ZA TEBE, PRIJATELJU

Opis

Predgovor

„Prijatelj ti može postati svaki čovjek ako mu podariš osmijeh, lijepu riječ i svoje srce“, jedna je u nizu prekrasnih rečenica iz najnovije knjige fra Gorana Azinovića jednostavnog naziva Za tebe, prijatelju. Podijeljena u tri dijela, knjiga, između ostalog, sadrži tekstove pisane za katolički časopis Naša ognjišta, a nastali su u razdoblju od lipnja 2024. do kolovoza 2025. godine, kao i tekstove izašle u MOVIS-u – službenom glasilu hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, gdje fra Goran živi i djeluje od 2022. godine. Pored toga, dragi čitatelju, u ovom ćeš nadahnutom djelu pronaći i autorove kolumne koje svakog ponedjeljka izlaze na portalu Hrvatske katoličke mreže. Te vrlo čitane kolumne su na portalu izlazile u razdoblju od rujna 2024. do kraja 2025. godine. Ovo izražajno djelo također pred ljubitelje lijepe riječi donosi tekstove koje je mladi svećenik pisao i za facebook stranicu Hrvatske katoličke misije Zürich za vrijeme adventa 2024. godine, a tu su još i tekstovi nastali za emisiju Živo vrelo koju je fra Goran na valovima Radiopostaje Mir Međugorje uređivao i vodio za vrijeme korizme, u periodu od 17. – 22. ožujka 2025. godine. Svećenik je za istu Radiopostaju uređivao i vodio emisiju o devetnici povodom 44. obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju u periodu od 15. do 24. lipnja 2025. godine, a ti tekstovi su također dio knjige Za tebe, prijatelju.
Što se pak sadržaja tiče, djelo obiluje raznoraznim duhovnim i svjetovnim temama u kojima fra Goran nadahnuto i neusiljeno progovara, a to su: ljubav, prijateljstvo, radost, mir, talent, poniznost, sebedarje, hrabrost… Tu su i teme o kojima kršćani rijetko razgovaraju: osveta, ekumenizam, post, korupcija, klečanje, križ. O tim i drugim temama autor iskreno i brižno piše želeći kao pravi Kristov pastir probuditi uspavane duše i usmjeriti ih ka Bogu – dobrom Pastiru svih duša. Želeći produbiti ne samo svoju, nego i vjeru svojih čitatelja, franjevac koncizno i autentično predočava tekstove o Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Maloj Tereziji, Jacinti, Franji Asiškom, opisujući njihovu ljubav i odanost Isusu Kristu. Osim zgoda iz života svetaca, čitatelji će ovdje podrobnije upoznati i švicarskog teologa Karla Bartha, francusku pjevačicu Édith Piaf, njemačkog književnika Thomasa Manna, papu Franju, međugorske vidioce, njemačkog slikara Friedricha Augusta Moritz Retzscha, iračko-švicarskog književnika Usamu al Shahmanija te brojne druge poznate i manje poznate likove.
Kao dosadašnja njegova ostvarenja, i nova fra Goranova knjiga začinjena je kristološkom i marijanskom dimenzijom i protkana svetopisamskim nitima. Ploveći njezinim stranicama, dobit ćeš i odgovore na pitanja: tko je tvoj kralj, u čemu je razlika između mane i vrline, koliko jedan ateist cijeni katoličkog svećenika te saznati kako je Gospa čudesno spasila svećenički poziv svetog Maksimilijana Kolbea. U ovom pisanom moru raznovrsnih tema i anegdota, nadam se da ćeš i ti, dragi čitatelju, ugodno ploviti stranicama ovog štiva te na taj način dodatno osvježiti svoj duhovni život.
Svako dobro!

Ana Zubac

Karl Barth – čovjek dijaloga

Šetajući Zürichom, na klupama tramvajskih stanica možeš pronaći ostavljene knjige. U gradu se čak nalaze i ormari u kojima se knjige mogu uzeti, ali i ostaviti. Cijeli grad katkad nalikuje otvorenoj knjižnici. Upravo na jednom okretištu tramvaja bilo je ostavljeno nekoliko knjiga. Pošto je taj dan kišilo, neke knjige su se, nažalost, smočile. Samo knjige koje su se nalazile pri dnu kiša nije mogla dohvatiti pa su ostale suhe, a bile su to knjige Karla Bartha (1886. – 1968.). Poprilično skupe i dobro opremljene knjige bile su ostavljene. Uzeo sam ih, a u njima su bili sabrani svi Barthovi intervjui koje je davao za vrijeme života. Tu se jasno može vidjeti da je Barth bio čovjek dijaloga, da je rado razgovarao i nije bježao od razgovora i susreta. Kao jedan od najvećih švicarskih protestantskih teologa, bio je gorljivi protivnik nacizma, zbog čega je izgubio i profesorsko mjesto u Bonnu. Predavao je dugi niz godina u Baselu. Poznat je po takozvanoj dijalektičkoj teologiji. U ovom tekstu opisat ću određene teme koje su zaokupljale Bartha u njegovim razgovorima za brojne međunarodne časopise i novine.

Prometni policajac
Tijekom jednog od razgovora Barthu je bilo postavljeno zanimljivo pitanje: „Da niste postali teolog, što biste željeli biti?“ Njegov odgovor je bio pomalo iznenađujući. Barth je odgovorio: „Da nisam postao teolog, želio bih biti prometni policajac.“ Kod prometnih policajaca Barthu se najviše sviđala njihova moć i autoritet kojima usmjeravaju automobile. Prema Barthovu mišljenju, to je pravi posao i nešto što treba činiti, a predstavlja i sposobnost usmjeravanja ljudi na pravi put. To nije ni daleko od onoga što je Barth kao teolog radio. Crkvena dogmatika simbolizira i jednu vrstu „prometne policije“ koja pokazuje kuda kršćani trebaju ići. Sama Crkva pokazuje put ljudima, usmjerava ih prema Kristu. Iako danas na svijetu postoji bezbroj lažnih puteva i stranputica, samo je jedan pravi put. Crkva nikad ne smije napustiti tu ulogu – upućivati ljude prema vječnosti. Crkva im je dužna govoriti da smo na Zemlji u prolazu i da smo svi hodočasnici koji putuju prema Nebu. I svećenik je svojevrsni „prometni policajac“, no svećenik, kao i policajac, nisu tu da ti ugroze život ili da te kazne, već da te čuvaju od opasnosti. Oni te upućuju na siguran put dajući osjećaj sigurnosti da će sve biti dobro.
U prošlom, 20. stoljeću, u kojem je Barth i živio, mnogi su ljudi, zavedeni ideologijama, otišli u smrt i ubijanje jer ih je netko krivo usmjerio. Svi smo mi zapravo pozvani druge usmjeravati ka dobru, a ne ka zlu. I ti si odgovoran za drugoga. Otac i majka usmjeravaju svoju djecu, bake i djedovi svoju unučad. Političari su dužni usmjeravati ljude prema miru, a ne ratu. Koliki su usmjereni na smrt i krvoproliće, a jako je potreban mir među ljudima. Svjetski lideri danas kao da „zveckaju“ oružjem, a ne mirom. Albert Einstein bio je u pravu kad je rekao: „Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju, na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno ne ubijaju.“ Državnici su dužni ljude voditi u mir, a ne u rat.

Crkva koja umire je Crkva koja će živjeti
Mnogi vjernici se boje za budućnost Crkve. Pojedinci prognoziraju da će sve veći broj kršćana napuštati Crkvu. I danas se mnogi pozivaju na „proročanstvo“ pape Benedikta XVI. kako će od Crkve ostati samo mala zajednica, koja će biti puna žara. No, to „proročanstvo“ sve više stvara napetost u Crkvi jer postoji grupa kršćana koji vjeruju da su oni baš ta „manjina“, a svi će ostali propasti. Ljudi to „proročanstvo“ subjektivno tumače, pa često i sam kardinal Robert Sarah to „proročanstvo“ koristi da pokaže kao da je s papom Benediktom XVI. nestala „prava“ Crkva. Tu nam Barth ipak može pomoći. On kaže da će Crkva živjeti u teškim i problematičnim vremenima. Prava Crkva nikad ne može umrijeti, može umrijeti ono što nazivamo Crkvom kao institucijom, ali ne može umrijeti prava Crkva. Crkva nije samo institucija, ona je puno više od toga.
Barth zaključuje nešto pomalo paradoksalno istaknuvši da će možda način na koji će Crkva postojati biti više vrsta umiranja nego vrsta življenja. Ali možda je Crkva koja umire bolja od Crkve koja je samo željela živjeti. Zar sâm Isus nije u svome umiranju pokazao najveću ljubav i predanje? Zar samo Kristovo umiranje nije najveća njegova propovijed i najveće čudo? Ako je Krist u svome umiranju bio naizgled nemoćan, ali ipak moćan, zar možda i Crkva, kao njegova Zaručnica, ne bi mogla živjeti kao naizgled nemoćna i umiruća, a zapravo tada je najmoćnija. Možda Bog i želi Crkvu koja umire, jer ta je Crkva sposobnija više ljubiti. Tomáš Halík kaže: „Možda je ovo ‘Veliki petak’ Crkve, ali kad se čini da je tama pobijedila i da je nemoć svuda oko nas, baš tada će zasjati najveće svjetlo ‘Velike subote.’“ Uskrsli će izroniti kao blaga svjetlost nakon najgušćeg mraka. I kad ti se čini da se ništa ne događa u toj strašnoj šutnji i mrklini, upravo tada će Spasitelj razvaliti grobni kamen.

Krist i promjena
Zanimljivo pitanje postavljeno je Barthu, a glasi: „Je li se Isus Krist kroz sva ova stoljeća promijenio?“ Barth je genijalno odgovorio: „Nije se promijenio Kristov lik kao takav, ali je došlo do promjene u njegovoj važnosti za mene.“ Znači, Krist se nikad ne mijenja, on je uvijek isti, ali se mijenja čovjekov odnos prema njemu. Krist nikad neće otići od ljudi, ali ljudi odlaze od Krista. Za Krista smo mi uvijek opcija, a mi, ljudi, često pored Krista tražimo druge opcije i rješenja. A zapravo samo je Krist opcija i život. On je jedini tvoj Put. Krist nema alternativu. Čovjek često vjeruje da se Krist može „zamijeniti“ za nekoga ili nešto drugo, no Krist nije zamjena, on je jedina opcija tvoga života. Samo Krist i ništa više!

Propovijedati i ništa drugo
Pojedinci se danas nerijetko žale na propovijedi, ali vrlo je važno propovijedati. Kad su Bartha upitali što bi posebno danas naglasio ili koju poruku uputio svojim suvremenicima, on je upravo stavio naglasak na propovijed. Vrlo je važno propovijedati, naviještati utjelovljenu Riječ, a to je sâm Krist. Riječ Božja može pomoći modernom čovjeku. Mnogi danas previše žive od ljudskih riječi, a i mediji vrve od ispraznih riječi i tekstova, zato je ovo čovječanstvo umorno. Mi, ljudi, očekujemo samo ljudsku riječ, a zaboravili smo odveć na Božju Riječ! Važno ti je samo što ljudi kažu, a zapostavio si puno dublju istinu za sebe, za sve nas – što Bog kaže. Vrlo je bitno i danas čuti Božji glas i Božju Riječ. Bog i danas govori. On se ne može umoriti od govorenja, ali ljudi mogu zatvoriti srce i uši za slušanje. Zato nas Barth sve poziva da ne zaboravimo propovijedati, a to konkretno znači – živjeti od Božje Riječi, čuti je, ali i prenijeti drugima.

Slabost kršćana
Kad su upitali Bartha koja je najveća slabost kršćana danas, jednostavno je i proročki odgovorio: „Najveća slabost kršćana danas jest što imaju premalo ljubavi.“ Kršćani su pozvani davati ljubav ovome svijetu, a oni su se umorili ili pak to slabo čine. Kršćanin je prije svega čovjek koji se pozna po ljubavi; kršćanin ne ljubi samo svoj život, već još više ljubi živote drugih. Prvotni poziv kršćaninu nije upućen na molitvu i post, već na ljubav. Danas kršćani mole i poste, ali su zaboravili ljubiti. I Barth je još nešto posebno naglasio, a to je da nikad ne smijemo zaboraviti činjenicu da je sam Bog ljubav i da Bog jednako ljubi svakog čovjeka. Svi su ljudi voljeni od Boga, baš svi; čak i ljudi koji su puni mana, bijede i nedostataka. Božja ljubav uključuje i ateiste, uključuje i pojedince koje mi, kršćani, često odbacujemo. Barth je upozorio kako kršćani sve više dijele ljude na dobre i loše, pobožne i nepobožne, religiozne i nereligiozne. Javlja se sindrom, ali i opasna potreba da već na Zemlji odvojimo „ovce od jaraca“. Ono što je rezervirano samo za Boga ljudi uzimaju kao svoje vlastito pravo. Samo Bog zna što je u ljudskom srcu, samo Bog zna povijest svakog čovjeka i zato je jedino važno da druge ljude ljubiš, a ne da ih razdvajaš i svrstavaš.

Nepogrešivost pape
Iako je bio protestant, Barth je bio ipak upitan što misli o nepogrešivosti pape. Zapravo, Dogma o nezabludivosti pape ističe kako papa ne može pogriješiti u pitanjima vjere i moralnog nauka kad naučava ex cathedra. Premda Barth donekle razumije tu Dogmu, nešto drugo ga muči. On, naime, kaže da se danas u Crkvi među mnogim teolozima i svećenicima javlja duh nepogrešivosti jer nema dovoljno samokritičnosti. Posvuda se javlja tendencija da ljudi u Crkvi postanu „male pape“. Zakoni koji se odnose na samoga papu i na pitanje nauka, odnosno vjere i morala, često se percipiraju toliko široko kao da postoji tendencija da u Crkvi ne može biti ništa krivo pa zato mnogi župnici žive u uvjerenju da oni nikad ne mogu pogriješiti. Crkvi danas uvelike nedostaje samokritičnosti, a Barth upravo naglašava kako smo pozvani vidjeti i svoje greške i promašaje, skloni smo greškama. Razumljivo je da papa ne može biti zabludiv na području vjere i morala, ali to ne znači da smo mi, ostali, od toga oslobođeni. Važno je uvidjeti svoje greške.

Emmanuel Mounier – Pisma o boli

Čovjek ne postoji bez boli, a o tome u svojim zapisima lijepo svjedoči veliki francuski filozof Emmanuel Mounier. Gdje bol ne predstavlja samo očaj, rađa se nada. Rijetki će pojedinci danas s drugim ljudima podijeliti bol, a Mounier čini upravo to – dijeli svoju bol. Mounier dijeli bol koju je doživio u vlastitom životu, ali i onu koju je osjetio oko sebe. Osim tijela, i emocija može boljeti. Svaki čovjek osjeća bol, smatrao se on vjernikom ili pak nevjernikom. Premda je bol za sve ista, čovjekov odnos prema njoj nije isti. S boli se možeš hrabro nositi, ali ona te može olako i pregaziti. Važnu ulogu u boli ima vjera u Boga, zato Mounier uvijek naglašava vjerničku crtu u svim okolnostima života, kakve god one bile. U konačnici, bol te vodi k Isusu, jer je i on sam bio čovjek boli, vičan patnjama (usp. Iz 53, 3).

Kome bol pripada?
Bol je otajstvo, duboki misterij. Nijedan čovjek ne želi bolovati. I dok umiru, ljudi kažu da je lako umrijeti, samo da ne boli. Čak je i smrt blaža naspram same boli! Većina vjernika moli za zdravlje sa željom da svaka bol i bolest budu što dalje od njih. Kršćani nose u sebi i „židovsko naslijeđe“ kad je u pitanju bolest. Naime, pojedinci smatraju da su ljudi koji su daleko od Boga bolesni, a svi koji su mu blizu i koji su mu dragi uvelike su zdravi. A zar Bog upravo svoje miljenike ne kuša bolima?! Moderno društvo svim silama želi od sebe odagnati bol. Ljudi ne žele priznati da ih nešto boli. Nikad se više analgetici nisu prodavali kao danas, a naročito „duhovni analgetici“, skriveni u lažnim ponudama i ovisnostima, žele čovjeka udaljiti od boli. Ako Krist ne bježi od ljudske patnje i boli, i mi, kršćani, se moramo ugledati na svoga Učitelja. Krist te je naučio kako se trebaš nositi s boli. Bol se može prigrliti i izliječiti. Čovjeku patniku moguće je pomoći. U boli se događa susret. Gdje je bol, tu je i Bog. Sve civilizacije su znale pokopati čovjeka, a samo je kršćanska civilizacija znala liječiti čovjeka. Isus je preobrazio patnju i naučio kršćane da čine isto. Malotko zna da je bolnička tradicija ujedno i kršćanska tradicija. Gdje su god bolnice, tu je na snazi kršćanstvo – ono snažno i opipljivo kršćanstvo koje služi i liječi po nalogu svoga Učitelja. Otajstvo križa uči te služiti svima koji su okovani bolima.
Nedavno sam ovdje, u Zürichu, bio u bolnici, išao sam posjetiti jednu bolesnicu. Udijelio sam joj sakrament bolesničkog pomazanja i svetu pričest. Zanimljivo mi je to ljudsko iskustvo: nitko ne može ući na odjel gdje su smješteni najteži bolesnici, čak ni njihova uža obitelj, nego samo liječnik i svećenik! Isus po rukama svećenika uvijek dođe do onih što su bolesni i leže u teškim i iscrpljujućim bolovima. Svećenik uvijek ima „propusnicu“ jer nosi Krista. Nitko ne može Krista zaustaviti. Medicinska sestra na ulazu u bolnicu mi je rekla da je ateist, ali se neprestano divi toj kršćanskoj snazi i milosti da se dođe do čovjeka, pa čak i kad su šanse da preživi nikakve. Krist po rukama svećenika dođe čak i ondje gdje više ni obitelj ne posjećuje svoje bolesnike. Bog nikad ne napušta svoje stvorenje. Ta mi je medicinska sestra još rekla da samo kršćani traže svoje svećenike, a pripadnicima drugih vjeroispovijesti nitko i ne dolazi. Kršćani često nisu ni svjesni koliko jako može biti njihovo svjedočanstvo u bolnicama. Upravo Mounier opisuje taj kršćanski zadatak ističući da kršćanin nikad ne bi trebao napustiti bolnice i mjesta boli, jer to je naša Obećana Zemlja, to je naš Damask gdje ćemo susresti Uskrsloga.

Zemlja i bol
U uvodu svoje knjige Mounier donosi zanimljivo promišljanje. Naime, filozof ističe da se današnji čovjek zaboravio izložiti boli koja dolazi od rada na zemlji, u polju. Polja su danas neobrađena, a ljudi se učlanjuju u fitness-centre, gdje znojeći se skidaju kilograme, umjesto da rade na zemlji. Premda je stekao akademski stupanj i visoko obrazovanje, Mounier ipak proziva tu akademsku uglađenost. Sâm tvrdi da bi se njegovi djedovi i bake postidjeli kad bi vidjeli vidi koliko je on daleko od njihovog načina života. Njegovi djedovi i bake budili su se rano, naviknuli su ustajati u tri ujutro, s kriškom salame u ruci. Radili su marljivo dotičući tvrdu zemlju vlastitim nogama i rukama. Oni su zbilja bili „zemljani“ ljudi. Osim što je prehranjivao obitelj, taj rad u polju je donosio i zdravlje jer su ljudi boravili na svježem zraku, a djeca su se učila radu. Čovjek je bio povezan s prirodom. Osjetio je tu bol mukotrpnog rada, ali i bol koja dolazi zbog nerodne godine, usprkos zasijanim usjevima.
Unatoč svim nedaćama, čovjek je bio Bogu zahvalan i uvijek se nadao najboljem, a današnji čovjek ne poznaje bol i žrtvu rada u polju i prirodi. Toliko je polja zapušteno i u hercegovačkom kraju. Svatko hoće „gotove“ proizvode kupiti na policama trgovina. Ljudi su postali bezbrižni potrošači koji biraju proizvode za koje se netko drugi potrudio, jedu hranu zbog koje se uopće nisu trudili, a Bog je rekao čovjeku: „U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti“ (Post 3, 19). Tko je vjeran zemlji, drugačije će gledati na bol. Starije generacije su se snažnije nosile s boli i tragedijama nego ove moderne. Iako su rađale mnogo djece, majke su ipak marljivo radile u polju i predano obavljale kućanske poslove, a očevi su sinove odgajali pokazujući da bol nije odvojiva od života, već je njegov sastavni dio. Današnji čovjek izbjegava bol, štedi se. Kad dođu s posla kući, moderni ljudi odmaraju, a nekoć su očevi i majke nakon povratka s posla neumorno nastavljali u svojoj kući obavljati raznorazne poslove. Odmora skoro pa nije ni bilo. Tko se žrtvuje, otporniji je na bol. Gdje vlada sebičnost, tu se svaka bol prezire i nimalo nije poželjna.

U boli nisi sam
Pojedinac često vjeruje kako je u boli sam, odvojen od svih i prepušten sâm sebi, a bol ili bolest definira kao veliku nedaću iz koje ne može ništa naučiti. Bolest kao da nije „učiteljica života“. Mnogi ljudi čak i smatraju da bolest unosi siromaštvo i nervozu u obitelj. A što ako je bolest povlašteno stanje, svojstveno tvom rastu i razumijevanju drugih, ali i sebe samog? Bolest je bila prisutna i u obitelji Emmanuela Mouniera. Kći mu je teško oboljela. Umirala je pred njihovim očima, bolest ju je polako nagrizala. A što ima teže od te situacije za roditelje: život se gasi njihovu djetetu, a sami mu ne mogu pomoći! No, Mounier taj događaj nije želio nazvati samo tragedijom ili velikom nesrećom, već nečim puno uzvišenijim. Mounier kaže: „Posjetio nas je netko velik.“ A zapravo misli na Isusa, misli na otajstvo, na misterij jer svaka je bolest jedna vrsta tajne.
Članovi Mounierove obitelji nisu ni puno razgovarali o bolesti. Na bolest se ne troše riječi niti se o njoj propovijeda. Mounierova obitelj je uranjala u tišinu. Mjesto gdje je njihova bolesna kći ležala Mounier opisuje ovako: „Imao sam osjećaj, približavajući se tiho njezinu krevetiću, kao da se približavam oltaru ili nekom svetom mjestu gdje Bog govori u znakovima. Osjećao sam duboku, oštru tugu, no bila je lagana i preobražena. U njezinoj blizini nema druge riječi, samo klanjanje.“ Prema bolesniku trebaš imati stav klanjanja. Budući da Bog progovara i u bolesti, tu nisu potrebne riječi. Mounier navodi otajstvene riječi; on u bolesnoj kćerkici vidi hostiju. Ona je poput hostije među njima. Njezinom patnjom se pričešćuju. I sveta hostija je nijema kao i ona. Koliki ljudi danas ne mogu otići na svetu misu jer u njihovoj kući leži bolesnik i moraju ga dvoriti, paziti, ali oni se tom patnjom pričešćuju. Njegujući bolesnika, pojedinci služe samom Kristu koji je ujedno i Patnik. Božanska prisutnost se skriva upravo u bolesniku. Bolesnik u kući zapravo nalikuje tabernakulu iz kojeg izbija svjetlo Božje prisutnosti.

Bol zbog nepoštivanja roditelja
Mounier također progovara i o boli koju danas svi izbjegavaju, ne želeći o njoj pričati, a to je nepoštivanje roditelja. Konkretan uzrok te boli leži u činjenici što mnoga djeca olako napuštaju svoje roditelje. Kad im roditelji dođu u pozne godine, djeca ih odvode u domove pod izlikom da za njih nemaju vremena, a posjete ih samo katkad. Većina će ljudi ostarjeti pa ćeš možda i ti shvatiti težinu te boli kad te djeca predaju na (ne)milost drugima. Poštovati svoga oca i majku u prvom redu znači ne napuštati ih. Neka ti roditelji budu blizu, neka do kraja budu i ostanu tvoji ukućani. Brini se revno o njima!
Mounier nadalje zagovara i tezu da još veća privrženost mora vladati između djece i roditelja u starosti. Još se više trebaš na njih nasloniti, a ne ih ostavljati! Ti se kao njihovo dijete trebaš vraćati onima što su ti dali dar života; moraš im pomoći u njihovoj preobrazbi, a to je starenje i rađanje za vječni život. I oni su nekoć bili uz tvoje preobrazbe, bili su s tobom kad si se rađao za ovaj svijet, pa stoga ni tebi ne bi trebalo biti teško biti uz njih, jer Bog ti je dao snagu da možeš pomoći svojim nemoćnim i krhkim roditeljima. Njihovo sjećanje doseže i do tvoga djetinjstva. Oni jedino imaju tebe kao što si ti nekad imao samo njih, stoga im moraš podariti svoju mladost da bi oni mogli iznijeti svoju starost. Mounier upozorava da ne smiješ ostavljati stare roditelje iza zidova ustanova, već moraš „rušiti“ zidove postavljene između tebe i njih. Ne ostavljaj ih same iza zidova njihove slabosti, već uvijek budi tu za svoje roditelje! Poštivati oca i majku do posljednjeg daha njihova života ne znači ništa drugo nego biti uz njih. Osim ruka, prema njima uvijek ispruži i svoje srce.

Édith Piaf – Vrapčić koji je imao samo glas

Dok sam toga dana šetao Zürichom, u jednom dijelu grada vladala je neopisiva gužva: previše je bilo ljudi i novinara. Čudio sam se tome, jer znam da Švicarci ne trče za zvijezdama. Međutim, u Zürichu je ovaj put gostovala američka megazvijezda Taylor Swift. Nazivaju je kraljicom tuluma i najbogatijom glazbenicom na svijetu. Gledajući tu pjevačicu kaubojskog popa koju prate milijuni obožavatelja, postavljam jedno nezaobilazno pitanje: zar je to zbilja najbolja pjevačica svijeta?! Glazbena kultura danas kao da više i ne postoji. Čovjek se ne može načuditi lakim notama koje se nude publici, a posebno mladima.
Moderna glazba danas je prožeta nasiljem i ispunjena vulgarnim riječima. Pjevači nerijetko nude sve osim svoga glasa. U tom moru kiča i nekulture dobro je iznova osvijetliti lik pjevačice kojoj su tepali da je pjevačica stoljeća, a zove se Édith Piaf. Zbog svoga sitnog rasta prozvana je Vrapčićem i taj će je naziv pratiti do kraja života. Bila je majstorica šansona i bezbrojnih hitova koje je ostavila za sobom. Nenadmašna mi je njezina pjesma Les Trois Chloches ili Tri zvona.

Čudo
Édith Piaf imala je teško djetinjstvo. Nakon što ju je majka ostavila, brigu o njoj preuzela je baka. Baka se bavila nemoralnim poslom i nije ulagala nimalo truda u odgoj djevojčice. Izložena je lošem utjecaju žena koje su je okruživale. Piaf je praktički odrasla u blizini bordela. U četvrtoj godini života skoro je bila oslijepila. Liječnici joj ne mogu pomoći. No, kad je gotovo bila potpuno slijepa, baka ju vodi na hodočašće. Premda je baka svoju vjeru živjela površno, ipak u hodočašću vidi zadnju slamku spasa za svoju unuku. Baka i unuka hodočastile su na grob svete Male Terezije. Odredište je bio Lisieux. Édith je na grobu te velike, djetinje svetice čudesno ozdravila. Svojedobno je zapisala: „Moj život je počeo čudom. Kad sam imala četiri godine, razboljela sam se i oslijepila. Moja baka me je odvela do oltara svete Terezije u Lisieuxu i molila je za moje ozdravljenje.“
Pjevačica taj znakovit događaj nikad neće zaboraviti. Pratit će je kao sjena u njezinom teškom i tragičnom životu. Francuskinja će poslije izgubiti i svoju malenu kći, ali i čovjeka u kojeg je bila ludo zaljubljena. Njezin život nalikovao je kolodvoru gdje su se ispreplitali veliki odlasci i dolasci, velika očekivanja i tužna nenapuštanja.

Glas i akrobat
Piaf je imala upečatljiv glas. Njezina izvedba pjesama i šansona bijaše dramatična, a istodobno ozbiljna i razigrana. Budući da je bila krhka zdravlja, ovaj svijet je napustila poprilično rano – 1963. godine, a pred svjetlima reflektora pojavila se 1935. godine. Prije nego su bili obavijeni svjetlom reflektora, dok je još bila dijete, njezini nastupi jedino su bili obasjani svjetlom mjeseca i zvijezda. Karizma te kultne pjevačice rađala se u putujućem cirkusu. Otac joj je bio akrobat, odnosno ulični cirkusant. Malena Édith mu se pridružuje na putovanjima i tu – na ulici – počinje njezina pjevačka karijera. Velika Édith Piaf pjeva za sitniš. Na ulici je skupljala brojne teme o kojima će kasnije nadahnuto pjevati. Pjevala je o ljudskim gubitcima, maglama, zvonima, ljubavima, klaunovima, željama, nadanjima i svemu što se zove i što stane u jedan život. Iako joj život nije bio savršen, njezina glazba bila je vrhunska umjetnost. Kao što akrobat stalno hoda po užetu pazeći da ne padne u provaliju, i njezin život nalikovao je hodu po tankoj žici.
Piaf će u povijesti glazbe ostati upamćena po svom predivnom glasu. Nudila je samo svoj glas, ništa više. Boraveći na pozornici, skoro uvijek je bila odjevena u crnu haljinu, pa je ona postala i njezin zaštitni znak. Predstavljala je samo svoj glas i pjesmu, a sve drugo bilo je suvišno. No, danas je glas najmanje važan, a sve drugo je važnije. Eh, da je vratiti vrijeme kad su pjesma i glas bili jednakovrijedni, a sve drugo nevažno…

Bez oklopa
Moderne zvijezde idu na svoje koncerte u pratnji 20-ak kamiona natovarenih opremom i s preko 30 uvježbanih plesača pa ipak publici nerijetko bude dosadno, a Édith Piaf je sama kročila pozornicama ovoga svijeta. Nitko nije bio u njezinoj pratnji, samo ona i njezin glas. Lijepo je pročitati knjigu Édith Piaf – himna životu autora Jensa Rostecka. Rosteck ovako opisuje njezinu genijalnost: „Pojavljuje se u polumraku, potpuno odjevena u crno. Bez ikakvog zaštitnog oklopa, bez ikakvoga nakita i ukrasa, ruku uzdužno stisnutih uz tijelo, glave blago nagnute prema ramenu, malo nakoso, kao da pazi na gomilu, nježna i nespretna. Gledajući u daljinu, bila je potpuno predana; uvijek lijepa kad pjeva. Jer sve što je u njoj vrijedno divljenja počiva isključivo na snazi njenoga organa – glasa. Samo glas! Tu i tamo njezine ruke dođu do izražaja, kao dvije lastavice u mraku. I sve se temelji na njezinom glasu, na žrtvi njenih usna, koje vibriraju od boli dok tvore ove obične, jednostavne riječi; riječi koje rimuju sve što je život, mladost i zanos, pred Božjim licem zemlje.“
Premda je nosila nadimak Vrapčić, njezin ju je glas vinuo u zvjezdanu orbitu, gdje je izgledala poput feniksa. Glazbi je posvetila svaki djelić svoga srca i duše, unoseći se potpuno u pjevanje. Snaga je izvirala iz njezine nutrine, nisu joj bili potrebni izvanjski rekviziti. Svojim glasom uspjela je pobjeći iz ropstva kojim je bila okružena te izboriti slobodu. Na trenutak je sličila Andersenovoj Djevojčici sa šibicama: mogla se smrznuti u hladnoći ovoga svijeta i potrošiti sve šibice, ali njezin glas je uvijek bio jedno malo svjetlo koje svijetli toplinom i nježnošću. To je bio glas koji otvara novu budućnost. Istinski talenti zasjaju pravim svjetlom i nisu im potrebni nikakvi rekviziti i usputni programi, a Édith Piaf je imala samo svoj glas, čitava je stala u svoj glas. Ona je očit dokaz da se neizmjerna ljepota krije u jednostavnim ljudima.

U drugom planu
Pjevačica je uvijek željela ostati u drugom planu, željela je da ljudi pamte njezine pjesme, a ne nju. Najbolji dio svoga života utkala je u pjesme. Premda je kao dijete koračala raznim putevima, put pjesme bio je njezin najispravniji put. Tu je ujedinjeno sve što joj je Bog darovao jer je dobrano iskoristila svoj najveći talent – glas. Iako joj je život bio prožet lutanjima, nitko joj ne može osporiti ljepotu glasa i savršeno pjevanje. Ona je pjevanje učinila dostojanstvenim, dajući mu dozu umjetnosti.
Kad gledam današnje glazbene festivale po svijetu, rijetko do izražaja dolazi samo glas i pjesma; puno je veći naglasak stavljen na scenski nastup i igrokaze. Pretvarajući koncerte u cirkuse, pjevači kao da žele zabaviti publiku, a malo njih uživa u ljepoti melodije i samoj pjesmi. Tekstovi pjesama više ne sadrže duboke životne teme, već veličaju plitke i poročne stavove. Rastakanjem glazbene kulture rastače se i samo društvo. Malo je vremena prošlo od glazbenih divova do glazbenih liliputanaca. Glazba sve više biva protjerana u zemlju nasilja i kiča.

Tri zvona
Tri zvona naziv je jedne od njezinih pjesama. Ova pjesma govori o malenom selu smještenom u dolini, gotovo nepoznatom i izgubljenom. Jedne noći u tom selu rađa se dječak. Zvona doskora zvone jer će se to dijete krstiti. Zvuk zvona prelijeva se po dolinama. Zvono se javlja kao dobrodošlica duši koja je došla na ovaj svijet, zvono je svojevrstan navještaj tek krštenog djeteta. Nakon skoro dvadeset godina drugo zvono zvoni: dječak je postao mladić. Odrastao je i ženi se. Zvono zvoni i govori o njegovoj ljubavi. Slušajući zvuk zvona, mladić pred svećenikom obećava da će zauvijek voljeti svoju dragu. Zvona zvone i razliježu se dolinama.
Nakon mnogo godina, obasut zvjezdanom noći, zvono zvoni da oglasi smrt ovoga čovjeka. Umro je onaj čovjek kojem su zvona nekoć zvonila za krštenje i ženidbu. Zvono sad zvoni da ga isprati u vječnost. Zvono pjeva nošeno vjetrom. Zvona govore o ljepoti života, ali i njegovoj prolaznosti; baš kao i pjesma koju je pjevala Édith Piaf – Vrapčić zvonkoga glasa.

Ismail Kadare – albanski književni biser

Ismail Kadare je bio albanski pisac iznimnog talenta. Tepali su mu da je Kafka iza željezne zavjese. Djela su mu objavljena na četrdeset jezika. Rođen je 1936., a umro je 2024. godine. Dobitnik je prestižne nagrade Man Booker International 2005. godine. U više navrata bio je i kandidat za Nobelovu nagradu. Svojim prvim romanom General mrtve vojske iz 1963. godine stječe svjetsku slavu. Godine 1990. na izdisaju komunizma u Albaniji njegov život biva ugrožen te bježi u Francusku. U Albaniju se vraća nakon devet godina izbjeglištva. Kadare nije albanski Andrić, već je albanski biser, pisac koji ostaje skriven, ali tek kad ga poželiš otkriti čitajući njegova djela, on će ti pokazati svu raskoš i ljepotu svoga uma i talenta.

Zgoda iz djetinjstva
To se dogodilo u jednoj knjižari. Kao dječak od svega dvanaest godina naišao je na scenarij za Macbetha. Čim ju je Kadare počeo čitati, odmah ga se dojmila ta knjiga. Budući da je bio dijete, nije znao da se knjiga može kupiti i odnijeti kući. Nije nikoga pitao. Mislio je da te knjige nitko ne može uzeti. Zato odlučuje dolaziti svaki dan u knjižaru i prepisivati to djelo na hrapavi papir. Pošto je knjigu ručno prepisao, nakon nekog vremena imao je vlastitog Macbetha. Taj osjećaj dok je prepisivao velikog Macbetha zauvijek je ostao utkan u njegovom biću, osjećao se kao koautor toga velebnog djela; Kadare se osjećao kao koautor Shakespeareove predstave. U ovom neobičnom događaju nazire se svojevrsna istina – pisac nije netko tko se rodio kao pisac, pisac je netko tko je naučio biti pisac, netko tko se trudio i učio od drugih. Piscem se postaje.
Svjedoci smo kako mladi ljudi danas sve teže znaju sastaviti vlastiti esej pa sve više imaju problema s pisanjem, vlastitim rukopisom i idejama. Mladi ne samo da ne čitaju djela velikih pisaca, već ne bilježe ni vlastite bilješke. Ovaj digitalni i odviše tehnološki svijet sve nas više čini nepismenima. Dok tehnika sve radi za nas, moderni ljudi zaboravljaju činiti ono što svaki čovjek treba činiti – čitati i pisati vlastitom rukom. Čovjek bi trebao svakog dana nešto pročitati, ali i svojom rukom bar nešto i zabilježiti. Vlastoručno bi trebao napisati neki tekst, neku bilješku, opisati određeni događaj ili susret, jer pisanje te potiče na razmišljanje čak i više nego čitanje.

Pisci pod diktaturom
Enver Hoxha vladao je Albanijom dugih četrdeset godina provodeći strašnu i nasilnu diktaturu. Zanimljivo, i Kadare i Hoxha rođeni su u istom gradu, u Gjirokastëru, smještenom na području današnje južne Albanije. Obojica su i umrla u istom gradu – Tirani. Iz istoga mjesta dolaze jedan diktator i jedan pisac. Ovaj prvi ljudima uskraćuje slobodu, a ovaj drugi kroz knjige ljudima priča o slobodi. Prvi želi ljude zarobiti, a ovaj drugi ih želi osloboditi. Prvi se koristi oružjem, a drugi se koristi riječju; prvi koristi represiju, a drugi koristi slova; prvi želi da vlada jednoumlje, a drugi želi da svatko misli svojom glavom. Možda se najbolji pisci rađaju pod diktaturama, lišeni slobode, jer pisac okovan diktaturom svoja djela ne stvara običnom tintom, već vlastitom krvlju.
Zanimljivo je nadalje primijetiti koliko je velikih knjiga rođeno pod teretom teških diktatura. Sâm Kadare navodi: „Osobna sloboda za pisca nije toliko važna. Individualna sloboda ne jamči veličinu u književnosti; inače bi pisci u demokratskim zemljama bili superiorniji od svih ostalih. Neki od najvećih pisaca pisali su pod diktaturom – Shakespeare, Cervantes.“ Premda je živio i djelovao pod diktaturom, za Kadarea su diktatura i autentična književnost nespojivi pojmovi. Pisac je prirodni neprijatelj diktature. Može se postaviti pitanje: zašto je danas sve manje progonjenih pisaca, a samo je jedan odgovor na to pitanje: ili nema diktature ili ne postoje pisci koji se protive diktaturi. Bolji odgovor je možda ovaj drugi – sve je manje autentične književnosti jer: „Istinska književnost“, kako kaže Kadare, „protivnik je svakog totalitarizma, baš svakog, pa i ovoga koji nas danas okružuje.“

Most s tri luka
Kadare u romanu Most s tri luka piše o izgradnji kamenog mosta iznad vode koju nazivaju Zla voda. Albanac u jednom dijelu romana opisuje splavare koji prevoze ljude preko Zle vode, dok još nije bilo mosta. Prijevoz je bio skup i splavari su ga dobro naplaćivali. Posebno je bio skup prijevoz kad je sve splavare preuzeo jedan vlasnik. A ljudi bi se okuražili, kad bi voda bila plitka, prijeći sami, ali nije uzalud rijeka dobila naziv Zla voda, jer mnoge je ljude prevarila i pod teretom kojeg su nosili na svojim ramenima odnijela nepovratno u svoje dubine. Mnogi ljudi su se u toj rijeci utopili, a prijevoznik je obvezno svakoj žrtvi o svom trošku podizao križeve uz samu obalu da budući posjetitelji to shvate kao opomenu, jer bolje je kupiti kartu i ići sa splavarom, nego izgubiti život. Što je bilo više podignutih križeva, karte su se bolje prodavale. Kadare koristi ovu sliku da opiše kako su trgovci (poslodavci), zahvaljujući strahu, ljude držali u šaci i tjerali ih na kupnju karte.

General mrtve vojske
General mrtve vojske je roman koji govori o generalu što dolazi potražiti mrtvu vojsku, svoje ubijene vojnike. Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, general mora skupiti kosti vojnika i odnijeti ih u svoju zemlju. Prati ga svećenik i par ljudi koji će otkopavati zemlju. Kosti su razasute po albanskim brdima i planinama. Dok traži mrtvu vojsku, general podrobnije upoznaje dušu albanskog čovjeka. Albanski čovjek teško se otvara i živi dosta zatvoreno, teško mu je ući u dušu. General kaže: „Zakopavamo se dva metra u njihovu zemlju, koliko da povadimo mrtve, dok u njihovu dušu nismo uspjeli da uđemo ni za centimetar.“ Pišući roman, Kadare čitatelju govori o uzaludnosti rata i količini mrtvih vojnika koji su svoje živote ostavili u tuđim zemljama. Ti vojnici nisu imali vremena zavoljeti ni upoznati svoju zemlju, a umrli su u tuđoj zemlji. Rat ne završava kad prestane zadnji pucanj, već kad se sve kosti otkopaju i pokopaju tamo gdje pripadaju.

Odlazak pape Franje

Papa Franjo ili Jose Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu. Za poglavara Katoličke crkve imenovan je 13. ožujka 2013. godine. Kao 266. nasljednik na Petrovoj stolici uzima biblijsko geslo „Bijedan, a izabran“. I do posljednjeg trenutka svoga života živio je s tom sviješću Božjeg izabiranja, ali i svjestan svoje slabosti i krhkosti. Snaga Petra naših dana nije u njegovoj osobnoj jakosti, već u prepuštanju Božjoj ljubavi, koja je kadra voditi naš život. I, simbolično, Papu su vodili u kolicima u posljednjim trenutcima njegova života baš kao što je i Isus rekao Petru: „Drugi će te voditi.“

Papa Franjo – čovjek srca
„Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo“, ovako je Antoine de Saint-Exupéry opisao tajnu Malog princa. Gdje sam god išao kao svećenik, uz Bibliju sam nosio i knjigu Mali princ. Želio sam je imati uz sebe jer me Mali princ podsjeća da uvijek budem dijete u duši. Kad zaboravim biti dijete, vratim se iznova Malom princu da me podsjeti na to. Mali princ je došao na Zemlju s asteroida B612 da ljude upućuje na drugačiju viziju života, prijateljstva i ljepote. Taj je maleni asteroid B612 malo veći od njega, a krasi ga samo jedna ruža koju mora dobro čuvati da je netko ne bi uništio. Ruža je njegovo najdragocjenije blago. Upravo me je papa Franjo podsjetio na Malog princa. Naime, Papa je u Vatikan došao s drugačijom, neobičnom vizijom Crkve jer mu je bilo stalo do konkretnog čovjeka, stalo mu je do čovjeka s konkretnim problemima. Papa je neprestano podsjećao da postoji drukčija, humanija dimenzija ljudskih odnosa, prijateljstva i ideja. Ovaj Papa je došao s „asteroida“ zvanog Agrentina ili kako sâm kaže: „Ja sam Papa s kraja svijeta.“ Došavši kao „Mali princ s periferije“, Sveti Otac nije nikoga mijenjao na silu, ali svi koji su htjeli, uz njega su se mogli promijeniti te biti bolji i srčaniji ljudi. Papa Franjo je govorio drugačije, bio je vrlo autentičan i originalan čovjek.
Kada sam upitao dr. sc. fra Ivana Dugandžića, nekadašnjeg profesora Biblije na Teološkom fakultetu u Zagrebu, što misli o papi Franji, opisao ga je jednom jedinom riječju – originalan! Upravo je papa Franjo u nedjelju, 27. travnja 2025. godine trebao svetim proglasiti blaženog Carla Acutisa, koji je svojedobno izjavio: „Svi se rađamo kao originali, a mnogi umiru kao kopije.“ Franjo je od početka do kraja bio originalna, neposredna i hrabra osoba. Baš kao Mali princ, i Jose Mario Bergoglio je imao svoju „ružu“, a to je bila nada. Papa je u Lisabonu 2023. godine okupljenim mladima iz cijelog svijeta poslao snažnu poruku: „Ne dajte da vam ukradu nadu! Nadajte se! Sanjajte!“ Vaša „ruža“ je zapravo vaša nada jer postoji drukčiji, duhovni svijet koji se ne može ničim kupiti, a nalazi se u ljudskom srcu. Pa zar nije čudesno što je posljednja Franjina enciklika posvećena jednom srcu – Srcu Isusovu?! To je zapravo Papin podsjetnik ljudima da ne zaborave na srce.
Ljudi, ne zaboravite na srce, ne zaboravite Presveto Srce Isusovo! Budući da materijalizam i individualizam sve više guše čovjeka, mnogi ljudi žele biti bolji od drugih priznajući samo važnost novca. Ljudi su vođeni raznim interesima, a papa Franjo, „Mali princ iz Argentine“, podsjeća: „Ne zaboravite srce!“ Čovjek koji je umro u 89. godini života, čovjek koji je obišao svijet, ostavlja nam u zalog podsjetnik na srce. Inače, što su stariji, ljudi sve više zaboravljaju na srce, a Papa je u zadnjim trenutcima svoga ovozemnog putovanja pozornost posvetio onomu što je cijeloga života istinski kucalo u njemu, a to je srce. Pošto je svim srcem ljubio Srce Isusovo, ne čudi što je ovaj Argentinac talijanskih korijena bio i ostao čovjek srca. Previše je na svijetu birokrata i ideologa, previše je ljudi koji se srde i sebe tretiraju kao veličinu, a on je bio i ostao čovjek srca. To je maleni, a veliki papa Franjo!

Papino posljednje putovanje
Papa Franjo je neprestano želio biti u kontaktu s ljudima, nije ih izbjegavao niti se začahurio u svoj svijet. Odabir Doma svete Marte kao njegovog vatikanskog boravišta odiše simbolikom jer je tu još više bio u doticaju s ljudima. Svako je jutro u tamošnjoj kapelici slavio svetu misu uz kratke, ali poticajne nagovore i propovijedi. Sveti Otac je bio pastoralac, nije bio čovjek kancelarije pa je i zadnje trenutke svojeg života želio provesti s vjernicima. Iako je bio vidno narušena zdravlja, želio je da ga taj posljednji put izvedu pred narod kako bi mu udijelio zadnji blagoslov; želio je proći Trgom svetog Petra da osjeti uskrsnu radost okupljenog kršćanskog puka. Kad mu je ispunio posljednju želju, Papa je svom liječniku srdačno zahvalio rekavši: „Hvala ti što si mi omogućio to posljednje putovanje.“ Premda najkraće, to je bilo njegovo najposebnije ovozemaljsko putovanje prije onog najvažnijeg koje ga vodi u Nebo, u zagrljaj Oca nebeskog.

Papa koji je otvorio „skrivene“ rane
Jose Mario Bergoglio je išao na periferiju, ali je išao i onamo gdje je bilo teško doći, gdje su rane Crkve bile toliko vidljive. Posebno bih izdvojio dva njegova putovanja: putovanje u Sarajevo 2015. i u Čile 2018. godine jer su oba putovanja u sebi imala proročku dimenziju. Kad sam s grupom vjernika bio u Sarajevu na stadionu Koševo te 2015. godine, zapamtio sam njegove proročke riječi: „Treći svjetski rat je počeo, događa se u etapama.“ U nekad ratom ranjenom Sarajevu Papa je proročki rekao da rat još traje. Pa zar to nije istina?! Koliko je u svijetu samo otvorenih frontova i raseljenih ljudi, koliko je prodanog oružja i nevino ubijenih žrtava?!
Papa Franjo je upravo svoje posljednje teške trenutke i bolove prikazao za mir u svijetu i bratstvo među narodima. Svoj život prikazao je za pomirenje; pritom nikad nije mrmljao zbog težine svoga križa, nego ga je Bogu prikazao kao žrtvu pomirnicu.
Njegova patnja dolazi kao kâd pred Božje lice. U svijetu lidera i moćnika koji često srljaju u ratove, Papa je bio stup mira i istinski lider, bio je nobelovac bez Nobelove nagrade, bio je i ostao brižni pastir povjerenog mu Božjeg stada. Možda nitko nije toliko praktično štitio ljudski život kao papa Franjo jer je strogo bio protiv tihih ubojstava kao što su eutanazija koja cvjeta po Europi i abortusa koji se slobodno može nazvati i tihim genocidom ili maskarom. Liječnike koje to čine nazvao je ubojicama, nije se nimalo libio biti izravan i nazvati stvari pravim imenom.
Putovanje u Čile je uvelike promijenilo papu Franju jer je tu susreo žrtve seksualnog zlostavljanja. Iako su mu tamošnji biskupi rekli da je sve u redu, papa Bergoglio je, sletjevši u Čile, na licu mjesta vidio rane Crkve. Njegovi biskupi, koji mu inače kao Petrovu nasljedniku moraju biti vjerni, zatajili su mu prave podatke o zlostavljanju. Šokiran viđenim, Franjo je želio ostati nasamo sa žrtvama zlostavljanja. Slušao ih je, šutio i molio s njima, a potom se uz suze ispričao za sve loše postupke učinjene od strane članova Crkve. Kao nitko dotad, papa Franjo je hrabro krenuo u borbu protiv tih i sličnih zločina pa je prozvao i najavio uništenje klerikalizma poslavši neposlušne biskupe u mirovinu. Tim činom Sveti Otac je u Crkvu uveo nultu stopu zlostavljanja.
Koliko god Crkva imala rana, Argentinac ih je ipak otvorio, želio ih je liječiti slušajući vapaj zlostavljanih. Nijedna svjetska institucija nema toliko dobre zakone u borbi protiv zlostavljanja kao Katolička crkva. Bez obzira na razna spočitavanja, Crkva je bez sumnje postala snažan borac u borbi toga zla koje se uvuklo i u njezine redove. Tu su posebno na vidjelo izašle Papina odlučnost i hrabrost. Iako je puna svetih svećenika, ne znači da u Crkvi nije bilo i teških povreda ljudskog dostojanstva. Ono što nisu mogli učiniti sveti papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., učinio je papa Franjo uvodeći Crkvu u novo tisućljeće. Katolička crkva nije mogla ući u novo tisućljeće sve dok se ne izliječe rane pune gnoja.

Zadnji ovozemaljski Uskrs
Teolozi kažu da je smrt potvrda života. Brojni tradicionalisti su bili protivnici pape Franje. Kao svećenik, sjećam se pojedinaca koji su vjerovali da su veći i od samog Pape. Govoreći da Crkvu vodi u sunovrat, pojedinci su čak i molili da papa Bergoglio što prije umre, a to nitko nije činio doli pravovjerni kršćani. Oni su ga do kraja ponižavali jer ga nisu voljeli. A Papa u svojoj oporuci iskreno kaže: „Hvala svima koji su me voljeli! Neka im Gospodin udijeli nagradu za to!“ Kao i svi ljudi, i Papa je živio od ljubavi. Lijepo je kad te drugi vole, jer u ljubavi čovjek duhovno raste. Franjo u oporuci zahvaljuje svima koji su ga voljeli i prikazivali molitve Bogu da dobro i sveto upravlja kormilom Katoličke crkve.
Svima koji ga nisu voljeli i koji su ga osuđivali evo odgovora: čitajte znakove vremena i vidjet ćete da ga je Bog ipak nagradio. Naime, iako je veoma patio u razdoblju korizme, Papa nikome nije „smetao“. Nakon što je otpušten iz bolnice, Bog mu je dozvolio da vjernicima na Trgu svetog Petra udijeli i posljednji blagoslov na Uskrs, a potom ga je u razdoblju uskrsne osmine, na Uskrsni ponedjeljak, pozvao k sebi, u Nebo. Zanimljivo, pokop Pape bio je u subotu, na uočnicu blagdana Božanskog milosrđa. Papa pritom nikome nije „omeo“ slavljenje Uskrsa, jer je umro poslije tog najvećeg kršćanskog blagdana. Kao da mu je Bog time poručio: „Franjo, proslavi svoj zadnji Uskrs na Zemlji prije nego budeš pozvan na slavljenje vječnog Uskrsa u Nebu.“ Budući da je smrt uistinu potvrda nečijeg života, smrt je ovoga puta zaista potvrdila velik i svet Papin život. Čovjek samo treba čitati znakove vremena.

Papa Franjo – Međugorje i Stepinac
Papa Franjo je pokopan u Papinskoj bazilici svete Marije Velike. Tu je sve počinjalo i završavalo; tu je dolazio prije svih putovanja, tu se nakon njih i vraćao, a tu je na koncu i pokopan.
Franjo je pokopan u grob s jednostavnim natpisom – Francicus. Kao i sveti Franjo Asiški, čije je ime uzeo, Papa je pokopan u običnom grobu, smještenom u blizini kipa Kraljice Mira, a Gospa je baš u Međugorju rekla da je Kraljica Mira. Upravo Međugorje mora biti uvelike zahvalno papi Franji. Možda će uskoro međugorski franjevci u znak zahvalnosti papi Franji podignuti spomenik za sve što je učinio za to mjesto. Naime, Papa je Međugorje prepoznao kao mjesto posebne milosti i snage te mjesto koje lagano mijenja lice svijeta. Papa je Međugorje spasio od zatiranja, uspješno sačuvavši njegove plodove. Nihil obstat je bio svojevrstan štit za Međugorje i zeleno svjetlo za njegov daljnji rast. Papina pisma upućena mladima na Mladifestu zauvijek će svima ostati u lijepom sjećanju. Blagoslovivši mlade, Franjo ih je poticao da budu snaga novog svijeta.
U osobi biskupa Henryka Hosera Papa je u Međugorje poslao velikog čovjeka koji je podigao temelje novom Međugorju, na kojima je uspješnu gradnju nastavio i biskup Aldo Cavalli. Njihovi izvještaji u vezi međugorskih zbivanja su pozitivni, što je itekako pomoglo papi Franji da razluči dobre plodove ovoga hodočasničkog mjesta. Također, Aldo Cavalli je u susretu s poglavarom Katoličke crkve uvidio da ovaj rimski biskup uistinu poznaje Međugorje, a iznenadila ga je i dubina kojom je vrednovao ovo mjesto pa je na kraju preuzeo i odgovornost za Međugorje. Jose Mario Bergoglio je promatrao Međugorje kroz prizmu župe, a za njega je ona obilovala milošću. Župa koja prima hodočasnike iz cijelog svijeta je mjesto velike Božje milosti i Radosne vijesti, koji se i dalje trebaju širiti u svaki kutak Zemlje.
Donoseći Nihil obstat, Franjo kao da je poručio hodočasnicima: „Idite u Međugorje, gdje ćete, zahvaljujući Majci, susresti i njezinog Sina te dobiti brojne milosti. Idite u Međugorje gdje ćete kroz molitvu na Brdu ukazanja i Križevcu te kroz svetu ispovijed obnoviti svoja srca.“ Međugorska crkva je jedna u nizu crkava u kojima vjernici u ovoj Godini svetog jubileja mogu dobiti milost potpunog oprosta. Zahvaljujući tome, posebnost Međugorja uzdignuta je na višu razinu. Papa Franjo sad počiva u blizini Marijinog kipa. Iako nikad tijelom nije kročio u Međugorje, duhom sigurno jest. Svi koji su rekli da je Papa malo učinio u vezi Međugorja zbilja nemaju nikakav uvid u teološko-pastoralni rad ovoga mudrog Argentinca. Papa Franjo je doista spasio Međugorje i pomogao mu da nastavlja rasti u Božjoj providnosti. Brojni hodočasnici koji posjećuju Međugorje mogu po cijelom svijetu pomoći u obnovi sakramentalnog života, naročito kroz sakrament svete ispovijedi i euharistije.
Premda su mu mnogi zamjerili što nije proglasio blaženog Alojzija Stepinca svetim, Bergoglio je Hrvatima i svijetu poklonio Međugorje, a to je za Hrvate trenutno možda i puno važnije i providonosnije. Mi, Hrvati, smo zasigurno naviknuli da moramo sve dobiti odmah, ali Papa nas uči da budemo tihi i strpljivi. Možda je ovom naraštaju puno važnije strpljivo dočekati priznanje Međugorja, a buduće će generacije jednog dana dočekati i Stepinčevu kanonizaciju. Uostalom, Alojzije Stepinac je bio vjerni sin Crkve, a ako smo zbilja članovi te Stepinčeve Crkve, bit ćemo strpljivi i vjerni majci Crkvi.
Što bi tek trebali kazati ljudi iz Salvadora? Naime, kad je biskup Oscar Romero došao u Rim kako bi papi Ivanu Pavlu II. iznio problem svoga naroda i činjenicu da salvadorski moćnici iskorištavaju siromašne, bio je odbijen. Ivan Pavao II. nije ga želio primiti. Nekoliko tjedana nakon povratka u San Salvador, Romero je bio ubijen slaveći za oltarom svetu misu. Poljak je tada shvatio koliko je pogriješio. No, danas je Romero svet čovjek, a narod Salvadora je oprostio Ivanu Pavlu II. tu nehotičnu pogrešku. Ljubeći Crkvu, Salvadorci pokazuju da i pape mogu pogriješiti, no naša je zadaća da budemo vjerni Bogu. Kao što je narod Salvadora dočekao Romerovu svetost, i Hrvati će zasigurno jednog dana dočekati Stepinčevu svetost. U iščekivanju toga trenutka, Hrvati trebaju samo ostati vjerni Bogu i svetoj Katoličkoj crkvi.

Papa i molitva
Papa Franjo je bio čovjek duboke i istinske molitve. Shvaćao je važnost i potrebu molitve jer nije molio samo skriven u svojoj sobi, već je išao moliti na mjesta pogođena velikim tragedijama. Papa je molio u Auschwitzu, na Lampedusi, molio je i na mjestima gdje su nekad ubijani nevini ljudi, posebno Židovi. Jose Mario Bergoglio je išao moliti i na mjesta gdje su se utopili brojni migranti u potrazi za boljim životom u Europi. Netko je te nevine ljude prevario obećavši im bolji život, a oni su se utopili u valovima mora. Kao dijete imigranta, Papa se istinski borio za njihova prava. Bog nam je podario Papu koji je imao srce za te ljude jer je bio njihov zaštitnik. Ljudi nisu samo broj, nego naša braća i sestre koje vape za domom. Govoreći o migrantima, Franjo rabi sliku Svete Obitelji, koja je i sama prošla progon u Egipat. Povijest se ponavlja, jer ljudi i danas odbijaju migrante, a Bergoglio je imao otvoreno srce za njih. U toj velikoj kušnji našeg vremena Bog želi vidjeti hoće li ga ljudi primiti u svoj dom jer je skriven upravo u tim ljudima. Nitko kao Papa nije pokazao takvu širinu prema progonjenima, bio je otac migranata. Čak je tražio da se skulptura broda s migrantima postavi na Trg svetog Petra kao trajni podsjetnik da su migranti naša braća i sestre. Odbiti brata čovjeka znači odbiti Boga, a ako ga prihvatiš, prihvatio si i Boga – to je bila najdublja molitva pape Franje.

Međugorje – simboli i plodovi

Prošle su već 44 godine od prvih Gospinih ukazanja u Međugorju. Vrijeme brzo leti, ali ljude ne ostavlja praznima, već kad pogledam iza sebe, vidim brojne milosti koje su hodočasnici doživjeli u Međugorju. Medicinskim rječnikom rečeno: Međugorje i dalje pulsira, ondje je i dalje prisutno bìlo života. Međugorsko srce nesmetano kuca te mnogima daje snagu i produbljuje smisao života. Gospina prisutnost vjernicima puno znači, njezina prisutnost znak je nade da ljudi nisu ostavljeni. Gospa sve ljude vodi k svome Sinu. U ovom tekstu razmatrat ću važne teme vezane uz Međugorje te tako iznova pokušati prodrijeti u tu tajnu koja se događa pred našim fizičkim očima, ali i očima srca.
Blaise Pascal, genijalni francuski filozof, matematičar, pisac i izumitelj, jasno je kazao: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje.“ Pascal je vjerovao da srce nije samo emocija, već je prožeto i svojom inteligencijom, samo je ona drugačija od razuma. Srce čovjeka privlači ka stvarima, ljudima i događajima. Zato, nema sumnje da se Međugorje jedino može shvatiti u domeni „inteligentnog“ srca te svih onih razloga koje samo srce kao takvo može imati. U Međugorju se uvijek radi o školi srca, pozivu srca, zahvaljujući kojemu Međugorje postaje veliko srce Europe i svijeta, srce žive i duboke duhovnosti te srce sakramentalne ljubavi. Međugorje postaje srce evangelizacije. Leonardo Boff je za svetog Franju Asiškog kazao da je njegovom prisutnošću i karizmom u Crkvu, ali i svijet došlo „novo proljeće“ – novo godišnje doba. Nešto slično može se reći i za Međugorje: ono zbilja predstavlja novo proljeće za Crkvu. Istina je: Crkva se iznova budi u Međugorju. A ondje gdje se Crkva budi, sviće novo jutro, rađa se novi dan. Zato Međugorje i jest praskozorje novih horizonata.

Duh Sveti je na djelu
Nebo želi intervenirati. Bog pruža ruku pomirenja čovjeku, jer ga ne želi ostaviti samog. Sjeti se Isusovih riječi: „Neću vas ostaviti kao siročad, doći ću k vama“ (Iv 14, 18). Ili pak kad Isus kaže: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20), Isus jamči da će poslati Duha Svetoga, Duha Branitelja koji će ljude uvoditi u istinu, snažit će ih. Još prije Duha Svetoga kojeg nam je obećao poslati, Isus nam je dao Mariju za majku. Rekao je Ivanu: „Evo ti majke!“ (Iv 19, 26), ali i Mariji je poručio: „Evo ti sina!“ (Iv 19, 26). I ti si povezan s Marijom. Gdje je Marija, tu je prisutna i snaga Duha Svetoga. Marija je zaručnica Duha Svetoga. Gdje god dođe Marija, dođe i snaga Duha Svetoga. Dobar primjer za to je Fatima – mjesto gdje se Gospa 1917. godine ukazala skromnim pastirima Franji, Luciji i Jacinti. Fatima je djelo Duha Svetoga. Marijino ukazanje dokazuje da Duh Sveti itekako djeluje. To nije duh ovoga svijeta, već Božji Duh. U Portugalu za vrijeme ukazanja vladaše duh bezboštva, Vlada je bila protiv Boga, dok je skromni i jednostavni puk bio ponizan i pobožan. Ta svjetovna Vlada htjela je ugušiti duh pobožnosti i prave vjere. Duh svijeta trebao je svladati duh kršćanstva. Portugal se lomio… Kako je napisao Marcello Stanzione: „U ono vrijeme Portugal je prolazio najveću krizu u svojoj povijesti. Masoni su držali vlast nad zemljom, u kojoj se odvijala krvava revolucija te su svugdje vladali anarhija i bezboštvo. Mase ljudi koje su onog 13. svibnja 1917. bile u Covi da Iriji (mjestu gdje se Gospa ukazala) nisu mogle ne privući pozornost antiklerikalne vlasti. Prateći događaje u Fatimi, Olivera Santos, gradonačelnik Vilanove de Querma, poznatiji pod nadimkom Željezni pas, jedva je uspijevao zadržati bijes. Kao gorljivi protivnik kršćanstva, prema Crkvi je osjećao isključivo mržnju. Novinski članci o događajima koji su se zbivali u onome kamenitom gorju samo su dodatno razbuktavali njegov bijes.“ Taj isti čovjek će kasnije prevariti djecu, oteti ih te odvesti u postaju i ispitivati. Plašio ih je govoreći da će ih ispržiti u vrelom ulju, no djeca su bila stamena. Duh svijeta i straha nije mogao svladati te male duše vidjelaca. Franjo, Lucija i Jacinta služili su Božjem Duhu, a ne duhu ovoga svijeta.
Nešto slično dogodilo se i u bivšoj Jugoslaviji: duh ateizma i Vlada bezbožnika htjeli su u narodu utrnuti duh molitve i vjere, željeli su nametnuti duh svijeta. Mnogi su intervenirali, bilo je bezbroj onih koji su bili kao Oliver Santos. U tadašnjoj Jugoslaviji nisu bili aktualni samo „željezni psi“, već i stvarni psi. Naime, psi i milicija bili su postavljeni da čuvaju put prema mjestu Gospina ukazanja. Mnogi su ljudi htjeli ugušiti i Fatimu i Međugorje. Još jači udar bio je izvršen na Međugorje. Poznati francuski svećenik, teolog i vrsni mariolog René Laurentin, ujedno veliki poznavatelj ukazanja, koji je izbliže posebno pratio Lourdes, Međugorje, ali i Fatimu, kazao je da Lourdes ne bi mogao preživjeti one udare koje je preživjelo Međugorje i ono je opstalo. Zbilja, iako je Međugorje bilo najjače udarano, uspjelo je preživjeti jer Međugorje nije ljudski projekt, već plod Božjeg Duha. Nemoj zaboraviti da je bivša Jugoslavija u to vrijeme bila četvrta vojna sila svijeta! Takva vojna sila, takav represivni aparat i privatizirani javni servis ustali su protiv maloga mjesta, malih ljudi – djece koja stoje pri svom stajalištu i ništa ih ne može spriječiti da ne kažu tu jednostavnu istinu: „Gospa se ukazala!“ Goloruka djeca ustala su protiv četvrte vojne sile svijeta! Budući da su bila sama protiv komunističkog sustava, djeca kao da su se odjednom našla između dvije vatre: jedna vatra je Božja, Božja sila i Božji duh, a druga je vatra ovoga svijeta, vatra crvenog zmaja – komunizma. Nošena Božjom vatrom, djeca su bila na strani Božjeg Duha. U tom mjestu posebno djeluje Božji Duh. Tu su prisutni toliki vidljivi plodovi. Međugorje je mjesto nove evangelizacije. Međugorje unosi osvježenje u umornu Europu i obamrli svijet jer samo Duh Božji može poticati tolike ljude na sakrament svete ispovijedi. Međugorje je postalo Ispovjedaonica svijeta, Novi Jordan, gdje se ljudi žele obratiti; Međugorje je mjesto novoga početka. A zar to i nije slika Božjeg Duha i Božjeg milosrđa, jer jedino Božje milosrđe potiče na novi početak. Božje milosrđe čovjeka oslobađa krivice dajući mu novu priliku za istinski život. Na Zapadu više i ne postoji sakrament svete ispovijedi, nestao je.
Budući da već tri godine živim u Švicarskoj i obišao sam gotovo čitavu Europu, mogu pouzdano kazati – nigdje se više ljudi ne ispovijedaju kao u Međugorju! A čiji je to plod i dar ako ne Božjeg Duha?! Od prvih ukazanja pa sve do danas Međugorje je postalo i ostalo Ispovjedaonica svijeta. Kad su naši dobri fratri išli prema Međugorju, nisu htjeli vidjeti „čudo“, već su, uzimajući stolice ili stojeći uz livadu međugorske crkve, počeli ispovijedati. Od te prve ispovijedi 1981. godine pa sve do danas, 2025. godine, Međugorjem teku rijeke hodočasnika koji se žele pomiriti s Bogom na izvoru Božjeg milosrđa. Iako zvuči jednostavno, ipak nigdje plodovi nisu vidljivi kao u Međugorju: svećenika je uvijek manje nego ljudi. Ljudi vape da se ispovijede. Iz jedne kapi potekla je rijeka, pa slap, zatim more pa ocean. Ispovijed je prvo čudo Međugorja, jer ispovijed ondje nije nikad „presušila“. U tome inače suhom kraju, čija je zemlja ljeti ispucana, sve je žedno vode, ali Božja voda pomirenja neprestano teče već 44 godine. Premda se Europa zaboravila ispovijedati, jer je taj sakrament ondje na izdisaju, zato se ipak sva Europa ispovijeda još u Međugorju, tu dolaze brojni hodočasnici. Pričajući o hrvatskim izumima, nedavno mi jedan znanstvenik reče da Hrvati čitav svijet „drže za vrat“, a kako? Pa Hrvati su izumili kravatu! Svi nose kravatu. To je hrvatski izum. Nešto slično može se reći i za ispovijed: Hrvati imaju priliku učiti Europljane kako se ispovijeda. To nije konkretno hrvatski izum, već dar Božjeg Duha. Međugorje jest postalo škola, ali škola koja uči ljude da se ispovijede, da priznaju svoje grijehe i da se vrate na pravi put – na Božji put. Zato je lijepo to ponoviti: ovo mjesto među gorama, ovo Međugorje, dar je cijelom svijetu; Međugorje je dar Duha Svetoga Crkvi, kako mjesnoj, tako i univerzalnoj. Međugorje je mjesto u kojem zbilja djeluje Božji Duh.

Simboli Međugorja
Međugorje je smješteno među gorama. Samo to mjesto na ljude ostavlja velik i trajan dojam. Na mene i moju obitelj Međugorje je također ostavilo snažan dojam kad smo kao izbjeglice u vrijeme Domovinskog rata došli iz Konjica upravo u Međugorje, gdje se konvoj bio zaustavio pa otad mi počinjemo dugoročno živjeti u Međugorju. Za mene kao dijete toga mjesta, koje polako otada počinje biti i moje mjesto, Međugorje ostaje u sjećanju i kao mjesto drugih, nepoznatih ljudi. Kao dijete sam primijetio da Međugorje nije uskogrudno, Međugorje nije malo, Međugorje nije jednolična sredina, nego to je sredina koja u svoje naručje radosno prima i druge ljude. Kao dijete sam vidio da tu od početka ukazanja borave Talijani, Poljaci i Irci… Kad odrastaš u tom mjestu, shvaćaš da je tu prisutan čitav svijet. Zato je Gospa i rekla da nije samo izabrala vidioce ni brojne svećenike koji djeluju u župi, konkretno franjevce, nego je Gospa izabrala baš ovu župu. Osim župe, Gospa izabire i hodočasnike. Hodočasnici koji dođu u Međugorje ujedno su i pozvani i izabrani. Zato je Međugorje i specifično jer svaki hodočasnik nosi dio Međugorja sa sobom. Međugorje i njegova poruka raširili su se po cijelom svijetu zahvaljujući hodočasniku jer on je bio i ostao živi glasnik Međugorja.
Kad i danas dođem u Međugorje, moja obitelj, kao i brojni stanovnici Međugorja, ne primaju goste, nego hodočasnike. Hodočasnici borave s tobom, u tvom domu, zajedno blagujete dijeleći isti životni prostor pa oni pobliže upoznaju to mjesto zahvaljujući upravo obitelji s kojom stanuju. Tu specifičnu bliskost i povezanost koju Međugorje ima s hodočasnicima nemaju ni Lourdes ni Fatima pa ni Częstochowa te nijedno mjesto u kojem se Gospa ukazala. Međugorje je takvu bliskost osjećalo od prvih dana, a ista se očitovala u činjenici da su hodočasnici radosno dolazili u domove međugorskih obitelji. Danas je u Međugorju porasla tendencija izgradnje velikih hotela u koje masovno ljudi dolaze s autobusima kao turisti, a u hotelu čovjek može boraviti samo kao turist. Zato se u hotelu čovjek osjeća samo kao gost, jer tu nerijetko boravi puno ljudi i nema te tko doživjeti ni iskreno shvatiti. Međugorje je specifično po tome što ljudi ulaze konkretno u obiteljske domove. To je bio nukleus, to je bila snaga Međugorja. Prvih dana, prvih godina hodočasnici su mogli osjetiti bilo te obitelji, a obitelji su revno spremale hranu i smještaj, spremale su sve potrebno za hodočasnike, a najvažnija je svakako bila zajednička molitva. Hodočasnici su mogli osjetiti autentičnost toga mjesta, jer obitelj je pratila večernji program i molitvu krunice, pa je hodočasnička obitelj mogla pratiti što se doista događa u Međugorju. I danas, Bogu hvala, postoje međugorske obitelji koje svjedoče ponizan obiteljski život i sklad, a tek na trećem ili četvrtom mjestu bila je kvaliteta usluge, hrane ili smještaja, a to je manje važno. Hodočasnici nisu tražili udobnost ili ugodnost, nego su ponajprije tražili znakove koji se ogledaju u potrebi za susretom sa živim Bogom, tražili su svjedočanstvo susreta živog Boga i Gospinih ukazanja, a to se moglo vidjeti u tim žarkim obiteljskim molitvama, koje su otvarale svoje srce Bogu. Specifičnost Međugorja je i crkva svetog Jakova, Jakova hodočasnika za koju je Providnost htjela da on kao zaštitnik hodočasnika bude i patron ove župe. Dolazeći u Međugorje, hodočasnici su već vođeni zagovorom svetog Jakova. Ako si ikada bio u Španjolskoj, u Santiago de Composteli, mjestu posvećenom svetom Jakovu, prepoznat ćeš njegov zaštitni znak – školjku. Brojni se međugorski hodočasnici utječu zagovoru svetog Jakova. Kao što je Santiago treće po redu hodočasničko mjesto, nakon velikih hodočasničkih središta Rima i Svete Zemlje, i Međugorje sve više postaje snažno hodočasničko središte, mjesto koje otvara novi pravac i vidik hodočasnicima. U Međugorje ne dolaze samo hodočasnici iz zapadnog dijela Europe, nego i ljudi s granice istoka i zapada, sjevera i juga. Zato Međugorje itekako postaje važno mjesto na novoj hodočasničkoj karti svijeta.
Posebna specifičnost Međugorja krije se u vanjskom prostoru, na vanjskom oltaru koji može primiti tolike mase vjernika, naročito za vrijeme Mladifesta. Kritičari Međugorja kažu da taj crkveni prostor nije dovoljno velik i izgrađen kao Fatima ili Lourdes, ali nemoj zaboraviti da je Međugorje kao mjesto ukazanja relativno mlado – staro je samo 44 godine! Lourdes i Fatima broje mnogo godina, više od stoljeća, pa su tamošnji žitelji mogli izgraditi bolje i veće molitvene prostore jer to su zapravo već stara svetišta, dok je Međugorje još relativno mlado mjesto molitve. Stoga, podaj priliku Međugorju starom tek 44 godine! No, vjerujem da će se Međugorje u budućnosti još jače i više izgrađivati kao mjesto istinskog duha i iskrene molitve. Osim crkve i molitvenog prostora, zaštitni znakovi Međugorja su Podbrdo i Križevac. Uz Podbrdo se usko vežu i postaje radosnih, žalosnih i slavnih otajstava te Plavi križ, a naročito dojmljiv je križ gdje je Gospa tijekom trećeg dana ukazanja rekla: „Mir, mir mora dođi u ljudska srca, mir mora zavladati između Boga i čovjeka.“ Bitno obilježje Podbrda je i Gospin kip, gdje se ona ukazuje vidiocima. To su autentičnosti Međugorja, a posebno bih istaknuo onaj oštri kamen kojeg hodočasničke noge neumorno gaze, oblikujući ga suzama i molitvama. Taj put nije velik, ali je toliko izgazan i izlizan da se i kamen dao utabati. To je mjesto velike milosti.
Nadalje, tu je i Križevac oblikovan postajama koje hodočasnika vode u nebeske visine navodeći ga na razmišljanje o Kristovoj patnji. Uz Podbrdo i Križevac, dijelu molitvenog trokuta pripada i crkva kao prostor u kojem se dijele i žive brojni sakramenti. Euharistija se tu neumorno slavi, a večernji molitveni program popraćen je molitvom Gospine krunice; tu se odvija i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Dok se u zapadnom dijelu Europe i svijeta monstrance čuvaju tek u muzejima, a klanjanje dobrano izumire, u Međugorju je klanjanje itekako živo i prisutno jer tu Krist dolazi pod prilikom kruha. Zapravo, žarište međugorskog duhovnog života je crkva svetog Jakova, a tu je i Podbrdo, gdje se njeguje pobožnost molitve krunice. Gospa kaže: „Molite, molite, molite!“ Dok je u Fatimi rekla: „Molite Gospinu krunicu!“, u Međugorju je to samo potvrdila. Put do Gospe, put do kipa na Podbrdu vođen je molitvom krunice. Da bi susreo Mariju, moraš moliti krunicu. Lijepa slika iz Fatime to dodatno potvrđuje. Naime, budući da Franjo ispočetka nije mogao vidjeti Gospu, Gospa je rekla Luciji da Franjo moli krunicu jer: „(…) dok ju bude molio, on će me tek tada vidjeti.“ To je istinska poruka molitve krunice: moli, samo moli jer dok ju budeš molio, spoznat ćeš što trebaš učiniti i promijeniti u svom životu.
Na kraju, tu je divni i velebni križ na Križevcu kojeg su izgradili župljani i podarili ga Hercegovini i svijetu. Penjući se u visine, hodočasnik razmatra Kristovu muku. Papa Lav XIV. je 7. rujna 2025. godine u Rimu proglasio svetim Pier Giorgija Frassattija, a upravo je Pier Giorgio često išao planinariti ne samo fizički, nego i duhovno. Njegov životni moto je bio: „Idemo u visine, k visinama!“ Put na Križevac je svojevrstan put k Nebu, gdje hodočasnik hodi razmišljajući i mučeći se jer je teško popeti se do vrha. Kad dođeš gore, reći ćeš: „Zdravo; križu, jedina nado!“ Međugorje će zauvijek opstati i ostati prisutno kroz ta tri snažna simbola koja danas nedostaju ovom svijetu, a to su crkva svetog Jakova i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, odnosno molitva i euharistija. Razmatrajući otajstva krunice na Podbrdu, hodočasnici se masovno izmjenjuju moleći ponizno srcem. Treći je znak križa koji se danas uvelike skida sa zidova europskih javnih ustanova, a Međugorjem će jasno i dalje pulsirati s Križevca kao znak Kristove i čovjekove radosti i sebedarja. Kršćanstvo će upravo u znaku križa i dalje neumorno pobjeđivati u ovom surovom i prolaznom svijetu.

Gospa – Kraljica Mira
Djeca su u Međugorju dobila i naputak da pitaju Gospu tko je ona. Slično se dogodilo u Fatimi, Lourdesu i Guadalupeu. Gdje se god Gospa ukaže, ljudi imaju potrebu znati tko je ona, što im želi poručiti. Iako vidioci znaju da je to Blažena Djevica Marija, postoji još jedan ljepši naziv koji mi, kršćani, slabo koristimo, a to je Theotokos ili Bogorodica. Marija je Bogorodica, Marija je rodila pravoga Boga i pravoga Čovjeka – Isusa Krista. Lijepo je Mariju osloviti s Theotokos ili joj zavapiti: „O, Marijo Bogorodice, moli za nas!“ Kad se Gospa ukazala Juanu Diegu u Guadalupeu, rekla je: „Ja sam Vazda Djevica, Presveta Marija, Majka najistinitijeg i jedinog Boga po kojemu sve opstoji, koji je Stvoritelj života i ljudi, Gospodar Neba i Zemlje“ ili skraćeno: „Ja sam Gospa, Djevica, odnosno Gospa Guadalupska.“ Marija je u Fatimi pak sebe nazvala Gospom od Svete Krunice. Gospa time stavlja naglasak na ružarij, odnosno na molitvu krunice. To je predivan naziv za Mariju. Ukazujući se u Lourdesu, Gospa je Bernardici rekla: „Ja sam Bezgrešno Začeće.“ Još jedan prekrasan naziv! Bernardica nije nikad do kraja mogla shvatiti taj pojam – Bezgrešno Začeće. Budući da je taj pojam mnogim vjernicima bio nov i dotad nepoznat, ljudi su povjerovali Bernardici jer ga ona nije mogla sama izmisliti, a Crkva je to već izrekla 1854. godine donoseći Dogmu o Bezgrešnom začeću, čime će se dodatno potvrditi i Bernardicine riječi. Tijekom ukazanja u Kibehu u Ruandi, Gospa je malenoj Alphonsini rekla: „Ja sam Majka Riječi.“ Krist je Riječ. Na koncu, u Međugorju 1981. godine na pitanje vidjelaca: „Tko si ti?“, Marija odgovara: „Ja sam Kraljica Mira!“, čime šalje poruku mira u ovaj nemirni svijet. Mir, mir i samo mir! To su duboke poruke mira koje Marija šalje već 44 godine, pa stoga vjernici od 1981. godine do danas Gospu nazivaju Kraljicom Mira.
U jednoj svojoj poruci Gospa kaže: „Mir mora zavladati u ljudskom srcu, mir koji se ne može ničim kupiti.“ Čovjek zna da se mir ne može ničim kupiti; koliko god pojedinac ponudio novca, vodio pregovora, uputio apela da se zaustave ratovi, mir se jednostavno ne može ničim kupiti. Mir se lako izgubi, a teško zadobije. Zato Gospa u Međugorju poručuje da je ona Kraljica Mira i da je došla otkriti duboku istinu na koju su ljudi odveć zaboravili, a to je da mir mora ponajprije zavladati u čovjekovu srcu pa tek onda među ljudima. Ako čovjek nema mira u srcu, mira neće biti ni među ljudima, a najvažnije je da mir mora vladati između Boga i čovjeka. Taj mir ne smije biti nimalo narušen. Ako je narušen taj mir, mir će biti narušen i između ljudi, mir će biti narušen u ljudskom srcu, među stvorenjima; pa čak i u prirodi, između prirode i čovjeka. Priroda će vapiti za mirom, htjet će se osvetiti jer ju ljudi nemilosrdno iskorištavaju. Zato je ta poruka mira iz Međugorja uvijek nova i aktualna.
Premda to iz ove perspektive izgleda daleko, ali je Gospa te 1981. godine rekla da će se voditi ratovi ako se mir ne izmoli. Zato Gospa neprestano poziva vjernike: „Molite, molite, molite!“ U poruci iz 2003. godine, točnije od 25. siječnja 2003. godine Gospa kaže: „Ovom porukom iznova vas pozivam da molite za mir. Posebno sada kad je mir u krizi, vi budite oni koji mole i svjedoče mir! Budite, dječice, mir u ovom nemirnom svijetu!“ Ova poruka iz 2003. godine jednako vrijedi i danas, u 2025. godini. Svijet je i danas vrlo uzdrman nemirom i krizama. Kao što je rekao papa Franjo: „Svijet se već nalazi u Trećem svjetskom ratu, samo što se taj rat vodi u etapama u raznim dijelovima svijeta.“ Stoga i papa Lav XIV. neumorno poziva na mir. Došavši na čelo Katoličke crkve, prva poruka pape Lava XIV. s balkona na Trgu svetog Petra glasila je: „Dajem vam mir uskrslog Krista! Neka mir vlada među narodima!“ I Gospa je, poručivši da je ona Kraljica Mira, Međugorju i svijetu poslala uskrsnu poruku mira. Međugorje je na taj način postalo mjesto Uskrsa, jer je tu nastupilo novo, uskrsno vrijeme, a vjernici su pozvani biti ljudi uskrsne radosti. Iako se Uskrs kao blagdan slavi jednom godišnje, Uskrs i danas mora biti živ i aktualan među ljudima. Uskrsli Isus je rekao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ Dok kao svećenik u svetoj misi molim te Isusove riječi, svoj glas u potpunosti predajem Isusu. Kad svećenik slavi svetu misu in persona Christi, posuđuje svoje tijelo Kristu te najdublje i najiskrenije izgovara: „Ovo je moje Tijelo, ovo je moja Krv.“ Izgovarajući riječi: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem!“, svećenik iskreno zagovara te Kristove riječi želeći da Gospodin prisutnima udijeli obilje svoga svetog mira.
Blažena Djevica Marija u poruci od 26. ožujka 2003. godine kaže: „I danas vas pozivam da molite za mir. Molite srcem, dječice, i ne gubite nadu jer Bog ljubi sva stvorenja. On vas želi spasiti, jednog po jednog, preko mojih dolazaka ovdje.“ Budući da neumorno poziva na mir, i u poruci od 25. veljače 2003. godine Gospa kaže: „Samo se molitvom i postom mogu zaustaviti ratovi.“ Iako se danas na svijetu vode brojni oružani sukobi, u ovoj Godini nade, u ovoj Jubilarnoj 2025. godini koju je otvorio papa Franjo, a nastavio papa Lav XIV., papa Lav u svom obraćanju svijetu i Rimu kaže: „Zlo neće pobijediti, zlo nema zadnju riječ, nego Bog! Ljubav će donijeti pobjedu.“ Zato vjernik i u Međugorju iznova može otkriti jedno prekrasno, mirno srce, na koje su mnogi ljudi odveć zaboravili, a to je Marijino Bezgrešno Srce. Ona donosi svoje Srce nama, ne samo u Fatimi, nego i u Međugorju jer će njezino Bezgrešno Srce na kraju i trijumfirati. Zlo neće prevagnuti, zlo neće pobijediti, nego će Marijino Srce i mir pobijediti. Zato Gospa neprestano u Fatimi i u Međugorju apelira da se ljudi iznova posvete njezinom Srcu jer jedino iz Marijinog i Isusovog Presvetog Srca izvire istinski mir. U petak, 27. lipnja 2025. godine na blagdan Srca Isusova hrvatski biskupi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj posvetili su hrvatski narod i domovinu Presvetom Srcu Isusovu. Moleći Litanije Presvetom Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, vjernik se posvećuje tim Presvetim Srcima da ga čuvaju i prate na životnom putu. Kad se Portugal posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinu, Drugi svjetski rat ga je u potpunosti zaobišao. Taj okrutni rat nije došao na tlo Portugala. Kad je 1942. godine veliki papa Pio XII. potiho posvetio Rusiju i cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu, Hitler odjednom počinje gubiti važne bitke na raznim frontovima. To je bila prekretnička godina za taj rat, koji najednom ide u drugom smjeru. Hitler, koji je dotad olako osvajao zemlje, odjednom te godine gubi krucijalne bitke. Također, papa Ivan Pavao II. nakon preživljenog atentata u Rimu 1981. godine i ugraviranog metka u Gospinu krunu godine 1982. u Fatimi posvećuje svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Karol Wojtła isto je učinio u Rimu 1984. godine, a osim pape Franje, to će, vjerujem, učiniti i papa Lav XIV.
Nazivajući sebe Kraljicom Mira, i Gospa iskreno poziva ljude na mir. No, kako čovjek može postići taj mir? Taj mir može se postići samo molitvom! Zato Gospa i poziva na molitvu: „Molite, molite, djeco, molite krunicu, jer samo molitvom i posvetom mojem Bezgrešnom Srcu ratovi se mogu zaustaviti.“ No, pored molitve, važan je i post. Govoreći o postu, odnosno o žrtvi, Gospa u Fatimi kaže Franji, Luciji i Jacinti: „Svaka žrtva koju učinite bit će prikazana za mir u svijetu i obraćenje grešnikâ.“ Post je žrtva, ali tu nije riječ samo o postu o kruhu i vodi. Iako je post fin pojam, žrtva ipak obuhvaća šire značenje jer žrtva u sebi sadrži i post. Žrtva može sadržavati i post od bogatstva, post od novca i ogovaranja, post od oholosti i moći, post od nadmetanja s drugima. Na žrtvu su ljudi suviše zaboravili, a vrlo je lijep pojam. Stoga, Gospa koja sebe naziva Gospom od Svete Krunice, poruku iz Fatime potvrđuje u Međugorju govoreći da je ona Kraljica Mira. Osim na mir i post, Gospa tu poziva i na obraćenje, a obraćenja nema bez žrtve i posta. Gospa također majčinski poručuje: „Ja sam s vama, dječice, i ljubim vas posebnom ljubavlju.“ Nadalje, u poruci od 25. travnja 2003. godine Marija želi da čovjek i dalje bude radostan nositelj uskrslog Isusa u ovom nemirnom svijetu koji žudi za Bogom i za svime što dolazi od njega, a to je prije svega mir. Stoga, Kraljice Mira, daruj nam svoj mir!“

Svećenik i Međugorje
Gospa u svojim porukama toliko puta poziva vjernike da mole za svećenike, da mole za svoje pastire. Marija u Međugorju kao žarišnu točku svojih poruka uzima skrb za svećenike, čime vjernicima otvara oči da shvate kolika je važnost svećenika u današnjem svijetu. Vjernici su suviše zaboravili koliko im je svećenik uistinu potreban jer upravo jedino on u ovaj svijet donosi Krista. Svećenik dijeli svete sakramente, ispovijeda; svećenik slavi svetu misu, svećenik je zapravo služitelj koji donosi živoga Krista ovome svijetu. Sveti arški župnik Ivan Maria Vianney je rekao: „Ako jedna župa izgubi svećenika i ako se tu ne slavi sveta misa, župa će postati tamna, a ljudi će se početi klanjati zvijerima.“ Gdje nema svećenika, nastupa kaos. Zato je vrlo važno moliti za svećenike, važno je moliti za nova duhovna zvanja. Svećeničko zvanje u Zapadnoj Europi lagano izumire, nestaju velike provincije. U Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, pa i u Francuskoj i Španjolskoj jednostavno više nema novih duhovnih zvanja. Ljudi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Bosni, još mogu biti sretni jer tamo se još bude duhovna zvanja, mada ih je i ondje sve manje. Kad sam otišao u sjemenište u Visoko u školskoj 2003./04. godini, tamošnje učionice su bile pune učenika, a danas, u 2025. godini, to isto sjemenište je skoro zatvoreno jer nema sjemeništaraca, nema kandidata koji će kroz sjemenište ići putem prema svećeništvu. Zato Gospa poziva: „Molite za duhovna zvanja, molite za nove i sadašnje svećenike koji djeluju u svijetu!“ Gospa također poziva vjernike da mole za svećenike koji djeluju u župi Međugorje. Ako želiš slijediti međugorsku duhovnost, i ti moraš moliti za svećenike.
Međugorje je postalo škola za svećenike. Zašto? Tu dolaze svećenici iz cijeloga svijeta. Još se sjećam priče koju sam kao sjemeništarac čuo u Međugorju. Naime, ondašnji međugorski župnik fra Branko Radoš je nama, sjemeništarcima, koji smo došli u Međugorje na izlet iz Visokog, na platou ispred župne crkve, ispričao priču o engleskom svećeniku koji je želio napustiti svećenički poziv. Taj engleski svećenik najednom nije vidio svrhu svoga poziva jer ljudi nisu više dolazili u crkvu. Stoga u njegovoj župi više nije bilo klanjanja ni ispovijedi. Njegov je poziv izgubio svoj smisao, no njegova obitelj nije htjela da on napusti svoj poziv, nego se trebao boriti da sačuva poziv i poslanje pa mu je jedan član obitelji kupio avionsku kartu za Međugorje da ondje obnovi svoje svećeništvo. Premda taj svećenik nije ništa znao o Međugorju, zbog ljubavi prema svojoj obitelji ipak je odlučio otići onamo. Došavši u Međugorje, svećenik se šokirao kad je shvatio da se ondje sveta misa slavi srcem. Budući da je došao za vrijeme Mladifesta, zatekao je oltar pun svećenika. Kad je vidio da se mase ljudi ondje ispovijedaju, sâm je pristupio tom svetom sakramentu, čime je obnovio svoj svećenički poziv, a zatim je počeo moliti Gospinu krunicu te redovno dolaziti na večernji molitveni program. Išao je i na klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Tijekom sedmodnevnog boravka u Međugorju ovaj je svećenik obnovio svoj poziv rekavši odlučno: „Ja želim biti svećenik! Želio sam napustiti svećeništvo jer sam mislio da sam beskoristan, ali sam ovdje, u Međugorju, ponovno otkrio važnost svoga poziva. Obnovio sam želju za pozivom, jer sam shvatio da mogu pomoći ljudima.“ Međugorje je postalo škola svećeništva. Dolazeći u Međugorje, mnogi su svećenici upravo ondje dobili poziv. I ja to mogu potvrditi: moj svećenički poziv rodio se u Međugorju, tu sam stasao i duhovno rastao. Kad sam god osjetio teškoće u životu, Međugorje je na mene djelovalo terapeutski. Ako je ikad moje svećeništvo bilo ranjeno, Međugorje ga je izliječilo. Svaki odlazak na Podbrdo, na Križevac, svaki euharistijski susret, ali posebno odlazak na Podbrdo i slavljenje euharistije mene su istinski liječili. Također sam upoznao i puno svećenika koji su u Međugorju liječili svoje rane te obnavljali ili liječili svoj poziv.
Od 1996. godine u Međugorju se redovno održavaju međunarodni seminari za svećenike. I sâm sam prisustvovao tim seminarima. Jedan takav seminar, koji je vodio fra Ante Vučković, bio je uistinu divno iskustvo. Svećenici iz cijeloga svijeta tada su zajedno molili na raznim jezicima, zajedno smo razgovarali o istim problemima, o istim radostima. Svećenike koji čitaju ovaj tekst pozivam da dođu u Međugorje. Ako je, svećeniče, tvoj poziv poljuljan ili uspavan, ako ti je potrebna snaga za obnovu poziva, dođi k Majci, a Majka te vodi k Isusu – našem Učitelju! To je predivna slika o Međugorju kao školi za svećenike. Osim toga, svećenici se u Međugorju susreću i sa milošću, a to je milost Duha Svetoga, koja je ujedno i Gospin dar. Gospa sve ljude privlači k svome Srcu i nema ništa ljepše za svećenika nego se približiti Blaženoj Djevici Mariji. Poznajem i mnoge svećenike koji su se u Međugorju posvetili Bezgrešnom Srcu Marijinu. Svećenik uistinu i pripada Mariji. Kad pastir odluta od Marije, odluta i od svog poziva. Ako svećenik ode od Marije, postaje ranjiv, lakše ga je raniti, pa čak i zloupotrijebiti i iskoristiti. Svećenikovo srce je najsigurnije u Gospinu Srcu. Zato, dragi svećeniče, daruj svoje srce Mariji! Dođi, stoga u Međugorje i daruj svoje srce Mariji!
Poznajem jednog ukrajinskog svećenika koji je imao probleme sa svojim svećeničkim pozivom. Došavši bos na Podbrdo, predao se Mariji dajući joj svoje srce i govoreći ponizno: „Marijo, tvom Bezgrešnom Srcu u potpunosti predajem svoje srce!“ Neka ovaj primjer bude poziv i svim svećenicima da svoje srce i svoj život predaju Majci na brigu, jer ga ona neće raniti, ona će ga čuvati. Predajem ti svoje srce, predajem ti svoje misli, svoje riječi i svoja djela. Raspolaži sa mnom, o Blažena Djevice Marijo! Kardinal Christoph Schönborn je toliko puta javno kazao da se poziv brojnih svećenika koji žive i djeluju u njegovoj Bečkoj biskupiji rodio baš u Međugorju. On je zboga toga u više navrata došao u ovo hercegovačko mjesto zahvaliti Gospi na tom predivnom daru i velikoj milosti. Velika snaga u životu svakog prezbitera krije se u ispovijedi, a oni to nauče cijeniti bez velikog spektakla, pogotovo tijekom vlastite ispovijedi, ali i dok u ispovjedaonicama marljivo ispovijedaju svoj narod. Ispovijedajući vjernike, mnogi svećenici su svjedočili da su i sami zavoljeli taj sveti sakrament. Nije stoga uzalud u neposrednoj blizini crkve svetog Jakova postavljen i kip svetog Leopolda Bogdana Mandića, jer tu se svećenici uče ispovijedati. Pišući o ispovijedi, moram spomenuti i velike ispovjednike koji godinama svakodnevno u Međugorju revno u Kristovo ime ispovijedaju, a to su fra Tomislav Pervan, fra Ivan Dugandžić te svi međugorski, ali i drugi svećenici koji su djelovali u međugorskoj župi, kao i oni koji dolaze iz drugih župa.
Posebno bih istaknuo dojmljivo svjedočanstvo moga meštra iz sjemeništa fra Josipa Ikića, koji je kazao da je i on jednog dana, dok je slučajno ispovijedao jednu osobu, istinski zavolio sakrament svete ispovijedi i shvatio važnost duhovnog praćenja koje se događa u tom sakramentu u Međugorju. Dolazeći u Međugorje, svećenici tu osjete ljubav prema sposobnostima koje Bog ulijeva u njihovo srce zahvaljujući sakramentu svetog reda. Svake godine krajem lipnja za vrijeme blagdana svetih Petra i Pavla zaređuju se novi svećenici. Riječima: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje svoje radnike!“ Isus poziva kršćane da mole za svećenike i nova duhovna zvanja. Na to i Gospa neumorno poziva od 1981. godine. Kad bih se god susreo sa vidiocima, naročito sa Ivanom vidiocem, on bi na ukazanjima blago i lijepo ukazao na važnost postojanja svećenika. To nije činio kako bi im davao prednost ili privilegij, već kako bi ukazao na važnost i potrebu postojanja svetog reda. Ivan bi svaki put tijekom ukazanja zamolio svećenike da predmole molitvu Gospine krunice i blagoslove prisutan narod. Na njegovim se ukazanjima uvijek mogla osjetiti ljubav i blizina prema svećenicima, čime je želio podsjetiti svećenika da je on važna karika, odnosno most između Boga i ljudi. Neka zato Međugorje uvijek po svojoj čudesnoj snazi djeluje na način da se svećenik i sveti red po Marijinom zagovoru iznova sve više obnavljaju.

Međugorski vidioci
Dok gledam stare fotografije iz 1981. godine, pred sobom vidim mlade ljude koje Gospa poziva. To su: Mirjana, Ivanka, Jakov, Ivan, Vicka i Marija, njih šest… Vidioci su na tim fotografijama snimljenim na Podbrdu ili u crkvi svetog Jakova vrlo mladi i stidljivi, još su djeca, pa i ne znaju što ih je snašlo. Kad je Gospa s njima, njihov pogled je usmjeren prema nebu, a kad nema Gospe, oni gledaju u pod. Na Ivanu se jasno vidi da je stidljiv, a Jakov je još praktički dijete. Iako još ne znaju što je pred njima, kojim putem poći i što ih očekuje, fascinantna je njihova spremnost. Djeca ne lažu, premda su danas već odrasli ljudi i imaju svoje obitelji, ni danas ne lažu. Ti ljudi ne lažu!
Ove 44 godine predstavljaju kontinuitet istine: djeca govore istinu, a nakon što su odrasli, ti vidioci govore istinu. Samo Bog i Blažena Djevica Marija znaju što su oni pronijeli i što nose kroz život. Nitko od vidjelaca nikad nije imao lagan život. I Juan Diego iz Guadaluepa i Bernardica koja je vidjela Gospu u Lourdesu su imali težak život. Kad se povukla u samostan, Bernardica u svojoj Oporuci kaže da svima oprašta, iako je često bila progonjena i neshvaćena. A što tek kazati za Fatimu i Franju, Luciju i Jacintu?! Na Gospino pitanje: „Želite li žrtvu? Mnogo ćete trpjeti!“, oni spremno odgovaraju: „Želimo!“ Franjo i Jacinta umiru mladi sa svega 10 godina. Bog ih uzima s ovoga svijeta jer su ispunili svoju misiju. Pišući svjedočanstvo o njima, Lucija kaže: „Iako su malo živjeli, Franjo i Jacinta su primili obilje milosti.“ Govoreći o Jacinti, Lucija ističe da je Jacinta bila gromada od bića, jedna ogromna duša kojoj je Bog po Mariji udijelio najveće milosti. Premda je bila malena stasom, Jacinta bijaše gorostas duha. Živjela je svega 10 godina, ali je imala intenzivan i ispunjen život. Lucija primjerice odlazi u zatvoreni samostan karmelićanki u Coimbri, smješten u središnjem dijelu Portugala, gdje sam i sâm nedavno boravio tijekom posjeta Portugalu. Lucija je iz toga samostana samo dvaput izašla: kad je papa Pavao VI. posjetio Fatimu i kad je 1982. godine ondje boravio papa Ivan Pavao II. Premda je bila nepismena, biskup Luciji naređuje da napiše knjigu Sjećanja, a i Gospa je na to potiče riječima: „Lucija, moraš naučiti pisati jer će ti pisanje trebati jednog dana.“ I ona potom ubrzo piše svoja Sjećanja. Lijepo je što samo vidioci znaju taj put, samo oni znaju što se doista događa u njihovim srcima. Zato Lucija kaže: „Ja ću staviti određene misli na papir, ali ne smijem sve otkriti jer postoje tajne.“ Gospa želi da vidioci zadrže pojedine tajne za sebe, za vječnost; neke misli ipak ne treba otkrivati na Zemlji pa zato se i zovu tajne. Lucija nadalje kaže da će nešto i otkriti, ali puno toga ne smije reći jer ljudi to ne bi shvatili. To ostaje skriveni dio njezinoga života. I Marija je također u svom srcu nosila i prebirala mnoge tajne.
Ovim putem upućujem veliku zahvalu tim sad već odraslim ljudima, našim međugorskim vidiocima. Hvala Mirjani Soldo koja je dobila posebnu milost da moli za nevjernike i ljude koji još nisu upoznali Božju ljubav. Hvala Mirjani i njezinoj obitelji! Osim patnje, na Mirjaninom licu može se vidjeti i istinski mir jer ona neumorno moli za ljude koji još nisu upoznali Božju ljubav. Hvala Ivanki Elez koju možda najmanje viđamo u društvu, ali njezina molitvena nakana bila je usmjerena na obitelj. Hvala ti, Ivanka, na svakoj molitvi koju si uputila za obitelji! Gospa se našem dragom Jakovu, koji ima posebno srce, ukazuje jednom godišnje – na Božić. Jakov Čolo je oženjen čovjek i ima lijepu obitelj, a njegova nakana je molitva za bolesnike. Osim što svakodnevno iskreno moli za bolesnike, Jakov ima i veliko srce za potrebne koje se ogleda u karitativnom radu. Što je sve Jakov učinio preko udruge „Marijine ruke“! Blažena Djevica Marija je Ivanu namijenila posebnu nakanu: Ivan Dragičević moli za svećenike i mlade ljude. Ivan doista gaji veliku ljubav prema svećenicima, ali i prema mladim ljudima. Neka Gospodin doista blagoslovi njih i njihove obitelji i neka ih čuva! I Vicka Ivanković Mijatović je također iznimna vidjelica. Ja sam kao dijete često imao priliku boraviti u Vickinoj blizini pa mi je to iskustvo bilo fascinantno. Vicka je donekle obilježila moje djetinjstvo, pošto je moja mama radila u njezinoj obiteljskoj kući pa je između moje i njezine obitelj i danas ostala posebna povezanost i ljubav. I moj je svećenički poziv rastao i rađao se upravo u tim lijepim okolnostima, okružen vidiocima. Gospa je Vicki povjerila molitvu za bolesne. Iako i sama puno trpi zbog brojnih operativnih zahvata na tijelu, Vicka sve predaje Bogu kao nakanu za zdravlje bolesnih. I Marija Pavlović Lunetti također neumorno živi i djeluje za Gospu. Gospa je Mariji, koju sam imao čast upoznati i često sam išao na njezina ukazanja, pa čak i privatno, povjerila nakanu da moli za duše u čistilištu.
Hvala vam, dragi vidioci, što ste već 44 godine neumorni svjedoci Marijinih ukazanja! Premda niste otišli u samostan, i ne trebate, vi ste izabrali obiteljski život. Možda danas, kad je obitelj toliko ugrožena, vidioci nam mogu pokazati kako se živi Evanđelje u obitelji. Zato vaše svjedočanstvo nije slično svjedočanstvu gore spomenutih vidjelaca koji su život provodili u samostanu; vi ste zagovornici ispunjenog i sretnog obiteljskog života, a to je danas veoma teško postići. Zato uvijek budite to što jeste: Kristovi i Gospini svjedoci! S vama smo i uvijek ćete u našim srcima imati posebno mjesto. Budući da su međugorski vidioci još živi, živa su i ukazanja, a to je velika milost koju treba iskoristiti. Premda je ukazanje u Fatimi i Lourdesu završilo, milost je ostala i ostat će, a ukazanja u Međugorju su još uvijek živa i aktualna.

Plodovi Međugorja
Ova tema je široka i beskrajna, a zove se plodovi Međugorja. I Matej u svome Evanđelju kaže: „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (7, 20). Plodovi su u životu vrlo važni. Dok pišem ovaj tekst, nalazimo se u razdoblju kasnog proljeća, ljeto dolazi pa čovjek voli sa stabla ubrati dobre plodove. Ako na stablu nema dobrih plodova, on će ga zaobići. Eh, kako je lijepo sa stabla smokve ili trešnje ubrati dobar i sočan plod! Kad je stablo usahlo ili siromašno, čovjek će ga zaobići. No, Međugorje se ne može zaobići, već 44 godine tu dolaze brojni hodočasnici, ali ne može ga zaobići ni službena Crkva, jer ondje se nešto događa; tu su još aktualna Gospina ukazanja, a prisutni su i brojni plodovi. Pojedinci znaju pitati: „Ma, kakvi su to plodovi Međugorja?!“ Budući da nemam toliko vremena ni prostora, nabrojat ću samo neke od međugorskih plodova. Prvi plod Međugorja je obraćenje. Mnogi su ljudi ondje promijenili svoje živote, vratili se vjeri koja je bila mrtva i hladna, ostavili su grijeh. To nije bio kratkoročan, nego dugoročan cilj: ljudi su promijenili smjer života približivši se Bogu. Zato je i Međugorje nazvano Ispovjedaonicom svijeta. Osim s Bogom, tu su se brojni ljudi pomirili i s bratom čovjekom. Drugi plod su duhovna zvanja. Naime, nema zemlje na ovom svijetu u kojoj bar jedan svećenik svoje duhovno zvanje nije dobio u Međugorju. Fra Danko Perutina, svećenik koji je nekoć djelovao u Međugorju, marljivo je istraživao prikupljajući podatke o duhovnim zvanjima rođenima u Međugorju. Želio je da se jave ti ljudi – svećenici, redovnici i redovnice i u znak zahvalnosti Gospi kažu da su dobili poziv u Međugorju, a sve sa ciljem da bi se ta zvanja ujedno i registrirala jer ih je doista mnogo: i svećenika te redovnika i redovnica.
Treći plod Međugorja je nutarnji mir. Mnogi hodočasnici kažu: „Tu sam osjetio mir.“ To ne govore uzalud jer tu je prisutna Kraljica Mira. Zato su mnogi hodočasnici tu osjetili istinski mir, kojeg nema u svijetu. Isus kaže: „Ja ću vam dati mir koji svijet ne može dati.“ Mir dolazi po Mariji u srce, u obitelji i u zemlju. U Međugorju su se dogodila i mnoga ozdravljenja, ne samo fizička, nego i nutarnja. Pojedini ljudi fizički savršeno izgledaju, ali iznutra su ranjeni. U Međugorju se događa nutarnje iscijeljenje. Kad sam prošlog ljeta boravio u irskom marijanskom svetištu Knocku, gdje su se ukazali Blažena Djevica Marija i Jaganjac Božji, Gospa je u poruci kazala da će se mnoga nutarnja ozdravljenja događati pred Presvetim oltarskim sakramentom. Gospa poziva na klanjanje. Zato su u Međugorju vrlo snažna klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom. Unatoč velikom mnoštvu, za vrijeme klanjanja vlada neopisiva tišina. Gledajući sa strane, čovjek bi pomislio da se u crkvi ništa ne događa, ali upravo se tada, za vrijeme klanjanja, događaju nutarnja iscijeljenja, o čemu vjernici nakon klanjanja javno svjedoče. Papa Lav XIV. je govorio o lijepoj sceni iz Evanđelja, odnosno o nepokretnom čovjeku kojega Isus susreće i pita: „Želiš li ozdraviti?“, a on se pravda govoreći da ne postoji nitko tko bi ga spustio u tu vodu koja liječi. Dok taj bolesnik nepomično leži, Isus mu kaže: „Uzmi svoju postelju i hodaj!“ Papa Lav nadalje ističe da su mnogi ljudi ostali zarobljeni u prošlosti i paralizirani određenim događajem ili ranama. Bezbroj je takvih ljudi… Ljudi koji su godinama bili duhovno paralizirani dolaze upravo u Međugorje, gdje se događaju nutarnja ozdravljenja i iscijeljenja.
Brojne su svjetske župe po uzoru na Međugorje uvele molitveni progam, post, molitvu i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Osim replike međugorske crkve svetog Jakova, koju su neki svećenici izgradili u svojima župama, župnici, pored klanjanja, uvode i molitvu Gospine krunice prije mise. Taj novi zamah župe temeljen je na evanđeoskom životu. Kad sam išao u talijanski Parabiago – mjesto udaljeno 20 minuta od Milana – u posjet prijateljima koji neumorno dovoze talijanske hodočasnike u Međugorje, išli smo na večernji molitveni program u lokalnu crkvu. Oni su mi rekli: „Ovdje ćeš se osjećati kao da si u Međugorju.“ Tako je doista i bilo: sve je isto kao i u Međugorju. Iako sam bio u Parabiagu, osjećao sam se kao da sam u Međugorju. Vidjelac Ivan kaže da su mnoge molitvene grupe osnovane i po Sjedinjenim Američkim Državama: od New Yorka do Pennsylvanije i ostalih američkih saveznih država. Razne molitvene grupe osnovane po uzoru na Međugorje djeluju također i u Švedskoj, Australiji, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. I mi ovdje, u Winterthuru, imamo molitvenu grupu koja se sastaje svakog četvrtka, a naziva se „Molitvena grupa Kraljice Mira“. Članovi grupe se sastaju pred Gospinim kipom iz Međugorja, a dobili smo ga na dar od dragog prijatelja koji istinski voli Međugorje.
Beskrajni su plodovi Međugorja uistinu vidljivi u brojnim zajednicama i pokretima. Tu su „Marijine ruke“ i „Marijini obroci“, tu je zajednica „Cenacolo“ u kojoj se liječe ovisnici, muškarci i djevojke. Tisuće ovisnika je prošlo kroz tu zajednicu. Sestra Elvira – sveta sestra, pokoj njezinoj dobroj duši!, je kazala: „Osjetila sam veliku potrebu da u Međugorju izgradim tu kuću jer će Gospa ondje davati mnoge milosti da se ti mladi ljudi oslobode ovisnosti.“ Najplodnija kuća sestre Elvire nalazi se upravo u Međugorju. Tu su brojni mladići i djevojke rekli NE ovisnosti prigrlivši radosno evanđeoski život. Oni su tu poželjeli živjeti Kristovim životom, htijući da, umjesto grijeha, Krist živi u njima. Tu su još i zajednice: „Totus tuus“, „Oaza mira“, pa i „Božja pobjeda“, čiji su članovi rekli da su inspiraciju za osnivanje dobili upravo u Međugorju. Tu je također i „Majčino selo“ koje neumorno djeluje još od fra Slavka Barbarića, preko fra Svetozara Kraljevića, do fra Dragana Ružića, koji se mnogo trudio i trudi da ta ustanova funkcionira. Tu je i udruga „Milosrdni Otac“. Moram spomenuti i jedan ne manje važan podatak. Naime, kad su se nakon Gospinih ukazanja naša domovina Bosna i Hercegovina i Hrvatska našle u raljama Domovinskog rata, mnogi su Talijani u malim busevima dovozili humanitarnu pomoć. Zar Talijani nisu pomogli cijeloj Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj dovozeći konvoje humanitarne pomoći? Iako zadnjih godina Talijani u manjoj mjeri dolaze u Međugorje, jer je više Poljaka, Iraca te hodočasnika iz Španjolske i Latinske Amerike, ne smijem nipošto zaboraviti Talijane, koji su u ratnom vihoru u svojim kombijima dovozili pomoć dijeleći je bezrezervno ne samo u okolici Međugorja, nego i po cijeloj Bosni i Hercegovini.
Kolike su crkve izgrađene po Bosni i Hercegovini zahvaljujući prijateljima Međugorja? Zar i ta humanitarna pomoć nije istinski plod Međugorja? Što bi bilo od naše domovine i ovoga područja da se Gospa tu nije ukazala?! To bi danas zasigurno bila pustinja! Ljudi bi se iselili. No, Međugorje je brana koja sprječava iseljavanje i pomaže ondašnjim žiteljima da mogu živjeti i hraniti svoju obitelj. Sve te crkve po Bosni i Hercegovini, posebno po Hercegovini, izgrađene su zahvaljujući pomoći koja je došla po rukama prijateljâ Međugorja. Milost je dotaknula te pojedince koji su odlučili pomoći ratom ranjenoj Bosni i Hercegovini. Osim duhovne, uistinu je važna i socijalna dimenzija Međugorja. Iako plodovi Međugorja nikad neće moći u konačnici biti sagledani, oni svjedoče o Međugorju kao djelu Duha Svetoga. Gdje Gospa dođe, tu i njezino Srce trijumfira.

Pape i Međugorje
Dok pišem ovaj tekst, nedjelja je – sveti dan. Isus nam je zapovjedio da, slaveći euharistiju, slavimo izvorni vrhunac kršćanskog života rekavši: „Ovo činite meni na spomen!“ Zavjet našeg hrvatskog naroda glasi: „Hrvatska katolička obitelj dnevno krunicu moli i nedjeljom na misu hodi!“ Neka to geslo, utkano u naš identitet, u našu prošlost, sadašnjost i budućnost, i danas prati naše obitelji! Današnja tema je odnos papâ naspram Međugorja, ali i drugih velikih ljudi koji su se dali uvući u tu lijepu priču o Međugorju. Počeo bih s poznatim teologom Švicarcem Hans Urs von Balthasarom, koji je lijepo kazao: „Najgore što čovjek može učiniti jest ne prepoznati Međugorje, zaobići ga i proći pokraj ili mimo njega jer Međugorje je mjesto milosti.“ Međugorje je izvor milosti modernom čovjeku, posebno našem hrvatskom narodu. Kršćanin treba prepoznati to milosno vrijeme i mjesto. Gospa nije uzalud ondje prisutna već 44 godine. Mi smo se možda i naviknuli odveć na to, ali ono što je Gospa započela u Fatimi dovršit će u Međugorju. Njezina nazočnost u ovom mjestu, njezine poruke i želja za obraćenjem, želja da idemo za Isusom Kristom i ostavimo grijeh, snažno nas pozivaju da idemo k Bogu. Gospa će učiniti nešto… To nije samo pitanje znaka ni tajni, nego ona je tu da pomogne. Ljudi još nisu svjesni istinske snage Međugorja. Programski dio koji Gospa upućuje iz Međugorja ogleda se u njezinoj prekrasnoj rečenici izrečenoj u poruci iz 1984. godine: „Draga djeco, nitko ne može biti sretan u grijehu!“ Vjernik tu odveć duboku rečenicu ne može do kraja pojmiti.
Papa Pavao VI. je rekao nešto slično, ali donekle i suprotno: „Današnji je svijet izgubio osjećaj naspram grijeha.“ Sve je dopušteno, čovjek sebi dopušta da sve može činiti, a zapravo ne može. Koliko god svijet nudio grijeh kao rješenje, kao put, Gospa kaže: „Djeco, nemojte se zavaravati, jer nitko, ama baš nitko, na ovome svijetu ne može biti sretan u grijehu.“ Šaljući tu snažnu poruku iz Međugorja, Marija kaže: „Čovjekova sreća nije u grijehu.“ Koliko god ga grijeh privlačio, bio primamljiv, ali uvijek lažan, čovjek tu ne može naći svoje ispunjenje ili sreću, jer ta sreća nije dugoročna, već pojedinca vodi u propast, u život bez Boga. Ivanu Pavlu II. je jako smetalo što ovaj svijet ignorira Boga okrećući mu leđa. Ljudi ovaj svijet žele graditi bez Boga. I što se dogodilo? Iako smo kao civilizacija napravili veliki iskorak u tehničkom smislu, u izgradnji modernih zrakoplova, moćnim mobitelima, računalima ili razvoju umjetne inteligencije, kad je u pitanju ono suštinsko – čovjekovo srce i duša, ljudi se nisu pomaknuli ni centimetra! I dandanas se, nažalost, vode veliki i strašni ratovi, toliko je nevinih ljudi ubijeno: kako djece i majki, kako baka i očeva te dječaka ili mladića koji tek izlaze na pozornicu života. Umjesto da, stupajući u lijepe životne godine, kreću na studij, mladići moraju ginuti po raznim frontovima ovoga svijeta. Zato je papa Ivan Pavao II. želio da Bog bude centar ne samo čovjekovog života, nego i Europe. Stoga je više puta i apelirao na Europljane: „Europo, nemoj zaboraviti svoje korijene! Bog je središte tvoga života! Europo, ti si kršćanski kontinent, ti si puno šira od Zapadne Europe. Pa i mi, Poljaci, smo Europljani. Europa se prostire od Portugala do Urala. Ona je kršćanski kontinent koji u svojim temeljima ima Boga.“ Kad su političari pisali moderni Ustav Europske unije, Papa im je govorio: „Nemojte izbaciti Boga iz Ustava!“ Premda je Papa apelirao i molio ih, oni su to ipak učinili: iz Ustava su izbacili riječ „Bog“.
Ivan Pavao II. bio je veliki marijanski Papa. Govoreći: „Totus tuus, Marijo!“, osjećao je veliku ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Vjernici su ovih dana saznali da je Papa žarko želio doći u Međugorje, no to se nije dogodilo. Ali, nema sumnje da je Karol Wojtyła Međugorje nosio u srcu, molio je za to mjesto jer je u Međugorju posebno prepoznao snagu molitve. Budući da je i sam bio veliki molitelj, prepoznao je snagu molitve, prepoznao je snagu mira. Pošto je bio mistik, Papa je tu prepoznao i snagu obraćenja. Znao je da se ovaj svijet mora obratiti; naročito svijet zahvaćen komunizmom – strašnom ideologijom. Sve te ideologije, svi takozvani „izmi“, koji su vladali i još uvijek vladaju Europom, nečujno će nestati. Papa Ivan Pavao II. je volio hodočašća, išao je u Fatimu i Guadalupe, u Lourdes i Chęstochowu. Taj je veliki putnik išao svugdje, posebno u marijanska svetišta. Kad je dolazio u Sarajevo, duboko vjerujem da je njegovo srce željelo i nastojalo doći i u Međugorje. Premda nije imao tu mogućnost zbog spleta brojnih okolnosti, Poljak je ipak nosio Međugorje u svom srcu.
Papa Benedikt XVI. je osnovao Komisiju za Međugorje na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem, koja je djelovala od 2010. do 2014. godine i uradila sustavan teološki posao. Iako je priznala prvih sedam dana ukazanja kao sigurna i autentična, Komisija kasnije kao da nema stava, no prvih sedam dana su nukleus. Priznajući te prve dane, članovi Komisije ističu da se ukazanje uistinu i dogodilo. Tu se dogodilo nešto nadnaravno, tu se Blažena Djevica Marija ukazala. Odobravajući zaključke te Ruinijeve Komisije, taj dokument i stav Vijeća, koji je bio izravno pod Kongregacijom za nauk vjere, papa Benedikt XVI. uzima stvari doslovce u svoje ruke. Nakon toga, taj rad, taj dokument dolazi u ruke papi Franji, a on donosi Nihil obstat kojim poručuje vjernicima: „Idite u Međugorje, neka vas ništa ne sprječava u tome jer tamo nitko ne ide protiv vjere i morala.“ U Nihil obstatu se ne govori toliko o nadnaravnosti, koliko o plodovima Međugorja.
Papa Franjo je često apelirao na svećenike i biskupe govoreći: „Pratite svoje hodočasnike! Nemojte im dopustiti da idu sami!“ Hvala svim svećenicima i biskupima što su bili pratnja brojnim hodočasnicima!
Čovjek koji je molio i srcem osjećao Međugorje jest i kardinal Franjo Kuharić. Kardinal Kuharić je vjerovao tome mjestu, vjerovao je da se tu događaju ukazanja. Ne smijem zaboraviti ni biskupa Franu Franjića, člana Ruinijeve Komisije, koji je svim srcem čak i primao hodočasnike i poticao ih govoreći o važnosti toga mjesta za hrvatski narod. Iako je puno ljudi dalo svoj doprinos, spomenuo bih ipak kardinala Cristopha Schönborna koji je u Međugorje došao u kriznim vremenima. Kad su sva vrata bila zatvorena, on je kao kardinal i učenik velikoga teologa Hansa Urs von Balthasara, koji je rekao da se Međugorje ne smije zaobići, iznova otvorio vrata Međugorju. Premda trenutno u Međugorju živi i djeluje biskup Aldo Cavalli, ne smijem zaboraviti ni biskupa Henryka Hosera, svetog čovjeka. Njega je papa Franjo poslao u Međugorje kao administratora koji će se, upravljajući župom, brinuti za pastoralni dio i prepoznavati tamošnje duhovne plodove. Mi, fratri, s njim smo imali divno iskustvo. Surađujući s njim, osjećali smo da surađujemo sa svetim čovjekom. Kao i današnji biskup upravitelj Aldo Cavalli, i Hoser je doista uživao u Međugorju prateći i sudjelujući u molitvenom programu. Hvala Svetim Ocima koji su ipak prepoznali plodove Međugorja i Henryku Hoseru koji je utro put modernom Međugorju!

Mladifest
Početkom kolovoza 2025. godine u Međugorju će biti organiziran 36. Mladifest pod geslom „Hajdemo u dom Gospodnji!“ Evo, već je 36 godina prošlo od prvoga Mladifesta… Mnogima je u sjećanju ostao fra Slavko Barbarić kao organizator prvog, drugog, tih početnih Mladifesta, organiziranih u poznatim zelenim šatorima, kojih danas više nema. Sjećam se da su nekoć, dok sam još bio dijete, iza crkve, gdje je sad smješten vanjski oltar, a u blizini današnje Žute dvorane Ivana Pavla II., bili postavljeni zeleni šatori. Upravo u tim velikim šatorima počeo je prvi Mladifest. U samom njegovu začetku bilo je prisutno svega tristotinjak mladih. Fra Slavko je vjerovao mladima. On je pokrenuo mnoge događaje u Međugorju. Njegova ljubav prema Gospi, njegova ljubav prema Podbrdu, prema Križevcu ili prema „Majčinom selu“ očituje se u velikoj ljubavi prema čovjeku. Fra Slavko je volio čovjeka, volio je Međugorje. Fra Slavko je volio susresti čovjeka, nije zaobilazio hodočasnike. On je počeo s njima i najkonkretnije raditi. Znao je da im se mora posvetiti, darovati svoje vrijeme, a osim hodočasnicima koji su pristizali u Međugorje, on je posebnu ljubav i skrb iskazivao mladima na Mladifestu.
Ja sam kao sjemeništarac od 2003. godine bio skoro na svakom Mladifestu, a prije toga znao sam dolaziti sa svojim roditeljima, no od 2003. godine išao sam sâm, tako da i ja imam skromnog iskustva u dolascima na Mladifest. Mladifest zapravo slijedi Gospinu poruku, jer i ona posebnu ljubav iskazuje mladima. Tijekom svojih ukazanja u Fatimi, u Lourdesu, u meksičkom Guadalupeu, pa i u Međugorju, kao i tijekom mnogih ukazanja po cijelom svijetu, Gospa se uvijek ukazuje mladima. Gospa vjeruje mladima, vjeruje da oni mogu iznijeti poruku i biti njezini hrabri i neustrašivi svjedoci. Fra Marinko Šakota u jednoj od svojih zadnjih knjiga Školi molitve u Međugorju, posvećenoj mladima, kaže kako se na prvu čini da Nebo riskira kad se Gospa obraća mladima uzimajući ih za svjedoke te nadalje ističe kako to nije siguran projekt jer se Gospa u svojim ukazanjima obraća mladima ili djeci, ali čovjek mora znati da na mladima svijet ostaje. Mladi su budućnost, ali i sadašnjost Crkve. Gdje nema mladih, nema ni budućnosti! Zahvaljujući Gospinim porukama, u Međugorju je moguće prepoznati važnost mladog čovjeka. A ako je itko to u Crkvi prepoznao, to je bio Ivan Pavao II., koji je toliku ljubav i skrb posvećivao mladima. Rekao je i biskupima i župnicima da u svojim biskupijama i župama organiziraju susrete za mlade. U svijetu su održani i brojni Svjetski dani mladih: od Krakowa, Lisabona, Rio de Janeirea, preko Paname, a 2027. godine Svjetski dan mladih bit će organiziran u Seoulu u Južnoj Koreji, gdje će mladi sigurno ići da susretnu i papu Lava XIV.
Organizatori ovogodišnjeg 36. Mladifesta pozivaju mlade: „Hajdemo u dom Gospodnji!“ Kako je lijepo to geslo! Tu se očekuje mnoštvo mladih ljudi iz cijelog svijeta. Koliko je i taj međugorski Mladifest donio lijepih plodova, govori podatak da se i mnogi Mladifesti u svijetu organiziraju po uzoru na njega: na primjer 7. Mladifest u Sisku, pa Mladifesti po Francuskoj, u Parizu, u Sjedinjenim Američkim Državama u organizaciji naših fratara ili Mladifest u Kanadi i drugim dijelovima svijeta. Iako su ti Mladifesti u početku relativno mali, oni se polako razvijaju. Jedan od najljepših događaja u Međugorju, nakon Godišnjice Gospinih ukazanja, sigurno je Mladifest. Međugorje je tada prepuno mladih ljudi. Oni tada imaju mogućnost u svom srcu duboko osjetiti Božji zov, imaju priliku ispovjediti se. Mnogi se mladi ne ispovijedaju, pogotovo oni iz Europe. Iako su mladići i djevojke zaboravili na sakrament svete ispovijedi, u Međugorju se nauče iznova ispovijedati. Mladi ljudi tu iznova nauče moliti krunicu, nauče iznova boraviti pred Presvetim oltarskim sakramentom, a što je najvažnije – mladi zavole euharistiju. Mladi tu nauče srcem slaviti euharistiju.
Tu je i ono poznato platno na kojem sudionici Mladifesta ostavljaju svoje molitve, tu je i procesija sa Gospinim kipom, kao i molitva sa svijećama, te klanjanje i čašćenje Križa. Ovim putem pozivam mlade da i ove, kao i svake godine, dođu na Mladifest i osvježe svoju mladost shvaćajući da Bog itekako na njih računa. Poziv pape Ivana Pavla II. iz njegova programskog govora, koji i danas uvelike odjekuje svijetom, glasi: „Ne bojte se otvoriti vrata svoga srca Kristu!“ Nadalje on kaže: „Nemojte samo otvoriti vrata, nego širom rastvorite vrata Kristu da uđe u vaša srca jer samo Krist zna što se događa u čovjekovu srcu.“ I papa Franjo je toliko puta poručio mladima: „Sanjajte! Živite ideale, ali budite i konkretni!“ On je mladima 2016. godine u Krakowu uputio zanimljivu poruku: „Odvojite se od kauča! Ostavite daljinske upravljače i TV! Pođite u ovaj svijet i budite djelotvorni u svijetu!“ I papa Lav XIV. posebnu ljubav gaji prema mladima, baš kao što je to činio i papa Benedikt XVI. Nikad neću zaboraviti njegov susret s mladima na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, gdje je mnoštvu mladih tijekom klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom kazao: „Kakva tišina!“ Cijeli Trg prepun mladih odisao je pred Presvetim neopisivom tišinom. Tišina se mogla rezati jer su mladi skrušeno molili Boga. I danas se po Hrvatskoj osnivaju divni pokreti u kojima se mladi okupljaju: u Antunovskom hodu, u Mladim salezijancima kod salezijanaca, u Josipovoj zajednici… Toliko je po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini tih mladih skupina koje se bude. Tu je također i Frama, koja je dala toliko duhovnih i svećeničkih zvanja, časnih sestara, a sve je nastajalo i nastaje na Mladifestu. Zato iznova upućujem poziv mladima: Bog vam ima nešto kazati, Gospa vas zove! Gospa će vam uputiti važnu i snažnu poruku: „Vi ste sadašnjost i budućnost Crkve. Vi, mladi, možete promijeniti ovaj svijet jer u vama se kriju budući političari, budući znanstvenici i budući svećenici.“ Ako vi sada otvorite vrata svoga srca Kristu, a jednog dana dođete na – neću napisati – važne pozicije, nego službe, jer čovjek služi, tada ćete vi moći i vrata ovoga svijeta otvoriti za Krista. Zato dođite na Mladifest koji traje već 36 godina, a koji je imao svoje teške trenutke te bio čak i pred zatvaranjem zbog velikog pritiska, ali Mladifest i snaga mladih ljudi ipak su preživjeli. Zato dobro došli na novi Mladifest u Međugorju!

Međugorje – prostorno najmanja, ali duhovno najveća biskupija svijeta
Danas je poseban dan – uočnica godišnjice Gospinih ukazanja u Međugorju, a sutra slavimo 44 godine od prvog Gospinog ukazanja. Ovaj zadnji dan devetnice želio bih završiti pozivom. Međugorje od samih svojih početaka pa do danas zove ljude. Mnogi su bili pozvani, mnogi se još uvijek i pozivaju u Međugorje, a to ste upravo vi – dragi hodočasnici! Sa svakog kontinenta, iz skoro svih zemalja: od daleke Australije i Amerike preko Kanade, od Južne Amerike preko Afrike, od Libanona preko Koreje do Oceanije, svi ste vi prolazili kroz Međugorje. Međugorje je iznjedrilo toliko lijepih priča i utisaka na ljudske duše. To je snaga Međugorja! Snaga Međugorja krije se u pozivu. Netko je pozvan zahvaljujući svjedočanstvu bližnjih, netko je bio izravno pozvan osjetivši poziv u svojoj duši, čuo je zov… Netko je pak došao čitajući literaturu i knjige o Međugorju, napisane i izašle u neizmjernim nakladama, a posebno čitajući knjige koje su pisali prijatelji Međugorja: fra Slavko Barbarić i svi ljudi što su ostavili pisane tragove u obliku svjedočanstava govoreći što im je Međugorje značilo. Duboko vjerujem da će današnji dan, ova uočnica, a posebno sutrašnji dan – sama Godišnjica, kada slavimo 44 godine Gospinih ukazanja, biti otvoreni za sve ljude. Međugorje će biti malo za sve one koji žele doći.
Dok se na Bliskom istoku odvija rat, hodočašća u Svetu Zemlju su praktički zabranjena pa se danas Međugorje na poseban način otvara svijetu. Međugorje je otvoreno kao nova žila kucavica svima koji žele osjetiti iskustvo mira. Vjerujem da će svi ljudi koji su željeli hodočastiti u Svetu Zemlju doći u Međugorje iz jednog dubokog razloga – jer će u Međugorju tražiti mir. Gospa je izrekla riječi koje i danas snažno odjekuju svijetom: „Ja sam Kraljica Mira!“ Zato vjernik ima samo jednu misiju – moliti za mir! Međugorje ne postoji samo zbog mene, nego zbog svakog čovjeka, da svi zajedno izmolimo mir. A kome je mir potreban?
Mir je potreban svakom čovjeku, a na poseban način dužni smo moliti za našu braću, za kršćane koji stradavaju po ovome svijetu. Sjeti se i kršćana koji su stradali u Damasku, kršćana stradalih jučer za vrijeme svete mise kad je netko ušao u crkvu i ubio našu braću jer su bili spremni moliti i slaviti Gospodina. Teško je danas biti kršćanin u Damasku, u Siriji, u Izraelu, a kako je lako, puno lakše, biti kršćanin u Europi, gdje te nitko ne dira i ne prijeti oružjem. Zato u prvom redu moramo moliti za kršćane, za našu braću i sestre, a molimo također i za sve misionare koji stradavaju, molimo za zaraćene zemlje! Molimo da mir dođe u ovaj nemirni svijet!
Mediji pišu o kupovanju i slanju oružja, jer svjetski moćnici ne mogu ponuditi ništa drugo nego vagone i vagone oružja, no Međugorje u čitav svijet šalje poruku mira. I završio bih riječima pokojnog biskupa Henryka Hosera. Naime, kad je bio izabran za apostolskog vizitatora za Međugorje, Hoser je rekao: „Mene je zapala jedna župa, najmanja biskupija na ovome svijetu, ali iako je prostorno najmanja, Međugorje je najveća biskupija svijeta. Zašto? Zato što Međugorje dotiče svakog čovjeka, otvoreno je za sve ljude, otvoreno je za cijeli svijet. Sve rase i nacije dolaze u Međugorje.“ Malo Međugorje je najveće mjesto jer dopire do svakog čovjeka. Neka poruka mira, neka poruka Kraljice Mira ispuni svako ljudsko srce! Neka pozdrav uskrslog Krista: „Mir bio sa svima vama!“, neka taj uskrsli pozdrav kojim je papa Lav XIV. navijestio svoj pontifikat uđe u svako ljudsko srce! Mir i dobro!

Korupcija je zlo veće i od grijeha

Papa Franjo uvijek je otvoreno prozivao korupciju. Malotko danas uopće ispovijeda korupciju jer je korupcija u našoj zemlji postala stil života, ukorijenila se u svim sferama društva. Ona mnogim vjernicima i ne predstavlja grijeh, a zapravo papa Franjo kaže da je korupcija zlo veće i od grijeha. Tu nije riječ samo o opraštanju nekog grijeha, već se naprosto radi o liječenju istog. Društvo se treba liječiti od korupcije, a to je dugoročan proces i zahtijeva velik napor.
Korupcija je postala prirodna pojava, a tolike je ljude zavila u crno! Tko čini koruptivna djela, taj drugom nešto uskraćuje, jer korupcija označava zauzimanje nečijeg mjesta korištenjem veza i poznanstava, a događa se naprečac. Vjernik se sablažnjava ako čuje da je netko uzeo tuđeg muža ili ženu i kaže da je to užasan čin, a nitko se ne sablažnjava kad čuje da je pojedinac uzeo tuđe mjesto na fakultetu, na poslu ili drugdje. Govoreći o korupciji, Papa na koncu donosi jaku, simboličnu sliku, a to je zadah iz usta. Naime, osoba koja ima loš zadah teško će to primijetiti, ali sugovornik će ga ipak osjetiti. Sugovornik bi trebao upozoriti tu osobu da ima loš zadah te da nešto mora poduzeti po tom pitanju. Da, korupcija uistinu smrdi i ima loš zadah! Korupciju neće osjetiti oni što je čine, već oni kojima je to zlo učinjeno. Društvo je nažalost korumpirano, kršćani su pobožni ljudi, ali pojedinci nerijetko žive ogrnuti lošim zadahom korupcije.

Poruši barijere što te dijele od brata čovjeka

Berlinski zid je davno srušen, još u prošlom stoljeću, ali ipak i danas među ljudima postoje zidovi. Pali su vidljivi, a ostali su nevidljivi zidovi. Zašto uopće postoje ti zidovi? Ako zidovi postoje među ljudima, onda se dijelimo na „mi“ i „oni“. S jedne strane zida stoje „oni“ a s druge strane zida stojimo „mi“. „Mi“ nikad ne želimo biti kao oni, a „oni“ vjerojatno ne žele biti kao „mi“. „Oni“ katkad za sebe tvrde da su „mi“, a za „nas“ tvrde da smo „oni“. Dok zidovi stoje između nas, uskraćena su nam dva najdublja ljudska svojstva: da druge vidimo i čujemo. Mi, ljudi, često zaboravljamo da preko puta nas stoji čovjek, ali budući da ga ne vidimo i ne čujemo, taj nam čovjek ponekad izgleda strašan kao čudovište. No, i mala djeca iz priča znaju da je čudovište biće o kojem se ružno govori, a djeca ih nikad nisu vidjela uživo niti su im čula glas; samo su im roditelji, bake ili djedovi o njima pričali raznorazne priče. Ako čovjeka ne želiš vidjeti i čuti mu glas, on za tebe ubrzo postaje čudovište, a čudovište je strašno biće kojega se svi boje.
I danas je nažalost sve isto: budući da je ovaj svijet prepun zidova, mnogi vjeruju da je taj isti svijet nastanjen i brojnim čudovištima. Seneka je davno rekao: „Treba čuti i drugu stranu!“ U svim svojim parnicama, unatoč brojnim barijerama koje te okružuju, ti, dragi kršćanine, probaj doći s onu stranu zida! Oprosti, zagrli, pruži ruku mira i poslušaj što ti govori čovjek s druge strane zida! Preskoči konačno taj visoki zid, sruši barijere što vas dijele i vidjet ćeš da s onu stranu zida ne žive čudovišta, nego ljudi – tvoja braća i sestre.

Kad prestane rat riječima, prestat će i oružani ratovi

Živimo u svijetu brojnih ratova. Budući da vrijedi zakon jačega, svijet je postao vrlo okrutno mjesto za život. Tko ima moć, može druge olako ubijati. Toliko je oružja prodano i još će se, nažalost, prodavati. Svijet je daleko od mira. Nevini ljudi ginu, nedužna djeca stradavaju… Seoba naroda je jako izražena, a pritom se svatko želi što više naoružati. Misao koja vlada svijetom glasi: „Mir se može kupiti samo oružjem.“ No, to je kriva misao! Davno prije rata vođenog oružjem vodio se rat riječima. Čovjekove riječi postale su otrovne, ubilačke strijele koje gaze, ranjavaju i vrijeđaju bližnjeg.
I danas je također sveprisutan sindrom „lažnog rasta“. Naime, ako oblati bližnjeg, pojedinac vjeruje da će sâm brže rasti u očima drugih. Želiš li rasti vrijeđajući druge? Nemoj to raditi jer to je loša i promašena navika! Stoga je papa Lav XIV., potaknut riječima pokojnog pape Franje, uputio apel novinarima, ali i cijelom svijetu u kojem moli: „Razoružajte svoje riječi!“ Dragi čovječe, oslobodi se grubih i ružnih riječi! Čovjekov rječnik je postao nasilan i pun loših izraza. Kad uspiješ razoružati svoje riječi, moći ćeš razoružati ovaj surovi svijet i društvo u cjelini; kad prestane rat riječima, prestat će i oružani rat. Riječ je nekad imala veliku moć, riječ je po svojoj naravi uistinu lijepa i plemenita oznaka. Pripazi često stoga na svoj govor, pazi na svoje riječi, budi mirotvorac! Budi i ostani čovjek dobrog srca iz kojeg izviru samo dobre riječi!

Odvaži se živjeti za svoje ideale

Zanimljivi su ti galebovi… Izgledaju simpatično, ali često u svojoj srži to nisu. Premda su zahvaljujući rasponu krila vješti u jedrenju zrakom, galebovi imaju manu koja ih udaljava od savršenstva, a zove se – krađa! Ta lijepa pernata stvorenja po svojoj strukturi sličnija su strvinarima nego dobrim pticama. Iako galebovi nerijetko jedu otpatke, znaju ukrasti i tuđu hranu. Galebovi kradu hranu i ljudima. Kad sam šetao Helsinkijem, na svakom štandu gdje se prodaje sladoled, voće ili bilo koja vrsta hrane stoji istaknut natpis „Čuvajte se galebova!“ Budući da galebovi brzo napadaju nasrćući iznenada, neoprezni turist će lako ostati bez svoje hrane. Gledajući to, promijenio sam mišljenje o galebovima pa njihov krik i zvuk odsad doživljavam drukčije.
Također, odsad drukčije gledam i na priču o Galebu Jonathanu Livingstonu kojega je opisao Richard Bach. Naime, tek sad shvaćam zašto se taj dobri galeb želio odvojiti od svoga jata te činiti što želi, samo da ne mora krasti tuđu hranu. Jonathan Livingston je želio letjeti u visine; nije htio jesti tuđe otpatke, nego se želio izdići iznad toga mentaliteta svojstvenog galebovima. Galeb Jonathan je želio odvažno živjeti za svoje ideale. I čovjek je katkad nalik galebovima, pogotovo kad osuđuje pojedince koji se žele odvojiti od jata i vinuti u visine. Taj isti čovjek želi uvijek ostati prizeman, pa ne koristi darovana mu krila, nego živi i hrani se od tuđeg ulova. Držeći se revno svoga jata, čovjek (p)ostaje navezan na bližnje. Zbog lijenosti ili udobnosti isti nerijetko i umire unutar toga jata, a da nije ostvario vlastite ideale. O, kako danas nedostaje ljudi kao što je jatu galebova nedostajao odvažni Jonathan…

Za tebe, prijatelju

Lijepo je što postoje prijatelji. Sveta Terezija Avilska svojedobno je uskliknula: „Prijateljstvo je najistinitije ostvarenje osobe.“ Nije ni čudo što je Isus pred kraj svoga ovozemnog života svojim učenicima poručio: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 12-16). Najdublji odnos kojeg kršćanin ima prema Isusu jest prijateljstvo. Kako je lijepa ta istina koja glasi – mi smo Isusovi prijatelji! Svjedoci smo da je prijateljstvo danas u svijetu uvelike narušeno. Države i vladari su sve manje jedni drugima prijatelji, jedna nacija ratuje protiv druge nacije; stvara se neprijateljstvo koje gotovo vodi do patološke mržnje prema drugima i do njihova istrebljenja. Međuljudski odnosi počivaju tek na golom interesu, a malo ih se hrani iskrenim prijateljstvom. I među današnjim vladarima vrlo je malo iskrenih prijatelja. Dobro je voljeti svoj narod, ali pravi vladari vole i druge narode, oni trebaju voljeti čitav svijet, jer ovaj svijet je dom svim ljudima, svijet je naš zajednički dom. Tu je misao često naglašavao papa Franjo, a također ju nastavlja proklamirati i dobri papa Lav XIV. O, kako su nam potrebni vladari država koji znaju biti dobri prijatelji…
Sjeti se samo osnivačâ Europske unije: Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea de Gasperija; osim istinskog prijateljstva, njih je povezivala i snažna vjera. Oni su prije svega bili prijatelji pa tek onda državnici. Zato su i željeli stvoriti Uniju koja počiva na slobodi, bratstvu, pravednosti i ljubavi, a nadasve na Božjim zakonima. Znali su da društvo bez Boga u konačnici postaje društvo usmjereno protiv čovjeka. A najdublji Božji zakon temelji se na zakonu prijateljstva, pa i ti moraš željeti dobro bližnjem svom. Dužan si svoga bližnjeg dočekati raširenih ruku i biti mu na raspolaganju. Dužan si, čovječe, pomoći drugom i drugačijem pojedincu, a ne ga iskoristiti i oplijeniti. Mnogi suvremeni vladari ne vode se prijateljstvom, već samo krutim interesom: pomoći će samo onome koji im može nečim uzvratiti. Njihov postulat glasi: „Mi vama ovo, a vi nama ono.“ Princip trgovine i krutog liberalnog kapitalizma je okovao i duše brojnih kršćana. Tomáš Halík – jedan od vodećih teologa svijeta – s pravom je prozvao kršćane pitajući ih kako mogu birati populiste i vladare koji dobro žele zajamčiti samo pojedincima, a da pritom drugi nisu bitni ili su čak i smetnja njihovoj osobnoj sreći. Ovaj svijet ne može biti naš zajednički dom ako pojedinac gleda samo na sebe. Zato je iznova potrebno od ljudi činiti prijatelje, a ne neprijatelje. Pokušaj pronaći što više prijatelja, a ne neprijatelja! Što si posljednje u svome životu učinio za prijatelja? Koju si gestu napravio, koju si lijepu riječ izgovorio, koju si molitvu izmolio za prijatelja? Jer za prijatelja nešto činiš iz srca, bez interesa; za prijatelja se i moli. Prijatelj ti može postati svaki čovjek ako mu podariš osmijeh, lijepu riječ i svoje srce. Dočekaj svakog čovjeka lijepom riječju, a ne riječima mržnje! „Uperi“ u njega kruh, a ne oružje! Prijateljstvo je jače od svake mržnje, a ljubav od rata. Čudesan božićni događaj iz 1914. godine zbio se na „ničijoj“ zemlji, kad su njemački i britanski vojnici izašli iz blatnjavih rovova i jedni drugima pružili ruku te čestitali Božić, čak su i zaigrali nogometnu utakmicu. Te noći pobijedilo je prijateljstvo. I danas u ovim bezbrojnim ratovima moguće je da se ponovi to božićno čudo iz 1914. godine, i danas mogu iz rovova izaći prijatelji te pružiti jedni drugima ruku pomirenja ili drugoga dočekati cvijećem, a ne oružjem.
Sjeti se Vincenta van Gogha i njegovih suncokreta. Naime, Van Gogh je posebno volio slikati žute suncokrete. Volio ih je ne samo zbog estetskih razloga, ne samo što lijepo izgledaju, već i zbog osobnih razloga. Suncokreti su simbol života jer je veoma volio žutu boju koja simbolizira radost, ali i nadu, simbolizira snagu sunca i svjetla. Slavni Nizozemac je naslikao mnoštvo slika s motivom suncokreta. Budući da se suncokreti okreću prema suncu, i mi, ljudi, se trebamo okrenuti prema svjetlu, a ne prema tami. Čovjek poput suncokreta treba vidjeti svjetlo i dobro u drugima, a ne samo njihove mane i pogreške. Van Gogh je u suncokretu vidio i nadu i svjetlo. Pošto je bolovao od depresije, slikanje suncokretâ za ovog je slikara imalo i terapeutsku moć. Simbolika suncokreta za njega se ogledala u činjenici da su oni znak prijateljstva. Vincent van Gogh i Paul Gauguin bili su veliki umjetnici i prijatelji. Nažalost, to prijateljstvo je završilo tužnim i bolnim rastankom, ali ovdje bih više pozornosti posvetio početku toga prijateljstva. Naime, Van Gogh je pozvao Gauguina da zajedno stvaraju u njegovom ateljeu poznatom kao Žuta kuća. Obojica su imala velike snove i ideje. Van Gogh je želio napraviti veliku likovnu koloniju i okupiti razne umjetnike, jedan od njih je bio njegov posebni prijatelj Gauguin. Kao znak dobrodošlice, Van Gogh je prijatelju želio nešto napraviti. Premda je mogao ubrati cvijeće i staviti ga u vazu, Van Gogh je naslikao suncokrete u vazi i tu sliku objesio na zid. Cvijeće bi kratko mirisalo i uvenulo, a suncokreti na platnu traju i danas. Budući da je bio vrlo obazriv i pažljiv, Van Gogh je zbilja htio radosno dočekati svoga prijatelja. Obradovao se njegovu dolasku. Kad god vidim Van Goghove suncokrete, sjetim se nekoga tko je nešto lijepo želio učiniti svome prijatelju. To me uvijek podsjeti na dobrodošlicu iskazanu prijatelju i neizmjernu radost što prijatelj uopće postoji. O, kako se Van Gogh samo potrudio da usreći svoga prijatelja! Kao da mu je tom slikom želio poručiti: „Ovo je za tebe, prijatelju!“ Ovaj bi svijet bio drugačiji kad bi svakog čovjeka dočekao kao prijatelja, kad bi svakom čovjeku mogao reći da je on tvoj prijatelj, a ne neprijatelj. Za tebe, prijatelju!

Bog je bio malen

Isus slavi Oca nebeskoga što je mnoge tajne objavio ne velikima i mudrima, već malenima. O, kako je lijepo biti malen! Bog u maleno srce izlijeva čudesne tajne. Sâm Bog pristao je biti malen kada je postao Dijete. Kršćanstvo nije ništa drugo nego put koji te uči kako biti i ostati malen. Ljudi su Isusa ponajprije upoznali kao Dijete. Naš je Bog došao pred lice ljudi u obliku nevinog Djeteta. Uzmi u svoje ruke malenu figuru Djeteta Isusa, možda onu figuru koju svakog Božića polažeš u jaslice; uzmi je u svoje ruke i razmišljaj o malenosti. Boraveći u tvojim rukama, maleni Isus će ti progovoriti o ljepoti malenosti. Premda djecu već odmalena uče da je važno samo biti velik i snažan, čak smo se i mi kao djeca svađali tko je veći, a ljepota življenja zapravo se krije u malenosti. U konačnici, sve što je veliko izraslo je iz malenosti. Vježbaj se u malenosti, jer to je tvoj poziv.
Jednoga sam Božića na dar dobio kip malenog Isusa. Kip je bio izrađen od gipsa. To mi je bio jedan od najljepših poklona koje sam dobio. Svakog sam Božića taj kipić stavljao u svoje male jaslice. No, toga Božića kipić mi je zbog nepažnje ispao iz ruku i pao na tlo. Ruke su mu bile polomljene! Vidjevši to, bio sam vrlo tužan. Bio sam ljut na sebe pitajući se: kako mi se to moglo dogoditi?! No, kao da mi je Isus baš u tom trenutku progovorio kroz par simboličnih slika. Prva slika govori o težini. Kako je teško čuvati Isusa u svojim rukama, a da ga pritom ne ispustiš… Dovoljan je i jedan trenutak nepažnje i Isus može „ispasti“ iz tvoga života, iz tvoga srca. Vjernik mora puno pozornosti i ljubavi uložiti da očuva Isusa u svom životu. A druga slika simbolizira prihvaćanje. Premda je bio okrznut i slomljen, ja sam taj kip i dalje prihvaćao. Tako i Isus prihvaća i mene i tebe, premda smo često „slomljeni“. Čak štoviše, i Isus je bio slomljen na križu, jer slomljenost neće ugasiti ljubav, već će ju još više povećati.

Crkva u središtu Züricha

U središtu Züricha nalazi se jedna crkva. Šetajući toga popodneva, odlučio sam ući u crkvu i pomoliti se. Vani je bilo hladno, jer baš tih dana je pao snijeg. Dok sam ulazio unutra, crkva je izgledala potpuno prazna, no u jednoj klupi ipak je bio netko. Prišavši malo bliže, opazio sam čovjeka kako leži u klupi. Bio je to beskućnik. Ušao je u crkvu i zaspao, pobjegao je od hladnoće. Možda to nije bio beskućnik, to je bio Isus. Sjeo sam u klupu i počeo moliti. Osjetio sam neopisivu toplinu u toj crkvi, bilo mi je uistinu drago što je tu ležao beskućnik. Pa zar svi mi nismo beskućnici?! Potom je u crkvu ušla jedna žena. Žurila je zapaliti svijeću kraj Gospine slike. No, kad je prolazila kraj beskućnika koji leži u klupi, njezin izraz lica sve je rekao: kao da joj nije bilo drago što je beskućnik tu. Zapalila je svijeću, kratko se pomolila i žurno izašla van. Tada sam se pitao: gdje je Isus više bio prisutan – u njezinoj svijeći ili u ovom beskućniku?

Voljeti druge

Eh, kako je samo teško voljeti pojedince koji te ne vole… To je uistinu velika borba. Moraš sam sebe pobjeđivati, moraš se učiti zavoljeti svoje neprijatelje. Ljubav traži trud i napor. Prava ljubav iziskuje borbu i žrtvu, ne nastaje sama od sebe i nije lagana. Jedan novinar je upitao papu Franju kako on s tolikom lakoćom voli ljude koji ga ne vole, a Papa je odgovorio: „Tko ti je rekao da volim one koji mene ne vole? (Smijeh.) Moram se jako truditi da ne budem zlopamtilo, to mi ne ide lako. Puno se molim i pokušavam izbjeći logiku – učinio mi je ovo, pa ću ja njemu vratiti onim. No, to mi uistinu nije lako.“ Svatko je zasigurno barem jednom stajao ili još stoji pred istim izazovom. Bori se stoga da ne budeš zlopamtilo i da ljubiš ljude koji te progone, uvijek iznova!

Molitva Presvetom Srcu Isusovu

Kada ne znam gdje bih pošao,
otvori mi vrata svoga Srca, mili moj Isuse!
Kada me svi napuste, pa i ja sâm sebe,
pusti me u svoje Srce, o Isuse!
Kada mi tuga obuzme dušu,
a nada da mogu biti svet iščezne,
pusti me u svoje Srce!
Kada pomislim da je grijeh jači od dobra,
pusti me u svoje Srce, Isuse!
Kada pomislim da nisam vrijedan tvoje ljubavi,
pusti me u svoje Srce!
Pusti me u svoje Srce kad ne znam gdje i kada poći,
pusti me u svoje Srce jer tu sam zaštićen.
Vatra ljubavi iz tvoga Presvetog Srca spalit će
sve moje grijehe, a otkucaji moga srca
stopit će se sa tvojim otkucajima, dobri Isuse.
Ako je trn mogao ući u tvoje Srce,
dopusti i meni da uđem,
jer ja sam tvoje ljubljeno dijete.

RECENZIJE

Za tebe, prijatelju – duhovni dar i poticaj za rast u vjeri

Ukazana mi je velika milost i čast da pročitam i napišem svoj osvrt na novu knjigu našeg fra Gorana. Knjiga mi je stigla podijeljena u dva dijela, a prvi dio posebno me je dirnuo i oduševio. Prije svake priče nalazi se kratak opis osobe o kojoj je riječ ili trenutka iz njezina života. Ti su opisi bili toliko živi i bliski da sam imao osjećaj da te osobe osobno poznajem, kao da mi se obraćaju izravno, s ljubavlju i iskrenošću. Iako su priče kratke, svaka je posebna i duboka na svoj način, donosi različite teme i potiče na razmišljanje. One su bile poput zrcala u kojima sam se prepoznao i koje su me potaknule na iskreno preispitivanje vlastite vjere i života. Danas je lako reći da smo kršćani, da vjerujemo, no pitanje koje ova knjiga postavlja jest: živimo li zaista tu vjeru u svakodnevici? Priče su napisane jednostavnim i razumljivim jezikom, što ih čini dostupnima svima. Ukupno ih je oko 155, i vjerujem da bi svakodnevno razmatranje jedne od njih bilo pravi duhovni dar i poticaj za rast u vjeri i životu. Vjerujem da je to i smisao svake dobre knjige – da nas uzdigne, obogati i povede na novu razinu.
Drugi dio knjige bio mi je još posebniji, poput duhovnog ukrasa koji kruni cijelu poruku. Za mene je ova knjiga pravi vodič – vodič koji nas uči kako da ostanemo prizemljeni i čvrsti u vjeri, bez da se izgubimo u visinama svijeta, uvijek s pouzdanjem da nas prati netko tko nas ne napušta. Taj netko je naš Gospodin Isus Krist, koji je uvijek tu, spreman poduprijeti nas u svakom trenutku. Dok sam je čitao, knjiga nije imala istaknut naslov. Tek pred kraj, u razgovoru s fra Goranom, saznao sam da se knjiga zove Za tebe, prijatelju. Taj naslov je dao poseban smisao i sve mi je još jasnije progovorilo u srcu. Knjiga je ispunjena odnosom s Isusom – onim koji stoji na vratima našeg srca i strpljivo kuca čekajući da mu otvorimo. Često se osjećamo sami i udaljeni, a zaboravljamo da je Isus uvijek prisutan, pun ljubavi i milosti. Mi smo poput suncokretâ koji se okreću prema Suncu – izvoru života, svjetla i topline. Naš trojedini Bog je taj koji nas krijepi, vodi i daruje nam snagu za rast. Negdje sam čuo rečenicu da ljudi ne biraju knjige, nego knjige biraju njih. Neka ova knjiga izabere mnoge ljude i neka im dotakne srca, donoseći mir, snagu i vjeru u njihov život. Fra Gorane, od srca hvala! Neka vas Gospodin obilno blagoslovi i vodi na vašem putu!

Toni Vukadinović

Tko prijatelja nađe, našao je blago

Postoji li išta uzvišenije od otvaranja srca Isusu, našem Prijatelju? Dok koračamo nemirnim putevima života, a vjera nas vodi najboljem Prijatelju Isusu, osjećamo kako se naše srce otvara prema njemu poput veličanstvenog cvijeta koji svoje latice otvara prema suncu. U tom trenutku dopuštamo da nam on bude vodič kroz život, da nam pomogne kada ne vidimo izlaz iz tame; naš Prijatelj pruža ruke spasa i nosi svjetlost koja može odagnati i najcrnje oblake. Biti prijatelj u današnjem svijetu postao je veliki izazov. Vrijeme u kojem živimo ponekad nam izgleda toliko mračno da se osjećamo izgubljeno i nemoćno. U ubrzanom svijetu današnjice, kada društvene mreže i napredne tehnologije zauzimaju primarno mjesto, fra Goran Azinović s pravom prijatelja stavlja kao središnju figuru svoje nove knjige Za tebe, prijatelju. Prvenstveno misli na Prijatelja Isusa, koji je uvijek uz nas i čeka kako bi nas i u najbolnijim trenutcima utješio. Kroz ovu knjigu otkrivamo put do istinske životne radosti i učimo da se vjera mora njegovati; nadahnuti vjerom uranjamo u drugi svijet koji se otvara u punom sjaju, svijet u kojem se jedino vrednuju ljubav i prijateljstvo jer: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“
Knjiga Za tebe, prijatelju sadrži niz priča koje čitatelju trebaju poslužiti kao putokaz na zajedničkom putovanju gdje na kraju puta čeka Isus. Autor inspiraciju crpi iz svakodnevnih pojava, događaja, povijesti i kršćanske duhovnosti. On hvata trenutak u svojevrsni kaleidoskop, a taj isti trenutak ubrzo dobiva svoj portret kojemu autor udahne život i značenje. Od jedne kapljice probudi se rijeka koja motivira čitatelja i daje mu utočište u putovanjima kroz život. Primjerom Édith Piaf, koja je koračala pozornicama ovog svijeta pružajući istinsku umjetnost – svoj glas, uviđamo da je čisto i iskreno iskustvo jedini pravi put. Nama, vjernicima, jedini je pravi put Isus Krist koji nam pruža nepatvoreno iskustvo istinske radosti. U tekstovima za devetnicu uoči godišnjice Gospinih ukazanja u Međugorju osjeti se povezanost autora s ovim marijanskim svetištem. On piše jasnim i čitkim književnim stilom; nadahnut vjerom, čitatelju daje mogućnost iskusiti ljepotu i bogatstvo kršćanske nade i vjere te otkriva put istine i pouzdanja u Gospu, čija ljubav nikada ne prestaje. To posebno mjesto gdje je „Nebo Zemlju dirnulo“ svakodnevno privlači mnoštvo hodočasnika. Najveća milost koju Međugorje ima je ispovijed. Ispovjedaonice su mjesta u koja uđemo duhovno ne tako lijepi, a izađemo iz njih predivni, čista srca i s osmijehom na licu. Moć koju ispovijed ima neusporediva je pošto predstavlja Kristov dar – poseban dar Liječnika naše duše. U većini zapadnih zemalja ljudi se sve više udaljavaju od ispovijedi, okrenuti su prema sebi, a egoizam, elitizam, snobizam i druge pošasti modernog doba uzele su maha. Međutim, konačna mjera ljudskosti, dobra i zla nije čovjek, već Bog koji se objavio u Isusu, našem Spasitelju. On je mjera čovjekova srca, on nas oblikuje i upućuje kakvim bismo trebali biti. Međugorje kao „Ispovjedaonica svijeta“ mnogim hodočasnicima predstavlja prekretnicu u kojoj očiste dušu u Božjoj ljubavi. To je mjesto u koje Gospa dolazi pomoći i poziva nas na molitvu srcem. Autor je kroz priče o Međugorju poslao najoriginalniju pozivnicu za posjetiti ovo svetište te utkao u srce čitatelja mozaik čiji je svaki dio jedinstven i dragocjen.
Euharistija kao istinska duhovna hrana koju dobivamo od našeg nebeskog Oca igra veliku ulogu u životima vjernika. Mnogi kršćani zanemaruju njezinu važnost, a fra Goran, uzimajući primjer blaženog Carla Acutisa – velikog ljubitelja svete euharistije, pokazuje da se samo kroz redovnu euharistiju možemo duhovno razvijati. „Euharistija je moja autocesta za nebo“ – riječi Carla Acutisa, koji je svojim kratkim životom svjedočio i živio vjeru, predstavljaju smjernicu mladima da otvore srce Kristu i žive odlučno u vjeri i molitvi. Isus Krist je ustanovio sakramente, a redovito ih dijele biskupi i svećenici. „Crkva bez sakramenata bila bi prazna organizacija, a sakramenti bez Crkve obredi bez smisla i bez unutarnje suvislosti“, riječi su pape Benedikta XVI. U svijetu broj katolika raste, a svećenika je sve manje, na zapadu je to čak postao poziv koji je „nepotreban“. Fra Goran ističe važnost molitve za svećenička zvanja. Ta molitva kao jedina spona preko koje se izlijevaju nebeski blagoslovi predstavlja spasenje svih nas. Ona oplemenjuje i čisti dušu, a Božja snaga ustrajno vodi ljestvama napredovanja, jer bez svećenika nema Crkve, euharistije ni vjernika. Citirajući papu Franju: „Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir“, mogu zaključiti da fra Goran Azinović svojim književnim opusom obogaćuje svakog čitatelja i pomaže mu u duhovnom rastu. U Bibliji nailazimo na mudar citat: „Tko prijatelja nađe, našao je blago.“ Ova knjiga je svojevrsno blago koje bi svaki vjernik trebao ostaviti u baštinu budućim naraštajima.

Ivana Pervan, prof.