Utisnuti tragovi

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

Tko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini.

Leonardo da Vinci


UMJESTO PREDGOVORA
Jednog sunčanog ljetnog jutra, dok još samo ptice posjećuju plaže, a more onako razdragano svojim tijelom lupa o plažu, čisto da ne osjeti svoju samoću, maleni modri kamen, ukrašen najljepšim bijelim šarama, stao je prkosno vikati moru. More samo lagano odmahuje i pravi se da ne čuje, a modri kamen, piskutavim i na trenutke isprekidanim glasom, hrabro doviknu:
– Pusti me! Ne želim da me oblikuješ! No, more je i dalje nemilosrdno zapljuskivalo i igralo se valovima te nije obraćalo pozornost na kamen. Kamenčić povišenim glasom reče:
– Pusti me da sam kročim svojim putem i oblikujem svoj čvrsti stav. Ne želim da me oblikuju tvoji valovi, želim biti samostalan!
More se na ove riječi pomalo smete i promijeni smjer valova. More nije moglo vjerovati da jedan kamenčić želi biti samostalan i svoj oblik tvoriti sam, bez ičije pomoći.
– Zašto ne želiš da te oblikuju moji valovi i da te ja čuvam? Udaranje mojih valova tvori od tebe najčvršći kamenčić. Mijenja ti vanjštinu – reče more zamišljeno. A kamenčić u jednom dahu, sav sretan što ga more napokon čuje, izusti:
– Ali ti nas sve isto mijenjaš, a ja želim biti drukčiji od drugih. I zašto bi baš mene neko dijete odabralo između drugih kamenčića i ponijelo kao uspomenu s mora?! Jer svi smo isti i to dijete neće nikad znati zašto je baš mene odabralo! U čemu je moja posebnost? Svaki obli kamen je savršenoga oblika, a ja želim biti malen i nesavršen, ali to ne znači da nisam poseban, već samo sam onakav kakav jesam. Obli kamen ne donosi sjećanje na kamen, nego sjećanje na more, a ja želim da dijete koje mene izabere dobije drukčiji kamen, poseban u svojim nesavršenostima. Tko zna, možda baš jednoga dana moj nesavršeni oblik postane dom najljepšem biseru?! Na te riječi more se zamisli i pusti valove da mijenjaju smjer. Ne obazirući se na njih, more pogleda blago u kamenčić i zamijeti kako je još više pomodrio. Njegove bijele šare svijetlile su na njemu kao najljepši biseri. – O, ti kamenu piskutavi, zašto mi ne daš mira?! Pogledaj svoje bisere bijele koji prožimaju tvoje modro tijelo i shvati da si već poseban i da ne trebaš biser da bi to bio i svidio se nekom djetetu. To nije cilj tvoga postojanja. Tvoja svrha nije krasiti nečije uspomene jer već si poseban, nego ti trebaš ljubiti Stvoritelja i zbog njega biti tu. Čak i kada plima i oseka dođu, trebaš ostati onakav kakav jesi – savršen u svojoj nesavršenosti. A ja, ja nisam tu da te moji vali oblikuju, ja sam tu da te zapljusnu moji zagrljaji kada je vruć dan, kada te netko gazi, moraš znati da nisi sam. O, kamenu piskutavi, ne želim te mijenjati, nego želim biti tvoj dom, a ti postojiš jer Stvoritelj te želio baš takvog –savršenog u svojim nesavršenostima. Ti si njegov biser i nikakav dodatni ukras ti ne treba – reče more ponovno se okrenuvši od kamenčića i usmjeravajući valove kao da ga opet ne želi primijetiti. Rekavši to, more se blago osmjehne jer taj kamenčić zaista je bio poseban baš zato što je nesavršen. Na sve te riječi mora kamenčić se pomalo smete, pogleda u sebe i u nebo te napokon mu sve bijaše jasno…

P. S. Sve su priče kao i ovaj kamenčić možda nesavršene, ali njihovo postojanje nije uzaludno, već one su stvorene da žive u svom
obliku. Možda će baš kao takve nekome pomoći. Zato ih trebamo gledati jedino srcem jer samo se srcem dobro vidi!
Svaka priča ostavi trag…


Prijatelj – Božji dar
Treba pomoći prijateljima kad im je potrebno, a ne dokazivati se kad su oni već propali.
Ezop

Prijatelj je Božji dar. Bog – čovjekov najbolji prijatelj – svakome od nas je, uz braću, sestre, roditelje, podario i barem jednog pravog ovozemaljskog prijatelja. Pa i Sin Božji dok je kročio ovom Zemljom, imao je prijatelje. Sjetimo se samo Marte, Marije, Lazara, apostol.… Prijatelj je osoba koja je uvijek tu za nas: i kad nam je teško i hodamo po trnju, ali i onda kad nam u životu cvjetaju ruže. Prijatelj se raduje tvojoj sreći, ali zna i zaplakati kada i ti plačeš. Spreman je uvijek poslušati i dati pravi, iskreni savjet, ali i dobronamjerno kritizirati kad radimo nešto loše. Takva osoba je vrjednija i od suhog zlata i uistinu je neprocjenjiva. William Shakespeare je divno opisao prijatelja: „Prijatelj je onaj koji te poznaje onakvog kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao, prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš.“ Uz prijatelja bolje rastemo, ali i lakše padamo jer on je tu da nam u svako vrijeme pruži ruku i pokaže da nikad nismo sami. Da bismo imali prijatelje, i sami moramo biti pravi prijatelji jer nam život vraća onako kako mi dajemo drugom. Kakvi smo mi prijatelji, takve prijatelje i imamo, a da je uistinu tako, uči nas i Biblija. Tako u Knjizi Sirahovoj čitamo: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao, našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, našao je prave prijatelje jer kakav je čovjek, takav mu je i prijatelj.“ (5, 12 – 17).
Mnogi se danas često hvale da na društvenim mrežama imaju stotine, pa i tisuće „prijatelja“. No, kakvi su ti „prijatelji“? Koga od njih možeš nazvati u 22 sata i reći da ti treba savjet u vezi tvog problema? S koliko njih si ikad popio kavu? Koliko tih „prijatelja“ zna koja je tvoja najdraža knjiga ili najdraži pjevač? Zasigurno malo je takvih! Vrlo vjerojatno ih možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Ali ako je i tako, ako imaš 3 prijatelja koja mogu odgovoriti na ova pitanja, onda si pravi sretnik jer bolje imati jednog pravog i istinskog prijatelja, nego 10 lažnih koji su tu iz koristoljublja ili prestiža. Ali, nažalost, ima i takvih kvaziprijatelja koji su tu kad njima trebaš, zovu te onda kad njima „gori“ pod nogama, ali kad je tebi loše ili trebaš njihovu pomoć, tada kažu da imaju nekog posla. To i nisu prijatelji, a pogotovo ne pravi prijatelji, ali to te ne sprječava da ti i dalje budeš dobar i velikodušan prema njima, ali ne samo prema njima, nego i prema svojim neprijateljima. Goethe je dobro rekao: „Prijatelji nam govore što trebamo raditi, a neprijatelji nas uče što moramo raditi.“ A trebamo i moramo ljubiti prijatelje, ali svakako i svoje neprijatelje.
No, kako od neprijatelja steći divne prijatelje, govori nam manje poznata istinita priča o dva planetarno popularna tenora – Plácidu Domingu i Joséu Carrerasu. Naime, 1984. Plácido Domingo (Madrižanin) i José Carreras (Katalonac) zbog političkih razloga, odnosno zbog katalonske težnje za neovisnošću su postali neprijatelji. Koliko se nisu podnosili govori podatak da su obojica u svojim ugovorima napisala da će nastupiti samo pod uvjetom ako onaj drugi nije pozvan. 1987. godine Carrerasa je „posjetio“ mnogo veći neprijatelj – leukemija. Pored brojnih liječničkih tretmana, transplatacije koštane srži, transfuzije krvi i čestih odlazaka u SAD, ali i zbog nemogućnosti da radi, Carrerasove financije su presušile pa je stoga bio primoran obratiti se za pomoć udruzi Hermosa koja je financijski pomagala takve bolesnike, a čiji je osnivač i najveći financijer bio upravo Domingo, koji ju je osnovao baš zato da pomogne Carrerasu, što je ovaj tek kasnije saznao. Budući da nije htio da njegov neprijatelj to sazna, Domingo je htio ostati anoniman jer ga nije htio poniziti. Prilikom jednog Domingova koncerta u Madridu, na pozornicu se popeo Carreras i kleknuvši na koljena pred Dominga, javno mu zahvalio za pomoć i pred publikom zamolio za oprost. Domingo mu je pružio ruku da ustane i dirljivim zagrljajem dosad zakleti neprijatelji postali su najbolji prijatelji. Kada je novinar nakon toga upitao Dominga zašto je pomogao neprijatelju i izravnom konkurentu, on je odgovorio: „Ne možemo si dopustiti da izgubimo takav glas.“ Ova dirljiva priča je odličan putokaz koji pokazuje da i neprijateljima možemo i moramo pomoći jer samo tako možemo postati bolji ljudi, ali, tko zna, možda i steći nove, prave prijatelje.


Zahvalnost
Osjećati zahvalnost, a ne iskazati je isto je što i umotati poklon, a ne predati ga.
William A. Ward

Svi smo u školi učili četiri čarobne riječi: molim, oprosti, izvoli i hvala. Vrlo često na njih zaboravimo, ali ne bismo trebali jer upravo ove riječi ocrtavaju naš karakter, naš (ne)odgoj, pa, u konačnici, i nas kao osobu, a posebno ova posljednja riječ hvala! Mala riječ, ali toliko graciozna i jaka jer često dolazi iz dubine srca, iako to ni ne osjetimo, ali osjeti onaj kome je upućena. Ova riječ, iako ponekad neznatna, puno govori o čovjeku i otkriva koliko je on u suštini moralan. Njemački filozof Otto Friedrich Bollnow rekao je: „Vrlina zahvalnosti dodiruje temelje ljudskog postojanja jer teško da postoji neka druga čovjekova odlika koja je toliko primjerena otkrivanju stanja njegovog unutarnjeg duhovnog i moralnog zdravlja kao što je njegova sposobnost pokazivanja zahvalnosti.“ Zahvalnost, odnosno riječ hvala mnogo ljepše zvuči ako je izgovaramo uz iskren osmijeh jer upravo tada dolazi iz srca.
O tome nam svjedoči i ova istinita, ali žalosna priča kako je čovjek stao da kupi sinu pecivo i ugledao je mladića od nekih 15ak godina kako hoda obučen u običnu majicu i kratke hlače, iako je vani nemilosrdno puhao jak vjetar. Budući da je bio visok, čovjek je u prvi mah pomislio da se mladić vraća sa košarkaškog treninga, no bio je u krivu. Naime, dok je čovjek išao prema autu, mladić mu je prišao i zamolio ga da mu d. nešto novca. Zbog tužnog pogleda zaboljela ga je duša pa mu je čovjek rekao da mu ne može dati novac, ali da će mu rado kupiti sendvič. Na mladićevu licu vidio je osmijeh pun zahvalnosti. Još veća zahvalnost ukrasila je njegovo lice kad mu je čovjek uručio taj obećani sendvič. Nakon što je odvezao sina kući, nemirno je bilo njegovo srce pa je uzeo svojih par trenirki, hlače i jaknu i odlučio odnijeti siromašnom mladiću. No, bojao se da ga neće pronaći, ali ga je na sreću pronašao jer je mladić bio udaljen tridesetak metara od mjesta gdje ga je ostavio. Nakon što mu je ponovno prišao, čovjek je saznao da mladić ima samo 17 godina, da je beskućnik koji spava po ulazima zgradu jer u dom ne može i da ga druga djeca često maltretiraju. Kada mu je darovao odjeću, mladić ga je iskreno zagrlio i još jednim širokim osmijehom zahvalio, što je ovom dobrom čovjeku izmamilo suze na lice. Toliku dozu zahvalnosti na nečijem licu dugo nije vidio. Zanimljivo, osmijeh je bivao širi što su darovi bili veći jer su mu uistinu i bili potrebni.
Iako imamo sve uvjete potrebne za normalan život: hranu, piće, više nego dobru odjeću i obuću, topli krov nad glavom, zdravlje, često smo nezahvalni, srditi i ne cijenimo sve to. Malo tko je od nas zahvalio Bogu na tim neizmjernim darovima! Trebali bismo zahvaliti za to što smo živi i zdravi, što vidimo, čujemo, govorimo, hodamo, što svakodnevno imamo zdrave i obilne obroke, što imamo prijatelje, roditelje, supružnike, djecu. Mnogi, baš kao i ovaj mladić, nemaju ništa od gore navedenog, ali osmijeh zahvalnosti zbog skromnog dara im ne silazi s lica. Zahvalni su za sitnice, za male darove i poklanjaju iskren osmijeh. Zahvalnost resi njihovo lice i sjaji poput božićne jelke, a što je još važnije: dolazi iz srca! Zato svaku večer prije spavanja zahvalimo Bogu za sve dobro što smo taj dan doživjeli, zahvalimo za svaku šnitu kruha, za svaku čašu mlijeka, za svaki pojedeni ručak jer sve je to Božji dar meni, tebi, ali i svima. Zato, ako nismo dosad, od ovog trenutka počnimo sa zahvaljivanjem. Naročito bismo zahvalni trebali biti svaki put kad ulazimo u hram Božji, na što nas tako divno poziva 100. Psalam: „Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama. Kliči Bogu zemljo sva, služite mu u veselju. Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem.“ No, osim za sve dobro, Bogu moramo zahvaliti i za ono što je loše, za svaku tugu, za bol, pa i za nanesenu nam nepravdu jer nam nedaće mogu pomoći da bolje sagledamo sebe, ali i svijet oko sebe. Bog nam možda daje bol kao uvjet da budemo zahvalni kad ta bol jednom prođe, jer često postoje i veće patnje nego što je naša, ali to ne uviđamo. Možda time Bog u nama želi probuditi izgubljenu nadu u bolje sutra. Tu na vidjelo izlazi naša vjera jer ona je jaka onoliko koliko smo zahvalni na svemu, pa i na bolnim situacijama ili događajima.
Wilfrid Stinissen je ovako to opisao: „Zahvaljivati Bogu za sve, pa i za ono što je bolno i mučno, jest vjera u punoj snazi. Dokle Bogu zahvaljujemo samo za radosne događaje, vjera još nije zrela. Ništa vjeru ne čini tako jakom kao neovisnost o osjećajnom životu, kao zahvaljivanje za sve. Zahvalnost nas uzdiže na Božju valnu dužinu. Bog uređuje okolnosti života ljubavlju, a mi to primamo kao ljubav. (…) Čak možemo biti zahvalni i za naše grijehe zato što nas osiromašuju i na taj način daju nam jasnije uvidjeti kako je velika naša potreba za spasenjem.“ Zato zahvalimo Bogu na svemu: na dobrim i lošim danima ili trenutcima, na svoj sreći, ali i boli jer samo on zna zašto nam ih poklanja. Očito s pravim razlogom!


Ljubav je sve, samo ne kompromis
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav.
Meša Selimović

Što je ljubav? Može li se ljubav izmjeriti? Sve više ljudi govore da je ljubav kompromis. A što uopće znači ta riječ kompromis? To je riječ koja pripada vojničkom rječniku! Kompromis je zapravo način rješavanja sukoba koji se temelji na međusobnom dobrovoljnom dogovoru. Osnova kompromisa je spremnost na odricanje obiju strana u pogledu na neku od suprotnih želja ili interesa. Postavlja se pitanje: ako je brak kompromis, je li onda on neka vrsta bojnog polja? Kao da su brak ili ljubav „ničija zemlja“, na kojoj su se našli oni koji se ne vole, a nikako oni koji se vole ili bi se trebali voljeti! Kompromis je također riječ koja se koristi u sudskoj praksi. Naime, tijekom sudskog postupka mogu se zaključiti kompromisi stranaka u sporu. Zar su brak ili ljubav „sudski proces“ u kojem postoje optuženi i tužitelj, a ne oni koji se vole i žrtvuju u ime ljubavi?! Čak i sindikati koriste kompromis jer kolektivni pregovori sindikata i poslodavaca redovito završavaju kompromisom. Postavlja se pitanje: jesu li brak i ljubav poput sindikata koji se za nešto bori i ta borba, ako se zaključi kompromisom, znači li da je dobivena?! Ponekad ljudi gledaju na ljubav kao na sindikat, a ne na ljubav kao brak i žrtvu!
Ljudi također govore da su ljubav ili brak suživot. A opet suživot je riječ koja pripada međunarodnim odnosima jer suživot postoji između zaraćenih naroda ili skupina. Narodi koji su do jučer ratovali i imali tešku prošlost, uče se danas suživotu i sretnijoj budućnosti. Zar su brak ili ljubav suživot između muškarca i djevojke koji su do jučer ratovali, a danas se uče biti jedno pored drugog i živjeti mirnim životom? Suživot znači biti uz nekoga koga ne volim, ali učim se barem da ga poštujem! Suživot je opcija u kojoj živim pored nekoga tko je potpuno drugačiji od mene, ali više ne gledam na to što nas razdvaja, već sve više gledam na to što nas može povezati. Pa tako to može biti ekonomija, sport, glazba, književnost ili bilo što drugo. Zar su brak i ljubav spoj ljudi koji se ne vole, ali imaju zajedničke interese za suživot na području ekonomije, glazbe, statusa ili moći?! Kao da je ljubav slična švicarskim kantonima od kojih svaki ima svoje interese i živi u suživotu s drugim kantonima! Ljubav je sve više postala „kantonalna“, ona koja je podijeljena, ali je još drže interesi! Kažu da je ljubav odluka. To bi značilo da nekoga ne volimo, ali smo ga odlučili voljeti ili ako ga nekad prestanemo voljeti, barem još ostaje odluka koja nas tjera da i dalje volimo tu osobu. Onda je bio u pravu Markus Zusak kada je rekao: „Kada postavimo sebi pitanje da li volimo još neku osobu, to je samo znak da smo je prestali voljeti! Jer tko voli, on ne postavlja pitanje voli li još!“ I ljudi neće priznati da više ne vole, odnosno da li su ikad voljeli, već radije kažu da su odlučili voljeti, bez obzira vole li ili ne! Jer takvima je važnija odluka nego ljubav!
Kažu da je ljubav poštovanje. Ali ljubav je puno više od poštovanja. Neki se ljudi poštuju, ali se ne vole, ali blago onima koji se vole, ali i poštuju. Kažu da Karl Jaspers nije volio Martina Heideggera zbog njegovog pristanka uz nacionalsocijalizam, ali ga je poštovao kao filozofa i znanstvenika. Aleksandar Veliki nije volio perzijskog kralja Darija i bio mu je protivnik, ali ga je poštovao. Poznato je kako je nakon bitke kod Gaugamele Aleksandar III. Makedonski postao Aleksandar Veliki i bio je spreman preuzeti perzijsku krunu. Kad je nakon nekoliko dana ušao u Babilon, tamo se nije dugo zadržao jer je krenuo u potjeru za Darijem.
Darije III. je bio izdan i ubijen od vlastitih zapovjednika – na što je Aleksandar dao ubiti njegove ubojice, a njega pokopati s najvećim počastima. Premda mu je Darije III. bio protivnik, Aleksandar Veliki ga nije volio, ali ga je u dubini duše poštovao! I sad se postavlja pitanje: je li brak samo poštovanje? Ili je brak puno više ljubav, odnosno nešto puno veće i od poštovanja i časti?!
Što se dogodi sa ljudima koji promaše ljubav?! I mogu li ljudi promašiti ljubav?! Meša Selimović je jasno kazao: „Tko promaši ljubav, promašio je i život!“ On je najvažniju odluku položio u ljubav i srcem je birao koga voli, ali je i dopustio svom srcu da bude izabrano od one koja će ga voljeti. Možda nitko nije tako čudesno u našoj književnosti opisao ljubav kao Meša Selimović u Tvrđavi. Odlomak iz romana Tvrđava vjerojatno je jedan od najčudesnijih u povijesti književnosti koji govori o ljubavi između muškarca i žene, a glasi ovako: „Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovo što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudnu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, spominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno i dobivam više nego što sam želio imati. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrjednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe jer je potreba pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari, ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje, ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži!“

Ljubav je najveća snaga jednostavnih ljudi, jer sve velike ljubavi pripadale su jednostavnim ljudima; onim ljudima koji su voljeli i znali su da su voljeni samo zato što su VOLJELI!


Zavist
Kada bi zavist bila vrućica, cijelo bi čovječanstvo bilo bolesno.
Danska poslovica

Stara indijska legenda kaže kako je jedan posjetitelj ušao u veliki vrt i sa svih strana slušao žalbe zasađenih biljaka. Sve biljke su zavidjele jedna drugoj i žalile se. Mango se tako žalio da bi radije bio kokosova palma jer je palmino drvo u cijelosti korisno – plod, lišće, grane, pa čak i deblo. No, kokosova palma je potajno zavidjela mangu jer se njegovo drvo skupo izvozilo iz Indije u druge zemlje. Posjetiteljev pogled se zaustavio na malom žutom cvijetu koji je sav radostan cvjetao, pokazavši svu svoju raskoš i ljepotu. Čovjek mu je prišao i znatiželjan upitao: „Zašto se ti ne žališ kao ostali?“ Žuti cvijet je odgovorio: „Gledajući kokosovu palmu kako se njiše na vjetru, nekoć sam joj zavidio. Također sam znao zavidjeti i mangu jer donosi fine i sočne plodove, ali ubrzo sam shvatio da zavist ne donosi ništa dobro jer da je Bog htio da budem kokosova palma ili mango, takvim bi me i stvorio, ali nije jer je htio da budem mali žuti cvijet. Zato ću ja biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.“ Legenda je uistinu vrlo poučna jer nam kazuje da ne zavidimo nikome. Bog nas je očito s razlogom stvorio takve kakvi jesmo. Što je, tu je. Što se prije s tim pomirimo, bit će nam lakše. Nažalost, lako je to reći, ali teško je to i prihvatiti jer se zavist poput plijesni uvuče u čovjekovo srce i dušu te obujmi čitavo njegovo biće. „Zavist je plijesan duše“, kako je svojedobno izjavio Friedrich Hebbel.
Budući da je zavist općedruštveni problem, nije mimoišla ni svijet književnosti, ali ni same književnike. Naime, malo je poznato da su se fizički sukobila dva velika južnoamerička književnika – Mario Vargas Llossa i Gabriel García Márquez. Llosa je fizički nasrnuo na Márqueza 1976. godine u jednom kinu u Meksiku. I na hrvatskoj književnoj sceni zavist je bila uzrok sukoba dvojice književnika. Tako je 2010. Rade Jarak bacio stolicu na Miljenka Jergovića, nezadovoljan odlukom ocjenjivačkog suda koji je nagradu Jutarnjeg lista dodijelio upravo Jergoviću. Ovom sukobu, osim jala, kumovao je i alkohol, pod čijim je utjecajem i bio Rade Jarak. O zavisti se danas vrlo malo govori, ali ona je itekako prisutna i često se naziva rak ranom suvremenog društva. Zavist poput razornog potresa uništava sve dobro pred sobom, ruši mir, ugnjetava radost življenja. Kad se uvuče u čovjekovo srce, tu zna dugo i ostati jer ju samo ljubav može iskorijeniti.
Zavišću su protkane i biblijske stranice pa tako već na početku čitamo kako Sotona zavodi Adama i Evu, kako Kajin ubija brata Abela, a vrhunac zavisti svakako su veliki svećenici koji su Isusa predali Pilatu. Nadbiskup Vincenzo Paglia 2012. je rekao: „Zavist razbija miroljubivi suživot i ubija ljubav. Ona se hrani uništavanjem drugoga, a ujedinjuje na izopačen način, kao što se zbilo pod križem, No, ljubav uskrisava i pobjeđuje sile zla, a s njima i zavist.“ Često se uspoređujemo sa drugima i zavidimo onima koji imaju više novca, bolji posao, koji su ljepši i uspješniji od nas, a upravo tu leži korijen zavisti. Uspoređujući se sa onima što su superiorniji od nas, trujemo i uništavamo sebe. Psihologinja Mirjana Krizmanić ističe: „Svatko ima posebne talente i jedinstven je. Ako je netko ljepši od vas, vi imate neke druge osobine kojima se ističete i možda ste bolji od njega. Budite svjesni toga i zahvalni na mogućnostima koje imate.“ Međutim, zavist često zaboravi na zahvalnost jer je okupirana sobom i sama sebi je dovoljna, ali čovjek je društveno biće, biće ljubavi i zato zavist ne smije trovati njegov život i njegovu dušu. Ljubav ne razara, nego spaja.
Josh Billings je izjavio kako ljubav gleda kroz teleskop, a zavist kroz mikroskop. Iako se mikroskopom često vide i najmanje mrlje, pa čak i najsitnija krvna zrnca, ne brojimo mikroskopom drugima krvna zrnca, ne tražimo im mane i ne budimo zavidni. Nemojmo gledati na druge mikroskopom, nego teleskopom jer se njime najbolje vide zvijezde i gleda nebo. Uputimo i mi svoj pogled prema nebu pa će najsjajnija njegova Zvijezda – živi Isus zasjati u našem srcu. A kad je Isus u našem srcu, zavisti tu zasigurno nema mjesta.


Oholost
Lakše je trpjeti siromaštvo i bijedu, nego oholost i bezobzirnost drugih.
Euripid

Oholost se uvukla u sve sfere društva. Oholost je pohvala i uzdizanje sebe na pijedestal nasuprot drugih. Ljudi se danas najčešće hvale materijalnim dobrima, kao da su jedino suštinsko mjerilo svega. Sve se više čovjek mjeri po onome što nosi na sebi, nego u sebi. Ono što nosi u sebi kao da je ispod cijene, a ono što nosi na sebi je vrlo često i precijenjeno, umjesto da bude obratno. Moderan čovjek kao da želi biti prvi i najbolji u svemu čega se dotakne, želi biti iznad svih, pa čak i iznad Boga! Zar i Lucifer nije želio biti iznad Boga kada je čak 5 puta rekao: „Ja ću! Bit ću iznad Boga!“ Stoga je oholost s pravom prvi na popisu 7 glavnih grijeha jer potiče na sve druge grijehe.
Ohol čovjek uvelike ovisi o mišljenju drugih, želi pred svima ispasti najbolji, želi da mu se dive. Kad to postigne, postane još više umišljen, pa čak i arogantan. U njegovo srce se uvuku taština i ponos, vrijedi samo on i njegovo, odnosno njegovi, a svi drugi ne mogu doseći taj velebni vrh gorde planine. Kako čovjeka oholost može vrlo lako i poniziti, svjedoči nam ova pomalo humoristična anegdota o Jonathanu Swiftu. Naime, jednoga dana poznati književnik našao se u društvu čovjeka koji se pretjerano hvalio vlastitim, ali i dostignućima svojih predaka. Toliko se hvalio da je pucao od taštine i ponosa, a Swiftu je to dosadilo slušati pa je, prekinuvši njegov monolog, rekao: „Kad vas pogledam, sjetim se krumpir.!“ A čovjek je Swifta zbunjeno pogledao i rekao: „Što?! Kakvi krumpiri?!“ Swift mudro odgovori: „I kod njih je, kao i kod vas, sve što valja pod zemljom.“ Kako je ovaj čovjek visoko letio, tako je i vrlo nisko pao. Umjesto da je bio skroman i ponizan, ostao je vjerojatno ponižen nakon Swiftova odgovora. Koliko god da je oholost puna sebe, ona na kraju ipak padne, nestane, spusti se na zemlju. Jednostavno je to opisao Ivan Gundulić u svom Osmanu: „Ah, čijem si se zahvalila tašta ljudska oholosti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti.“
Oholost ne vodi ničemu dobrome jer sama po sebi nije dobra ni poželjna. Da će nas kadtad poniziti i odvesti u bijednu jamu vlastitog života, pokazuje nam Ezop u jednoj od svojih basni: „Svjetiljka se, puna ulja, sjajno svjetleći hvalila da svijetli jače i od Sunca. Kad zapuše vjetar, ona se odmah ugasi. Kada ju je čovjek iznova palio, reče joj: ‘Svijetli, svjetiljko, i šuti! Samo svjetlo zvijezda nikad ne gasne.’“ Ohola osoba nosom para oblake jer na sve ljude oko sebe gleda kao na manje vrijedne, a često i bezvrijedne. Druge prosuđuje, ali i osuđuje po samo sebi znanim mjerilima i zakonima. Poniznost ne postoji u rječniku ohole osobe, a najčešća zamjenica koju koristi u razgovoru sa svojim bližnjima je ja, odnosno moj/a. Da je oholost velik grijeh, govori nam i prorok Izaija: „Ohol pogled bit će skršen i bahatost ljudska ponižena. Jahve će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj. Da, bit će to dan Jahve nad vojskama, protiv svih oholih i bahatih, protiv sviju što se uzvisiše da ih obori. (2, 11 – 12).
Superiornost i oholost ne vode nas Bogu, nego samo svetost i skromnost, odnosno sagibanje koljena. Samouvjerenost i nadmoć nisu put u vječnost, nego služenje, što nam pokazuju i brojni sveci. Jedan od njih je svakako i sveti Jose María Escrivá koji je svako jutro ustajao, ljubio zemlju i govorio: „Serviam tibi, Domine!“, što u prijevodu znači: „Služit ću tebi, Gospodine!“ Zato ujutro kad ustanemo, kleknimo i poljubimo zemlju izgovorivši ove riječi jer samo ćemo tako pokazati da smo maleni u oholosti, a veliki u skromnosti; samo ćemo se tako zauvijek popeti na pijedestal u Božjem srcu.


RECENZIJA
Djelo koje poučava i poziva na svetost života
Život je najveći Božji dar. Vrlo često ni sami nismo svjesni te činjenice, prihvaćamo ga olako i živimo isprazno zarobljeni ovozemaljskim okovima. Ne pitamo se ni za pravi smisao postojanja. Otupjele savjesti prihvaćamo nametnute trivijalnosti, zaboravljajući tko smo, odakle dolazimo i kome na koncu života odlazimo. Previše brinemo za tijelo, a premalo za dušu. Biramo krive uzore, kročimo pogrješnim stazama te ne ljubimo bližnjeg koliko sami sebe. No, bilo da pokušavamo okrenuti novu stranicu života ili obogatiti postojeću, Bog nam uvijek nudi bezuvjetnu pomoć i rješenje. Njegova intervencija ovoga puta dolazi u pisanoj riječi, djelu Utisnuti tragovi, koje u obliku jednostavnih, ali jako poučnih priča donosi smjernice za ispravniji hod kroz ovozemaljski život. Utisnuti tragovi djelo je dvaju autora – fra Gorana Azinovića i profesorice Ane Zubac. Ovoga puta fra Goran ima „pojačanje“, mladu profesoricu Anu koja, pored svog stručnog zanimanja, njeguje i ljubav prema pisanju. Produhovljeni i Božjom pomoću vođeni, odlučili su se za ovaj pothvat sa željom da u svima nama probude ljubav prema Bogu, čovjeku, životu, dobrim knjigama te da nas potaknu na razmišljanje o tajnama života. Djelo je sastavljeno od priča koje imaju simboličan naziv i potiču na razmišljanje, ali i pobuđuje želju za otkrivanjem poruke koja se krije u pojedinim pričama.
Fra Goran je inspiriran životom i djelima poznatih svetaca, filozofa, kršćanskih teologa, pisaca, ali se isto tako u njegovom naslovu može susresti i glumac Morgan Freeman i njegov poznati film Lista želja. Ova priča nosi poruku o neponovljivosti života i upoznavanju sebe i svojih želja, kako bismo uistinu shvatili tko smo, pa ćemo onda znati i što želimo. Da bismo znali što želimo, moramo se upustiti u noćna promišljanja, razgovore s Bogom i molitvu… Teško je pisati o Bogu ako mu se ne moliš, ako ne razgovaraš s njim (Karl Rahner i snaga molitve). Za autora je vrlo važno da budemo dosljedni životu, da živimo svoj život kako bismo se svidjeli Bogu, a ne ljudima. Svoj život sa svim djelima i nedjelima nosimo u „kovčegu života“ pred Gospodina pa se u jednoj priči i sam autor pita kako bi bilo spaliti sva svoja djela kao Kafka, misleći pritom na sve loše čime smo uprljali našu dušu i doći u poniznosti k Bogu. Svi smo pozvani služiti Bogu i bližnjima, koristiti svoje znanje, umijeća i talente koji su nam darovani. Upravo tako je i fra Goran shvatio svoje poslanje. Prijatelj je dobre knjige i klasične glazbe te svoje znanje i spoznaje nesebično dijeli s drugima. Svakodnevno nas i u svojim propovijedima poziva na susrete s Bogom, na ljubav, kao što to čini i u priči o Bogu i Kišnom čovjeku. Ne želi da umremo, a da nismo susreli Boga i ljubili ga, a ljubiti Boga znači ljubiti i ne ranjavati svoje bližnje (Sveti Sebastijan i rane). Svi koji poznaju autora, znaju za njegovu ljubav prema slabim i nemoćnim, posebice prema osobama oboljelim od Downova sindroma. Ljepota života očituje se u nesebičnom davanju drugome, prihvaćanju sebe i drugih onakvih kakvi jesu, sa svim svojim manama i vrlinama. Fra Goran nikad ne bježi od toga da postavi sebi isto pitanje kao i čitateljima, vjerujući da je i on samo čovjek od krvi i mesa koji se trudi svim srcem i dušom iskoristiti svoje talente, produbiti svoju vjeru i postati bliži Bogu.
Da gledamo srcem i budemo milosrdni u ovom nemilosrdnom svijetu, poziv je i naše Ane koja, kao i fra Goran, pretače svoje misli i razmišljanja u djela. Dok ostvaruje ovozemaljske ciljeve, ne zaboravlja Boga i ističe kako nam on mora biti prvi životni cilj. Često navodi svetu Majku Tereziju kao primjer dobrote koji i sama želi slijediti. Za nju je ova svetica i najveća volonterka svih vremena jer je cijeli svoj život nesebično davala za drugoga. Primjer za požrtvovnu ljubav je svaka majka čija je uloga nezamjenjiva, pa tako i za Anu, koja će pričom Žrtva koja se isplati izmamiti suze i hercegovačkom kamenu. Ovo skromno i ponizno čeljade, kako bi rekao naš narod u Hercegovini, hrabro kroči kroz život, unatoč svim životnim nedaćama koje život stavlja pred nju. Svjesna devijacija u današnjem svijetu i svakodnevnih nepravdi, poziva na zahvaljivanje Bogu za sve što nam daje. Vjeruje kako Bog najbolje zna što je dobro za svakoga od nas i kako nas sve to čini postojanijim u vjeri. U svakom porazu vidi priliku za novu pobjedu, novi početak… Čini se nezamislivim, ali ne i nemogućim da netko u današnje vrijeme ne provodi većinu svog vremena na društvenim mrežama nego u molitvi, prijateljevanju s knjigom, njegujući svoje spisateljsko umijeće. Gladna dobrote savjetuje nas da činimo dobra i velikodušna djela koja će biti začinjena ljubavlju. Jednostavnost kojom odiše očituje se i u naslovima njezinih priča (Darivanje–od srca srcu, Poštenje, Zahvalnost…) koje odaju i same autoričine ljudske kvalitete koje posjeduje. I u ostalim pričama jasno se nazire koju putanju Ana slijedi i čemu teži. Svakako to nisu čari ovozemaljskog života već čežnja za Bogom, za Isusom Kristom, koji svima koji ga slijede obećava život vječni. Pažljivo bira riječi, svjesna da u svakodnevnom životu i one mogu povrijediti, nanijeti ožiljke i narušiti međuljudske odnose.
Da riječi imaju težinu, snagu i moć od kojih se mogu „izvesti“ i najljepše životne priče, prepoznali su i autori koji su upravo ovo djelo satkali od nemalog broja poučnih priča, koje su i svojevrstan poziv za nasljedovanje Istine. Živjeti, ljubiti i govoriti kao Isus je sigurna karta za put u raj. Put do svetosti popločan je djelima ljubavi. Jedno od tih djela ljubavi je i želja naših autora da u vremenu velikih izazova ostave pisane tragove u životima svakog čovjeka koji će pročitati ovo djelo i potakne ga na razmišljanje o Bogu i čovjeku. Iskreno se nadam, dragi čitatelju, da će i na tebe ova knjiga ostaviti neizbrisiv trag koji će ti pomoći da rasteš u punini života.

Marijana Šarac Šimović


Sve su priče kao i ovaj kamenčić možda nesavršene, ali njihovo postojanje nije uzaludno, već one su stvorene da žive u svom obliku. Možda će baš kao takve nekome pomoći. Zato ih trebamo gledati jedino srcem jer samo se srcem dobro vidi!
Svaka priča ostavi trag…

Dodatne informacije

Autor

Ana Zubac, Goran Azinović

ISBN

978-9926-447-26-7

Broj stranica

275

Izdavač

Ogranak Matice hrvatske Čitluk

Godina izdanja

2018

Jezik

Hrvatski