannsthalom, u Poljskoj sa Przybyszewskim, Tetmajerom i Kasprowiczem, u Rusiji sa Balmontom i Andrejevim, s estetstvom Mereškovskoga i nietzscheovskim individualizmom Gorkievog proletarijata. „Prekužena bolest“ je faktično estetika dra. J. Skerića, koja je još uvijek toliko naivna, pa se prči kao nekakav liječnik društvenog morala, vjerujući u „stare, iscrpene i umorene rase“ i literature, glagoljajući o „našoj mladoj i svežoj rasi“, o našem zračnom Jugu, „gde ima toliko sunca i vedrine“ i o „punom periodu stvaranja“ srpske savremene književnosti, „pune zdravlja i života“. Ja ne vidim, po čemu bi bila srpska rasa mladja i zdravija od „dekadentne“ francuske ili koje druge. Sudimo li narode, ili kako dr. Skerlić vrlo netačno veli, rase, po njihovoj energiji, najjače i najzdravije su one, koje najviše poduciraju i stvaraju, a to su baš narodi danšnjih razvijenih, velikih literatura, u prvom redu Francuzi. Govoriti o rasama, koje su na čelu civilizacije i kulture, da su „dekadentne“, da su nemoćne i da propadaju, može samo onaj, koji svim inferiornostima daje superiorne vrijednosti i obratno. Dekadentno je sve, što je malo, slabo, kržljavo i nerazvijeno. Prama kulturama „dekadentnog“ Zapada pravi dekadenti smo mi, Hrvati i Srbi, unatoč našem „Jugu“, gdje nema više „sunca i vedrine“ no u Francuskoj. Da se kulture, da se literature sude po seksualnoj plodnosti, onda bi se naravno mi, kao onaj magarac sa konjima trkačima, mogli mjeriti sa modernim „dekadentima“. Ali djeca nisu knjige, ma da dr. Skerlić jamačno pozna književnika, što blebeću kao djeca.
No Sima Pandurović nije zaslužio te kritičarske batine na račun „šarlatanskog“ „dekadentstva“. On je vrlo malo pod utjecajem modernih „dekadenata“, barem mnogo manje od francuskih modernističkih imitatora Rakića i Dučića, kojih naš normalni i zdravi beogradski Aristarh ipak nije žigosao kao lirsku zarazu. Pandurović nije pravi simbolista. Nejasan je doduše i mutan kao neki moderni „dekadenti“, ali taj polumrak nije posljedica kakve poetike, hotimične i personalne, već je refleks mračnog, mjestimice nejasnog i od bola nesredjenog duševnog života. Većina modernih lirika naginje ožetom, lapidarnom obliku, a Pandurović toliko voli dugačkom, dramskom obliku monologa ili solilokvija, te se često opetuje. Moderni lirik vrlo rijetko pjeva direktno o sebi, dok je Pandurović svojim direktnim, konfesionalnim tonom svog bezgraničnog subjektivizma sasvim u stilu stare lirike, sasvim personalne. Soneta, zbijenog i artističnog,
nema u toj poeziji, gdje se pjesnik kao Byron često ispovijeda u starim strofama stance, a katkad i tercine. Direktnošću svojih lirskih izljeva, egotizmom svog personalnog subjektivizma, svojim idealizmom, skoro metafizičnim, i svojim spiritualističnim pesimizmom je Sima Pandurović pravi romantik, mnogo sličniji starijim no modernim pjesnicima, imajući tek moderne naslove, tu i tamo pokušaje impresionističkog stila, pa sklonost nekim patološkim duševnim fenomenima. Mrtvi Plamenovi su knjiga pesimistične romantične krize, poetična autobiografija, gdje momenat autoanalize toliko zaokuplja pjesnika, da u toj psihološkoj autosekciji i nema druge boje do monotonije golog subjektivizma. Dok su „dekadenti“ pjesnici senzacije ili simbolske refleksije, Sima Pandurović je čist refleksivan lirik, lirik direktne analitične refleksije, analista samog sebe. Lirika psihične autoanalize.
Zato Panduroviću kao svim psiholozima nije forma baš najuspjelija pored svih vidljivih versifikatorskih napora. On nepravilno sriče: odvaja — sjaja, tija — razvija, crnu — ogrnu, ispreda — bleda, sliva — preliva, prašta — ispašta. U želji preciznosti, a možda i eksotičnosti, upotrebljava tudjice i tamo, gdje ih ne bi trebalo i ova mršava sveščica vrvi riječima kao: rezignacija, miserere, flora, instinkt, pejzaž, teror, oreola, vizija, konture, toga, lajički, perifraza, monoton, baza, deformisati, banalan, avantura, epoha, skale, kriminalni instinkti, bal, problem, poema, refleks, refren, sfera, spleen, atmosfera, pompa, hipnoza, tragična, gesta, masa, sarkofag, iluzija, aleje, nervi, apstrakcije, princip, horizonat, klika, komično.
higijena, paraliza. Neke pjesme nose naslove: Iluzija duga Sećanja i Nađe; Kraj Alkova; Karikature; Mi, po Milosti Božjoj Deca ovog Stoleća. Na jednom mjestu (Njen Odlazak) upotrebljava riječ d r a c e n  ili  d r a c e n a, meni sasvim nepoznatu:

Kad su te nemo od tvojih  d r a c e n a.
Ruža i snova odneli iz stana.

Pandurović je pjesnik intenzivnog unutrašnjeg života, pjesnik unutrašnje ljepote, duhovne i moralne. Zbog toga za njega svijet izvan njega samoga i ne postoji ili postoji tek kao mračni refleks vlastitog života, bolnog i rezigniranog, skoro asketskog. „Naš je bol i suviše dubok, da bismo mogli ne prezirati druge, a naš život i suviše jadan, da bismo sobom bili zadovoljni“ — veli u predgovoru, a u Ispovesti priznaje:

Izgubili smo osećanje mere
I naš se razum žalosno koprca;
Nemamo više stare, dobre vere, 
Radosti, bola, hrabrosti ni srca.

Priroda naša, bolesna i tmurna,
Zavela nas je, ko bednike, s puta;
Život nas tišti, mrcvari, tetura;
Bog nam se ruga svakoga minuta.

Sumnja nam sad je oslonac jedini,
A mudrost glupa i prostačka šega

S ljudima drugim i sa samim sobom, 
Sa tužnim prahom starih ideala, 
S rodjenjem svojih i budućim grobom, 
S vrlinom palom u kaljužu zala.

Pesimizam Pandurovićev ne iznosi nam ništa novo. To je poznata revolta jednoga proti svima, duha proti usudu, viših moralnih potreba proti banalnostima svakidašnjeg života. Skala subjektivnog, personalnog i direktnog pesimizma toliko je već upotrebljavana kod najmoćnijih modernih duhova, da te melodije nisu ni kod nas nove, pa ih čusmo već od Kranjčevića. Sve te pesimistične refleksije su već odavna poznate, a Pandurovićeva originalnost i pjesnička snaga nije u njima, koliko u sposobnosti, da nam iz poznatih elemenata sastavi sasvim nove slike psihičnog života. Već za samu vrstu ovakve apstraktne poezije, poezije sa hotimičnim izbjegavanjem svega materijalnog, jasnog, pitoresknog i plastičnog, trebaše dara i više no običnog. Sugerirati mutna duševna stanja kao „pjesme bez riječi“, slikati bez običnog slikanja, crtati jasne nejasnosti, bojadisati samo crnom bojom je umjetnost teška i neobična kao rad graveura, kada jednom bojom izaziva cijelo šarenilo života. Pandurović tim načinom lirske apstrakcije kadikad uspijeva, da evocira što se inače izazvati ne da, da riječima mijenja boju i smisao, i da poda pravu sugestiju duševnog života u njegovoj bolestnoj i bezbojnoj neizvjesnosti. Pjesnik je, tko zna reći ono, što je slućeno, ali neizrečeno. Takve „neizrecivosti“ ima u cijeloj toj poeziji, a naročito u Miserere, pa u Senkama:

Oblaci žuti preko moje glave 
Prelaze prostor mirno; zaklanjaju 
Sunce i nebo, i visine plave, 
I tužno gredu ko zna kojem kraju.

Promiču senke. I vazduh se žuti,
I teška tuga zahvata svečano 
Prirodu celu. Mrtvački sve ćuti.
I setno veče pada tako rano.

I neki težak miris, teška boja
Spomena živih i tužnih što pune 
Zamrljan vidik, osećanja moja, 
Mladosti ponos što u meni trune.

Opojan, težak miris se iz bilja 
Razliva, — slika otežale jave. 
Miriše vazduh dahom mrtva smilja. 
Oblaci idu preko moje glave.

Ta bolna, analitična poezija duše, željne ideala, ponosne i do okrutnosti iskrene i subjektivne, poznaje i raskršća, momente, gdje se gubi svijest, zakutaka, gdje čuči bauk abnormalnosti i ludosti, kao u ironijskoj, bolnoj Svetkovini:

Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, nama, draga, znan,
I svetkovasmo ocepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vredjao je svet: 
Ljubavi naše plav i nežan cvet.

I opet sila zgrnulo se sveta
U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta, 
Srećno, i hvale onaj život krt 
Što ostavismo. Daleko od njih 
Sad smo, a oni žale mir naš tih.

Jer mi smo davno, verna draga, je li? 
Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme tonove i boje
— Lance života što zveče i stežu; 
Jer mi smo, možda, sami tako hteli 
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.

I gledaju nas zato što idemo
U košuljama belim parkom ovim,
Gde bonički se miris širi jak.
Ne znaju draži sa životom novim, 
Ljubavi naše neumrle znak.
Gle, očima im trepti rosa nemo...

Tko od boljih duša ne osjeti u disharmoniji izmedju sebe i svijeta sumnju u vlastitu normalnost, kao normalan čovjek u ludnici, i tko nije sam nad sobom plakao u oskudici tudjih simpatija?
U Posmrtnim Počastima ima opetovanih, poznatih refleksija, snobizma (Kraj Alkova), ali ima i senzacija, novih i originalnih i poznavaocu europske moderne poezije. Ta analitična pjesnička ispovijest je najbolji dokumenat za krizu mlade srpske duše i za periodu pesimizma, koju tamo kao i u Hrvatskoj preživIjuju sve bolje, idealnije duše. U tim stihovima nema dosta života, boje i muzike, sadržaj im je svuda isti, ali ta jednoličnost ima velike poezije magle, jesenjeg dana i melanholije samotnog mišljenja. Od savremenih srpskih lirika je Sima Pandurović bez sumnje najdublji. Pretvori li se iz analiste u artista, iz pesimiste u indiferentistu, pristupačnog i radostima, a ne samo bolovima života, ne upropasti li ga politika i svakidašnjost kao tolike naše žive pokojnike, on će biti pravi pjesnički izabranik mlade Srbije, koja više nije — kako se već u tim stihovima vidi — Srbija dra. Jovana Skerlića i drugih „normalnih“, zdravih duhova.

Išao sam. Al’ svemirom celim
Bled se nemar, tiha tuga širi;
Svet sa bolom života se miri;
Ruže ćute, pokrivene belim
Sjajem pune mesečine; grane 
Šume, mole milost na sve strane. 
Svet pokoja večnog čeka dane.


U ŽUTOJ KUĆI

Tri puta sidjoh u Stenjevcu sa voza, da ga vidim i tri puta ga ne vidjeh. Nisam imao za to energije. Pa i što bih vidio? Kuću srušenu, u ruševinu pretvorenu s oskudice stanovnika. Porušeno tielo nekadašnjeg efeba grgurave kose i rumenih usana, iz kojega ode duša na tamna, misterijska lutanja, vraćajući se s vremena na vrieme kao ptica na jesenju, za koji dan sasvim ostavljenu granu.
I Lacko Vidrić umre, a da ga nisam vidio. I nikad ga više vidjeti neću. Nikada! Nevermore!
Posjetivši gospodju dra. Žirovčića, staru moju znanicu, na dan sv. Terezije, njen imendan, prodjoh kroz žutu kuću u vodstvu gosp. direktora. Tamne, užasne spirale Danteova pakla tri koraka od Zagreba! U nasmijanom zatišju Zagrebačke gore, pri blagoj idili ubave savske ravnice, na podnožju vinorodnih brežuljaka i župnih sela — mračno poglavlje iz najmračnijeg Dostojevskoga, zelene, mrtve oči iz zakutka Poëove vinske fantazije, oči mutne i nieme iz haotičnih razkršća, gdje se križa sedam putova razuma, gdje duva zagonetni vjetar iz čudnoga, iz „onoga“ svieta, nagomilavajući u žutoj kući, u ludnici, svoje jesenje lišće mrtvih, usahnulih, obezdušenih života.
Idemo i idemo kroz odaje i odaje, kroz ludjačke redove i redove, a ti sivi, posivjeli ljudi sjede, jedu, zbore i ponašaju se baš kao i mi. I osjetiš im se blizu, blizu. Pritajena ludost, abnormalnost, sakrivena pod nervozama i neuropatijama svakog modernog čovjeka, budi se kod tog kontakta kolektivne ludosti: srodnost sa tim nesrećnicima biva sve očiglednija i imperativnija i strah, neopisiv strah vas uhvati, da tkogod ludu, prikrivenog ludjaka u vama ne primieti — — Nasilni kaput dugih, robskih, robijaških rukava, život kao u menažeriji sa slugama kao krotioci zvjeradi, pa ležanje, zimsko spavanje po tim madracima na zemlji kraj komšije, koji te u svakom nastupu može ubiti, čekanje posvemašnjeg mraka i definitivne pomrčine uz razgovore jednoga, koji ti priča o svojim miliardama u Americi, drugoga, koji veli da je Bog, trećega, koji misli da je viljuška i četvrtoga, koji se pretvorio najprije u životinju, onda u bilinu, pa živi u vlastitom blatu, u vlastitoj nečistoći kao prokleti biblijski gubavac, izpaštajući u nasljedstvu ludosti iztočne misterijske griehove i čekajući, da u bestialnom idiotizmu postane od biline ruda, da iz osjetljivoga predje u neosjetljivi, anorganski život, da postane kamen sa fizičkim funkcijama i oblikom čovjeka, brata Caesarovog, Budinog i Aristotelovog!
U „desetom odielenju“, odielenju idiota i živih, mrtvaca, nalazim u nečistom, u dronjak pretvorenm odielu mog školskog druga O.......ća, sina pod Dobojem junački poginulog kapetana. Gleda me pogledom, gdje pogleda više nema i halapljivo guta, upravo ždere iz limene, kao vojničke posude s ostalim nesrećnim parijama, iz kojih bije oštri, rezki vonj poživinčenog mesa i „ljudske životinje“. Jer sve je mrtvo, sve je umrlo u tim karikiranim licima i obezdušenim očima, sve osim egoizma, osim potrebe života: makinalnog, fizičnog života u tim kazamatama grobničkih zidova i opasne, nemirne atmosfere, gdje bogomrak uma, svietla, svete iskre u čovjeku vonja kao kavezi sa leopardima i hienama! Tu bi jedan Jonatan Swift našao klasičnih argumenata za svoju neizlječivu mizantropiju, od koje je poludio. Tu bi ljubitelj dramskih prizora iz Francuzke Revolucije našao sardinsku kutiju za gijotinske ručkove, opasni vonj, gdje je sazrio otrov markiza de-Sadea, pa stoicizam Condorceta i kneginje Lamballe. Tako su nekako vonjale i špilje, gdje su Neroni i Trajani nagomilavali kršćansko meso za cirke i prva mučeničtva.
U odjelenju „opasnih“ čuvaju nas dva čuvara. Ljudi u sivim haljetcima, većinom ruku natražke vezanih naopako, približuju nam se kosim, kao nož mračnim pogledima, stisnutim zlikovačkim zubima ili lažnim posmjehom na izobličenim, nervoznim od jada ustima. Prozori tih ćelija samica od specialnog stakla, jakog kao gvoždje, ali kad udje bjesomučnik u onog golemog, kao bik jakog bosanskog Tatalovića, prozori pucaju, a kroz uplašene zidove žute kuće prodire urlanje neukroćene zvjeri.
U ambulantskoj sobi pored ljekarne povijaju desnu ruke mladoj ženi savijene i na grudi, na liepe gole grudi pale ruse glavice. Tako je paralitična, te ju već i osjećanje tifizičkog bola napustilo. Kad ide padne i lomi se. Pada sa kreveta, lomi ruku i ostaje na tlu, onakažena i krvava, kao „pigra massa“. Doveli je iz Kostajnice. Duša ju je tako boljela, da je izgubila sposobnost fizičkih muka. Doktor je izpituje, a ona mukom muči. — Poznaš li ovog gospodina? — veli joj za mene i povija joj glavu prema meni. Ona diže liepe, velike, tamne svoje ženske oči, nješto u tim očima blisnu i iz liepih, mrtvih ženskih grudi izadje kao čemerni uzdah — „Poznam!“ u liepom ženskom altu, a u meni se nješto zaljulja i zakrvavi, guša mi se steže i suze, suze za svim ovim nepoznatim bolovima, za bolovima cieloga tamnoga čovječanstva što mi se javiše na ta luda ženska usta i na te lude, liepe ženske oči, zališe, zapljusnuše me kao slani val dalekih, misterijskih, bolnih pučina! Ne čudim se, što je u takvim doticajima i opet onomad neki Čuvar pomjerio pameću. Oh, onaj pogled, onaj mrtvi bljesak u usahnulom liepom oku, onaj glas, pa onaj čudni, dragi, grozni, blizi i daleki „Poznam!“ Jest, pogodila je jadnica: ja nju odista odnekale poznam!
Iz te more, iz te žute kuće izašao je jedan najdražih mi prijatelja iza osam-mjesečnog boravka, o kojemu mi je mnogo, mnogo pričao. — Za mene život iza stenjevačkog gostovanja ne može više imati iznenadjenja — reče mi i ja mu, naravno, vjerujem.
Tu je čekao i dočekao smrt i naš Vladimir Vidrić, zavijen u absolutno ćutanje, u podpuni mutizam. Poslaše ga na neko vrieme k mlinaru Goldu sa njegovim sinom, liečničkim pomoćnikom u ludnici, u Moslavinu, ali je bolestnika moralo vratiti u Stenjevac. I hranu je od sebe odbijao kao i rieči, pa su ga morali na silu hraniti. Jednom zgodom uluči priliku, skoči sa prvog kata, preskoči kao plivač, strmoglavce, širok plot, „živicu“ od grmlja i bjež’! niz cestu prama vlaku, koji je baš dolazio. Liečnik i čuvari za njim u potjeru, ali ga ne bi stigli, da prema žutoj kući baš nije sa mesom za zavod išao mesar, momak g. Sertića. Na viku htjede Vidrića zaustaviti, ali taj ga baci kao vuk janje na ledja i nastavi bieg prema željeznici, dakako mnogo sporije, pa ga mogahu stići i jedva jedvice savladati.
Tri dana pred smrt došao je sasvim k sviesti. Zovne dra. Žirovčića, reče mu, da će skoro umrieti i zamoli ga, da obaviesti porodicu. Nije htio poginuti u žutoj kući, ali želja mu se ne mogaše u brzini izpuniti. Prije smrti je izrazio kao posljednju želju, da mu donesu leda i šampanjca, što je i učinjeno. Iza tolike katastrofe imadjaše taj helenski ljubitelj života snage oprostiti se s njime sa čašom duha i Bakhovog entuziazma.
Zato, budem li još pio autentičnog šampanjca, bit će mi sladji, jer su čašu, izpijenu prije te pjesničke i mučeničke smrti, bez sumnje dirnule drage usne, spominjući se svih nas, što imadjasmo sreću sa pokojnim prijateljem sjediniti srca u istoj ditirambskoj časti ljubavi, rodoljublja, oduševljenja i poezije.


HYPERIONS TOD

Im Gymnasium, wo wir uns befreundeten, verriet er vor uns nie den Dichter und seine Träume, die ihn wahrscheinlich schon damals wie den hellenischen Tragiker „auf schwarzen Fittichen“ heimlich getragen haben. Aus wohlhabendem Hause, Sohn eines begüterten Rechtsanwalts, ging unser „Lacko“ ins Leben mit einer Geistes- und Körperkraft, die den Neid immer günstig umstimmen konnte. Athletisch gebaut, mit braunen Augen und lockigen Haaren, wo man immer einen bacchischen Blumenkranz, und Lippen, wo man immer, selbst im Schweigen, das Locken der süssen theokritischen Syrinx fühlte, schien er zum Auserwählten, zum „Könige des Lebens“, wie Wilde, prädestiniert zu sein. In der Klasse war er immer unter den Besten, und nie werde ich vergessen, wie er auf einer Prüfung eine ganze, auswendig gelernte Rede Mirabeaus ex propria diligentia dem entzückten Professor Hoić peroriert hat. Wir gingen oft in seinen Weingarten, einen der schönsten in der zagreber Umgebung, mit kroatisierten toskanischen Stadtund Landperspektiven: ich mit philosophischen Kantschen, er mit anderen Enthusiasmen einer Jugend, die sich ihrer blühenden Ueppigkeiten schämt. Später, nach fünfzehn Jahren Abwesenheit, fand ich in seinen Lyrismen ihn, Lacko, als troubadourischen, verfeinerten Faun in seinem Weingarten, der, ein verzauberter kroatischer Garten, mit Nymphen, Satiren und altkroatischen, ragusanischen und zagorianischen Damen bevölkert ist. Zu Ehren seiner Herzensdame lässt er drin in das Blaue, ins Freie — zwitschernde Vögel fiegen und durch pompejanische Reminiszenzen breitet sich, wie die dunkle, ahnungsvolle, sinnende Waldung unserer zagreber Horizonte, die Ahnung unserer Atavismen: Pannonia, Pannonia!
Als ich in Belgrad bei König Petars Krönung mit Vladimir Vidrić wieder nach langen, langen Jahren zusammentraf, war er Dichter und Jurist geworden, aber derselbe Faun mit herkulischer Kraft und wahrhaft attischer Seele geblieben. Sein historisches, anekdotisches Wissen, seine soliden Fachkenntnisse, seine unglaubliche Gedächtniskraft, sein Witz, seine augenscheinlichen Superioritäten hätten ihn in unseren neidischen Zirkeln ohne seine Kollegialität, seine angeborenen Politessen und Gentlemanmanieren, die oft in das „Wurzenmässige“ sich gehen liessen, unmöglich und vereinsamt gelassen. Aber wer konnte ihm widerstehen, ihn nicht wie etwas Höheres, wie ein „gutes kroatisches Herz“, fast wie ein schönes Weib lieben und verehren? Alles Gute. Liebe und Schöne, was unsere heutige kroatische Kultur bieten kann, war in der Harmonie seiner moralischen, physischen und intellektuellen Erscheinung vereinigt und uns, seinen glücklichen Freunden und Geniessern, wie eine sokratische Gabe dargeboten!
Im vorigen Jahre, als ich den Sommer bei Dr. Juratović im kühlen, schattigen Samobor verbrachte, liess mich die Frau des Advokaten Orešković zu ihrem Verwandten, dem Dr. Vladimir Vidrić, bitten. Ich fand unseren Lacko bei vollem, wohlbestellten Abendtische mit der Miene des rasenden, aber stillen, unmässig, unheimlich essenden Ajax. Man sprach über seine Telegramme an Se. Majestät, wo er über die südslavische Lage Auskunft gab ... Er fühlte unsere heutige elende Situation im Voraus und dies hat eventuell die lauernden „Gespenster“ bei meinem lieben, armen Freunde heraufbeschworen ... Er litt an imaginären, fixen Verfolgungen, und Dr. Juratović erkannte sofort das Leiden als hoffnungslose Paralyse. Der Dichter, in Ahnungen befangen, hat sich längst vor dem Ausbruche der Katastrophe von Alkohol und Nikotin total befreit, aber meiner Meinung nach hat die Verpönung dieser, früher wahrscheinlich als Gegengifte, als Palliative wirkenden Stoffe die Tragödie nur beschleunigt. Ueber ein Jahr dauerte das Martyrium, und ich, obwohl schon in seiner Nähe, hatte keine Energie, den Märtyrer aufzusuchen. Er wollte sich öfters durch Flucht und Selbstmord retten... Alles, was bei uns einen jungen Mann beglücken könnte, alles: Schönheit, Kraft, Diplomen, Talente, Beziehungen, Sympathien, einen guten heimischen Namen — dies alles besass er im harmonischen Masse, und doch — —!
Diese Schicksalsungerechtigkeiten revoltieren wie menschliche Schlechtigkeiten, und beim Erleben solcher Tragödien meint man mit dem atheniensischen Tragiker: „Nie geboren zu sein, wo ist höherer Wunsch?“ Das Dumme und Verkommene gedeiht, das Entwickelte verwest; im heutigen versumpften Kroatien ist dies fast die Regel unserer dürftigen. Evolutionen. Ich bin sicher, dass solche Erkenntnis auch diesen feinen Geist, wie auch Ante Kovačić, mit aishyläischer „Sorge die vom Traum nie verscheucht wird“, in Nietzsche’sches tiefes Schweigen gezwungen hat. Die schwüle, atemraubende tragische Dämmerung, die der Arme in einer grossartigen Abend- und Götterdämmerung seines idealen, marmorbesäten Parkes lyrisch vorgeahnt hat, ist als eine beklemmende, spannede Prophezeihung an uns wie ein Todesschatten vorbeigehuscht, aber der Schwan der Musenvogel wird unsere Grüsse der verwandten Seele tragen, weit, weit: nach Mänalos, dem arkadischen Berge, woher man Vidrić her nach Zagreb nur verbannte, damit er durch alle dyonischen Leiden und Freuden wieder zurückkehre in den Hain, wo Marsyas selbst Apollo durch erweckten Neid entgöttern kann.
Vidrić ist entwickelter als sein Lied gewesen. Die gesuchte perfekte Form erreichte er nicht, obwohl er sie realisiert hätte: das ist eben das Tragische dieses schönen Lebens. Wie die meisten, im kajkavischen Dialekte erwachsenen Poeten der „Zagreber Schule“ war ihm die akzentuelle Musik, das rhytmische Element unserer onomatopoetischen literarischen Sprache nicht vollständig geläufig und seine vollendeten Bilder sind meistens unvollendete Harmonien geblieben. Seine pompejanischen, an den revolutionären Andr. Chénier erinnernden Bilder entsprechen lyrischen Bedürfnissen, die der modernen Malerei Böcklin, Alma-Tadema,
Gerôme und Stuck, der modernen Poesie die neohellenistischen, paganistischen Poesien eines Samain und Régnier gegeben haben. Vidrić ist eine Art Parnassier, nur dass er oft subjektiv wird und mehr an die Alexandriner, an die Anthologie und Theokrit, als an die meisten akademischen verbücherten französischen Parnassier erinnert. Er ist frisch, tauig und natürlich, ein Dichter der Grazie und unserer simplen Natur. Ein hochkultivierter Naiver. Ein Ursprünglicher, der natürlich mehr mit der schönen Sünderin, als mit seinem etwa allzu tendenizösen heiligen Aloisius sympathisiert. Ein Heide wie der blauäugige samainische Faun Hyalis, der im Todes- und Liebessehnen stirbt. Er war der erste kroatische schlichte Paysagedichter und hat schon Schule (bei Domjanić usw.) gemacht. Sein Gott war Zeus, aber nicht der Donnergott Homers und Phidias, sondern Zeus der Süsse, Zeus Meilichios. Die goldene Aphrodite und Bacchus der Befreier haben ihren schönsten Prinzen verloren. Sein mageres Liederbuch ist ein unvergängliches Dokument unserer aristokratischen, an ragusanische, dalmatinische und altkroatische Traditionen anknüpfenden Kulturbestrebungen, ein schöner Beweis unseres modernen Verständnisses für das Intime in der Geschichte und für das Einfache in unserer kroatischen Natur. Wie Nietzsche und Stendhal hat dieser Komplizierte das Einfach-Graziöse, dieser Kranke das absolut Gesunde geliebt. Das Horazische wäre die reife Frucht dieser gereiften Müdigkeiten geworden. Eine echte Renaissancenatur, einen Humanisten haben wir in Vidrić verloren, und in der immer wuchtigeren Invasion der antihumanistischen, barbarischen Werte in unsere südliche, an klassische Muster gewöhnte Kultur ist dieser Verlust ein nationaler, um so mehr, da der unglückliche Dichter als guter Redner, erprobter Patriot und solid geschulter Jurist zum Führer in unserer Nationalverteidigung wie geschaffen war.
Aber die Worte fehlen, um nur anzudeuten, was er uns, seinen nympholeptischen Freunden, war, denen er seine Trauer um unsere schöne heimatliche Erde und sein Sehnen nach besseren Landen, hinüber nach „Alkäus und Anakreon“ in ungeahnten, stummen, mysteriösen Leiden vermacht hat.
30. rujna 1909.


PJESME DRAG. M DOMJANIĆA

Ti su stihovi imali već dosta sreće. „Obzor“, koji inače prešućuje nove knjige, pa i onda, kad su mu autori — kao u mom slučaju — njegovi stari saradnici, pravio je reklamu za tu knjigu još prije no što je izašla. Iz te reklame smo doznali, da je duša aristokratskog pjesnika „manzarda“ (mansarda), da je „dnevni život“ loše taracana kaldrma — „prašna i kaljava“, da je ljubav kao i čitava priroda ljudska „demokratična“ i da najveći aristokrata osjećaja „ne može da uživa razmjerno više, no svaki drugi“. A evo, kako ta reklama karakterizuje te lirske pejzaže: „On je cieni, jer ta ga priroda ne oživljuje, jer tu si prirodu mora on oživiti; za što treba on dva puta tako plameno srce, dva puta tako poletne mašte kao u običnoga prosječnoga buržoa. I za tu prirodu on ima svoje srce i u dalekoj njenoj prostranosti i nedoglednoj tišini, šapće joj sam, nevidjen, svoju priznaju: „Oprostite, ja ljubim vas, madame!“
O strukturi tih stihova, o vriednosti i o kakvoći te poezije u toj „kritici“, razumije se, ni sevapa, a kritičaru je Domjanić jamačno izgovor, da ne govori — o Domjaniću.
Knjižici je dodan portrait i kratka, ali poučna biografija pjesnikova. Iz stare plemićske porodice hrvatske, rodjen je na porodičnom imanju u kotaru Sv. Ivana Zeline, u Krčima, odakle je Vraz slao prve Djulabije. Otac, gradski tajnik u Zagrebu, umre u petoj sinovoj godini, a Dragutin Milivoj Domjanić svrši nauke i steče doktorat prava u Zagrebu, gdje je namješten kod kotarskog suda. Osim nekoliko književnih prikaza pisao je samo stihove. Čist, ekskluzivan lirik i kako je čist produkat zagrebačkog duha, on je možda danas najtipskiji predstavnik „zagrebačke škole“ i gornjohrvatske pjesničke kulture. Mi svi dobro pamtimo još iz gimnazije toga konviktorca sa začudjenim, bliedim licem čovjeka, zanimanjem sanjara, koji osim lirske kao da ne pozna druge energije. Skromnijeg gospodina težko je zamisliti i ne ponavlja se bez razloga u toj poeziji sve do indiskretnosti rieč „diskretno“. Noću ga još nikad ne vidjeh u gostioni ili kafani, a s ulice ga ne pamtim drugčije no u družtvu dviju dama: jamačno njegove majke i sestre. Njegov sestrić, pokojni domobr. častnik pl. Gerechtshammer, bijaše najveseliji naš konškolarac, a njegovi predji, humaniste i dopisnici Vitezovićevi, bijahu jamačno onakvi, kako neumrli naš i najdraži naš Šenoa opisuje čeličnu šljivariju ovoga našega staroga orsaga.
Kao Leskovar i Gjalski Domjanić je slikar naših plemićskih dekadencija, pjesnik propalih dvorova i starih krovova:

Jablana dva kô na mrtvoj straži, 
Niska ih ljesa spaja i dieli,
Lipa kô šuma pred tihom kućom.
Do nje je vrtić mirisni, bieli. — — —

Dom se izkopao, drveće oko kurije posjekoše —:
— — — Samo su noći još uviek iste 
S velikim zviezdama, s beskrajem šutnje 
Kô nekad, dok glicinije cvale
S mirisom punim sanjarske slutnje.

Pjesnik je danas u 34. godini i ta knjiga s osamdeset i devet pjesama cjelokupno je djelo njegovog dojakošnjeg života, kako on to i priznaje u „Epilogu“:

Vazda sam maštao, odviše snivao, 
Života ni mladosti nisam uživao, 
Pa sva moja mladost — pjesme su te.

Pošto su dakle tu i stihovi Domjanićevog početnikovanja, dakle traženja i učenja, vriednost im je vrlo različita. Kod nekih je tehnika, forma vrlo aljkava i nedotjerana, dok ih ima i sasvim dotjeranih, umjetničkih, po kojima je autor jedan od najboljih naših lirika. I on grieši, kao u ostalom najbolji naši stariji lirici, u rimi i u ritmu, sričući nepravilno po dužinama, a ne pravilno po naglasku: sanjareći — sreći, gusala — mala, plavi (plavih, zavi) — ljubavi, snom — fantom, ozvanja — sanja, probudi — grudi, daljinu — uminu, ideal — žal, pogled — nedogled, vjerujem — „sosvjem“ itd. Neke pjesme, naročito starije, vrve kakofonijskim, nezgrapnim i nemuzikalnim stihovima: Ta ti tome nisi kriva. Al bjelje od njeg grudi su im bajne. Jedva će zadržat njega aleja. Moguće, sad bi shvatili se istom. Tek dignuo se s žeravke, ginu. N a m s e oko srca ovi. Ja sam urezao u nj tvoje ime. Cvjetaju n a njem. S valom poletje i na njem se vrati. Na njim ciklame od dosade ginu.
Pogrješan je ritam u pjesmama Moja Ljubav, Ko Golupče, Htio bih, Ti se bojiš, Poslije Ljubavi, Scherzo, Balada, Erotika, Ljeto, Spinet, Spominjanje, Jesen, Na Ugaru, Kap, U mistične Noći. Rodjen kajkavac, Domjanić ne poznaje kako bi trebalo štokavštine, kao ni Vidrić, pa vrvi provincializmom, kajkavštinom i nepravilnostima: puplje (pupovi), štapke (peteljke), donaša (donosi), skrovit, bukteće zublje, leteće cvieće, sjeo (sio), (si) umišljamo, med (medju), s praporci, uznjihanu (zaljuljanu), dalj, u srcih, tek uru je staru još čuti, prisegli si, klinčaci (karanfili), spetiti, pokopaše (ukopaše, pogreboše), s kaleži, za gorami, o modrih dubinah, pod svodovi, jednoć, moguće („moguće je ljubav to“, „moguće se sjećam“, „moguće je romantična tek priča“, „moguće sad bi shvatili se“, „moguće i mi umrli smo“, „moguće ćeš se sagnuti“). Domjanić još uviek pliva i grca u otrcanim epitetima i riečima naše starije poetike, u njenom jeftinom pesimizmu, pjevajući o ž i ć u („ljudsko žiće“, „duševno žiće“, „usnulo žiće“ i t. d.), o žarkim nadama, pustim sanjama, modrim šancima, pustom snu, divljoj čežnji, čistoj sreći i t. d. Rieč „Carmen“ rimuje sa riečima: snen, njen, sjen i tren! Oblaci „nekad će ploviti!“ Domjanić kao ciela naša starija poetika govori o „dalekom idealu“, o pregršti zemlje kao koncu svake životne filosofije, o otrovu, „bez sućuti jada“, o novom krvarenju „izcieljenih rana“, o srcu, što još nije svietom otrovano, pa o srcu kao pelin, punom otrova „gujinoga“, o b l e d j an i m pjesmama, o razrušenom svom svietu, o niemoj boli, bliedim snovima, o srcu, što v e n e. o životu u mladosti otrovanom. Sasvim kao Kranjčević i istim riečima Domjanić svoje plemstvo nosi:

Bogatstvo svoje, plemstvo ja 
U duši svojoj nosim.

Neke od tih pjesama mogle bi sasvim liepo nositi podpis Arnoldov, a neke Harambašićev, kao stihovi:
I nebo ljubim modro, gdje zviezdâ trepti blist, Ja u njem tada čitam, što nebo hoće reći, Što ruka božja pisa u modri njegov list J savi priču davnu o ljubavi i sreći.
Ili:

Htio bih, da sam plavetno nebo 
ti da si svjetlica mala, 
uviek u mojoj skrita bi grudi 
noću ko zvjezdica sjala.

Il da si kruna drhtava srebra, 
ja da sam talas l e d o v i t, 
bura bi divlja, raznievši mene, 
razsula život tvoj skrovit.

Snieg je u „Badnjaku“ vrlo forsirano uzporedjen sa — pčelama... Pjesnik vrlo staromodno i vrlo naivno priča, kako je „bio bljedji još nešto“, a šampanjac mu je „b l j e d a n a vatra“. U toj zagrebačkoj štokavštini vrlo čudno zvuče naučene srbijanske rieči kao „vaselena“, a neke su strofe skoro bezsmislene, kao:

Pred spiljom čuješ lepet lak:
Uz gniezda lebde golubovi,
I vidiš z a v j e s, kojim o v i 
U crno svoje dvore mrak (?)

Pjesme obiluju i reminiscencama iz tudjih radova. Ima tu traga modernim Srbima: Dučiću u afektaciji baroka i Ćurčinu u afektaciji izraza (Epilog). Pejzaž sa pompejanskim figurama nimfâ i „neizbježivog“ satira bio bi bez izvjestnih lirskih poenta sasvim sličan Vidrićevom. Noć je čisti Vidrić:

Široki žita se talasi
Već slegli na zlatnoj pučini.
Zviezde trepere ko kriesnice 
U bezkrajnoj bliedoj daljini...

Domjanićevska je tu samo zaključna poenta, inače po mom mišljenju sasvim suvišna:

.... A moja duša je umorna 
Kô ptica bez zaklona svoga...

Još je više u Vidrićevoj maniri Çapriccio: 

Sjećaš se, gospe, zaselka grčkog, 
sunce ruševine stalo mu zlatit, 
tamo smo vidjeli sliku na stieni; 
nikako nisi mogla je shvatit.

Crvenom na dnu biele nimfe, 
ko biele sanje, plaho su stale, 
crni im satir cjeliva redom 
usana žarkih pupoljke male.

Pa i s mojom malenkošću srodni su tu i tamo ti versi.
Ideja „Mrtvog zavičaja“ sasvim je identična s osnovnom idejom mog Balkona, fraza „tako je tiho, da šutnju je čuti“ upravo je kao parafraza istovjetne moje fraze, a početak Scherza: „Imao sam srca i previše srca, pa sam iz grudi kido ga sebi“ — podsjeća me na drugu jednu pjesmu, počinjući:
„Imao sam srce, djetinjasto srce, srce, koje boli, boli tako jako...“
Domjanićevo Mrtvo Jezero podsjeća na isti sujet u Poëa, naročito na Crno Jezero Lenauovo; ljubavne pjesme su pune manire Heineove (Priznanje, konac Glicinija, Priča), a Rano Proljeće je imitacija onih jedinstvenih, nepodražljivih pjesama, gdje ljubki Verlaine, kao u zbirci Dobra Pjesma, u svakoj kitici mieša opis okolice s opisom svoje duše, gdje istodobno razgovara sa ljubavlju i sa prirodom.
Domjanić:

Ovdje već jaglaci razsuti cvatu, 
dok je po gorama pokrov sniežni, 
pustom u grmlju su macice meke. 
— Tvoji su obrazi tako nježni!

Verlaine:
Avant que tu ne t’en ailles.
Pâle étoile du matin.
— Mille cailles
Chantent, chantent dans le thym.—

Domjanić:
Stidljivo cvjetaju visibabe, 
ko da bi sakrit se htjele, 
pod njima šušti još mrtvo lišće. 
— Tvoje su ruke tako biele!

Verlaine:
Tourne devers le poete, 
Dont les yeux sont pleins d’ amour; 
— L’ allouette
Monte au ciel avec le jour. —

Ista je procedura dvostrukog unutrašnjeg dialoga i u divnoj Verlaineovoj pjesmi, toliko sličnoj stimmungu Goethe-ove Über allen Gipfeln ist Ruh:

La lune blanche 
Luit dans les bois...

(„Bliedi mjesec sja u drveću; sa svake grane izlazi zvuk pod hladnjakom... O draga moja...).
Domjanić je čovjek kontemplativan, sanjar, ali nije refleksivan. Pjesnik osjećaja, ne misli; senzitivan, ne refleksivan. Ne vjerujem, da bi mogao dati valjanu odu. Misli u Viziji, posvećenoj J. J. Strossmajeru, sasvim su svakodnevne kao i refleksije povodom Kranjčevićeve smrti, koje ipak djeluju, ali ne svojom misaonom snagom, već snagom iskrenog, revoltiranog pesimističnog osjećanja. Kao svi naši bolji stariji lirici Domjanić je takodjer pesimističan idealist, protivnik današnjeg etičnog materializma (Plemkinji), slavitelj značaja, vjerujući u prekogroban, „dalek ideal“, mrzeći filistarsko svakodnevno družtvo, jer nema srca.

Prolaze ljudi niz zavoje parka: 
mladi još starci i djeca već stara, 
misle da živu, a nemaju srca, 
usne im hladne, a oči bez žara.

Ma da se u svim tim pjesmama javlja ljubavni motiv, Domjanić nije pravi erotičan pjesnik. Ljubav je akcija, a taj sanjar je i za nju odviše pasivan, mal’ ne rekoh: odviše slab. U svom ljubavnom romanu, vrlo običnom, igra skoro ulogu gledaoca, a ne glumca. Ona je „plemkinja“. Robovao joj je „dugo ljeto“, da ga odrine „kao tudje pseto“. Govorio je s njom tek jedared, davno na plesu, ali joj ništa ne reče o svojoj ljubavi. Ona je plavojka, blondina, ali u pjesmi Ti ima „mračne vlasi“. Možda ih bojadiše... Najzad dodju „Svatovi“, vrlo chic, gdje pjesnik ne figurira ni kao uzovnik.

Kažu, da ljubljah tu stranu ženu 
i da su svatovi njeni ovo.
Možda. Al čemu ta lažna noblesa, 
sve je to skupo, al odviše — novo.

Tako se svršava taj roman, vrlo poznat, vrlo običan i često već opjevan u svim variacijama. Ona ima „diamante i biser“, a on srca, samo srca. Pjesnici vole ono, što nemaju; žene — što imaju. Te su pjesme dokumenat simpatije pjesnika za ženskog snoba, kao i Heineove, pa Mussetove.
Domjanić je plemić s atavizmom svih aristokracija i njegov san nije kakva ideja, nego oblik najaristokratskije eksistencije. Najfiniju pak eksistenciju, najotmjenije družtvo ostvarilo je, kako je poznato, francusko plemstvo od druge polovice vladanja Louisa XIV., pa do Revolucije. To družtvo, na vrhuncu svoje elegancije u epohi „režansa“ i „baroka“, bijaše klasično jedinstvom svog stila i tako estetično, ležerno i graciozno u svim svojim odnošajima i pojavama, da mu ne trebaše u eleganciji tog frivolnog racionalizma ni poezije, kao što bijaše ljubavničko bez ljubavi, zanosno bez vjere i veledušno bez morala. „Srca“ bi Domjanić baš u tom najuljudnijem i do danas u poviesti najotmjenijem krugu vrlo malo našao, ali on o njemu kao i o svojoj plemkinji ne sniva, jer ima srca, nego jer je — liepo. Nikad život ne bijaše lagodniji, ljubav lakša, razgovor ugodniji, a čovjek elegantniji; to družtvo je zanielo pedantnog Tainea, kao proletarca Verlainea i braću Goncourte, koji XVIII. viek i opet dovode u modu. Naravno, ma šta pričao Šenoa, tomu sjaju nema mnogo traga u onodobnoj Hrvatskoj. Grof Oršić (u Uspomenama) priča, da je još krajem XVIII. vieka bio biskup zagrebački jedini hrvatski posjednik kočije ... Domjanićeve dakle simpatije za poeziju baroka, za Watteau-a, za „spinet“ (upravo clavecin) i za pompejanske satire i nimfe Louisa XVI. u stilu Andr. Chéniera dakle su sasvim knjižke, to više, što nije mnogo putovao, pa ih je slabo i vidio. On u družtvu XVIII. vieka jamačno vidi, da je barem srećan i skladan netko, dok to danas, kada demokracija u želji sveobće sreće razorava elegantne elite, nije nitko,- pa se zanosi ljepotama baroka, ma da ih dosta površno poznaje i ma da nemaju u svom dosljednom racionalizmu baš ništa od romantike i sentimentalnosti njegove vlastite osjećajnosti i poezije. Kao u većine onih, što za tudjim elegancijama tek čeznu kao za uzorom, u Domjanića kao u Dučića nema prirodjene elegancije i on u svom silom-aristokratizmu zna zapasti u snobizme. „Sve je to“ — kako on veli — „skupo, ali odviše — novo“.
On citira stari, izverglani citat: „Odi profanum vulgus“. Valcer zove (kao Dučić) — „vais“, pjevajući o gobelinu, uz kamin, o šampanjcu, o pažu i o markizici, o menuettu, balkonu, plavoj krvi, aleji, o otmjenoj dosadi, o psu sa predcima — o psu plemiću, o fontanama, školjkama, bielom chignon u, o „damama“ i „kavalirima“, amoretima, bieloj vlasulji i nosiljkama, o barišnji, o perivojskim satirima i oasfodelima (franc. rieč za vrstu liliaceja).
Njegovi naslovi su tudji bez potrebe, kao:
Scherzo, L’ Oiseau bleu (ljubav), Noblesse, Capriccio, Spleen. Do svidanja, Farewell, Adieu. Jedna pjesma zove se Moll, druga Dur, ma da bi ova posljednja isto tako mogla biti u moll-u, kao prva u dur-u. Lady Godivu spominje kao tip dječije nevinosti, ma da ta lady nije bila baš tako čista. U jednoj pjesmi ima čak pomiešanih ruskih, Lermontovljevih stihova (Bez Naslova).
Gosp. Domjanić i čitaoci neka mi oproste, što toliko udjoh u formalnu analizu tih Pjesama, ali neumitna formalna kritika je od prieke nužde kod nas, gdje i najmoćniji lirici niesu oblikom pravilni i dotjerani, gdje su najveći talenti tako slabi umjetnici, te mi nemamo osim Mažuranića pjesnika savršenog, kod kojega bi u pogledu stroge forme mogli učiti, pa moramo tražiti tudje uzore, kao u ostalom i Domjanić, ma da često zaboravlja Verlaineov slavni savjet: „Muzike prije svega drugoga“..
No unatoč tim odviše osjetljivim tudjim utjecajima pjesničkim, prirodnim kod mladog pjesnika veće književne no životne škole, pa omaškama u rimu i u ritmu, prirodnim kod rodjena kajkavca, ima u toj zbirci izradjenih, dotjeranih pjesama, koje mogaše dati tek pravi, rodjeni pjesnik, dostojnih za ulazak u svaku antologiju. Priroda je latentna žena kao žena što je sviestna priroda i nije čudo, što taj rezignirani, pasivni erotičar nalazi u pasivnoj simpatiji prirodne ljepote sve, što ne nadje kod aktivne ženske ljubavi. Tako je on postao izvrstan slikar hrvatskog pejzaža, slikajući sad kao Branko Šenoa naše cvieće, glog, glicinije, bagrem i naročito najmiliji svoj cviet — ciklamu, što gori „kao cjelov“, sad opet morske vedrine kao Crnčić: sladku melankoliju hrvatske noći i jutra, večeri, zime, jeseni i proljeća. Ljeta plastičnog i odviše jarkog ne voli tako, jer kao pjesnik i ljubitelj nijanse osjeća ljetnu poeziju odviše brutalnu za svoje iztančane živce.

Ja ljubim vedre noći, kad bieli cvjeta glog, 
a mjesečevo srebro na oštrom dršće trnu, 
kad samo jedna ruka sred žića usnulog 
tihano prede niti u paučinu crnu ...

Od pticâ najvoli samotnog, sivog, bielog i gracioznog galeba, i taj slikar „razpoloženja“ u prirodi samotnoj, gdje se čuju tek satiri sa šušnjem driadâ, voli stare, samotne kuće sa paučinom tuge i vremena u drevnim, aristokratskim odajama. Ma da je najviše učio kod Verlainea, Domjanić najviše nalikuje intenzivnošću i čednom prostotom svoje subjektivnosti pjesniku „Unutrašnjeg Čovjeka“, Šarlu Guérinu, a svojim intimnim razumievanjem poezije drevnih kuća i starodrevnih odaja sličan je pjesniku mrtvih gradova i umrlih kuća, Rodenbachu. To je naivan talenat i odtud simpatije za Verlainea, za cvieće, za naivnosti prirodne i odtud sličnost sa lirikom Vidrićevom. Naši sterilni dani mogu se ponositi sa pjesmama: Miris Akacija, Starinska Pjesma, Glicinije, Noć, Šutnja, U Predvečerje. Divna Idila, naivna slika dobrog starog i za naviek izčeznulog purgarskog života, svojom je toplinom, intimnom jednostavnošću i humanim realizmom pravi biser, sličica dostojna poezije starih holandezkih slikara. Krasan je ritam u Iza Valova, a ritam pjesme Pod Kraj Plesa liepo podražava takt valcera. Od starijih naših pjesnika najbliži je Domjanić erotici i pejzažu nekadašnjeg gosta njegove djedovske kurije. Stanku Vrazu:

U čempresu gaju 
hladna je tmina, 
tek jedna je svjetla 
pukla čistina.

Uz čempresa stražu 
lahor tu spava, 
pod prevjesom neba 
mirna i plava.

Tu bielih je ruža 
busenje gusto 
sve zakrilo cvietom 
mireći pusto...

Tu diskretnu poeziju možete zamisliti kao stari salon u baroku, u drevnoj hrvatskoj kuriji, sa vidikom na večernje naše planine, sa jablanima i lipama pored tihog perivojskog jezera. Žice starog clavecina odjekuju od paukove noge, a u sumraku se izvija nad uvelom kitom od glicinja, bagremova, ruža i ciklama kao krik ranjenog galeba, lik biele plemkinje sa rukama „hladnim, od oholih ljiljana bljedjim“, dok tamo iza tajne gorskih daljina — — 

U kući se majčica vrze i trudi,
u malom ormariću sprema si vlasi 
i spavaću kapicu meće na glavu, 
rezedu još zalieva, svjetiljku gasi, 
pa kad kanarinci već podjoše spati, 
na prozor se sagne i starčića zove 
već umornim glasićem — „devet je sati!“

„Tamo od iskona — veli William Blake — postoji nježan i vedri mir, imenom Bajla, tih mjesečinast kraj, ženski i ubav, čist, milosrdan i dobar, poklonjen u milosti svima, što snivaju“.
I Domjanić je pokazao, da je najbolje u nama — naši snovi, naši „plavi sanci“ i da poezija već s toga vriedi, jer nam čuva mjesečinasti kraj, imenom Bajlu.


„SINTETIČNA KRITIKA“

M. Marjanović* je u nas dosta poznat. Nije samo čovjek od refleksije, no i od akcije. Nije se borio samo perom već i jezikom. Nije samo duh politički. On je program i metodu naučnog, pozitivnog, sićušnog ali korisnog rada proširio i na intelektualnost našeg života. Kritika mu nije samo politička, no i kulturna. Nije samo tribun i novinar; on je i književnik: kritičar, ocjenjujući cjelokupnost hrvatskog života kao jednu cjelinu, jednu sintetičnu cjelinu. Riječ sinteza, sintetičan mu je Steckenpferd i najradije na njoj jezdi carstvom kritičnih spekulacija. Sintetičan, pozitivan, naučan duh, sociolog, najplodniji i najtipičniji naprednjački kritičar, i ocjena njegovih ideja biti će najvjernija slika estetičkih misli t. z. realističke omladine, kojoj je on i danas, kao glavni saradnik Pokreta, najagilniji tumač.
Iza Šenoe je, ako se ne varam, treća njegova knjiga. U jednoj dade sliku našeg modernog društva kao političar, u drugoj kao pripovjedač, kao pjesnik (ako ga taj nerealistični ali sintetični termin ne vrijedja), a u ovoj najnovijoj, kao literarni kritičar, upravo kulturni historičar. Onaj njegov roman je neuspjelošću klasično nedonošče. Ima bo kritičara, koji pišu loše priče i pripovjedača, autora nedonesenih kritika. I Milan Marjanović je nažalost u toj kategoriji. Kao romanopisac kultivira plitku kritiku, kao kritičar gaji plitki roman. U tome me utvrdjuje lektira i ove knjige.
Svoje djelo završuje ovim Turgenjevljevim riječima: „Čuvajte naš jezik, naš divni ruski jezik, rabite sa strahopočitanjem ovo silno orudje. A i onima, kojima taj jezik nije drugo nego jednostavno sredstvo, jednostavna poluga za izražavanje, i onima kažem: Štujte barem zakone mehanike...“ Prema tome je i Marjanović, kao Turgenjev i svi bolji pisci, uvjeren, da je pravilan, čist jezik najpreča, prva potreba književničkog zanata. No njegova praksa ne odgovara teoriji. On piše užasnim, sablažnjivim jargonom, još gorim od germanizama njegovog uzora Gjalskoga:
„Čitaća publika“, „se je“ (vratio), „organički“ (organski), „podržavana od pojedinaca“, „dojduće godine“, „donaša“ (donosi), „zanimivo“ (zanimljivo), „počimlje“, „hotio“, „izravno angažirani“, „preuzimlje“, „pisani sa velikom rutinom“, „pariški“ (pariski), „polovičatost“ (polovičnost), „vrlo obljubljeni“ (sehr beliebt), „prijevod“ (prevod — prevesti), „upliv“, „odstup“ (Abgang), „počimati“ (počinjati), „rastnja“, „zadnja radnja“ (posljednja), „pretpostavljati“, „umišljeno veličanstvo“, „postignuće“, „rastrešen“ (rastresen), „višje društvo“, „isključivo“ (ausschliesslich), „uliskanci“, „napudranci“, „nekadanji“ (nekadašnji), „preduvjet“ (Vorbedingung), „najedši se“, „unašao“ (unosio), „nehote“, „med kojima“, „rastuće reakcije“, „mekčina“ (mekost, mekoća), „pisana od jednog asketa“, „renaisančni paganizam“, „na nje“ (njih), „nemogući su“, „simbolijska poezija“, „djela propagatorsko docirajuća“, „uvjet organičnoga razvoja“, „još za cvata Šenoe“, „u njega pišu“ (u Vienac), „s obzirom na rastuću reakciju“, „...generaciji, na kojoj je odgojio svoj duh“ i t. d. Kao mnogi zatočnici srpske i hrvatske sloge i Marjanović je većinom dakavac, upotrebljujući mjesto infinitiva i mjesto futura prezens sa da. Umjesto „ja ću otići“ on redovno piše „ja ću da odem“; mjesto „ja moram otići“ — „ja moram da odem“.
U uvodu veli autor, da je ovo djelo, kao kakav rad Popeov ili Flaubertov, plod desetgodišnjih napora i studija. Čitalac se nadao odabranom, dotjeranom, personalnom stilu, a nalazi običan žurnalistički argot, srećom sve rjedji i rjedji u našim pismenijim novinarskim člancima. „Epigončići“. Šenoa se usporedjuje s panjem (str. 4). Naša knjiga je „organičko udo narodnoga života“. „Nov, svježiji duh“. „Medju pripovijestima vidimo zastupane: Draženovića“ i t. d. „Ali ne valja tom postepenom povlačenju literature od zbiljskoga, aktuelnoga života, tražiti uzrok jedino u tom produbljivanju“. „Literatura se povuče sama u sebe“. (Otrcana, stara fraza!) „Ne bacaju se na literaturu svim žarom“. „A ti proletarci se gadno bore za kruh“. „I studuje tu dušu“. „Uvukli se u sebe“. „Duše, koje su pune idealnih tražbina“. „Socijalna misija“. „Najtemeljitija novela“. „Udario ton“. „Kakav specialni problemić“. „Porivi i nagoni“. „Prava večera velike sinteze“. „Bacili smo se kao čopor izgladjenih skakavaca na ono, što je bilo u Europi i jeli sve, bilo trava ili drač, bilo cvijeće ili plod, pelin ili groždje. I za to, samo za to(?) se vikalo o apsolutnoj slobodi. To je vikao glad!... Zato je i zavladao zgoljni impresionizam i diletantizam. Sve se onjušilo, sve nagrizlo“... „U Zagrebu se borba izobličila, isprčkala.“ „Gimnastike u simbolima“. „Pjesme težeg kalibra“. Na str. 25. je literatura i opet biljka. „Težimo i nadalje za veličinom — ali izmijenimo oblike našem umišljenom veličanstvu“. — A evo primjera Marjanovićevog sintetičnog, naučnog stila: „Južni krajevi, a napose Dalmacija, sasma su u sferi romanske, a sjeverni, osobito hrvatski provincijal, u sferi germanske kulture. Radilo se je o tome, da se ovdje dvije sfere u crti, gdje se sukobljuju, ne unište, nego promaknu iz mrtve točke pomoću treće komponente, biva mlade slavenske kulture, koja je bila ljepilo i baza novoga spoja. I znaci se pokazaše, ali se proces nije dovršio u povodu umješanja onoga trećega, a to treće su vodili više sebični, poduzetnički ili taktički politički motivi“... „Ili da grafički izrazim: ako je realizam pravac, to je na njegov smjer s jedne strane upadao modernizam u kutu od 45", a s druge strane upadali su pod pravim kutom. Prema tome su klerikalizam i kriticizam stajali u pravcu jedan proti drugome, a prama modernoj prvi sa 75°, a drugi sa 45°. Prama idealizmu prvi sa 45°, a drugi sa 75°. Isto rako i idealizam prama ostalima“.
Dobro i pravilno piše ko pravilno i dobro misli. U ovoj knjizi nije taj slučaj. Konfuzna, zasukana, kipti frazom i netačnostima. Autoru, kao finom diplomatu, služi govor za maskiranje misli. Nemajući ideje, zamjenjuje je velikim, zvučnim riječima. On je tipičan naučan, napredan, sintetičan fraseur, pišući nepatvorenom novinarskom površnošću o pitanjima, o kojima je upućen slabo ili nikako. Nemajući ideja, on piše ma što. Mjesto slatkih bobica gorko droždje, suho i tvrdo. Iza Šenoe je šupalj, efemeran kritički mjehur, velika, naduvana kolekcija plitkih fraza.
Tako naš autor tvrdi, da nijedan pokret u početku nema „monumentalnih“ radnja, a već Čengeć-Aga utjeruje ga u laž. Fraza je, da je Šenoa stvorio čitaoce, kasniji pisci književnost. Mažuranić „niti kleše, niti referiše; on pišući stvara, uobličuje“. Fraza je, da su samo Gjalski, Kozarac i Leskovar „stvorili neku filozofiju“. Fraza je, da se u devedesetim godinama naša publika „obratila“ tudjoj knjizi — kao da to nije uvijek činila! — da se u nas i francuske moderne publikacije mnogo kupuju i „još više čitaju“, da je domovinaška frakcija bila „predstavnica svih reakcija“; da je Novi Viek okupio „nekadanje veriste i stecchetijance“ iz osamdesetih godina; da je njemačka „znanost“ „zastupnica eksperimentalne, induktivne metode“ (kao da to nije, u još većoj mjeri, nauka engleska i francuska!); da je Gjalski „duševni otac i odgojitelj“ Milivoja Dežmana; da dalmatinska književnost, dakle ni Dalmatinac, ne pozna pesimizma; da su nekoji naši mladji „Brandesijanci“ (koji su to?) impresioniste (kao da je Brandes impresionistički kritičar). Vereščagin, „taj vanredni, mironosni ruski slikar“. Evo kako M. Marjanović definira kolorit naših slikara: kod Bukovca su koloristični efekti veseli, kod Čikoša smioni, kod Kovačića fini, a nježni kod Auera. „Neohelenska“ Vidrićeva poezija je „vanredno plastična“. „Senzualan, ali grubo ćutilan je Jelovšek u II. dijelu Simfonija“. Evo još nekoliko klasičnih fraza: „Umjetnost je vezana sa praktičnim socialnim životom, ona postaje organičkim udom toga života i to relativno najslobodnijim i najzdravijim udom“. „Gjalski ide neposredno k cilju, a Kozarac ide posredno, a obadva idu dobrim putem — putem preko čovjeka“. „Lijepo je pregnuće spretnoga čovjeka, koji se upinje da riješava zagonetke, da se vere kroz šikaru života svedj — naprijed. I ovo pomicanje naprijed je ono što zanima čitaoca i što izaziva njegove simpatije“. „I onda, kada teškom hranom zasićen europski želudac pod konac prošloga vijeka traži za desert ((dessert) lagane hrane idealizma i spiritualizma, naš hrvatski, kroz vijekove gladan želudac prima brže bolje u svoju prazninu (guta) ovaj desert“. „Za tvorenje djela pako treba ili mira, ili takovih pokreta, koji su homogeni, pa složno rade za jedan cilj“.
Dok svaka kritika dijeli književnike u dobre i loše, u važne i u efemerne, Marianović ih vrsta u pionire i epigone, u reprezentante i popularizatore. Za mnoge naše pisce očevidno ne zna, kamo da ih strpa, u koju kategoriju. Tako Vojnović, Draženović, Novak, Turić, Begović, Nazor, Vidrić i t. d. nisu mu pioniri, a Boga mi ni epigoni. Dioba bi bila možda bolja, da Marjanović uze ovu shemu: pionirčine, pioniri, pionirčići; epigončine, epigoni, epigonići, epigončići i epigončevići. Vrijede li one gomile silnih epigona, koje spominje, ili ne? Ako ne valjaju, nisu za spominjanje i ne vrijede ni lule duvana. Ja znam za naučne „popularizatore“.
znam i za neke pripovjedače, koji su (kao Jules Verne i H. G. Wells) popularisali neke naučne rezultate, ali što je to popularisala legija tih nemoćnih, blijedih „epigonskih“ piskarala? Marjanović sasvim oskudijeva svakim estetičkim mjerilom, bezbojnoj, blijedoj grupi udruženih literatića daje skoro veću važnost nego jakim, zanimljivim talentima i ukus mu je nješto bez čega se može u sintetičnoj i naučnoj kritici. Skerlić u miniaturnom hrvatskom izdanju. Zato i vidimo, da je cijeli taj kritički sistem osnovan na vrlo površnim premisama i sasvim netačnim ocjenama. Gjalski je ovdje istaknut kao najmoćniji naš prozaik iza Šenoe. Janko Borislavić je kritičaru snažni psihološki roman. U Noći je djelo uspjelije od Mrtvih Kapitala. Gjalski „je prvi počeo da raspravlja sa viših gledišta socijalna pitanja, prvi je unio duboku psihološku analizu, te potaknuo razne filozofske probleme. On je naš prvi savremeni pisac, koji je ujedno evropski i svjetski“. Marjanović citira sasvim banalne refleksije iz njegovih novela i romana. Gjalski je „najjači i najprostraniji talenat našega realizma“, ali odjedared su to isto i Kovačić i Kozarac. „Ova dvojica (Kozarac i Gjalski) vode našu književnost, oni joj krče put u svijet i nemamo razloga, da jednoga predpostavljamo drugomu“. Dakle i Kozarac je pisac europski i svjetski. Marjanoviću kao da ne pada ni na kraj pameti, da bi Ant. Kovačić i Vojnović mogli dajbudi vrijednošću svojih djela biti sa mnogo većim pravom „pioniri“ i „reprezentanti“ od Gjalskoga. Ta sintetična kritika nema kritičnog ukusa i samostalnosti, jer prima za gotovo sve ocjene naše starije kritike, vrlo neestetične i nesavremene kritike Janka Iblera i Mil. Šrepela i drugih, koja je Gjalskoga i Kozarca precijenila, Vojnovića potcijenila, a Kumičića i Kovačića ignorovala.
Ali Marjanović nije samo frazast i nesamostalan, nego i kontradiktoran na svakom koraku. „Baviti se dušom ne znači baviti se životom“ — veli na jednom mjestu, a na drugom: „Ni zemlja, ni vanjski čovjek nije glavno, duša naša je glavno“. Duša i život su, prema tome, suprotni pojmovi. Duša je glavno, ali ipak su najbolji pisci, čihajući, raščinjujući socijalne probleme i društvene „zadatke“. Kako vidite, „sintezi“ ne treba logike.
Koliko je ta kritika pretencioznija, toliko je nesolidnija. Pod zvučnim, bombastim naslovima zijevaju najvulgarnija opažanja i suvišne diskusije, Često sasvim netačne i neumjesne. Čitajte samo VII. glavu: Uvjeti organičkog Razvoja! Rraze, puste fraze! Cio članak je banalna, otrcana metafora književnosti sa drvetom, svršavajući s literaturom i — piramidom. „Ako hoćemo graditi piramidu, moramo uvijek počimati kod svake nove stepenice od tla. Šta se ova više diže u visinu, to više joj moramo širiti podlogu“.
A što je za najveću osudu, Marjanović piše o stvarima, koje pozna vrlo slabo ili — tek indirektno, po čuvenju. Zamjenjuje stil sa sadržajem. Modernizam shvata kao borbu proti — idealizmu! Za Vojnovića tvrdi, da ostade vjeran realizmu. Naprednjak Bertić mu je poetičniji Slavonac od Tordinca i Lovretića. Velikanovića da i ne spominjem! Zagorci i Slavonci su mu poetičniji od Primoraca i Graničara,
dakle od Mažuranića, Preradovića i Kranjčevića. Ne razumijem, što znači ovo mjesto:
„Ostaše vjerni literarnoj formi i eto u tome leži tragika, zato sam i nazvao razvoj našega literarnoga realizma dramatičnim. Naši su pripovjedači napokon morali žrtvovati i svoj životni zadatak i svoj literarni realizam, povukav se od realnosti i baciv se u naručaj fatalizmu i pesimizmu. Ali ni to se nebi bilo moralo dogoditi, da nije bilo jednog vanjskog uzroka. Nekoji pisci bi mogli ipak i literarnom formom provesti radikalnu ataku, kao što su to učinili Byron, Schelley u Englezkoj, ruski pisci, te u novije doba Zola, pa Björnson, Ibsen i drugi“. I t. d.
Ne stoji, dalje, da u našoj lirici iza Kranjčevića „daje ton Nikolić“. Ne stoji, da je kritičar Jakša Čedomil „odviše isticao principe Tainea i Lemaitrea“. Nije tačno, da u ruskoj pripovijesti „nema plačljivosti ni sentimentalizma“, da je „Ruse učinila svjetskima filozofska baza literature“ i da je ikad u Europi „vladala ruska knjiga“. U Europi ima utjecaja samo ruski roman, taj utjecaj nije veći od francuskog, engleskog, skandinavskog, a možda i talijanskog: ergo — u Europi ne vlada i nikad ne vladaše ruska knjiga. Nije istina, da je Flaubert naturalista kao Zola (str. 93). Nije istina, da duh protipozitivističan mora istodobno biti i duh antinaučan, jer je i skepsa naučna. Nije istina, da Novi Viek imadjaše manje osjećanja za jedinstven stil od „Moderne“, od anarhijske, babilonske „Moderne“. Nije tačno, da je (bivši Marjanovićev redakcijski šef) Dežman 1897. „stekao popularitet kao duhovit kritičar“, jer g. Dežman nije nikako duhovit, prem je možda kritičar. Nije istina, da je kritičar Nove Nade, Ed. Rod, „modernih“ načela naše „Moderne“, jer je zadrt katolik. Nije istina, da je Begović stihovima popularizovao renaisancu i da mu je „propaganda uspjela“. Niti mu je propaganda uspjela, niti je to mogla, jer je stil u Knjizi Boccadoro najobičniji barok: Renesansa u opadanju, protureformacija, Gongora, gdjica. Scudéry, Pastor fido i Marija-Antoanetino muzenje trianonskih krava! Nije istina, da su se u hrvatskoj kritici isticali i gg. Hinković i Pasarić — iz tog prostog razloga, jer nisu kritičari. Nije istina, da je od 1902. „analitičnost odviše slabila duhove“, jer analiza slabi samo one, koji nisu „duhovi“ i jer analiza, u najgorem slučaju, oslabljuje samo energiju. Nije istina, da su „svi napredniji elementi bliži obzorašima, a daleko od dogmatizma pravaških teorija“, jer su glavni obzoraši vitezovi sv. Grgura, jer je pravaštvo daleko slobodoumnije već po svom trovjerskom narodnom programu, koji je — kako tvrdi objektivni kritičar — i samog dra. Franka natjerao medju liberalce i napokon, jer ima i danas pravaških i „modernih elemenata“. Marjanović karakteriše Starčevića kao legitimistu, kao da to u njegovo doba ne bijahu sve hrvatske stranke i kao da je odista Starome Kralj preči od Naroda. Nije tačno, da je modernistički pokret bolji u kritici — koju zastupa, zapamtimo, Milan Marjanović! — no u „beletrističkim produktima“, bolji u lirici no u pripovijesti, bolji u pripovijesti no u drami i barem nam M. Marjanović sve to ničim ne dokazuje, i mi ne vjerujemo, da je od cijelog našeg modernizma najbolja kritika, gdje je opet — — —
Nije, dalje, istina, da je „psihološka kritika proučavala djela nekoga pisca za to, da otkrije njegovu dušu, da nam poda diagnozu (sic!) autora, a ne djela“. Nije istina, da je naša moderna kritika bila „u većini slučajeva analitična, a po svom poslu redovito impresionistička“, i da toga radi nije uspjela, jer ne bijaše „sintetična“ — kao kritike Milana Marjanovića! Nije tačno, da je Begovićeva lirika — poput Nazorove — znak „zdravlja“, jer je upravo taj sentimentalni, idilski i pastirski genre pokvarenog XVIII. vijeka, poezija umornih, dekadentnih perioda. Lirika i poezija su Marjanoviću istovjetnosti: „Za to i nije u osamdesetim i u početku devedesetih godina naša drama napredovala, ne samo onoliko koliko novela, ali niti približno onoliko koliko poezija“. Ovaj barbarski i barbinski tumač naših modernizama takodjer mjeri vrijednost djelâ rifom i kantarom, ne znajući, da su baš najpoznatiji moderniste negirali literarnu vrijednost dugačkim, velikim kupusarama i da su najbolji moderni umjetnici, n. pr. Nietzsche, najvoljeli baš kratak, „fragmentaran“ izraz. Nije, dalje, tačno, da je i Draženović „pod uplivom“ Flaubertovim. Nije istina, da „manje stvarce“ i crtice „treba shvatiti tek kao znakove prelaznoga stadija, a nipošto kao novu, modernu umjetnost. U takvim se stvarima često nalazi mnogo umjetničke dispozicije, mnogo duha i opaža se dobra ruka, ali ne moraju za to da budu gotove umjetnine. Od sretne skice do djela još je dugačak i naporan put“. Dakle lirske pjesme (koje i nisu drugo, no fragmenti i crtice), pa skice, crtice Andersenove, Maupassantove, Turgenjevljeve, Poeove, Bertrandove, Baudelaireove, Wildeove, Čehovljeve,
Altenbergove i Lišće Fr. Mažuranića — sve je to mačji kašalj, mekinje, sve to nije djelo i umjetnina, jer nije debelo, teško, jer nije „gotovo!“ I ovo konfuzno, nebulozno, zamagljeno i rabulističko mjesto mi je sasvim nerazumljivo:
„Ako uočimo sve pojave novodobnoga našeg života, opazit ćemo ova zanimiva fakta: u osamdesetim godinama se javlja u noveli svježi realizam i u formalnom i u sadržajnom pogledu. Istodobno je u poeziji u punom jeku radikalna ratoborna romantika, ista romantika, koja vlada i u političkom životu. Polovicom devedesetih godina prelazi realizam u modernizam, a istodobno i to istom sada, javlja se socialno politički realizam u javnom životu. Poezija istodobno postaje sentimentalno-simbolijskom. U ono prvo doba novela ide novim smjerom sama naprijed, mimo i protiv struje javnoga života i poezije, koji idu zajedno“.
„U ovo drugo doba pako poezija i novela idu zajedno proti političkoj struji uz koju pristaje drama“.
I to mi je zaglavak, rezultat, zaključak jedne naučne, ozbiljne i pozitivne studije!
Ali ko da pohvata sve netačnosti, lapsuse, kontradikcije i površnosti tih kompilacija! Corneille se redovno zove Corneil, a Bossuet Boussett. Mucha se jedini spominje kao „savršeni“ dekorativni slikar Europe. Modernizam srednješkolaca u Novoj Nadi je M. Marjanoviću „psihološko-filozofski“, a ne zanimljivo gimnazijsko „gombanje“. Ubrojivši i realistekatolike Huysmansa i Bourgeta medju „idealiste“, evo kako definira idealizam: „Definirao Brunetiere kako mu drago svoj pojam idealizma, kako smo ga vikli izvoditi iz djela uznosnih, plemenitih, vedrih, više manje didaktičnih i skladnih, idealizam označuje stanovitu vrst spiritualističke, skladne sinteze, izrazuje i nešto uzorno, nešto pozitivno“. A što mu znači ovo beskonačno priklapanje: „Ova reakcija nije uznosila duhove izmedju sjeverne i jugozapadne, izmedju germanske i romanske reakcije, izmedju preporoda subjektivnosti i preporoda idealizma, izmedju idealizma i „romantike nerva“. Ta će razlika izbiti još očitije, ako uvažimo, da su na sjeveru u isto doba dominirali i djelovali, te čitavu „modernu“ baš karakterizovali skandinavski brojni individualiste, da je Ibsen potamnjivao idealistu Björnsona, da je živ dojam okorjelog liberalca i „slobodnog mislitelja“ Brandesa, da je antimoralista, stvaratelj „Nadčovjeka“, protivnik Wagnera, Nietzsche, bio u znatnoj mjeri otac „moderne“, da je ta moderna donijela koji put više prinosa psihijatriji nego literaturi, da je i Wundtova „psihologija bez duše“ ili psihofizička škola odgojila mnoge i mnoge od modernih. Sjeverna reakcija i ako je bila psihična, bila je do kraja analitična; spolni problem i u opće sensualizam igrali su u njoj veliku ulogu. Bila je prije skeptična nego li za formalno savršenstvo, bila je više destruktivna, nego li kostruktivna. A što je nada sve značajno, nije bila po svojoj naravi deduktivna. Nije bila naperena proti znanstvenom duhu i mišljenju, nego je dapače bila odraz nove faze, u koju je znanost stupila“.
„Znanost je, kao što se danas vidi i uvidja. u ono doba pristupila sustavno reviziji dotadanjih preuranjenih generalizacija. Ne samo da su razni učenjaci koregirali krive aplikacije darvinizma, pa i nekoje njegove teorije modificirali i popunjavali, nego se je mnogo poradilo na psihologiji eksperimentalnoj, a ja bi ustvrdio, da je velik dio „modernističke“ literature (u užem smislu uzete) nosio na sebi biIjege neke ruke psihološke autoeksperimentacije. U socijologiji su se rušili svi nacionalistični i idealistični pojmovi o naravi ljudskoga društva, te su nauke o uplivima sugestije socijalne, o rasama i sličnome označivale neko udubljivanje u društvene probleme“. I t. d.
Govoreći o najnovijim našim književnim mizerijama, o klikama, koterijama i literarnim kaljužama, kritičar veli: „Naglasivalo se, ali ne dovoljno, da se tu ne bori o pojedine smjerove, nego za slobodu, ali ni takova formulacija situacije nije bila sasma točna i pomogla je još više općoj zbrki pojmova. Trebalo se boriti za valjanu i solidnu literaturu, proti lošoj i kržljavoj, za snažnu knjigu proti impotentnoj, za trijezan i iskren rad proti lakoumnom, hinjenom i površnom, moralo se govoriti o sposobnosti i nesposobnosti, o pameti i gluposti, a ne o modernosti i tradicionalnosti. Da se je tako radilo, bila bi se i metoda boja izmijenila i rezultati bili bi bolji, jer bi se bilo tako provelo barem ono, što je glavno, a to jest: pročišćenje i ispaljenje mnogih naših književnih rana; sigurnije bi se bio iskrčio sav onaj drač, što smeta u istinu valjanim i za život sposobnim ljudima, koje taj drč guši“.
Tim riječima je M. Marjanović najbolje osudio tu svoju knjigu. On se tu ne bori za dobru proti lošoj literaturi, ne besjedi o sposobnosti i nesposobnosti, pameti i gluposti, temeljitosti i površnosti, naklapajući baš o „modernosti i tradicionalnosti“, ali tako, da nam je vrlo ne jasno, što upravo smatra modernim, a što tradicionalnim. Kod njega počinje modernizam tek devedesetih godina, u vrijeme opće naše klonulosti i „umiranja“. Prema tome su pisci prije te periode nemoderni, nisu moderniste, što li. U Kovačiću nije vidio (U Registraturi) prvog našeg simboliste, a Leskovar mu je prvi naš „moderni dekadent“ i mi ne znamo zašto, jer ne znamo, što kritičar zamišlja modernim i dekadentnim, i jer pojavu „Moderne“ ne signališe pri pojavi prvih Leskovarovih radova. Nemoć te sintetične, socijalne kritike vidi se najbolje iz njenog nepoznavanja stila. Rasprava o Stilu (XVI. glava) ostat će kod nas tip savremene kritičarske rabulistike. Stil je, po tim načelima, rezultat piščevog odnošaja, s jedne strane, spram publike, s druge strane, spram predmeta. Stilom prema tome odlučuje — čitalac i siže! U odnosu prama publici je pisac, po Marjanoviću, ili neshvaćen, ili joj laska, il jadikuje s njenog nemara. Prama sižeu je ili nad predmetom, ili „se sav rastopi u njem“ ili „stoji pod njime“. Nad, u i pod. Siže dakle je faktično pogodba piščevog odnosa spram publike i u prvom slučaju (kad je nad predmetom) pisac ne mora ugadjati publici, u drugom („u“) je spram nje indiferentan, u trećemu joj ugadja ili plače nad njenim nemarom. Nad predmetom, dakle i nad publikom je Kumičić, Vojnović, Draženović i Kovačić. U predmetu je Turić, Kozarac, Leskovar, a „pod dojmom predmeta“ su „mnogi epigoni“, Gjalski i Novak. Jeste li što od toga razumjeli? Shvaćate li, zašto je baš Gjalski „pod predmetom“, Kovačić nad njime, Kozarac i Leskovar u njemu, a ne pod ili nad njime? Nije li stil prije svega pisac, temperamenat? Ne odlučuje li kod stila prije svega autor, njegova metoda, rezultat njegovog sensibiliteta, intelekta i fantazije? Mogu li se u istu stilsku kategoriju strpati ljudi kao Kovačić i Vojnović, pa Kozarac i Leskovar? Zašto da Turić nije više „nad predmetom“ od Kovačića, a Leskovar više „pod dojmom predmeta“ od Novaka ili Gjalskoga? A koji je djavo Marjanovića obmanuo, da publika i predmet odlučuju o stilu, kada je stil to bolji što je neovisniji o publici i kada je što manje koncesija „dopadljivosti“ sadržaja? Stil je sve i tu ima pravo g. I. Vojnović, istaknuvši kod nas prvi tu sasvim modernu suverenost stila, koju je u ostaom tek u drami dostigao. Stil je sve, a za ono što stil stilom čini, za njegovu originalnost, ljepotu i personalnu sugestivnost nema pravog osjećanja ta sintetična kritika, razlikujući stilove po odnosima pisaca prama sižeu, grupišući hrvatski prozni stil u tri sasvim heterogene grupe i dajući istu stilsku vrijednost Vojnoviću kao Draženoviću, Kovačiću kao Gjalskomu, Leskovaru kao Novaku. Ono, što Marjanović dalje veže o stilu, o potrebi ruskih distancija prama opisivanome, o potrebi dublje spekulacije i filozofije za formaciju hrvatskog stila — sve je to zgoljna fraza, udaljujući se od teme. Za velik stil treba prije svega velik dar i velika volja: talenat za jaku sugestiju, energija za sobodan izraz. Veliki stil se radja, a ako se u nas ne može razviti kao drugdje, kriva je prije svega nezrelost publike i zasukanost frazerske, mediokritetske kritike, koja razumije sve osim stila, većeg stila, velikog stila.
Nemajući osjećanja za ljepotu književnog djela, sasvim je prirodno, da nas je autor u početku knjige obmanuo obećanjem, da se tu „pozabavio većim dijelom pionirima i predstavnicima“. Ne osjećajući samoniklosti većeg stila, sasvim je naravno da ne shvaća razlike izmedju „pionira“ i „epigona“, dajući često prekomjernu znamenitost „pigmejima“ i efemernostima. Tako on ne vidi Byrona samo u — Tresiću (Glasovi s Mora Jadranskoga), nego i u byronskom kopiletu, u Miletićevom Boleslavu. Leskovar mu je djak Schopenhauerov, i kod ovog pisca „literatura se odriče socijalne misije“, kao da Propali Dvori ili Katastrofa nisu isto tolike socijalne važnosti kao priče Draženovićeve ili Novakove. Sa Vojnovićem očigledno ne zna kamo će, u „reprezentante“ ili u „popularizatore“, ne spominjući njegovih karakterističnih lirskih nastojanja. Borota doduše nije pionir, ali je „velik talenat“. Za Kumičića se veli, da je „ostao uvijek kod početka“. Govoreći o starijoj kritici, spominjući Šrepela, Iblera, Pasarića, Inhofa i dr., kritičar sasvim ignoriše dra. Franja Markovića. Tucićev Truli Dom tek mimogred navodi, citirajući banalnosti iz Dežmanovih modernističkih proglasa i anališući kao nješto preznamenito i fenomenalno tri članka (iz Hrvatske Misli), ona, znate, znamenita tri članka M. Sarića, Milivoja Dežmana i naprednoga dra. Korporića. Nabraja sve ustaoce oko znamenite srednješkolske Nove Nade — medju njima i kritičara Milana Marjanovića —, nabraja poimence nadove u karlovačkom Svjetlu (medju njima i svoje), spominje Podravskoga, Livadićeve pjesme u Nadi („Moji srećni Dani“), citira i po drugi put Dežmana, spominje sve važnije kritike, dopise i važnije članke u Prosvjeti i Viencu, u Nadi i u Životu, radove Jelovšekove, Nehajevljeve, a naročito svoje, ne zaboravlja Selka Nine, S. Kurjakovića, Šmida Jugovića i „mladog sociologa“ P. Skoka, kliče sa značajnicima oko N. Nade: „Treba nam značajeva!“ — spominje i svoju, meni nažalost nepoznatu studiju o meni (u Svjetlu), ali nigdje ne spominje Iverja (1899.), najdraže, prve moje knjige, i izričito veli, da su u Nadi uspjelije samo pripovijetke starijih pisaca. Dodirujući važne pariske dopise književnika VI. Turkovića sa dopisima iz Zagreba, Beča i Praga Marjanovićevim, Cihlarovim i Jelovšekovim, ni riječi o mojim kronikama iz Beograda, Ženeve i Pariza, o mojim impresijama o srpskim knjigama i pozorištu, o pariskoj izložbi i modernoj umjetnosti. Taj Brandes srednješkolaca, spominjući najsavjesnije svaki literarni „problemić“ i svakog „pigmeja“, ni mukajet o mojoj studiji o Stendhalu, o mojoj opoziciji proti klerikalcima i lažnim modernistama, sasvim omalovažujući Drechslerovu iskrenu Mladu Hrvatsku — gdje ne bijaše M. Marjanovića! — gdje spominje sve radove osim jedne moje priče i članka o znamenitom M. Barresu. Ali ja se tješim, da me M. Marjanović razumije kao J. Hranilović, i da ja njega, Milana Marjanovića, bolje shvatam no on mene... Moj modernizam nije modernizam Milana Šarića, Plavšića, Tauska, Šmida-Jugovića, dra. Korporića, VI. Jelovšeka i M. Marjanovića!
Iza Šenoe je običan članak razapet na 198 nesvarljivih stranica. Ono, što je u toj studiji tačno, moglo bi se svesti na skromne dimenzije jedne obične novinarske kronike. Tačnijih opazaka ima tako malo, da se dadu na prste izbrojiti.
„Od inštitucija, koje su dovedene u život od mladjih preostalo je „društvo hrvatskih književnika“. Ali i ono je stalo da vegetira, jedva da i vegetira — unutarnji život koji je bio, dok je postojao još „klub“, a i u doba početka društva, vanredno bujan, prestao je. Stari i mladji elementi, koji su se u društvu našli pod jednim krovom nisu nakon žestokih sukoba i polemika, vodjenih poglavito izmedju „Života“ i „Vienca“, a i drugih listova, mogli da se sbliže tako, da bi bio moguć zajednički razmah, pa se je — osim par predavanja za zimske sezone, slabo posjećenih — rad društvene uprave ograničio lih na to, da uzdržava čitaonicu i skuplja kapital. I u istinu je predsjedniku Ivanu vitezu Trnskomu pošlo za rukom u kratko vrijeme sakupiti znatan kapital“.
Marjanović, kao Brandes u Strujama, „studuje“ književnost u odnosu sa političkim životom, dolazeći do ovih prostih i prije njega već vrlo poznatih rezultata: Iza Šenoe dominira pravaštvo, ispoljujući se u literaturi kao realizam i radikalna patriotska lirika. Pravaška Hrvatska Vila je do danas najčitajniji naš književni list. 1885. zbog pravaškog poraza pod Khuenom daje i opet ton obzoraški Vienac, gdje prevladjuje pravaški literarni realizam. Pravaštvo pada i Gjalski ga kritizira (na korist obzoraštva u U Noći). Početkom devedesetih godina, na vrhuncu Khuenovog satrapovanja, narod sve više propada, a sa društvom gubi i literatura otpornu snagu i udara u byronska bugarenja pa u plačne, nemoćne jadikovke. Zavladaše „motivi umiranja“, realizam se pretvara u elegiju, objektivnost u subjektivnost, pojedinačna duša zamjenjuje šire probleme socijalnog života i javlja se „Moderna“ (= die Moderne). Kako vidite, sve te činjenice smo znali svi mi vrlo dobro, jer smo ih proživjeli i Marjanović ih mogaše sasvim lijepo nanizati u članku sa naslovom Khuen i hrv. Književnost, pričajući, kako je Hedervary slomio realizam i spremio duše za modernizam, koji ga sruši u obliku novog — političkog, Ancelovog, Marjanovićevog i Korporićevog realizma. To konstatovanje khuenovštine u literaturi bi dokazalo, da je najglavniji faktor u našoj književnosti, otac svih njenih struja i stilova, jedan vrlo prozaičan gospodin, obično klijenat magjarskog ministra-predsjednika, i ja se kladim, da gospodin Pejačević (ili Supilo) ni ne sluti, da je on, baš on i nitko drugi, od najvećeg utjecaja na razvitak naše lijepe knjige.
Neka generalna fakta je M. Marjanović dakle opazio, jer su — krupne činjenice i jer se ne mogu iskriviti. Ti glavni momenti naše najnovije literarne povijesti svima su, kako rekoh, poznati. Ali kada je trebalo analizovati, objašnjavati, karakterisati glavne struje i stilove, naš sintetičar je umio samo pentati, mucati, drobiti, schwefeln — kako veli Nijemac. Cime se razlikuje metoda, stil, pravac priča Šenoinih od potonjih pripovjedača? Što je zajedničko obilježje novog realizma i čime se razlikuju njegovi reprezentanti ? U kojem je odnosu prama njemu lirika, naročito Harambašićeva, Tresićeva i Kranjčevićeva? Zašto je baš pravaštvo rodilo realizam, naturalističke pokušaje Kumičićeve, prve simbolske tonove kod Kovačića i patriotski, ditirampski, mistički i pesimistički ton Kranjčevićev? Zašto se danas, u doba rezolucionaških sloboda i organizovanih književnika, čita manje hrvatski no u doba E. Kumičiča i Hrv. Vile? Zašto danas kod omladine ni iz daleko nema onog žara za literaturu kao za najveće khuenovštine, pri pokušajima modernista? Da nije književna apatija i rasulo plod slobodnijeg političkog života? Kako to, da je lane modernista i saradnik Nove Nade, Milutin Cihlar, mogao (pa još u Zagorčevoj Hrvatskoj!) konstatovati „Canossu Moderne“? Zašto baš u vrijeme „motiva umiranja“, Nikolićevih sušičavih lamartinada i Babić—Gaj—Hinkovićevog spiritizma slave život neki zanimljivi lirici? Zašto priča Boccaccio svoje vedre i masne priče usred grozote kužnih haranja i zašto su atenski tragici pesimiste u časovima najveće narodne sreće? Kako to, da literarni optimiste i pesimiste mogu živjeti istodobno svuda, pa i kod nas?
Na sve to Marjanović šuti mramorkom. Opazio je neke analogije u zajednici našeg političkog i kulturnog života, ukalupio ih je djuture u sasvim prazne formule, kao na onaj Motiv Umiranja, na koji nateže i historijske drame i romane. Njemu je kod književnog djela najinteresantnije „riješenje ili riješavanje nekog problema. Taj problem može biti socijalne ih psihološke ili estetske naravi, ali djela, koja ne riješavaju ništa, koja ili samo konstatiraju ili gotova riješenja iznose, ta su djela ili puke fotografije ili propagatorsko docirajuća, a dociranje i propaganda nemaju posla s umjetnošću. Ono, što je kod nekoga djela najinteresantnije, to je naprezanje umjetnika, da dostigne neki cilj ili da razriješi neki čvor, i taj proces riješavanja često je vrijedniji i od jačeg dojma nego li samo riješenje.“
Dakle čvorovi, čvoruge, kvrge. Kvrgasta, čvorovita knjiga mu se najviše svidja. Ali šta ćemo s knjigama, gdje nema tih „problema“, čvorova i konjičkih skokova, gdje je glavni čvor ljepota, stil? Marjanović ne uvidja, da su najljepše knjige najkorisnije, da je ljepota najveća sinteza i da najkorisnije knjige nikad nisu najljepše. Ne znam, je li razumio Dostojevskijevog kneza Leva Miškina, kad od ljepote očekuje spasenje svijeta. A kada Marjanović već toliko voli te čvorove i knjige najsličnije zagonetkama, odgonetkama i geometrijskim zadacima, kako se mogaše povoljno izraziti o radovima Ivana i Frana Mažuranića, Vojnovića i tolikih drugih, koji lete i ne prave konjičkih skokova? Ta kritika je ovdje ili konfuzna, ili je oportuna, neiskrena.
Sva ta pretenciozna površnost i frazerstvo, spremno na prosudjivanje svih savremenih problema, najviše izbija iz raspravljanja o t. zv. Modernoj, o našem modernističkom pokretu. Tu je Milan Marjanović sasvim izgubio sintetičnu pozitivnost svoje kritične i napredne glave. Tu se ne zna ni ko pije ni ko plaća, tko je pionir a tko epigon. Još najbolje prolazi Dežman, pored Gjalskoga, Marjanovića i Turgenjeva najspominjaniji, najcitiraniji duh u toj tusti i tami šarenog autorstva, ali oprezni kritičar ni njega ne tituliše reprezentantom ili pionirom. On čak ne kazuje ni to, da je Dežman u Protiv Struje više realist no simbolist. Mi iza svih tih neepskih i nekritičnih dužina nikako ne doznajemo, gdje su pravi moderni pioniri i reprezentanti: u Svjetlu, Mladosti, Novoj Nadi, Salonu, Životu ili u kojem od dvadeset listova, poginulih izmedju 1894.—1904. Ne čujemo, jesu li moderniste i neki pisci osamdesetih godina, kao Kovačić, Vojnović, Kumičić, i što je kod njih eventualno moderno, i što nije. Mi uopće ne dokučujemo, što shvaća M. Marjanović kao modernizme, jer se nigdje ne izjašnjava preciznije o tome. U glavnome razlikuje dvije naše moderne struje, dalmatinsku i zagrebačku. Onu prvu suprot Nazoru i Begoviću i ne smatra modernom, držeći naše južnjake „Brunetierovcima“, „idealistima“, dakle dogmaticima, pristalicama fraze o bankrotu nauke, reakcionarima. Pravi, čisti modernizam je zagrebački — onaj, gdje je i naš kritičar, kako nas najsavjesnije dokumentira, najplodnije djelovao. I kao Brandes, veli Marjanović, što je inspirator moderne naše kritike, Masaryk politike, tako je roditelj naše „Moderne“ Herman Bahr, današnji feljtonistički kolega (u N. Fr. Presse) onog dubokoumnog Raula, RauIa Auerheimera. Elem, Zagrebačka, to jest Hrvatska „Moderna“ je rezultat germanskih utjecaja i M. Marjanović toliko ponizuje Romane i uzvisuje Švabe, da njegov Beč nekako dolazi kao centar naprednjaštva, a Pariz kao leglo literarnih reakcija, „idealizma“. Prater-kultura! „Kapuciner“-estetika, kao zagrebački ustuk proti Drangu! Ali čujmo:
„A ovo je vrlo važno. Romani žive u tradiciji daleko više nego Germani. U tradiciji vide svoju veličinu i njoj se utječu. Oni kušaju da ju obnove tim više što vide kako ih drugi istiskuju iz piedestala prvenstva. A oni su uz to uvijek voljni tražiti svoj spas u formi i biti bilo u kojem smislu pod nekom vlašću, biti ovladani nečim, najpače idejom. Individualiste nisu — i eto za to je tamo reakcija udarila „idealizmom“, dočim kod Germana i uopće na sjeveru nije.“
„Romanska reakcija napušta znanstvenu analizu, ona želi bilo kakovu „izvjesnost“, da joj se poda — pa bila sebi svijesna i toga, da se ta izvjesnost temelji na pukom auktoritetu i tradiciji. Sjevernjak pako istražuje i pita i ne stara se za svoj mir i neku stalnu „izvjesnost“ nego za potragu istine. On gleda naprijed pa uživa i u razrivenosti i u nemiru i u očaju, dočim Roman gleda natrag, te želi mir, sklad, pa makar i formalan, on želi mir i pokoj duše. Roman teži za plastikom, a German za intenzitetom. Prvi treba auktoriteta, drugi slobode, prvi je dogmatičan, drugi analitičan. Za to je reakcija romanska više idealistična, dočim je reakcija germanska više psihična, kod prvih se javlja kao „preporod idealizma“, kod drugih kao „romantika nerva“, prva je više katolička, druga je protestantska. Prva je proti znanosti, a druga ide uz nju. Prva gleda u prošlost, a druga je prelaz u budućnost.“
„Romani, a u ovo doba, osobito Francuzi, odviše miješaju pojam znanosti sa etičkim potrebama“. Germani su „više racionalistički“.
Što će na sve to gosp. Nodilo? Francuzi tradicionalniji od Švabe! Taine i Barrés nisu individualiste! Revolucije, pa momentana Republika je neracionalistična i tradicijska! Francuzi Renana, Poincaréa, Claudea Bernarda, Berthelota napuštaju Milanu Marjanoviću analizu „za volju izvjesnosti!“ Francuz je autoritativan i dogmatičan, Švaba je slobodouman i — o čujte i počujte! — analitičan. Francuz je konservativan, German je napredan. Francuski moderniste, An. France, Lemaitre, Verhaeren i H. de Régnier su antinaučni, a germanski nisu. Strinberg nije mistik i „idealista“, jer su to Maeterlinck, Huysmans i Bourget. Kome vi to drobite, barba Marjanoviću? Tu m’ as l’ air de rigoler, mon vieux pion! Neka šjor Marjanović pročita sočinjenija Hermana Bahra „teoretika te struje“ i naći će, da o Parizu i o Romanima Carduccia sasvim drugojačije misli od teoretika naše „Moderne“, od zagrebačkog Bahra (si licet parva componere parvis).
M. Marjanović nije ni snivao, da je našu „Modernu“ najstrože osudio, namećući joj učiteljem jednog austrijanskog „pacera“, pa još pacera iz druge ruke. Zagrebačka „Moderna“ možda baš s toga nije ništa, ili vrlo malo za ovo deset godina dala i stvorila, jer ju mogaše inspirirati jedan Bahr.
Riječ moderan danas ni kod nas više ništa ne kazuje. Naši modernisti već odavna nemaju nijednog jedinog svog organa. Pa ni prije, u svojoj Sturm i Drang periodi, moderniste nisu imali ni jednog jedinog zajedničkog principa osim opozicije proti starijim literatima. Najgrlatijima ne bijaše modernizam potrebom, oslobodjenjem, novim suncem, neodoljivim nagonom duha i temperamenta, nego gestom, pozom, zanimljivom atitidom, koketerijom, proračunanim i vrlo jeftinim dandyzmom, i tek što je bečka „Moderna“ izlazila iz mode, vodja Dežman postade vrlo praktičan, a razni Pilari, Špuni, Gradi, Tauski i Plavšići ili mukom zamuknuše, ili prestadoše sa modernističkim pozama, gestovima i maskaradama. Beč nije nam ni sada gotovo ništa mogao dati.
Modernizam, kao izraz novih duša, mora biti nov izraz.

Nous voulons, tant ce feu nous brule le cerveau, 
Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu' importe 
Au fond de l' Inconnu trouver du nouveau.
Baudelaire

Modernizam nije drugo, no nov stil, upravo traženje novog izraza, evolucija stila. Sve nove škole i novi stilovi bijahu pri pojavi svojoj reakcija protiv starih šablona i rutina, dakle modernizmi. V. Hugo, početak romantike i parnasovaca, Prerafaelite, Poe, naturaliste i veriste, simbolizam — sve su to modernizmi sve do faze svojih padanja. U osamdesetim godinama osjeća nova generacija potrebu za nov izraz u romanu, i analitična metoda, Stendhal i B. Constant, davni pokojnici, Rusi i neki Skandinavci postadoše moderni u reakciji proti brutalnim, deskriptivnim formulama naturalizma. Psihološka, individualistična pripovijetka zamijeni Zolu i njegove medanske prijatelje, a poezija nijanse, simbola i impresije zamijeni tvrdoću Flaubertove i parnasovačke slike. Marjanoviću su, kao Nordauu, ti evropski modernizmi, stilske reakcije, identični sa reakcijonarnim piskaranjem jednog akademijskog, oficijelnog i „evolucionističkog“ kritičara, Brunetierea, koji se još barbarskije obaraše na literarni francuski modernizam nego na samu „nauku“, pa ga baš moderniste u svojim listovima nazivahu Ferdinand, cette vieille Marotte. Modernizmi su dakle pitanja stila, evolucije forme, nove sinteze stila, izrazi novih duša, novih umjetnosti, bez obzira na sadržaj, pa ako su naši neki djaci najuspjelijih, dakle romanskih modernizama ovako shvatili svoj modernizam, zrači da bijahu mnogo moderniji od „Moderne“ Hermana Bahra, Milana Marjanovića i Ivanova.
Kada je dakle riječ o hrvatskom modernizmu, on je mogao postojati samo kao reakcija proti stilu osamdesetih godina: u pripovijesti proti realističnoj ondašnjoj metodi, u stihovima proti ondašnjem lirskom, u drami — proti tadašnjem dramskom stilu. Ja te nove motive vidim baš kod onih, koji se pojaviše prije „Moderne“: kod Kovačića, Kranjčevića, Leskovara, Vojnovića i Frana Mažuranića. Nazor i Begović, djaci „tradicionalističkih“ Romana, meni su moderniji od Mihovila Nikolića. Zagrebačka „Moderna“ je moderna tek nekim pjesmama Vidrićevim, Krnicevom i Cihlarovom kritikom i Tucićevim Trulim Domom. Sve ostalo je boranija, ričet, prah u oči, nemoć, poza, karikatura. „Znam za mladića, koji je čitavu noć prosjedio u vrtu, slušajući žabe i pisao o njihovom kreketanju crticu. Drugi je pisao o jednom kamenu novelu, treći pisao o očima jedne konobarice kao o simbolu moderne duše“ itd.
Da zaključim.
Iza Šenoe je nekritična kritička studija, napisana nepravilnim jezikom i užasnim stilom. Njen pravi sadržaj mogao bi ispuniti jedan valjan novinarski članak. Autor vrlo često raspravlja površno o nepoznatim mu pitanjima, izvodeći sasvim pogrješne zaključke. Nesposoban za finije estetičke emocije, traži u knjigama sporednosti, jer nema kriterija za dobar stil i originalnost. Naročito najnoviju našu knjigu je sasvim krivo shvatio i vrlo plitko ocijenio. Znoj je u toj mučnoj i vrlo marljivoj kompilaciji najbolje. Lijenost je pokatšto literarna vrlina. M. Marjanović nije dosta lijen.
Iza Šenoe je katalog, tu i tamo nepotpun. Korisna, samo korisna knjiga i za to neuspjela. Milan Marjanović je živ dokaz, da dobar novinar može biti vrlo loš kritičar.


NIKOLA FALLER
Z a  25-g o d i š nj i c u  nj e g o v o g  r a d a.)

U nizu liepih umjetničkih proslava na našem kazalištu briljira svojom odsutnošću jedna čestita dvadesetpetgodišnjica. Nikolu Fallera zaboravismo, ma da još nema sreće biti mrtav. Uzmemo li, da je već 1873. kao „vunderkind“ stupio pred javnost, da je već 1880. sborovodja na zagrebačkom kazalištu, g. 1883. dirigent opere u Karlovcu, a 1884. opere u Osieku, moramo duboko požaliti tu promašenu dvadesetpetgodišnjicu i poželjeti, da se što prije proslavi, ma i post festum. Naši znameniti ljudi su i onako kukavno nagradjivani moralno, ne samo materialno, pa su takve svečanosti u čast njihovog talenta još jedini oblik duga, vraćanog talentima, kojima se u obće ne možemo odužiti. Još nije kasno i sasvim bi se „šikalo“, da iza Karleka Freudenreicha i Rružičke-Strozzi, domaće naše djece, proslavimo usred poklada kao slavnog princa Carnevala našeg Mikulu, našeg veselog, šampanjskog i kao naša zemlja svim darovima nadarenog glasbenika Nikolu Fallera.
„Ne htjedoh ostaviti svoju ljubljenu domovinu“ — reče stendhalskom prostotom u svojoj nepretencioznoj autobiografiji prije dvie godine u Domu i Svietu. Ako i mogaše domaću tričavost i sirotinju naših kukavnih umjetničkih prilika, upravo neprilika, zamieniti sjajnom eksistencijom virtuoza ili kapelnika gdjegod u velikoj Europi ili tamo u bogatoj Americi, kao toliki naši muzičari, on je ostao tu kod nas, pa bilo to i na štetu njegovog razvitka umjetničkog. On je ovu svoju i našu domovinu ljubio više od rodjenog svog talenta, upravo genija, dakle više od sebe samog, i to je najveća žrtva, što se u obće može prinesti idealu. Miletić, hvaljen, jer Zagreb predpostavljaše senzacijama zavodničkog Zapada, nalazio je ipak kod nas najplodniji terrain za svoje kulturno djelovanje. On se tu mogaše najviše iztaknuti i najviše učiniti, više no u Beču ili Parizu. Kod Fallera je sasvim obratan slučaj i on je u času, kad u Hrvatskoj bijaše sladak samo žučni kruh emigracije, ostao kod kuće kao pravi, neizkornjljivi Zagorac, ne ostavivši ni za volju europske eventualne slave zemlju, gdje tako jadno preminu Lisinski, gdje nema novaca, volje ni razumievanja, ne ostavivši ipak „svoju ljubljenu domovinu“. Čast mu i hvala!
Kao pravi i klasični „domovine sin“ rodjen je 22. travnja 1862. kod Varaždina, u Ivancu. Otac Nikola bijaše sjajan muzičar, grof po svom ukusu, a majka mu bijaše rodjena Valerija kontesa Oršić. Već kao gimnazijalac koncertirao je u 11. godini mladi umjetnik na posljednjem koncertu Ivana Padovca, prvog hrvatskog umjetnika na kitari. Kao Schumann upisuje se 1880. u Zagrebu na jus, djelujući istodobno kao zborovodja kazališta, kojemu i sada koristi, pa ističući se u svim našim gradovima kao briljan-
tan glasovirač. U lipnju 1883. je sa Sajevićem i Antonom u Karlovcu, gdje dirigira operete: Veseli Djaci, Blebetuša saragoska, Momci na Brod, Angot, Meštar Fortunio, Penzionat, Korneviljska Zvona i (Zajčeva) Mjesečnica. Kada 1884. vodi Mandrović u Osiek dramu i operu, Faller pruža sa najvećim uspjehom Djaka Prosjaka, Fausta, Pustinjakovo Zvono, Ruy Blasa, Traviatu, Boasisku Vješticu. 26. lipnja doživljava mladi kapelnik pravo slavlje kod Zrinjskoga, a u Obzoru izlazi izvrstan feljton o njegovom nastojanju. Kao vladin štipendist uči u bečkom konservatoriju kod Krenna i čuvenog simfoničara Brucknera kontrapunkt. 27. travnja 1886. ravna prvi put u Faustu operom u Zagrebu, a Valentina pjeva drugi bečki konservatorist, Ivo pl. Hreljanović. Uspjeh bijaše sjajan, a Faller ode u jesen u Pariz, gdje kod Masseneta i poznatog moćnog baletskog komponiste Délibesa svršava kontrapunkt, kompoziciju, i orhestrodinamiku sa darovitim i neprežaljenim Antunom pl. Vancašem. Studirajući još neko doba u Londonu crkvenu glasbu, angažovan je 1887. na Glazbenom Zavodu kao profesor glasovira, a uz direktora Zajca prvim kazalištnim kapelnikom, gdje ravna Zajčevom operom Gospodje i Husari. Ovdje radi Faller do ukidanja opere 1889. Pod njegovim ravnanjem javlja se prvi put na pozornici Blaženka Krnic. 29. studenoga zapanjio je Zagreb pretežkim Saint-Saensovim G-moll koncertom.
Bez djelokruga u Zagrebu, predje u Split, gdje je 2 godine učitelj pjevačkog družtva Zvonimira, kapelnik narodne glasbe, orguljaš katedrale, pa profesor pjevanja na realci i gimnaziji.
1891. iza smrti genijalnog dirigenta „Kola“, Gjure Eisenhutha, postaje Faller zborovodja toga družtva i kapelnik kod našeg Kazališta, gdje se dosele davahu samo drame, dok je Ivo pl. Hreljanović 1891. složio za vrieme izložbe operu pod ravnanjem Fallerovim.
Do dolazka intendanta Miletića 1894. i njegovog uvodjenja stalne opere davahu se u kazalištu manje operete, a 1893. otvorio je Hreljanović novu opernu ljetnu stagionu pod vodstvom Fallerovim, a iza smrti intendanta Kneisela, priredjuje Faller nastojanjem dra. M. pl. Cuculića opernu stagionu s osobljem iz Milana.
U velikoj Miletićevoj periodi od 1894. pa do 1902., kada je „g. grof Khuen-Hedervary b l a g o i z v o l i o  operu ukinuti“, počinje operu Nikola Faller 16. listopada 1894. sa Zrinjskim. 14. listopada 1895. otvara se novo kazalište, a 19. listopada daje se na radost i utjehu ciele Hrvatske Ljubav i Zloba. U velikoj toj periodi ravna Faller ove znatnije premiere: Manon, Cvrčak na Ognjištu, Braća (Evangelimann), Porin (2. listopada 1897.), Evgenij Onjegin, Fidelio, Valkire, La Boheme, Čarobna Frula, Otelo, Biserari (Les Pecheurs des Perles), Lahorski kralj, Rienzi, Mefistofel, Werther, Hoffmannove Priče.
1897. imenuje Miletić Fallera ravnateljem opere, a kao artistični ravnatelj Kola uvježbao je naš slavljenik i dirigovao ove veće skladbe: Kavaleriju rusticana, Stabat Mater (Rossini), Rekvijem (Verdi), Proljetna Romanca, Oče naš (Zajc), Četiri godišnje Dobe, Triumfator, Tragedija pod Gvozdom (Kukla), Noć na Uni, Cvieće sa bosansko-hercegovačkih Livada i Pjesma nad Pjesmama (Mitrović).
Faller završuje svoju biografiju tim riečima: „Iz svega se vidi, da sam dušom i tielom bio zauzet za operu, a s operetom sam se morao zadovoljiti — faut de mieux, nadajući se tvrdo, da će se opera u korist i čast naše narodne umjetničke reputacije što prije uzpostaviti. U to ime očekujem otvorenih ruku i zanosna srca rekreiranje opere.“
Kako je poznato, Miletićev muzikalni pomagač i nastavljač njegovog krasnog nastojanja uzkrsa hrvatske opere nije dočekao ni pod narodnom vladom, ali ima nade, da bi ga mogao pozdraviti pod muzikalnim sadašnjim banom, koji se prvi i medju prvima svojim brigama sjetio našega dičnoga Kuhača.
Ostavljajući stručnjacima, da dostojno ociene muzikalne zasluge Nikole Fallera, ja ga još više poštujem kao kulturnog čovjeka i tipskog talentovanog Hrvata. Taj čovjek je odista rodjen blizu vinograda zagorskog grofa Dioniza Bakhosa, otca muzike, smieha i jamba, blizu tajanstvenog trsja gospodina Dioniza Bakha, koji je i antigrčku protestantsku suhoću znao slomiti u Seb. Bachu, leipzižkom organistu. Ima li u našoj zemlji odista ljudi, paćenika od hipertrofije talenta, Nikola Faller je njihov veliki meštar. U jedanaestoj godini svira magistralno Chopina.
„Godine 1881. davali su „Kolaši“ koncert u Krapinskim Toplicama. — Gjuro Eisenhuth, kad je sastavljao program, bio je u neprilici za jednu točku, pak je metnuo za šalu na program: Ivan Medić: operni karišik, izvadja na glasoviru gosp. Nikola Faller, a da mene nije ni pitao. — Brzojavio je po mene, ja dodjoh, i kad mi je on priobćio program, ja mu rekoh:
da taj komad niti ne obstoji. Unatoč tomu sjedoh glasoviru, te pred dubkom punom dvoranom improvizirah fantaziju, te tako oduljih, da mi je Eisenhuth iz pokrajne dvorane namigivao, da prestanem. I ja prestadoh a na to zaori pljesak i poklici: „Bis! bis!“ (sve su naime moje zagorske tete i cousine bile prisutne), a ja sam se samo neprestano naklanjao. Kad se je pljesak slegao, rekoh pokojnom Eisenhuthu: „Jedan put sam ti to odigrao, tebi za volju, ali opetovati ne bih mogao“, naravno, kad sam cieli komad momentano improvizirao“.
U Karlovcu je istodobno dirigirao i — popunjavao orhestar, nadomještajući lievom rukom na harmoniju fagot, obou i druge „u orkestru manjkajuće instrumente“.
Taj princ iz Genielanda, darovit kao Mallingerova, jedina pjevačica, kojoj na pokusima Richard Wagner nije dirigovao, podsjeća u prozi naše dnevne gluposti na Poevog učitelja, na muzikanta i pripovjedača E. T. A. Hoffmanna i nikada ne uživah kod Schumannovih Kreisleriana, izazvanih Hoffmannovom pričom, a da se ne sjetih našega maestra, koji samo zato nije pisac kao Liszt i Wagner, jer je u Hrvatskoj elegantnije biti neizdana no izdana knjiga. Taj daroviti improvizator bez poze i romantičnih gestova je neizdani zbornik nevjerovatnih dosjetaka, duhom je rodjeni Francuz, njegov dirigentski štap nije tirsos tragičnoga, već veseloga Bakhosa i taj tipski predstavnik kajkavskog humora je sa mojim rodjakom Žaverom Pinterovićem, šijakom, najduhovitiji od meni poznatih domovinskih veseljaka. Biti s njima u družtvu znači urlati i valjati se od težke smjehurine, jer su „puni buva“ kao što je puno viceva srce naše zemlje, našeg rujnog vina i našeg krasnog naroda. Ja ni danas ne znam, je li, nije li šepav taj zemljak muzikalne grofice Rubido, taj tipski Zagorac kao Gjalskovi junaci i klasični Zagrebčanin kao Zagrebulja Šenoina, taj dražestni šepavac, neodoljiv kao Vulkan, Byron i dosjetljivi Talleyrand. „Kvakač“, pa šta ćete mu, i mogu bez muke zamisliti, kakvu sreću je taj neopustošljivi trubadur i drevni provansalac iz starinskog zagorskog našeg fabliau-a morao imati kod žena, i to kod najljepših. Charmeur. U desnici mu neodoljivost muzike, u ljevici neodoljivost karikature.
Arija izmedju pet notnih crta, od kojih je prva rodjenje, druga mladost, treća muževnost, četvrta starost, a posljednja — ona u basu — smrt, ta arija života Nikole Fallera dosele, fala Bogu, nije mrtvačka koračnica, već veseli, ležerni menuett iz najelegantnijeg Režansa. Faller je više racionalna elegancija aristokracije enciklopedijskog XVIII. vieka no demokratski polet revolucionarne muzike vieka Beethovenova, Berliozova i Wagnerova. Ma da je djak Massenetov, njegovom temperamentu je možda bliži modernizam Vincenta d' Indya i Klaud. Debussy-a od hipermodernosti Richarda Straussa. Kao komponista i sanjar Žan Žak Rousseau on je izvrstan i strastan botaničar i razumije se u cvieće kao komičar Grund u leptire. Kao Nietzscheu, muzika, ako mu i jeste absolutna potreba, ipak mu ostaje tek potrebom vrlo komplikovane i vrlo moderne duše, koja pozna sve druge potrebe najrazvijenijeg kulturnog čovjeka. Zato i jeste Faller još zanimljiviji kao čovjek no kao muzičar. Dok drugi artisti nemaju pojma ni o čemu osim o svojoj specialnoj umjetnosti, Faller je kao naš filolog Budmani, ciela jedna enciklopedija, pozna svu Europu, sve glavne europske jezike, ne ostajući dobar Europljanin samo svojim znanjem, nego i odgojem, cielim načinom života.
On nije ex vita stultus kao njemački pedanti. On zna i moderno živjeti, ne samo moderno misliti, i u toj podpunosti je aristokracija njegove pojave medju nama. Davno prije naših naprednjaka bijaše on naprednjak u najfinijem obliku. On je od najdragocjenijih eksemplara hrvatske asimilacione snage, danas medju glavnim predstavnicima hrvatskog odabranog ukusa. Kao što L. da Vinci ne umije slikati bez muzike, tako on ne može bez muzike slikati svoj veseli, prpošni portrait, gdje iz glasbenika viri Nikola Podrugović. Svaki duhoviti čovjek ima fizionomiju, kakvu hoće, a Faller si je komponovao lice bradatog Pierrota sa nosom Coquelina, Lyona, Češke, kazalištne naivke, ruskog cara i princa Walesa. a na toj glavi je sve drugčije no na imperatorskoj glavi I. pl. Zajca. Svojedobno bijaše medju prvim domovinskim fićfirićima, pravi dandy bez melanholije Brummela, de Musseta i Chopina. Nješto zdravoga, snažnoga, kuražnoga struji iz toga dandyzma, sličnijeg Alkibiadu no Barbey d’ Aurevillyu. Našoj zaostaloj omladini neka ovaj briljantni čovjek ne bude samo primjer, kako treba učiti, pa čak i svoju opravdanu taštinu domovini žrtvovati, nego neka joj bude i učitelj u umjetnosti odievanja, atičkog druženja sa ljudima, naročito sa damama, pa onda u načinu blagovanja kod svog i tudjeg stola, putovanja, ljudskog reprezentiranja, a možda i — spavanja. Ja, znajući danas kao čelista bez penzije tek fućkati, upravo izfućkavati, mogu se ponositi, što imam čast odžviždati na zagrebačku fašničku ulicu ovu improvizaciju u čast ovog mog savremenika, koji bijaše i ostaje idealom svim zagrebačkim frihtlima, bolestnim od želje za višom kulturom, višim životom, za umjetnošću.
Dičim li se toliko, što sam Zagrebčanin, prčim se, jer sam govorio sa banom Mažuranićem, slušao Štrosmajera i Staroga u Zagrebu, svirao pod dirigiranjem I. pl. Zajca i bio u kućama kao ona na Kaptolu i ona u Bukovcu, gdje ste u družtvu gdje. Barbot-Krežma, umjetničke obitelji Zv. Tkalčića, Gj. Eisenhutha, muzikalnih prebendara, pa namjernika kao violinist Ondriček mogli slušati ustmene i glasovirske improvizacije dandya Mikule Fallera, dok je napolju cvao vinograd, da je od tog cvieta mirisala mjesečina, a na njoj drhtaše srebrena, tiha arija Save i pjesma tvojih večernjih krovova i zvonika, tvojih angelusa i tvojih sutonskih planeta, dragi grade, naša „šebig“-elegancijo, Zagrebe!
Saborski zastupnik Faller nije još bio i postati će to, kada budemo slali u spravišće naše najpametnije ljude. Tamo bi njegov humor dobio odjeka po cieloj domovini, a neki oci domovine bi se od njega mogli učiti mnogo šta... No čini se, da ga naši političari tako malo zanimaju kao Cezara Francka bombardovanje Pariza, koje nije — nolli turbare! — pokvarilo njegovog herubskog komponovanja. Pozivajući na što skoriju 25-godišnjicu toga riedkog čovjeka, koji bi bio sposoban i za hrvatskog ambassadeura svuda osim na Balkanu, prolaze kao tužne note pred mojim očima osobe, koje nam ote smrt ili — živa smrt — tudjina: Krežma, Vancaš, Budmani, WeissBjelinski, Trnina i braća Tkalčići, Ivo i Gjuro. I kao simbol stare, plemenite, kulturne i ponosite gornje Hrvatske, kajkavske i gospodske, javlja se na kraju te čudne povorke visoka, elegantna i jednostavna, od pete do tjemena svaki pedalj dama, u tamnoj toaleti, biele kose i rimskog profila, orlovskog i patricijskog: majka Nikole Fallera. Bila je jedna Oršić i u njemu je dala Hrvatskoj grofovski dar. I nju su angažovali tamo, gdje će nas sve angažovati bez pitanja, svidjaju li nam se ili ne razni slikani i komponovani mrtvački plesovi. Za Fallera pozitivno znam, da mu je miliji ples karnevalski i mi ćemo u tu veselu sezonu najbolje unieti dostojan ton, sjetimo li se proslavom čovjeka, kojemu je uspjelo i to, da ga živa živi usred dandanašnjeg Zagreba zaborave.
9. siečnja 1909.


ŽUPNIK PINTEROVIC
(Uspomena).

Ovih dana pročitani sasvim slučajno u novinama, da je u Varaždinu umro Ante Pinterović, župnik u Brezovici i dekan. Kako nisam s njime dopisivao, iznenadila me ta smrt kao elementarna nesreća, to više, što ne mogoh stići ni na pogreb.
Zvao sam ga ujakom, ma da mi bijaše daljnim rodjakom. Od svih ljudi najviše me zadužio, jer me najviše naučio ljubiti ovu zemlju i ovaj naš narod. Nije na mene i druge djelovao toliko riečima, koliko vlastitim primjerom i poukom, koju nam pružaše njegov dom i čista hrvatska sredina, gdje sam prvi put shvatio nauku hrvatskog pejzaža i rieč hrvatske zemlje: onu harmoniju dojmova, što ih pruža polje, drvo, selo, rieka i ladanje, ono sveto i najviše osjećanje jedinstva sa zemljom i narodom, što se zove Domovina.
Ujak Ante bijaše običan seoski župnik, ma da ga je njegov pokrovitelj Štrosmajer htio upotrebiti za više zadatke, naročito za nastavnika bogoslovskog. Jedared ga je slao u Švicarsku u posebnoj misiji i on se na tom nezaboravnom putu još više utvrdio u misli katoličkog liberalizma kao djak Štrosmajera, Dupanloupa, pa demokratske, galofilske i slavofilske misli zaštitnika hrvatskoga Leona XIII., velikog pape. Bio je tvrd obzoraš, ali to ga ne smetaše, da bude dobrotvor i odgojitelj ciele jedne, velikom većinom stekliške generacije. Tipičniji predstavnik hrvatskog gostoljublja težko da bijaše i slavni ilirski domaćin, opat Križanić, Njegov dom ne bijaše nikada bez nekoliko djaka, većinom siromašnih, koji su znali po godinu i više dana uživati to feačko gostoprimstvo, spremajući se za izpite i primajući iz onog arhajskog, klasičnog kajkavskog kraja nauku patriotizma, kakvu nam danas može pružiti tek prava hrvatska priroda. Ja sam znao odvesti u Brezovicu cieli moj razred, a ujakov odnošaj prama djacima bijaše tako neprisiljen i drugarski, da je domaća naša prokleta kleveta i u tome plemenitom sokratizmu tražila infamne uzroke, te su toga dobrotvora ogovarali kao „kvaritelja omladine“. Bože moj, gdje su te pjesme uz tamburu, ti zanosi i te zdravice u starodrevnoj palači pod tramovima iz dobe Sina Razmetnoga i Vitezovićevih ideja! Vasciela današnja generacija, od Bože Vinkovića i odvjetnika Opermana, pa do Stipe Radića i mladjih naših drugova, grijala se na toplini onog laganog kraljevačkog crvenog vina i onog nepovratnog djakovanja. Da samo znate, koliko puta su me na sienu „za bana postavili!“ Imali smo i sjajno tamburaško družtvo sa našim Remcem zborovodjom, a u drevnoj kuriji nekad odjekivaše Krežmina violina i virtuozni violončelo onog neopisivog nestašnika Štefla pl. Kuglera, što umre u cvietu mladosti, u oči nesumnjive sjajne kariere od sušice, u Luganu. Tamo u Brezovici zaboravih, kako se zovem od groznog smieha kod dosjetaka našeg Žavera Pinterovića, danas bez sumnje uz Mikulu Fallera najzabavnijeg veseljaka u Trojednici, a mačku nazvanom Rebusu i mački, koju okrstih Sfingom, naježivaše se grbača, kada na „koroni“ zagrmiše okolni topovi: „Vivat rex, vivat lex, vivat summus pontifex!“ — ili kada mi, harmicnjuristi, spremajući kakvu zagrebačku demonstraciju ili spasavši se od policije zbog sličnog dogadjaja, zapjevasmo: „Ah, tko zemlju svoju ljubi, nikad ne će biti rob“. To bijaše, kada neslavni nadbiskup Mihalović imadjaše slavnog magarca i kada nas je u Brezovici znao iznenaditi slavni lakrdijaš Masnec, školnik i šaptalac, svirajući jednim prstom orgulje i pjevajući glasom u fašnika pretvorenog starog grabancijaša: „Med oslom i volom detešce leži...“
Ma da su mnogi nadobudni mladi ljudi prekršili zadanu rieč i iznevjerili kao štreberi i kruhoborci ujaka Pinterovića, imajući divan heroizam biti kukavice i izdajice, naš wakefieldski župnik i savojskj vikar ipak ne izgubi nade u omladinu, u budućnost našu.
Bijaše povišeg uzrasta, zdrav i jak: klasičan hrvatski parok, malih sivih očiju i odebelog nosa, nagao kao svi naši ljudi, ali inače prava dobričina. Gazdaricom mu najduže bijaše njegova sestra Fanika, udova bogatog i unesrećenog kožara u Brodu na Savi, prava svetica. U mladosti nije imao poput većine naših ladanjskih svećenika baš ništa furtimaškoga, podsjećajući na demokratske slavne svećenike, na Lamennaisa i Lacordairea, pa na francuzke rodoljubne popove kao Maupassantov divni normandijski opat Chantavoine, Štrosmajer, Antunović, Palmović, Tordinac, Rački, Okrugić, su iz reda ovakvih narodnih svećenika, dajući našoj savremenosti ljude kao Bulić, Prodan, Zagorac i bosanski franjevci. Pod starost je A. Pinterović postao kao mnogi starci dosta konservativan. Smrt je najveći natražnjak. Zbog bolestnih očiju morao je napustiti svoju dosta ubogu župu, životareći posljednje četiri godine kao penzionirac, većinom u Primorju i kod varaždinskih prijatelja. Umro je jamačno u apoštolskoj sirotinji, ostavivši nama zavjet svoga rodoljublja i hrvatskog opozicionalstva.
Kad pogledate sa vrh Mesničke ulice ili sa Štrosmajerova Šetališta, vidjeti ćete na desno iza savskog mosta prama Vukomeričkim Goricama, na lievo od Stupnika, u simfoniji pitome ravnice dvie — tri biele pjege: crkvu, župni dvor, a na lievo u parku stari grad, plemićki, francuzkom rukom pod Napoleonom dekorisani dvorac, danas imanje nekog g. Auša. To vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo.
Tamo je u svoje vrieme bila biela, posivjela, nješto zapuštena crkva sa dva tanka, džamijska tornja s ogradjenim cintorom i klasičnim seoskim grobljem na zapadu, prema Samoboru, a sa golemim dvorištem, golemom lipom i župnim dvorom na iztoku. Prvi kat te kurije bijaše drven, ali ugodan i gospodski prostran, hladovit ljeti, topao zimi, a ja ne nadjoh krova, pod kojim se ugodnije sluša pljusak kiše, fijuk vjetra i kojemu je nebo bliže. Tamo, medju starudijama onog starog tavana nadjoh prvo paučinasto izdanje Kantove Kritike,
dok još mišljah, da je Pitagora mudrac, što ga je izmislio magarac na mostu, ne poznavajući razlike izmedju kokota i kopuna, te htjedoh otići u opatice, ali me ne primiše, premda bijah djevica. Od svoje osme pa do dvadesete godine bijah u Brezovici gotovo svakog praznika i svih ferija, kumujući seoskoj djeci, zvoneći sa zvonarom, praveći izlete sve do župnika Vranića u Jamnici, kupajući se u Savi ili hvatajući rake u Lomnici blizu nekadašnje kurije današnjih grofova Festetića, čekajući na zeca kod kupusa u vrtu, strieljajući vrebce, huškajući na druge pietlove pokojnog mog kokota Alapića — najhrabrijeg pievca na svietu — i razmišljavajući, tko je pametniji: naš crkvenjak ili njegove čizme. Onda još nisam mislio ni svojom ni tudjom glavom, nisam znao, da hofrat Jagić ne postoji, da bi ga Austrija morala izmisliti i nisam se pitao, kako to, da kod nas mnogi psi gledaju kao ljudi, a mnogi ljudi kao psi. Pa onda večeri u vlastelinskom zapuštenom parku, mjesečina u šašu i ribnjaku, daleko umiranje seoske pjesme, grimiz večernjeg sunca nad Samaborskim i Žumberačkim gorama, pjesme u grabrovoj sjenici pod visokim „salcburgericama“ kruškama u vrtu, pa grlo kao u grlice ladanjske gospodične sa licem kao macica od vrbe! Svi smo bili u nju zatelebani, a ja joj htjedoh pokloniti ujakovu bočicu sa drvenim mučilima Kristovim u staklu, izvanrednim djelom nekog prosjaka. Liepa bijahu ta vremena, pa kada nas jedared pozvaše: — Ajde dečki na južinu! — pokojni Tomašić — bijaše gurav siromah! — brat Banov i rodjak turopoljskog Livija — Em. pl. Lašovskoga, uvriedjen u svom plemićkom ponosu, odrapi: — D e č k i su na paši, a mi smo mlada gospoda! —
Šta mislite!
Koliko poezije u staroj Brezovici, koliko ljepote u hrvatskom ladanju, ma da je mi plaćamo svim kulturnim zaostalostima. Uvedite na naše selo hotele, tvornice, sanatorije „modernost“ i vi ste ga depoetizovali, pretvorili u prozu i u grdobu.
Ujaka Pinterovića vidjeh posljenji put prije pet godina, došavši krišom u Brezovicu kao vojni bjegunac. Bijaše već star i porušen. Izgubio je mnogu nadu optimistične mladosti. — U Beču nas ne čuju, proti magjarskom sve većem bezakonju nemamo saveznika, seljak nam propada, inteligencija gubi posljednje ideale: mi propadamo i ne desi li se čudo, mi propadosmo! — govoraše mi starac suznih očiju na našoj šetnji, a nad zapadne planine se popela Danica, u strništu čuo se bukolični glas prepelice, a u daljini, u sumračju, stalo se javjati veliko svjetlo pod tamom gore — naš Zagreb grad.
11. veljače 1910.


GJURO STJ. DEŽELIĆ

I opet nezaboravna slika, na koju Zagrepčanin uvijek misli u samoći. Na župnom brijegu gradski simbol prošastih naših boraba političkih, a malo niže kontrast Kaptola sa gotskim misticizmom nove žute katedrale, spiritualističke, konzervativne i autoritativne. Za mnom šuma, planina, čuvajući u tišini zelenila tjeskobu trusa i potresa, okupana u azuru i u oblacima, pa sela, zaseoci, ulazak kulture u primitivnost i izlazak primitivnosti iz mlade civilizacije, grad ulazeći u pejzaž i priroda, izlazeći iz grada, pod historijskim visovima starog Zagreba moderna novost novinarskog i trgovačkog Dolnjeg Grada, raštrkana sve do srebrnog heraldičkog pojasa srebrne Save, hrvatske vode. Nebo, brda, kuće, zemlja, naša stara zemlja, gdje razumiješ jezik materije i simbol domaće stvari, gdje pojimaš dialog tla, drveta, neba i oblaka, jer govori bratskim, hrvatskim dojmovima. U mekoću srodnih visina stremi legendarnost tornjeva i moderni napor tvorničkih dimnjaka, na suncu se crvene grički i kaptolski stari krovovi, a od Sljemena pa do mutnog Kleka, od strmog Okića i bedemskih Vukomerica pa do moslavinskih mrkih dubrava prelijeva se, talasa, kuca i diše jedna misao,
jedna duša, pa kad zaviriš u to srce, progovori duša zemlje, probesjede grobovi, hrvatski Lazar zbori jaku i nezaboravnu riječ, i ti se osjetiš u harmoniji sa pejzažem i nalaziš sintezu, unutrašnje jedinstvo izmedju sebe i okoline, izmedju svoje svijesti i instinkta zemlje, nalazeći u sebi domaće sokove ovog zemljišta kao u grozdu remetskog vinograda.
Tako snujem na Mirogoju, nekropoli novih gornjohrvatskih pokojnika, pored mrtve kuće Preporoditelja i Augusta Šenoe, nad svježim humkom: nad grobom senatora Deželića. Tamo dolje, na lijevo, u bijeloj tačci starog mjesta Ivanića, tamo se rodio. U ovom lijepom gradu je djelovao, podužući, poljepšavajući ga, da eto legne u lijepom groblju, koje je najviše on podigao. Ovdje leži jedan od najklasičnijih, najhrvatskijih produkata ovog pitomog i historijskog kraja. Atenjani tako živovahu i izčezavahu u okrugu pejzaža, koji se može obuhvatiti krugom prostog oka.
Ovaj drevni i slavni kraj od vajkada je bedem, najjači „grudobran“ naših sloboda. Tamo, oko Deželićeve kolijevke, dočekivahu naši bani, podbani, biskupi i kapetani horde Turaka i sužanjskih Martoloza. U tamnom okviru ovog horizonta relikvija reliquiarum bude naše energije grobovi Grobnika i Petrove Gore, sjene Berislavića, Šubića i Lenkovića, a jedan blijedi, isposnički djak vegetarijanac dobacuje mlitavosti modernog hrvatskog djačtva svoju lozinku: „Nula redemptio sine sanguine“! — i pada krvave surke kraj Eugena Kvaternika. I dok ti duši besjedi duša hrvatske zemlje kroz osiromašenu ravnicu juri lokomotiva tudjinskog haračlije i na prsa ti legne kao ogromna željezna karika, kao neizmjeran gvozdeni udav sistem željeznih drumova naših novih satrapa. Vremena se izmijeniše, ali hrvatsko ropstvo ostade isto. Mjesto Mljetaka Talijan i Nijemac, mjesto Turčina Judeomagjar. Naša je djedovina rasčetverena, kao uvijek, i sada vrvi tudjinskim slugama. Plemstvo, nekad glavni branilac naših pravica, ili propada ili služi tiraninu. Ne mogavši stvoriti ekonomske samostalnosti, nemamo bogatog i jakog gradjanstva. Inteligencija je većinom na državnim jaslama, dakle nije nezavisna. Velik dio omladine negira u ime kukavnih modernizama pravo hrvatske suverenosti. Tek narod, gonjen, globljen i progonjen, puk se budi. I probudit će se, ako Bog da!
Ta misao, misao narodnog budjenja kulturnog i političkog, bijaše sadržaj životu ovog „našeg senatora“. Ona prodahnjuje cijelo djelo njegovo, pa ako ne bijaše u prvom redu naših vodja i budilaca, kao Gaj, Starčević, Kvaternik, Štrosmajer, Pavlinović i Martić, ne bijaše to s oskudice, nego sa suviška njegove radinosti. Ne bijaše „general“, jer se ne mogaše u nevjerovatnoj svojoj plodnosti izmiriti sa principom podjele modernog rada. Ne bijaše vidjen političar, jer ne bijaše samo političar, kao što nije velik književnik, jer nije samo književnik. On je prošao kroz sve faze modernih hrvatskih evolucija, od ilirstva do pravaštva, od romantizma do realizma i nema tipičnijeg predstavnika za razvitak cjelokupnog hrvatskog duha, velikog i malog, od 1848. pa do danas. Humanista kao cijela starija naša generacija. Najprije teolog, onda literat, administrator, pravnik, vjerujući sa mnogim našim juristič-
kim idealistima u neku višu, samostalnu, apstraktnu, rekao bih božansku moć prava, pobjedjujući i u slučaju nehajnosti zainteresovanih. Vjerovaše u svetost narodnog prava kao u paragrafe gradjanskog zakonika, zaboravljajući, da nema tribunala za gažene medjunarodne ugovore i za krnjena prava slabih naroda. Posao narodnog branioca shvataše kao komodan posao odvjetnika, misleći, e je cijela narodna obrana već u revnom konstatovanjü političke nezakonitosti. Sudbina Poljske, Finske, Irske, kršenja naše zlosrećne Nagodbe i slične uzakonjene nezakonitosti ne pokolebaše mnogo njegovog pravničkog optimističkog idealizma i kao da ne uvidjaše, kako i najnesumnjivije pravo postaje iluzorno u slučaju slabosti njegovih zastupnika. Pravo je proizvod društvene energije, a ne obratno, produkat otporne snage, i nije osobita obrana, ako narodni pravobranilac nepravdu tek konstatuje. Da naši protivnici znaju, da ćemo eventualnost njihovih ćušaka tek konstatovati kao krivicu, naše bi pravo bilo najćuškanije na globusu.
I Deželić je mnoge povrjede našeg obraza narodnog tek konstatovao. Vrlo akademijsko revoltiranje. Nije ulazio u metež borbe. Oportunist. Bijaše od onih, što s nama simpatišu. Srcem bijaše s nama, ali djelom je „morao“ biti uz Khuena. Juristički idealizam većine naših pravničkih savjesti bijaše toliko optimističan, te vjerovaše, da će pravda, pravo, kao Deus ex machina, pobijediti i onda, ako oni sami griješe proti njemu.
Time se nikako ne umanjuju teorijske zasluge Deželića političara. Zasluga je i konstatovanje zla i opasnosti, naročito kada se ne opaža. Ako Deželić bolesti nije liječio, medju prvima ju je konstatovao. Medju doktrinarima pravaštva je od najvidjenijih i njegova su djela za našu političku literaturu važna kao Kukuljević, Starčević i Kvaternik. Taj unionista obzoraškog oportunizma bijaše dušom čist starčevinac i njegove historijske i državopravne studije kao „Mlada Vlaška u Hrvatskoj“, „Lažne srbske Zemlje“, „Uskoci i žumberački Vlasi“, „Grudobran Hrvatske“ i „Propaganda Služnici na Djelu“ imaju važnost kao Starčevićeva rasprava, Kvaternikovo „Iztočno Pitanje i Hervati“, te Pavlinovićeva „Misao hrvatska i Misao srbska u Dalmaciji“ i „Hrvatski Razgovori“. Od svih tih pravaških Deželićevih monografija najvažnija je „Hrvatska Narodnost ili Duša hrvatskoga Naroda“ (1879.), objelodanjena nakon protesta hrvatske omladine (1877.) kao ustuk proti Majkovljevim „naučnim“ tvrdnjama, kojom je (1876.), sveo hrvatsku narodnost na stupanj srpskog plemena od 600.000—700.000 čakavaca i kajkavaca.
Od svih narodnih novijih naših nesreća i rana srpstvo bijaše najljuća. U samoj Banovini je ta importirana misao držala proti hrvatskom ustavu do pol milijuna pravoslavnih urodjenika, da ne spominjem Herceg-Bosne, gdje je propaganda posrbila cijeli ortodoksni živalj, zahvativši već i u demoralisane muslimanske redove, dok je u Dalmaciji predobila duhove kao Medo Pucić, Bogišić, Budmani i onaj Matija Ban, koji još krajem sedamdesetih godina proglasuje (u Obzoru) hrvatskom do Vrbasa onu istu Bosnu, koju lane hrvatski zastupnik Supilo proglasuje u cjelini srpskom. Ljubiša, koji se zakle na naše državno pravo, tražeći sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, pretvara se u ljuta Srbina. U Dalmaciji političko srpstvo, narodnost srpska datira tek od 1880.: narod, star 27 godina! K nama se strano ime ušuljalo pomoću nehrvatskih struja slovinstva, zemljaštva, ilirstva, jugoslavenstva, „materinstva“, pa dok naši prenaivni Našinci bijahu sve, pa i Vilovskovi Srbati za volju srpstva. Srbi ostadoše samo ovejani Srbi, govorahu samo srpski (ne srpsko-hrvatski), tvrdjahu, da im ukradosmo jezik i govorahu: — Ako sam rodjen u staji, nisam vô. Ako sam iz Hrvatske, nisam Hrvat. — Kod nas bijaše sve na uhar njihovoj propagandi. Imajući za ledjima privlačivost slobodnih svojih država, igrahu revolucionare, oslobodioce prama našoj sužanjskoj silom austrijanštini. Dok se morasmo i moramo se boriti sa Talijanom, Magjarom i Nijemcem, dok nismo više gazde ni svojoj kesi, Srbi imaju dvije organizovane države, dvije vojske, dvije državne blagajne, pa ogromni srbofilski upliv Rusije, srpske radikalske saveznice, zaštitnice pravoslavlja i saveznice zajmovima bogate Francuske. Srpstvo dakle pomaže dvojni savez s iredentističnom Italijom, dvije slobodne balkanske države sa svojim upućenim diplomacijama i dok Austrougarska upotrebljavaše srpstvo proti hrvatskoj ideji, to isto srpstvo nazivaše i naziva borbu s nama borbom proti duhu Rima i bečke kamarile.
Srpstvo dakle pomaže u Europi sve, što je antiaustrijsko, a u Austrougarskoj sve, što je antihrvatsko. Dok tu propagandu pomaže sve, nas ne pomaže niko, pa ni naš jezik, pa tako ta narodna borba nije borba — kao u ostalom svijetu — dvaju jezika, već konflikat dviju kultura, tradicija, historija, politika, ideja.
Da bi dakle srpstvo uništilo jedinu zaprjeku svom prodiranju u Hrvatsku, trebalo je oslabiti samo naše ime, dakle naše pravo na posebni i samostalni politički i kulturni razvitak. Taj posao ne bijaše mučan u Hercegbosni, blizu beogradskih i cetinjskih utjecaja, gdje polumjesec pomagaše sve do srpskih ustanaka neopasno pravoslavlje i proganjaše opasno, katoličko i europsko hrvatstvo. Ali kad se srpstvo kao posebna narodnost javi u Trojednici, kada različitošću vjere htjede stvoriti u narodu drugu narodnost, kada nam u rodjenoj kući ustane protivnik, pomagač svih naših neprijatelja, kada Vuk proglasi na temelju istog jezika Srbe sve i svuda pa i kada su Hrvati, kada usred tamnih mešetarenja bar. Živkovića pjevaše protopop Begović:

„Nebo je plave srpske boje 
A u njem stanuje srpski Bog 
Oko njeg angjeli srpski stoje 
I služe Srbina Boga svog!“
 
— kada sa propašću suvereniteta imena zaprijeti propast nezavisne hrvatske misli, diže se pravaška ideja sa nepobitnim dokazima proti raznim Majkovima i Safaržicima: da su Hrvati došli u Hrvatsku prije Srba, da Bosna bijaše zemlja hrvatska više no srpska, da ni naši ni ugarski stari zakoni ne poznaju Srba, da je srpska državna samostalnost prestajala često, hrvatska nikada, da pod imenom srpskim nije kod nas izdana ni jedna povelja, da je dakle apsurdno, da odjedared u jednom jedinstvenom narodu uskrsne novo narodno ime, koje tu jošprije 50 godina ne postojaše. „Po kojem Ovidijevom stihu može bugarski ili thrački uskok postati u Hrvatskoj Srbinom?“ — pita se naš senator i nastavlja: „Zaista nov je to pojav na zemaljskoj kruglji, da je Arbanas, Bugarin, Grk i Vlah Srbinom onda, kada je na hrvatskoj zemlji i kad je primio za svoj materinski jezik hrvatski“. Kojom logikom negira hrvatsku državnu misao narod, koji od pada Smedereva pa do kneza Miloša Obrenovića, dakle pol milenija nema povijesti? U Crnoj Gori je ime srpsko odomaćio tek vladika Petar, dok ni pokojni Jukić po vlastitom priznanju ne ču u Bosni srpskog imena. Čitajte kritičnog Ruvarca, pa da se uvjerite, koliko Pante Srećkovići i drugi srpski historici lagahu i polagivahu u korist srpske propagande. U ostalom, napredak srpstva u samom Zagrebu je vidljiv dokaz, kolikom se lakoćom širi tudje ime u zemlji, gdje je iskreno hrvatstvo i danas zločinom.
Deželićeva historija i pravna istraživanja nisu originalna. Kao Zorilla i Bossuet naklapa on u svojoj raspravi, pa još u doba Spencerovo, Darwinovo, Marxovo i Buckleovo, o Adamu i Evi. Humoristu i anegdotičara Webera-Demokrita navodi kao antropološki autoritet. Dubrovčani su mu klasici, Marulić mu je rodom Dubrovčanin. „Mi Hrvati“ — veli u naivnom svom historijskom patriotizmu — „ponosito reći možemo, da nijedan danas živući narod Europe nema u svojoj prošlosti veće veličanstvo nego li ga ima narod hrvatski“. Da to veli za Nijemce Ranke, Macaulay za Engleze ili Michelet za Francuze, hajde de, ali za jednog svjedoka khuenovštine to je ipak malo odviše djetinjasto. Kao historičar je Deželić više popularizator nego pronalazač, dolazeći u red naših povjesničara kao Katančić, Čevapolić, Balenović, pa je vrijedniji po onome, što je iz hrvatske povijesti zaključivao no po onome, što je tu nalazio.
Što je upravo Deželić kao književnik? On je sve, a baviti se u vijeku najdiferenciranijeg specijalizovanja svakog, pa i književnoga rada je čist diletantizam. Osim tih državopravnih i historijskih radova napisao je taj enciklopedista cijelu biblioteku prevoda, članaka, pjesama, eseja i romana. Pisaše o svilenim bubama, o duši, o mravima, o snu, o potrebi hrv. enciklopedije; oplakao je smrt bana Jelačića; uredjivao je Smilje, kalendar Dragoljub, Nar. Novine i Vienac, opisao je život Štoosov, Demetrov, Bogovićev, Račkijev, Vukotinovićev itd. Pisao je uspomene, putopise, rasprave filantropske i o zaštiti, životinja, o bolnicama i o sirotištima. Ta njegova universalnost, imajući čist publicistički karakter, potsjeća na P. Baylea i francuske enciklopediste, na učene Nijemce prije Kanta i Lessinga, na Addisona u Englezkoj. Pojave takve enciklopedijske intelektualnosti javljaju se u dobama velikih kulturnih osvita, „Aufklärunga“ i njihovo najmarkantnije obiježje je leksikografija, odgovarajući tendencijama universalnosti i naučnog popularisanja. Pošto savremenici takvih duhova znaju vrlo malo, oni moraju znati i raditi sve. Rječnik, lexicon je oblik takve kulture i sasvim je naravno, da Deželić postade, kao preteče Revolucije, kao srpski budilac Vuk, u društvu sa Filipovićem i Modcem leksikograf, spremajući sa svojim pionirskim istomišljenicima Šulekom i Dežmanm vrstu intelektualnih hrvatskih šte-
dionica, gdje će i najsiromašniji moći naći pomoćnog kapitala, bez duga, za svoj skromni umni rad. Žalosno je i sramotno, da su ta enciklopedijska nastojanja ostala u toj primitivnoj rudimentarnosti i dok rječnik naše nehrvatske Akademije još nije svršen, naša kultura ne dotjera još ni do leksikona hrvatske konversacije. Mi još nemamo svoga Littréa i Brockhausa, a da ih i imamo, u kukavnim našim prilikama ne bi se moglo izdati dielo kao Encyklopedia brittanica ili veliki Larousse.
I Deželićev beletristički rad služi dakako samo cilju narodnog budjenja i poučavanja, pa kako je utilitarističan i tendenciozan, nije estetičan i trajan. Deželić je klasičan naprednjak, najzanimljiviji reprezentant realnog, oportunog, sitnog rada u starijoj našoj književničkoj generaciji i odlikuje se od modernih nasljednika svojih time, što je tvrdji Hrvat, mnogo skromniji i mnogo učeniji. Poznavaše klasike, historiju, jezike, naročito slavenske, razne administrativne, praktične poslove i medju našim publicistama i nosiocima kulture nema nijednoga plodnijeg i raznovrsnijeg. Roman „Zulejka" je poučna slika bosanske i turske novije historije i običaja, kao što je roman hajduka Marijana popularan prikaz iz života primitivne Slavonije. U socijalnom romanu „Burzancima“ raspravlja se o burzovnom životu i špekulacijama, i pisac zastupa načelo, da je bolje ostali na svom tlu no iskorjeniti se dragovoljno, te demoralisati, upropastiti rasu u dodiru sa tudjinom. „Burzanci“ su povijest cijele jedne hrvatske društvene klase, srednjih posjednika i vlastele, koji i danas prodaju Židovu djedovinu sa malom, ali neznatnom zemljišnom rentom i propadaju, većinom u tudjini, nenavikli velikim novčanim poslovima. Vrlo je značajno, da su kod Deželića kao i u Šenoe idealni ljudi — pošten odvjetnik i rodoljubiv svećenik. Vjera i pravo. Romana hrvatske revolte filozofske i političke, romana hrvatskih deklasiranih i iskorjenjenih još nemamo, premda ga danomice doživljavamo.
Beletristički Deželićev rad ima dakle samo poučnu vrijednost i važnost. U ostalom cijela starija naša literarna produkcija ima tu razumljivu i pohvalnu tendenciju. Šenoa populariše našu povijest, borbu za naša prava i osjećanje za moralni, historijski momenat u hrvatskom pejzažu. Preradović je himna hrvatskoj prosvjeti i jeziku. Bogović i Vukotinović su dobri prirodoslovci, Mažuranić je matematičar i astronom kao Edgar Poë, Fr. Marković je filozof, a Fran Vrbanić se u stvaranju čitalačke hrvatske publike ne žaca prevoditi Montépinove „Vražje Lutke“. Ekonomisti evo prevode roman-feuilletone, geolozi rade za Maticu, svećenici kultiviraju — u Secchievom i Boškovićevom duhu, dakako — prirodopis i arheologiju, tribuni postaju povjesničari, filozofi — strančari, naučnjaci — novinari, a pošto se većina bavi tim sveopćim kulturnim budjenjem kao sporednim poslom, gotovo vascijeli taj rad, često bez trunka diletantske površnosti, nosi vidljiv trag kulturnog diletantizma.
Kod Deželića izbija književni diletant na svakoj stranici. Stil posvema neoriginalan, u starim i savremenim „clichéima“. Osjećanje dosta banalno, fantazija bez inventivne snage, opservacija slaba, psihologija vulgarna. Nikakav artist. On piše: „lozin sok“; „ugodno je djavolu sve, što vodi u očaj“; „probudjena ljubav elektriduje sve živce“, „brzovlak sipajući iskre „štrca voda u svih krasah, kano da je prava na sve strane“; „bukteće ljubavlju srce“; „štrca voda u svih krasah, kano da je pravi kalospintekamokrene“. „Tako je Rafael svoju Madonu de Foligno udahnuo u oblake, gdje počiva kano mjehurić od sapuna na baršunastom vanjkušu“ i t. d.
Premda je taj literarni rad ogroman i preopsežan za neaktivne i indolentne hrvatske prilike vrlo koristan, Deželić je nama svakako još više koristio kao praktičan radnik. Biografija Branimira Brusine povodom lanjske (1906.) njegove književničke pedesetgodišnjice pokazuje, koliko radinosti, umješnosti; ustrpljivosti, zdravog razuma i realnog smisla, koliko najraznovrsnijih vrlina zna imati hrvatski gradjanin. Deželićeva vjerska osjećanja ne smetaju mu žigosati svećeničke ekscese na proštenjima („Burzanci“). Djelom i novcem pomaže svoje pobratime, ekonoma Lorkovića i historičara zagrebačkog Ivana Krst. Tkalčića. Član je svih naših inicijativa, svih naših društava. Stvara pučku kuhinju, društvo Croatiu, nove trgove i ulice, bolnice, groblja i ubožnice. On je zagrebački Hausman i Montyon, a da ne stvori ništa drugo do naših vatrogasnih udruženja, domovina bi ga brojila medju prve svoje organizatore i dobrotvore, medju one rijetke i najrjedje Hrvate, koji su znali pored najsuvljih teorija ostati ljudi od čina i vrlo praktični, koji su kao Štrosmajer, Crnadak, Turković, Kršnjavi, Krešić i drugi naši realiste iz najnepovoljnijih prilika znali izvući najstvarnije rezultate.
On je najtipičniji hrvatski prosvijećeni i svijesni gradjanin, gradjanin u Tukididovom klasičnom značenju, kada čovjek još mogaše biti kompletan, harmoničan, potpun, bivši istodobno pisac, političar i organizator. Deželić je upravo Zagrepčanin. Već odavna se u tom tužnom i veselom gradu ništa ne pokrenu bez naročitog njegovog dionikovanja. Počeo je sa „Nitra, mila Nitra, ti visoka Nitra“, s Ilirima, a svršio je s nama „Udri, udri in der Štat“. Pod Rambergom spasio je svoj grad od krvoprolića; na Mirogoj je nosio mrtvog Gaja; bio je perovodja prve naše izložbe 1864.; išao je za lijesom Šenoe, Preradovića i Mažuranića; oplakao je ruševine strašnog potresa 1880.; osnivao je škole, klaonicu; bio je popularan kao toranj sv. Marka. Šenoine stare i poštene senatore gledali smo mi zagrebački fakini i djaci u tome dobričini, zdravom, snažnom, crnomanjastom gospodinu kudrave kose i brade, čistog hrvatskog tipa, kada šetaše u društvu sa Zorcem ili pokojnim debeljakom Crnetićem na mjestima, gdje izdisaše Gubec, gdje u prsluku ćeretaše Toma Bakač Erdödy sa večernjim Gričanima, gdje nježni Niemčić pade od bola preko ranjenog druga Bogovića i gdje odjekivahu širom Hrvatske glasovi naše slobode tamo od protesta RR-a i SS-a* pa do vaših muževnih riječi. Starčeviću i Kvaterniče! Naš senator, kojega Štrosmajer nazva gubernatorom, sa Šenoonom je najčišći Zagrepčanin, pa dok nam Rijeka dade svog tipičnog Dežmana, Karlovac Lukšića, Brod Berlića, Djakovo Tordinca, Kalnik Markovića, Vinkovci Kozarca, Žumberak Hranilovića, Senj Kranjčevića i Geržanića, Dubrovnik Nika Pucića i Kostu Vojnovića, kao iščeznula arhitektura starog magistrata i stare katedrale, kao srdačni zakutci starog dobrog Zagreba diže nam se u uspomeni lik Gjure Deželića, a oko njega u elegijskoj poeziji starih purgara poznata lica — skoro cijelo hrvatsko društvo: rodoljubivi činovnici Čepulić i Ed. pl. Halper, Gaj, Kukuljević, Bogović, Rački, crveni nos Ivše Tkalčića, Blaž Lorković, Haulik, Matok, Mrazović, Makanec, muzikalni prelendar Kostanjevac, pa zagrebački gradjani od advokata Mije Tkalčića, Jakopovića, Huzeka, Solara pa do Krešića, Barbota, Grahora, Hagenauera ...
„Kada nisam za šalu, nisam zdrav“ govoraše vodj stranke, koju 1861. prozva Makso Piškorac steklišima. Takav bijaše blagopokojni senator. Optimista, veseljak, utjelovljenje zagrebačkog duha. Taj duh javlja nam se u Deželiću čisto gradskim i zagrebačkim vrlinama i manama: elastičnost, praktičnost, universalnost; jako pravno i patriotsko osjećanje, romantična retorika uz poznavanje realnih potreba, premalo modernih nazora i odviše nedosljednog oportunizma. Više znanja no filozofije, više hrvatstva u teoriji no u praksi, više oduševljenja od karaktera. Diletantizam u svemu, ali diletantizam prvog reda.
Nihil de nobis sine nobis! Ako je to danas lozinka Zagreba i hrvatskog gradjanstva, u velike je to i Deželićeva zasluga. On je pokazao, do kolikog stupnja najraznolikije socijalne koristi može dospjeti svijestan gradjanin i rodoljubiv hrvatski činovnik. On je idealan gradjanin, idealan Zagrepčanin, po njemu treba da se nazove najljepši zagrebački trg ili ulica, i na njega mislimo, kada ponosno velimo: Civis zagrabiensis sum.
S ovim krasnim i mekanim pejzažem, s ovom historijskom okolicom zagrebačkom njegov zdravi, energični i blagi lik je u najsrećnijem skladu. Šenoi, Ivši Tkalčiću i njemu će gruda te zagrebačke zemlje biti najlakša.
A vi, zagrebačke lastavice i vrapci, i vi, brbljave ptičice iz Tuškanca, Bukovca i Maksimira, ne zaboravite našeg senatora, jer se založio i za vaše pravice.
Imao je srca.
Izgubismo jednog dobrog čovjeka, jednog vrlog Zagrepčanina.


U SJENI VELIKOG IMENA
„Et tibi inter legendum fluent lacrimae 
et legendo flebis et flendo laetaberis“...
(Petrarca o Ispovijesti sv. Augustina)

Došavši da u Sarajevu obidjem S. S. Kranjčevića, nadjoh ga na mrtvačkom odru. Umr’o je najljepšoj dobi, kao većina naših pjesnika, u času, kada postade slavan i kada mogaše bezbrižnije živjeti. Bosanska vlada pokaza mu više brige i simpatije od hrvatskog naroda. Na pogrebu ne bijaše zastupana ni Matica Hrvatska: jamačno, jer joj pokojnik bijaše nekad saradnikom. Kao najvidniji pionir hrvatske kulture u Hercegbosni izdahnu mučenik pjesnik baš u času aneksije čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba u gladne godine ... Toliko se, jadnik, napatio, da ta smrt bijaše sreća u neizlječivosti njegovog bolovanja, koje ga je jelo i mučilo kao „terebranti“ H. Heinea. Tamo prije tri godine naime izdržao je operaciju kamena u mjehuru, ali rana ne mogaše zarasti, te se tri godine mučio i zlopatio kao nitko, odležavši nekoliko mjeseca bezuspješno u tamnici bečkog sanatorija. Pomoć Društva hrv. Književnika bijaše mu tek moralna i njegovo nedavno ferijalno ljetovanje u Kiseljaku (kod Ilidža) ostade beznadno. Tri pune godine patio se kao Job, a njegova gospodja, kći graničarskog kapetana, Ela rodj. Kašaj, znala bi biti nenadoknadiva Ijekarica njegovim neopisivim mukama i mi ćemo njeno čestito ime upamtiti kao Ružicu Homotarić i udove pok. A. Kovačića i Eug. Kumičića. Osim slavnog imena ostavio joj je pokojnik kćerku Višnju, Ijubezno i drago dijete s očevom nježnošću i osjetljivošću. Kuća njegovih posljednjih časova je tik do sarajevskog trga (ulica Nova Testa), obična spekulativna nova dvokatnica u susjedstvu male trgovine i velike banalnosti. Stanovaše u prvom katu. Mrtav ležaše u uskoj sobici s uzanim hodnikom, gdje vise' nacrti pretencioznog simboliste Saše Schneidera. Grdno ga je bolovanje, kažu, posve izobličilo. Ja nadjoh na jastuku, u agoniji cvijeća i u tuzi crnog sukna, u lijesu „prve klase“ žuto lice s očima u mozgu, tankih tamnih brkova i mršave kose u prvoj ćelavosti lubanje neobično sitne. Utješljivo je, što ga žalimo. Još bi bilo utješljivije, da on oplakuje nas. „Gledajte svi narodi: ima li boli, kao što je bol moja!“ S. S. Kranjčević nije imao samo talenta za nesreću. Ubiše ga dvije sile, koje Schopenhauer zove neprijateljima ljudske sreće: bol i dosada. Jedini mu sport bijaše govoriti istinu. Već banalnost oko njegove smrti djelovaše tragično. Veliki pjesnici trebali bi sakriti svoju smrt, iščeznuti u elemente kao Empedokle i Shelley, ili barem zvučno pasti kao Byron i Puškin. Ali Kranjčević bijaše od onih pesimista, što obožavaju život. Njegova žena mi reče, da ga od života ne mogahu otrgnuti ni najgroznije fizičke boli. Rado je živio, a zloguke njegove strofe možda nisu drugo no slutnja vlastite zlosrećne kobi. Svi dublji ljudi osjećaju instinktivno vrstu svoje smrti. Što naš pjesnik reče, to mu se evo steče.
I ako je relativno bolje prošao od drugih naših pjesnika, n. pr. Botića, Kovačića ili Palmovića, bijaše ipak nesrećan. Fizički slab i bolestan, neizlječivo bolestan. Onda, siromašan kao mi svi, pa se morao najmiti u državne taljige, te mogaše govoriti samo u krinci stihova, koji se ni u Rusiji ne mogu zabraniti činovnicima. Pegaz u jarmu. Bijaše, dalje, nesrećan, jer bijaše Hrvat i hrvatski književnik. Tragično je biti sin malog, zarobljenog naroda i biti član t. z. inteligencije gdje kompromitira već talenat, dok se u genij uopće ne vjeruje. Naša publika ne zanima se ni za zločince. U najboljem slučaju se interesuje za uhode a la Sherlock Holmes. Mi nemamo dara ni za zanimljive nemoralnosti. Kod nas većinom pišu refleksije tipovi, što ne misle — barem ne onda, kada pišu. Najinteligentniji naši ljudi uopće ne pišu ili pišu vrlo mao. Biti kod nas čuven ne znači biti poznat. Nijedan naš javni veći radnik nije još tačnije ocijenjen, te nije baš osobita čast biti „shvaćen“ u Hrvatskoj. Europa nam zlo pristaje, narod još gore. Prem je počeo kao pravaš i kao politički pravaš osjećao, pjesnik nije popovao u našim političkim terevenkama, jer nije bio društveno slobodan i jer je uvidio, da se naše stranke ne bore kao ljudi, nego kao klevetnici. Podex je njihov codex. I u Engleskoj doduše riječ whig znači gončin, tory — razbojnik, ali naše stranke se ne bore kao gončini i hajduci, već kao neprijateljski narodi. Kulturni Nijemci se lane tuže na nekulturnost političke borbe, a što da reknemo tek mi! Još malo, i kultura i politika postat će u nas nepomirljivi pojmovi, pa bi bila dužnost svih naših kulturnih ljudi, da ne pooštravaju taj antagonizam svojom apstinencijom. I Kranjčević se držaše po strani, i to je glavni uzrok njegovoj popularnosti, neobičnoj u nas za lirika mjestimice dosta tamnog. Živući izvan Zagreba, bijaše izvan svih naših koterija, pa ga sve držahu svojim. Ne upuštaše se u borbu i ta njegova pasivnost činila se nekima čak i proračunana. Škodila mu svakako nije i dok sam iz njegovih pjesama mogao dokazati njegovo starčevićanstvo, drugi mogu s istim uspjehom dokazati njegovo „naprednjaštvo“. Kod nas se nikako ne pojima, da književnik, da je pjesnik baš toga radi reprezentativniji od političkih stranaka, jer ih može i u slučaju svoje političke aktivnosti složiti u svojoj misli. Ako gg. M. Starčević i Lorković ne mogu istodobno biti starčevićanci i naprednjaci, može to biti S. S. Kranjčević. On ne bijaše truba jedne, nego svih hrvatskih opozicija. I zato bijaše nesrećan kao i narod, koji otkupljivaše bolovima svojim. „0 Jeruzalem, Jeruzalem, obrati se gospodu Bogu tvomu!“
O Kranjčeviću ne postoji još tačan, realističan portrait, pa ni od ruke naših slikara. Njegovi prijatelji i njegova ljuba vjernica, prikazavši ga prigodom dvaestpetgodišnjice u poučnom svjetlu simpatične intimnosti, prikazat će nam ga, nadajmo se, kao privatna čovjeka. Bijaše vrlo niska i krhka uzrasta, živahan i duhovit u razgovoru kao svi njegovi zemljaci. Ništa bosanskoga. Najprimitivnijim kvalifikacijama napravio je relativno lijepu karijeru. Od običnog pučkog učitelja dospio je do profesora, ravnatelja i nadzornika u sasvim pristojnoj dietenklasi, a dugova se filistarski bojao. Apstrahiramo li od teške bolesti, njegove socijalne prilike bijahu relativno dosta povoljne. Svjetski pjesnici kao bijedni Israfel i bijedni Lelian1 življahu u mnogo nepovoljnim prilikama. Jedan filozof Spencer bijaše u naprednoj Engleskoj mnogo nepopularniji. Čuven, Kranjčević se nije ponesao. Kao Zmaj držao se u kutu, ali nam ne okrenu ledja. Čak ni ćefa radi nije si znao praviti neprijatelja, koji znaju u našim nekritičnim prilikama biti literarnom razvitku korisniji od t. z. prijatelja. Dok znamo za Gj. Jakšića, da bijaše rakijaš i ubojica, za Vojislava, da se nepristojno ponašao i kleo kao amalin, Kranjčevića svi opisuju kao gentlemana. Bio je skroman. Nije imao burmutice, slavne kao Drydenova, ili znamenitog pera guščijeg kao Merimée. Po pričanju supruge, radio je artistički, vrlo oprezno i vrlo polako. Kao činovnik, bijaše on savjestan i kao pjesnik. Ma šta se govorilo, njegovo obrazovanje ne bijaše visoko kao njegov talenat. To je jamačno razlog, što pisaše samo stihove, jer su najbolji oblik za poluobrazovane ljude. Najbolja je vježba za prozu stih, za stihove — proza i dok na Zapadu piše Maupassant osim stihova studije o Swimburneu, Plejadi, Villonu, dok Taine izdaje Tomu Graindorgea i sprema roman, dok i kod nas Šenoa i Fr. Marković jednakom snagom gaje vezanost i nevezanost govora, Kranjčević kultivira samo strofu, osjećajući jamačno nemoć za ekvivalentan izraz u prozi. Kao kod Leskovara, školnik viri iz te poezije. Najveća mahna zrelosti je — zrelost, t. j. nesposobnost daljeg razvijanja, a Kranjčević se već u Trzajima opetuje, kao svi pjesnici jedne jedine misli, jednog jedinog osjećaja. Ta tragična koketerija boli već nas umaraše. Bolešću je i dar pjesnikov onemoćao. Osim jezičnog purizma nije bosanski boravak ostavio baš nikakvog traga u toj poeziji. On i u Sarajevu osta primorac, uskok, sin i pjesnik debeloga mora, pjevač onoga starodrevnog i glagoljaškog Senja, gdje Jure Senjanin 1506. osniva prvu hrvatsku tiskaru. Osjećajući se u Bosni kao prekomorac, postaje umjetnik unutrašnje ljepote, koju toliko vole sa sv. Augustinom duboki ljudi, umjetnik golemih, svemirskih vidika, pravi Arijac stare, indijske duše. U njemu umre smrtan Kastor, ali nam ostade kao vječni Poluks zvijezda njegovog duha. Spomenike dižu odgonetkama, ne zagonetkama, a on, i ako ne odgonetaše pečata sedmerih nebesa, bijaše glavni nosilac naših muka, najsjajnija suza ove naše nesrećne zemlje, zaostale i pretvorene u tudjinsku satrapiju u času, kada se sve oko nas oslobadja i oživljuje, kada naše sestre Srbija i Bugarska, još juče pašaluci, postaju od robinja kraljica i carica. I ako ne bijaše Kranjčević kao čovjek tako slobodan kao Harambašić, Kovačić, Kumičić ili Tresić, i ako ne bijaše kao književnik tako potpun kao Šenoa, inteligentan kao Marković, umjetnik kao Vojnović i Europejac kao Gjalski, nama je od svih savremenika najbliži, jer nije najhrvatskiji samo po dubini svog hrvatskog bola, po nevidjenoj snazi, kojom se u njemu lomila, kršila i izgarala tragična kriza naše kulturne i političke savremenosti, nego je najviše naš i energijom, titanskim akcentima svog hrvatskog prosvjeda. Ako je, o andres Dzagrebaioi, iko zaslužio u našoj monumentomaniji spomenika medju nama, dižite ga ovoj kruni zlatnoj naše slobodne misli, ovome mučeniku hrvatskih Kalvarija, koji je znao kao prorok plakati za cio jedan narod. „Jer suza je duhovno biće“ — veli vizionar Blake i ta pjesnička suza neka bude u nama jaka kao „sveta suza gethsemanska“!
U nedavnom članku, pridruživši se pozivu našeg Književničkog Društva za pomoć oboljelom pjesniku, rekoh sve, što o njemu mislim, pa se sada mogu tek nadopuniti. Kranjčević je byronski romantik kao Heine i Slovacki, pesimistički liberalac sa snažnim demokratskim i hrvatskim, upravo pravaškim osjećajem, glas svih hrvatskih opozicija, pjesnik revolte i slobode, sličan svojim stoicizmom i nekim motivima grofu de Vignyu, najviše djak i nasljednik domaćih naših pjesnika. Njegov Pegaz nije tudjinski krilaš, već kao Jabučilo Momčila vojvode Pegaz narodne naše pjesme — Na čelu mu jarko sunce sija, A na grlu sjajna mjesečina.
Na sapima zvijezda Danica...
Pored narodnog pripovjedačkog načina on najradije upotrebljava, uz izraz, i metar narodni, osmerac, deseterac i dvanaesterac, stih i frazeologiju narodnu, kao Njegoš, podražavajući osim Šenoi i Preradoviću vrlo vidljivo još i Vojislavu i Gjuri Jakšiću. Pjesničkim izrazom on je danas najbolji Hrvat. Više nauči od naših no od tudjih pjesnika. Prem refleksivan, njegov pesimizam je više pesimizam srca no pesimizam mozga, vjerujući u neku mistična moć patnje, u neku tajanstvenu silu rada, nevinosti i suze. Pjesnik intenzivnog unutrašnjeg života, pjesnik duše i vlastite analize, više retoričan no liričan, više muzikalan no plastičan, pjesnik nemira. Dijete, suza i radnik su simbolsko trojstvo tog pjevanja, gdje je žena simpatična tek kao mati. Kranjčević je posljednja evolucija našeg pjesničkog jezika, najbolji naš dojakošnji umjetnik riječi, srećan i u neologizmima (svjetlac, vedrac, plazača, sažimak, zvjezdovina). Fantazija mu nije velika, šala mu nije duhovita, filozofija mu je neoriginalna, ali snagom svog altruizma i muzikalnošću lapidarnog izraza on je prva naša savremena literarna snaga, upravo najčišći glas naše savjesti.
I ako Trzaji, poslednja štampana njegova zbirka, nemaju emotivne snage predjašnjih pjesama, vrlo su značajni za evoluciju njegovog pesimizma. Dok je pjesnik prije tek očajavao, tu je očajao. Prije je vjerovao vrlo malo, tu ne vjeruje više ništa. Prije je pjesnik nevolje, tu je pjesnik dosade, spleena, kao Baudelaire. Prije pjesnik nade, patriotizma i energije, tu stoji „uz odar vlastite volje“ kao pjesnik nihilistične nemoći. Trzaji su odista trzaji, posljednji trzaji talenta, ne samo čovjeka, i danas to smijemo reći. U sedam pjesama ponavlja se isti erotični motiv, a jedna te ista pesimistička misao — misao o smrti — opetuje se dosta „gnjavatorski“ u ostalim pjesmama. Pjesnikov sarkazam tu obično prelazi u trivialnosti. Banalna i trivialna je priča, kako jedna duša želi biti „psić u krilu kakve stare gospodjice“ (Lude Želje), banalan je razgovor sa knjigama (Monolog), egipatska priča o smrti mladog farauna (Dosjetka Smrti), evokacija pisarskog lica u slici zimskog umiranja (Prosinačko Sunce), priča o glupoj ribarovoj smrti (Mjesečina), kako se topi leptir i kako jastrijeb „perje rastrese“ ptičici, priča o Duši, i, naročito, trivialna i sasvim promašena satira Propali Genij sa početkom kao u Heineovoj ciničnoj pjesmici —

„Bje nekad negdje mali vô
„Što inako je „tele“.

Taj junac bio je — kao i pjesnik! — pesimist, sve je gledao „na crne naočare“, ali pjesmi mu „iskopaše grob“ i on osta preživajući. Dosele ste mislili, da je satira alegorijska, ali kad uščitate, kako vola dade ispeći „neki savjetnik u struci gospodarstva, uz to silan protivnik vaskolikog pjesmarstva“, ne znate, na koga se upravo šibalo, pa žalite trivialnost neukusnog pjesnika kao i tragičnog, pesimističnog junca. Dok Kranjčević u prijašnjim pjesmama, ma i oplakujući, slavi domovinu, naročito rodni Senj, ovdje govori o „tudjim stazama“ što „ne vode mojoj kući“, o nebu „ko olovo“. On je tu „stranac megj svojom krvi; k’o munja, koju uguši blato“ i jadikuje: „Zanav’jek ostah tudjinac“.

„I sve što ja bih grlit radi 
„Sve gladim k’o što rana da je“.

U bogomraku posljednjih nada osjećaše pjesnik Trzaja i umiranje svog krasnog talenta, pa mu se uzaman otima nemoćnim sarkazmom i svedjer istom retorikom, gdje ima i takvih besmislica:

„Timari svoju m i Hakeldamu“.

U Promašenoj Kobi —
„Crkvica cjelova tvojih tužno i osamno lebdi, „Kraj nje brodolom vjernik joj plače“.
Već i na brodolom crkvice teško je pomisliti, ali na brodolom na suhu, gdje se pored brodolomne kapelice može i plakati: za našu maštu to je malo odviše. I svršetak Slapa sa metrikom Preradovićeva Mujezina je sasvim apsurdan. Dok jedan neumorni kritičar Kranjčevićev hvali njegovo „zdravo nesentimentalno shvaćanje života“, govoreći izrično, da „nema u njega ni zere sentimentalnosti“. Trzaji su tako sentimentalni, da su od suza slani i neukusni kao slano more. „Iskrenu suzu“ evo u Ditirambu, suzu straha u Monologu, smrznutu suzu u Sveljudskom Hramu. U pjesmi Vani sniježi nalazimo suze dva puta, kao i u Pjesniku i Svijetu, dok se suza krijesi još i u Uzdahu, Pogledu na Zvijezde, u Vox humana. Ah kako gorko virnuh, u Duši i najzad u Najljepšoj Pjesmi. Ja nisam tolik protivnik romantične sentimentalnosti kao Pisarev, TurgenjevIjev Bazarov i g. Milan Marjanović, ali premda ne zabranjujem onako pravo demokratski ljudima plakati, naročito kada su pjesnici, suze me u Trzajima umaraju — ne jer su sentimentalne, romantične i našem realizmu hrvatskom neprilične, nego — jer ih ima odviše za tako sitnu knjižicu. Medjutim, o njihovoj doživljenosti — a to je glavno — nema sumnje. Pjesnik Trzaja je duh slomljene energije, volja na umiranju i neumorni njegov kritičar se vara, misleći, kako se naš pjesnik i Nietzsche slažu, „da treba prevladati slični pesimizam volje“. Kranjčević je svojim pasivnim pesimizmom, altruizmom, demokratizmom, osjećajem i retoričnim stilom svojim tolik protunožac aristokratskom lapidarnom i vrlo rijetko sentimentalnom filosofskom pjesniku, da se samo o njemu direktno antipatično izražava:

„Pa — smij nam se, zv’jeri plava, 
„Tek okreni ledja nama.
„Nek mesnata tvoja glava 
„Grč nam štedi na usnama. 
„Da osmješak gorki, n’iemi 
„U sav grohot ne sori se. 
„Ah tad puca sve u meni. 
„Pa štropoće — rušeći se“.

G. Milan Marjanović, vijeran svome kultu prirodnih nauka u literarnoj kritici, uvjerava nas, kako se pjesnik „bacio savjestno na nauke prirodne“ i kako je „taj študij odlučan čimbenik u čitavom njegovom mišljenju i čuvstvovanju“. I to je po mom mišljenju puka fraza, pa ako je Kranjčević čitao Wundta, Drapera, Bucklea... i Büchnera, kojega Bazarov i g. Milan Marjanović smatraju jamačno velikim prirodnjakom i filosofom, ne znači to još, da se „savjesno bacio na nauke prirodne“. Pa da i jest, kao što nije — jer pjesnik ne bijaše prirodnjak ni kao profesor —, što bi otud slijedilo? Da je pesimizam, ili da je retoričan i narodni stil Kranjčevićev posljedica Büchnerove mudrosti? Nije li i mistični katolik Strindberg odličan prirodnjak? Ne bijaše li to i optimist Goethe? Nije li očajnost posljednjeg Kranjčevića i beznadnost njegovog pesimizma duh sasvim tudj filosofiji prirodnih nauka, koje nisu ni optimistične ni pesimistične, jer je nauka agnostična, skeptična i indiferentna? Nije li duh prirodnih nauka još ponajblaži nekom mirnom fatalizmu, nikako buntovničkom, kojemu je bliži Epikur no Schopenhauer? Nije li veliki kršćanin Pascal bliži Kranjčevićevoi misli od Büchnera i „Drepera“, kada veli: „Zamislimo gomilu ljudi u okovima i sve osudjene na smrt, od kojih su jedni svaki dan davljeni na pogledu drugih. Oni, koji ostaju, gledaju vlastitu kob u sudbini sebi podobnih, pa gledajući jedni druge sa bolom i bez nade, očekuju svoj red: to je slika ljudske sudbine“. U pitanju pak utjecaja Büchnerova i Darwinova na Kranjčevićevu poeziju upućujem g. Marjanovića na Meredithove riječi: „Tek u umjetnosti je melem. Od majmuna možemo samo malo naučiti i možemo ih ostaviti na stranu“... U svakom slučaju prirodne nauke poslužiše Kranjčeviću tek negativno. On nema ni posmatračkog temperamenta objektivnog naučnika ni njegove metode. On ne posmatra. Odviše je subjektivan. Njegova analitična metoda nije naučna, nego moralna i pjesnička. On nije pjesnik naučan, jer je čist etički pjesnik. Kranjčević nije naturalist i racionalist. On je moralist. Sav njegov kosmički pesimizam dolazi otuda, što svuda konstatuje, da je zakon prirodni u isto takvom nesaglasju sa našom „srećom“, sa našim moralnim potrebama, kao i zakoni socijalni. Zato se on, u ime etičnog višeg reda, u ime „srca“ a ne razuma, buni i revoltira proti svakom redu i zakonu, bio on „društvo“ ili fatum, zakon prirodni. Njegovo prometejstvo, njegovo buntovničtvo i titanizam, jezgro te poezije je protest povrijedjenog moralnog osjećaja, naročito osjećaja pravičnosti. To je pjesnik pravde, pjesnik slobode i moralnog oslobodjenja. On nije fatalist kao pravi prirodnjaci, pa kao Goethe i Spinoza. Kao junak grčke tragedije on se u ime čovjeka i njegovog, moralnog, zakona buni proti fatumu, javljao se on u obliku nasilja prirodnog ili društvenog, i kao pravi tragični junak on je u toj borbi po svjedočanstvu Trzaja podlegao.
„Svaki mudrac, pisac, pjesnik, dramatičar je danas latentan anarhista“ — veli A. Fierens-Gevaert u lijepoj knjizi o Savremenoj Tuzi. Tu krizu moderne revolte proti svemu što postoji u nas je najtragičnije proživio pjesnik Trzaja.

„A živa i divlja slobodna narav 
„Skokom krivuda i — svesilno hoće! 
„A red i društvo, pakao i moral 
„Vapiju: Treba pakao proširit 
„Što ga je božja vječna providnost 
„Sazdala tješnje,
„Nego što pravda zahtjeva ljudska!“

„Život je pijana bludnica, urlajući i valjajući se u beskrajnost, ne znajući kako ni zašto“ — ropće Richepin diljem svojih Kletava, a aristokrat des Esseintes vapi u Huysmansovom romanu kao cijela moderna slobodna misao od Tolstoja i Kropotkina pa do Heinea i Nietzschea: „Ej, ruši mi se, društvo, umri jedared, ostarjeli svijete!“ To je i posljednji akord Kranjčevićev, kada je očajao i o sebi i o domovini i o čovjeku i o životu. Balzac, kao romantici, Prerafaeliti, Tolstoj i Strindberg, dovikuje (u Serafiti) modernoj skepsi: „Svijet je onoga, ko hoće, ko može, ko zna moliti“ — dakle predati, pokoriti se. Kranjčević nije molio, nije se pokorio. Umro je kao buntovnik. Umro je kao Baudelaire: očajnički. Jer bodlerizam nije škola. Bodlerizam je duševno stanje, nostalgija modernih duša, koju je Baudelaire i drugi artiste gasio užicima umjetničkim, a Kranjčević u jačim časovima, svojim moralnim misticizmom etičnog revolucionara, koji se u očajanju revoltira u ime suze i nevinosti, u ime nemoći, u ime pravde.
No ako je u pravu idealni kršćanin Pascal, tvrdeći, da je „bolest prirodno stanje kršćana“, Kranjčević je kršćanin svojim kultom boli, svojom subjektivnošću i svojim moralnim revoltama. Ima izvrsnih kršćana, što ne vjeruju, jer kršćanstvo nije samo dogma, nego i psiha, po kojoj Nietzsche računa u kršćane i mnoge „bezbošce“, kao n. pr. socialiste. Kranjčević je kršćanin svojim nesaglasjem sa prirodom, svojom „bolešću“ i sklonošću tumačiti sve, društvo i svemir, kao moralista. Iza Transe za cijelo nije poganska (ili naučna) pjesma. Otvorite Lukrecija ili de Lislea, pa da vidite, kakav je poganski pesimizam. Temeljna tema Kranjčevićeva pesimizma je rezignacija iza revolte: ne molitva, ali suza. Njegov pesimizam je altruizam sv. Franje od Assissia. Njegova filosofija je najsličnija umovanju jednog vladike, Njegoša. Kao kršćaninu, njemu je preči zakon moralni od estetičnoga. Kao kakav asket, on u ljubavi nalazi samo razočaranje, grizodušje i Eros Nepobjedivi nije njegov bog. Taj moćni pjesnik je od najslabijih naših ljubavnih pjesnika. Slatke jagode sa sniježnih toplih ženskih prsiju bijahu mu grke. On nije ni najmanje senzualan i ljepota materije, prirode, ostavlja ga hladna. Opisa slike on ne pozna. Puritanac kao Miltonovi puritanci, kojima je lozinka: Dolje prijesto i dolje kazalište! Vječno mišljenje, naročito vječno mišljenje o sebi, ubija osjećanje realnosti. Kranjčevićevo srce nije u mozgu, već mu je mozag u srcu. Svaki je čovjek životinja i biljka. Naš pjesnik kao pravi Slaven ima više pasivnu nervoznost bilja. Kao pravi osjećajni altruista on u svome očaju od individualiste postaje gradjanin svijeta, internacionalan kao novac, Crkva, socializam i Židovi. Svakako je sličniji bibliji no Antologiji (grčkoj). Nesrećan je zbog prevelike subjektivnosti, „jer duh je premalen a da sam sebe obuhvati“ (sv. Augustin). Po svojoj „svjetskoj boli“ disharmoniji izmedju „srca i razuma“ i po svom revoltiranom subjektivizmu on je romantik, ulazeći u simbolski misticizam (Sveljudski Hram, Krist Djetetu u Crkvi i t. d.). Ako je krug simbol pogana (klasika), spirala je simbol romantične, dakle i ove poezije. Kao Rousseau, Tolstoj, socialiste i pravi kršćani, klasični moraliste, Kranjčević je skeptičan prama kulturi. Ruga se nauci i knjigama. Vjeruje u vječnu moć boli, ali ne vjeruje u vječnost duše. Kao Voltaireu, nije mu čudnije biti rodjen jedamput nego dva puta. Isto je tako skeptičan prama dogmama crkvenim kao prema dogmama naučnim. I njemu je tako zvani progres fraza kao i Kvaterniku, kada makiavelistički veli, da su tako zvana „načela Europe samo sredstva koristi državnih“. Kao pravi moralista i on je vrlo destruktivan, revolucionaran elemenat. Premda kršćanin bolom svog milosrdja, mišljaše u svom hrvatskom rodoljublju kao Mlečani u borbi sa papom: Siamo Veneziani e poi cristiani. U svom prometejstvu, u svojoj borbi sa fatumom, sa vječnim zakonom jamačno se tješio, da božanstvo umije sve, samo se ne može ubiti kao čovjek, i da se jamačno više dosadjuje od nas. U ostalom, danas javno diskutuju o Bogu samo gimnazijalci i radnici: u kratko ljudi poluinteligentni i bez dovoljne pristojnosti, a ako Kranjčević ne zbori o konvencionalnom paklu „sa demonima i ljudima, kojih ne ću poznati“, ako vraga matra najboljim žandarom modernog reda i poretka, ako ne vjeruje u nebo na zemlji, vjeruje u pakao zemaljski i u djavola u čovjeku. Svi smo mi Hrvati bili usrećeni samo negativnim darovima europske kulture, svi mi bijasmo žrtve kriza intelektualnih, moralnih i političkih, svi mi platismo harač socializmu, militarizmu i veneričnim bolestima, pa nalazimo u Kranjčeviću najtipskijeg pjesnika savremene naše inteligencije (i poluinteligencije). On je opjevao utopijske nade o novom redu i novoj pravdi našeg proletariata, sa pravašima se kleo imenu i prošlosti roda svoga, sa liberalima je bio antiklerikalac, sa popovima je skeptik prema napretku i traži u etici pomoć od intelekta. Sa pukom ga veže narodni izraz i patriotizam, a s elitom osjećanje najmodernijih modernih problema. Svaki nas može u njemu naći svog pjesnika i zato je on u tolikoj mjeri za sve nas reprezentativan. Od savremenika imadjaše najpotpuniju hrvatsku dušu, najhrvatskiju psihu. — Ja sam cijeli naš narod — mogaše reći za sebe, osjećajući kao vascijela Hrvatska, koja je srce njegovo. „Ja domovinu imam i u srcu je nosim, i brda joj i dol; gdje raj da ovaj prostran, uzalud sv’jet prosim, i... gutam svoju bol!“ Kranjčević je toliko naš, tako reprezentativan, da nije samo jeka stare hrvatske literature, nego je unatoč izrazitom svom pravaštvu po svojoj poetici i utjecajima, po čistom svom jeziku i narodnom krjepkom izrazu isto tako srpski kao i hrvatski pjesnik. Dok je svojom etičnom refleksivnošću još najsličniji Njegošu, plahovitošću svog usamljenog i ogorčenog tempermenta još je najsličniji Gjuri Jakšiću. Od srpskih pjesnika ne pozajmljuje pokadšto samo metriku, no i riječi („ćivot“, „mošti“ itd.). Sa starim pak našim pjesnicima, naročito Gundulićem, zajednička mu je filosofija o prolaznosti i propasti svega, izvjesno moralno puritanstvo i čakavsko, starohrvatsko porijeklo. Naši stari su mahom više refleksivni no senzuani duhovi, kao Kranjčević. Hektorović iznosi cijele fizičke rasprave u svom pjevanju, kao Lukrecije i grčki mudraci. Kao Kranjčević, naši drevni Dalmatinci su pesimiste s etičnim tendencijama. „Mru kraljevstva, mru gradovi“ — taj osnovni pepelnički koral o svesilnoj smrti je glavno tema i našeg dragog pokojnika. On ne bijaše samo glas naše sadašnjosti, nego i naših grobova. „Mi ne stradamo samo sa živih, no i sa pokojnika“ (K. Marx).
Klasično je, što je uvijek moderno. I ako Kranjčevićevi pesimistični problemi nijesu originalni i novi, oni su aktuelni, jer su vječni. Zubobolja je vrlo stara i poznata bolest, ali tko nam može zabraniti patiti od nie? Kranjčević trpi od prastarih bolova, ali u novom obliku. Patološka forma njegove patnje je nervoza. On je pjesnik nervoze i nerava i tu je modernost njegova više no u njegovoj refleksiji. Zbog nervoze taj neuropat nije plastičan, crtajući — kako to dobro opaža g. Marjanović — uvijek samo gibanje i pokret, nikada mir pravog plastika. Zbog nervoze taj je stil mnogo više muzikalan, pa i disharmoničan, no slikar-
ski i plastičan. Već Rousseau-u je razmišljanje bez privlačivosti i mučno, a našem su pjesniku tjeskobne refleksije češće stanja njegovih razdraženih nerava no zaključci mirnoga mozga. Zato on uvijek pjeva „u trzavici vječnoj“, u vječnoj uzrujanosti. Poezija mu je vrst morfija. On je pjesnik srhova, žmaraka, groznice, rictusa, pjesnik grča i grčeva, pjesnik „trzaja".
 
„Tek grč se katkad javi na n’jemoj usni mojoj; 
„To kriče bog i djavo u vječnoj kavzi svojoj: 
„I požalit je prsi, u kojima se kolju.
„Tek gorki grč — ko ocjena božanstva 
„Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva.

Kranjčević je klasični naš pjesnik nervoze, umorne duše i prenapetih živaca kao u Francuskoj pjesnik „novog srha“ (frisson nouveau) Baudelaire. Tu je patološki uzrok njegovog naglog impresionističnog stila, njegovih nesuvislih električnih solilokvija, njegovog simbolizma i umornog misticizma u pjesmama kao Sveljudski Hram, Iza Transe, Excelsior, Mramorna Venus, Lucida Intervalla, Astrea, Iza spuštenijeh Trepavica i t. d. Kranjčević je najosjetljiviji naš nerv, bolan živac, struna, žica što zuji, struji i bugari samotnom muzikom bolnog modernog unutrašnjeg života. U toj nervozi, u tom duševnom stanju je modernost te poezije, tu je ono, što se tamo prije desetak godina zvalo „dekadencijom“, tu je psihološki izvor i njegovom nevezanom slogu, njegovim slobodnim stihovima u Monologu, Ditirambu, Mojsiju.

. . . „Ah opet 
„Majko, oprosti! 
„Pusti mi samo, iz tvog da skuta
„Na tužnu harfu istisnem koju 
„Iskrenu suzu — dar čovječanstvu. 
„A kada puknu i harfa i srce.
„Onda nam budi mrtvima barem 
„Majčica bolja, kada za v’jeka 
„Tebi smo samo pastorci bili!“

Sudeći po mnogim suzama u nervoznim Trzajima, njihov bolesni autor pisaše ih u histeriji. Osjetljivošću svojih nerava i svoje savjesti bijaše najpozvaniji pjesnički simbol našeg vremena, koje je i u dragoj našoj domovini bolesno, upravo trulo. Od svih nas najviše bolovaše od bolesti, koja se zove savremena Hrvatska.
No pored sveg našeg poštovanja pokojnog pjesnika mi vidimo i nedostatke te poezije. Odviše je refleksivna i nema dosta senzacija. Pjesnici osjećaja preživljuju pjesnike doktrinare, jer je osjećaj vječan, dok se teorije preživljuju. „Treba biti čista srca, slobodan od svake intelektualne želje“ — savjetuje D. G. Rossetti modernim liricima, a Verlaine traži niansu, ne refleksiju. Danas misle svi, a osjeća ih vrlo malo. Danas je teže imati dobro oko (ili uho) no dobar mozag. Ljudi od „uvjerenja“ obična su fanatici. Ljudima od ukusa kao Hazlitt više se svidja nježni, senzualni Keats od filosofskog Shelleya i bombastičnog Byrona. Pjesnici rijetkih, finih senzacija svakako su dragocjeniji od pjesničkih truba, koje misle i osjećaju kao svijet kojemu su predstavnici. Wilde nije zanimljiv stihovima o ubijanju bugarskih kršćana i o poznatim talijanskim i katoličkim motivima, nego onim, što je novo i rijetko, što je originalno. Kranjčević je svakako više reprezentativan no originalan. Ono, što je kod njega za Hrvatsku novo, u Europi je već djedovska moda. On se odviše opetuje i odviše morališe. Etika nas u pjesmama vrlo malo zanima. Kajem se, kada griješim; još više, kada ne. Kranjčević je kao pravi moralist neosjetljiv za sve, što nije u svijetu etičan problem, dok je za pravog umjetnika moralan svijet pojava kao i svaka druga. Kranjčevića smrt zanima više od samog života, dok nas u životu zanima samo život. On pjevaše pjesmu očajnosti, mi čekamo pjesmu energije, pjesnika vjere u život.
No ako je mučno, gotovo neizvedivo biti istodobno debeo i mršav, u najdosljednijem duhu obično se dodiruju krajnosti. Ne pita se, što, nego kako vjerujemo i pored sveg pesimizma i moralisanja čovjek je najviša i jedina vjera Kranjčeviću, kao i poganinu, kojemu nada nije krepost. Kršćanin svojim kultom bola i etičnih vrijednosti, on je pravi klasik duhom svoje tragične, titanske revolte. Najmoćniji naš pjesnik slobode političke i duševne, on je, premda demokrat, već usamljenom svojom pojavom i jakim svojim nacionalizmom najizrazitiji naš individualista. Njegov pesimizam je tek oblik naše savremene težnje za stvaranjem jakog, slobodnog i potpunog čovjeka. U našem mraku, gdje se i crvi sa voćem gutaju, bijaše njegova snaga jasna i našoj barbarskoj nekritičnosti. I ljudi, baveći se tek zabadanjem glupih nosova u glupost našeg uzduha, osjećaju, da u njemu izgubismo više od velike bitke: velikog čovjeka. Ako mu se zamjera, što je učio od naših pjesnika i odviše, ne zaboravimo vječne prigovore o plagiatu. Po Pascalu je i Descartes plagirao (sv. Augustina). Svaki ima po nekoliko duša, a u Kranjčeviću bijaše ih toliko, koliko ima dobrih Hrvata. Zato i osjećamo kod te smrti, da je i u nama samima umrlo nješto veliko, čisto i jako, oj davori davori!
Kao Predrag i Nenad, kao Eteokles i Polineikes bore se u njemu razum i volja, srce i mozag, duh i tijelo, savjest i intelekat. Neharmonijski produkat naše kukavne sadašnjosti, on je sazrio davno prije svoje jeseni, kao što i umre usred svoga ljeta. On je tek mučenički predgovor na knjizi novog Hrvata, potpunog i harmonijskog kao Mark-Aurel ili Spencer. Njegovi stihovi, i ako su dosele najbolji u nas, nisu još savršeni, klasični: kao rezultat potrebe višeg etičnog, a ne višeg estetičnog života. Riječ mu nije, kao Hugu, živo biće, i on obično više govori no što pjeva. Dojam njegovih stihova je, kao kod Šenoe, Preradovića i Jakšića, više deklamatorski no umjetnički. I ako je medju našim prvim snagama dubinom osjećaja i ritamskom silom izraza, on ipak nije duh kao Njegoš, Mažuranić i Preradović. On ima intenzivnost osjećanja, ali nema fatazije genija. On je violina, nije glasovir, a kamo li orkestar. Talenat kao Gjura Jakšić ili Palmović, iza Preradovića bez sumnje prvi u redu dojakošnje hrvatske lirike.
A tko bi znao, kako bi se taj nenadoknadivi pisac bio razvio, da ga ne ubijaše služba, bolest, da ne bijaše samoukom, da mogaše putovati, slobodno živjeti i disati i da nam ne poginu, kad drugi počinju novi život —

„I sad sklapam knjigu ovdje.
„Sitno zvonce — srećni glasak 
„Da se pogje... nekud pogje...
„I bez cilja i bez volje,
„Niz neznano pusto polje,
„Mutno, mrtvo, beskonačno...“

I ja, sklapajući ovdje knjigu tog velikog života, umorenog od bolne poezije kao vino od bendjeluka, predajem je našoj omladini kao najbolji zavjet naše savremenosti. Ona će zaturenog pjesnika bolje ocijeniti od nas. Ona će oživotvoriti njegov uzor slobodnog čovjeka. Nju neka ogrije mistično sunce toga prometejstva i okrijepi najveća vjera: — pjesnikova vjera u čovjeka. „Da, doći će drugo doba, gdje će biti svjetlo, i gdje će se čovjek iz uzvišenih snova prenuti i naći i opet snove, jer ništa ne izgubi osim spavanja“ (Jean Paul).


USPOMENE

Ovih dana bilo je šestnaest godina kako sam stigao u Beograd kao austrijski vojni bjegunac. I u ljudskom životu je malo šestnaest godina, ali kada se za kratko ovo vrijeme toliko pati, nada i raduje, toliko živi, vrijedi napisati listak memoara. Pretjerana skromnost uvijek mi se činila konvencionalna i literarna laž, a u nas je tolika oskudica osobnih uspomena, da neće biti suvišno ovo nekoliko riječi. Najistinskiji, najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam.
Mene je u Srbiju dovela želja za osobnom slobodom. Za ono deset mjeseci službe osjetio sam svu brutalnu tiraniju militarizma. Život dobrog konja je imao pred zapovjednicima mnogo veću vrijednost od života eventualnog književnika. Na selu, u zabačenom, blatnom, šijačkom Kutjevu ispod tužne Krndije nisam još vidio svu dubinu bezdna, koji me dijelio od društva i od mojih ideala. Redovan život, svježi uzduh i kretanje nije hudilo mladom tijelu. Brzo sam avansirao i postao „Gefreiter“. Kapetan je bio doduše nabusit, ali me zaštićivao od „supaša“, galoniranih gejaka, koji se kao podoficiri osvećuju gospodi, „koja uče tolike škole, a ne znaju ni konja osedlati“.
Tako dodje proljeće. Lug i polje se zeleni, iz sela se razlijeva sok šokačke pjesme, ispod dudova duduču gajde, na šareno, ravno požeško polje truni se radost zlatne ševine pjesme. Proljeće, sunce me utješilo. Ali krajem juna poslaše me u Zagreb, u Potkivačku Školu, odakle sam trebao biti poslan na Veteransku Akademiju u Beč. U Zagrebu vidjeh, da sam niko i ništa, mrtav za svaku slobodniju misao. Tužio sam se drugu, pravniku M. J-ću, i jednog lijepog dana, koncem avgusta, preobučem se u njegovom stanu, otpješačim s njim do Velike Gorice, prve stanice iza Zagreba, i za dva dana sretno dospijemo u Šabac. Ali pošto smo spiskali pare, mom prijatelju klone energija, i poslije dugačkog, slinavog i suznog gledanja preko Save — na „domovinu“ — smiluje nam se „flosar4 Slovenac, i prebaci nas preko. Vrijeme u Boga divno. Kitnjasti Srijem pun znanaca i svi lijepo dočekuju djake putnike, koji po grabancijaškom običaju idu „per pedes apostolorum“. Bostani, lubenice, Cigani, pudarice, tamburaši, tamni, ogromni lugovi sa čobanima i svinjarima u stilu Matije Antuna Reljkovića, krasne darežljive snašice... Rodjen sam Srijemac i kao Zagrepčanin nisam nikada vidio svoju kolijevku, i nije čudo, što se u meni, u z’o čas probudila ljubav za rodjenom grudom. Zaboravih, da sam vojnik, da sam izvan zakona. Toplo sunce, Fruška gora, Brankovo Dunavo, gostoprimljivi manastiri u sjeni drevnih lipa, sniježni krstovi crvenonožnih roda u mekoći modre visine, nepomični crkveni prsti dalekih, župnih sela, prva večernja svjetla u vandrokaškom čemernom sutonu, uplašena jata čvoraka, žuti i modri grozdovi plodnih njiva, bijeli čopori glasnih gusaka u uzdušnoj, zlatnoj paučini iznad gostoljubive mahovine ratarskih krovova, tihi salaši i viloviti posavski konji, miris posljednjeg sijena: ono sunce, ona zemlja, onaj dobri i pitomi narod, sve me to opilo snagom starog karlovačkog vina, pa sam živio i uživao obješenjački: kao na bijelom hljebu. U selu Privlaci blizu Vinkovaca zavolio sam ijepu, garavu Šokicu. Ostadoh kod nje, upravo kod njene tetke nekoliko dana, a moj drug J-ć čekao me u Vukovaru. Dabogme, nisam stigao u urečeno vrijeme, i ostadoh sam. Rastrijeznih se. Jesenje lišće, magla, kiša pada na moje putove. Bazdaličem već mjesec dana. Otrcan kao prosjak, crn kao Ciganin. Ili natrag u vojsku ili u Beograd. Odlučio sam se za Srbiju, i kako nisam imao putna troška, predjem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascijeloj Bačkoj poznatom „meštru“ (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita bogatog jelenima i ticama močvaricama. Hesapio sam, da roditelji „didi“ ništa nisu javili od straha da ga ne uplaše, i nisam se prevario. Povjerovao mi je, da sam na osustvu. Za dva sat doveslasmo do sela. Pod starim dudom dršću „Narodne Novine“ u poznatim starim rukama. Moji rodjaci, bački seljani, lijepo me ugostiše, i za tri dana vratim se preko Vukovara u Mitrovicu, odakle ću ravno u Beograd. U veče, oko sedam sati, čekao sam na stanici i zabavljao sam se sa vrlo ljubaznom ženom advokata, kad ali dodju u čekaonicu žandari. Uhapse me! Tablo. Gospodja advokatica branila me kao Drajfusa.
govorila je da sam djak, a ne vojnik, al sve uzaman.
Izdao me vojnik iz moje čete. Slučajno se desio u Mitrovici na sudu.
Turiše me u najgoru buharu. Pod daskama tovar od mangupskog djubreta. Za nekoliko minuta napunih se ušima i stjenicama. Parcovi mi skaču u pantalone. Uzaman se za mene zauzimahu patriote, g. Gamiršek, industrijalac, i novinar M. Relić. Cio drugi dan ne dobih kore hljeba, jer u civilnom zatvoru kao vojnik nisam „imao prava“ jesti. Bijah srećan, kada me sutra dan oko devet sati otpratio pandur na stanicu, za Petrovaradin. Tako sam gladovao, da zaboravih pobjeći. Od Rume bijasmo sami, čuvar je zadrijemao, kukuruz na širokom polju je visok i gostoljubiv, ali ja ostadoh, jer se nadah odmoru i čistoj vojničkoj menaži. Ali i ta nada me iznevjerila. Moj čuvar se skine s voza u Majuru mjesto u Petrovaradinu, i kada stigosmo pješke u grad, vrijeme ručka je već davno prošlo. Bilo je to u subotu. Pošto sutra, u nedjelju ne rade oficiri u kancelarijama, bi mi jasno, da ću do ponedjeljka gladovati.
Turiše me u rupu na jednoj od gradskih kapija, iza Wachzimmera, sa kamenom mjesto kreveta. Do nedjelje su stražili artiljeriste Česi, koji umjesto odgovora na moje zaklinjanje za hranu udarahu kundacima kroz drvenu ogradu moje menažerije. Srećom se straža izmijeni, i jedan graničar infanterista dobaci mi krišom vojničkog somuna.
Tek u ponedjeljak me „primiše“ i poslaše u široku, bijelu sobu s izlazom na sjeveroistočnu gradsku kapiju. Sa mnom bilo još nekoliko civilista zbog prekršaja na manevrima. Na veliku moju sreću robijaši pod istražnim zatvorom nose mundir svoje čete, i pošto u Petrovaradinu nije bilo husara, mogao sam se koristiti mojim otrcanim civilnim odijelom, dok ne stigne iz moje komande uniforma. Prvi dan proživjeh prilično. Imao sam još apetita, dobro sam spavao, moji saputnici (jedan seljak, jedan ekonom iz Križevca i dva Ciganina), bili su ugodna gospoda. Bio sam još fizički slomljen. Najbolji lijek protiv duševnih jesu tjelesni bolovi. No treći dan pustiše seljaka i ekonoma, a ja ostadoh sa Ciganima. Noću mi nije više padao san na oči. Zorom sam sanjao grozne snove. Nismo smjeli pušiti i pušili smo grozan duvan, koji nam je ukriumčario pekar oko jedanaest sati prije podne, kada smo pod puškom nosili na nužnik zajednički „kazan“. Kako nismo imali žigica, palili smo cigare, zavijene u staru novinsku hartiju, udarajući gvoždjem po gvozdenoj peći i hvatajući iskru na gubi pepela od suvih starih krpa. A napolju već sipi i sipi kiša, tužna i žuta, prva jesenja kiša, a magla pritisnula duše kao sindžir od olova.
Pobjeći odlučih tek dva sata prije čina. Pričam tu poznatu priču, jer sam imao dosada običaj mistificirati Ijubopitljive ljude, i jer su se o tom bijegu štampale nevjerovatne verzije, n. pr. da sam sa Varadina skakao u Dunav, da su za mnom pucali i da sam tako doplivao u Beograd.
Jednog, dakle, jutra, koncem septembra 1894., vrijeme se razigralo, sunce je sinulo, a ja posmatrah kroz rešetku sjajne i crvene nijanse na hrptu oficirskog konja, koji je mirno pasao travu, a pored njega legao nauznak „furešec“, sklopio oči i zapjevao. Sjetio sam se na dugačku zimu, na samoću medju tim grobničkim zidinama, na sramotu. Najviše me mučilo, što nisam smio misliti, čitati, pa da ću izaći iz te ljudske sramote kao kreten, idijot, kukavica, kandidat za propalicu. Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti. Nikad ne bijah u tom kraju, ali sam znao od prilike gdje se Novi Sad i Beograd. To se osjeća...
Svaki dan poslije jedanaest sati prije podne dolazio bi narednik tamničar s onoliko momaka, koliko je bilo nas robijaša, jer je svakoga hranila druga kompanija. Spolja, dva tri koraka pri tamničkom izlazu, na unutrašnjim bedemskim vratima, šeta dan i noć stražar.
Trebalo je ugrabiti zgodan čas i strugnuti u trenu, kada je tamničar sa momcima najdalje od tamničkog izlaska, i šmugnuti na hodnik u momentu, kada mi je vojnik okrenut ledjima. Moja sudbina i dobra sreća je htjela, da sam sve te momente mogao upotrebiti. Naš stol odgurao sam prije narednikovog dolaska dijagonalno od vrata u najudaljeniji ćošak i kada je za tamničarom ušao posljednji momak sa hranom, šmugnem na hodnik, i opazim da vojnik stražar šeta gore, ne prema meni. Dok još nije stigao do gornjeg stožera od gradske kapije, dotrčao sam do druge, izlazne bedemske kapije, prešao sam ćupriju i na suncem obasjanom putu sretnem (malum omen!) babetinu s korpom i suncobranom. Staza srećom zakreće, i gubi se iza zidova, i tako me sa gradske kapije ne mogahu opaziti eventualni gonioci. Skočim u jedan jendek, predjem preko dva tri, sve niža i niža bedema i nadjem se na stazi što vodi na novosadski most. Zavučem se u dunavski vrbak, i kada se nadjoh na mostu, zabrujaše novosadska i varadinska podnevna zvona. Ćuprija vrvi od svijeta, najviše vojnika, sred mosta sretnem oficira auditora koji me primio; tako smo prošli jedan pored drugoga, da me nije mogao vidjeti zbog stupova što dijele kolski put od pješačkoga. Cijelim putem se nisam okrenuo. Na ledjima senzacija kao da me nekoliko dobrih strijelaca uzelo na nišan.
U Novom Sadu nahranila me ovčijim mlijekom seljanka Srpkinja, a cijelo poslije podne ležah u visokom kukuruzu što kao hajdučka šuma pritisnu široko polje. Blizu, na putu na sjever spram barutane, svaki čas se pojavljuju vojničke patrole. Na jesenjem crvenom suncu gore vrhovi novosadskih zvonika, a na zelenom fruškom kalpaku plamti Petrovaradin kao prokleti grad, kao fatalni dragi kamen. Osjetih da sam slobodan i ko to nije osjetio, ne zna kako grije slobodno sunce, kako duva slobodni vjetar i kako je sladak slobodni kruh!
Spavajući danju i pješačeći noću, stigoh treći dan o podne u Pančevo. Umoran legnem kraj plota na uzvisici, što se spušta prema Tamišu. Beograd, nepoznata varoš, grad mojih nada, koči se nad sjajnim vodama i ne vjerujem očima da sam blizu cilja, da su ova modra mekaia brda sloboda i Srbija. Osjetih ljutu glad, i u vrtu, nad glavom, opazim zrele jabuke. Skočim preko plota i kada napunih džepove, diže se u voćnjaku, blizu kuće, žagor, graja, i najzad se iza granja i lišća pojave dva gospodina, mladji, plav, u prsluku, i stariji, prosijed i bradat, a za njima nekoliko čilih,
snažnih pivarskih momaka, pa za mnom u potjeru. Kako sam izmožden i umoran, uhvatiše me brzo kod plota. Najprije me htjedoše ljudski izmlatiti, ali pošto moja fizonomija postade sumnjiva gazdi — starom gospodinu, viknuše gospoda svoje komšije žandare, i iza neopisivih ponižavanja odvede me, s otečenim džepovima, podnarednik žandar kroz gradsku Ijubopitljivost u varošku kuću. Bilo je to oko dva sata po podne. Do 6 sati u veče sjedio sam u pandurskoj sobi, čekajući na tužioca, u groznoj neizvjesnosti. Malo prije bila mi je Srbija, nov život, sloboda, tako reći preko Dunava pred nosom, trebao sam tek posegnuti, a sada — jedan glupi slučaj, sitnica neka me prokaže da sam robijaški bjegunac i sve, sve je propalo, svršeno! Nikada nisam proživio groznih, očajnih časova kao ono zbog nekoliko crvljivih jabuka. Čudim se, da nisam za ono četiri sata čekanja poludio, osijedio, presvisnuo. No tužilac, gosp. Vajfert (otac poznatog beogradskog industrijalca), nije došao, i najzad me izvedoše pred policijskog šefa. Rekoh da se zovem Ištvan (Stevan) Jurković, da sam putujući glumac, pa dodjoh u Pančevo radi novosadske družine, koja je trebalo doći za dan-dva. Povjerovaše mi. Policijski narednik, debeli Madžar, bijaše vrlo ljubezan. Dali su mi t. zv. otvoreni pasoš, s kojim sam mogao besplatno putovati željeznicom, i vratiti se kući. Prenoćili na čistom ležištu i u zoru me, čilog i odmornog, odvede uparadjen pandur do tamiškog bogaza, odakle se zavukoh u najgušći dunavski vrbak.
Oko podne naidju ladjari i pomagao sam im vući ladju uz vodu. Tako smo prešli austrijsku financijsku stražaru. Na domak Zemuna ukrcamo se i zaveslamo spram Beograda. Pošto nisam imao nikakvih dokaza da sam vojnički bjegunac, poslaše me sa savske stanice u Upravu Varoši. Upravniku Kasidolcu rekoh šta i kako je, i on me vrlo Ijubezno uputi, da me mora nekoliko dana zadržati u policiji, da ću se danju moći slobodno kretati po dvorištu i da ću brzo biti pušten, ako me iz Austrije ne potraže kao običnog zlikovca. I tako padoh već prvi dan u centar najaktualnih dogadjaja. Moji sapatnici su bili učestnici Čebinčeve i „markaške“ afere. Tamo, pod orahom, prvi put vidjeh gg. Gjoku Novakovića, Acu Stanojevića, Jašu Nenadovića, Simu Gjakovića. Koliko se izmijenilo za ovo godina!
Kada se nadjoh jedno sunčano po podne na nepoznatoj kaldrmi, u žagoru poznatog razgovora bijah tako srećan, da sam veselo tražio ma kakvi poso. Htjedoh u konobare, ali kafedžije nadjoše da sam suviše bijedan i otrcan za tu reprezentativnu funkciju. Nisam bio ni za kelnera! Već u policiji mi rekoše, da je moj ujak dr. Šams, državni hemičar, nedavno otputovao. Pred veče se krenem na prenoćište u Ratarskoj ulici i na tramvaju opazim prijateljsko lice. Bio je to Stjepan Brozović, sada urednik „Narodnoga Lista“ u Nju-Jorku. Godinu dana prije mene pobjegao je iz iste čete u Srbiju, a prije dva dana stigao je u Beograd sa Vrške Čuke, gdje je bio majdanski pisar. Bratski me primio i pružio mi prvu pomoć. Postao sam čelista, pa novinar, literat. Nije Bog zna šta.


NARODNA KULTURA

Nedavni govor dra. Gjure A r n o I d a potaknuo je nanovo kod nas diskusije o narodnoj kulturi, pa o narodnoj umjetnosti. Želeći nam jedinstvenu kulturu, konstatovao je uzroke njenoj zaostalosti u razrožnosti naših najhitnijih nazora i načela, upućujući nas na jedinstvenu kulturu helensku i na uzor naše narodne poezije. Kritičar Savremenika s tim je pogledima tako polemisao, ad ih je — kao svoje usvojio, što ja ne mogu učiniti, ma da se slažem sa drom. Arnoldom o glavnome: o potrebi što intenzivnije nacionalne kulture.
Vječna superiornost helenske kulture je pored antibarbarskog, antitudjinskog nacionalizma u njenom estetstvu, „kalokagatiji“, ekskluzivnom kultu ljepote. Grci su prvi umjetnički narod poviesti, prva rasa, stvorivši socijalni tip umjetnika, artista. U Heladi nije ljepota, kao u savremenoj Europi, luksus i svojina riedkih, izolovanih pojedinaca, već potreba, prva i glavna potreba cielog naroda. Od svih stališa stališ je umjetnika i pjesnika tamo najugledniji i sa socijalnim srećnim položajem grčkog artiste jedva se mogu uzporediti ugledni umjetnici renesanse ili modernog Pariza. Sva je mitologija i filosofija helenska prožeta tim bezsmrtnim estetstvom, a ljepota, vjera u savršenu ljudsku ljepotu osnov je grčkoj religiji kao i kasnijem racionalizmu. Olimpa ne nastavaju bozi, već najljepše Grkinje i najskladniji Grci. Helenizam je i u antropomorfnoj svojoj religiji vjera u vječnu ljepotu harmonijskog, estetičnog humaniteta, vjera u višeg čovjeka, spoljašnosti Fidijinih kipova i duše heroja u tragedijama.
Moderna narodna kultura ne može više imati toga nacionalnog jedinstva i originalnosti kao klasične kulture, napose kultura grčka ili stara indijska. Englezki narod, geografski najizolovaniji, primio je poput svih evropskih naroda mnogo više kulturnih pobuda iz tudjine no iz Englezke. Već samo kršćanstvo, temelj ciele evropske nacionalistične kulture, nije produkat ni jedne evropske rase, pa je primljeno i prema psihičnim potrebama udešeno kao proizvod semitske, a ne arijske duše. Kršćanstvo dakle s jedne, a moderna nauka, promienivši iz temelja vascielo evropsko družtvo, sa druge strane, dade svim nacionalizmima u tolikoj mjeri istovjetne osnovne pojmove i životne vriednosti, te danas svi obrazovani narodi imaju jedan isti kulturni cilj, koji dakako ostvaruju prema zasebnim svojim rasnim sposobnostima i potrebama. Ma koliko se to činilo paradoksalno, danas se može mirne duše reći, da su nacionalne kulture po svom postanku i izvoru plod tudjinskog utjecaja. Ono, što je u narodima najbolje, plod je spoljašnjih kalamova. Gotski stil je niknuo u Francezkoj, ali je postao narodni stil svih zapadnih literatura i preporodio je sve nacionalne moderne kulture.
Nema ni jedne evropske književnosti, a da nije nastala pod utjecajem tudje. Prema tome je studij tudjih kultura najbolje sredstvo za podizanje svoje i najbolji je nacionalista onaj, koji je dobar Evropejac.
Pa kakve bi i svrhe imala nacionalna kultura, da se njom može koristiti tek jedan narod? One vriednosti, koje vriede tek jednoj rasi, inferiorne su vriednosti. Samo ovakva narodna kulturna stečevina, koja može postati sveobćom i čovječanskom, samo takva stečevina je velika narodna stečevina. Hegel je Niemac, ali je koristio ruskom nacionalizmu, oplodivši kritiku Bjelinskoga i djelujući tako na stvaranje ruskog romana. Schopenhauer je — Hrvat, jer je djelovao na shvatanje nekih naših pripovjedača. Kulturna nacionalna ekskluzivnost, „kinezština“, dolazi odtud, što se zamjenjuje pojam političke i kulturne narodnosti. Ako su narodnosti suprotne, dušmanske pojave kao grupe zasebnih interesa političkih, one su kao kulturne grupe velika harmonija, koja se zove čovječanstvo, gdje ni jedan narodni glas, pa bio i najslabiji, nije suvišan. Čitajući Petöfieve rodoljubne zanose, u nama se budi ljubav za vlastitu otačbinu. Italija renesanse nam je politički škodila, ali zar bi bez nje imali stariju našu literaturu? Francezka XVIII. vieka drži u kulturnom vazalstvu Njemačku; Fridrik Veliki zna samo francezki, Lessing, Winckelmann, Schiller i Goethe traže uzore u tudjim kulturama, a danas znamo, da je ta „tudjinska“ epoha bila u Njemačkoj klasična, njemačka, od koje niemstvo živi i danas. Francezka na vrhuncu svoje evropske kuturne hegemonije, za vlade Louisa XIV., nije imala uzorom baš ništa narodno i francezko. U arhitekturi i muzici ugledaše se u Talijane kao i u slikarstvu; u literaturi u klasike; u odievanju se nisu obazirali na pučke mode, pa ipak se ta tobože imitatorska epoha danas hvali kao najfrancezkija, stvorivši jedinstvo čistog francezkog stila tamo od proizvoda krojačkih i stolarskih, pa do djela Mansarta, Lesueura, Pascala i Molierea.
Od svih kulturnih čimbenika danas je odista narodna samo literatura, jer je determinirana, obilježena razlikama dotičnih narodnih jezika. Pa ipak, koliko su neoriginalne literature sa čistog nacionalnog gledišta! Sve su proizvodi tudjih utjecaja, pa dok su u književnostima originalni samo stilovi, načini izražavanja, naučne metode ne poznaju više narodnosti, dok je stil modernog graditeljstva, slikarstva, pa i muzike u tolikoj mjeri sve nenacionalniji i istovjetniji, da ga u nacionalnom smislu gotovo i nema. Gotika, barok i renesansa danas su svojina svih naroda. Beethovenova Pastorana Simfonija oduševljava svaku nenjemačku mo ralnu energiju. Iste slikarske pravce i škole nalazimo danas u svakoj naprednijoj narodnosti. Danas je kultura to nacionanija, što je evropskija. Najjači, najvitalniji nacionalizmi su oni, koji su najmanje nacionalni, jer snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije već u moći primanja, absorbiranja što više tudjih kulturnih elemenata. Prevedite ga dobro na hrvatski i Sofokle, Dante i Cervantes bit će hrvatski pjesnici. Shakespeare je danas možda više njemački no englezki pjesnik. Byron je po svom utjecaju više Poljak ili Rus no Englez. Whistera i E. Poea više su shvatili Francezi no Amerikanci i oni su u Francezkoj faktično adoptirani kao i veliki Beethoven ovih dana. Wide je danas, kad ga ignorira licemjerna Englezka, evropski, naročito njemački pisac.
Pošto dakle ni najveće kulturne nacionalne sile nisu u stvari narodne, ima li što naravnije, no da se kulturice ili polukulturice kao hrvatska, srbska ili bugarska, oboružaju u interesu vlastite eksistencije tudjim kulturnim stečevinama kao moderni Japan? Biti u kulturi samo Hrvat znači biti vrlo jadan Hrvat. Čovjek, poznavajući samo hrvatske kulturne stečevine, ne bi možda mogao biti ni sasvim naobražen čovjek. Tudja kultura je najbolji dio hrvatske savremene kulture i kao ostali narodi mi možemo svoju kuturu stvoriti samo upotrebom tudjih kulturnih elemenata. Najbolja patriotska škola je tudjina. Renan je bolji učitelj hrvatstva od svih naših novina. Djevica orleanska može biti hrvatskim, kao što Brut i Caesar bijahu francezkim idealom. Najmoćnija narodna kultura je ona, koja ima pogodaba da se okoristi svim nacionalnim kulturama. Pariz, Berlin ili London nisu produkti jedne, no svih kultura. Mi ćemo biti tek onda kulturni, kada sve moderne kulturne glavnije struje nadju izraza u našem životu i u našem jeziku, kad hrvatstvo kao kultura francezka ili njemačka bude jedan abregé, okvir za težnje vascijelog kulturnog čovječanstva.
Kod nas se često i prečesto zamjenjuju pojmovi „narodno“ i „narodsko“, narodno i pučko, kao da je narodno samo ono, što nije inteligentno, što prema tome u narodnoj kulturi i ne sudjeluje, upravo sudjeluje tek pasivno. Klase, koje treba tek kultivirati, prikazuju nam se kao nekakva škola prave narodne kulture, kao naši učitelji. Seljak bi po toj logici imao biti glavni narodni kulturni faktor. Ne upuštajući se u dokaz absurdnosti takvoga shvatanja, držim, da je inteligenat isto tako Hrvat kao njegov neinteligentni zemljak, a možda i mnogo više. Narod, puk može više naučiti od nas, no mi od njega. O kakvoj kulturi nema kod našeg seljaka na žalost još ni govora, a narodna poezija može biti dokaz za kulturnu sposobnost, ali ne i za kulturu narodsku. Ima divljih, nekulturnih plemena sa divnom narodnom poezijom i poznata je činjenica, da dodirom sa kulturom izčezava narodna pjesma, jamačno iz tog prostog razloga, jer je plod primitivnosti, barbarstva, a ne kulture. Upućivati dakle moderna kulturna nastojanja na narodne umotvorine, znači upućivati kulturnost na izraze nekulturnosti ili polukulture. Ma koliko se uzdizala vriednost našeg narodnog pjevanja, ono je tek izraz primitivne, našoj sasvim oprječne, ako i blizke duše, a narodna pjesma nije ljepša od umjetne.
Odista liepih pjesama narodnih ima vrlo malo, a umjetne su najzad i one, s tom razlikom od „umjetnih“, što im je anonimni autor nepoznat. Narod kao cjelina nije ništa stvorio. Kao u umjetnoj, i u narodnoj poeziji stvoriše sve ljepote bogodusi pojedinci, nepoznati pjesnici i narod je djela njihova tek čuvao, dotjerujući ih ili —kvareći. Nije sve narodno, što je pučko i seljačko, a ni sve narodne pjesme nisu pučke. Naročito junačke jamačno izpjevaše više gospode, junaka i hajduka no seljaka. Pa ni narodni pjevač nije originalan, narodan. Dokazano je, da su glavni motivi u svim narodnim poezijama istovjetni, potičući iz arijske, indijske kolievke. Mnogi naši narodni junaci su tudjinci kao Sibinjanin Janko i Kastriotić.
Što se pak tiče hvaljenog idealizma i morala našeg narodnog pjevanja, mi znamo, da barem u našoj umjetnoj literaturi nema ni traga onim mastnim i premastnim golotinjama, kakve narod zna izbacivati kod kola, na prelu ili uz čašicu vjernu drugaricu... Ako te paprene poskočice nisu štampane, one ipak na užas naših moralista ulaze u narodnu poeziju. Pa ni jedinstvenog nazora nema naša narodna pjesma, jer je produkat plemena od tri vjere, od tri nazora, da ne spominjem stare, napola poganske pjesme narodne.
Narodnu kulturu ne stvara jedinstvo mišljenja, nego snaga narodne energije i narodnog ideala. Taj naš narodni ideal ni danas još nije izradjen, hvala nehrvatskom i fantastičnom ilirstvu, te imamo već pol vieka na nesreću našu dvije kulturne struje: jednu koja kod nas traži čistu hrvatsku, i drugu, koja kod nas uvodi hrvatsko-srbsku, jugoslavensku, slavensku kulturu. No željelo i tražilo se što mu drago, posljednjih je godina — po priznanju najkompetentnijih naših ljudi — naš kulturni niveau svakako spao. Uzrok je toj našoj dekadenciji bez sumnje kampanja proti idealizmu, dakle i proti entuziazmu, a ta kampanja k nama nije došla iz Evrope, već iz — Praga.


O MODERNOSTI

Danas se mnogo, i odviše govori i piše o modernosti, o modernom duhu i čovjeku, ali malo tko je svijestan toga, što je upravo moderno.
Pojam modernosti je prije svega negativan i označuje negaciju svega, što je dojakošnje, staro, uobičajeno. Moderno je dakle sve, što je novo i primljeno kao bolje od staroga. Željeznica je modernizam prama kočiji: automobil je modernizam prama željeznici; pokretni balon je modernizam prama automobilu.
Ali modernima ne zovu se samo absolutne, nego i relativne novosti, nove tek i nepoznate jednima, a poznate drugima. To su, da tako reknem, novosti, koje se opetuju; mode, koje ulaze i opet u modu; mode ponovljene i restaurirane, kao mode socijalne, umjetničke i filosofske. U Engezkoj su i opet novost svečane hlače dokoljenice. U Njemačkoj se preko materijalizma i Nietzschea i opet vraćaju Kantu. Visoka i literatura i umjetnost iza simbolizma i naturalizma okreće se i opet klasicima. Kod nas je momentano moderno biti nemoderan. Pošto su za novosti samo manjine, elite, koje ih primaju i šire, prava modernost ima uviek aristokratsko obilježje kao početak Ibsenove drame, Renanove filosofije ili Manetova slikanja. Bečka Secesija, novost za Beč (ili Zagreb), bijaše već stara moda u Parizu. Modernost je obćeniti oblik sveukupnog najnovijeg ljudskog napredka i moderan je onaj, koji je sposoban sudjelovati ili barem razumjeti najnovije potrebe savremenog duševnog i socijanog života. Moderan, pravi moderan čovjek prema tome tek je ideal, jer je savremeni život naučni, umjetnički, politički i socijalni tako bogat, komplikovan i nepregledan, da pojedinac može razumjeti i pratiti tek neke modernizme. No ne mogući savremenost imati modernog savršenog pojedinca, ima modernih centara i družtava, od kojih je po priznanju cielog svieta najmodernija elita „svietlog“ grada Pariza. Publika utoraka u Komediji, vernisaža u Salonu, predavanja u Franc. Kolegiju i čitanja u Nar. Biblioteci i danas je sudija najboljih svjetskih novotarija. Rieč „moda“ je produkat zemlje, koju već Caesar obilježava „pohlepnicom novotarija“.
No moderno nije samo ono, što je novo. Rieč moda obilježava i pojave, koje su kratka vieka i koje se primaju više silom običaja no silom osvjedočenja. Biti moderan ne znači biti poznat, a ono, što nije dugotrajno, što ne odolieva modama, nije vriedno mode. Moderan čovjek je onaj, koji zna razlikovati pomodnosti od modernizma; koji zna razlikovati modu dana od mode vječnosti, jer prava novost, pravi modernizam je samo onaj, koji uviek ostaje u modi. U tom smislu veli Pascal: „Oni, koje zovemo klasicima, bijahu odista novi (moderni) u svim stvarima“. Svaki je pravi modernizam dakle opozicija proti modi, a filistar,
čovjek nesposoban za napredak i shvatanje pravih novosti, pozna se po tome, što nerealnosti mode smatra evolucijom, što je — po Schopenhauerovoj definiciji — „najozbiljnije zabavljen realnošću, koja to nije“. Moderna je dakle samo ona originalnost, koja je sposobna preživjeti sve mode, a upoznati, ocieniti i cieniti je često nije dano savremenicima. Stendhal bijaše skoro nepoznat svom vremenu. Whistler se ruga Wildeu, „silom filistru“: „Oskar dodje u Pariz da napiše dramu, ali ne nadje autora; Greene naziva Shakespearea vranom s tudjim perjem, tactotumom; Tennyson je protivnik Goetheu (u „Palači umjetnosti“); Quincey napada, Wordsworth odbacuje Goetheov roman, a P. de Saint Victor zove Goethea „Jupiter Pluvius dugočasnosti“. Bouchera je Rafael dosadan, Michel Angelo barbar, priroda odviše zelena. Poe se ruga Carlyleu, negira Iliadu, Izgubljeni Raj, Euripida, Sofokla; 50 Molierea ne da za jednog Fouquéa (de la Motte), grdi plagiatorom Longfellowa i hvali nekog Hornea, a Poea Edimburžka Smotra zove književnim parijom, poznatim lopovom prosjakom i protuhom. Barbey d’ Aurevillyu je Hugo izpod Lamartinea, Heinea, Vignya. Bazac u Canalisu karikira Lamartinea, Dostojewski u „Biesima“ Turgenjeva, a Dryden veli Swiftu: „Nećače Swift, vi nećete nikad biti pjesnik“. Slavni kritik Sainte-Beuve je dušmanin Vignyev, okrutan prama Micheletu, izdajnik prama Hugu. Cicero govori s visine o lirici, Milton navaljuje na Charlesa I. i zbog jednog glumca — Shakespearea, Renan govori porugljivo o A. Comteu i Voltaireu, Heine slabo zna za Mériméea, nikako za Chateau brianda, Hugo mu je intelektualni guravac, pa još lažan, Lamartine zove matematiku „okovom ljudske misli“, a već je poznato, kako je Tolstoj omalovažio sve moderne literarne struje. De la Motte Houdard i neki Thomas bijaše svojedobno glasovitih od Corneillea, kao Sue od Balzaca, Béranger od V. Huga, P. de Kock od Leconte de Lislea. U kratko: najmodernije bijaše vrlo riedko moderno, u modi, kao Shakespeare u Francezkoj, Goethe u Englezkoj.
Modernost je zajednica u načinu mišljenja i življenja elitnih evropskih klasa, ali ta zajednica nije u moderno doba znala naći jedinstvo stila kao u doba Perikla, Augusta, prvih katedrala, Renesanse i hegemonije francezkih modernizama od Louisa XIV. do Empirea. Naš modernizam je doduše bogat i zanimljiv, ali nije liep, stilizovan i originalan, odviše je kontradiktoran i individualističan, izpoljavajući se u najkontradiktornijim načelima. Pitate me, što je danas moderno, a ja vas pitam, što danas nije moderno? Inopes nos copia fecit.
U modi su svi stilovi i secesija ih je izmiešala u stil, koji nije do danas znao postati ni nov. U modi je Nietzsche, aristokrat, i doktrine plebejske, ebionizam Tolstojev i nacionalizam Barresov, militarizam i antimilitarizam, misticizam i ateizam, skepticizam Renanov i dogmatizam demokracije, anarhija poetike Whitmanove i Verhaerenove i cizeliranost artizma Baudelaireova i St. Georgeovog. U modi je Kropotkin i katolički modernista opat Loisy, mladi Japan i feudalna evropska aristokratija. torpedo i izkapanje Kapitola: u kratko najsuprotnije senzacije, dakle modernizam u obliku novina, žurnala. Stil našeg vremena je brzina, absolutna izvjedljivost, traženje naglih i kondenziranih senzacija, poštivanje individualnosti u najoprečnijim oblicima. Stil modernosti su dakle svi stilovi i zato možda ni jedna epoha ne bijaše lišena stila, pročišćene ljepote u tolikoj mjeri kao naša, pa su se baš najmoderniji dusi često sa zgražanjem odvraćali od savremenosti, koja opet druge zanosi i upravo fascinira. Leopardi piše Mai-u u očajnosti savremenosti: „Gomila se podiže, mudrac pade; ničemu se ne divimo, kukavan posta sviet; . . . pomozi do pobjede drevnim herojima, da se to blatno stojeće digne i napoji oduševljenjem za veliko djelo, ako li ne, neka potone u stidu“. Flaubert se žali: „Ništa se ne da učiniti od modernoga“. „Slikati purgariju modernu i francezku čudno mi smrdi u nosu“. Nietzsche zove savremenost „seljačkom bunom duha“, a našu industrijsku kulturu „najprostačkijim dosadašnjim oblikom života“, čeznući za „umjetnošću za umjetnike, samo za umjetnike“. Moderno doba prezire Poe, Baudelaire, bol Heineova, ne mogući kao mizantrop Swift, koji od jada ćuti i ne otvara usta godinu dana, ostaviti imetka za — ludnicu. Too late („prekasno!“) stoji na prstenu sjajnog literarnog plemića Barbeya d’ Aurevillya, tek danas modernog: Huysmans od modernosti bježi u samostan, dieleći savremene literate u „halapljive filistre“ ili „neopisive glupane“, a Leconte de Lisle u čuvenom sonetu dovikuje Modernima: „Vi živite kukavički bez snova i ciljeva, stariji i izmoždeniji od zemlje neplodnice, lišeni već u zibci svake strasti silne i duboke... Ne znajući, što bi sa dnevima i noćima, utonuli u ništavilo grdnog dosadjivanja, umriet ćete kao stoka puneći svoje džepove“. A ljubezni Renan uzdiše na Akropoli: „Grozna panbeotija, savez svih gluposti širi nad svietom olovan obruč, pod kojim se gušimo“. I pobožni srednjevjekovni Bedius tako crta svoje vrieme: Aetas decrepita, totius morte saeculi consummenda. Drugi pisci opet ljube svoje vrieme kao Ovid, Voltare, „imajući od svih više duha, kojega svaki ima“, pa Goethe i Goncourt, kada veli: „Modernost, sve je tu! Senzacija, naslućivanje savremenosti, kazališta, što vas gnječi, sadašnjost gdje osjećate treptanje svojih strasti i nešto vašega, sve je tu za umjetnika“. „Čovjek, koji o sebi i o svom vremenu piše, jedini je, što piše o svim ljudima i svim vremenima“ — veli naš savremenik B. Shaw, jer i oni, koji opisuju prošlost, opisuju sebe i svoje savremenike kao Racine u tragedijama i Flaubert u „Napastima sv. Antuna“.
Grci preziru svakoga, tko ne zna čitati i plivati, a Etheredge, komediografski savremenik stuartovske restauracije, ovako opisuje ondašnjega gentlemana, ondašnjeg modernog čovjeka: „Plemić treba da se dobilo odieva, dobro pleše, da bude dobar mejdandžija, da ima dara za ljubavna pisma, dobar pjevački glas, da bude zaljubljiv, dosta diskretan i ne odviše postojan“. U Voltaireovo doba, veli Taine, bijaše moda napisati tragediju kao danas članak političke ekonomije. Kakav je danas tipični savremenik? On mora biti prije svega toliko obrazovan, da razumije s kraja na kraj jedne svjetske novine. U većini slučajeva on je načela liberalnih i naučnih, filantrop, sportsman i skeptik. Mora znati barem jedan svjetski jezik i barem jedan praktičan posao. Dok je tip modernog čovjeka sve do Revolucije čovjek neradnik, moderan čovjek savremenosti ne može se ni zamisliti kao eksistencija nesposobna za kakvu produkciju, i to koristnu. U doba, kad Vauquelin i Fourcroy kemijski anališu — suzu, kad je nauka u modi kao poezija u staroj Heladi, kad „viek traži činjenice, posmatranje u moralu kao u strogim naukama“ (Balzac), nema modernog čovjeka bez naučne kritičnosti. Pa ipak, koliko je težak i polagan put moderne prosvjete! Goyau navodi, da 1900. od regrutâ petog corpusa (u Franceskoj, polovica ništa nije znala o Djevici Orleanskoj, tri četvrtine nisu imale ni pojma o značenju Narodne Svečanosti, a dvije trećine su jedva znale za rat god. 1870. Nikada se kao danas, u individualistično doba, ne osjećaše oskudica pravih, jakih pojedinaca, personaliteta i tipova kao muzičar, graditelj, mehaničar i slikar da-Vinci ne može pored svega širenja prosvjete izbaciti naše doba, kada O’ Connell prvi pronalazi rieč „talentiran“. Ma što se reklo, moderni viek nije dao prvoklasnih sila kao Sofokle, Dante, Shakespeare, Kant i Moliere, i jedini Beethoven im je možda dorastao. Byron i Chateaubriand nemaju genija simpatije, a Goethe smisla za historijsku naobrazbu. Leconte de Lisle je bez nježnosti. T. Gautieru je muzika „larma skuplja od drugih“. Sve osobe Flaubertove imaju imaginaciju istu kao on sâm. Stendhal, Mérimée i Nietzsche dive se i zloj energiji. Schopenhauer je protivnik bradâ kao Petar Veliki, mrzi žene, profesore i Židove, Taine veli, da Lysias, Platon i članovi Port-Royala bolje pišu od nas,
a sam pedantno zove Koriolana bikom lavljeg srca, Carlylea mastodontom, Johnsona bikom, bez trunka humora i ukusa. Krivotvoreni Ossian vuče za nos kritičnost cielog novog stoljeća, koje počinje s jednim Goetheom. Tolstoj, Rousseau i neke demokratske sekte su dušmanske kulturi. Moderni dusi su neoriginalni kao savremenici Montaignevi, „sub aliena umbra latentes“, počivajući u tudjoj sjeni. Bog je Mérimée-u vrlo vjerovatan, Haeckelu vrlo nevjerovatan i mi imamo više sekata no Varro, koji nabraja 288 fiosofskih škola.
Hugo i Flaubert slični su stilu proroka Izaije. Većina modernih duhova živi od umjetnosti i knjige, a od vrlo malo njih živi knjiga i umjetnost. Slobodna misao misli, da je sasvim moderna, a već Ptolomejevići i Atalovići su otci slobodne misli, u koju ne dira ni rimski cezarizam. Neki drže napredak protivjerskim, a Renanu će posljedica progresa biti napredak, a ne nazadak vjere. „Ništa nova pod suncem“ — dakle ništa odista moderna nema pod suncem, mišljahu Stari, i sve su mode tek vraćanje starih moda po zakonu prastarog vječnog vraćanja. „Literatura počiva na 7 situacija, muzika izražava sve sa 7 glasova, slikarstvo ima tek 7 boja i poput tih umjetnosti ljubav je sastavljena možda od 7 načela“ veli Balzac, a Emerson drži ciljem kulture „veselo i pametno lice“. Nemoderno je ono, što nam je smiešno i šteta, što se čovjek nije nikada manje smijao no danas. Simia quam similis, turpissima bestia, nobis! Što je dobro i krasno, uviek je moderno, a „liepa stvar je radost za uviek“ (Keats). Biti poganin ne znači biti pogan, a mnogi moderni zamjenjuju golotinju s pikanterijom prema onoj staroj: stercus. cuique suum bene olet. Pored tolikih estetičnih sistema mi još nemamo definicije ljepote, pa ćemo kao Cato St. morati učiti grčki. Ako je viši, dakle bolji, umniji i energičniji čovjek cilj kulture, mi nismo ništa napredovali. Gomile su napredovale na trošak pojedinaca. Moderno doba nije znalo dati većih ljudi od Julija Caesara, Epaminonide, Aishila, Sokrata i Marka Aurelija. Moderne originalnosti su u stvari neoriginalnosti.
Faktični je otac žurnalista već Caesar sa svojima Acta diurna. Utopije naših demokratija pozna već Platon, Morus, Campanella i drevne čežnje za Manoom — bajnim Eldoradom i sitom zemljom Kokanjom. Heraklit sa Ponta hvali luksus kao Mandeville Hume i Voltaire. Milton, znajući grčki, latinski, hebrejski, francezki i talijanski, obrazovaniji je od englezkih modernih pjesnika, i on je pravi otac slobodne štampe. Cieli moderni pozitivizam i Condorcetova doktrina progresa već je u Baconu. Ateizam Marlowea, Leopardia, Schopenhauera i J. Richepina poznaje već drevni Diagora i Teodor. Rimljani imaju vodovod, kalorifere i poznaju vlasulje i monocle — ali od smaragda, Spinoza obnavlja Eleate, Gassendi Epikura, Locke Demokrita, Kant Sokratov kriticizam. Već Montaigne primjećuje na zecu i prepelici Darwinov zakon prilagodjivanja. Anarhiste su već drevni cinici, kao Godwin i Thompson u XVIII. vieku (marquis de Sades, Lewis). Ludwig bavarski opere samo sluša, ali Mazarin ih komponuje kao kasnije Rousseau. Lafontaine je već u Ezopu, Moliere u Menandru, Plautu i Terenciju. Literarna boema stara je kao literatura i kao moderni Nerval, Poe, Baudelaire i James Thomson umire od nevolje Chatterton i autor Hudibrasa, Butler. Naši književnički i umjetnički modernizmi su stare, malo prekrojene mode. Prerafaelite i mistici potječu od Dantea. Već Petronij, Juvenal i Marcial su čisti naturaliste kao slikar mesarskog dućana Rembrandt, a klasicizam je prožet prefinjenim realizmom Homerovih epoha. Omar Kajam, Heraklit i Lukrecij nisu manji pesimiste od Leopardia i Leconte de Lislea. Već u Teokritu, Virgilu i Ovidiju ima čiste romantike kao u Euripidu i Lucianu. Aristofanova Lysistrata je kao kakva ženska Balzacova studija i vrlo je slična Becqueovoj Parizkinji. Fritz Uhde je stilom sličan, kao i W. Crane, Marulićevu ili Rembrandtovu stilu u biblijskim motivima. Moderni slikar Blanche potječe od Van Dycka preko Reynoldsa, Gainsborougha i Lawrencea, moderni pejzažiste od velikog Ruysdaela i Klaud. Lorraina, slikari životinjâ od Pottera, a već G. Dow. Mieris i Netscher su minuciozni realiste. Posljednji credo čuvenog Rodina je katedralsko-gotsko vajarstvo kao kod Davida d’ Angersa. U Henneru je Holbein i Bellini; u Stucku Rubensova kompozicija i Daumierov kolorit; u platonskom Chavannesu stil primitivaca; u Rossetiu, Millaisu i Huntu Giotto i Cimabue; u Wattsu Giorgone i Correggio; u Degasu i Aubreyu Beardsleyu Japanci, a Manetova Olimpia, indignacija Salona 1865., novi datum u razvoju moderne umjetnosti, nije drugo no Ticianova Ijubavca vojvode urbinskog, naslikana dosta nespretnom rukom u Velasquezovoj maniri. Pa ipak, ta slika Manetova „manet et manebit“
kao i nova tehnika kod impresionista, pa slikara nervoznih sutona duševnih kao Whistler i Carriere, omogućena Chevreuil-evim kemijskim odkrićima. U operi Wagner upotrebljava stare romantične, spiritualistične legende, a modernist Debussy imitira starofrancezku muziku. Rossetti slika, a Maeterlinck dramatizuje Monnu Vannu. Ni eksluzivni artizam nije čedo našeg vremena, javljajući se u svim epohama velikih umjetničkih struja. Malherbe, purista, predteča velikog stila Louisa XIV., veli svećeniku na smrtnoj postelji: „Ne besjedite mi više! Vaš loš stil bi mi se sgadio!“ „Odnesite mi taj križ! Kako jedan umjetnik mogaše tako rdjavo prikazivati crte božje“ — reče Watteau i umre. Tako i danas osjeća svaki, tko osjeća, što je to ljepota, vis superba formae, ljubeći više od čovjeka umjetninu:
Matiere ou l’ âme brille a travers son suaire.
Ne vjerujem, da bi se našao jedan jedini mrzilac savremenosti s iskrenom željom, da se rodi u kojem od predjašnjih viekova. Što bi radili delikatni ljudi kao Ch. Lamb. SainteBeuve, Mérimée i W. Scott u brutalnosti viekova, koje su uzkrisivali? Što bi počeo Hölderlin u Heladi, zemlji vječnih nemira i ratova, Šenoa u Hrvatskoj Matije Gubca i kanonika Filipovića, a guravi Carducci u atletskim klasičnim državama? Danas se svaki može voziti barem na tramwayu, a prva kočija dolazi u Englezku 1564. Stari Scaliger bilježi kao karakteristiku ondašnjih Engleza odvratnost od pranja hladnom vodom. Koncem srednjeg vieka jedu se vrane, rode, labudovi, kobci, ježevi i vjeverice, a španjolske dame blaguju na podu. Ričard lavskog Srca pojede u Saint-Jean d’
Acre mjesto brava pečena crnca. Prvu viljušku u Evropi ima Eduard 1., ali samo za voće, a u Francezkoj se viljuška javlja tek na dvoru Henria III. Montaigne, prvi duh svog vieka i jedan od najmodernijih duhova čovječanstva, vjeruje kao pravi sin XVI. vieka, da je Caesar imao konja s ljudskim prednjim nogama, da su slonovi religiozni (jer se peru), da ima ljudi bez glave, s očima i ustima na prsima, pa ljudi četveronožnih s okom na čelu, pasoglavaca, na pola riba, što živu u vodi. Dalje tvrdi, da neki plemić nije ništa pio na putu od Madrida do Lisabona, vjerujući u kentaure, vukodlake i narod u Indiji, hraneći se tek mirisima. Shakespeare vjeruje, da se čovjek može otrovati kroz uho, pa u vještice, ma da je već davno Leon X., mecenatski papa, slavio čistu nauku u pismu Beroaldu, slobodoumnom kao današnji „modernista“ Romul Murri ili Tyrrel.
Ma što se tvrdilo, sadašnje je družtvo sretnije i bolje od svakoga predjašnjega. Prosvjeta i osjećanje pravde nikada ne bijaše na tako zamjernoj visini kao u naše klevetano doba. Mi ne pojmimo danas, kako Sokrat i Epikur ne posumnjaše u potrebu ondašnjeg robovanja, kako se Rim Horaca i Tacita mogaše nasladjivati užasnim mrcvarenjima u cirku, pa kako mogaše vjekovima postojati uredba kao inkvizicija. Čisto nam je nevjerovatno, da je jedva dvjesta godina, od kako prestaše vjerski ratovi i jedva tri ljudska života od kako je sudjeno posljednjoj vještici. Krv i mlieko francezkog heroizma, Djevica Orleanska, sudjena crkvenim sudištem, onomad je u istoj Crkvi proglašena sveticom. Visoka kultura, nekada dokolica tiesnih aristokracija, danas može postati svojinom svakoga. Mi smo sretni nasljednici svih velikih pokreta, svih velikih misli i velikih entuziazama. Već prošlog vieka kulturni Evropejci, pretvaramo se malo po malo u one gradjane modernog velikog svieta, o kojemu snivaju doktrinari Revolucije i njemački novi humaniste oko Lessinga, Winckemanna i Kanta. Od Tokia do San Francisca, od Stockholma do Rio de Janeira vladaju danas isti principi visoke civilizacije i ma šta se tvrdilo, moderni roman nije gori od starih eposa, moderni slikari imaju više tehnike od starih, dok lirika i proza jednog Huga, Leopardia, Keatsa, Renana, Emersona, Flauberta i Mériméea nadkriljuje sve modele podražavanih, ali prestignutih klasika, o modernoj muzici da i ne govorim. Ako grčki modernizam bijaše u Atici od našega estetičniji i zdraviji, naš je daleko universalniji i intimniji. Grci obožavaju tielo, a mi — dušu.
Hrvatski narod od Marka Marulića grede stopama modernizama sa Gundulićem i Boškovićem, s ilirskom Plejadom i Parnasom našeg probudjenog nacionalizma. Pokret za širenje modernih kulturnih vriednosti kod nas i danas traje i rieči moderan, modernost postadoše tako popularne, da se njima okitiše i oni, koji to nisu, koji su t r u i s m i. Šteta, što je hrvatski duh znao dosele biti originalan tek u liepoj knjizi i umjetnosti, dok je u politici diletantovao, a u naukama izašao iz pelena.
  U većini slučajeva su, na žalost, moderan Hrvat i moderan čovjek — antinomije.
15. i 16. IV. 1909.


KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNICI
Razmatranja

Pisati o književnosti i o književniku uopće čini se na prvi mah zaludnica, u vrijeme, kad o tome već ima nepregledna literatura i kada nema, tako reći, pisca i kritičara, a da nije o sebi, o svom zanatu i pozivu napisao i više no što treba. I kod nas se već mnogo, i odviše, o tome raspravljalo, posljednjih desetak godina i ne pretresa se drugo no pitanje: što je upravo književnost i što je književnik, te doživjesmo, da cijele literarne grupe poriču drugima pravo na literarnu eksistenciju, svojatajući je dakako za sebe. Usuprot tolikim diskusijama i tolikim formulama ta je tema još uvijek aktuelna kao dokaz književničke vitalnosti, pa ako se „u mojoj dragoj domovini, gdje je svak kukavica“ (Casanova), raspravlja vrlo plitko i primitivno, blizu je vrijeme, kad o književnosti neće više čavrljati nepismeni diletanti i novinarski pustolovi, nego sami književnici, pravi književnici. Ako ih ovaj članak na to potakne, nije beskoristan.

I.
Od svih vijekova najnovije doba je najliterarnije. Nikada knjiga ne bijaše od većeg utjecaja, nikada ljudi više ne čitahu i ne pisahu. Oslobodjavanjem slobodne misli, širenjem pismenosti, usavršavanjem štamparske tehnike i napretkom prometa, političkim plodovima Revolucije i rezultatima eksperimentalnih nauka postala je štampa najvećom moralnom silom u Evropi. I prije bijaše velikih duhova, snažnijih i originalnijih od naših, ali kako je „čitanje možda stvaranje u dvoje“ (Balzac), književnost je u oskudici brojnijih čitalaca bila luksus gospodske dokolice, zabava najodabranijih, izolovanih elita, dok je danas sve više i više potrebom. Narodi, kojima knjiga nije kruh, nisu literarni. Dok je Izgubljeni Raj knjižar kupio za 10 funti sterl., Walter Scott već zaslužuje oko 6 mil. franaka. Emancipacijom knjige i štampe emancipirao se i nov stališ, književnički, potiskujući plemstvom duha aristokraciju roda i novca. Napoleon I. žali, što nema velikoga Corneillea, da ga napravi vojvodom, bojeći se pera Chateaubriandova i gospodje Stael. Disraeli počinje svoju nevjerovatnu karijeru romanima. Bismarck je književnik govorima i memoarima. Mazzini, Castellar, Hercen, — većina velikih političara su književnici, kao i naš Gaj, Kvaternik, Starčević, a jedan od najsavremenijih ministara — Clémenceau — jedan je od najsavremenijih literata. Danas je već u cijeloj Evropi, osim u Turskoj i Albaniji, probudjena nacijonalna književnost, barometar kulturne snage, dakle umne energije dotičnoga naroda. Sila literature u direktnom je razmjeru sa kolektivnim narodnim snagama i njen kvalitet i kvantitet nam daju sliku rasne energije. Što slabija književnost, manji, slabiji i narod.
Danas ima preko 300.000 artista u Evropi i jamačno isto toliko literata: broj nečuven dosele u kulturnoj povijesti. Kada bi toj književnoj republici uspjelo složiti se i organizovati u pravu državu, ta bi vlast bila jača od svih bajuneta evropskog oružanog mira.
Nikada dakle, osim u kratkoj eposi atičkoga slobodnoga života, ne bijaše socijalna važnost literature veća i odlučnija. Književnici stvoriše Renesansu i Revoluciju. Knjige obarahu i podizahu prijestole i oltare. U modernom životu nema velikoga djela ili velikoga zločina, a da nije indirektna posljedica pisane riječi kao najglavnijeg oblika današnjeg uzajamnog utjecaja i socijalne sugestije. Sila poče dijeliti svoju moć s idejom, i nema sile, koja bi danas bez nje mogla postojati.
Ali ta lijepa kolajna ima i ružnu stranu. Mi nismo samo literarni, nego smo odviše literarni. Literatura, ako ih već ne apsorbira, nepovoljno utječe na sve umjetnosti. Sveopća je tužba, da je danas umjetnost odviše refleksivna, kritična, literarna, da nema više spontanosti, naivnosti i svježine. Kao Goethe što se za Ifigeniju inspirirao jednom Rafaelovom slikom u Bolonji, tako današnja plastika, pa i muzika, ne traži inspiracije u životu. „Sokrat i Isus bijahu mi učitelji“ (Beethoven). Već L. Vinci, Vellasquez, Michelangelo, doduše pišu o sebi ili o umjetnosti, ali oni ne govore kao literati, već kao artiste — homo minister ac interpres naturae — dok je već Wil. Blake u XVIII. vijeku literat i crtač, a Delacroix, R. Wagner i naročito Fromentin pišu kao književnici od zanata. Pejzaž su uskrisili književnici Rousseau, B. de Saint-Pierre i Chateau briand prije velikih modernih pejzažista, a prerafaelitski pokret u Engleskoj stvoriše književnici (Rossetti, Ruskin). Tako je moderna umjetnost sve više i više literarna i premalo umjetnička, pretvarajući se sve više i više u literarnu ilustraciju, i postala bi sasvim simbolska, dakle literarna, da se ne pojavi impresionizam kao reakcija čiste boje.
Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni pojav, da se u glavnome nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost bijaš neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često vrlo dekorativan, pišu legije mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba, kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književničtvo od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik, ne moram biti dobar književnik. Ako živim od pera, ne moram živjeti od dobra pera. Zato je sasvim razumljivo, zašto su proti književnomu zanatu ljudi kao Rousseau i Tolstoj. Književnik od zanata mora računati s čitaocem, pa mu mora laskati. On je trgovac i industrijalac, služeći se neliterarnim sredstvima, publicitetom i reklamom. On ne služi idealu. Robuje novcu. Cesto piše, da ne mora misliti. Da bi što više zaradio, upućen je na što veću produkciju, a poznato je, da je kvalitet literarne produkcije u obratnom razmjeru sa kvantitetom. DumasOtac je publicirao oko 400 djela, a Balzac napisa 40 loših romana prije veličajnoga ciklusa Ljudske Komedije. Goncourt priznaje: „Ja sam mnogo čitao prije no što sam postao pisac, i vrlo malo, otkako to jesam.“
Koliko bi divnih, vječnih knjiga ostavio XIX. vijek, da književnici bijahu manje književnici, da su pisali na tenane, jednu knjigu po deset godina kao Flaubert, da su svršeno djelo godinama držali u pretincu kao Horacij ili Pope! Što bi nam ostavio Balzac, da nije morao duga radi dirinčiti noć na noć kao robijaš! Koji pisac bi se mogao mjeriti sa Dostojevskim, da nije morao pisati brzo i „na čisto“: da mu stil odgovara sadržaju! Dickens je utemeljitelj Daily-Newsa, Gilbert A. Beckett napiše cijeli broj golemog Timesa. Brougham ispuni cio broj Edinb. Rewiewa. Pročitajte život E. A. Poea, pa da vidite strahotu borbe izmedju književnosti i reklame, umjetnosti i zanata, pisca i publike, genija i zlatnog teleta! Zato su najveći moderni književnici, koji nisu, kao Zola i G. Sandova, predavali papiru svaki dan urednošću stroja ili krave muzare jednak broj dobro honoriranih i na pučkim tržištima teško očekivanih redaka, već oni, koji se ne opetuju, koji govore samo kad imaju što novo reći, koji nisu nikad književni trgovci i industrijalci, pa ma gladovali kao mladi Carlyle. Butler i Chatterton, ili davali časove iz boksanja kao Villiers de l’ Isle Adam. „Jedan od znakova duha srednje ruke je vječno pričanje“ (La Bruyere), a Zola, Dumas-Otac, Dickens. W. Scott pa i Tolstoj malo su odviše brbljavi, svakako brbljaviji od Mériméea, Flauberta, E. Poea i Turgenjeva.
Dok je glavna pogodba za književnost prije svega osobnost, poznavaoci se modernog društva sve više i više tuže na nestajanje zanimljivih individua. Individualnost u literaturi je originalnost, a baš ona sve više i više iščezava. S jedne strane uništava individuum država svojom uniformisanom, jednolikom naobrazbom, militarizmom i grdnim administrativnim mehanizmom, s druge pak strane demokracija svojim kolektivističkim teorijama i organizovanim gomilama. Bvronov Gusar, Heineov Oslobodilac, Car Hugoov i Mussetov, Mickijevićev Mesija i Balzacov Skorojević je Napoleon, a kamo danas pjesnicima takav model? Pa i sam moderni život jednakom organizacijom rada, jednolikošću prometa, trgovine i politike, jednakim toaletama, mislima, odgojem, administracijom, kazalištima, žurnalima, postao je sve jednoličniji, neoriginalniji. Običaji, misli, frakovi, novine i radnici posvuda su danas tako istovjetni, da današnja Evropa nije više samo pojam geografskoga, nego i kulturnoga jedinstva. Zato i literature nisu više samo nacijonalne, nego su i evropske u tolikoj mjeri, da su nacijonalne često samo jezikom i da su sve manje i manje originalne. Cirkulacija je i kontakt modernih ideja tolik, da se ne da ni pregledati, a kamo li kritično kontrolirati. Jezici, vjere i uvjerenja se pomiješaše u haotično klupko, svaki dan zakučastije i zagonetnije kao kod zidanja babelske kule, a već Guizot je upotrebio izraz „intelektualna anarhija“. To „pometenije jazikov“ uzrok je sve većoj površnosti i onomu velikomu kulturnomu zlu, koje tek mi moderni Hrvati poznajemo u svoj plitkoj, majmunskoj karikaturi i idiotskoj grozoti: frazerstvu. „Moderno zlo, učinivši najviše štete u posljednje vrijeme, bila je fraza, deklamacija, velike riječi,
kojima se igrahu jedni i koje uzimahu ozbiljno drugi, koje prvi uzimahu ozbiljno baš oni, koji se s njima igrahu“ — veli Sainte-Beuve, govoreći o prirodnosti Hamiltonovoj. Ako moderno vrijeme nije uspjelo ukinuti prave privatne svojine materijalne, ukinulo je već pravo svojine intelektualne. „Sve se ne zna, ali sve se veli“ (A. France). Danas svaki gimnazijalčić može oplijeniti Darwina, svaki novinarčić može porobiti Voltairea.
Dok je prije, kada latinski jezik bijaše volapik učene Europe, bilo lako kontrolirati originalnost pisaca, danas se to ne da izvesti, jer se suponira znanje svih jezika, živih i mrtvih, i poznavanje svih knjiga. Jules Lemaitre, opatrnuvši neoriginalnog G. Brandesa, ne trebaše nam dokazivati, da je „evropska kritika“ i „evropski kritik“ apsurd.
No najveći je dušmanin prave književnosti žurnalizam. Dok književnik stvara, novinar opetuje. Književniku je glavno kvalitet, novinaru — kvantitet. Književnost je talenat, novinarstvo rutina. Knjiga je umjetnina, žurnal trgovina. Knjiga vuče masu k autoru, novine povlače autora k masi. Knjige popravljaju, novine laskaju. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal je glas gomile. Književnik mora biti originalan, superioran, novinar može biti svatko, tko brzo i lako piše. Žurnalizam je pravi kontrast književnosti i ipak literatura sve više i više služi novinstvu. Novine prave i obaraju književne reputacije, apsorbirajući u efemernosti svojih, često dobro plaćenih i nezajažjivih stubaca veliku većinu modernih književnih radova. Umjesto da novine zavise od knjiga, knjige zavise od novina. Knjige stvaraju velike misli, novine — veliki interes: novac i politika. Zato se još u XVIII. vijeku, kada knjiga bijaše nad novinarstvom, vjerovalo u ideje, dok danas, pod sve kobnijim utjecajem žurnalizma, svijet i opet povjerava u silu. General revolucije Hoche čita Condillaca usred rata, a Cecil Rhodes i moderni aferiste čitaju samo telegrame, pisana pisma bacaju nečitana u vatru, a filosofe zamjenjuju kratkim novinskim vijestima. Francuska je štampa najliterarnija, pa ipak novine javljaju poslije Stendhalove smrti, da je umro „neki Bayle, poznatiji pod pseudonimom Frédéric Styndall“. Kao knjiga što sve više apsorbira ostale umjetnosti, pa i dramu, tako će, ako dotle žurnalizam ne postane sasvim književan, novinstvo progutati književnost. Već danas knjiga jedva konkuriše sa dnevnikom. Umovi kao Lassalle, Fichte, Balzac, Nietzsche, Leopardi itd. već odavna opaziše tu novinsku opasnost po kulturu, ali prilike postadoše takve, da dusi prvoga reda morahu djelovati kao novinari. Sainte-Beuve, Taine, Renan pišu u žurnale. Ibsen čitaše većinom novine. Fuzija novinstva i književnost: već je tolika, da najbolji književnici traže novinarsku govornicu, jer je već danas glas novina sugestivniji od književnog utjecaja.
Premda je duh našega vremena literaran, stvorivši nove i velike književnosti, nije stvorio najvećih književnih djela: djela kao grčke i Shakespearove tragedije, Moliereove komedije i stihovi Homera i Dantea. Od modernih prozaika vrlo ih je malo pisalo bolje od Tacita, Racinea, i govorilo bolje od Cicerona i Bossueta. Dok književnik ne bijaše vezan, kao danas, na čitalačku publiku i na metodičnu produkciju, nije toliko frazirao, nije patio od hiperprodukcije. Pisao je bolje, jer je pisao manje. Bio je originalniji, imao je više stila, nije toliko plagirao. Nedavno uhvatiše jednog našeg „mladjeg“, gdje je prepisao jednu priču iz zakutnog njemačkog „Bazara“. „Stari“ bijahu pošteniji. Ako se danas čita više no prije, čita se površnije, i što više zna masa, to manje zna pojedinac.
Danas nema više u Evropi mozgova kao Leibnitz, Pierre Bayle i Newton, koji komentira Apokalipsu i dokazuje, da je papa Antikrist. Montaigne je znao bolje latinski no francuski, ali koliki moderni poligloti (i poliglotice) ne znaju zbog tudjih svoga jezika! Malo je modernih kap Baudelaire, Heredia i Keats, koji i u naše grafomansko doba shvatiše, da je jedna-dvije sveske jedini prtljag na putu literarne besmrtnosti. Koliko je europizam nacionalne književnosti obogaćivao, toliko im je škodio svojim kosmopolitstvom, industrijalizmom i površnošću. Dok prije mrtvi jezici ne mogahu konkurirati snažnomu mucanju probudjenih rasa, danas u ime imaginarnog evropstva drže 2—3 velika kulturna naroda sve ostale narodiće u književnom vazalstvu. I danas još odlučuje Pariz u pitanjima svjetske književnosti. Dok se francuski, njemački i engleski književnik može zadovoljiti sa Renanovim savjetom, da je književniku dosta znati svoj materinji i latinski jezik, književnici svih ostalih evropskih narodnosti, ako žele to biti, moraju uz svoj rodjeni naučiti i jedan od jezika velike kulture: francuski, njemački ili engleski. Prema tome literarni europizam toliko oslabljuje male, koliko ojačava velike kulturne rase. Nije sitna utjeha znati, da su najbolja hrvatska književna djela, da Kovačićeva proza i Mažuranićev epos nisu plod poznavanja modernih literatura. Naša književnost, prem neznatna, dosta je jaka, da pored klasične narodne pjesme i klasika omogući bez pomoći modernih jezika Hrvatu stvaranje remekdjela. U ostalom, u literaturi odlučuje samo talenat, talenat i opet talenat, pa ako moderno doba pored svega svoga literarnoga napora nije natkrililo genij prošlosti, dokazuje samo taj fakat, da propagiranje znanja nije propagiranje talenta. Progres je u literaturu uvukao više mediokriteta no što je našao genija. Nekad mogaše biti samo književnik književnikom, a danas svak, tko zna napisati članak za novine (i tko se upiše članom D. H. K.)

II.
Cucullus non facit monachum, a pisanje i izdavanje knjiga ne čini književnika. Tko je dakle književnik, pravi književnik? Onaj, tko sebe ostavlja u svom djelu. Književnik, preživljujući svoje produkte, nije književnik. Ali nije svaki literat, ostavljajući potomstvu knjige. Trajna djela ostavljaju i naučnjaci, dok je književnost sve ono intelektualno stvaranje, koje ne apeluje samo na razum, nego i na srce, ne samo na logiku, nego i na fantaziju, koje se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog Čovjeka. Dok je nauci glavno sadržaj, književnosti nema bez forme. Književnost je dakle umjetnost i svako naučno djelo, odlikujući se kompozicijom i lijepim stilom, i imajući osim poučne svrhe i cilj estetički, literarno je, beletristično. Takva su djela mnogi spisi metafizički, teološki, prirodonaučni, pa i fizički i matematički. Kompozicija Euklidove Geometrije. Kantova Kritika Čistog Uma, Platonovi dijalozi i Schopenhauerove rasprave umjetnine su kao Humboidtov Cosmos, Darvinova putovanja ili prekrasne monologije Buffona, Lubbocka ili Lyella o životu bilja, ruda i životinja. Jer priroda je primitivan čovjek, kao čovjek što je moralizovana priroda, i naš razgovor s njom nije konversacija sa gluhonijemim, nego sa djetetom. Književna produkcija nema dakle pravih granica i njene su granice umjetne kao u Linnéovom botaničkom sistemu. Književnim djelom se u glavnome smatra ono, koje zanima bez obzira na sadržaj, t. j. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera. Literarno djelo je dake prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo.
Da se ne natežem sa suvišnim apstrakcijama o ljepoti, mislim, da je nesumnjivo, da je književnik ne samo čovjek superiornog estetičkog osjećanja — jer to su i mnogi laici, nego i superiornog estetičkog izraza. Književnik nije samo osjećanje, književnik je stil. Svaki osjeća, malo ih piše. „Ne bojimo se reći, da istina, koja nije lijepa, nije drugo no logična igra našega duha i da je jedina istina trajna i vrijedna tog imena — ljepota“ (Renouvier).
Stil je estetička sugestija riječi poredanih po njihovoj plastičnoj i muzikalnoj vrijednosti. Već je davno kazano, da ima samo jedan način za tačan izraz, a taj jedan jedini način izbora i reda riječi je stil. Stil je dakle nješto što se može konstatovati, usavršavati, ali ne naučiti, jer je rezultat individualnosti. Originalnost se ne uči. „Savršenost je sinteza od vječnosti i prolaznosti“ vli vidoviti Novalis, i da je postigneš, treba da si prije svega što savršenija osoba. Samo ljudi od stila, ljudi originalni i veliki imaju stil velik i originalan. Stil je utjecaj čovjeka na društvo i onda je najveći, kada je duša, kojoj je izrazom, tako moćna i velika, da nam ostaje tajnom kao veliko ćutanje misterija oko nje. „Nerastumačljiva ljepota je dragocjenija od ljepote, kojoj se može pregledati obim i trajanje“, (Emerson).
Stil se dakle ne može potpuno shvatiti bez intimnog poznavanja pisca. Odatle neizmjerna važnost biografija, anekdota i memoara, odatle naša skoro slabost za velike, ćeretave dokolice iskrenog i životnim crtama nakrcanog Montaignea, za ispovijesti histeričnoga samouka Rousseaua i za intimnosti Ljubomira Nenadovića. Najveće sitnice iz velikih života nas s njima familijarizuju i mi ih bolje shvatamo, bliži smo im. Sv. Augustin je krao kruške, mnogo patio od glavobolje i mrzio grčku književnost. Prekrasno! Descartes i Galiani pišu (kao naša malenkost) u postelji, a Jean Paul i Rousseau čitajući jedu. Pitt je već u četrnaestoj godini gadan alkoholik, a poznati slikar Courbet harči dnevno po dvanaest litara (vina). Brougham i Napoleon jedared spavaju po četrdeset osam sati, a Fridrik Veliki želi odučiti se od spavanja. Addison ima dobro srce i provodi (kao ja) život u kafanama. Byron je skrofulozan i sličan Karlu Smjelomu. Malherbe čita rdjavo, kašljucajući i pijuckajući, stihove, i na samrti se dere na ispovjednika: „Ne gnjavite me više, vaš mi je loš stil dodijao“. Caton ne može gledati vode i ogledala; Aristotel nosi na želudcu kožnu vrećicu punu toplog ulja,
Milton tvrdo izgovara r, Erazmo, rodjen u ribarskom mjestu, ne mari jesti riba, Bacon ne trpi mirisa od teleće kože, Descartes ima sa priložnicom dvoje-troje djece, Harvey noću šeta u košulji, Tycho Brahe se onesvještuje u blizini lisice, Pascal ne može trpjeti rijeke i roditelja zajedno, Condillac i Shelley su mjesečari, Keats sav strepi od sunca i od cvijeća, gospodja Stael se daje sahraniti — zime radi — u bundi, Dryden vjeruje astrolozima, Goethe je praznovjeran, Richard Wagner pipa baršun kod komponovanja, P. Bayle dobija grčeve kod žuborenja vode, Rousseau teško misli i nema memorije itd. Anekdota, uspomena je kao ključanica, kroz koju se, kako je poznato, više vidi no kroz širom razjapljena vrata.
Književnik dakle prije svega mora biti čovjek, čovjek razvijenijeg osjećaja, inteligencije i ukusa. Prije no što se nješto napiše, treba imati nješto da se kaže. Tko ne veli nješto novo, novo sadržajem ili oblikom, nije književnik. Prema tome su osobine, nazvane u njihovoj cjelini talentom, glavna i jedina književnička odlika. Književna nam povijest neoporecivo dokazuje, da književnik može i treba, ali ne mora biti moralan. Da ne citiram toliko rječitih primjera, evo vam korumpiranog Bacona, oca modernih eksperimentalnih i induktivnih metoda, evo Voltairea, Aretina, Heinea. Kao moral što ne jamči za talenat, tako talenat nije uvijek jamac morala. Čovjek je isto tolik u zlu kao u dobru. Književnici su i time pravi reprezentanti humaniteta, što su prosječno kao i on: osrednjeg morala. Veliki nitkovi i veliki karakteri su medju njima rijedkost. Literati kao Toma Griffits Wainewright, trovač, marquis des Sades, najveći pohotljivac, rijetkost su kao velika književnica sv. Terezija, Mark Aurel i čisti kreposnici Keats i Leopardi. Tko hoće da pozna moralne bolesti, mora ih odbolovati. Književnici ne bi bili književnici, kada sa čovječanstvom ne bi dijelili, pored kreposti, i njegove mahne. Mnogi ponajveći medju njima u tolikoj mjeri predaju cijelo biće svoje svomu djelu, da im, rekao bih, za život ostaje samo njihova vlastita moralna karikatura. Čisto ne vjerujete, da nježni, slatki La Fontaine bijaše nedelikatan libertinac, Rousseau gotovan, a delikatni Verlaine poderana, zamusana pijanica. Čini se, da mnogo velikih duhova ne poima život bez kontrasta. Ako ih želite čuti gdje govore o slobodi, bacite ih u tamnicu. U blatu pjevaju o azurnom eteru, u paklu himnu o nebu. Zlo je njima odista jedino sredstvo za poznanje dobra. Zato su meni sto puta miliji pisci kao Marlowe i Villon, koji, živući kao neljudi, pišu kao ljudi, od gospode kao Zola, koji živu kao mirni, moralni purgari, rigajući u knjige neutrošene ciničke instinkte. Veliki su i štovanja dostojni autori, koji nam prikazuju čovjeka u svoj veličini, kao posrednika izmedju zemlje i neba, izmedju svijeta materijalnog i idealnog, kao najvidljiviju sliku i priliku božju, u ulozi sveca, mudraca i heroja, ali nisu manji oni, koji ga crtaju u veličajnoj golotinji njegove slabosti i u tragikomici njegovih velikih disharmonija.
Jedni pisci vole život kao ženu, drugi miluju smrt kao dijete. Ovi su logični kao geometrija, oni su mušičavi i osjetljivi kao leptir. Jedni osjećaju samo pojave stvarnosti, drugi vele s Imitacijom: „Čovjek ima dva krila, da se uzvisi nad zemaljske stvari: prostotu i čistoću.“ Jedni su okrenuti kao sunčanica uvijek prama suncu, drugi — prama zemlji kao visibaba. „Diviti se glavna je radost i glavna sila života“ — kažu jedni s Ruskinom, a drugi s W. Paterom: „Naša je dužnost neprestano, izvjedljivo ispitivati mnijenje i tražiti novih dojmova, nikada ne zaspati i nikada se ne smiriti kod udobnog mišljenja jednog Comtea, Hegela ili našeg vlastitog“. (Renaissance-Studije). Jednima je najviši tribut umjetnosti mir, drugima nemir: Apolon i Dioniz, mramor i vatra! Jedni su svijesni, logični, drugi nesvijesni, impulsivni, intuitivni. Jednima je izraz, riječ, simbol najvišeg reda i ekvivalenat Boga, stvaralačkoga Logosa, drugima je slovo tek pečat misterij, jeka svete, mračne tišine: „Govor je velik, ali ćutanje je veće... Ćutanje, veliko carstvo ćutanja, više od zvijezda, dublje od kraljevine smrti“ (Carlyle). Jedni su pisci zagonetke, drugi su odgonetke. Idealisti i realisti. Pjesnici i prozaici. Filosofi i fantasti. Sveci i libertinci. Zanesenjaci i rugaoci.
Taj dualitet, ta prividna opreka postoji od iskona u književnosti, omogućujući joj svježu vitalnost svojim vječnim trvenjima, akcijama i reakcijama. Stara je borba izmedju klasika i „modernih“, bjesneći najljuće u doba romantične reakcije proti pseudoklasičnom perčinu. No kao što je iz miješanja zemlje jeruzalemske sa tlom groblja pizanskoga niknula nova vrst krasne anemone, tako se iz opreke literarnih principa, škola, rasa i temperamenata, stvara harmoiija novih sinteza. Kako su često smiješni potomcima nesporazumci, ograničeni ukusi i književnička trvenja! Tako na primjer Pascal tvrdi, da je Descartes plagirao sv. Augustina i ne voli Montaignea, kojega već pedant Scaliger krsti drskom neznalicom. Boileau ne opaža La Fontaineovog talenta. Dryden veli Swiftu: „Moj nećače, od vas nikada pjesnika!“ Diderotu su divni Rembrandtovi bekrorezi i nacrti — „gribouillages“, črčkarije. Goethe ne voli metafore, barem je vrlo rijetko upotrebljava. Byron se divi pseudoklasicima i ne razumije Keatsa ni Wortswortha, kao Voltaire Shakespearea. Schopenhaueru Fichte, Schelling i Hegel nisu filosofi. Poe i Baudelaire priznaju estetičku vrijednost samo najkraćim kompozicijama. Tankoćutni Anatole France, danas medju najžešćim Zolinim poštovaocima, pisaše u Temps-u: „Njegovo (Zolino) djelo je zlo i on je od onih nesrećnika, za koje se može reći, e bi bilo bolje, da se ne rodiše.“
„I ograničimo to naše strahopoštovanje klasika“ reče već klasični Pascal, ne sluteći, da će još poslije tri vijeka Pindar biti modernih od Boileaua, a Sofokle od Racinea. Naši Dubrovčani bili bi mnogo čitljiviji, da više podražavahu klasicima nego svojim pseudoklasičnim talijanskim susjedima. „Dugačkim besjedama i dugačkim bradama napuniše svijet, ostavivši ga u tolikom zlu i neznanju, u kolikom ga nadjoše“ — veli Macaulay, napadajući na klasičnu mudrost u korist Baconovih modernizama, zaboravljajući, da je baš klasična srž učinila Bacona Baconom. U čemu je vječna mladost i vječna superiornost klasicizma? Prije svega u prirodnosti i prostoti. Kao klasično božanstvo, grčki je stil gô. Klasici su od modernih prostiji, stilskiji, jer su zdraviji i jer su bliži prirodi. Grčko je oko slijepo za modro i zeleno i vidi samo boje ljudskoga tijela u prirodi: crnu, bijelu, žutu i crvenu. Nikada čovjek nije sebe toliko vidio u okolini kao u ono blaženo doba, dok moderni osjećaju većinom disharmoniju izmedju duše i tijela, čovjeka i pejzaža. Dok je nama ljepota tek apstrakcija ili puko ime za izvjesne ugodne senzacije, dok je ljepota nama u najboljem slučaju tek ideal, Helenu ona bijaše život, istovjetna s istinom, i cirkulirala je kao krv kroz intimnost njegovoga vjerskog, spekulativnog i moralnog bića. Dok moderni život u najboljem slučaju stvara estetične pojedince i grupe, Homer, slijepac sa suncem, mjesecem i svim krasotama ovog divnog svijeta u grudima, stvorio je stihovima bazu za život cijeloga helenizma. Odricati se klasika ne možemo, jer su njihove mrvice najbolji dio naše kulture. Njihove tragične suze vječito će se smijati i njihov će smijeh vječno u nama plakati za svijetom, gdje čovjek ne bijaše nemio gost. Sunce ne vidje nikad ništa ljepše od tragedije Atrejevića, a sastanak mukotrpnog Odiseja sa starcem Laertom, sa vijernim svinjarom i vijernom ženom mami nam suze kao Learov jauk ili smrt Flaubertove služavke Felicite. Kamo te, tajno bogovanja, tajno vječnog mladovanja, tajno mjere, tajno prostote, prirodnosti i harmonije! Da si u knjigama, u znanju, u napretku, mi bi te već davno imali, stroga, vedra i mirna Palado, i ti, zlatna Uranijo! Ali vi se ukazujete samo dušama mladim i junačkim, a mi — mi smo već pri porodu uplašeni starci.
Svaki probudjeni studij klasika bijaše preporod književnosti i društva. Humaniste svih renesansa su klasici: Petrarca, Rabelais i pjesnici Plejade, Lessing i Winckelmann. Racine prevodi s lista kralja Oidipa i čita Pindara u originalu, Alfieri uči mužem grčki: kao i merry England, gdje kraljica Elizabeta, vojvotkinja Norfolk i kontesa Arundel čitaju Platona i Horacija. Kod Nijemaca spaja modernizam i klasicizam Goethe, najveći moderni književni učitelj; Leopardi piše grčki kao drugi njegovi savremenici latinski, a otac francuskog modernog Parnasa, gdje se u savršene harmonije stapa romantika sa najčišćim klasičnim izrazom, to je, u nas na žalost nepoznati, hemičar i utopista Louis Ménard, otac francuskog neohelenizma.
Dabogme, modernost ima vrijednosti, nepoznatih klasicima. Klasici su bolji prijatelji, mi smo bolji ljubavnici. Oni su bolji gradjani. mi smo bolji ljudi. Njihov je erotizam prema našemu primitivan, brutalan ili — kao kod svih klasičkih ljubavnih pjesnika — perverzan. Oni su srećniji, mi smo obrazovaniji. Oni nemaju smisla za individualnost, život duše im je kao djeci nepoznat. Oni su fataliste. Ti srećnici ne vjerovahu toliko u sebe kao mi. Oni vjeruju u padanje čovjeka, moderni — u evoluciju. Ma šta se govorilo o grčkoj prozi, Rim je bolje pisao od Orka, a moderni pisci nadjoše nijanse, oblike i boje stila, živosti, raznolikosti i sugestije, sasvim nepoznate kamenoj lapidarnosti Salustija i Tacita ili blagoglagoljivosti Herodota i Plinija. Ako računamo roman u epsku vrstu, mi smo klasike prestigli u svemu osim u tragediji.
Književniku, naročito kritičkomu, ne može biti na odmet poznavanje klasične literature, i danas, kada je cijelo to neprocjenljivo blago preneseno na velike kulturne jezike, tko ih pozna, ne mora gubiti vrijeme na proučavanje grčkog ili latinskoga. Monti je izvrsno preveo Homera, ne poznavajući njegova jezika. Glavno je duh, a klasični duh ima svaki dobar prevod. Znati grčki i latinski vro je dakle koristno, ali nije nužno. Glavna je dužnost književniku dobro poznavanje onoga jezika, što ga kultiviraju i klasici: svog vlastitog.
Za nas je, po mom mišljenju, od modernih jezika najkorisnije znanje francuzkoga, jer i danas nije samo reprezentant najmodernijih, najaktuelnijih literarnih struja, nego najčišći savremeni nosilac čiste klasične, naročito latinske kulturne tradicije. Francuzi najbolje poznaju čovjeka, naročito ženu; njihova je književnost najhumanija. Dok Talijani oskudijevaju snagom francuske drame i proze, englezka literatura — jedina, što se može mjeriti sa francuskom, nema u najnovije doba pisaca prvoga reda. „Kada bi svijet iščeznuo, misli novoga svijeta ne bi trebalo ostaviti izvrsnu englezku, već izvrsnu francusku knjigu, da bi o našem ljudskom rodu dobila srećniju sliku“ (Rivarol). Ta „vrlo nametljiva, vrlo površna, vrlo šarlatanska Francuzka“ — kako je na trošak Germanije grdi Leopardi, nije se osvetila Bismarckovoj Njemačkoj samo nedostiživom svojom prozom i ukusom, namećući joj ga kao dragovoljni danak, nego lirikom i svim ostalim pjesničkim vrstama. Naročito za banovinske Hrvate, koji svapčare i danas, kada Njemačka nema ni jednog jedinog velikog beletriste, danas, kada je Nijemac Nietzsche dao svjetsko prvenstvo francuskoj kulturi i pokazao mizeriju današnje knjige germanske, danas bi za nas proučavanje francuskoga jezika bilo najbolji ustuk invaziji sve silovitijega teutonstva, koje sa talijanštinom i magjarstvom prijeti samom opstanku našega jezika, jednog od najljepših u Evropi. Srbi se i tu pokazaše od nas praktičniji. Usuprot svojoj bizantskoj i pravoslavnoj tradiciji i kulturi proučavaju Francuze tako reći ekskluzivno unatoč njihovoj latinskoj i rimskoj tradiciji, i u Beogradu već odavna, naročito u krugovima universitetske i profesorske kritike bjesni prava galomanija, ne videći u Evropi ništa osim Pariza. No tko bi se tome začudio? Francuska V. Huga, Tainea i Renana još je uvijek Meka svake prave ugladienosti, duha i stila kao u vrijeme, kada Louis XIV. drhtaše samo pred Bossuetom i kada — kako pjeva Voltaire — „veliki Condé plakaše kod stihova velikoga Corneillea“. Prem francuzki dojam kod nas ne bijaše nikada jači — što će, nadam se, doskora biti — prvaci naši, najbolji naši ljudi: Štrosmajer, Kvaternik, Starčević i Kumičić (da ne spominjem drugih) bijahu djaci kulture u Evropi najhumanije, najklasičnije i najsimpatičnije, jer je najestetičnija i jer je najviše učinila za principe slobode svijetu.

III.
Žalim, što sličnih misli, ovdje tek skiciranih, ne nadjoh u našim natezanjima Mladih i Starih, u kojima ni poslije deset godina ne pade Troja i ne progovoriše konji ljudskim jezikom.
„Ja ne mogu razumjeti narodne umjetnosti, otrgnute od temelja naše narodne kulture“ — veli Richard Wagner, koji baš neće biti manje moderan od naših modernista. Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najnepomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rodjenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čisto hrvatskom duhu, t. j. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika.
Narodne kulture nema bez prirodnoga razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišči zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode.
Čuvanje dragoga, slatkoga, svetoga jezika pradjedovskoga, obrana i borba za njegovo oslobodjenje, evo zajedničkoga temelja hrvatskomu književnomu radu, evo prirodne tendencije cijeloj našoj književnosti.
Kao najglavniji izraz neoslobodjenoga naroda i nosilica njegovih uzora, naša književnost treba nositi vidljiv pečat vjekovnoga i neslomljivoga nastojanja, da Hrvat bude slobodan u slobodnoj Hrvatskoj.
Dok se materijalna, prirodna sila nikada ne troši, ali nikada i ne raste, sile moralne, sile ljudskog duha danomice rastu, u prvom redu u knjigama, koje čuvaju sve napore i svu uštedjenu snagu prošlosti. Dok su sile svijeta fizičkoga konstantne, snaga humaniteta raste brojem ljudskih grobova. Za male i siromašne to je velika utjeha.
Utješljivo je za našu budućnost, da hrvatska knjiga nimalo ne zaostaje za magjarskom. Ona je najvažniji i najmoćniji akumulator naših narodnih energija i narodne naše otpornosti i nije hrvatska knjiga, koja to nikako nije. Samo velika književnost odgaja velike narode. Samo slobodni ljudi mogu stvoriti veliku književnost. Sloboda je dakle glavni put k velikomu hrvatskomu stilu.


LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa je Mihanović doduše Zagrebčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici, gdje je i rodjen, ali priredjivači te apoteoze kao da osjetiše, da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagroski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg dolnjeg grada Zagreba magjarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uviek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uviek stare, ilirske spoljašnosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rodjaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku, koju jamačno u duhu gledaše u tudjini na žalovima Egejskog Mora.

Žanju srpi, mašu kose, 
Djed se žuri, snope broji, 
Škriplju vozi, brašno nose, 
Snaša preduć malo doji, 
Pase marha, rog se čuje, 
Oj — oj zveči, oj — u tmine,
K ognju star i mlad šetuje, 
Eto t’ naše domovine!

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Ma da joj je osnovni shemat trohejski osmerac, prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije kao svi stariji naši lirici nije strogo držao, izpjevavši loših stihova, izmiešavši kajkavski naglasak sa štokavskim, n. pr.:

Oj hrvatska zemljo mila.
*
Mila si nam ti jedina. *
Mila kuda si planina.
*
K ognju star i mlad šetuje.
*
Pjesme glasno rog odbija. *
Mi smo u domovini... (Nema jedne stope.) *
Ni l' to naših jauk turobni. *
Tko li moleć smrt naziva.
Véseli te tužna mati.
*
U ostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija, nedopuštenih umjetnoj poeziji, ma da ih je pun i jedan Preradović — o Vrazu i drugima da i ne besjedim! — pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije izmedju ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.
I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencijonalnu srbijansku himnu i njihovi pjesnici nisu usuprot liepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo namo je patriotizam čežnje za neoslobodjenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice, pretvorene u elegiju smiešnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikano najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apoteozom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francuzku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i obsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmya i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala, s kojima pobjedivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima. Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično, što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod, koliko zemlja, divna, liepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom,
bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod liepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krjepak kao njene gore. Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se, da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan, da će to ostati „dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije“. U toj pjesmi nema militaritičnog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizma tek kao solidarnost sa narodom, nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem hrvatskim. Rad i zemlja! To je ciela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civilizovanim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korjena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina „dubrava”, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uzkom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi, koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika. I Kranjčeviću je Domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna — za requieme (i uspavanke).
Mihanović voli dakle nada sve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega n a t u r i s t i č a n. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je odkrio najprije Rousseau i za njima ostali romantici sa Châteaubriandom, Byronom i englezkom Jezerskom Školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa družtvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasavši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tudjinštine. Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi i vječna je Mihanovićeva zasluga, što je odkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom Polju. Od modernih slabo tko u tome sliedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca, što je apostolskim upravo marom prošao liepu našu domovinu uzduž i poprieko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedecker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljuba i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana. U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti budjenje smisla za hrvatski turizam i pojavu liepih monografija, kao što je izcrpIjivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim Jezerima. „... A moja se duša krilila svim krajevima domovine, koje sam do sada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode, gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uviek mi ju je priroda uzdizala, uviek sam se zamladio“ — veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf F. Réclus, našavši u planinama, u prirodi, onu energiju, koja se gubi u korupcijama gradskoga družtva i života.
Domovino, liepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg robstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zibko i grobe, kruše naš svagdašnji, sladko mlieko jezika majčinoga, drevna kraljevino, o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rieka i pjesmu ptica, rieči utjehe usnulim sinovima. Jer teško otačbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nieme zemlje slobodnije i zdravije od misli i rieči narodne!
Tko da odgonetne pouku, što nam je pružaju čari liepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti, izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesargrada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina? Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otudjenom Riekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja? Koja lekcija knjige je jača od simfonije, što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma? Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade, kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bielog gjurgjica, što miriši po netaknutom sniegu? I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Sriemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko Zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šjlivicima i voćnjacima oko bielih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuIja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rieka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, voda i ritova punih bandera, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; — srebrenasti ozon, što trepti nad znojem ilinj-danskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snieg nad pjesmama pobožnog badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik — — dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca, koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vieka takodjer napisao prvu rieč u slavu, čast i obranu svoga jezika. Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prema hrvatskoj prirodi, prema polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvietićima i našim tihim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zaniet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo liepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših rieči krasnih kao naši otoci, „liepi vrti morem plivajući“.
Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ai inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar djak ali „levis“, nije htio učiti magjarski kod Kolomana Racza, profesora „der vaterländischen Litteratur“, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filologijom tako uspješno, te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko Evangjelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umre u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim Pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvani dru. Drechsleru, što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata, koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.
Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrieme kao u dane, kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.

Magla, što li Dravu skriva 
Nije l' to naših plač turobni? 
Tko li moleć smrt naziva: 
Il' slobodni, il' su robni? 
„Rat je braćo, rat junaci, 
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pješaci, 
Slava budi gdje su naši.“

6. kolovoza 1910.

Napomena. Ma da sam u pravopisu fonetik, ima u toj knjizi i etimološkog pravopisa, jer su dotični članci preštampani iz onih novina, koje još ne pišu fonetički, a ja nisam imao fizičke snage, da ih prepišem fonetički. Prema tome su i ovi članci i studije slika pravopisne anarhije u našim dnevnicima i listovima.