Trgovci hrvatskim kožama

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

Povijest je stvarnost čovjeka. On nema nikakve druge stvarnosti. U njoj je čovjek postao takvim kakvim jest. Apsurdno je i iluzorno nijekati prošlost, jer je prošlost priroda čovjeka, koja ga slijedi u kasu. Ako je prošlost ovdje, ako se je potrudila da se “dogodi”, nije to zato da ju zaniječemo, nego da ju integriramo.

José Ortega y Gasset,
Pobuna masa


PROSLOV
Malo je ljudi koji polemike – kao književnu vrstu ili uopće kao način na koji se na svim područjima ljudskoga znanja oštre pera, bistre pojmovi i svjetlaju obrazi – ne vole čitati, a usprkos tomu, čini se da je ta plemenita biljka sve rjeđa. Nekad skoro stalna rubrika dnevnoga i tjednoga tiska, književnih i historiografskih časopisa, danas je skoro potpuno iščezla, svodeći se na mjestimične, rijetke i često blijede proplamsaje, baš kao i satira koja je nekad bila važan dio kulturne i političke borbe (pa su, kako znademo, satiričke listove pokretale i mnoge stranke i pokreti koji su držali do sebe).
Ako je taj dojam točan, onda se valja pitati o razlozima. Među njih se, mislim, zacijelo ne bi ubrajala naša općenita pomirljivost i nesklonost prepirkama i poruzi, jer: u naše doba uvrede, klevete i tomu slične, redovito nenačelne, u biti bespredmetne i suvišne prljavštine u takozvanome javnom prostoru, nisu iščezle niti su postale rjeđe. Naprotiv, većina naših priopćivala, a osobito većina takozvanih internetskih portala – ustvari pomagala za ostvarivanje društvenog utjecaja, ili, još točnije, za beskrupulozno modeliranje ljudskoga tijesta, i za uzgredno ubiranje poreza na glupost po iznimno visokoj stopi – uglavnom živi od kratkih dosjetaka koje se ponekad rado slušaju a uvijek brzo zaboravljaju, odnosno od tema i tekstova koji skoro nepogrješivo računaju na naše kratko pamćenje i našu još kraću pamet.
Zato ta posve nekritična i neselektivna dostupnost prividne javne pozornice rezultira poplavom naizgled različitih, suprotstavljenih, borbenih rečenica koje ne traže nikakvo znanje, a ne podvrgavaju se ni kakvim pravopisnim pravilima ili logičkim zakonitostima, nego kao da čeznu za tim da se svedu na more ničega. I na tom je području takozvana demokracija, nažalost, aberirala u ohlokratsku anarhiju, a mi se ponašamo kao da ne shvaćamo da je ta prividna svedostupnost zapravo odavno prerasla u moralni i intelektualni harač neupamćen u povijesti. Ona je dokinula hijerarhiju vrijednosti i stvarno učinila nedostupnim te posve obezvrijedila mišljenje ljudi koji bi doista imali što reći; zato danas nema – ili su vrlo rijetki – tekstovi koji su burkali duše tisuća, možda i milijuna, tekstovi koji su oblikovali povijest, i bez kojih se povijesna razdoblja u kojima su nastajali, uopće ne mogu shvatiti, pa onda ni protumačiti.
Nema Starčevićevih filipika i rugalica, niti nazubljenih Kovačićevih satira; malo tko zna da su Dinko Politeo i Kerubin Šegvić uopće postojali. Nema ni Matoševih, Ujevićevih, Šimićevih ili Krležinih polemika; nema pera koje se može mjeriti s Nehajevljevim ili Kriškovićevim; na prste se mogu nabrojiti oni kojima su poznati Oršanićevi ili Čižekovi emigrantski žalci; nema načelnih prijepora poput onih o kontrabandi u obliku stanovitih nazovi-teoloških društava i importiranih katekizama; nema ni onih burnih i duhovitih rasprava o jezičnim i drugim temama u Kolu ili u Kritici od prije pola stoljeća ili malo više; nema ni hrabrih i dragocjenih sučeljavanja o žrtvama rata, zametnutih na margini Hrvatskog proljeća, i oživjelih sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, nagovješćujući tim ponovnim pupanjem skoru smrt Jugoslavije.
Jedan je svijet nepovratno nestao, svijet koji je držao do pera, knjige i inteligencije uopće, svijet u kojemu se je više cijenio duh od reklame, sadržaj od ambalaže. I Hrvati su uspjeli svoj jezik svesti na trosložne riječi i jednostavne rečenice, a svoju kulturu na takozvane objave na društvenim mrežama, ponajčešće nedomišljene misli i polupismene rečenice koje isti tren zaborave i oni što su ih napisali, a kamoli oni što su ih tek usput pročitali. Parafrazirajući Thomasa Stearnsa Eliota: pošlo nam je, dakle, za rukom da svi govorimo na isti način, pa više nema razloga da svi i ne pišemo na isti način, potom, u konačnici: nema više ni razloga da svi ne mislimo na isti način. Mišljenje je ionako izišlo iz mode, a knjiga postala suvišna jer nema čitatelja, budući da u tome modernom kultu bezličnosti, koji se širi poput virusa i algi nametnika, i koji se – ne treba se u tom pogledu zavaravati! – timari i njeguje vrlo svjesno, promišljeno i brižno, podjednako skrblju krvnika i skrblju naivnih žrtava, ionako nikoga ne zanima što tko ima kazati.
Već i zato ni ja, posve svjestan one Cervantesove, da svako biće rađa nalično biće – pa, dakle, i s tog naslova svjestan njihovih nedostataka – ne bih imao iluzija o stranicama koje slijede; upućeniji bi čitatelj tu ironiju i na tuđi i na svoj račun prepoznao i ne listajući ih, nego tek bacajući pogled na koricu, s prizorom kojim je Gustave Doré uresio jednu nenadmašnu historiju uzaludnih pokušaja. No, do ljudi koji računaju na uspjeh i koji tim mjerilom mjere i svoj i tuđe živote, ionako ne treba puno držati. Do njih, dakle, ne drži niti na to u bilo kojem pogledu računa ni ova knjiga, koja je treća u donekle čak i neuljudnu, zgusnutu pandemijsko-političkomu nizu zbirki mojih novinskih i publicističkih tekstova objavljenih tijekom triju desetljeća (1990.-2020.), ali prva od zamišljenih i uglavnom već koncipiranih triju knjiga polemika što sam ih u tom razdoblju vodio: preostale dvije trebale bi izići u dogledno vrijeme.
U supstancijalnome se smislu one, voljom svog pisca, bave onim što je za većinu tek zaboravljena prošlost ili puka iluzija; bave se ne nužno svijetom koji postoji, nego u prvome redu jednim jasno određenim i ničim omeđenim duhovnim Kanaanom, svijetom koji bi trebao i mogao postojati. Takav je izbor bar dijelom slobodan – onim dijelom o kojemu pojedinac uopće može odlučivati – jer, neskromno se poštapajući onom Starčevićevom mišlju o samoći i pustinji, i priznajući, po uzoru na onoga znamenitoga francuskog simbolista, da se u postojećem sivilu uopće ne osjećam pogođenim malobrojnošću onih s kojima dijelim iste misli i ideale, budući da u svijetu koji se neumitno pretvara u bezličnu ravnicu bez brjegova i stabala, ništa kao ta malobrojnost ne ističe odsutnost mnoštva, koje je i svojom voljom pristalo na to da ga pretvore u gomilu. Pritom, dakako, ne pokušavam činiti ono što nikad i nisam činio: ne pokušavam svoje misli, svoje poglede, pa time i svoje polemike, zaštititi bodljikavom žicom, čeličnim ježevima i palisadama takozvane objektivnosti, što su vrijedne samo prijezira i podsmijeha, niti ih kanim nevježama podmetati kao kvaziznanstvena Potemkinova sela. Premda nikad ne žele činjenice podrediti dojmu, ove polemike, dakle, ne kriju da su nastale u jasnome kontekstu i s jasnim ciljem; one se bave onim što čini hrvatsku povijest i hrvatsku stvarnost: dakle, identitetom koji – zacijelo ni bolji ni gori od ostalih – jedini doživljavam svojim, i koji je jedini na ovome svijetu prema kojemu nisam ravnodušan i, još više od toga, koji određuje moje misli i moje korake otkad znam za sebe. Štoviše, kad bih pravo na ravnodušnost i imao – a mislim da ga nema nijedan Hrvat našega doba – ne bih ju izabrao.
Ravnodušni i nezainteresirani, takozvani “objektivni” i takozvani “znanstveni”, bave se, kako znamo, poviješću Eskima, Paname ili Burkine Faso, njih iz sasvim nekomercijalnih, apolitičkih i nedužnih, posve znanstvenih pobuda privlače tamošnja okapanja, smutnje i društveni prijepori. Ja sam, pak, na drugoj strani barikade, nepatvoreni prijestupnik i grješnik koji je i ove i druge polemike vodio onom strašću koju je Starčević u Ustavima Francezke s punim pravom smatrao neizbježnom tamo “gde se radi o glavi i o časti, o narodu, o domovini, o slobodi”; otprilike onako kako se je onaj veliki zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit osjećao kad je, koncem travnja 1941., pisao o trenutcima u kojima progovara naša tajanstvena, nedokučiva veza “sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli.” Jasno se to vidi iz svakoga redka ove knjige, a vidjet će se i iz druge, one koja će, dakle, obuhvaćati bar većinu mojih protuustavnih, protupreambulskih zabadanja o temama koje se odnose na Drugi svjetski rat (premda takvih ima i u ovoj; zlobnici će, štoviše, kazati da i ovdje dominiraju).
Treća bi trebala obuhvatiti preostale moje javne (i neke nejavne) prijepore te, bar za potrebe uskoga kruga, poslužiti kao svojevrsni knjigovodstveni popis kokošara, džeparoša i konjokradica, raspopa i krivokletnika, jugopartizanskih sinova i jugooficirskih ćata, običnih lupeža i policijskih doušnika, u koje sam tijekom tri-četiri desetljeća uspio ugaziti, nekad zahvaljujući vlastitoj naivnosti (pa, da ne lažem i sebi i drugima: zahvaljujući i svojoj gluposti), a nekad ni kriv ni dužan, dakle: i bez doprinosa tih dviju svevremenskih i svenazočnih boljetica, zbog čega sam, s vremena na vrijeme, začepljena nosa, morao s njima javno raspravljati i o stvarima koje su dijelom, po zakonu, bile i nejavne. To će biti prigoda da se priopći i dokumentira i ono što se nekad zbog tih zakonskih ograda nije moglo priopćiti i dokumentirati. U svakom slučaju, gledajući i unatrag, ni tom bilancom nisam nezadovoljan: vjerovnika nemam, a dužnicima duge opraštam, čak i konjokradicama i lupežima drugih pasmina.
Od te treće, potencijalnomu će čitatelju vjerojatno zanimljivija biti spomenuta druga knjiga polemika. Protivno običaju, protivno i prividnoj logici, o njoj treba koju kazati i ovdje. Jer, i neki tekstovi u ovoj knjizi bave se tim protuustavnim zabadanjima – protuustavnima, naime, onda kad Tuđmanovu ustavnu preambulu, s kraja predratne i ratne 1990., protumačimo onako kako ju tumače jugoslavenski boljševici, njihovi duhovni sljednici i epigoni, a za njima još – da se okanim suvišnih i nepreciznih eufemizama! – i polupismene budale i nedoučena piskarala, pa nam ju potom još hoće nametnuti kao prisilnu normu, pače kao etički i pravno-politički imperativ. U toj, drugoj zbirci polemičkih tekstova naći će se, primjerice, i moje mladenačko ukrštanje mačeva s pojavama i ljudima koji su, prema mome kako ondašnjemu, tako i sadašnjemu mišljenju, svjesno ili nesvjesno, svaki iz svojega rova ali ne uvijek samo za svoj račun, tražili ispriku za Jugoslaviju, uvjeravajući nas izravno ili neizravno, da je svaka Jugoslavija bolja od svake Hrvatske, pa i to da je jedna totalitarna, boljševička Jugoslavija bolja od one autoritarne, osakaćene, polusuverene Hrvatske, nagrđene i krvavim ratom i mnoštvom i drugih, skrivljenih i neskrivljenih ožiljaka i mana.
U neka druga doba, kad sam vremena imao više nego danas, takvi su mi ljudi – više kao promicatelji jedne osebujne povijesne i pravno-političke logike, i protagonisti jednoga neobičnog morala, negoli kao pojedinci koji me, inače, sami po sebi, ionako nisu nikad zanimali – bili povodi za etičku i intelektualnu vježbu: od bosansko-hercegovačkog povjesničara Husnije Kamberovića na stranicama sarajevskoga Preporoda, glasila Islamske vjerske zajednice, preko Zvonka Ivankovića Vonte, znamenitog sudca zagrebačke prekršajne ekspoziture jugoslavenske Uprave državne bezbednosti i kasnijeg prvoborca hebrangijade, romantizirane pripovijesti o takozvanoj hrvatskoj partizaniji što je htjela zamesti bar dio dokaza da je stalno, trajno i organski, svim svojim žilicama, bila i ostala ukorijenjena u sklop krvave borbe za obnovu Jugoslavije, do Joze Ivičevića, uglednoga i danas nažalost uglavnom zaboravljenoga hrvatskog pravnika i povjesničara, Matičina tajnika i poštovanja vrijednoga, u svakom pogledu uzornoga hrvatskoga političkog uznika iz titovsko-hebrangovske, a potom i iz bakarićevsko-račanovske ere hrvatskoga kvislinštva, vječnog talca vlastite i obiteljske prošlosti (što je, zacijelo, na neki način i svatko od nas!).
U nju će ući i okapanje sa Zdenkom Radelićem, povjesničarom s Hrvatskog instituta za povijest, pa i s Petrom Strčićem, čovjekom koji bi možda – jer čudesa se događaju i drugdje, a ne samo u zemljici Hrvatskoj! – čovjekom koji bi, dakle, možda i u nekim drugim zemljama postao članom akademije znanosti, ali i tamo, dakako, kao i ovdje, više na temelju nekih drugih svojih ljupkih svojstava i komparativnih prednosti, a manje na temelju povjesničarskih postignuća. Bit će tu i raspra sa zagrebačkim Najnovijim Srbobranom (pardon, Novostima!), jednim od onih protuhrvatskih bastiona koji zaslugom hrvatsko-srpske koalicije godinama i desetljećima parazitiraju na grbači hrvatskog naroda i njegove toliko zapuštene države, bastiona što ga je, dakako, zažuljala – nije jedini, hvala Bogu! – korespondencija Mile Budaka koju smo priredili i u nakladi Hrvatskoga državnog arhiva objavili dr. Stjepan Matković i ja, s opširnom uvodnom studijom, koja je zapravo sažeta verzija monografije o tome piscu i političaru što će, nadam se, prije ili kasnije, ipak izići, tim više što je u ovom obliku uglavnom organizirano prešućena, premda i sad, sedam-osam godina kasnije, samodopadno i neskromno primam na znanje da se nakon nje o Budaku baljezga manje nego što se antifašistički baljezgalo prije nje (pa bi se, dakle, moglo zaključiti da šutnja o njoj ne znači da je baš takvom lakoćom previđena). A sâm naslov ove knjige posuđen je iz Matoševe duhovite i ubitačne, premda nepravedne filipike protiv dr. Josipa Franka, prema momu mišljenju jednog od sasvim malobrojnih hrvatskih političara s državničkim potencijalom – sve bih ih nanizao na jednoj ruci, a prstiju bi možda i preteklo! – onoga Franka, koji je zbog svoga židovskog podrijetla za sve hrvatsko-jugoslavenske prokazivače hrvatskoga filosemitizma (a zapravo pasdarane borbe protiv hrvatskoga, starčevićanskog nacionalizma) – od Frana Supila preko Viktora Novaka i antifašističkih bardova poput Vladimira Bakarića i Miroslava Krleže, sve do Mirjane Gross, njezinih sljedbenika i njezinih spašenika u Noinoj arci današnje, postjugoslavenske inačice jugoslovjenske historiografije – bio i ostao tek Jozuom, “židovsko-njemačkom” protuhom koja je Jugoslaviju prezirala, eto, već i zbog svoje “neslavenske krvi”.
Učeći, pak, iz polemika i učeći se polemici – kao i koječemu drugome, od Starčevića i od njega, Matoša, koji je bio nenadmašan u toj vještini da, kako sam reče, dijeli i prima udarce od kojih se samo u Hrvatskoj ne umire – pomišljao sam i na to da posegnem za načinom na koji je on pripremao Drage naše savremenike, svoju zbirku probranih polemika, koje zapravo ni po čemu ne odskaču od ostalih njegovih polemičkih tekstova. Tu legendarnu knjigu on je, naime, za tisak priredio 1912., već oronuo i trošan, izmoren neimaštinom, emigracijom, bolešću i brojnim drugim nevoljama (pokazujući, dakle, radom na njoj vrlo neumjeren i za nj tako netipičan optimizam, jer: Dragi naši savremenici će izići više nego četvrt stoljeća iza njegove smrti!), služeći se pritom neuobičajenim, tada posve originalnim postupkom: u buduću je knjigu uvrstio ne samo svoje tekstove, nego i tekstove svojih protivnika odnosno – napadaje na sebe (nekad i vrlo oštre, nemilosrdne i brutalne, nerijetko nepravične, kao što su nepravični bili napadaji, primjerice, Tina Ujevića, koji su, međutim, bar po duhovitosti odskakali od velike većine drugih).
Kad se 1940. ta knjiga napokon pojavila, kao deseti svezak Binozina izdanja Matoševih Djela, izišla je baš u tom obliku, ovjekovječujući tako i imena tad već pokojnih Arsena Wenzelidesa, Franje Jarmeka ili slovenskoga jugointegralista Milana Pluta, za koje bi inače, da ih Matoš nije opatrnuo, nesumnjivo znali samo sasvim rijetki strukovnjaci, uglavnom oni starije škole i starinskijih pogleda (premda bi Wenzelidesu danas, i po naobrazbi i po znanju i po daru, mogao zavidjeti ne jedan takozvani naš književno-kritički piljar, a dosta smo puta lovorove vijence znali viđati i na pjesničkim ćelama koje od Jarmekova tobožnjega kavanskoga genija jesu vještije koristile medijsko-političku konjunkturu, ali se u umjetničkom smislu zapravo i nisu puno odmicale od kvaziliterarnih oluja jarmekijade).
Moglo bi se, dakle, primijetiti kako je to, premda drastičan, ipak, u neku ruku, zanimljiv i poticajan korolar teorije relativnosti: ima ljudi koji sub specie aeternitatis trebaju biti zahvalni što su mogli biti predmet nečije kritike ili (oprosti mi, Bože!) poruge i sprdnje, jer su samo tako ostali upamćeni, napravivši time i sebi i čovječanstvu najveću uslugu koju im je dano napraviti. Oni što dolaze iza nas, vidjet će, tko ovdje – u povodu članaka u ovoj knjizi i u svezi s njome – komu treba biti zahvalan. A suditi je nužno, uvijek, svagdje i svakomu, jer se samo tako pokazuje svijest o tome da će se i nama jednom suditi, ovako ili onako. Kad bismo to stalno imali na umu, ne bi ovaj svijet izgledao lošije, zar ne? Nadam se, pak, da će budući moji i naši sudci imati na umu kako sam ja uvijek htio da mi povod ne budu pojedinci, nego ideje koje oni zastupaju, ili se u njima manifestiraju – kao što se u čiru, pojavi što je sama po sebi nevrijedna pozornosti, manifestiraju neki dublji patološki procesi u organizmu. Na koncu, vrijedi dometnuti kako sam se, dakako, uvijek vodio nepisanim pravilom polemičara koji drži do sebe, da dio strjeljiva sačuvam za nastavak bitke. Nekad je ono zbog toga ostalo neiskorišteno, ali – ni tada nije propalo, jer je bilo ili će biti upotrijebljeno na drugome mjestu. A pri priređivanju ove knjige opisani Matošev primjer nije bilo moguće slijediti već i zbog sasvim banalna razloga kao što su autorska prava. Zato je, umjesto tog preuzimanja tuđih tekstova, tekstova koji su bili povod ili reakcija na moje opaske, ovdje, uz svaki od mojih članaka, sažeto – tiskano kurzivom – opisan kontekst u kojem su oni nastali, i razlozi zbog kojih su nastali; ponekad i ono što bi se još bilo kazalo, da mi je pružena prigoda dalje kazivati. Onaj koga stvar bude zanimala, lako će se domoći i ostalih odnosno tuđih tekstova, pa vagnuti i jedno i drugo. A možda nije suvišno spomenuti još i to, da ni tamo gdje reakcije odnosno odgovora na moj tekst nije bilo, nisam imao dvojbi oko uvrštavanja svojih članaka u ovu knjigu. Šutjeti, kako znademo, čovjek može i onda kad hoće demonstrirati snagu, ali je u životu obično drugačije, i obično šuti onaj koji je slabiji i koji se megdana boji. Uostalom, zar su Matoševi napadaji na Jovana Skerlića manje vrijedni i manje važni zbog toga što Skerlić na njih nikad nije odgovorio? Ili je Geigerova razudba maštovitih i kreativnih, samo sablazni i sprdnje vrijednih pisanija nesuđenog akademika Ive Goldsteina, jednog iz plejade suvremenih arbitara naše duhovne i političke elegancije, manje važna i manje vrijedna zbog toga što je Goldstein, prirodno i očekivano, podvio rep, pa se nije oglasio, bivajući valjda do danas zabavljen lizanjem tih dubokih, bolnih rana, rana koje nikakvim dekretima ne će zacijeliti?

Tomislav JONJIĆ
Zagreb, 12. siječnja 2021.

Dodatne informacije

Autor

Tomislav Jonjić

ISBN

978-953-7573-57-7, 978-953-8220-05-0

Izdavač

Mini-print-logo d.o.o. Varaždin, Naklada Trpimir Zagreb

Godina izdanja

2021

Jezik

Hrvatski