Transverzala zla

Audio TTS

$20,36

Autor:
Podijeli

Opis

VIŠE ME NIŠTA NE BOLI
Više me ništa ne boli
niti me što straši, niti plaši.
Jeruzalem je razoren i vojske su se razišle.
Legije oklopnika, legionara, čete konjaničke,
i prije njih skupine nekih uzbunjenih i zanesenih stranaca,
na kraju kolone prebijenih i okovanih uznika,
žitelji jeruzalemski na putu u progonstvo.

Od Betanije je ostalo malo ili ništa.
U Potocima je ostalo malo ili ništa!
Uglavnom je sve porušeno
a naše malo dvorište
naliči na Pustoš.
Sve je pustoš.
Ali, iza razbijenih zidova i urušena krova,
ostala je dvorana mirisa i drvena klupa
na kojoj si odmarao svoje umorne i zaprašene noge!

Ovoga proljeća je uz tvoju ružu na dovratku
procvjetao i jedan mirisavi ljiljan.
Očistila sam grmlje i posijala sjeme gorušice
da se, kad razraste, u njezinu grmu nastane ptice pjevice
i da se u Betaniji zadrže
tragovi tvoje blizine,
da u Potocima trajno ostanu
tragovi tvoje miline i blizine.

Mene više ništa ne boli.
Lazar i Marta su otišli s tvojim učenicima,
s našom braćom do Cezareje,
odakle će, kako su naumili, preko mora.
I don Vinko je otišao preko sedam gora!

Don Jakov je kasnije prešao na župu gdje rata nije bilo!
Ja sam ostala i ostat ću u Betaniji do kraja.
Ti znaš da svakoj Betaniji treba Marija,
i svakoj Mariji treba Betanija.
Ti znaš Isuse moj, da Potocima treba don Josip,
i svakom “don Josipu” trebaju Potoci!

Neka teku rijeke i potoci, Tvoje Milosti
u nama i po nama,
u onima koje ljubimo,
i onima kojih se s ljubavlju sjećamo!

Don Vinko Puljić, ratni bjelopoljski kapelan
Siegen, 2018.


UVOD
Kada sam prije 12 godina došao za župnika u župu Potoke, Bijelo Polje, osim razrušenoga samostana časnih sestara i pokoje obiteljske kuće, u mome užem okruženju više nije bilo vidljivih tragova rata. Hvala Bogu već je bila obnovljena župna crkva, sagrađen duhovni centar “Emaus”, novi samostan časnih sestara i većina obnovljenih obiteljskih domova. Kako su prolazili dani i kako sam ulazio u bjelopoljsku stvarnost, na površinu su svakim danom izlazile one unutarnje ruševine i rane ljudskih života.
Kao svećenik sam itekako imao prigodu biti svjedokom ljudskih rana koje nisu još zacijelile. U prvome redu zbog dugogodišnjega izbjeglištva, gubitka voljenih, ranjenih, utamničenih, mučenih i sl. Tako sam proveo sate i sate slušajući ljudsku muku i jad, ljudi su imali potrebu sve to izbaciti iz sebe, htjeli su da ih netko čuje. Najčešće sam šutio i slušao, nekada bismo se nakon svega pomolili, nekada sam one s težim psihičkim traumama upućivao struci. Bile su to teške ispovijesti iz dalje i bliže povijesti. Sjećanja na teške dane iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća te sve do Domovinskoga rata.
Premda sam dušobrižnik, a ne povjesničar, upustio sam se u ovaj pothvat jer nisam mogao tek tako odbaciti ljudska svjedočanstva o jednom nesretnom vremenu. Kako rekoh premda nisam povjesničar, ovo je ipak povijesno djelo jer svjedoče izravni sudionici toga vremena i događanja. Ovdje ne govorim o uzrocima i povodima za rat, nego samo donosim svjedočanstva o posljedicama ratnoga ludila.
Nakon tolikoga slušanja i ja sam imao potrebu sve to izbaciti iz sebe, a zar sam nakon svega trebao šutjeti? U pojedinim trenutcima dok sam slušao ova svjedočanstva, ponekad sam imao osjećaj da sam i ja bio s njima u logoru. Ova je knjiga tiskana zbog tri važna razloga. Prvi je taj što se nakon rata još uvijek nama Hrvatima katolicima Bijeloga Polja nigdje ne priznaje status žrtve, kao da smo mi napali sami sebe. Mjesta našega mučenja još se uvijek u medijima, pa i u literaturi, ne nazivaju pravim imenom – logorima, nego sabirnim centrima. Sabirni centri? Ako su to doista bili sabirni centri, otkuda ubijeni, premlaćeni, silovani, izgladnjivani. Budući da je u logorima Osnovna škola Potoci i IV. osnovna škola Mostar bilo i djece, po toj logici mogli su ih nazvati i dječji vrtići! Latinska poslovica veli: Inter arma silent leges (U ratu šute zakoni). Ova poslovica na žalost vrijedi i u miru. U posljednje vrijeme, i to tek nakon toliko godina od zločina, donesene su i prve osude za samo neke počinjene zločine nad Hrvatima Bijelog Polja. Te osude upravo potvrđuju postojanje logora, a neke simbolično izrečene kazne potvrđuju da svaki zločin u ovoj državi nije jednak pred zakonom!
Drugi razlog tiskanja ove knjige jest taj što kod svojih sugovornika, unatoč proživljenoj patnji, nisam osjetio mržnju nego praštanje i iskrenu želju da se ovo nigdje i nikomu više ne dogodi, a ne će se dogoditi ako budemo u potrazi za istinom što je jedini put ka suživotu. Da bi se dogodila duhovna katarza na društvenoj razini, potrebna je istina. A istine još nema, zato rat na žalost i nije duhovno završio, on je samo odgođen do nove (ne)prilike.
Treći razlog tiskanja ove knjige leži u terapeutskom učinku ispričane muke, jer lijepo veli Ivo Andrić: “Rana koja se krije, sporo zacjeljuje.” U svim ratovima najviše su stradali oni koji s ratom nisu imali nikakve veze, niti su s njim što dobivali (obični vojnici na fronti, starci, žene i djeca, tj. civili). Budući da je svakim danom sve manje živih svjedoka iz ovoga vremena, neka barem ova knjiga ostane znak našega stradanja, a nipošto sredstvo kojim se širi mržnja.
Ovu knjigu posvećujem svim patnicima i žrtvama jedne lude politike. Ona govori o besmislu zla s koje god strane dolazilo. Osim nevino stradalih i mučenih patnika raznih mučilišta 20. stoljeća, ovu knjigu posvećujem ljudima s onu “drugu stranu” koji su unatoč mraku i mržnji osobnoga okruženja smogli snage izdići se i biti svjetlo u vremenu tame i znak dobrosusjedske ljubavi poput Zilije-Dike Nazrajić, Nijaza Marića, Branka Sudara, Zdravka Grahovca i dr. Upravo ovakvi velikani s one “druge strane” govore da ovaj svijet ima još uvijek budućnost. U životnim svjedočenjima koje donosimo u ovoj knjizi sigurno se i na žalost mogu pronaći i neki ljudi s onu “drugu stranu” sa sličnim sudbinama.


OČI MOJE KĆERI
Zovem se Anica Grgić, rođ. Crnjac. Rođena sam 1942. godine na Zakrižju, Bijelo Polje. Udala sam se za Marka Grgića iz Potoka. Rodili smo troje djece. U ratu sa Srbima moj je muž Marko kao civil ranjen. Nije želio otići iz naše kuće i tu je ranjen od gelera haubičke granate. To njegovo teško ranjavanje upotpunio je ratni sukob s muslimanima. Prevrat
30. lipnja 1993. zatekao nas je u jutarnjim satima u našoj kući. Čini mi se da je to bio ponedjeljak. Iz naše kuće odvedeni smo u
utorak, odvela su nas četvorica vojnika, dvojica susjeda Omanovića, te Sultan i još jedan Nevesinjac koji je bio nama nepoznat. Obično u zarobljavanju Hrvata bila su po dva domaća muslimana. Vode nas ulicom kao najveće razbojnike: mene, supruga, dvoje djece Blaženku
(22) i Maria (malodoban), djevera Zvonku i jetrvu Milu. Za nama gledaju susjedi, vire, nitko ništa osim susjede Emke (muslimanka) koja je dotrčala i zagrlila me plačući i govoreći što će biti od nas. Najprije nas vode u Meke, zatim u IV. osnovnu školu Mostar. Prava riječ za IV. osnovnu školu je pakao. Kada nemaš vode, nema ni života. Tu smo se razboljeli.
Nakon petnaestak dana odvode nas u Osnovnu školu Potoci gdje je formiran logor. Jedino čega smo u logoru Osnovna škola Potoci imali u izobilju jest strah i voda. Hranu smo skupljali po polju i po našim kućama. Naša susjeda Sabina Turkić, muslimanka, više nam je puta iz naše kuće donosila hranu. Poslije, nakon rata, Sabina nam je pričala kroz kakve je neugodnosti i patnje prolazila od svojih sunarodnjaka, samo zbog toga što nam je pomagala. Uz izgladnjivanje, zastrašivanje od Zukinih vojnika, odlazaka na izvlačenje ranjenih, radne akcije, za mene boravak u logoru bio je pakao jer sam doživjela kao majka seksualno nasilje nad mojom dvadesetdvogodišnjom kćeri. Odvođena je više puta u večernjim satima i vraćana u jutarnjim satima. Zamislite tu bol, bol i neizvjesnost mene kao majke i bol njezina oca. Premda je tada bilo očito što joj se događa i što joj rade, čovjek se u tome trenutku tješi, ne želeći vjerovati, tješiš samu sebe možda ipak nisu. Kada je vrate, ona šuti, ne govori ništa, ali vidim u kakvu je stanju vraćaju, pogled je odaje. To naše neprihvaćanje strašne istine silovanja našega djeteta prekinulo je svjedočenje naše kćeri nakon rata. Na nedavnom suđenju priznala je da ju je više puta silovao Ibrahim Demirović. Govorio joj je da je njegova robinja i da joj je bolje da je s njim nego da prođe kao druge koje su morale biti s više njih uzastopice. Ja i danas mislim da nije sve rekla.
U logoru Osnovna škola Potoci bilo nas je stotinjak, od toga 14 malodobne djece, jedna trudnica i dvadesetak staraca iznad 70 godina: Boško Krezić (1912.), Mara-Ćeleba Zovko (1907.), Mara Azinović (1912.), Stanko Azinović (1911.), Mate Krezić (1915.), Ruža Kolobara (1916.), Nikola Mihalj (1923.), Stanko Paponja (1916.), Kata Paponja (1919.), Rozika Kolobara (1925.), Marija Mihalj (1925.). Više od polovice su bili starci i nejač. Tko će se svega sjetiti, nabrojila sam one najstarije, bilo je mnogo i šezdesetogodišnjaka. Nakon ovoga jada godinama slušam u medijima kako se plasiraju izvješća o patnjama muslimanskoga naroda, stvarnim i izmišljenim, a o nama šutnja. Poslije ratnih sukoba radila sam pri UNPROFOR-u u Mostaru. Tu sam itekako imala prigodu naslušati se jednostrane priče iz posljednjega rata. Gotovo svi, zapravo većina prevoditelja bile su žene muslimanke, koje su prevodile ono što su one htjele. Jedne prigode kada sam primijetila da je prevoditeljica Srpkinja, pobunila sam se vidjevši kako muslimani često obilaze svoja imanja u okolici Mostara. Pitala sam ih kada ću ja doći na red da vidim svoju kuću jer i ja sam izbjeglica. Moji su se pretpostavljeni iznenadili te su me 1998. godine odveli mojoj kući. U kući je stanovao musliman iz Borojevića kod Stoca. Došla sam pred kuću rekavši da sam ja žena Marka Grgića koji je vlasnik ove kuće, a novi stanovnik drsko odgovara: “Jest bila i nikada više.”
Živim i danas u Potocima u svojoj kući, muž mi je preminuo. Kada idem u trgovinu i u crkvu moram proći pokraj škole u kojoj sam bila zatočena sa svojom obitelji. Ne nosim mržnju u sebi da bih nekomu od zločinaca željela zlo, ali nosim strašnu gorčinu. Nemam snage još uvijek gledati u tu školsku zgradu. Svakoga puta kada prolazim pokraj škole od muke okrenem glavu na drugu stranu. Tu sam svoje dijete dovodila da uči prva slova, a osim abecede naučila je strašnu lekciju života, lekciju nasilja.

Anica Grgić
Potoci, 2017.


ZAKLJUČAK
Sve što je ljudski rod postigao, duhovno i materijalno, duguje razarateljima iluzija i tražiteljima stvarnosti (E. Fromm). Tek kada pravim imenom imenujemo svoju stvarnost, možemo početi graditi novi svijet. Umorni smo od fašizma, komunizma, radikalizma i populizma vrteći se još u krug. Iz proteklih ratnih događanja kao da smo malo ili nimalo naučili, ne shvaćamo još uvijek da je rat vještina kojom se ljudi ubijaju, a politika vještina kojom se ljudi zavaravaju. Bilo bi vrijeme da prestanemo otvarati vrata koja nam ne će donijeti sreću i blagostanje, vrata raznih diktatura i isključivosti, te krenuti putem koji rađa istinskom pravdom. Pravda se rađa za nas kršćane po onoj: “Čini drugomu ono što želiš da drugi čini tebi, odnosno nemoj drugomu činiti ono što ne želiš da drugi tebi čini.” Sve u svemu, nakon ovolike patnje na svim stranama nismo otišli ni koraka naprijed u pomirenju, a bilo je krajnje vrijeme.
Zašto nema pomirenja? Zbog toga što nema istine. A kada nema istine, ne može biti ni pravde. Tko je odgovoran? Na prvom mjestu političke strukture kojima je ovakva situacija potrebna da bi zadržali svoje pozicije, svoju “krvarinu”. Nakon političkih struktura odgovornost snose mediji koji su u službi vladajuće politike. Sami vidimo kako se mediji odnose prema pojedinim žrtvama. Jedne žrtve ističu, a druge prešućuju. Imena jednih optuženih za zločine danima se objavljuju, a imena nekih drugih zločinaca ako se i objave, onda negdje u kratkom intervalu. U svemu ovome mraku ima nešto dobro. Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom duša onih koji su preživjeli ratne patnje. Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu nimalo mržnje. Drago mi je što ovi patnici iz tamnice Osnovne škole Potoci,
IV. osnovne škole Mostar, Bileće, Morinja nisu završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sv. Augustin: “Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce.” Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno, a to je duševno spasenje, upravo kao što nam Isus poručuje: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi, ostaje istinski pobjednik. Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali, na žalost, ostat će to stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kada je u pitanju Auschwitz, Dachau, Osnovna škola Potoci “Bratstvo i jedinstvo”…

Don Josip Galić

Dodatne informacije

Autor

Josip Galić

ISBN

978-9926-8382-0-1

Broj stranica

327

Izdavač

Crkva na kamenu

Godina izdanja

2019

Jezik

Hrvatski