Opis
Život za milijune.
Ležim na divanu i trsim se, da ne mislim, ali ipak mislim. Ne misliti je teže no misliti, pa sam u trgovište Babovac i došao s tom namjerom, da ne mislim. I veliki Majmonides imadjaše jamačno časova, kad je čeznuo da bude majmunides. Mislio sam dakle, i pred sklopljenim očima redjahu mi se babovački dojmovi: gospodja apotekarica slična Danteu; njen muž sličan ušatom loncu; Moritz Biberstock sličan Arijcu; Franjo Puh, kućevlasnik i novčar, sličan Hebrejcu; psić umirovljenog kapelana Brkotresine, sličan Amaliji Berkotressina, rodjenoj Kverga; volovi s očima kao u Jupitrove volooke žene; mali pjetlić mog syrat štara, sličan Galu i don Juanu; crkveni toranj sličan nosu kapelana Vargovića… Mislio sam dakle bez opasnosti, ali malo te me ne udari kaplja povodom ove brzojavke: »Vojvoda de Guiche, veliki tvoj pariski dobrotvor i pokrovitelj, sjetio se pred smrt i tebe, pa ti franceski konzulat javlja preko mene ovu neočekivanu vijest: plemeniti vojvoda namijenio ti je od goleme ostavštine dva milijuna franaka u gotovom. Čestitam! Akonto tog glavnog pogotka šaljem ti, znajući te u neprilici, pristojan zajam, na koji sam se sam zadužio. Ne zaboravi domovine i sjeti se svojih dobrih prijatelja. Tvoj N. N., odvjetnik«.
Da izletim kroz prozor, vrata, na poštu, u zrak, a u sobu nahrupi s mojim hotelierom Dolinarom Mavro Biberstock. Obojica mi istodobno padaju oko vrata, čestitaju, a Biberstock veli;
— Jučer ste me pumpali za desetaču, ali nisam imao. Evo! (Daje mi svežnjić forintača).
— Mene je zamolio, nisam imao, pa uzeh iz štedionice — gura mi gazda od »Bijelog Medvjeda« u džep banknote.
— Ali gospodo, ja nemam jamstva za toliki novac, a očekujem poveću sumu! — branim se, ali Dolinar vadi iz špaga »Narodni Glasnik«.
»Rietka sreća je zapala ovih dana jednog nadobudnog našeg čovjeka, gosp. Zlatousta Mačka, svršenog pravnika, jednoga od najistaknutijih članova mladje generacije i naše stranke. U Parizu, gdje je izvjesno vrijeme proučavao kriminalistiku i posjećivao »Političku Školu«, gdje se istaknuo kao najveća simpatija jednog Sorela i jednog Leroy-Beaulieu-a, bio je čitalac, lector poznatog aristokrate i nedavnog pokojnika, vojvode Antuna de Guichea, te mu ovaj, preminuvši bez: potomaka, ostavio znatan dio od silnog svog imetka. Poznavajući našeg dragog Zlatousta, naročito njegov kult Josipa Kozarca i brigu za oživljavanjem mrtvih naših, imenice zemljoradničkih energija, ne ćemo se prevariti, prikažemo li ga već sada narodu kao dobrotvora, kojega mu je sama sudbina, dobra sreća, kojega mu je sam Višnji namienio«.
— »Oj Suzana, oj Suzana…« zapjevam od radosti, brzojavim svom prijatelju advokatu u Zagreb i primim naravno povoljan odgovor sa molbom, da se u Babovcu strpim još koji dan, zbog nekih formalnosti.
Na povratku s pošte pozdravlja i čestita mi cijeli Babovac tako srdačno i iskreno, kao da je sa mnom zajedno baštinio. Brijač, crn, malen i razbarušen kao violinist Sarasate, malo te me od oduševljenja ne liši nosa kod brijanja. Supruga kr. javnog bilježnika, što me dosele vrlo malo zarezivala, pozvala me preko perovodje dra. Klipa na svoja glasovita posjela, gdje se pio glasoviti čaj i čuo glasoviti glasovir. Znanac kapelan sa tornjem usred lica zagrlio me apostolski na trgu pred mojim hotelom, nadajući se, da ću zapuštenoj kojoj crkvi priuštiti barem novo zvono. Opazivši me debeli liječnik dr. Štrcelj, skoči sa komisijskih kola, prijeteći mi, da ne smijem iz Babovca, dok sasvim ne ozdravim. Urednik babovačkog tjednika »Podgorca« otima mi moju lošu sliku iz džepa za vanredno izdanje svog listića i formalno me interjuiše sa dodatkom, da ne smijem zaboraviti na mjesne vatrogasce, pjevačko društvo »Grom« i na sirotinju. Priznajem, novac mi već dosadjuje kao oskudica. Zaključavam se u moju sobu i ne mogu se snaći u novom položaju.
Još se nisam pravo ni zanio u maštanja o palačama, zaseocima, doživljenim romanima, putovanjima, slikama, muzici, o mom kipu usred grada, o podizanju svih vrsta domaće radinosti, o osnivanju pučkih biblioteka i ekonomskih škola, kad ali najednom bane k meni kao duvanje i sopot lokomotive — ona, Julčika, okrugla Juliana Bajs, rodjena Sedmak, udova i imućna posjednica kuće, vinograda, gostione i trgovine mješovitom robom, koju mišljah u materijalnim nevoljama svojim još juče uzeti za ženu, ma da se ona za tu osnovu vrlo malo oduševljavaše, ginući potajno — kako se govorkalo — za pustim brčinama žandarskog narednika Raboševića.
Zakračunavši vrata, plače vesela udovica od moje radosti i malo te me ne zaguši zagrljajem, jecajući:
— Ah, Mačak moj ljubljeni i preljubljeni Mačak, joj, kako smo sretni!
Bijaše, nije fajde, zamamljiva u bluzi od bijele svile, što pucaše kao zrelost ploda, u crnoj svilenoj suknji sa neodoljivim crtama udovičkih junonskih bedara i u širokom slamnom šeširu sa sjenama preko očiju kao kukinje, obraza ko zrele breskve, usana ko otvorena lubenica sa snijegom bijelih, ladanjskih, ciganskih zuba. Na glasu je kao valjana domaćica i svaki pokret odaje odlučne navike špana ili vlastelina. Iz tamne bujnosti kose vije miris pokošenog sijena i svježina djeteline, a iz lijepog, krjepkog tijela dolazi kao ukus jagode i maline, divlje i šumske. Što sam mogao? Još maločas snivah o eksotičnim kontesama, a sad izgubismo zajedno pamet i svijest.
Probudivši se, izmijenismo prstene, a za pol sala znao je cijeli Babovac, da smo vjerenici. Doduše je Julka starija od mene za neko pola godine, ali što je to u doba, kad su muškarci mladi starci, pa se ženiš do podne, da se rastaviš popodne. I onako nisam nikad znao rukovati novcem, pa je za taj slučaj sa štedljivom i imućnom domaćicom bio bolji od najpromišljenijeg izbora.
Do sto telegrafskih čestitaka sa svih strana primih toga historijskoga dana. Treba se obogatiti i vidjeti kako je svijet veledušan i dobar. Čestitaju mi i ljudi, koje dosele smatrah neprijateljima.
U veče mi svira podoknicu babovački tamburaški zbor, a družina »Grom«, počašćena pivom i večerom, oduševljava pjesmom dugo poslije ponoći u hotelskoj gostioni moje čestitare i goste: vascijelu babovačku inteligenciju i glavnogradske novinare, što dodjoše k meni po potanje vijesti. Uz obilno blagovanje niže se zdravica za zdravicom. Kotarski predstojnik, znajući me oporbenjaka, moli, da ne zaboravim na činjenicu, da kao novi, doduše samo novčani velmoža, moram braniti interese viših i osiguranih stališa, kojima je zakon, država, vlada, glavni i jedini oslonac. Veseli i dobroćudni gospodin ne zaboravljaše mi »u izgled stavljati« naslov plemićki, podsjećajući nas, da tamo negdje u Turopolju ili Draganiću ima povjesnih plemića Mačaka, Mačića i Mačkovića, pa se moj obiteljski naslov jamačno negdje nekako zametnuo. Vodja najjače oporbene babovačke skupine Franjo pl. Puh, kućevlasnik i ravnatelj domoljubne štedionice, slavi u meni doduše političkog protivnika, no koji će svakako naći načina, da medju braću, do noža zavadjenu, donese običaje poštenog, moralnog natjecanja, ako već ne palmu mira. Načelni moj prijatelj, odvjetnički perovodja dr. Kriešimir Klip, slavni pomoć latinskog, franceskog kapitala proti sve opasnijem »Drangu«, nagovarajući me, da za našu siromašnu i financijalno neorganizovanu stranku osnujem banku kao spas našega ugroženog maloposjedničkog glasača. »Grom« pjeva, da se tresu babovački prozori; oko mene radosno oduševljenje ljubaznog našeg svijeta, a pored mene srećna, zanosna toplina zrele, skladne, ugrijane udovice Juliane Bajs rodjene Sedmak, moje zaručnice. O, ima časova, kad su zadovoljni i ubogi milijunari!
Drugi dan, u nedjelju izjutra, iznenadjuju me školska djeca kao svog dobrotvora krasnim cvijećem, a krasna, plašljiva djevojčica u bjelini, kći bogatog mesara, dražesno zapinje u recitovanju Preradovićeva »Putnika«. Zagrlim je i zaplačem, a ona, mala sirotica, plakaše kao ja.
Odista, nemam snage za opis svih ljubaznosti rodoljubnog mjesta Babovca. Ljudi samo što se ne pobiju, zovući, vukući me u domove. Neka gospodja poslala mi je zlatom vezene papuče s napisom »Aller schützt vor Thorheit nicht«, — načelnik boce sa starom zelenikom, Mavro Biberstock drvenu čuturu s grbom i lozinkom, a ne samo iz glavnog grada i pokrajine, nego i iz Graza, Pešte i Beča primah gomile prospekata, ponuda za sve, pa i za bračne veze sa priloženim ženskim fotografijama, koje su moju Julku dovodile do pravog bijesnila. Šuškalo se, da će me moje rodno mjesto kao i Babovac naskoro iznenaditi počasnim gradjanstvom. Neki Dalmatinac me pismeno pita, mogu li žrtvovati polovicu svog imetka za balon, za njegov balon, što će nas učiniti gospodarima domovine, Evrope, slavenstva, svijeta.
Drugi Dalmatinac zove me ništarijom, ako ne kupim njegov kip »Izvor nesreće« i ne pošaljem njegovom drugu, liričaru Stijepu Devenici, stipendij za Pariz. Iz Srbije me bezimeni gjida odsudjuje na smrt, ne pošaljem li »na izvesno mesto tisuću dinara u zlatu«. Teta Fanika me zaklinje, da svu tu moju nesreću poklonim Crkvi i da odem u našičke ili vukovarske redovnike. Brat, studenat u Pragu, javlja mi, kako se na moje ime već zadužio na priličnu svoticu, kojom želi malo pogledati Ameriku, a možda i Japan. Djaci me mole za potpore, a neki utopista mi na široko priča, kako su moji milijuni prosta kradja milijuna iz Proudhonove otadžbine! — i kako će mi proletarijat u dani čas suditi, ne vratim li njegovim posredovanjem tu prekradju radništvu. U novinama, što stižu dosta brzo iz glavnog grada, čitam o mojim svečanim obećanjima, kako ću barem tri četvrtine svoga blaga namijeniti kulturnim i dobrotvornim svrhama. Neka Zagrebčanka, s kojom sam se tako dugo volio, dok je nisam izbliže upoznao, prijeti mi sablažnjivim samoubijstvom pred mojim stanom, ako joj ne vratim kao zakoniti muž poštenje, »oteto« poštenje, kao da je poštenje stvar, što se može oteti.
Milijuni mi stadoše evo već pomalo dosadjivati, a ja još ništa ne osjetih usred sveopće radosti zbog te moje sreće. Od briga i grdnih osnova nisam mogao više spavati. Na zaručni banket k mojoj Julci stignem sav blijed i porušen. Dobitak milijuna stao me mučiti kao gubitak.
Banket kao za biskupa, u vrtu pod lijepim šatorom. U vinogradu za potkućnicom gruvaju mužari, zdravice se nižu sred pjesme, tamburaške svirke i mirisa od lipe, božura i karanfilja. Veselje zažamori kao vašar i zabruji kao orgija.
Hranom, u vino zamočenom, napismo pijetla, prase i majmuna namjerničkog Talijana, te mnogi od smijeha padahu na tratinu pod sto. No baš kod »vanderčeka« domovini, desi se užasna dogodovština. U društvo upane kao komisija matora ženskurina, nakindjurena i glasne spoljašnosti umirovljene konobarice, koje se maglovito sjetih iz mog djevovanja. Primijetivši me, padne mi kao bolest oko ramena i dok jecaše kao njemačka glumica: — Zlatoust, Zlatoust, o kako sam blažena, što smo se našli! — mali uparadjeni njezin deran zapleo mi se kao čičak u čakšire i dere se kao bokter: — Papa, dragi Papa, i tvoj Pepi je tu!… Pijani kokot medjutim skače i sve troje nas kao bijesan napada svojim oštrim kljunom i mamuzama; pijano prase nas gleda i dere se kao pod nožem, a majmun, Bog ga ubio, skače deranu Pepiu na ramena, nogama maše njegovim šeširićem, a rukama stao mu halapljivo, nervozno kopati po ridjoj kosi i tobože hvatati, grizti, čikati i bacati kukce, buhe, uši, što li!
Govornik, nazdravljajući netom otadžbini, lijeva u čudu vino — umjesto u svoje tusto grlo — za vrat krojaču Sotličeku, koji meće začudjen batak za uho kao olovku. Moja se Julijana najprije s cijelim društvom smijala kao pomamna, dok se napokon diže i priveže mi za uho birtašku ćušku, koju instiktivno vratim nametljivoj tudjinki, ne mogavši se nikako iskobeljati iz njenog zagrljaja. Pošto je općinski pandur jedva jedvice otrže, njen deran se zagrize za moje koljeno kao pašče, te jeknuh od grdnog bola.
Našavši se na samu s Julkom i tješeći je, donesu mi silu pisama. Sva su bila bezimena i tako infamna u svojoj zavidničkoj familijarnosti, te ih mogahu napisati samo drage moje znanice i znanci. Medju tim čestitkama nadjoh i dvije novinske bilješke. »Napred« veli: »Poznati domaći i bjelosvjetski pustolov Zlatoust Mačak primio je, kako je poznato, iz vojvodske franceske ostavštine lijepu svotu. Upitali smo se za tu nevjerojatnu aferu i naši nam prijatelji iz Franceske javljaju, da je pokojni vojvoda bio ženskog, upravo babljeg spola, ne ostavivši velike svote samo »minjonima«, nego i majmunima i svojim (sic!)-psićima«. »Domobran« pako piše: »Poznati socijalni i politički bajazzo i šarlatan Zlatoust Mačak primio je iz inozemstva ogromnu svotu od čovjeka, što mu ne bijaše ni rod ni pomoz-Bog. Zato nije čudo, da se u naše trulo seksualno doba ime pariškog vojvode dovodi u nekakvu svezu s imenom kneza Eulenburga. Bilježimo sve to kao izvjesni kroničari s nadom, da će nas g. Zlatoust Mačak, ako i nije Harden, o svemu tome poučiti. Lov na milijune i lov na sjedećke vraški su slični. Ili: da ti milijuni nisu iz srećne ostavštine gdje. Humbert?«
Da podjem prvim vozom i da glavnogradske »novinare« kaznim ma i bičem ili tanetom, no u mom svratištu nadjem ovu brzojavku: »Neki tvoj dušmanin krvavo se našalio s tobom i sa mnom. Franceski konzulat službeno poriče sve navode novina i nepoznatog kukavice, koji se zbog paklene mistifikacije znao dočepati znakova konsularnog dopisivanja. Ta osveta je — po svemu sudeći — politička. Ne očajavaj i budi jak. Tvoj dr. N. N., odvjetnik.«
Iz Babovca jedva iznijeh živu glavu. Htjedoše me linčovati.
Većina patriotičke štampe raširila je glas, kako sam u svrhu prevare sam rasturio laž o svojim milijunima. Novine me zovu »gospodin Humbert« i »gospodin Köpenick«.
Moja starica majka od sramote je umrla, a brat mi je samo poludio.
Iz Eldorada.
U ono vrijeme življaše vam neki Kzindl. Bio je čovjek napredan. Živio je naime i u Českoj. Onda se pretvorio u sina razmetnog. Sa ženama je pojeo baštinu svog ćaće. Jeo je želud sa krmcima, došavši napokon u domovinu bez postola i bez gaća, sa poderanom, jedinom košuljom, punom životinjica kao akvarij ili menežerija. Bijaše konzervativac, ali to tvrdo uvjerenje mu ipak ne smetaše, da postane saradnik narodnjačkog i liberalnog Horizonta, jer u ostalom svi saradnici toga krasnog lista fabricirahu u tome listu mnijenje, kojega sami ne imadjahu. Oni to zvahu profesionalno novinarstvo. Njima bo je profesionalni novinar tip, što širi uvjerenja protivna svojima vlastitima.
Kzindl bijaše dakle mameluk, vladinovac što pisaše i u oporbenom listu, prema lozinci Isukrstovoj i Husovoj, Starčevićevoj i Strossmajerovoj: »Sve za filir, a filir ni za što !« Inače je Kzindl tip zanimljivog intelektualca. Ima glavu kao bundeva, što čezne za glavicom kupusa, koja se u neprilici zacrvenila. Kada govori, gusla ustima kao da lovi muhe. Neprispodobiva figura! Nekada, u gimnaziji, pjevaše lirske pjesmice. On je počeo neprispodobivu svoju literarnu karieru kao pjesnik: »Leti pčela malena, preko cvieća šarena«.
Posljedica njegovog načelnog beznačelnog piskaranja u Horizontu bijaše ta, da Horizont postade — — vladin list,
Sve se dogadja, pa se i to desilo.
Naravno, Kzindl bude nagradjen. Ima plaću septemvira. Ne zoblje više želud sa prascima, ne hrani više pod košuljom menažerija i akvarija, a dodje li mu kakav bijednik književnik, on mu veli :
— Eh, amice, u našoj domovini se ne može živjeti od pera …
Kzindl naime ne piše perom, već strojem, što je u ostalom suvišno, jer je on sam obična mehanička šrajbmašina.
Šrajbmašina, što funkcionira ovako :
Svakog jutra je njezin poslodavac navine, bacivši u nju parolu, lozinku, kao:
— Čujete, Kzindl, danas nadrajsate, kako je vlada u stvari veći opozicionalac od opozicije.
I Kzindl sjedne, svira na šrajbmašini kao na glasoviru i u Horizontu, oporbenom listu, čitate u jutro, kako je silom najnovijeg položaja vlada — opozicija, opozicija — vlada …
Inače je Kzindl dubok i vrlo realan mislilac, a njegova tikva nije idiotski globuski vaserkopf. On tvrdi da je uvodnik članak, koji ništa ne veli ili koji svakome kaže što drugo. U modernom napredku vidi divan način, da slabi proguta jakoga, da vrijedni preteknu nevrijedne. U ljudskom društvu je najvažnija stvar blagajna. Pošto se sve može danas kupiti, pa i ljudi, Kzindl kao materialist smatra naš vijek ekonomijskim. Svoj narod srdačno prezire, jer njemu, Kzindlu, daje za »patke« plaću sveučilišnog profesora. I tako dalje. Sve te dubokoumne misli naći ćete medjutim u svakodnevnim fabrikama te šrajbamašine što postade najlukrativniji novinar, jer nemogaše svojedobno postati živoder.
Kzindl svakako nema ideja, ali on je ideja: — on je upravo jedna struja. Struja ljudi bez duha, što živu od duha. Struja duhova, što se pretvoriše u želuce, u mješine, u Starčevićeve Prodane Nevjeste — pardon — u Prodane Mješine !
