Opis
Predgovor II. izdanju
Prvo izdanje moga djela Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini već je odavna raspačano. Jer mi neprestano stižu nove narudžbe, priredio sam drugo, znatno povećano i ispravljeno izdanje. Pri tome sam nastojao, da udovoljim i pravednim zahtjevima kritike. Tako n. pr. rado priznajem, da je naslov djela nešto preopširan prema njegovom sadržaju i da bi bolje bilo, kada bi glasio: Iz života i običaja muslimana u Bosni i Hercegovini, jer nijesam opisao, niti sam u jednoj knjizi opisati mogao sve običaje naših muslimana.
Nakladu drugoga izdanja povjerio sam vrijednoj i poduzetnoj knjižari Daniela A. Kajona u Sarajevu.
Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da braću preko Save, Dinare i Biokova upoznam s našim muslimanima i njihovim običajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom području.
Samo onda, ako se budemo poznavali, moći ćemo utrti puteve našem megjusobnom pouzdanju i prijateljskom susretanju, a to je ono, za čim sam uvijek težio.
Ako dakle ova radnja doprinese i najmanje tome, da se upoznamo i da se megjusobno poštujemo, biću sretan i nikada ne ću požaliti truda, što sam ga uložio pišući ovo djelo.
Što sam napisao, napisao sam na temelju vlastitih opažanja, a donekle, osobito kod sibjan mekjteba i ruždija, poslužio sam se nekim stvarima štampanim već u „Školskom Vjesniku“, a dobro su mi došli i neki izvaci iz „Behara“. Ovo sam učinio za to, da radnja bude potpunija i jasnija, a prema tome čitalačkoj publici milija.
Na koncu hvala ravnateljstvu zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje mi je uzajmilo više klišeja, a hvala i vrijednoj i poduzetnoj knjižari Daniela A. Kajona, koja nije žalila ni truda ni troška, da ovu knjigu što ljepše opremi i tako je u svijet pošalje.
Sarajevo, početkom mjeseca oktobra 1906.
Pisac
Predgovor I. izdanju
Kada sam pred deset godina došao kao učitelj u ubavi Maglaj na Bosni, došao sam u novi meni nepoznati svijet. Ja, koji do onda muslimana, tako rekuć, ni vidio nijesam, imao sam otsele, da megju njima živim i da obučavam njihovu omladinu. Hvala prijaznom dočeku tamošnjih vrlo uglednih begova Uzeirbegovića, ja sam se za kratko vrijeme na taj novi svijet priučio, te sam tamošnje muslimane radi njihovog trijeznog života i radi njihove iskrenosti i poštenja zavolio, kao da sam medju njima nikao. Iz Maglaja premješten u Livno, pa Bihać i Banjaluku, našao sam, da su naši muslimani svuda jednaki; jednako pošteni i karakterni. Družeći se šnjima i zalazeći u kuće njihove, sve sam ih bolje upoznavao, da barem u glavnim crtama opišem njihov život i običaje i da tu knjigu posvetim njima i mojim zemljacima u Hrvatskoj.
Pišući ovu radnju, pisao sam samo ono, što sam kroz ovo deset godina ili sam čuo i vidio, ili što su mi stare nene i druge vjerodostojne osobe pripovijedale. Jedino govoreći o hadžijama i njihovom putovanju u Meku, opisao sam Ćabu Bejtullah prema opisu Edhema-Rize, a kod ašikovanja i prošnje poslužio sam se donekle sa radnjom mladoga bega Kulinovića, štampanom u „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena“, što ga izdaje jugoslavenska akademija u Zagrebu.
Megju onima, koji su mi za ovu radnju najviše gragje dali, moram osobito istaknuti staru muslimanku Baranovicu u Bihaću, koja zalazi u begovske, aginske, trgovačke a i sirotinjske kuće; koja vraća i uroke skida, koja kod hatmi, sunnetenja i vjenčanja domaćicama pomaže i jela kuha — i jednu staru katolikinju, koja je sa osam godina, kao siroče bez oca i majke došla u jednu od prvih begovskih kuća u Banjaluci kao služavka i ondje svoj vijek provela. Od njih sam saznao potankosti za djetinstvo, ašikovanje, nićah i smrt, pak im ovim, izrazujem svoju iskrenu zahvalu.
Osim njih mnogo su mi na ruku išli moji bivši učenici u trgovačkoj školi u Banjaluci, Muhamed Hodžić i Selim Alić, koji su tako sretni, da imaju rodice, koje znadu vrlo lijepih haremskih pjesama, koje sam samo po njima sakupiti mogao i koje ću, ako Bog da, što skorije u svijet izdati.
Bog sami znade, koliko narodnoga blaga leži u bosanskim haremima, ali se barem još do danas do njega doći ne može, pak će i propasti, ako se ovako slučajno ne otkrije. Muhamed Hodžić dao mi je osim toga podatke za porod, kako je to čuo od svoje majke hodžinice u Posavini i drugih žena, njegovih rodica. Budi njemu i Aliću iskrena hvala.
Što se vjerske strane ove radnje tiče, dali su mi najviše uputa moji dobri prijatelji, hodže u Bihaću i Banjaluci, čija imena iz stanovitih uzroka ovdje objelodaniti ne mogu. Hvala im i od Boga plaća!
U Bihaću, mjeseca studenoga 1899.
Pisac
A. ŽIVOT
Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhamedovu, Islam, te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima, koji su im je donijeli, sa Turcima, i za to se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. „Turske mi vire“, obična je zakletva, kojom se naš musliman zaklinje. Ako se je što važna dogodilo, pita jedan drugoga: „Šta je, ako si Turčin?“, „Govori, ako si Turčin!“, ako ko koga za savjet pita ili što moli, veli: „Šta ću, ako si Turčin?“ „Pomozi, ako si Turčin !“
Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih prevlagjuje vjerska strana. Tako n. pr. nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali, koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je.
Osim ovih muslimana ima u Bosni i Hercegovini potomaka pravih Osmanlija, koji su se iza pada kraljevstva bosanskoga, ponajviše kao činovnici, obrtnici ili trgovci u ovim zemljama nastanili. Te doseljenike i njihove našljednike zove narod Turkušama, za razliku od domaćega bosanskoga muslimana. Pravih Turkuša ima danas u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Ženeć naime kroz četiri stotine godina domaće šćeri, naučili su oni jezik i običaje ove zemlje i malo po malo izgubili svoj prvobitni i dobili nov, čisto slavenski tip.
Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja, u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:
Ja kakav je Suljo barjaktare,
Tanka stasa, rumena obraza,
Crna oka kano u hajduka,
A pleća mu šira od aršina.
Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Jeli stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanešenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice, koja kaže: „Ispružita strjelica više se ne vraća.“
Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junačkih igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi, u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Smailbegovića u Tešnju. Izvrstne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kada su ih izvježbali, idu šnjima u lov. Soko sjedi lovcu na ruci, a na glavi mu je crvena kapica. Kad lovac opazi kakovu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru. Osim manjih ptica hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada udariće i na mnogo veću pticu od sebe.
Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on šnjim u lov i ne će da ga ostavi. Osim sa sokolovima love neki, osobito manje vrste ptica i sa akmadžama, kopcima.
Soko je muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, isporegjuje hrabrosti sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva, koja treba da rijese valjana junaka. Hoće li naš musliman da označi brzinu, veli on: „Brz je kao soko.“ Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svomu: „Sokoliću moj.“ U narodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša, koji zaljubljenima listove donosi:
Beg Mustaj-beg ikindiju klanja,
Siv mu soko na ramena sjeda,
Iz kljuna mu listak knjigu hiti.
Djevojka prispodablja sebe sa prepelicom, a svoga dragoga sa sokolom, pak veli:
Pripelica jeste za sokola,
Za Rizvana ovaka divojka.
Bosanski su muslimani agrikultaran narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu, koju su mu pregji namrli i za to ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i u skranjoj potrebi. Da su ipak neki prodali i da još i danas prodaju svoja dobra i sele u Aziju, uzrok je ponajviše špekulacija bezdušnih ljudi, neprijatelja ovoga elementa, koji su prostodušna čovjeka nagovorili da seli, da se tako u bescijen dočepaju njegova dobra.
Malo ima naroda u svijetu, koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru, kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti, koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje, da je sve, što se u svijetu dogagja, od Boga sugjeno, pa dogodilo se, što mu drago; bilo to dobro ili zlo, on to ravnodušno podnosi, jer zna, da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.
Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren, da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš za to skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi, da ne rekne, što nevaljana ili odlična čovjeka nedostojna. Ja služim već šesnaest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad (i to tek u najnovije doba) čuo, da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onoga, koji psuje i ne može da pojmi, kako Bog gromom ne zgromi onoga, koji ga huli. Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima sjedilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a megju njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlagjih putnika porječka se sa kondukterom i opsuje mu Boga, a naš mu musliman mirno ali ozbiljno rekne: „Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta, da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota!“ Zaista velika sramota. A tek moral?
Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti, da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno. Muslimani više čuvstvuju, nego li umuju i za to su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišjeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati, kako voda teče, a da s nikim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je tako zvani ćeif.
Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda ni jedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćeif. Ali kolike li razlike izmegju ćeifa i esprita?! I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćeif, da se je čovjek smirio, da se je smirilo ne same tijelo, nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kavu piješ ili grizeš cigar duhana.“ Elem nešta slična onoj talijanskoj: „Dolce far niente“. Ćeif opet u širem smislu jest ono, što bismo mi rekli: „hoće mi se“ ili „drago mi je“. Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita, za što je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu.“ Isto tako upitaš li ga, za što nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćeifu“ — pa mirna Bosna.
Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju, nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.
Jer su čvrsti u karakteru, naravno je, da su konzervativci i da kao takovi mrze sve novotarije. Baš radi toga su se toliko opirali svojim sultanima i baš radi toga su skoro sve reforme turskoga carstva u Bosni i Hercegovini na najveći otpor nailazile. Ima li inteligentnijega muslimana, a i kršćanina u ovim zemljama, komu nije poznato ime i djela glasovitoga pobornika za bosansku slobodu, ponosnoga plemića i junaka „Zmaja od Bosne“, Husein – kapetana Gradačevića, koji se je godine 1832. na čelu bosanskih nezadovoljnika digao protiv svoga padišaha, sultana Mahmuda II., da oružanom rukom obrani stari red, i koji je tako skupo platio svoju ljubav za običaje, što ih je od svojih pregji naslijedio!
Konzervativnoj ćudi naših muslimana ima se pripisati i to, što se oni svi još ni danas ne služe metričkom mjerom, premda je dekadički sistem još godine 1873. u Austro-Ugarskoj monarhiji uveden, a godine 1878. sa okupacijom u Bosnu i Hercegovinu unesen. Oni, osobito megju se, mjere još i danas tekućine i težine okama, a dužine aršinima. Oka ima jedan kilogram i 28 dekagrama ili tačnije 1283 grama. Oka se dijeli na četiri litre, a svaka litra ima po stotinu drama. Stotina oka zove se tovar, a pedeset, po tovara ili strana. Na oku ide ravno četiri stotine dukata, pak je prema tomu svaki dukat težak po jedan dram. Aršin ima 75 centimetara; dug je dakle kao srednji ljudski korak.
I za novac služili su se oni sve do najnovijega vremena, dok nije krunska vrijednost uvedena, starim nazivima, a neke su još i do danas zadržali. Oni još i danas računaju na groše, pare i akče, za tim na cvancike ili plete, talire, marijaše, zolote i vižline. Pa kako je u nas temeljna brojna jedinica kruna, tako je u njih groš. Groš vrijedi u Bosni šesnaest, a u Hercegovini dvadeset helera. Veli se: „kupio je ili prodao je ovo ili ono, za toliko i toliko stotina ili hiljada groša.“ Dva helera imaju pet para u Bosni, a četiri u Hercegovini. Oni prodaju još i danas žito, jaja, sijeno i drugo koješta na pare. Oka kukuruza na primjer, vrijedi trideset i dvije, a pšenice četrdeset para, dočim jaje vrijedi deset do dvadeset para — već kako kada. Četiri helera zovu se jednim imenem marijaš. Vižlin vrijedi u Bosni dvadeset i četiri, a u Hercegovini trideset helera. Cvancika ima šesdeset i šest ili šesdeset i osam helera, a talir ima četiri krune. Stare četvorke zvali su dvajesticama ili patakunima, a tako zvane dvosekserke ili dvogroške, stoparicama, jer su imale stotinu para.
Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti najvećom tačnosti. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zagje, klanja akšam, u dva sata poslije zapada sunca, klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tugjoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi radi toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Meki i zaboraviv na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli dragomu Allahu.
Dok muškarci mole u džamijama, klanjaju njihove žene, šćeri i sitnija djeca u kućama, jer je ženama, osim u neke dane, a na po se za ramazana, kada idu da čuju vaz, propovijed, zabranjeno polaženje džamija.
Čim je koji musliman u džamiju unišao, dotaknuo se je palcima resica na ušima u znak, da je otsele gluh i slijep za sve svjetske stvari, a onda stane pred mihrab, oltar. Do njega stane drugi, pa treći i četvrti, dok ne ispune prvi red pred mihrabom. Iza njih poreda se drugi red, pa treći i četvrti, koliko je već vjernika u džamiji. Jedan je red od drugoga tako udaljen, da jedan drugome kod klanjanja ne smeta.
Džamijski hodža, imam ili muftija, stane sada pred vjernike i dova, molitva, započne. Prije i za vrijeme molitve niko ne govori, niko se ne smije, niti se ogledava. U džamiji vlada sveti mir i najveća tišina. Na riječ hodže ili koga drugoga, koji pred vjernicima klanja, svi se sagnu, onda kleknu i klečeći dotaknu se čelom ćilima, koji su prostrti na podu džamije. Za tim ustanu i opet se sagnu i to u sabah četiri, u podne deset, u ikindiju osam, u akšam pet, a u jaciju trinaest puta. Čitavo to vrijeme tako je u džamiji tiho i mirno, da osim pijeva hodžina kod mihraba i mujezin ova na mahvilu, koru, te šuštanja haljina, pojedinih uzdaha i puckanja ljudskih zglobova ništa čuti ne možeš.
Kada se molitva svršila, izlaze vjernici iz džamije isto tako mirno kao što su i unišli. Tek kada su se od džamije ponešto udaljili i rahmet „prid“ dušu mrtvima proučili, započne razgovor. U džamiju ide musliman ili bosonog ili u čarapama ili u mekanim cipelama, mestvama. Bogatiji i odličniji muslimani, a na po se age i begovi, nose dvostruke cipele; stariji jemenije ili postole, a mlagji kaloše. Kada će dakle, da se Bogu pomole, ostavljaju gornje cipele pred vratima, a u mekanima ulaze u džamiju. U molitvi su tako sabrani, da ih ništa rastresti ne može, pa dok oni klanjaju da dogje u džamiju i koji inovjerac u cipelama, što je strogo zabranjeno, oni se ne će okretati ili mu što reći, dok nijesu svoje molitve svršili.
Prije nego će se naš musliman Bogu pomoliti, uzima on abdest ili avdest, to jest on si prema propisima svoje vjere pere obraz, vrat, usta, noge i ruke, da čist dogje pred svoga Boga. Radi toga su i džamije sagradjene ponajviše pokraj vrela, rijeka i potoka, ili ako nema vrela, dovode vodu šedrvanima, vodovodima, često iz velike daljine iz vrela, koja ljeti ne presuše, da imaju uvijek dovoljno vode za uzimanje abdesta. Ako musliman nema pri ruci vode, mora je potražiti, a ako je ne može naći, dotakne se rukom zemlje, ili ako je u pustinji, pijeska, pa čini rukama znak preko lica i ruku do iznad lakata, kao da se pere i pri tom moli molitve, koje su propisane, kada uzima mokri abdest. To je tako zvani tejemmum, suvi, a vrijedi u nuždi kao i mokri abdest.
Kao u cijelom muslimanskom svijetu, tako su i bosanske džamije po većim gradovima sagragjene po uzoru veličanstvene Aja Sofije u Carigradu. Po selima, trgovištima i manjim gradovima džamije su malene; neke su od kamena, a neke i od drveta. Džamije su izvana i iznutra vrlo jednostavne. Na džamijama su visoke, uske i okrugle munare ili minareti. Na te munare uspinju se mujezini i pozivaju narod na molitvu. U svim su džamijama po zidovima lijepo ispisani stihovi iz kur’ana, a inače nema u njima ni slika, ni drugih nakita. Sve džamije pokazuju pravcem na istok, sve su okrenute prema Meki. U glavnom zidu, koji je prema Meki okrenut ima uzak, dosta visok izdubak — to je mihrab, gdje hodža, imam, muftija ili ko drugi, pred narodom klanja. S lijeve strane mihraba je kjurs ili ćurs, propovjedaonica, gdje hodža drži narodu vaz, propovijed, a s desne strane mimber, gdje svakoga petka mole za halifu, vrhovnu duhovnu glavu svih muslimana, a 18. augusta i za našega uzvišenoga vladara. Mimbera nema svaka džamija nego samo one, koje imaju berat, dozvolu, od sultana. Osim dove, molitve, za sultana, uči hodža kod mimbera svakoga petka u podne hudbu i klanja džumaj. Kada je proučio hudbu i klanjao džumaj, sagje s mimbera, stane pred mihrab i klanja podne kao i u ostale dane. Osim petka uče hudbu i klanjaju džumaj samo prvi dan velikoga i prvi dan kurbanskog bajrama, jer je petak prvi i najodličniji dan u sedmici. U džamijama, koje nemaju berata za hudbu i džumaj, nema ni mimbera, nego vjernici, koji pripadaju manjim džematima idu u petak u podne, a isto tako i na bajram, u one džamije, u kojima se uči hudba i klanja džumaj. Osim hudbe i džumaja mogu i u manjim džamijama učiti t. j. klanjati sve vaktove, naime sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Na suprotnoj strani mihraba je mahfil, kor, na kome mujezin odgovara hodži kod klanjanja. To je evo sav unutrašnji namještaj i ukras džamija. Pa baš ta jednostavnost u džamijama, i onda onaj tihi mir za vrijeme molitve, pobugjuje u duši čovječjoj neki strah, tu istom uvigjaš svoju ništetnost pred Veličanstvom Božijim. Na mene ne može ništa tako djelovati, ništa me ne može tako na pobožnost poticati, kao taj mir za vrijeme molitve. Tu tek opažam koliko smo mi kršćani u pobožnosti za muslimanima zaostali, mi, koji se u crkvi, u kući Božijoj, tako rado razgovaramo, šalimo, smijemo i okrećemo.
Cijela je džamija prostrta ćilimima i serdžadama, a siromašne obično do polovice ćilimima, a od polovice hasurama. Ali ne samo da su džamije ćilimima prostrte, nego ćeš i u privatnim kućama naših, pa i siromašnih muslimana naći lijepih i velikih ćilima i baš ti ćilimi ugodno se dojimlju stranca, koji prvi put ulazi u muslimansku kuću ili bogomolju. „Zanimljivo je pitanje“, veli neki pisac „odakle je došla umjetnost tkanja ćilima u Bosnu? Je li se ona razvila iz primitivnih početaka tekstilne vještine, koju nalazimo u svih Slavena, pa i u Bosni, ili je ona ušla putem tugje kulture, koja si je prokrčila put u Bosnu?“ On sam sebi odgovara i dolazi do zaključka, da je tkanje ćilima po svoj prilici prešlo sa istoka, sa islamom u Bosnu. A za što? Za to, jer ćeš na istoku naći u svakoj kući, pa i u skranje fukare ćilime, dočim na zapadu imaju ćilime samo bogataši; sirotinja za nje ni ne zna. „Sudimo i po tom“, veli isti pisac, „da su ćilimi prešli sa islamom u Bosnu, jer svaki musliman ili muslimanka, kada klanja, valja da prostre pustekiju ili serdžadu i da se na njoj Bogu moli. Ćilimi što se i danas tku u Bosni, tku se po uzoru istih istočnih tkanina, koje i u Bosni nalazimo. Da je industrija ćilima sa istoka prešla u Bosnu, vidi se i po tom, što je ta grana tekstilne industrije još i danas vrlo razvijena u onim zemljama, kojima su zapovijedali Osmanlije: u onim zemljama, u kojima nijesu Osmanlije vladali, industrija je ćilima vrlo neznatna. Malo po malo razvila se je industrija ćilima u cijeloj zemlji, kao kućni obrt, pa bi čovjek, koji ne bi znao, da je ta grana tekstilne industrije prešla od Osmanlija, mislio, da joj je sijelo u Bosni, a ne na istoku.
Uvidiv bosanska vlada, da naš narod u ovim zemljama, ima mnogo sposobnosti i dara za industriju ćilima i da bi se tom granom tekstilne industrije moglo stvoriti novo vrelo narodne privrede, otvorila je zemaljsku radionicu ćilima u Sarajevu. U toj radionici radi dnevno do dvije stotine vještih radilica, a njezini proizvodi ne samo da su stekli lijep glas u zemlji, nego još više u inozemstvu, a osobito na izložbama u Budimpešti, Beču i Bruselju. Ćilime izradjene u bosansko-hercegovačkoj radionici ćilima, izvoze i u inozemstvo, a na po se u Njemačku, Francusku i Englezku, gdje su svojom lijepom izradom i solidnom gragjom na glasu.
Kako naš narod ima vrlo bujnu fantaziju, stvorio je priče o postanku skoro svih sela i gradova. Isto tako ima on priče i o postanku većih i ljepših džamija. O sagragjenju Ferhadije u Banjaluci na primjer, ima ne samo priča, nego i pjesma. Narodna pjesma osniva se više na istini, na istoriji, dok je priča nikla u bistroj glavi našega muslimana. Ferhadiju sagradio je bosanski paša Ferhad paša, iza kako je kod Budačkoga godine 1592. potukao austrijsku vojsku pod vodstvom generala Auersperga. U toj bitci pogibe sam Auersperg, a njegov sin Engelsberg dopade ropstva. Mati njegova, da spasi sina, plati veliku otkupninu i s tom otkupninom sagradi Ferhad paša džamiju, koja se po njemu prozva Ferhadija.
Narodna priča lijepo popunjuje pjesmu pa veli: Kada je džamija bila gotova, pitao je Ferhad paša neimara, majstor bašu, Radu, da li bi mu mogao još ljepšu džamiju namjestiti. Rade mu odgovori, da bi, kada bi mu bolje platio. Kad to čuje Ferhad paša, vrlo se ražljuti, zatvori Radu i njegove neimare na munaru i reče im, da će ih za tri dana pogubiti. Kad to čuje majstor baša Rade, reče svojim drugovima: „Što ćemo sada braćo? Ako se ne spasimo, svi ćemo poginuti.“ Svi neimari nikom ponikoše i niko ga ne znade svjetovati. Iz te nevolje ipasi ih sam Rade. Na munari naime ostalo je još nešto lipove gragje i on načini od nje krila sebi i svojim drugovima. Kad bi trećega dana u zoru, sleti Rade sa munare, preleti preko Vrbasa i doleti do sela Rebrovca. Tu pane, slomi si rebro i odatle selu ime Rebrovac. Pavao pane u Pavlovcu, Šimun u Šimiću, Ivan u Ivanjskoj, a Dragoje u Dragom blatu i tako su ta mjesta po njima dobila svoja imena.
Kraj većih džamija, a na po se u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru su zidana turbeta. To su grobnice, mausoleji, onih hair-sahibija, dobročinitelja, koji su džamije sagradili. U tim turbetima mole softe i hodže svakoga petka za one, koji su tuj ukopani. U većim mjestima ima kraj glavne džamije i sahat kula. To je visok, četverouglat toranj, a na njemu sat, koji obično á la turca pokazuje dobe dana i noći.
OPASKA KNJIŽARE
Knjiga je uvrštena u besplatnu ponudu, osim razloga navedenih u autorovom predgovoru II. izdanju, i zbog toga što se dio Muslimana u BiH svojom slobodnom voljom izjašnjavao Hrvatima muslimanske vjere tijekom vremenskog razdoblja dugog više desetljeća.
