ŽIVOT I OBIČAJI naroda srpskoga

Opis

MJESTO PREDGOVORA.
Rukopis ove knjige našao se poslije smrti VUKOVE zamotan u hartiji na kojoj je on svojom rukom napisao ove riječi: “Život i običaji naroda Srpskoga, prilično u red namješteni, samo još ima gdješto da se doda i popravi.” Iz toga se vidi, da bi ova knjiga da je nju VUK kojom srećom sam još za života svoga naštampao, mnogo potpunija i savršenija izišla, ali Odbor za izdavanje VUKOVIJEH djela, odgovarajući svome zadatku, volio je naštampati je bez ikakve promjene vjerno onako kako se našla, kao što je to i u književnome oglasu kazato, pa zato nije mogao ni one natpise izostaviti koji se našli u rukopisu na praznim listovima, nadajući se, da će svakome ko umije da cijeni VUKOVA djela milije biti što je ova knjiga i tako izišla na svijet, nego nikako, ili da je nju ko koječime ispunio i time može biti – nagrdio.

I.
OBIČAJI O RAZLIČNIJEM PRAZNICIMA.

OCI, MATERICE I MLADIJENCI.
Nedjelja pred Božić (bila uoči Božića ili prije njega na šest dana) zove se oci a nedjelja pred oce zove se materice. Za oce se misli kao da su krasno ime sviju ludi koji su se oci nazvali, zato je običaj da ih uoči otaca ili na oce ujutru mladež i muška i ženska a i žene vežu za noge: mala djeca gdjekoje vežu za noge bez šale a ostali donesu pred njih samo kakvu uzicu po varošima pantljiku ili gajtan ili dadu jabuku u nakrst svezanu pantljnkom, pa se već zna šta to znači i valja da se odkupljuju: djeci se da po koja para ili drugi kakav novac, drugima što drugo, a svi kućani valja da se časte i u veče i sjutra dan lijepijem jelom i pićem. Kakogod što su oci za ljude tako su materice za žene koje su djecu imale; one se u male djece otkupljuju orasima, suhijem šljivama i jabukama a u ostalijeh kućana lijepom časti kao i ljudi. Ovdje se mogu spomenuti i mladijenci koji padaju četvrti dan po Božiću (29. Dekemvrija). Na ovaj dan u Risnu rano ujutru biju djecu kakvom grančicom šale radi, govoreći: “Pušti zlo, uzmi dobro!”. A djeca opet između sebe biju se vazdan govoreći tako jedno drugome.

BOŽIĆ.
Bolje je Božić kužan nego južan; južnu Božiću i prijateljskom kolaču ne valja se radovati. Uoči Božića, pošto se badnjaci unesu u kuću i nalože na vatru, uzme domaćica slame i kvočući (a za njom djeca pijučući) prostre po sobi, ili po kući, ako nema sobe. Po tom uzmu nekolika oraha i bace po slami. Poslije večere pjevaju i vesele se. Kad u jutru ustanu, najprije otide jedno te donese vode, ali ponese žita te pospe vodu (kao polazi je) kad k njoj dođe. Tom vodom umijese česnicu i naliju ručak te pristave. Kad se poodjutri, pošto namire stoku, onda sjedu za ručak. Ali prije nego sjedu za ručak, izbace po nekolike puške (tako i u jutru rano kad ustanu), pa se onda skupe svi oko sofre te se mole Bogu (držeći svako po jednu voštanu svijeću u ruci) i mirbožaju se, t. j. izljube se svi redom govoreći: “Mir Božji! Ristos se rodi, vaistinu rodi, poklanjamo se Ristu i Ristovu rožanstvu.” Potom domaćin pokupi sve one svijeće u jednu rukovet i usadi u žito, koje stoji na sofri u kakvoj karlici ili u čanku (svakojako žito pomiješano zajedno: u tom žitu stoje i kolači kojekakvi), te ondje malo pogore, pa ih ugase onijem žitom. Ono žito daju poslije žene kokošima da nose jaja. Kad počnu ručati, neki najprije okuse sira, neki pečenice, a neki (kao po Srijemu i po Bačkoj) prije svega srču varenik, ali rakije mnogi ne piju prvi dan zbog vrućice. Oko pola ručka ustanu u slavu i lome kolač kakogod i o krsnom imenu, samo što nema koljiva. Na Božić se obično ruča s vreće (prostre se prazna vreća mjesto čaršava ili po čaršavu), i sofra se ne diže (niti se kuća čisti) za tri dana. Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću, osim polažajnika. O Božiću se opiti i pobljuvati nije nikakove sramote. (“Ako sam se opila, Božić mi je došao”). Od slame, s kojom se na badnji dan kvoče i pijuče, ostavi domaćica po nešto, pa kad nasađuje kokoši, pod svaku metne po malo. Ono uže u kojemu se slama donese, ne razdriješi se, nego se samo raspusti, pa se na Božić u jutru pred kućom baci po njemu žita, te kokoši zoblju, a domaćica rekne: “Kako mi u skupu zobale, tako mi u skupu i nosile!” Na nekijem mjestima (kao po Bosni i po Hercegovini) sjaču na Božić, t. j. domaćin rano u jutru viče: “Bože i Božiću našemu ili našoj (po imenu svijem kućanima! redom)” Pripovijedaju da je otišao nekakav Srbin svom begu u Skočić (niže Zvornika) da ište šenice za česnicu, a beg mu kazao: “Daću ti šenice, ali ako ćeš jedanput i meni sjaknuti.” Srbin kazao da hoće, pa uzeo šenicu i sjaknuo mu na Božić: “Sjaj Bože i Božiću i našemu begu na Skočiću’.” U Risnu se u crkvi poslije jutrenje ljube na Božić u jutru svi jedan s drugijem, i tako se onda pomire mnogi koji su dugo vremena bili u zavadi. Koji se u crkvi ne izljube, oni se ljube poslije pred crkvom. Ko ima konja, na Božić poslije ručka valja da ga projaše. U Bačkoj momčad posjedaju na konje pa po polju vijaju Božić. Gdjekoji kažu da se na Božić ne mogu verige ugrijati. U Grblju gledaju na Božić s koje će im strane pinjata navreti, pa kome navri od istoka, onaj se nada sreći one godine. U Boci mnogi ljudi pred Božić načine slamnicu te s nje kao s trpeze jedu od badnjega dne do maloga Božića. U Dubrovniku mijese za Božić kolače kao mjesec, koji se o Božiću daju služiteljima i kad ko donese što sa sela; ovakovi se kolač zove luk. Od božitnje slame gdjekoji nose na njive da bi bolje rodile. Gdjekoji udaraju rogom od božitnjega peciva voćku nerotkinju po žilama govoreći: “Ja tebe rogom, a ti mene rodom!” Gdjekoji opet uzmu na Božić sjekiru i zamahnu kao da posijeku voćku nerotkinju, a drugi mu ko reče: “Ne sijeci, rodiće”, i kad se to učini triputa zasopce, kažu da će voćka poslije roditi. Pepelom s česnice posipaju svilene bube, da ih bude dosta kao i prašaka u pepelu. Gdjekoji ugljenom od badnjaka mažu gubave smokve. Do malog Božića govori se, kad se dvojica sretu na putu ili kad koji kom dođe u kuću: “Ristos se rodi” (mjesto dobro jutro, pomoz’ Bog i dobar veče), i odgovara se: “Va istinu rodi”; tako i kad se pije mjesto spasuj se i na zdrablje.

VASKRSENIJE.
U narodu našemu zove se vaskrsenje i vaskrs i uskrs, po istočnijem krajevima i veligdan a po zapadnijem (osobito kod kršćana) vazam. Ovo je praznik tako veliki kao i Božić. Na vaskrsenije treba svako da uzme navoru: Za to u Srbiji zađu pred vaskrsenije po selima namastirski đaci s kotaricama te daju navoru za jaja. O vaskrseniju se tuku šarenijem i crvenijem jajima, t. j. udaraju vrhovima jaje o jaje, pa koje se razbije ono uzme onaj koji ga je razbio. To čine kod namastira i kod crkve i nepoznati ljudi, ali treba najprije da vide jaje jedan drugome: jer gdjekoji probiju jaje od ozdo i iscijede žujce i bjelance, pa naliju voska da je tvrđe. Drugi dan vaskrsenija (u ponedjeljnik) ko ne ode u crkvu na jutrenju, ovoga (n. p. u Srijemu i u Bačkoj) hoće da poliju vodom ili da bace u vodu; za to se kaže onda: Danas idu godišnjaci u crkvu (t. j. oni koji idu samo od godine do godine). U Dubrovniku se za vaskrsenije mijese kolači u srijedi s bijelijem jajetom koji se o uskrsu daju služiteljima i kad ko donese što sa sela; i ovakovi kolač zove se teharica. Od vaskrsenija do Spasova dne govori se, kad se dvojica sretu na putu, ili kad koji kome dođe u kuću: “Ristos vaskrs” (mjesto dobro jutro, pomoz’ Bog i dobar veče), i odgovara se: “Va istinu vaskrs”; tako i kad se pije, mjesto spasuj se i na zdravlje.

VI. ŽIVOT

POBRATIM.
U našijem starijem trebnicima (srbuljama) ima osobita molitva koja se čita kad se ko s kim pobratimi, i po tome bi se moglo reći da je u stara vremena pobratim mnogo više značio nego danas. Crnogorci se još bratime u crkvi, i nešto im pop čita, a najposlije ljube krst. U Srbiji pak pobratimi postanu na različne načine: 1) kad ko usnu u kakoj nevolji reče kome: “Da si mi po Bogu brat!”; 2) kad ko na javi pobrati koga u kakoj nevolji; 3) kad ko pobrati koga u crkvi, i to najviše čine žene i djevojke; kad se razboli žena ili djevojka, onda izbere kakvoga momka, i ode s njim manastiru ili crkvi kakvoj, te joj ondje metne krst (čini mi se na glavu, pa veže kakvom maramom), i pop joj ili kaluđer očita molitvu; po tom ako ona ozdravi, onda onoga momka zove bratom, i on nju sestrom (meni se čini da je ovo Bugarski običaj, jer sam ja to prvi put vidio u Biogradu kod Bugara); 4) gl. družičalo; 5) kad se jedno od jednomjesečića ženi ili udaje, onda drugo ne smije biti kod kuće (nego ga pošlju kud u drugo selo), niti smije jesti od onijeh jela što se gotove za svadbu. Kad jedno umre, onda metnu u puto jednu nogu mrtvoga a drugo živoga, pa onda ono živo dozove kakvoga momka (s kojim se pazi) i reče mu: “Da si mi po Bogu brat, pusti me (ili odriješi me).” Onda onaj otvori puto i pusti ga, i to su poslije pobratimi (ovo samo gdješto čine žene koje mnogo gataju i gatanju vjeruju); 6) mnogi se prozovu pobratimi, a nijesu se pobratili nikako; tako Srbin kad ne zna imena kome, a on ga zovne: “Ej! pobratime!” – Kako god što se čovjek u snu ili na javi pobrati (osim crkve), tako se može i posiniti i poočiti, a žena posestriti i pomateriti.

DODATAK.
(Ovi “svatovski običaji u Srijemu,” a tako isto i djevojačka vračanja” trebali su upravo da dođu u oboj knjizi gdje im je mjesto, no budući da se oni uz rukopis ove knjige našli na kraju priloženi onako neprepisani i nepopravljeni, oni se evo tu na kraju tako i štampaju kako se našli.)

SVATOVSKI OBIČAJI U SRIJEMU.
U Srijemu kod našeg naroda obično biva da se momak s kakvom djevojkom upozna prije godinu dana ili dvije prije svoje ženidbe. Roditelji njegovi ili ako ih nema, njegovi stariji koje ima rijetko mu kad brane uzeti djevojku koju je on zavoljeo, a kad dođe vrijeme da se momak ženi, onda od strane njegove ide ko djevojačkoj kući (a taj se zove navodadžija ili provodadžija) da pita, je li slobodno prosiocima u kuću doći. Među tijem prosioci ako nijesu iz toga sela odkuda je i djevojka, čekaju odgovor u kakvoga srodnika ili poznanika svoga ili provodadžijinoga. Ako je i momak i djevojka iz jednog sela, onda prosioci idu u veče (ali opet otide provodadžija najprije da pita, je li prosiocima slobodno doći), pa ako mu se kaže da jeste, onda se on vrati ali š njim ide i djevojački otac, mati, stric ili strina. Kad u kuću dođu pozdrave se obično ovako: “Pomoz’ Bog, prijatelju!” a momak poljubi djevojkine starije u ruku, koji svi čisto obučeni dočekaju goste, pa ih odmah ponude da sjednu. Kad posjedaju počnu razgovor o običnijem stvarima, šta je godina donijela, o poslovima i t. d., pa onda će tek reći provodadžija radi čega su došli, i zahtjeva da izvedu djevojku; djevojački otac i mati, ili ako njih njema, ko drugi, koga djevojka mjesto njih ima, iziđu na polje, kao da tu učine naredbu, pa kad se natrag vrate reknu: “U ime Boga, sad će naše dete doći.” Za tijem podugo postoji dok se vrata otvore, a naprijed ide kakva djevojkina snaha ili mlada strina ili komšinica ako nikog iz kuće nema, “da izvede na ugled djevojku.” Za njome ide djevojka i nosi rakije da posluži goste. Žena koja je naprijed ušla, poljubi prvo devojačkog oca i mater u ruku i djevojačke starije, pa onda momačkog oca i mater; djevojka metnuvši rakiju na sto, učini to isto, pa onda stanu obe za vratima, djevojka stidno obori oči u zemlju, a prosioci je tako glede. Onda će reći otac mladoženjin ili ko bi mu mjesto oca bio: “E sinko, ako ti se djevojka dopada, ti vadi dar.” Onda momak ako djevojku zna i voli, ili ako mu se i neznana dopada, izvadi dar pak metne na sto; ako mu se pak ne dopada, odmah ustane pa iziđe na polje a za njim svi njegovi. Ako momak metne dar na sto, onda će djevojački otac ili ko bude mjesto oca, reći: “Sinko, ako ti se momak dopada a ti pređi pa uzmi dar.” Ako je djevojci momak znan ili ako joj se dopada, onda ona pređe i uzme dar, pa poljubi u ruku najprije momkove starije pa onda svoje, a za tijem iziđe na polje. Ona koja je nju u sobu uvela, poljubi također sve u ruku pa i ona iziđe za njom na polje. To isto učini i momak, pa iziđe na polje. Ako je momak iz istog sela, onda on ode svojoj kući; ako li nije iz istog sela, onda ide onoj kući u koju su došli i čekali da im provodadžija donese odgovor, a stariji ostanu još da se razgovaraju, i da ugovore kad ćedu od strane djevojačke doći da vide kuću momačku. Ti koji idu kuću da glede, zovu se ugledni ili ugleđani su obično otac djevojački i mati, i još ko iz kuće, i obično idu na ugovoreni dan momačkoj kući gdje ih dočeka provodadžija (a tu se nađe obično još ko od komšija ili rodbine momačke). Ako su i momak i djevojka iz jednoga sela, onda ugledači idu u veče i ništa ne glede oko kuće, nego idu upravo u sobu, pa se onamo časte. Ali ako su ugledači iz drugoga sela, onda oni najprije zađu s provodadžijom po kući momačkoj, te gledaju kakve su staje po avliji, jesu li puni koševi i ambarovi, šta ima u podrumu, pa onda uđu u kuću te gledaju kakvo je pokućstvo, zaviruju pod odžak da vide ima li dosta smoka, pa kad im se dopadne kako je sve u kući, onda tek posjedaju oko stola, a momak onda dođe lijepo obučen te ih poljubi u ruku pa iziđe odmah na polje, a ovi se počnu častiti i časte se do mrkle noći, pa onda se ljubeći rastanu, ugovorivši kad ćedu na jabuku (prsten) doći.
Od toga doba djevojka se smatra kao isprošena, i ne ide nikud iz kuće, nego sprema darove. Drugarice joj njene obično pomažu šiti, a uz to pjevaju svatovske pjesme, a tako se i po cijelom selu pjeva ona i njezin vojno u svatovskijem pjesmama.
Na ugovoreni dan dođu jabučari ili prstendžije. Ovi se dovezu na dvojim kolima: na jednima je svekar i svekrva, a na drugima stari svat i starosvatica i s njima momak, pa tako idu upravo djevojačkoj kući. Kad već dođu, onda se prvo dozove sveštenik da ispita mladence, pa kad to bude, onda se mladenci daruju: mladoženja da nevjesti dukate, a ona njemu košulju, po tom ona izljubi ove u ruku pa iziđe na polje, i onda se počne gostba, t. j. ručak. Kad pečenje dođe na sto, onda djevojka daruje svekra i svekrvu košuljom i preda dar za sve u kući i u rodu, a ovi za uzdarje daju po dukat, talijer ili koju cvanciku, a i stari svat i starosvatica dobiju kakvi dar. I tako vesele se i pjevaju, a kad pođu kući, onda djevojkine drugarice na domaćinskim kolima prate jabučare pjevajući pjesme, ali ne svatovske, nego kakve druge narodne. Djevjojka sjedi između svekra i svekrve, izgrlivši oboje, i tako ih donekle isprati. Poslije “jabuke” ide ko od momačke kuće djevojačkoj da ugovore kad će i gdje će ruvo kupovati i kad će svatovi biti. Djevojka sama sa kakvom ženom iz svoje kuće ide na ugovoreni dan te bira sebi vjenčano ruvo. Ona sebi po volji vjenčano ruvo izbira, a oni koji od momačke strane dođu da ruvo plaćaju, ne kvare joj volju. Ruvo bude obično svileno, ako ne sve, a ono barem kecelja, a dvije marame, jedna, koja se nosi na vratu, i druga, koja se nosi na glavi, i prsluk, to već mora biti svileno i kod najsiromašnijih, jer za lijepijem ruvom i oružjem naš narod najviše mari, i ta težnja pokazuje da mu je nekada moguće bilo nositi svilu i kadifu, kićeno oružje i đerdane.
Uoči onoga dana kad imaju svatovi doći, jedan momak od roda djevojačka uzme čuturu punu vina, na čuturi vijenac od šimšira i bršljana, za vijencem peškir, pa ide i saziva djevojke u svatove. U veče skupe se djevojke (njene drugarice) pa teleišu cvijeće što će sjutra svatovima dati, i tu pjevaju svatovske pjesme, a gajdaš im svira. Od momačke kuće toga večera dođe jedan poslanik na kolima, koji se zove “krckalo.” Krckalo donese đevojci sanduk, u što će svoje stvari ponijeti, i donese živoga ćurka za pečenicu. Krckala zovu i “ranim gostom,” i njega dočekaju sa grajom: “Evo krckala! evo našeg ranog gosta!” jer onda kad krckalo dođe, sigurno je da će i svatovi doći; zato ga onako radosno i dočekaju i s njime se kao sa dobrijem vjestnikom vesele.
Sjutra dan još nigdje ni zore nema, a djevojački brat ili ko najbliži od roda donese kotao vode, sam naloži vatru, vodu ugrije i unese u odaju, gdje će se djevojka kupati (on joj i korito donese). Kad se djevojka okupa i obuče vjenčanu košulju, onda je njezine drugarice češljaju i pletu joj kose pjevajući najžalosnije svatovske pjesme od oproštaja, kao:

1.
Sad majka Milku po kosi ljubi:
Oj koso moja, žalosti moja,
Dok sam te plela, nisam te klela,
Već sam te plela pak te ljubila,
A jutros sam te drugome dala.

2.
Zaspala lepa Milka majci na krilu,
Majka je budi, u oči ljubi,
U oči ljubi, tijo besedi:
Probudite se, očice čarne,
Pa pogledajte na bele dvore,
Ili kako je ime djevojci
Na dvoru su ti kićeni svati,
Svekrovi redom stoje, dara čekaju.
Ali besedi Milka devojka:
“Svekrovi, roditelji, oprostite meni,
“Majka me tajom dala, nisam ni znala,
“Pa sam joj za to jutros zaspala.”

3.
Ustala lepa Milka da kosu češlja,
Da kosu češlja, da svate čeka,
A svati redom stoje, dara čekaju,
Njima besedi Milka devojka:
“Svatovi moji, oprostite meni,
“Bila sam mlada, luda, nisam ni znala,
“Koliko dara devojka spravlja.”

Kod momačke kuće uoči svadbe u veče kupe se svi svatovi. Dva momka na konjma lijepo okićenijem i na njima peškiri, sa čuturom nakićenom vijencem idu te zovu svatovske goste; kad pred koju kuću dođu prihvati im se čutura, i domaćin ili ko drugi nazdravi za srećnog veselja; domaćica veže na čuturu peškir. Tako se sazivaju gosti iz sela toga večera, a gostima na strani pošalje se na nekoliko dana prije u lijepoj šarenoj torbi pogača i čutura puna vina, okićena vijencem i peškirom. Čutura se ostavi; onda pozvani umijese drugu pogaču, naliju čuturu svoga vina i vežu peškir, i po svom kakvom momku pošalju čuturu natrag. Tako se isto zovu gosti i rodbina iz sela na nekoliko dana prije sa čuturom i pogačom. Djevojke kod momkove kuće teleišu cvijeće isto kao i kod djevojačke pjevajući razne svatovske pjesme, a momci (drugovi mladoženjini) počnu se skupljati. Kad bude vrijeme večeri, onda idu skupljeni svatovi muški (koji se “pustosvatice” zovu) sa gajdama po kuma te ga na večeru doprate. Kad doprate kuma, idu po starog svata pa po ručnog djevera, pa po vojvodu. Kad se svi iskupe i posjedaju po starješinstvu oko stola, onda se donese kadionica i preda kumu; tada svi ustanu, kum očita molitvu: “Očenaš” i okadi ikonu, doda kadionicu dalje, te sav sto (sovru) okadi, pa posjedaju. Onda eto vojvode (koji nikako ne sjeda za sto) sa jednom čitavom prosječenom tikvom, koja je dotle o gredi visila, pa dođe prvo pred kuma. Kum znajući šta to znači, odmah rukom u ćemer pa izvadi koji grošić i spusti u tikvu, to učini stari svat i djever, i svi ostali svatovi dadu po krajcaru, po dvije, pa kad tako svi po nešto dadu, vojvoda obesi tikvu opet o gredu, i tada se donese večera, ma veselje ne traje dugo, jer sjutra valja im rano ustati i spremati se, osobito ako je djevojka iz drugoga sela. Sjutradan kad valja po djevojku ići, kum prvi dođe sa svircem (gajdašem) na kolima momačkoj kući. Ostali kako vide da je kum otišao, idu jedan za drugim, i tako se iskupe. Kako ko od svatovskijeh starješina dođe, sjedne za sto na svoje mjesto. Kad su već svi došli, onda kum rekne vojvodi da dovede mladoženju. Na to vojvoda dovede mladoženju, koji ima na glavi šešir okićen teleisanim šimširom ili ruzmarinom i paunovim perjem. Kad mladoženja u sobu uđe, on poljubi kuma i starog svata u ruku, pa sjedne među njih baš ispod ikone onako sa šeširom na glavi. Sad dođu djevojke i razdaju svatovima teleisano cvijeće, najprije svatskim starješinama po starješinstvu, poslije svatovima, a ovi za uzdarje bacaju na kalajliju po koju krajcaru. Onda se donese što za jelo, te svatovi nešto malo ručaju. Dok se ovo zbiva gajde neprestano sviraju, i djevojke pjevaju svatovske razne pjesme, kao:

Nakićen Ranko po dvoru šeta,
Šeta, ne šeta, često pogleda,
Da bi l’ mu mila moma i sama došla.
Valjda je ljuda da sama dođe,
Nego mu ište kola sedmora,
Kola sedmora, konje sedmake,
Konje sedmake, momke jednake.
Njojzi mi Ranko otporučuje:
“Mogu ti naći kola sedmora,
“Kola sedmora, konje sedmake;
“Ali kako ću Momke jednake?
“Kako je koga majka rodila,
“Majka rodila i odgajila,
“Onake ću ti svate dovesti.”

Kad je vrijeme da svatovi pođu, onda kum zapovjedi vojvodi da zove momkove roditelje i srodnike, da se oproste i da blagoslove, na koje vojvoda ove iskupi i u sobu dovede. Onda im kum rekne: “Kumovi, roditelji, podajte svome djetetu blagoslov, a ti kume (okrenuvši se momku) poljubi oca, majku i sve starije u ruku, i išti blagoslov, i izljubi se sa braćom, sestrama i rodovima. Momak pristupi ocu i materi, poljubi ih u ruku i rekne: “Blagoslovite me!” i onda ga oni blagosiljaju. Momak sve starije redom ljubi u ruku, a s mlađima, koji se također tu svi iskupili, ljubi se, a oni svi u glas viču: “Srećno ti bilo! srećno i blagosloveno!” Tu se i suve radosti proliju, i kum se prašta i ljubi, i njemu viču; “Srećan put! Srećno putovali i natrag se vratili!” Svirac za to sve vrijeme svira svatovski, a gosti koji u kući ostaju pjevaju:

Zaran, kume, zaran, stari svate,
Zaran nama snahu dovedite,
Da donese sunce u rukav’ma,
U nedrima sjajnoga meseca.

Onda sjedaju na kola, konjma je dotle povezala mati momačka peškire, a gdjekoja majka u radosti svojoj veže i košulje. Momak sjedne sa kumom, pa i svirac š njima; za kumovskim kolima idu starosvatska, djevernja, pak vojvodina; svak ima po jednu, po dvije djevojke na kolima, i te se zovu “enđebule”. U koji mah svatovi pođu, u taj mah pucaju puške, i svatovske enđebule počnu pjevati:

Svatovi uranili, put izgubili,
Devojka rukom maše da im put kaže:
“Ovamo, gosti moji, ovo su dvori,
“Ovo su dvori, ja sam devojka,
“Ja sam devojka vašega momka,
“I ja ću s vama ići i vaša biti.”

Neki počnu tu pjesmu i ovako:

Zazvoni zvono rano i rano,
Ustala lepa Milka da kosu češlja,
Da kosu češlja, da svate čeka,
A svati uranili, put izgubili i t. d.

Poslije putem pjevaju razne svatovske pjesme, sve za putovanje slične, kao:

1.
Dunavom plovi drvo zeleno,
Dunavom plovi, grad ga se boji,
Ali besedi drvo zeleno:
Ne boj se gradu, ne ću na tebe,
Ne ću na tebe, već mimo tebe;
Već mimo tebe u Sarajevo,
Po lepu Milku, moju devojku:
To nije bilo drvo zeleno,
Već je to bio naš vojno Ranko.

2.
Sunce na nebo, svati na drume,
Ručni devere na sunce maše:
Posluži tako, sunašce jarko,
U moje snaje ruvo od zlata,
Da ne pokisne zlaćeno ruvo,
Da joj ne klone zeleni venac
I beo paćeo na rusoj kosi.

Kad već dođu blizu sela iz kog je djevojka, tu ih dočekaju dvoja, troja kola djevojačke rodbine i drugarica što su pred svatovima izašli; ovi idu naprijed, a svatovi za njima, i tako dođu djevojačkoj kući. Kad posilaze s kola, idu upravo u sobu, naprijed mladoženja, za njim kum i ostale svatske starješine i svatovi. Na doksatu ih dočekaju dvije djevojke sa punim kalajlijama teleisanog cvijeća, s kojim svatove darivaju. Momku dadu najljepšu granu ruzmarina, a on je zadjene za šešir koji drži jednako na glavi, pa ga samo u crkvi skine.
Kad u sobu uđu, pozdrave se sa domaćinima, pa svatske starješine sjedaju za sto. Momak sjedne s njima onako pod šeširom ispod ikone, s desne strane kum, sa lijeve stari svat, a djeverski svekar do njega.
Djeverska svekrva i djever idu po djevojku, koja je u kojoj drugoj odaji sa svojim drugaricama. Vrata su zabravljena, na vratima stoji djevojački brat ili sestra, ili koji rođak, i ne pušta unutra dok djever za snahu ne plati. Kad se pogodba svrši, idu unutra da oblače djevojku u ruvo vjenčano, i onda joj koje njene drugarice, koje sa djeverom došavše djevojke, dokle ona očino ruvo svlači, pjevaju:
Svlači, devojko, ruvo očino, Očino svlači, naše oblači, Očino ruvo staro i poveštano, A naše ruvo, ruvo venčano, Naše je ruvo lepše od toga, Ruvo je ovo od vojna tvoga.
Kad počne vjenčano ruvo oblačiti, koje joj djever parče po parče dodaje, onda joj pjevaju:
Srećno ti bilo ruvo venčano, Srećno ti bilo i blagosloveno.
Kad joj djever vijenac na glavu meće, onda pjevaju:

Poleti beo cvetak od nika polja,
Pa pade lepoj Milki na rusu kosu.
Poleti beo cvetak od nika polja,
Pa pade lepoj Milki na rusu kosu.
Milka ga smeće, cvet se nameće:
Ne smeći mene, Milka devojko,
Nisam ja cvetak od nika polja,
Već sam ja beo cvetak ručnog devera.

Po tome jedan brat rođeni ili nerođeni uzme djevojku za ruku, ostali svi za njima, pa idu u sobu gdje su svati.
Kad dođu u sobu, onda svatske djevojke pjevaju:

Izvedi, brate, seju za ruku!
A njene drugarice odgovaraju:
Izveo bi je, al’ mi je žao.
Ove prve prihvate:
Kad ti je žao, što si je dao?
Onda svi skupa počnu pjevati:
Zet se i šura dogovaraju
Preko sabora s čarnim očima:
“Izvedi, brate, seju za ruku,”
Izveo bi je, al’ mi je žao. –
“Žao ne žao, ti si je dao.”

Potom se sestra sa bratom poljubi, a brat sa ručnim djeverom, pa mu onda sestru preda. Djever uzme predatu sestru za ruku, pa je vodi da ljubi u ruku kuma, starog svata, svekra i ostale starije.
Sad kum zove roditelje i srodnike djevojačke, da djevojki blagoslov dadu, pa da se na vjenčanje ide. Kad ovi u sobu dođu, onda im kum rekne: “Sad blagoslovite vaše dijete.” Tada prvo oca, mater, pa ostale srodne ljubi djevojka u ruku, ovi je ljube i blagosiljaju, svirac svira, a svatske djevojke pjevaju:

Blagoslov ište Milka devojka
Od roditelja i roda svoga
“Oj roditelji, rode, blagoslov’te me,
“Blagoslov’te me, ne prokun’te me.”

Pa odu na vjenčanje.
Kad s vjenčanja kući dođu, korito puno vode stoji na kuinski vrati, reduše sve oko njega s varjačama, ne dadu nikom preći dok koju paru u korito ne baci. Kako uđu, odmah posjedaju za sto; ženski svati sa nevjestom u drugu koju odaju. Donesu kumu kadionicu, kum kadeći ikonu i sovru očita “Očenaš.” Mladoženja sve pod šeširom sjedi (jer se stidi da mu se oči ne vide) između kuma i starog svata. On ne jede čorbu sa rezancima da mu ne bi djeca balava bila (ne jede ni nevjesta. Kad pečenje na sto dođe, onda se ustaje u slavu Božju. Zapale se vjenčane svijeće, tamjanom se okadi sovra. Čuture, kumovska, starosvatska, djeverska, vojvodska, domaćinska i njine pogače donesu se na sto, kum prvo uzme svoju čuturu i nazdravi: “Za lepe slave Božje, za lepe molitve, naše vere, i bratske sloge, za ljubav i zdravlje kumova i prijatelja, naši mladenaca,” pak triput srkne, i svati viču: “Amin!” Kum dade čuturu starom svatu, ovaj onako isto nazdravi, pa doda djeveru, a ovaj dalje. Kad kumovska čutura sovru obredi, uzme kume čuturu staroga svata, nazdravi š njome na isti način, pa je da starom svatu, ovaj dalje, i tako kad sve čuture sto obrede, gase se svijeće koje se vojvodi predadu, a ovaj ih ostavi u djevojčin sanduk, onda opet svi posjedaju. Sad ide mati djevojačka te iznese pred zeta kokoš i pogaču, zet je poljubi u ruku, a dar preda vojvodi. Zatim ide otac djevojački, ako nema oca, ono ko joj je najstariji, noseći punu čašu vina, i u čaši jedan novac, po mogućstvu dukat, talijer, cvanciku, pa pristupi zetu i nazdravljajući pruži mu punu čašu, koju zet primi i pošto tasta u ruku poljubi, napije se iz nje kol’ko može, čašu vrati a novac zadrži.
Kad bude vrijeme da svatovi pođu, onda se svi svatovi iskupe u sobi. Tu dođe i nevjesta pa i roditelji i ostali srodni da se praštaju. Dok ovo traje, djevojke razne pjesme pjevaju, kao:

Oproštaj ište Milka devojka,
Oproštaj ište od svoje majke:
Oprosti meni, majčice moja,
Oprosti meni i blagoslovi me,
Ja sada idem u tuđu zemlju,
U tuđu zemlju, međ’ tuđe ljude,
Da tuđeg oca ja oca zovem,
Da tuđu majku ja majkom zovem,
Da bratim tuđu braću i tuđe seje.

I drugu:

Sad majka Milku po kosi ljubi:
Oj koso moja, žalosti moja!
Dok sam te plela, nisam te klela,
Već sam te plela pa sam pevala.

Svatske djevojke izađu prve pa posjedaju na kola, i dok se nevjesta, kumovi i prijatelji u sobi još praštaju, one pjevaju:

Iskoči sjajna zvezda iz vedra neba
I lepa Milka iz zlatna stola,
Iz zlatna stola i beli dvora,
Od svoje majke i roda svoga.

Momak nevjestu za ruku izvede, pak je na pragu triput ispod svoje ruke okrene, kao da bi se ona za njim okrenula, po tom sjedne ona na kumovska kola, on na starosvatska, a djevojke pjevaju:

Sunce je nad zaodom, oće da zađe,
Milka je na poodu, oće da pođe,
Najmlađi bratac pred konjma stoji,
Desnicom rukom za uzde drži,
A levom rukom na sunce maše:
Lako, polako, sunašce jarno!
Dok mi se mila seja s rodom izljubi,
S rodom izljubi, s majkom oprosti.

S tom pjesmom i na put pođu. Kad blizu momačke kuće dođu, utrkuju se mustulugdžije koji će prije otrčati da javi da svati idu, ovoga čeka peškir na jednoj motki u streju poboden, kog ovaj skine, pa opet otrči svatovima. Kad se već zna da svatovi idu, onda sve reduše izađu u doksat, pa pjevaju:

Mustuluk, majko, mustulukdžiji!
Oj mustulukdžija, di su svatovi?
Ostaše se na moru vozeći,
Vozar beše lepota devojka,
Sve svatove na vencu preveze,
Mladoženju na zlatnom prstenu.

Svatovi kroz selo idu polako, jer svaka kuća iznese vina u znak da se mladijencima raduju. Svatovi pjevaju:

Izađi pred dvor, majko,
Da vidiš, ide li lepi Pera, vodi l’ devojku,
Vodi l’ devojku za desnu ruku.

Nevjesti u kola dadu jedno dijete, koje se zove “nakonče” Ovo ona poljubi, pa okrene, opet poljubi, pa okrene, tako triput, onda ga opaše komadom beza, i vrati natrag. Sad ide svekar da skida snahu s kola, kum ne da bez novaca, a svekar joj onda da kakav novac, često i dukat, pa je skine s kola, i donese pred
kuću, tu je dočeka svekrva, da joj u usta komadić šećera, dve pletenice pod pazuva i dva stakla s vinom u ruke, to ona unese u sobu i metne na sto, (mnoga svekrva svoju snahu po platnu u sobu uvede). U sobi dočekaju nevjestu nekoliko starijih ljudi, n. p. stričevi iz kuće, koji komšija, kakav kum ili prijatelj, sjedeći za postaljenim stolom, koje nevesta sve u ruku poljubi. Kum, stari svat, djeverski svekar, svi se raziđu, samo ostane ručni djever uz svoju snahu. Ovako su došli svatovi momačkoj kući, a djevojački pratioci, počem su svatove donekle popratili, tu po običaju igrali kolo, svatove još s vinom nudili, s djevojkom se oprostili, vraćaju se kući pjevajući:

Pratila lepu Milku sva braća njena,
Pratili su je do gore čarne,
A kad su bili sred gore čarne,
Najmlađi bratac u goru zađe,
U goru zađe, puta ne nađe,
Jedva ga nađe i dvoru dođe,
A od žalosti za svojom sejom,
Za svojom sejom Milkom devojkom.

A kad već blizu kuće budu, onda pjevaju:

Ne raduj se, lepe Milke majko!
Mi idemo, Milku ne vodimo,
Ode Milka s kićeni svatovi,
Već nosimo jedan beo ručnik,
S kojim te je ona pozdravila,
Da utireš tvoje suze s njime.

Gosti se i kod djevojačke kuće tu celu noć vesele.
Kod momačke kuće kad bude vrijeme večere, ide gajdaš sa tako zvanim pustosvaticama po kuma, starog svata, djevera i vojvodu (činovnike svatske), te ih na večeru zovu. Pri večeri kad god kum, stari svat, djeverski svekar vino piju, svatovi viču: “Amin svatovi! kum vino pije.” Tako svima od nji. Vojvoda nikako ne sjedi za stolom, on sve dvori i gledi da je poredak u svatovima, a mlada stoji za leđi kuma i starog svata, jednu ruku jednom, a drugu drugom na rame metnuvši, i tako ih dvori.
Poslije večere ištu svati dopuštenje od kuma da smedu igrati s mladom, ali svekar ili ko plaća da mlada ne igra, ko od svatova hoće da igra s mladom taj da više pa igra, i to se obično igra ketuše. Kad bude vrijeme mladenačkom spavanju, kum da vojvodi očima znak, ovaj sve svatove okupi u kolo, koje sam s djevojkom povede, to se kolo živo igra, igrači podvikuju, govore potskočice svakojake, tako se odigra i dva i tri kola, pa tek mlade iz kola ne stane! To bude ovako: vrata su od sobe otvorena, vojvodi kad se učini da je svatove dovoljno zabunio, kad bude sprama vrata, on brže s djevojkom napolje, onda tek kolo digne viku kao da sovra ne primjeti da djevojke nema. Međutijem vojvoda odvede djevojku u podrum ili kakvu staju, tamo gde je mladenička postelja, i djevojkin sanduk, i gdje već momak čeka. Tu na sanduku djevojačkom postavi se ona kokoš pečena i pogača što je mati djevojkina dala, i to nji dvoje večeraju, a vojevoda ih nudi i dvori. Po večeri, na reč vojevodinu, izuje djevojka momka, a momak djevojci skine vijenac i rasplete joj kosu, razpaše je, i vojevoda ih u postelji pokrije, pa ih zatvori. Kad dođe u sobu, on uzme čašu punu vina, pa pred kumovima nazdravi mladijencima, vino ispije, a čašu o vrata razbije. Sutra dan u razvitku rujne zore izbaci vojevoda pušku na mladenački vrati, da ih probudi, onda ide vojvodinica te mladu poveže i nakiti, pa je izvede. Mlada poljubi prvo svekra u ruku, od kog kakav dar dobije, pa onda sve starije a mlađe u obraze, pa se naredi onda kako će koga zvati n. p. svekra bašom, djevera zlatom i t. d., onda svima svatovima poliva da se umiju, a svoj peškir koji je za to spremila, i koji se zove “polivaći peškir” drži na ramenu, i daje te se ubrisuju. Kad se to svrši, onda svatovi rakijaju, pa idu sa svircem kumovskoj kući, starosvatskoj djeverskoj i vojvodskoj; svuda su pojeni i čašćeni, svuda igraju i pjevaju. Blizu pred ručak ide vojvoda sa ženikom kumu, starom svatu i djeveru; vojvoda nosi čuturu sa vijencem od šimšira, o kom visi po koji peškir.
Kad je kod domaćinove kuće ručak gotov, onda svatovi i svirac idu po kuma, starog svata i djeverskog svekra. Ovi svi nose “čast” t. j. pitu u tepsiji, na piti pečena ćurka ili guska, pečenje je sve pokriveno kolačima tako zvanim “šakama”, otmjeniji ljudi zovu ih marvišima, a u Srbiji zove se “šušanj;” “čast” je ta pokrivena čistim peškirom, na peškiru pridjevena grana dućanskoga cvijeća. Na kapiji mlada u najlepše ruvo, što je od oca donijela, obučena sa ručnim djeverom dočeka kuma, koji dođe sa svojom ženom ili kojom snahom, poljubi ga u ruku, i otprati do doksata, pa se vraća da čeka starog svata, po koga svatovi odu. Za starim svatom dođe djeverski svekar a neko i od vojvodine kuće, pa se sjeda ručati. Kako čorba dođe na sto, ustaju svi na molitvu, čitaju “Očenaš,” okade pred ikonom i po svoj sovri, pa ručaju.
Kad iziđe pečenje na sto, onda se iznose i “časti.” Prvo se stavi kumovska, starosvatska, djeverska, vojvodina, pa od ostalijeh svata. Onda se opet pale vjenčane svijeće, i ustaje “u slavu Božju.” Kad se to svrši, onda vojvoda dovede momka, koji poljubivši najprije kuma i starog svata u ruku, sjedne među njih. Onda se momku predaju darovi, n. p. ako mu je kakva udata sestra ili tetka, ujna, košulju donijela, onda mu se predaje. Dar se preda svircu, a svirac ga razmota, digne u vis i od prilike ovako govori: “Sestra bratu dar predaje: tananu košulju, lepo navezenu, amin svatovi! Sestra bratu dar predaje.” Kad košulju pred momka metne, onda ovaj ustane, i poljubi se sa onom koja mu je košulju dala. Tako idu svi darovi momku. Sad ide svekrva i nosi darove za svatove. Prvo dar kumu, starom svatu, djeveru; vojevodi i ostalim pustosvaticama po peškir, ali to sve svirac razdaje, i onda mnogo lakrdije provodi, od prilike ovako: “Svima svatovima na glas, ovom i ovom svatu (kako mu je ime) daje se peškir kroz plot uvođen, sa kocem nabijani,” i t. d.
Kad se to svrši, onda je iole prilično vrijeme pa se onda iznosi sto napolje, svet se sgrne u dvoranu, gdje su svatovi, i tu veliko kolo igra. Kad je već vrijeme da se opet u sobu ide, onda se oko stola igra “Jastučika” a to je: uhvati se veliko kolo oko stola, sojvica sa kakvim odrpanim za taj slučaj dobro okrpljenim jastukom ludi se po kolu, dok na jedanput ne baci jastuk ma pred koga od članova činovnika svatskih. Kako pred istog baci jastuk, klekne na njega onaj, pred koga je jastuk’ s ovim se poljubi, primi jastuk, pa sredom kola ide da baci jastuk pred onoga koga vole. Dokle onaj sredom kola ide, svirac svagda svira neku igru: jastuk majko jastučića.” Kad se tako svo kolo obredi, i na posletku mladoženja jastuk dobije, on po kolu tamo amo tumarajući pred svoju mladu klekne na jastuk, i ona klekne, pak se triput poljube, a kolo se triput hitro okrene, pjevajući: “isa, Isa, jastučića.” Kad se već mlada i mladoženja poljubili, onda ko dočepa onaj jastuk gruva njime, dok na posletku iz njega ne počne letjeti perje kao snijeg, onda svatovi bježe u sobu.
Tu se do pred zoru časti, mlada nikako te noći ne leže, nego dvori kuma. Kad kumu bude volja da ide kući, a ta volja dođe obično u svanuće, onda svi svatovi hitro na noge skoče da pale “mašale.” A kakve su to mašale? Od kukuruza u masti upraženi čokovi, pa na jedan od drveta šiljak nataknuti. Tako svi i mlada prate kuma kući pjevajući pjesmu:

Povila se bela loza vinova,
Aman vinova!
Oko toga belog grada Budima,
Aman Budima i t. d.

Kod kumovske kuće dugo se časte, igraju i pjevaju; odandje otprate starog svata i vojvodu, pak se vrate domaćinskoj kući, i svatovi se razilaze. Toga dana je djeverska čast, na ručak dođe djeverov otac i mati, a pozove se još ko i od komšija, kumova i prijatelja; u zoru otprati se djever, i tim je svatsko veselje svršeno.
Petoga ili šestoga dana mijese se pogače, pa se ide mladinoj kući da se njen rod u pohode zove. Kad se nedjelja dana navrši, onda evo pohođana. Obično dođu troje njih ili petoro, brat i sestra, i koje bratovo dijete. Oni donesu pogače, pletenice i druge kolače i udatoj po kakav dar od kuće, pa se tu časte tri dana, trećega dana odu kući.
Mlada do prve subote u veče ne ide nikud iz kuće, ni na sokak. U prvu subotu u veče ide da pere djeveru noge. Ona ide sa zaovom ili s kim iz kuće. Kad opere svekru djeveverskom noge, on joj po koju krajcaru baci u kotao. Tu se večera, pjeva i veseli do neko doba noći. U prvu nedjelju u jutru ide mlada lijepo nakićena i obučena sa novim testijama i obranicom prvi put na vodu, nju vodi koje žensko iz kuće. U prvi praznik vodi se nova mlada u crkvu. Nova mlada svakoga koga sretne ljubi, staro u ruku, mlado u lice; kad dođe na izvor na vodu, tu svaku vodonošu poljubi. Nova mlada lijepo obučena i nakićena, kad njeni stariji idu iz crkve, dočeka ih na sokaku i u ruku ih poljubi, a tako i sve stare ljude i žene koji imaju onuda proći.

OPASKA KNJIŽARE
Evo i Vuka, konačno!
Pravo “bratstvo i jedinstvo”!
Pripadam generaciji ljudi kojoj je među posljednjima u školske diplome upisan hibridni srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik. Učili su nas kako najveće zasluge za razvoj tog jezika ima Vuk Stefanović Karadžić.
Danas kada sam “malo” odrastao, postao i samosvjesniji, prisjećam se Vuka. Odajem mu priznanje za buđenje i ubrzani razvoj suvremenih nacija, po zakonu sila akcije i reakcije. Po onoj “I noga u guzicu je korak naprijed”.
Ono što je on počeo perom, na jezičnom i kulturnom planu, naša braća Slaveni su nastavili na druge načine.
Konačno, u vrijeme druga Slobe poslaše nam hrpe cvijeća. Jedino su dostavna vozila bila malo nezgodna. Po starom dobrom običaju iz vremena “ljubičice bijele” iziđosmo na ceste dočekati poslano cvijeće.
Osobno sam izišao u šarenoj obleci nabavljenoj u Njemačkoj posebno za to prigodu. Poslao rođak, nije žalio novca za doček. Mahao sam bratovim “štapom” AK-47, na štapu se preokrenula zastava u druge boje, preokrenula se zvijezda u šahovnicu. Ni brat nije žalio novca za doček.
Platio taj “štapić” dvije tisuće “onih” Deutsch maraka.
Neki domaći i međunarodni nesretnici odlučili još jednom pročistiti Hrvate, prikloniti se agresoru, pa koliko god koštalo “hrvatskih koža”.
Bojali se kako bi Sava mogla poteći uzvodno.
Ali bijasmo im tvrd orah. Nadigrali smo konačno agresore što su svojatali naše.
Dugo smo čekali naše izbavljenje iz ropstva, raskidanje okova, gotovo punih devet stoljeća.
Dovoljno je pročitati samo jednu knjigu pjesama od naših rodoljuba iz 19. stoljeća kako bi spoznali snagu naše težnje za slobodom pretočenu u stihove.
Domaćim nesretnicima mogu preporučiti staru pjesmu “Klevetnicima Hrvatske”, od Augusta Šenoe.
Imamo razloga biti sretni, koliko god nam se na razne, često podmukle, načine pokušavalo zgaditi naše djelo. Na nama i budućim generacijama je učiniti dom(ove) boljim i ugodnijim mjestom za život.
Devedesetih smo promijenili odijela, ali sadržaj u glavama ostade isti. To se ne mijenja preko noći.
Politički projekt “Bratstva i jedinstva” je mrtav.
Umro je na raznim bojišnicama i stratištima tijekom dvadesetog stoljeća, osobito u zadnjem okršaju na kraju stoljeća, kada smo bili neposredno suprotstavljena “braća” (i “sestre”).
Umro je u osnovnoj školi “Bratstvo i jedinstvo” u Potocima, u 331 logoru za Hrvate.
Umro je u konačnici na Heliodromu i u Dretelju.
Ljubav i mržnja za nas kršćane postoji od kad je svijeta i vijeka. Adam nije poslušao “Ćaću” zbog ljubavi prema ženi, Evi, zagrizao je ponuđenu mu jabuku. S druge strane, dvojica njihovih sinova, rođena braća, poubijaše se zbog “mrginja”, zbog međe. A čitav svijet bijaše njihov.
Na nama je hoćemo li izabrati ljubav ili mržnju, rat ili mir, smrt ili život!?
Hoće li kršćanske zapovijedi ljubavi biti mrtvo slovo na papiru, hoće li ona drugarska “Tuđe nećemo svoje ne damo” biti zapisano na papir i ostavljeno na suncu!?
Osobno biram ljubav, mir i (su)život!
Biram “čist račun – dugu ljubav”!
Naši narodi znaju reći “Gdje čeljad nije bijesna – kuća nije tijesna”.
Lijepa naša majka Domovina BiH može nas priviti još milijune na svoje grudi, da nikome ne bude tijesno. A nas svaki dan sve manje, svih naroda, i ostalih.
Zbog toga i ovi Vukovi običaji, kako bi upoznali komšije i tražili sličnosti među nama.
I kada su nas ganjali žandari i financi, narodi su surađivali, narodi su živjeli i “suživjeli”.
Kao Hrvat iz BiH nemam nikakav problem sa drugima i drugačijima, po rasnoj, klasnoj, ideološkoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi.
Imam problem sa svima što agresivno nasrću na moj život, imovinu, i neka bitna, egzistencijalna prava.
Imam problem sa svim vrstama agresora bez obzira kakvu marku ili boju odijela nose.
Ne bojim se običaja naroda srpskog, ta i u teškim povijesnim trenucima pojedinci su bili s nama rame uz rame, već agresivnog svojatanja naših, hrvatskih, izraženih u Vukovu članku “Srbi svi i svuda”, priloženom uz knjigu.
Malo ću se poigrati Vukovom teorijom o nastanku prezimena. Od oca Vuka dodatkom nastavka “ić”, moglo je nastati prezime Vukić. Dodatnom palatalizacijom moglo je nastati i prezime Vučić.
Četrdesetak godina iza Vuka, točnije 1909. godine, “Srpska kraljevska akademija” izdala je u “Srpskom etnografskom zborniku” i knjigu “Običaji naroda srpskog”.
U razdoblju između ova dva izdanja nije bilo značajnijih promjena u običajima, stoga sam i izabrao Vukovo djelo, od njega su počela neka važnija događanja.
Troknjižje o običajima Hrvata katolika u BiH, Muslimana u BiH i Srba može poslužiti kao podsjetnik kako su običaji izgledali početkom dvadesetog stoljeća.
Uz ovu knjigu sam morao malo “filozofirati”, iznijeti osobne stavove, što inače izbjegavam.
Knjige su perima kitili, iz njih progovarali, pozvaniji, vještiji, kvalificiraniji od mene, svaki moj komentar bio bi suvišan.
Vraćam se skoro onom zbog čega sam počeo rad na projektu u obliku mrežne knjižare.
Vraćam se “rudarenju” povijesnih podataka umjesto kripto-valuta, imam sedam jakih razloga vrijednijih od svog blaga ovog svijeta.
Hvala svima što su činili kako bih imao šta “rudariti”, što su prikupili dio građe i uredno je uknjižili! Oni učiniše najvažniji posao.
Poduzeti ću što mogu i koliko mogu kao zainteresiran i jako motiviran pojedinac, odgovoriti dijelom na retoričko pitanje fra Petra Bakule, postavljeno još 1867. godine u “Šematizmu”:
“Zar neki spisi ne služe za hranu moljcima, bačeni u prašinu i tamu?”
Svatko tko misli da se može više, bolje, drugačije, slobodno neka izvoli zasukati rukave, prikupiti drugačija mišljenja, analize, podatke, i izložiti ih na sunce, izvući iz tame.
Kroz prikupljene knjige priča se istina viđena i mojim očima, očima malog pojedinca, sudionika dijela događaja, i istina prenesena na mene usmenom predajom od majke, oca, strica, bake, mojih predaka. Čini mi se zgodnim citirati heroinu Domovinskog rata, Anitu Martinac, knjiga “Grad bez ptica”:
…
“Hrlimo k bunaru spoznaje tražeći istinu, osluškujući jeku vremena. Bacamo kamen u mračne dubine, a onaj konačni udarac o vodu ili prazno dno jekne glasnije od razuma. Koliko puta nespremni na jačinu tog zvuka okrenemo leđa odlazeći dalje, ne čuvši udar?
Je li vam poznato ponašanje onih koji ne žele čuti i radije žive u zabludama prema osobnom uvjerenju? Poznajete li one najpametnije koji vjeruju samo svojim teorijama i tvrdnjama? Tako ih želim sve razumjeti jer u vremenu tolikih inačica prave istine, u vremenu plagijata i lažnih proroka, teško je razlučiti istinu od laži. Teško je sve to slušati i donijeti pravičan sud. Zato je ovo traganje bio teško i dugo. Padala sam kao bačeni kamen u dubinu da budem jeka one istine koju mnogi čak ni ne žele čuti, ušutkali bi ju. Osobno proživljeno staje u malo riječi, ali govori snažno, što je najvažnije, jedino je važno da govori istinu. Suživljena s vremenom i sudionicima, postajem dio trenutka i tek na tvrdom tlu dišem u mraku bola i započinjem s pripovijedanjem o istini, onoj kada mirisale su lipe, a da to nitko osjetio nije.
”
…

Zaključujem ovu malo podulju, i, hvala Bogu, moju rijetku, opasku citatom iz knjige “Transverzala zla”, don Josipa Galića:
…
Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom duša onih koji su preživjeli ratne patnje. Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu nimalo mržnje. Drago mi je što ovi patnici iz tamnice Osnovne škole Potoci, IV. osnovne škole Mostar, Bileće, Morinja nisu završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sv. Augustin: “Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce.” Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno, a to je duševno spasenje, upravo kao što nam Isus poručuje: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi, ostaje istinski pobjednik. Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali, na žalost, ostat će to stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kada je u pitanju Auschwitz, Dachau, Osnovna škola Potoci “Bratstvo i jedinstvo”…

Vjekoslav Vučić