PREOBRAŽENJA Antun Branko Šimić Tiskara Jugoslavija Zagreb, 1920. PESNICI Pesnici su čuđenje u svetu Oni idu zemljom i njihove oči velike i neme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pesnici su večno treptanje u svetu MOJA PREOBRAŽENJA Ja pevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem bledo meko lice u kristalno jutro i s pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta vaskrsnem O Bože daj me umorna od ména preobrazi u tvoju svetlu nepromenjivu i večnu zvezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika MLADIĆ Ja poznam bol mladića koji pobednički pev iz svoga izmučenog srca u jutro peva sa željom da sva srca s njegovim zatrepte i da se osluškujući glave prignu u ćutanje i slatki zaborav Al pev mladića nečuven od ljudi padne natrag u njegovu ćutljivu samoću Ja poznam očaj bled i bolesno zelenkast s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku i sa strahom ispred crnog bezdana u duši Ja poznam ponos mrk i tvrd sa smelim uspravljenim korakom što gazi i s uhom koje iznutra glas svoga Boga sluša MOLITVA NA PUTU Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja Ne ostavi me umorna i sama nasred puta Obrazi su moji bledi i moje misli nemoćno ko moje ruke vise Bože daj da novo plavo jutro iz umora digne moje misli da kroz blede ruke prođe mlaz crvene sveže krvi Budi nad mojom glavom moja pratilica zvezda ŽENE, MLADIĆI, LETO O podne se na šetalište slete mnoge žene O odakle sve dođu? ko jata tica što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste Žene šume kroz letnji zrak i duše sanjarskih mladića i laki koraci im nose laka tela Ne, žene nisu s ove zemlje! Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti bele čežnje izrasle u tela O žene za vas rastvorili smo dvore naše mladosti! Al korak žena zvoni tud i dalek Sve žene opet odu ko jata tica što isčeznu za plavim zavesama leta Na koncu naših pogleda red stabala visok sam koraca ZAVODNIK I posle toga na kolenima izmeđ razbacanih jastuka misliš na smrt O dete! Ja ne ću da te novim poljupcima smirim u zaborav Puštam da ti bledim licem suze teku Sutra smiriće se tvoje srce koje sada očajalo tuče Sutra kad stupiš među svoje mlade druge s dve tamne senke ispod očiju začudiće se tvoje mlade druge Al nijedna ne će moći da otkrije skrivenu udno tvojih oči bledu zvezdu Ne plači dete: noć se plavi zimska Za mojim stopama će zapadati beo visok sneg ZAVEDENA Ne, njega nema više. Pobego je. Vrata na kući dole glasno zalupila ko zadnji put Da letim za njim niza stepenice? Ukočila se, stojim Na podu zgažen cvet Kroz prozor crvene se zvezde glasno smeju Ja zovnem u noć iz svih snaga Na prozoru staklo se zatrese i smiri U noći kamenito srce grada ćuti Moje golo telo dršće obliveno ladnim svetlom zvezda BOLESNIK Moje je telo bolesno i žudi tihu jednu bolnicu Bolnica bez šuma i bez grada u praznom bledom danu Bledi dan je odsev bleda neba U mrtvom vrtu zimsko sunce šeta Mi tihi samostanci bez Boga u našim belim pustim sobama zaboravljamo život snevamo duge tužne blede prazne naše dane O okna naša udare pokadšto krik ples i radost života iz grada O grad! O nemir nemoć naših srca! O mi smo davno izišli iz života i mi smo samo svoji spomeni! U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju Za rub se zemlje nebo sruši Veče O veče noći naše devojke! Ko ljubi sada naše devojke? Mi potonemo u crn ponor snova i snevamo da svi smo davno pomrli Već bezbroj leta ležimo Preko nas u trku idu neba oblaci Preko nas u večnost se bez konca dani noći ruše MESEČAR Bog noći mesec sade s neba i dokoraca lagano do moje kuće Polako on se uspne na moj prozor i spusti pogled na me On mami mene u noć Ja ustajem... i moje lice belo... smeši se Koracam sanen rubovima krova i šetam kroz noć u visini Mene drže meke ruke meseca O tako lak sam ... nezemaljski ... lebdim i mogu stati na list stabla Ne zovite me: glas sa zemlje smrt je moga nebeskoga bića Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere MUČENIK Iz gomile istupih sam i pozvah vas u zemlju: Novi Život Smej ruga samo jeknu iz gomile k mojem uhu Pođoh sam Al za mnom ravno uputiste Smrt Umreh Iz moga srca izniknuše dva modra cveta ljubavi U svet MATI Ja uđem u samoću svoje majke: nemi goli hram U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi Njenom oku stoji ispred mog života neprozirna zavesa od mraka U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje od njene noge kojom prvi korak stupi u tamu noćne šume Za pesmu moje ljubavi ona nema uho Na odmetnutom sinu samo leže dva pogleda teškog prekora Ja gledam njeno nemo ladno bezutešno lice: Davna večna pramajka iskrsnula iz dubljina vremena Idem Dva lica ćute tvrda kamena Dodir ruku na kućnomu pragu Moja majka povraća se u svoju samoću: nemi goli hram HERCEGOVINA Ja koracam livadama plav od sutona Na rubu livada je kuća parnog mlina Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu I štogod bliže stižem sve glasnije viču nebrojene užarene opeke Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu Ispod brežuljaka crni vlak se vuče odmereno udara i vrišti svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici Noć i ja na brdu Poda mnom na čas izrone iz mraka kuće stabla dvorišta i njive I opet utonu u mraku ko u svesti Iz tame u me gleda nekoliko svetlih belih prozora: ko nekoliko belih svečanih časova iz crnog života ljudi SAMOĆA NA VODI Moj otac reče sinoć: „Sine, jesen je“ I već su noćas naš kraj celi poplavile žute vode Sa brda slaze ljudi lutaju po vodi traže ribu ili možda kakvo utopljeno dete Nad vodom sjaju njina nema bakrenasta stroga lica Kad zastanu odmarajući ruke njihov pogled pada dug i težak na vodu i njihova su tela mirna čvrsta kao od kamena Vrh vode i vrh ljudi blizu vrška brda stoji sunce nalik na beli danji papirnati mesec Ja volem jesen vode bledo papirnato sunce i plovim sam po glatkoj goloj vodi Pevam pesme mislim i mislima vraćam sve: brda vodu ljude sebe u prve mlade dane zemlje i mirna gola površina vode čini mi se: leđa neke praiskonske silne žene Dan svrši Sa brda dugi zov na vodu pada među ljude I ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka Noć bezdana i divlja još nevidljiva proguta u se sunce I kada posle stane i pred moje oči proguta u se nebo oblake i brda Ja sâm na vodi pod svodovima tamne i visoke noći Kadšto uspravim se u noć lik što budan sneva i pružim dugo veslo u prazninu mraka Zar bi moja duša htela da neko iziđe iz tajanstvene noći i stupi k njoj u njezinu samoću na crnoj nemoj vodi? Oko mene je tamno i sve se svršava na rubu vode i na rubu noći PODNE I BOLESNIK Plavo podne sedi na oblacima U jednoj sobi kamo ne ulazi niko bolesnik mre Kraj njega ćuti crna tica U vrtovima sunčaju se gole devojke i plavi mlaz visoka vodoskoka u plavu prazninu šumi .... Bolesnik leži mrtav: predmet pokraj predmeta u sobi Crne tice nema? Ispod neba rep pauna ogroman svetlucav sa oblaka visi u vrtove VEČE I JA Nevidljive pozaune tuže u zapad sunca što se davi u rođenoj krvi Pozaune su stale. Prva zvezda dršće I plavo nebo slazi prema zemlji Daleko jedna krčma zapeva u susret noći i dve se žene cestom prolazeći pogledaše s mržnjom Ja skrećem s cesle u šumu i gledam kako moje ruke bivaju sve plavlje Iz tame jedna košuta zuri svojim blagim anđeoskim licem bez straha u moje divlje oči Stadoh: Jedan div se zagledao nagnut nad sitni modri cvet u travi Laki šuštaj? Dole nad zelenom vodom krvare crvene noge meseca ŽENE S JEDNIM SRCEM O one žene u životu u čije oči još se iz nijedne duše ljubav nije zagledala! Ja gledam : nevidljive prođu ulicama i ko da kradu prostor kroz koji idu Za njih na rubu njine duše počinje tuđina Te žene u se izgubljene i teškom ćutnjom zaključane! Te žene s beskrajnim Unutra! One nasloniv uho prisluškuju kroz dane i noći svog života Ja priđem k njima neosetnim koracima i uzmem bledu meku ruku: Ne plašite se mene! Ja u duši nosim ljubav One na moju ruku stave svoje srce i onda umru s ove zemlje u krajeve za njih Bogom određene GORENJE Niz zapadno nebo i iz rasprsnutih šipaka u vrtu krv se cedi Al s istoka se veče javi plavim licem i zapad biva bledi, crveniji šipci Ti bežiš k meni preplašena od grana u mraku i ćutiš Zašto ti je telo odjedamput plamen? O kako šipci prskaju i s nama gore! Ni zvezde ne će da se jave da jače bude ovo nemo gorenje u vrtu POVRATAK Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu U noći kada šumi u tvom uhu tiha mesečina znaj: ne koraca mesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu Kad koracajući cestom kroz mrtvo svetlo podne staneš preplašena krikom čudne tice znaj: to krik je moga srca s blizih obala I kad kroz suton vidiš crnu senku što se miče s onu stranu mrke mirne vode znaj: ja koracam uspravan i svečan kao pored tebe POVRATAK Ja sam natrag došo bez mutnih misli na svom licu U letnju svetlost osmehuje se blago moja duša Izidi na svoj prozor gledaj: Daleko gde se preko šuma i crvenih kuća svetle obale sa zelenom se vodom moje telo igra Polako ćeš zaboravljati prošlog mene Pred tobom ja ću rasti nov i visok Na obale je došao stanovnik s neke nove zvezde i šumi svojom divljom radošću po vodi i zelenilu U plavom zraku golo telo se zablista krikne i izgubi se u dubljini zašumele zelenkaste vode PRENUĆE U noći mene prene iz tvrdoga sna bela svetlost lijući se kroz moj prozor Ja znadem: s dalekoga neba sjaju u moju sobu gola tela žena I klečeći na prostrtomu plaštu plave mesečine molim nem iz neme noći telima nevidljivih nebeskih boginja LJUBOMORA Nad snežnom zemljom plave zvezde Tvoja kuća stoji na kraj šume Ja idem k Tebi Da me kakav vuk ne napadne iz tame? Tiho šušti sneg pod mojim koracima Tu sam! Tvoja kuća stoji ograđena Sva su okna zastrta Pred vratima ne videći mene straži pas Samo jedan prozor crven gori Ja znadem sve i idem natrag mrtav i u licu beo kao sneg PRVA NOĆ SAMOĆE Crveni cvetovi ljubavi gore u noći Prva noć kroz koju idem sam Slušam : visoki plavi vodoskoci čeznu zvezde koje nikad dosegnuti ne će i u meni crno teško srce tuče tuče ZIMA Moju je dušu izmučila ljubav Moja je duša bolesna i sneva Ne budite je: svaka miso boli Moja je duša tamno golo jezero u ladnom belom danu Ne lete ponad vode beli galebovi Na šume ispod neba plavi oblaci O kako stoji sve ukočeno oštro belo! Na blize kuće nebo palo Na kuće nebo naslonjeno sneva Pustite neka danas stoji sve i sneva Danas svaki pokret boli TEŠKI ZRAK O kuda da se danas pođe? U sobu uđe moja majka sedne i gleda u me nemim pogledom Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće. Na rubu polja izmeđ crnih stabla crveno mrtvo obešeno sunce Ja stanem nasred ceste i kriknem iz svih snaga ŽRTVE Mi svako iz svog mučnog dana dolazeći sretamo se na vratima noći Noć je hram što plav i visok svetli Naša tela u dubljini noći bukte Žrtve bogu naše ljubavi LJUBAV Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tela Vani šume oblaci i stabla Vani lete bela teška krila Moje telo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore Kroz noć kose moje drage duboko šumore kao more LJUBOMORA Kad odlažah ko obično: rastanak i žalost... Tek zgrabih zadnjim pogledom u dušu njene usne i na stolu cvetove crvene Na povratku sada vidim kako zbunjena u knjigu krije neku sliku i ćuti Zašto vidim tvoje usne i cvetove blede? MRTVA LJUBAV Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni Veče slazi s neba plavo Spuštam tihe crne zastore Znam vani su mrtve zvezde i kuće i mesečina i crn prostor nepomičan stoji Niko nikad neće doći k meni Smrt još samo nevidljiva živi Snu razmotaj crven težak pokrov povrh mene i nada mnom neka crno nebo noći večno ćuti ZAPUŠTENA U jednoj sobi ogromnoga grada pokraj sirotnoga pokućtva i suđa živi mlada žena Svaki dan o podne i na veče uđe jedno vučje lice I dok žena stojeći po strani čeka vučje lice jelo proguta i ode U noći mlada žena ćuti pokraj peći Pev vatre šumi u tišini sobe nad romanom Marcela Prevosta Dugo lice bledo i bez nade oteščalo od čitanja padne nad stranice romana i usne Na prozoru rastvoreni modri cvetovi čeznu sami u noć u kojoj bliza krčma divlje šumori i peva BOG MUČITELJ U naše duše iznenada stupi mržnja O naše iskrivljene usne, raskidana lica! Za nama stoji nevidljiv i svirep Bog u mraku Mrak je njegov plašt i ogromno mu nevidljivo telo isčeznulo u visinama Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe Pokraj nas časi šušte o odela U naša lica samilost reže blag i dubok posmeh pomirenja I tamni Bog se obrati u svetlost što se vani valja prostorima i na naša okna divlje navire JEDAMPUT Ženo što iz bede našeg svagdanjeg života očajale i krotke oči dižeš k meni Sav ovaj život... oh, sav ovaj život ženo jedamput ja odsviraću na harfi I kad posle harfe progovore ćutke naše duše znaš li što će govoriti? Kako besmo srećni. Kako besmo srećni IZGUBLJENE ŽENE O gde su sada one žene što lutajući ovim svetom svratiše se u moj život i opet redom isčeznuše iz moga života u tamu? I gde je kraj u kojem sada njine duše ljube? Te žene sad su zvezde Noćas sve se iz dubljine noći u moju dušu smeše HERCEGOVINA Pod zvezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće Iz plave tame stabla strše Na cesti više nikog nema Cesta stala sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline U noći stabla maknuti se ne će Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvezda PESMA IZNAD ZEMLJE Mi celi dan smo plovili na oblaku Sad je veče Spuštamo se na visoki vrh brda i ispijamo vino Kroz veče k nebu blešte srebreni pokali Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas Naš je život samo u visini Na grudma noći počinuće naša teška tela A sutra zorom kroz novi dan će nova radost nas poneti Visoke pjane naše radosti: naša bela jedra APRIL U vrtu ispod aprilskoga sunca pucaju polako prvi pupovi Stazama se igraju i smeju devojčice Ja ulazim i sedam na klupu da ispušim cigaretu u prančioku Devojčice stidno ostavljaju igračke ko da vele: To nije više za nas Pušim Neki šuštaj blizu Skrivene iza jednog grma mere mene nemim pogledima devojčice Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludi i pritisne pod lakim prolećnim odelom srce Krik! Ugledaše da su otkrivene i smejući se pobegoše naglo ispred mojih očiju za visoke grmove u vrtu LETNJA PESMA Već nekoliko dana u meni mene prati svetla pesma leta Ja ne sećam se kad je leto u grad došlo al znadem: leto živi s nama O već se smeje cvećem sa svih prozora i ulicama s uredanih stabla na naše glave baca ladne senke Iz duša i iz radosnih pogleda zaskočilo je na nebesa i na oblake U danu grad je tih utonuo u vruće svetlo i malo ljudi ide Kroz plavu svetlost stiže s reke u ulice krika ljudi i ulazi kroz rastvorene prozore u svagdanji i spori život domaćica Domaćice se uspavljuju kraj posla u život koji njima duša sama za se stvara i šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja Na ribnjaku se labudovi mojih čeznja ispunjenje Postali su telom najbelji mi sni Tu na plavoj vodi između dubljina i visina lebde i tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave Ovde na obali čekam letnje veče da pozvezda prostor oko mojih tica Hoću da ih vidim kako u snu lebde držane sred noći nevidljivom moći zvezda sa svih strana UZVIŠENO VEČE Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudi iz večeri u moju nerasvetljenu sobu Što hoće ovi tuđi nametljivi gosti? Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene ležu u ćutnju Zar sve tišine hoće da u mene izrastu i u moj lik se ovaplote? Sjam u noći: bledi nepomični mramor MOLITVA ZA PREOBRAŽENJE Dan još je samo nekoliko svetla koja gasnu na vrhovima Ja čekam noć: preobraženje stvari Noć iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda k nebu Prostor moga kraja pun je noći Rasvetljuju se ispod neba brda u ogromne i plave prozirne kristale Stabla na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene bespokretna i crna stanu Ja slušam s ceste: dole livadama beli mesec šeta i mislim: zašto noć što vraća stvarima blago nepokretno lice njinih mladih dana u nama budi tamne gladne požude? O noći budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela utišaj krv i spusti blagi mir na čula Neka naša tela mirna prozirna i plava usnu snom nevinih i tihih biljaka na plaštevima koje mesec prostire po travi Mi slušaćemo u snu kako mesec tiho koraca po vodi POBEDNICI NA LIVADI Mi ubili smo noćas staru od vekova mrsku Smrt Pred nama noć je pobegla sa zemlje Još samo zvezde u oči nam sjaju Zelenilo livada se ogleda u belim oblacima Na livadama ječi naša slava Vrč težak ide od ruke do ruke Na licima se duša radošću crveni U oči tonu dublje... već su nevidljive... zvezde Iz pjanih srca podiže se kroz čisto svetlo jutro pod nebo visok pobednički smej U jutru ljuljaju se beli laki oblaci Prolom! Iz plavog svoda ponad naših glava iskrslo crveno silno stoji sunce CVET U KAVANI Pod širokim šeširima, u odeći apartnoj u džepove ruke i u duše tajne duboko zakopali iz zimske bele noći ulaze i žure za svoj stalni sto Likeri Kave Cigarete I čas je došo da se ulazi polako u probleme Na licima se užižu i plamte tajne vatre plamte plamte Odjednom svi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu Kuda? Duša dušu počinje da mrzi i muči Iz duša skrite tajne iziđu u oči S rukama pod teškim glavama na stolu zaćute U vazi među njima zaboravljen tih i crven cvet ljubavi gori VAMPIR On vodi mene u noć Ruka mu je mala topla mekana On vodi mene u noć Oči mame prazne plave vodene On pruža meni iz noći otrov vina reči posmeha Ja skrivam svoju dušu od njega On grli moje telo i pije pije moje usne pleše pada pijan moje krvi I čeka čas da se moje telo mrtvo sruši ispruži i on da zgrabi moju belu dušu i s njome blesne kroz noć u bezdanu tamu SUDBINE U PONOĆ Obrazi su teški vise... dogaraju oči mutne vlažne prazne U očima poumirale duše (Zastrta okna praznih tamnih kuća) Bela svetla šume Na stolovima čaše pune alkohola Tekućina uleva težinu u pokrete ljudska tela prečinja u neke pomične i teške kipove od drva Žena što sja žarkim bojama odela namirisanom belom puti tela ne budi više požude uzdignutim oštrim smejom Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku Čovek podignut od stola nekim zovom koji on sam čuje koraca u noć svoje zadnje korake Mesec okrugla crvéna glava smeje se neopažen kroz prozor dok raste pometnja u ovaj prostor izgubljenih tela RADOSNA NOĆ U GRADU Noćas sve noćne kuće rasvetljene pevaju i sve su stvari naćulile uši i ulice se ispružile u beskraj ko misli Noćas za oknima se pleše crven ples I okna dršću Okna podivljaće i luda u noć poskakati Noćas sve noćne kuće rasvetljene pevaju i vrište Al dosta! Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas To smrt je ponad grada o ponoći stala I sva se lica trgnula i svi su glasi zanemili i svi su stali pokreti Tišina Smrt redom gasi gradske lampe RASTANAK SA SOBOM Mi stojimo na rubu sveta i gledamo u zapadanje zadnjih zvezda u dubljine noći Sa zvezdama i mi zapadamo Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu da je već daleko vidimo ko zvezdu? Zamakle su zvezde Ko od nas još može naslutiti sebe? Rušimo se večno Naš je put bez dna i padanje bez glasa PUT Mi idemo u tamno neizvesno U mraku mnoga slaba srca mru Mi sa grobova dižemo se - Dalje! - noseći u uhu zadnji krik onih koji ostaše na putu U duši bol za mrtvacima Dalje! Kad prispijemo koncu duše će nam biti pune bola kao zdenci vode I kad se ispred naših oči zacrveni jutro zvezda kojima smo išli naše duše pozdraviće iz svog bola jutro ispunjenja tihim osmesima OTKUPLJENJE Nas niko nikad otkupio nije Svaki od nas sin je Božji što s neba je u bedu sveta sašao Mi smo želje Boga spuštene do zemlje Bog hoće sve biti i sve živeti U Boga mi se uvek natrag povraćamo Zemlja: kratki izlet OPOMENA Čoveče pazi da ne ideš malen ispod zvezda! Pusti da celog tebe prođe blaga svetlost zvezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvezda! Na svom koncu mesto u prah pređi sav u zvezde! BUDUĆI Budući već su bili i sve je bilo već u prvom času u beskrajnom pogledu Boga ogledano Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila besprekidno u svetlost površine stižu budući U bezdanomu Božjem oku ogledaju se mirijade budućih svetova SADRŽAJ Pesnici/5 Moja preobraženja/5 Mladić/5 Molitva na putu/6 Žene, mladići, leto/6 Zavodnik/7 Zavedena/7 Bolesnik/8 Mesečar/8 Mučenik/9 Mati/9 Hercegovina/10 Samoću na vodi/10 Podne i bolesnik/12 Veće i ja/12 Žene s jednim srcem/13 Gorenje/13 Povratak/14 Povratak/14 Prenuće/15 Ljubomora/15 Prva noć samoće/15 Zima/16 Teški zrak/16 Žrtve/16 Ljubav/17 Ljubomora/17 Mrtva ljubav/17 Zapuštena/18 Bog mučitelj/18 Jedamput/19 Izgubljene žene/19 Hercegovina/19 Pesma iznad zemlje/20 April/20 Letnja pesma/21 Uzvišeno veće/21 Molitva za preobraženje/22 Pobednici na livadi/22 Cvet u kavani/23 Vampir/24 Sudbine u ponoć/24 Radosna noć u gradu/25 Rastanak sa sobom/25 Put/26 Otkupljenje/26 Opomena/26 Budući/27