Opis
III. POGLAVLJE
I. DIO OSNUTAK ŽUPE I MATERIJALNA IZGRADNJA
Govoreći o jednoj župi, nužno je pratiti dvije temeljne odrednice, materijalnu izgradnju i sve ono što je s time povezano. Danas je jednostavno nemoguće zamisliti onakav način života kakvim su živjeli vjernici pod turskom vlašću. Tada nisu imali ni jedne jedine crkve na području čitave Hercegovine, a mise su slavili po grobljima ili skrivenim dolcima. Svećenici koji su ih pastorizirali također su živjeli u najvećoj bijedi, često bez ikakvih župnih kuća, a boravili su u selima kod svojih župljana, u gotovo nemogućim uvjetima. I kad su počeli graditi župne kuće, to su bile bijedne slamnate kućice koje su više sličile na kokošinjce nego na kuće. Župna kuća, točnije rezidencija, građena je u Čitluku teškom mukom, a crkva koja je bila započeta uz rezidenciju, nikada i nije bila dovršena. Danas župa ima župnu crkvu u Čitluku, kao i područnu na Služnju, koje zadovoljavaju osnovne potrebe vjernika iako su i one već odavno postale pretijesne i neugledne te su potrebne ili temeljite preuredbe ili je potrebno izgraditi nove crkvene zgrade. U drugom dijelu ovoga poglavlja govori se o duhovnome rastu vjernika, koji bi, dakako, trebao pratiti materijalnu izgradnju. Bit će obrađeni kako pozitivni pomaci, pogotovo u pohađanju svetih misa i obreda, pobožnosti i moralni život, tako i negativnosti kojih je bilo u prošlosti, a ima ih i danas.
I. Osnutak župe Čitluk
Podjela župe Gradnići na tri nove župe
Područje današnje župe Čitluk bilo je dijelom prostrane župe Brotnjo sa sjedištem u Gradnićima.
Unatoč osnutku novih župa tijekom 19. stoljeća, župa Gradnići je i dalje bila prevelika pa je valjalo misliti na novu podjelu. Ta je podjela izvedena dosta neuobičajeno izazivajući neslaganja i sukobe, kako među franjevcima, tako i među svijetom.
Podjela gradnićke župe izvršena je, naime, 1918. godine na taj način što su na njezinu prostoru osnovane tri nove župe: Čitluk, Blizanci i Ploče. Istodobno je župa Gradnići potpuno ukinuta, a njezina nasljednica u svemu postala je novoosnovana župa Čitluk. Čitluk je izabran za novo sjedište župe jer je postojala opravdana pretpostavka da će se upravo Čitluk u budućnosti razviti u središte čitavoga područja, budući da se nalazio na važnoj prometnici Mostar – Ljubuški. Gradić (“čaršija”) Čitluk, u to vrijeme uopće nije postojao, a u grad se razvio tek u novije vrijeme, u posljednjih nekoliko desetljeća. Istodobno su Gradnići ostali u potpunoj izolaciji, izvan prometnih komunikacija, na rubu događanja. Pa ipak, unatoč svemu, ta crkvena izolacija Gradnića, koji su u posljednjih 150 godina bili sjedište velike i poznate župe, bila je svojevrsna pljuska žiteljima sela Gradnića, kao i okolnih sela, protiv čega su oni podigli glas. Tako je nakon dvije godine ukinuta župa Gradnići bila najprije potiho uzdignuta u samostalnu kapelaniju, a kasnije opet u župu s pripadajućim selima: Gradnići, Paoča i Gornja Blatnica. No, iskrsnuo je novi problemi: kome će sada pripasti kućni inventar, kao i matice i druge župne knjige koji su po odredbi iz 1918. pripali Čitluku? Naime, gradnićki je kapelan, a potom župnik, tražio povrat svega, jer je držao da to pripada Gradnićima, kao što je pripadalo i prije 1918. godine.
Osnutak triju novih župa na prostoru stare gradnićke župe bio je puno lakši potez na papiru negoli u stvarnosti. Valjalo je, naime, na sva tri mjesta započeti s izgradnjom župne kuće, a onda i crkve, dok se u Čitluku govorilo čak o puno većem pothvatu, točnije o podizanju franjevačke rezidencije, štoviše novoga samostana. A narod je bio presiromašan, tek izišao iz rata, a nova država nije imala ni približno takve ekonomske perspektive kao Austrougarska Monarhija čija je vlast prestala završetkom rata 1918. godine. Tako su sva trojica novih župnika neko vrijeme boravila u staroj rezidenciji u Gradnićima, a onda pošla svaki na svoje odredište te se za prvo vrijeme nastanila kod svojih župljana i počela skupljati sredstva za izgradnju župnih kuća. Najduže je u Gradnićima ostao čitlučki župnik, a onda se i on preselio u Čitluk, kod svojih župljana.
Prema dogovoru između franjevaca i biskupa Buconjića iz 1899. godine, bio je predviđen osnutak još nekih župa, među kojima nije bio predviđen Čitluk. Bilo je predviđeno da se na prostoru gradnićke župe, koja je u to vrijeme obuhvaćala prostor današnjih četiriju župa: Gradnića, Čitluka, Gradine i Tepčića-Slipčića, osnuju još dvije župe: Biletići sa selima Blizanci, Krućevići i Tepčići; Dobro Selo sa selima Krivodo, Slipčići i Sritnice. Te su dvije nove župe, s još deset koje je tek trebalo osnovati, bile predviđene za slobodno raspolaganje mjesnoga biskupa (pro libera collatione Ordinarii). Dvije su spomenute župe, istina u nešto izmijenjenom opsegu, kasnije i stvarno osnovane (1918.), a istom je prigodom sjedište gradnićke župe službeno premješteno iz Gradnića u Čitluk. O tome je zgodno zabilježio dr. B. Pandžić: “Biskup fra Alojzije Mišić, kada je predlagao da se od župe Gradnića odvoje dvije nove župe, Dobro Selo i Blizanci, tražio je da se sjedište župe Gradnića prenese u Čitluk i da se nova župa, koja je obuhvatala sva sela župe Gradnića, osim onih koja su činila nove župe Dobro Selo i Blizance, nazove Čitluk. To je definitorij Provincije učinio 12. travnja 1918. Međutim, stanovnici sela Gradnića, Paoče i Gornje Blatnice nisu prihvatili nestanak njihove stare župe, pa je ona god. 1920. ponovno uspostavljena.”
IV. POGLAVLJE – ŽIVOT I SMRT
IV. DIO ŽRTVE RATOVA
Tri rata u 20. stoljeću odnijela su svoj danak u čitavoj Hercegovini, pa tako i u Brotnju i u župi Čitluk. O Prvome svjetskom ratu nemamo potpunih podataka: imamo samo ono što je zabilježeno u Matici umrlih ili na drugim mjestima u Župnom arhivu, ali taj popis nije ni približno potpun. Danas je više gotovo nemoguće na temelju sjećanja saznati o poginulim hrvatskim vojnicima iz Čitluka, a koji su stradali kao austrougarski vojnici. Na kraju je ipak samo jedno jasno: oni su se borili za tuđe interese, a sami nisu imali nikakve koristi; obitelji su ostale bez sinova, muževa i očeva, a zemlja bez onih koji će je obrađivati. Ipak je stanju u Drugome svjetskom ratu bilo neusporedivo tragičnije, točnije najtragičnije u čitavoj povijesti hrvatskoga naroda na ovim područjima. Ubijen je cvijet hrvatske mladosti, i to ne toliko za vrijeme rata, nego nakon što je rat u svibnju 1945. službeno završen, partizanski su zločinci započeli svoj krvavi ples ubijajući desetine tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila na bezbrojnim “križnim putovima”. Neki su ubijeni kasnije, nakon što su došli kući, a neki su uhićeni kao “škripari” skrivajući se u zabitima, brdima i šumama i pružali otpor novim vlastima. Konačno, u Domovinskom ratu također je smrtno stradao manji broj hrvatskih vojnika rodom iz župe Čitluk, pa će biti doneseni osnovni podatci i o njima. Njihova je žrtva barem bila smislena, jer je osnovana slobodna i samostalna država Hrvatska, a i za Hrvate u Bosni i Hercegovini je izborena barem kakva-takva sloboda.
Ono najmanje što možemo učiniti, a to je i naša dužnost, jest barem spomenuti imena svih žrtava ratova iz ove župe. Potrudio sam se pronaći što više podataka o svim žrtvama, ali za neke je to jednostavno bilo nemoguće do kraja istražiti zbog nedostatka dokumenata ili svjedočanstava. Ovdje zahvaljujem svima koji su mi pomogli da se podatci kompletiraju i donesu fotografije poginulih iz svojih obitelji. Neke je fotografije skupio fra Kornelije Kordić još 1999. godine, pa i njih donosimo ovom prigodom.
fra Robert Jolić
