Opis
Proslov
Dragi čitatelju, Svoju lađu sada ostavljam žalu nova je, dvadeseta knjiga fra Gorana Azinovića, a nastala je u Švicarskoj, u Hrvatskoj katoličkoj misiji Zürich, gdje franjevac trenutno živi i djeluje. Knjiga je satkana od 345 kratkih, ali zanimljivih priča, a glavna nit vodilja koja se provlači kroz ovo značajno djelo je fra Goranova neizmjerna ljubav prema Isusu, našem Spasitelju. Osim biblijskih tema poput Ivana Krstitelja, starca Šimuna, Blažene Djevice Marije ili strpljivog Joba, pisac izražajno progovara i o svjetovnim temama, kao što su disanje, rat, suze, mitovi, umjetnost i vrijeme. Čitajući ovu lijepu knjigu, naučit ćeš ponešto i o švicarskim običajima, državi i ljudima, pa čak i o manje poznatim osobama poput svetog Fridolina, Franza Werfela – Židova koji piše knjigu o svetoj Bernardici ili pisca Solovjeva. Tu su i odlične priče o Vincentu van Goghu, caru Konstantinu, Mihailu Gorbačovu, kao i dosad neispričane slikovite priče iz fra Goranova djetinjstva, školovanja ili s brojnih putovanja, u kojima će pobliže dočarati zemlje i ljude koje je upoznao.
U ovoj svojevrsnoj književnoj enciklopediji naučit ćeš, dragi čitatelju, nešto i o Grasseu – francuskom gradu parfema, jerihonskoj ruži, pustinji, depresiji, a zasigurno će ti osmijeh na lice izmamiti i humoristična priča o Gustavu Krklecu. Bez obzira o čemu piše, sve fra Goranove priče sadrže dojmljive poruke, a svojom jednostavnošću i iskrenošću autor te potiče na dublje promišljanje o životu i vjeri. Pojedini tekstovi iz knjige nastali su kao zbir priča koje je ovaj mladi svećenik ispričao u emisiji Radiopostaje Mir Međugorje Živo vrelo. Svoju lađu sada ostavljam žalu knjiga je koja se čita u jednom dahu i lako pamti, a kad je pročitaš, sigurno ćeš joj se opet rado vratiti. Pored brojnih zanimljivosti, ova fra Goranova pisana „lađa“ ostat će trajni svjedok na žalu jednog vremena i podsjetnik da talente koje ti je Bog dao trebaš njegovati i živjeti. Da je fra Goran slučajno zanemario ovaj Božji dar – pisanje, brojne priče ostale bi nenapisane, a ti bi, dragi čitatelju, ostao siromašan za tolike kvalitetne i poučne informacije. U nadi da ćeš mirno ploviti morem napisanih redaka u ovoj književnoj „lađi“, srdačno te pozdravljam.
Neka te prati Božji blagoslov!
Ana Zubac
1
Bavarsko čudo ili Therese Neumann bila je obična i ponizna žena. 36 godina je živjela samo od hostije.
Mističarka, koja je na svom tijelu nosila rane Kristove, petkom je proživljavala Muku. Crkva joj nije vjerovala pa ju je nadzirala posebna Komisija, ustvrdivši da ta žena mjesecima nije ništa okusila, osim svete hostije; čak ni vodu. Smatrajući je prijetnjom, nacisti su granatirali njeno selo da je ubiju. I Hitler je se bojao. Vidjevši u viziji granatiranje, sa svojom se obitelji sklonila na sigurno. Pokrenuta je njena beatifikacija. Ova mističarka ti poručuje da više živiš od kruha nebeskog nego od hrane ovog svijeta. Čovjek se više ne hrani Kristom, zaboravio je na euharistiju, a tko ju bude blagovao, imat će život – vječni život.
2
Što je „ekstaza“? Ta riječ se prevodi kao ushit ili zanos. U doslovnom prijevodu označava čovjekovu oduševljenost nečim. Kad je u ekstazi, čovjek je toliko oduševljen; više nego zaljubljen pa gubi odnos sa stvarnošću. Npr. navijači su bili u ekstazi, ali zapravo ta riječ ne pripada sportu, ona ponajviše pripada kršćanskoj duhovnosti. Zar i sveci nisu bili u ekstazi? Zar nisu cijeli svoj život bili potpuno oduševljeni ili nošeni Bogom? I sveti Franjo Asiški je bio u ekstazi, kao i Terezija Avilska, Ivan od Križa, Dominik Savio i Vinko Paulski, ali i brojni drugi sveci. Kakvo je kršćanstvo bez ekstaze, bez zanosa? Kako je moguće uopće nasljedovati Krista bez ekstaze? Je li tvoje kršćanstvo nošeno ekstazom ili dosadom?
3
Ivan Krstitelj je bio vrlo popularan u svoje vrijeme. Ljudi su mu odveć hrlili. Oko sebe je skupljao mase, ali nije ih vodio k sebi, nego Isusu. Samo ih je pripremao za Isusa kao glas koji viče da se pripravi put. Kad su svećenici i leviti došli i upitali ga: „Tko si ti?“, mogao je Ivan reći da je Mesija; mogao je pasti pod kušnju prisvojivši sebi Isusovu slavu; mogao je zaboraviti na Isusa stavljajući sebe u prvi plan. Ivan je mogao postati još veća „zvijezda“ i potpuno eliminirati Isusa te umjesto njega navijestiti sebe, ali Ivan ostaje ponizan. Jasno im je poručio: „Ja nisam Krist!“ Ivan kaže da mu čak nije dostojan odriješiti remenje na obući. Eh, kad bi svatko osjećao takvu poniznost da uvijek naviješta Krista, a ne sebe…
5
Lako je uočiti promjene dana i noći, plime i oseke, ljeta i zime… Te su promjene vidljive, ali što je s onim nevidljivim promjenama?! Najviše zahvaćaju čovjeka jer nastaju unutar njega samog. On možda to i ne opaža, ali se pomalo mijenja. Kad vjernici prestanu ići na misu i odmaknu se od Crkve, i ne znajući ni kako ni kad se to dogodilo, odjednom se nađu na drugoj strani. Zato uvijek moraš biti budan, moraš biti pozoran nad tim nevidljivim promjenama. Isus stoga upozorava učenike da budu budni, da u svako doba mole. Molitva te čini budnim i ne dopušta da se mijenjaš nagore. Molitva te neprestano usmjerava ka dobru, ne dopuštajući da u tebi nastanu negativne promjene. Molitva te čini vjernijim Bogu.
7
Mnogi kršćani više ne vjeruju u pakao misleći da pakao i ne postoji. Na Zemlji više ne traje borba za raj ili pakao, već jednostavno kako nema pakla, ljudi već kao da na Zemlji žive u raju. Zato je društvo postalo hedonističko: ljudi već uživaju. Kao da Zemlja nije borilište, već raj, a nakon smrti čeka te samo ljepši raj. Nema grijeha, nema pakla… Sve je podređeno užitcima. Jedno je sigurno: moderni čovjek živi vjerujući da je zaslužio raj. Čitajući životopise svetaca, shvatit ćeš da su sveci izgarali od žrtve, predanja i molitve. Uvijek su vjerovali da malo daju, a davali su beskrajno mnogo. Moderni čovjek daje Bogu sasvim malo, vjerujući da je to malo za njega previše. Zemlja je borilište do zadnjih granica, samo to i ništa više!
11
Najljepši dar što možeš darovati bližnjemu je osmijeh. Osmijeh može krasiti sve pozive, biti prisutan na radnom mjestu. Zar nije lijep osmijeh koji dobiješ na blagajni trgovine, u prometu ili kod liječnika? Osmijeh uljepšava svaki susret. Posebno bi svećenici, redovnici i redovnice, ljudi Crkve, trebali darivati osmijeh. Naše zvanje je zvanje radosti, zvanje osmijeha. Papa Franjo je često u svojim nagovorima poticao ljude Crkve na osmijeh i radost. U pravu je Papa kad kaže da nešto ne valja ako ljudi Crkve imaju namrgođeno lice. Lice bez radosti ne može navijestiti Radosnu vijest. Zato moj prvotni poziv jest poziv na radost. Kršćanstvo je radost, a ne teret. Živjeti kršćanstvo bez radosti isto je kao i imati čamac bez vesala.
13
Pele je tri puta bio svjetski prvak s Brazilom. Nitko kao Pele! Premda siromašan, sanjao je osvajanje naslova. Obećao je to i svom ocu, a on mu je vjerovao. Iako otpisan zbog siromaštva i boje kože, Pele će najviše proslaviti Brazil. Uz njega se veže zanimljiv događaj. Kad su bili djeca, Pele i njegovi siromašni prijatelji igrali su nogometnu utakmicu s bogatijom djecom, koja su nosila nove i bolje kopačke. Nakon što je Peleova ekipa izgubila dvoboj, Pele je uzviknuo: „Ma, izujmo kopačke i igrajmo bosi! Nismo navikli igrati u kopačkama.“ I bosi su ih dobili, bili su za njih neuhvatljivi. Bosonogi dječak kao gazela trči terenom pokazujući dotad neviđene nogometne vještine. I bos ćeš uspjeti ako sanjaš velike snove.
17
Pojedinci često kažu: „Blago ljudima kojima se Gospa ukazala. Kako je lijepo biti vidioc!“ No, ne znaju da vidioci, pored milosti, podnose i težinu trpljenja i kušnji. Živeći pod teretom boli, vidioci su jače i više kušani. Vidjeti nebo ne predstavlja lagodnu milost, već iziskuje put trpljenja. Sjeti se svete Bernardice Soubirous. Preminula je u trideset i petoj godini života. Teško je trpjela podnoseći strpljivo nesvakidašnje boli. Čak je negdje u dubini svog bića i vjerovala kako se u cijenu ukazanja i gledanja Marijina lica uračunava i cijena boli i trpljenja. Ne možeš doći u nebo ako ne iskusiš bol, nema neba bez probodenog srca! Tko dobije velike milosti, dobit će i velike boli.
19
Pojedinci pomno biraju svoj posao. Ne žele svašta raditi. Gledaju da je posao dobro plaćen i da, po mogućnosti, manje rade. No, je li uvijek bilo tako? Neki obavljaju i nečasne poslove. Da, postoje i nečasni poslovi, a oni su nerijetko i dobro plaćeni. Radnici su izbirljivi i ne žele raditi poslove koji su ispod njihove časti. Ne daj Bože da oni čiste ulicu, rade na gradilištu ili da čiste hotelske sobe! Čuvaju se samo za „velike“ poslove. Blaženi Egidije Asiški s pravom ističe da čovjek treba raditi pošten posao, a tako je i za života postupao. Svaki pošten posao dostojan je čovjeka. Radi uvijek, budi marljiv pa će te marljivost i nagraditi. Marljivost nije ekskluzivna, ona je potrebna. Ne srami se nijednog poštenog posla!
23
Agape označava ljubav, kršćansku ljubav ili bolje rečeno – obrok. Kršćani bi prije slavljenja euharistije zajedno blagovali hranu. U tom se krije velika istina: ne može kršćanin slaviti Gospodina i jesti kruh nebeski ako ponajprije ne zna lomiti i dijeliti kruh zemaljski. Mnogi kršćani danas blaguju euharistijski kruh, ali su posvađani i ne mogu zajedno jesti kruh zemaljski; ne mogu zajedno sjesti za stol, a pristupaju k euharistijskom stolu. Eh, kad bi kršćani, prije ili nakon svete mise, iznova sjedali za stol, obiteljski ili prijateljski, i zajedno blagovali… Eh, kad bismo i za tim stolom bili prijatelji kao što smo i u Crkvi svi prijatelji… Tko ne može s bratom i sestrom podijeliti zemaljski kruh, daleko je i od nebeskog kruha.
29
Vjernici više časte svetog Antu, nego Franju Asiškog, barem naš narod. Ali i sveti Ante se divio svetom Franji. Valjda zato što je Ante svetac čuda, a Franjo to baš i nije. Ljudima su draža čuda. Kao dječak više sam volio svece što čine čuda, a što sam stariji, sve više volim svece koji i nemaju puno čuda, ali su s mnogo ljubavi i poniznosti živjeli u svojoj svakodnevici. Slijedio bih svetog Franju i da nije učinio niti jedno čudo, jer volim njegovu ljubav prema čitavom svemiru, prema svakom stvorenju; volim Franjinu povučenost na molitvu, samotna mjesta gdje je odlazio; volim Franjinu žrtvu. Iako gubave nije ozdravljao, čistio ih je. Zar i to nije čudo? Volim svece bez čuda, jer ljubav prema životu i pozivu najveće je čudo.
31
Može li čovjek postati svet na radnom mjestu? Može! Zašto ne bi bilo svetih postolara i pekara, svetih automehaničara i profesora ili svetih gradonačelnika? Ne trebaš biti svećenik da bi bio svet i ne trebaš ići daleko; ne trebaš se povući iz svijeta, jer svetost se ne očituje u djelovanju, već u činjenici da si ljubljen od Boga i da u toj spoznaji živiš, da joj se prepustiš. Budi svet ondje gdje radiš! Sveti Elegije je postao svet na radnom mjestu. Bio je zlatar i izrađivao savršene predmete. Nije ga zlato zarobilo ni oblikovalo, već je on oblikovao zlato. Nije bio rob zlata, već zlato je bilo predmet u njegovim rukama. Kasnije je postao i svećenik, ali svet je postao na radnom mjestu. Pozlatio je svoj život Božjom ljubavlju.
37
Herod je rekao mudracima da se vrate istim putem i jave mu gdje se nalazi Dijete Isus kad ga pronađu i poklone mu se. Herod je lukava zmija! Želi ubiti Isusa. Traži tu informaciju da napravi pokolj. Vidjevši Dijete, mudraci su mu se poklonili i ne vraćaju se Herodu, nego idu drugim putem. Zaobilaze Heroda. Zar i ti ne bi trebao jednako postupiti kad pronađeš Isusa, nemoj se u život vraćati istim putem! Isus ti pokazuje novi put, novi smjer. Nakon obraćenja napusti stari put! Koliko si se puta nakon mise i pričesti svratio do nekog „Heroda“ koji ti je uzeo Isusa i sve milosti iz duše?! Netko te je brzo uveo u more nemira. Nakon svake pričesti pazi gdje ideš i tko vreba Dijete Isusa koje nosiš u duši…
41
Kršćanska duhovnost danas je vezana uz pojedinca, jer vjernici sve više nalikuju otocima. Svatko živi u svome „svijetu“, ne postoje više duhovna prijateljstva, a nekad su postojala sveta prijateljstva izgrađena na kršćanskoj duhovnosti. Sjeti se svetog Franje i svete Klare, sjeti se svetog Benedikta i svete Skolastike, svetog Bazilija i svetog Grgura. Isus je bio poveznica tim prijateljstvima. Dvoje su rasli uz trećega, a treći je sâm Isus. Prijateljstvo uvijek čini trojac: Krist pa onda ti i ja. Kako je ta duhovnost bila lijepa! Sjeti se posebno svetog Franje Saleškog i njegove svete prijateljice Ivane Chantal. Čak ju naziva i majkom, premda su bili istih godina. Eh, kada bi danas postojalo više takvih svetih prijateljstava…
43
Kad je Juda došao u Getsemani izdati Isusa, Isus mu kaže: „Prijatelju, zašto si ovdje?“ Nije toliko važna ova riječ „prijatelju“, koliko drugi dio rečenice: „Zašto si ovdje?“ Zaista, zašto je Juda zakoračio tamo gdje su pravi prijatelji, jer Juda je već odavno postao Isusov neprijatelj. Isus pita i druge: „Zašto si ovdje?“ Pojedinac dođe u crkvu, a ne voli tu boraviti, ne voli svećenike, ne voli Crkvu uopće. Isus ga pita: „Pa, zašto si došao na svetu misu ako me ne voliš?!“ Zašto uopće ljudi dolaze na mjesta gdje Krist boravi, a ne vole ga?! Za vjernike koji se tijekom svete mise nedolično ponašaju, dobacuju i pričaju vrijedi isto pitanje: „Pa, zašto si ovdje?!“ Preispitaj svoje srce i vidi odnose li se ove Kristove riječi i na tebe?!
47
Premda žive u ovom trenutku, mnogi kao da su zarobljeni u prošlosti. Ne žele živjeti sad, u ovom razdoblju. Prisutni su doduše tijelom, no ne i dušom. Ali nemaš, vjerniče, drugo vrijeme nego samo ovo! Šaljući svoje učenike u grad da priprave Pashu, Isus im govori: „Vrijeme je moje blizu.“ Isus nema drugo vrijeme, nego baš ovo u kojem živi. Mogao je i on reći da ovo nije njegovo vrijeme i da će otići na križ u drugom razdoblju ili u drugom stoljeću. Što bi bilo da je Isus bio prisutan u tome vremenu i trenutku svog života samo tijelom, ali ne i dušom? Isus te nije polovično otkupio. Otkupio te je potpuno i zdušno, svim svojim bićem. Prigrlio je vrijeme u kojem je živio, obuhvativši sva vremena. Bježiš li ti iz svog vremena?!
53
Isus je govorio o biseru kao posebnom zrnu. Vrijedan je, najvrjedniji od svih dragulja. Isus govori o blagu što ga je čovjek našao na njivi. Njiva nije važna, važno je blago. Taj čovjek kupuje njivu samo zbog blaga, a trgovac prodaje svoje imanje zbog dragocjenog bisera kojeg je tražio. Čovjek prodaje sve da ga dobije. I život je biser. Isus znakovito kaže: „Ne bacajte bisere pred svinje!“ I Božja Riječ je svojevrstan biser. Trebaš je čuvati, jer je dragocjena. Isus je Biser, najveći Biser. Svijet je samo njiva. Ljepota svijeta je neusporediva naspram Bisera zvanog Isus. Ljudi prodaju Isusa da kupe njivu, a trebali bi prodati njivu, pa i čitav svijet, samo da zadobiju Isusa Krista – najljepši Biser svemira.
59
Za boravka u Glarusu na automobilskim tablicama vidio sam lik sveca. Na upit: „Tko je on?“, tamošnji ljudi su mi rekli da je to sveti Fridolin. Podrijetlom Irac, Fridolin je bio misionar i svećenik u ovim krajevima. Uz njega se veže čudo koje narod ne zaboravlja. Naime, u Glarusu su živjela dva brata, a stariji je svoje imanje ostavio Fridolinu. No, kad je stariji brat umro, mlađi je rekao da mu je brat ostavio imanje, ne želeći ga predati svetom Fridolinu. Mlađi brat je bio pohlepni lažac. Završivši na sudu, Fridolin je predložio da odu do groblja i upitaju pokojnika što je istina. Kad su se ljudi okupili nad grobom, kostur je progovorio rekavši istinu. Što bi bilo da u tvom mjestu kosturi progovore?! Eh, koje bi sve istine izašle na vidjelo…
61
Posljednjih dana često slušam Gibonnijeve pjesme. Drugačije su… Posebno mi je dojmljiva njegova pjesma Hodaj i stih: „I za svako slovo ti ne traži krivca u sebi il’ u meni; u svemu, jer slomit’ će nas to!“ I zbilja ima u tome istine! Ništa ne može slomiti čovjeka i međuljudski odnos kao kad jedan u drugom traži krivca. Optužba lomi ljudske odnose. Jesi li susreo takve osobe? Jesi li možda i ti bio takav i tražio samo jednu krivu riječ da započneš lavinu svađe; jesi tražio povoda da napadaš bližnje?! Ako drugom „vagaš“ riječi, „vagaš“ i ljude. A gdje se nešto „vaga“, tu nema povjerenja, tu vlada trgovački odnos. Ako ne želiš biti slomljen i želiš radosno živjeti, ne traži krivca ni u sebi, ni u drugima, nego hodaj!
67
Grijeh se množi, ne može se oduzimati. Samo ga Isus može uzeti, može ga umanjiti Božje milosrđe i oproštenje. Ali grijeh se sam po sebi množi. Ne može tek tako nestati, nego se iznova umnaža ako ga ne prekine tvoje pokajanje. Grijeh vuče drugi grijeh kao lokomotiva puna vagona, nadovezujući se u bezbroj ponavljanja. Tad grijeh dobiva i poseban naziv – mana, a mane uvijek naginju ka zlu, pomućuju savjest. Upamti: grijeh buja poput karcinoma! „Luduje“ u životu vjernika kao što karcinom „luduje“ u tijelu bolesnika. Bez obzira nalazi li se u nozi ili ruci, svaki karcinom je opasan po život, jer lako dospije u sve dijelove tijela. Slično je i s karcinomom grijeha – lako se širi. Smrtni grijesi i nastaju poradi malih grijeha.
71
Čudno je zvučao poziv Majke Terezije upućen časnim sestrama da prekinu skrb o bolesnima i napuštenima i vrate se u samostan na molitvu. Na opasku jedne sestre: „Pa zar ne trebamo ostati s bolesnicima?! Njima smo potrebnije!“, Majka Terezija kaže: „Ne! Ne smijemo zapustiti molitvu i osobni odnos s Isusom. Ako to učinimo, kad-tad ćemo ostati same u ovom poslu, a onda će nam i ovaj posao i poziv biti teški. Nećemo više osjećati ljubav prema njemu!“ Zar se i Sunce ne povuče tijekom noći?! Zar je ono manje Sunce jer Mjesec nakratko zavlada nebom? Mnogi vjeruju da moraju uvijek sjati i neprestano djelovati, no tvoja zadaća je ponajprije biti uz Isusa pa ćeš tek onda doći do svakog čovjeka. Prvo Isus, a potom drugi!
73
Što prvo činiš kad se probudiš? Što činiš kad se ustaneš i ugledaš novi dan pred sobom? Sveti Nikolaj je govorio: „Ako se čovjek svako jutro ne iznenadi novim danom, što će mu uopće život?“ Upravo to trebaš izjutra činiti – iznenaditi se i biti presretan zbog novog dana, novog početka. Što se sve može dogoditi u jednom danu? Sve može biti drugačije. Ako bi neki učenik bio tužan, stariji profesor u našoj Gimnaziji bi mu rekao: „Ne bi nikad bio tužan kad bi znao što te sutra čeka.“ Uvijek sam vjerovao ovoj poticajnoj rečenici. Kad bih god bio tužan, pa makar se i sva tuga tog dana sručila na mene, s nestrpljenjem bih čekao sutra; čekao bih novi dan. Želio sam i čeznuo da me novi dan iznenadi. I, zbilja, raduj se novom danu!
79
Što ću danas učiniti sa sobom? Što ću učiniti sa svojim očima? Promatrat ću Božja stvorenja i svemu se diviti, u ljudima ću gledati samo dobro ili pak samo loše… Što ću učiniti sa svojim jezikom? Slavit ću i hvaliti Boga i drugima reći da su divni ili ih pak (ogo)varati i psovati… Što ću učiniti sa svojim ušima? Slušat ću ptičji pjev i svetu misu ili pak nepravdu, mržnju i uvrede… Što ću danas učiniti sa svojim rukama? Pomoći ću drugima, njegovati bolesnika i pomilovati nemoćne ili ću pak ubijati, udarati i prijetiti… Što ću učiniti sa svojim nogama? Otići ću na mjesta što nisu za mene ili ću pohoditi bolesnika i siromaha… Što ću danas učiniti sa sobom? Hoću li živjeti na slavu Boga ili sebi samom na propast?!
83
Neprijateljski vojnici su za vrijeme Domovinskog rata u Vukovaru ušli u crkvu i gađali raspelo. I danas taj Raspeti stoji u crkvi kao znak stradanja. Nedostaju mu ruka i noga. Jaka je to slika… Osim čovjeka, u ratu strada i Bog. Ranjavanjem i ubijanjem nedužnih, neprijatelj ranjava i ubija i Boga. Metak ne može „proći“ kroz ljudsko tijelo, a da istodobno ne prođe i kroz Božje Tijelo. U ratu i Bog pati. Ali kad Bog „ostane“ bez ruku, kao na vukovarskom raspelu, tvoje ruke postaju njegove. Ostaju mu još samo tvoje ruke… Ti možeš biti Božja ruka u svijetu rata i nepravde, ti možeš neprijatelju pružiti ruku mira i pomirenja, ti možeš biti ruka koja grli čovjeka. Kad Bogu „oduzmu“ ruke, ti mu daruj svoje!
89
Ovih dana čuo sam nevjerojatnu i tužnu priču. Naime, žena koja radi u staračkom domu u Švicarskoj govori kako je jedna baka boravila u njihovu domu 15 godina. Budući da ju nitko za to vrijeme nije posjećivao, djelatnici doma bili su uvjereni da nema obitelji ni rodbine. No, kad je baka umrla, na vrata doma došlo je šestoro njene djece(!) Djelatnici doma su se u nevjerici pitali: „Pa zar je to moguće?! Zar se djeca sjete roditelja tek nakon smrti? Zašto se djeca okupljaju samo kad je u pitanju nasljedstvo?“ Društvo postaje bezdušno, a kakve li tek generacije dolaze?! Bojim se da će sličnih slučajeva biti i više… Roditelji su znali voljeti djecu, a djeca nažalost neće više znati voljeti vlastite roditelje. Tužno!
97
Mariju je zasigurno pogodila Isusova izjava izrečena pred mnoštvom: „Tko je majka moja? Tko li braća moja?“ Upirući prstom prema mnoštvu, Isus je nadodao: „Evo“, reče, „majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.“ Marija će možda kasnije te riječi u suštini i shvatiti, ali tad su joj teško pale na dušu. I tebi su često majka i braća ljudi s kojima nisi krvno vezan. Braća iz reda svetog Franje Asiškog su pošla za njim, ali ne i njegov biološki brat Anđelo, on nije podržao Franjin put. Franji su drugi bili bližnji i braća, a ne njegov rođeni brat. Netko će se i tebi možda pokazati majkom i bratom, netko za koga nisi ni sanjao da to uopće može i postati…
101
Mnogi ljudi, pa čak i oni u Crkvi, teže ukidanju celibata, vjerujući da je djevičanstvo staromodno, nametnuto i da ga je nemoguće živjeti. No, pojedincima je djevičanstvo upisano u srž života, s njima je stopljeno, jer im duhovnost izvire iz njegova vrela. Prihvaćaju ga radosna srca. Nije im nametnuto, nego su rođeni za takav život. Osim tijela, i duša im je djevičanska. Ljudi koji ga smatraju nametnutim često protiv njega i govore. Zato o njemu trebaju više govoriti duše koje ga vole i žive. Teolog Johann Adam Möhler rabi sliku ljiljana ističući da djevičanstvo pripada određenim dušama kao što bjelina pripada ljiljanu. Kao što je bjelina svojstvena ljiljanu, svojstvena je i tim svetim dušama. Djevičanstvo je dar, a ne sila.
103
Fabio Rosini je napisao zanimljivu knjigu Kako započeti iznova?, a jedno od poglavlja govori o dobru i zlu. Autor tu upozorava čitatelja da nikad ne gleda na zlo, nego na dobro. Tvoj život ne smije biti koncentriran na zlo, već jedino na dobro. Ono što gledaš rast će u tvojim očima i u srcu. Ako gledaš samo zlo, onda će jedino zlo i rasti, no ako gledaš dobro, ono će rasti ne samo u tvom životu, već i u svijetu. Pojedinac nije čovjek kad čini zlo, već samo kad čini dobra djela. Tvoj prvi i zadnji pogled u danu mora biti usmjeren prema dobru. Zlo je iskrivljena slika života, zlo je obmana. Stvarajući čovjeka, Bog je uskliknuo: „Gle, kako je dobro!“ Budući da je stvoren kao dobro biće, čovjek je stvoren i za dobra djela.
107
Mnogi vjeruju da će vječno živjeti na Zemlji, ali ovaj život je samo trenutak. Mala Terezija je to divno opisala: „Život je samo trenutak između dvije vječnosti.“ Koje su to dvije vječnosti? Vječnost iz koje si došao i vječnost kojoj stremiš i iznova se vraćaš, jer za tebe je pripravljena. „Ploveći“ Zemljom, spremaš se prijeći na ljepšu obalu. Ništa stoga na Zemlji nije vrijedno da ti ukrade vječnost, nijedan grijeh ne smije biti jači od tvoje čežnje za vječnošću. Nemoj nikad prodati svoju neprolaznu vječnost za prolazni grijeh! Karta za vječnost stoji u tvom džepu, nemoj dopustiti vjetru grijeha da ju otpuše! Čuvaj se lopova – Sotone, želi ti uzeti tu kartu. Nemoj je držati u stražnjem džepu, već u onom naprijed, pokraj srca – na sigurnom.
109
Franz Werfel je napisao roman o svetoj Bernardici i time ispunio svoj zavjet. Rođen u Pragu, ovaj židovski pisac djelovao je u Beču. U svojim kazališnim komadima je ismijavao naciste, no njihovim dolaskom u Austriju, Gestapo ga želi uhititi i ubiti. Čekajući kartu za Ameriku, bježi, pa ga zbog zatvorenih granica put nanese u Lourdes, mjestašce podno Pirineja. Dok se skriva, mještani mu pričaju o Gospinim ukazanjima i maloj pobožnoj Bernardici. Zavjetovao se da će, ako živ dođe u Ameriku njoj i Lourdesu u čast, napisati roman, što je i učinio. Prijatelji su bili iznenađeni čuvši da on, Židov, piše roman o svetoj Bernardici, ali to je bio njegov zavjet. Ta ga je priča očarala. Imaš li ti zavjete i priče s mjesta koje te je zauvijek promijenilo?
113
Dominique Lambert, doktor fizike i filozofije i dugogodišnji profesor na poznatim sveučilištima, povezuje fiziku i teologiju. Ranjenost nije svojstvena samo teologiji, već i fizici. Svatko zna kako izgleda „ranjeni“ predmet, ali kako izgleda ranjena nutrina; kako izgleda ranjena duša ili srce? Lambert kaže da ranjenost nije negativna, iz nje se rađa predivno stanje, a to je nada. Gdje nema ranjenosti, nema ni nade. Ranjene osobe se najviše i nadaju. Nemoj više rane smatrati tragičnima, već ranjenost ti pomaže da se iznova nadaš ljepšoj budućnosti; sve može biti drugačije i bit će. „Maternica“ nade je ranjenost. I Isus je najveću poruku nade uputio dok je bio najviše ranjen. Rane te ne vuku u beznađe, već pobuđuju nadu.
127
Taj me je podatak o Franji Asiškom učinio tužnim. Brojni su pošli za Franjom pa su braća dolazila iz cijelog svijeta; nisu to bili samo mladići iz Asiza. Franjo je mnoge oduševio. Ti školovani mladići upravo postaju oporba Franji, jer su vjerovali kako on nije kapacitet za organiziranje te poveće zajednice u nastajanju. Iako veliki Franjo privlači mnoge, nema karizmu biti organizator. Ignacio Larrañaga rabi nečuvenu, ali istinitu tezu: „Sâm sveti Franjo je postao opasnost za franjevaštvo.“ On, koji ga je osmislio, postaje smetnja. Koja nepravda! Zar se to ne događa i oko tebe: ljudi koji nešto pokrenu i druge oduševe, prije ili kasnije postaju višak i otjerani su na marginu. Ali to je očito put svih velikih, a „malih“ svetaca…
131
Nedavno sam vidio zanimljivu sliku na kojoj se čovjek uspinje na brda. Jedno brdo predstavljalo je osnovnu školu, drugo brdo fakultet, a treće brdo simboliziralo je zaposlenje… Čovjek je uspio svladati sve te elementarne prepreke. No, gle čuda! Na slici se ipak domalo pokaže kako su sve te planine premale naspram posljednje planine, neusporedivo su manje naspram nje. I koja je to posljednja, a ujedno i najveća planina? To je život. Život je najveća planina, tvoj najveći doseg. Živjeti život najveći je pothvat. Uspon na planinu zvanu život djelo je dostojno najvećeg divljenja. Svi su pothvati naspram života maleni, jer život koji ti je darovan najveći je uspjeh.
137
Lijepo je biti voljen! Kad si voljen, osjećaš se posebno. Zar nije čudesno kad si voljen od osoba od kojih nikad nisi očekivao ljubav? Divno je živjeti u sjeni nečije ljubavi. Sveti Ljudevit Montfortski je molio: „O, Marijo, Majko dobrote, molim te za milost da danas budem među onima koje ti ljubiš, podučavaš, hraniš i vodiš!“ Zar nije čudesno biti voljen od Marije, živjeti u njezinoj ljubavi; zar nije čudesno biti zaštićen od nje, biti među osobama koje Marija ljubi? Zar ima išta posebnije i uzvišenije od toga? Dovoljno je biti ponizan i voljeti čistim srcem. Ako si ponizan, bit ćeš voljen od Marije. Ona voli ponizno srce. Uči od Marije pa ćeš biti voljen od nje, koja je zbilja ponizna Kraljica. Voljet će te Kraljica neba i zemlje.
139
Vjernici pred kraj svete mise i prije pružanja mira mole Gospodina da ih oslobodi od svih zala i da ih zaštiti svojim milosrđem. Mnogi često to prečuju i ne zadržavaju se dovoljno na tim riječima, kao da su nebitne… A zar u svetoj misi, koja je vrhunska i najuzvišenija molitva, postoji nešto nebitno?! Vjernici mole Gospodina da ih štiti od zla, jer zlo uvijek vreba na tebe i na tvoj život, na tvoju obitelj i narod, kao i na čitav svijet. Zlo hara u raznim oblicima: u vihoru rata, kataklizme, potresa i poplava; u obliku suše, gladi, snijega, oluja, kuge ili bolesti. Nemoj zaboraviti na tu molitvu, nego iz dubine duše vapi: „Gospodine, izbavi nas od zla i zloga!“ Moli s još jačim pouzdanjem i vjeruj da Gospodin to može i učiniti.
149
Istina već postoji, pa čak i prije tebe. Istina se ne može izmisliti, nije patent ili proizvod. Istina već postoji u Božjem zakonu, utkana je u tvoje srce i svijest. Nepromjenjiva je i vrijedi za sve; jednako vrijedi za svakog čovjeka i sve generacije. Božji se zakon ne mijenja. Ne ubij! – vrijedi i danas kao i prije 2 000 godina. René Girard, francuski filozof religije, upozorava na neshvaćeni proces ljudske civilizacije. Naime, ljudi će proizvoditi istinu; ovisno o potrebi, izmišljat će svoje istine, rušeći Božje istine i zakone. Umjesto Božje, vrijedit će izopačene ljudske istine. Istina će postati proizvod s rokom trajanja, baš kao i konzerva. Tko odbaci vječnu Božju istinu, proizvodit će svoju istinu – laž omotanu u celofan.
151
Mladić je pošao u svećenike. Toga dana putovao je autobusom do fakulteta da se odjavi, jer njegov život odsad ide drugim pravcem. Studirat će teologiju, a ne više njemački i talijanski jezik. Kad se autobusom vraćao kući, do njega je sjeo starac. Bio je stranac. Nikad ga više nije susreo. Na upit starca: „Što studira?“, mladić je rekao da će poći u svećenike, a starac će na to: „Nemoj da te zidovi pojedu!“ i izašao već na idućoj stanici. Mladić, sad već svećenik, i danas razmišlja o toj neobičnoj rečenici… Što ona znači?! Zar zidovi jedu?! Ne! Poruka je jasna: ne smiješ se zatvoriti u 4 zida i biti sebi dovoljan; ne smiješ živjeti u svom svijetu, nego biti dio svijeta gdje je čovjek u potrebi. Izađi van da te zidovi ne pojedu!
157
Što je lakoumnost? Student nije nimalo učio za ispit, a očekuje dobiti odličnu ocjenu. Lakoumnost se očituje i u želji za brzim bogaćenjem, bez truda i žrtve. Lakoumnost je gora od naivnosti, jer se služi prevarom, a naivnost je bezazlena, prostodušna, pa čak i simpatična, premda boli. Naivno srce puno pati, a lakomisleno srce je samodostatno, jer vjeruje da se uspjeh lako postiže. Lakouman čovjek ne preza ni od nedopuštenih sredstava da bi došao do cilja. Moderno društvo je lakoumno, jer ne ide dužim i pravim putem, već traži prečac. Ako je lakoumnost kočija, vuku je ovi „konji“: podlost, pakost, prepotentnost, bezdušnost, laž, prevrtljivost i beskarakternost. Nemoj nikad putovati tom kočijom kroz život!
163
Fjodor M. Dostojevski je iskusio dosta teških trenutaka. Život mu je bio omeđen raznim tragedijama. Zatvor, gulag i izgnanstvo teško su mu pali na dušu, ali su ga oblikovali. Iako su ga ubijale, udaljenost od obitelji i hladnoća su ga donekle i jačale; rađao se novi Dostojevski. Napisao je: „U svakom životu postoje dani koje treba izdržati.“ Ova mi je rečenica puno pomogla, jer jednostavno postoje teški dani, postoje dani koji su samo tvoji, ali ih trebaš preživjeti i izdržati. Možeš čak uzeti mobitel i s nekim podijeliti teret, ali nitko ti neće previše pomoći, jer sam trebaš proživjeti te teške trenutke. To su tvoje kušnje i muke. Nemoj tražiti pomoć, već hrabro iznesi te dane! Oni su kao dlijeto umjetnika koje te udara i oblikuje.
167
Pojedini vjernici Crkvu smatraju suviše tradicionalnom, ističući da ju treba modernizirati. Pritom se ne pitaju što Crkva od njih traži, nego ju doživljavaju kao poligon, želeći da im ispunjava želje: traže ukidanje celibata, ređenje žena… Grupa novinara vodila je intervju s milanskim kardinalom Carlom Marijom Martinijem, liberalnijim velikodostojnikom. Na upit o ulozi Crkve dao je proročki odgovor: „Crkva služi da se slave Božja otajstva, a ne da ispunjava ljudska očekivanja.“ I, zbilja, Crkva ponajprije služi za slavljenje Boga, Bog je središte. Trebaš slaviti Božja otajstva, trebaš slaviti otajstvo spasenja i sve što je Bog za tebe učinio. To je Crkva! Crkva ponajprije slavi Boga, a ne čovjeka niti ispunjava njegove želje.
173
Kad svećenik umre, u obavijesti stoji: „Blago u Gospodinu preminuo (…).“ Kako volim taj izraz da je netko „u Gospodinu preminuo“! Nakon smrti bližnjeg, ljudi pitaju: „Kad je ili gdje umro? Od posljedice čega?“ To je nebitno naspram najvažnije činjenice da je u Gospodinu preminuo. Što znači „umrijeti u Gospodinu“ To znači da nisi svoj, već da pripadaš svom Gospodinu Isusu. Isus te neće ostaviti samog, neće te napustiti i bit će tu sve dane tvog života, pa i kad ti je najpotrebniji – u času smrti, u času prelaska u vječnost. Ti si Isusov. Ni tvoja smrt ni tvoj život nisu besmisleni ako si živio za Krista; ako si živio u Kristu, onda ćeš i umrijeti u Kristu. On će biti uz tebe u času smrti; držat će te za ruku i nikad te neće napustiti.
179
„Trebam vremena…“ – rečenica je to koja se često čuje u razgovorima. Čovjek treba vremena kad želi zaboraviti ili nekog preboljeti, treba vremena kad želi odraditi ozbiljan posao ili ga uspješno privesti kraju. Kad želiš nekog bolje upoznati ili otkriti ljepote novog mjesta, treba ti vremena; pa i za vječnost i svetost treba vremena. No, nitko ti ne daruje vrijeme kao Bog. Poslodavci te pritišću, kolege kradu vrijeme; mnogi žele dio tvog vremena, no samo ti Bog daruje vrijeme u izobilju. Strpljiv je s tobom i zna čekati. Bog te ne prisiljava, jer dobro zna da ti treba vremena. On je vrijeme darovao svima, baš svima. Nemoj samo jednog dana kazati Bogu da nisi imao dovoljno vremena, jer on nikad nije škrtario na tvom vremenu.
181
Prijatelju, budi uvijek jednostavan! Jesi li primijetio da se pojedinci nikad ne promijene? Kad postanu bogati, slavni ili moćni, i dalje su isti. Unatoč brojnim obvezama, poznanstvima ili poslovima, rado se vraćaju radnjama koje su obavljali kao djeca ili dok nisu postali uspješni ili slavni. Menadžer vodi tvrtku, a pred večer se spušta u svoj vinograd i obrađuje ga ili dobar liječnik u slobodno vrijeme obavlja radove u vrtu. Zamisli tek poznatog kralja što u slobodno vrijeme čuva ovce! Znaš li tko je on? On je David, kralj David! Dok je bio na Šaulovu dvoru, iskradao bi se i išao u svoj Betlehem raditi što voli – čuvati ovce, biti pastir. Zato je David bio i ostao velik čovjek. Iako je bio kralj, nije zaboravio biti pastir.
191
Nijemci koriste zanimljiv glagol jagen. Što on znači? Vrlo jednostavno – znači loviti, odnosno, lovac; to jest čovjek što ide u lov. No, što sve čovjek može loviti? Logično je da osoba može loviti životinje, ali užasno je, pa čak i monstruozno, kad čovjek lovi brata čovjeka. To je najbolje opisano u Apocalyptu – filmu Mela Gibsona, gdje ljudi doista love ljude. Ili preciznije, pleme lovi drugo pleme i probavlja ga proždrljivo poput životinje. No, i novac se može loviti. Pohlepni pojedinac je cijeli život lovac na novac, lovi samo moć i ugled. Očito je da iz čovjeka nikad nije izašao zloduh lova i lovine. Ali, čovječe, nisi stvoren da budeš lovac, već Božje stvorenje sa svojim dostojanstvom, jer stvoren si na sliku i priliku Božju.
193
Sokrat je optuživao sofiste da se „prodaju“ zbog znanja. Znanje je i opasno, jer nadima i odvlači u vrtlog oholosti. Učenjak vjeruje da je najpametniji pa ga znanje često udaljava od drugih, ostavljajući ga samog na otoku samodostatnosti. Dominikanci slove kao obrazovani redovnici. Sveti Dominik je braću poticao da skupljaju znanje, a i sam je bio mudar, čovjek knjige. Kako je sveta Katarina Sijenska definirala Dominikovo znanje? Kao ljubitelj istine i borac protiv hereza, Dominik svojim znanjem nije želio druge poniziti, već pridobiti za Istinu. Znanje mu ne služi da se na drugima iskaljuje, već da ih pridobije za Krista. Znanje ti služi kao pojas za spašavanje da se ne utopiš u moru opasnih laži, nego da se spasiš po Istini.
197
Tijekom Domovinskog rata neprijatelji su razorili naše kuće, škole i crkve. Na dirljivoj snimci iz tog perioda vidljiv je dolazak kardinala Franje Kuharića na ruševine jedne crkve. Ovaj neponovljiv čovjek imao je snage govoriti velike riječi u ratu, dok danas mnogi te riječi ne mogu izreći ni u miru. Pozivajući Hrvate da se suzdrže od osvete, Kuharić je na ruševinama te crkve suznih očiju rekao: „Razorena je crkva od kamena, ali moramo čuvati onu crkvu u dušama! Ona ne smije biti razvalina! Obnovit će se ova crkva od kamena samo ako sačuvamo živom onu crkvu u dušama.“ To je bio proročki govor. Lako je obnoviti crkve od kamena, ali tko će obnoviti one crkve u dušama ako postanu razvaline?! Čuvaj crkvu u svojoj duši!
199
I ljudi se mogu „presaditi“ poput ruže, no postoje lijepa i ružna presađivanja. Ružno „presađivanje“ čovjeka simbolizira rat. Živeći mirnim, obiteljskim životom, čovjek najednom mora uzeti pušku i ratovati. Jaroslav Hašek rabi upravo taj termin – „presaditi“ i u kratkoj noveli opisuje gospodina Hurta, dobrog čovjeka što živi mirnim životom, a najednom biva „presađen“ u rat, na front, da ratuje za ili protiv nekog. U ratu je sve nestvarno osim smrti. Hurt sanja da ga granata ubija u polju radije nego da on mora drugog ubiti. Eh, koliki su ljudi bili „presađeni“ preko noći iz mirnog, obiteljskog okruženja u okrilje rata, nasilja i smrti… Rat je „presađivanje“ ljudi u kojem cvijet uvene, jer mu je temelj sasušena zemlja bez ploda.
211
Rad se u Švicarskoj veoma cijeni. „Preporuka usta do usta“ je švicarski običaj u kojem te netko preporučuje i hvali. Ako si vrijedan i dobro radiš, poslodavac će te pohvaliti i lijepo o tebi pričati. On čak želi da se usavršavaš i napreduješ u svom poslu. Poznajem ljude kojima su poslodavci plaćali i nastavak školovanja. To je najbolja preporuka. Nema tu korupcije ni lažnih biografija, gdje sebe opisuješ savršeno, u superlativima. Za pojedinca su najbolje preporuke drugih. No, zar se i kršćanstvo nije na taj način širilo?! Ljubav prema Isusu se prepričavala i preporučivala. I Filip zove Natanaela, učenici narodu preporučuju da krene za Isusom. Ako se kršćanstvo širilo preporukom i osobnim iskustvom, to je znak da vrijedi.
223
„Najljepši trenutci mog života su oni u kojima susretnem istinu usmjerenu protiv mene“, rekao je ponizni redovnik Augustyn Pelanowski. I zbilja je tako! Lako je danas susresti istomišljenike, lako je susresti laž koja me ne dira, a kako je teško, a ipak blagoslovljeno čuti istinu usmjerenu protiv mene, koja će katkad i zaboljeti, ali će me u konačnici osloboditi. Majka Elvira je ovisnicima što se liječe u njenoj zajednici Cenacolo često govorila: „Jadni vi ako vam nitko u životu ne želi kazati istinu! Kako je život bijedan ako nestanu svi ljudi iz tvog života koji ti govore pravu istinu, u lice.“ Zato ne boj se čuti istinu koja će te prodrmati i tvoj život preokrenuti; istinu koja će te „ošamariti“, ali i probuditi.
227
Što je glupost? Fenomen, ideologija, uvjerenje ili životna filozofija? Glupošću kao pojavom bavio se Talijan Carlo Cipolla napisavši i knjigu Temeljni zakoni ljudske gluposti. Istaknuo je da nijedan čovjek sebe ne smatra glupim misleći da je netko drugi glup. Glupost nije sinonim za neznanje, nego je svojstvena i znanstvenicima. Cipolla smatra da našim stoljećem dominira glupost pa kaže da glupi vladaju svijetom. Glupost vezuje uz nepromišljenost. Pošto su nepromišljeni, ljudi rade gluposti. Gubitak stida je „brat“ ili „sestra“ gluposti: iako zna da je nešto glupo, čovjek to čini jer nema stida. No, najbolja zaštita od gluposti, kojoj je čovjek izložen kao željezo rđanju, jest poniznost. Ponizan čovjek nije glup jer promišlja o svemu.
229
Vincent van Gogh je naslikao sliku naziva Molitva koja prikazuje čovjeka u skrušenoj molitvi. Ljudi molitvu vežu samo uz crkvu ili posebna sveta mjesta, no na ovoj slici čovjek, starac, sjedi u svom domu. Pomalo umoran, starac je prekrižio ruke. Ruka u ruci, isprepleteni prsti… Na obližnjoj stolici je odložen šešir. Molitva traži poniznost. Gornji dio tijela mu je prignut. Molitva zahtijeva stav klanjanja jer se obraćaš svom Bogu. Autor prikazuje i tanjur iz kojeg se nadzire dim. Juha u tanjuru je prevruća. Nema kruha, samo tanjur juhe… Iako objed nije raskošan, raskošna je molitva. Stav zahvalnosti i jednostavna gesta unose dozu topline. Nije samo juha topla, već i čitava slika, jer molitva svemu daje notu svečanosti i topline.
233
Biblija je nepresušni izvor Božje Riječi. Riječi i tekstovi su stoljećima iste, ali osvježavaju poput vode. Božje riječi iznova teku i napajaju suha srca kršćana. Tužno je kad vjernik za Božju Riječ kaže: „A to sam već čuo!“ No, to nije mrtvi tekst bez duha ili lektira. Božja Riječ iznova oživljava jer je prožeta Duhom. Iako se stalno susrećeš s istim tekstom, Božja Riječ je uvijek drugačija, nova i poučna jer je živa. Slično se događa i u susretu sa ljudima: čovjek je uvijek isti, ali svaki susret je drugačiji, nepredvidiv i nov, jer osoba je živa. I Božja Riječ je živa. Ta slova su prožeta Duhom, Božjim Duhom. Ljubi Bibliju kao što ljubiš čovjeka i nemoj prečuti Božju Riječ, već joj se otvori da te iznova opere i dotakne! Živa je…
239
Većina vjernika smatra da je Bog stvorio raj i pakao. No, to nije točno! Bog je stvorio samo raj, on nikad nije stvorio pakao. Kad je poznati rimski egzorcist i svećenik Candido Amantini pri završetku jednog egzorcizma podrugljivo rekao Đavlu: „Idi odavde! Uostalom, Gospodin ti je pripremio lijepu kuću, dobro zagrijanu“, Đavao mu je odgovorio: „Ti ništa ne znaš! Nije on (Bog) izgradio pakao, mi smo ga izgradili. On na njega nije ni mislio.“ Ova istinita priča zbilja sadrži dubokoumno svjedočanstvo: zlo stvara pakao i one što se bore protiv Krista. I ti, vjerniče, možeš stvarati pakao u svojoj slobodi ako okreneš leđa Bogu i činiš zlo. Trudi se stoga neprestano živjeti u Božjoj milosti, jer nema ništa ljepše od mira u srcu.
241
Ponajbolji film o svetom Franji Asiškom Brat sunce, sestra mjesec režirao je Franco Zeffirelli. To je priča o svetom Franji i svetoj Klari. Franjo simbolizira sunce, a Klara mjesec. Kršćanstvo živi od nasljedovanja pa onaj tko jače svijetli, rado pomaže bližnjem da i on zasja. Osim ponizne i divne Klare, mnogi su pošli za Franjom. U filmu su prikazani rijeka i vodopad. Na tom mjestu s mnogo vode Franjo pere gubavce čisteći im rane, čime redatelj filma šalje dublju poruku: Franjina ljubav čisti gubavce, a ne voda. Ljubav je snaga što sapire boli, rane i odbačenost. Čisteći njih, Franjo čisti sebe. Srce koje druge čisti samo biva očišćeno. Vodopad srca svetog Franje veći je od onog u filmu jer je izvorište blage ljubavi za sve odbačene.
251
Za boravka u Rimu izvršen je pokušaj ubojstva svete Brigite. Opkolivši joj kuću, netko je iz mase uzviknuo da će je živu spaliti. Brigita je počela moliti i najednom začula Isusov glas: „Ne boj se! Ne mogu ti ništa dok te ja štitim. Ja sam jači od njih.“ Uzdam se u Gospodina, svog Čuvara! Moj Bog, ja i nitko više… Ako me Bog čuva, tko će mi nauditi?! David u 27. Psalmu pjeva: „Neka se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; neka i rat plane protiv mene, i tad pun sam pouzdanja.“ Nije bitno tko je protiv mene ako se uzdam u Gospodina. On je jači od svega, moja je zaštita. Neprijatelji su nevažni, važan je moj najbolji Prijatelj, Bog. Makar imao i 100 neprijatelja, imam jednog pravog Prijatelja – svog Gospodina.
257
Jerihonska ruža je neobična biljka. Pošto potječe iz pustinjskih područja Izraela, Jordana, Sinajskog poluotoka i sjevera Afrike, naviknuta je na pustinjske uvjete. Koračajući pustinjom, opazit ćeš da vjetrovi iz sidrišta istrgnu slabo korijenje isušene jerihonske ruže i kotrljaju je kilometrima. Držeći je u ruci, čovjek pomisli da je usahla, no jerihonska ruža može živjeti bez vode i više od 50 godina. Ako je usahlu zaliješ s malo vode, ruža se odmah obnovi, vrate joj se svježina i život. Čudesno! Jerihonska ruža podsjeća na čovjekovu dušu: iako si udaljen od Gospodina i živiš u grijehu sasušen, ali ako ti jedna kap Božjeg milosrđa dotakne dušu, sve se mijenja. Odjednom postaješ nov, svjež i duhovan. Dopusti Božjem milosrđu da te oživi!
263
Legenda kaže da je Aleksandar Veliki došao do jednog filozofa i pozvao ga u rat. Rekao mu je da krene s njim pa će zajedno osvojiti čitav svijet. Molio ga je da pođu u borbu i pokore svijet, a filozof mu je jednostavno odgovorio da ne želi ići u rat niti pokoravati druge zato što je sâm sebe već pokorio. Trebam sebe pobijediti i pokoriti, a ne druge. Lako je pokoriti čitav svijet, ali sebe je najteže. Vodi bitke protiv sebe, a ne protiv drugih! Sveti Augustin mudro opominje: „Ja nikad ne vodim spor s drugima, već jedino sâm sa sobom.“ U tvom srcu leže oholost, ljubomora, pohlepa… Pobijedi ih! Ne boj se vanjskog neprijatelja, već pobijedi svoje slabosti i svladat ćeš cijeli svijet. Nemoj pokoravati druge ili svijet, već sebe, samo sebe…
269
Josip iz Arimateje je kupio grob i unaprijed ga pripremio, ali u njemu je bio pokopan Isus. Nije mogao ni slutiti da će jednog dana u tom grobu biti pokopan Bog. I danas ljudi sebi pripremaju grob, graviraju čak i sliku te godinu rođenja, a još nedostaje samo godina smrti. Nažalost, pojedini su djedovi u pripremljene grobnice prije ukapali sinove, pa i unuke. Ne volim pripremljene grobnice. Nije to zbog straha od smrti, već ne znaš koliko ćeš živjeti i što je Božja volja. Živi i dobrim se djelima pripremaj za vječnost, a grob će ti drugi izgraditi. To je djelo milosrđa – mrtvog pokopati. Umjesto grobnice, gradi vječnost; umjesto grobnice i maltera, važno je ispovijediti se i pomiriti s Bogom. Misli na dušu, a ne na grobno mjesto!
271
Aristotel je rado pisao o prijateljstvu. Vođen iskustvom, govori da je prijateljstvo važno i potrebno. I sâm je imao prave prijatelje. Prijateljstvo je bratski odnos dviju ili više osoba, a postoji zbog dobra samoga. Prijateljstvo iz koristi i užitka ne može se nazvati prijateljstvom, ali nažalost postoji. Aristotel kaže da prijatelj želi i čini dobro ili ono za što vjeruje da je dobro; pa makar se posvađali, svom prijatelju želi da sretno živi. Aristotel je lijepo shvaćao bit prijateljstva: rijetki prijatelji ti mogu reći istinu u lice, za tvoje dobro. Prijatelji podilaze, jer je većina prijateljstava nastala iz koristi, ne brinu za dobro drugog, već samo za sebe. Pravi prijatelji se znaju i posvađati zbog višeg dobra, ne žive samo u miru i iskreni su do kraja.
277
Pohađajući Gimnaziju u Visokom, išao sam na Dane Zaima Muzeferije. Taj veliki glumac ostvario je više od stotinu filmskih uloga. Bio je i profesor njemačkog i francuskog jezika. Dobio je brojne prestižne nagrade. I članovi obitelji bili su talentirani profesori, umjetnici i glazbenici. Najbolju ulogu Zaim je ostvario u filmu Ovo malo duše. Jednostavno je glumio, s lakoćom; kao da je živio na setu. Mnogi se trude „glumiti“, a on je tu plivao kao riba u vodi. Rekao je: „Najbolja gluma je kad ništa ne glumiš. Za to se treba roditi.“ Glumci se rađaju. Danas je malo pravih glumaca, a oni što glume na silu imaju takav efekt na mene da već godinama ne gledam filmove i serije. Radije pogledam Muzeferijin film, bar ću nešto naučiti.
281
U strahu od sunarodnjaka Isusa susreće potajno noću, nazivajući ga Učiteljem, a Ivan ga tri puta spominje u svom Evanđelju. Ovaj farizej bio je cijenjen i pobožan Židov, a njegovo ime je Nikodem. Nikodem piše pisma Isusu u epistolarnom romanu Daj mi svoje brige Jana Dobraczyńskog. U prvom pismu ostarjeli Nikodem se žali Isusu i bez povoda gunđa, a takav nekoć nije bio. Ostarjeli Nikodem osjeća ružne osobine progonjenog bića, spremnog popeti se poput divlje loze na svaku ogradu. Čim se može na nešto osloniti, oslanja se i penje. Čim netko počne ogovarati, i ti se kao divlja loza osloniš i rasteš na tuđem traču. Moli Isusa poput Nikodema da te oslobodi oslanjanja na zlo, da se više ne penješ u visine bahate oholosti.
283
Druga euharistijska molitva kaže: „Kad se Isus predao na smrt, uze kruh u svoje ruke.“ Sâm je dragovoljno dao svoj život. Položio ga je, nitko mu ga nije uzeo, već ga sam daje. I Isus uzima kruh u svoje ruke na Posljednjoj večeri koju je žarko želio blagovati sa svojim učenicima. Ne uzima mač kao Petar u Getsemanskom vrtu da se brani od muke i križa. Ne! Isus mu kaže da odloži mač u korice. Isus daje primjer na Posljednjoj večeri: uzmi kruh u svoje ruke, uzmi euharistiju! Kad nastupe trenutci muke i boli, snagu ti može dati sveti Kruh, sveta euharistija, Isus sâm; nikakvo hladno oružje, već samo „toplo“. Isusovo Srce je „najtoplije oružje“ s kojim ćeš pobijediti svaku muku i bol. Isusovo sveto Tijelo tvoja je jedina snaga.
293
Mi smo djeca Božja. To molimo u Očenašu, no čovjek često bježi od te uloge, kao da ne želi biti dijete Božje. Katkad nevjerojatno zvuči izjava da ti je Otac Bog pa zaboraviš na svoje dostojanstvo i veličanstvo, želeći biti sluga ili najamnik. U prispodobi o Milosrdnom ocu mlađi sin odlazi od očeve kuće. Kad se zbog gladi htio vratiti ocu, želio mu je reći da ga primi kao jednog od najamnika. Želi biti sluga, najamnik. Ali to otac ne želi. Otac ga ljubi jer mu je sin. Svaki dan podsvijesti sebi da si dijete nebeskog Oca. Možeš Boga zvati Ocem, iako upravo zlo želi u tebi razbiti tu sliku ljubljenog djeteta Božjeg, želeći da postaneš siroče pa da može tobom lako upravljati. Početak oslobođenja i vjere počinje kad Bogu kažeš: „Oče moj!“
307
Kršćanin je zaboravio trpjeti za druge, za grešnike. Ništa ne može obratiti grešnika kao iskrena molitva i ponizna patnja. Zato je Gospa u Fatimi pitala Franju i Jacintu žele li svoju patnju prikazati za spas duša, a oni su pristali. Patili su i molili. Neprestano su molili Krunicu. Vidjelica Vicka iz Međugorja također puno pati. Njeno tijelo pretrpjelo je brojne operacije. Gospa ju je tijekom jednog ukazanja pitala želi li patiti za grešnike ili će ipak Gospa zamoliti svog Sina Isusa da ju ozdravi? Vicka je izabrala patnju, izabrala je teži put. Možda većina ljudi to ne zna, ali Vickin život zbilja je dar za obraćenje grešnikâ. Vrijeme će pokazati koliko je njena žrtva bila posebna. Dobrovoljna patnja promijenit će lice Zemlje.
311
Humor je itekako važan. Uz humoristične osobe lakše je živjeti, one opuštaju. Lijepo je biti u društvu čovjeka koji se zna našaliti, posebno na svoj račun. No, pojedinci ne znaju za šalu, a drugi ih pak u „letu“ smišljaju. Takav je bio i hrvatski književnik Gustav Krklec, inače poznati prevoditelj sa ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika. Svi koji su ga poznavali kažu da je bio prepun šala. Humor mu je bio svakodnevna hrana. Često se šalio i na svoj račun. Znaš li se ti šaliti na svoj račun ili se samo šališ na račun drugih? Krklec je volio piti alkohol. Tijekom jednog posjeta vinskom podrumu slikao se na bačvama izrekavši zanimljivu šalu, a ujedno i veliku istinu: „Čovjek popije na tisuće litara alkohola, a na kraju umre od kapi!“
313
Ako dublje zarežeš stablo, rane na njemu ostat će zauvijek. Sjećam se stabla iz školskog dvorišta na kojem su djeca nekoć napravila rezove, a tragovi su još itekako vidljivi. Kad bi se čovjek mogao „izvratiti“ iznutra kao hlače ili majica i pokazao svoju nutrinu, koliko bi pronašao rana? Često nisi ni svjestan da si profinjeno stvorenje. Bog te je stvorio kao krunu stvaranja usadivši ti besmrtnu dušu. Budući da si nježan, ružne te riječi mogu povrijediti. Upravo se tu i krije bit: osjećaš i dobivaš rane, jer si prenježno stvorenje. Stvoren si iz Božje ljubavi i od rođenja razmažen, jer Ljubav te je željela i oblikovala. Kad na dijete povisiš ton, jesi li primijetio da ono odmah zaplače? Zaboravljaš da si biće nježnosti.
317
Rođak mi je nedavno poslao sliku s mora. Otišao je s obitelji šetati u Gradac. Ispod slike je napisao: „Koliko smo samo lijepih trenutaka ovdje proveli kao djeca…“ I zbilja su bili lijepi! Tu smo često boravili s roditeljima. Sjećam se dvaju tobogana: bijelog i plavog. Plavi je na mijenjen djeci što se boje, a bijeli je znatno brži. Nikad nisam imao hrabrosti otići na bijeli tobogan. Svako ljeto svoje nećake vodim u Gradac na more. Kad prolaze kraj toboganâ, imaju istu želju kao i ja u njihovoj dobi – spustiti se. U njihovim očima vidim sebe… Volim ih tamo odvesti, jer su i mene roditelji vodili. Što djeci ne pružiš dok su mali, nikad nećeš moći nadoknaditi. Uspomene se stvaraju u djetinjstvu, a na koncu – jedino one i ostaju.
331
Čovjek često zaboravi na svoju smrtnost. Ona ne boravi negdje daleko, prisutna je u tebi. Nekoć su franjevci na svojim krunicama nosili male privjeske izrezbarene od drveta u obliku mrtvačke glave, koji su ih svakodnevno podsjećali na smrt. Moleći Krunicu, molili su za sretnu smrt, za vječnost. Kad je posve ostario, nobelovac Jaroslav Seifert smrt je slikovito opisao pomoću ruku i lubanje. Seifert kaže: „Kad obujmim svoje staro lice rukama, točno ispod svoje tanke kože nazirem lubanju.“ I, zbilja, oči kod starijih ljudi upadnu u lubanju, a odveć im je bliska i vidljiva i kontura lubanje koju možeš pronaći tek na grobljima. Tvoja smrtnost oduvijek spava u tebi, dovoljno je samo da je budeš svjestan.
337
U Hercegovini se nekoć cijenio rad u polju ili njivi. Djed je stalno tražio od djece i unučadi da obrađuju njive. I svi su to činili, posebno u proljeće, svi osim jednog unuka. On nije bio lijen, već se samo nije vidio u tom poslu. Djed mu je to predbacivao, a danas je sve drugačije: djed je umro, a njive su zapuštene. Nitko više ne radi na njivi, jer nastupila su moderna vremena. Nitko ne želi raditi u polju. Mučan je to posao! Što bi djed na to rekao da je živ? A onaj unuk koji nije volio raditi na njivi danas obrađuje drugu njivu – njivu Gospodnju. Postao je svećenik. Svećenici rade na njivi Gospodnjoj. I to je težak put, ali pun blagoslova. Vjerujem da je djed ponosan na svog unuka, jer obrađuje bolju njivu na kojoj se spašavaju duše.
Recenzija
Iščitavajući knjigu Svoju lađu sada ostavljam žalu, uočit ćemo jasne slike o životu. Tu su ispisane pouke koje trebamo i moramo ponijeti sa sobom u svakodnevni život. Ova knjiga se sastoji od 345 priča, a neke jasno postavljaju pitanje: jesmo li mi uistinu pravi kršćani nošeni ekstazom ili pak dosadom? Svaka priča je zasebna i odijeljena od druge, ispunjena slikovitošću koja potiče na pozornost, na budnost, jer ne znamo ni dana ni časa. Priče nam daju jasnu sliku o značenju riječi „žrtva“. Autor produbljuje smisao te riječi pa kaže:„Zemlja je borilište do zadnjih granica, samo to i ništa više.“ Sve počinje i završava ljubavlju.
Pisac izražava svoja duboka promišljanja o tome kako dokučiti čovjeka, kako proniknuti u dubine njegova bića i potaknuti ga na dobro, da nošen dahom života od Boga čini i provodi dobra djela. Čitajući ove priče, kao vjernica proširila sam nova saznanja o životu, o Bogu, o samoj sebi. Ova poučna knjiga pred nas stavlja pitanja: kakvi smo mi ljudi, u kojem smjeru idemo? Na više mjesta pisac postavlja pitanje čitatelju: „Tko si ti? Jesi li uistinu onakav kakvim se predstavljaš?“, potičući ga na preispitivanje duše i srca, na preispitivanje života. Pisac također dijeli mišljenje s mnogim poznatim književnicima. Produbljujući značenje pojma „ljubav“, kaže da iskreno ljubiti znači biti ogoljen, bez „figa u džepu“, jer ljubav nas može raniti, ali mi ne smijemo ranjavati. Posebno me se dojmila riječ „bjelokost“. Definicija te riječi, tog pojma izraz je čistoće i ustrajnosti, postojana je i jaka; teško se lomi, izražavajući usporedbu s čovjekovim moralom. Moral današnjeg čovjeka je slab, tanak i krhak. Fra Goran na jednom mjestu kaže kako samo sabrano srce čudesno moli. To je uistinu točno, jer samo sabranog i čistog srca možemo doživjeti Božju blizinu. Rečenica o ranjenosti vrlo je dojmljiva. Ranjenost nije negativna, iz nje se rađa nešto predivno, a to je nada za kojom svi toliko čeznemo. Ranjene osobe se nadaju, nadaju se ljepšoj budućnosti.
Autor također donosi lijepu priču o majci. Sve napisano o njoj je uistinu istinito, jer majka je brižno biće koje okom i dušom sve vidi i razumije. I kad nismo pored nje, majka osjeća. Majka Elvira je rekla: „Život je bijedan ako nestanu svi ljudi iz tvog života koji ti govore pravu istinu u lice.“ Važno je čuti pravu istinu koja će nas prodrmati, ali i probuditi, bez obzira koliko teška bila. Bitnu ulogu tu ima vjera, koja nam pomaže da lakše podnesemo istinu; vjera mora biti jaka, sjati svjetlošću i toplinom. Toplo preporučam knjigu Svoju lađu sada ostavljam žalu, u nadi da će svi koji je budu čitali produbiti svoju vjeru, spoznaje o vjeri, važnosti življenja, trpljenju, križu i, na kraju, radosti života.
Antonija Šimović
