Opis
Predgovor
Dok sam toga hladnog zimskog dana čitala portal Hrvatske katoličke mreže, sinula mi je ideja da bi fra Goran Azinović kao vrstan pisac kratke priče mogao pisati svoje tekstove za ovaj sjajan portal. Nazvala sam ga i to mu predložila, a on je rekao da bi rado pisao za Hkm, ako su tamošnji urednici voljni to prihvatiti. Nakon što sam poslala e-mail na adresu gospođe Diane Tikvić, jedne od urednica ovog medija, ona je ubrzo ljubazno odgovorila da uredništvo portala pristaje na taj prijedlog. I tako je prva fra Goranova kolumna pod nazivom Šetnja Međugorjem ugledala svjetlo dana na portalu Hkm-a 1. veljače 2021. godine. Otada pa svakog ponedjeljka, u jutarnjim satima, redovito izlaze njegove nove kolumne, koje su na Facebook stranici portala vrlo čitane, lajkane i dijeljene.
Mladi franjevac je svoje kolumne odlučio ukoričiti u knjigu te i u tom pisanom formatu uveseliti svoje čitatelje. Knjiga nosi naziv Svjetlo života po uzoru na istoimenu priču u kojoj autor poziva kršćane da u ovom tamnom svijetu budu svjetlo vođeno vječnim Svjetlom – Isusom Kristom. Naslovnicu knjige krasi lijepa El Grecova slika dječaka koji puše na žeravicu. O čemu fra Goran ovdje piše? Teme fra Goranovih priča su raznovrsne i vrlo interesantne, a česta tema je Isus Krist. Isusom kao pravim Bogom i Čovjekom protkana je većina autorovih kolumni, a jedna, koja me se veoma dojmila, govori o Ljubavi na križu. Tu pisac efektno progovara o tome kako kršćani trebaju vjerno ljubiti svoj križ, a nedugo zatim nadahnuto ističe kako vjernici, osim na svoje, moraju biti usmjereni i na tuđe križeve i nedaće jer tu se krije istinska vrijednost kršćanskog života. Zanimljiva je i priča o neuspjelom bijegu arškog župnika iz Arsa, a pisac slikovito progovara i o prijateljima, o svetoj Maloj Tereziji, (ne)uspjehu svetog Franje Ksaverskog, o čitanju Božje Riječi i ranama. Pišući o žarkoj molitvi pravednikovoj, svećenik donosi krasan primjer Jacintine molitve jedne Zdravomarije dnevno za sretan povratak portugalskog vojnika iz Prvog svjetskog rata. Ovime želi naglasiti kako i male, a strjelovite molitve mogu biti vrlo učinkovite. Nadalje ćeš, dragi čitatelju, ovdje pročitati izvrsnu priču o svetom Bernardu iz Clairvauxa i njegovoj braći, a saznat ćeš kakve veze sveti Franjo Asiški ima sa razvodom i ženidbom te gdje nastaje čovjekov nemir.
Fra Goran nerijetko u svojim knjigama iskreno iznosi događaje iz vlastitog života, jer je i on, unatoč franjevačkom habitu, i dalje jedan od nas – običan čovjek sa svojim tugama i radostima, o kojima otvoreno priča i piše. Tako donosi jednostavan, ali vrlo poticajan tekst o vlastitoj tuzi i šetnji poljem. Budući da je i sam svećenik, autor rado piše o svećenicima i njihovu životnom odabiru, pa između ostalog kaže da je svećenik tvoj vodič do Boga, naglašavajući pritom kako je potrebno svakodnevno moliti za svećenike, a ne ogovarati ih. Bez svećenikâ kao Isusovih pastira ne bi bilo ni Crkve. Osim o kreposnu življenju u Svjetlu života, moći ćeš, dragi vjerniče, saznati nešto novo i o Duhu Svetom, poljskom Papi hodočasniku te o siromašnoj dobroti. Na kraju knjige čeka te inspirativna priča o iskustvu živoga Boga.
U iščekivanju novih fra Goranovih tekstova, bilo na portalu ili u knjigama, srdačno se u svoje i u fra Goranovo ime zahvaljujem uredništvu i djelatnicima portala Hrvatske katoličke mreže, a posebna zahvala ide gospođi Diani Tikvić na susretljivosti i ljubaznosti, a tebe, dragi čitatelju, neka i ubuduće prati obilje Božjeg blagoslova!
Ana Zubac
Nedjelja, 5. lipnja 2022. godine, na blagdan Pedesetnice
Šetnja Međugorjem
Jučer sam u popodnevnim satima šetao Međugorjem, točnije prostorom iza crkve. Bio sam sâm, jedino mi je hladnoća pravila društvo. Bezbroj klupa, a svaka prazna… U mom sjećanju još su svježe slike silnoga mnoštva koje bi se slijevalo za godišnjicu i Mladifest. Koliko je samo ljudi prošlo kroz ovo Međugorje! Milijuni… A sada je Međugorje prazno, kao da sniva. Pomislio sam: „Gdje su svi ti ljudi i kako mogu živjeti bez ovoga mjesta?!“ Baš neobično: jedino ja sad kročim njegovim stazama… Gdje su svi? I još iskrenije pitanje: otkud mene na ovoj stazi?! Shvatio sam da imam veliku milost boraviti ovdje, u Gospinu svetištu… Baš ovdje, u Međugorju… Iskreno, nikad ovo Međugorje nisam uzimao zdravo za gotovo, nikad nisam osjećao da sam ga zaslužio, ono mi je darovano. Sve je ovo milost, Božja milost! Volim ovo mjesto više od života; volim ovo mjesto više nego što je Immanuel Kant volio svoj Königsberg, kojeg nikad nije napustio. Ovo Međugorje živi u meni, a ja se trudim živjeti u njemu.
Koračajući Marijinim svetištem, opazio sam golo drveće, bez lišća. Sve je izgledalo prazno i golo, prozirno i otužno, ali doći će proljeće! I, znam: tada će se grane rascvjetati, a lišće pozelenjeti. Sve će biti ispunjeno prirodom, životom i obiljem; baš kao i ljudi. Vratit će se i ljudi… Opet će Međugorje vrvjeti ljudima. Nećeš znati hoće li biti više lišća na granama ili ljudi u klupama! Opet će ulicama odzvanjati strani jezici. Čut će se Korejanci i Talijani, dovikivat će Poljaci, pjevat će Libanonci… Opet će Međugorje biti premaleno za čitav svijet, jer će narodi nagrnuti kao potoci planinski i doći ovdje – svojoj Majci. Premda će sve opet biti isto, ipak ćemo mi biti drugačiji. Više ćemo cijeniti blizinu braće i ljepotu zajedništva; više ćemo cijeniti Crkvu i njezinu ljepotu, a ona nigdje nije toliko lijepa kao u Međugorju, jer samo tu svi molimo na različitim jezicima, a istim srcem.
Novi početak
Nedavno sam pronašao jednu knjigu neobičnog naslova Tek vjenčani, a što sad? Vjenčanje nije kraj, već početak novog, uzbudljivog putovanja. Profesor na doktorskom studiju nedavno nam je rekao: „Kad doktorirate, mislit ćete da ste nešto završili, a to je tek početak.“ Osnovna škola nije kraj, ona je samo uvod u srednju, a srednja škola je uvod u fakultet i svaki trenutak je kontinuirani početak. To vrijedi i za svećenički poziv, a naslov knjige tada bi glasio Tek zaređen, a što sad? I, doista, što sad?! Stupanje u svećenički red početak je novog života, kao i stupanje zaručnikâ u brak. Nakon što završe faklutet, mnogi odmah žele najbolje radno mjesto, ali ti si tek na početku i uvijek ćeš biti na početku.
Sveti Franjo Asiški znao je često govoriti braći: „Dosad da smo jedva što učinili, počnimo ispočetka!“ Neprekidno je pozivao na novi početak, ali i opominjao braću da su stalno na početku, ma što god činili. Ljudi su uvijek početnici. Pa i svako novo jutro simbolizira novi početak. Život je dinamično kretanje, jer čovjek nikad u potpunosti ne miruje. I ova korizma simbol je novog početka, novih odluka, ali i odricanja. Jedan profesor nam je govorio: „Nema stagniranja, nema odmaranja: ili napreduješ ili nazaduješ. Nema sredine! Nema zaleđenog vremena u kojem možeš samo mirovati.“ Život ti ne dozvoljava da napraviš pauzu, nema timeouta. Život teče poput rijeke i ne možeš ga zaustaviti, zato rasti paralelno sa svojim životom! Nemoj dopustiti da tvoj život bude vlak koji je otišao, a ti ostao na stanici. Slično je i sa tvojim pozivom, bio on svećenički ili bračni, moraš uvijek iznova počinjati! Moraš se iznova zaljubiti u to što jesi! Samo ako se zaljubiš u to što si postao, to ćeš i ostati. Nemoj ništa u svome životu uzimati zdravo za gotovo, a pogotovo svoj život i svoj poziv! Budi svjestan da svaki dan moraš iznova koračati, jer živjeti znači koračati prema cilju, koračati prema Bogu.
Ljubav na križu
Isus i križ su neodvojivi. Zašto je baš Ljubav izabrala križ da pokaže svoje krajnje predanje i žrtvu? Zašto baš po križu? Križ ne sadrži ništa, osim greda. Valjda je tako moralo biti… Drvo mora biti golo da ga okiti Ljubav. Božićno i uskrsno otajstvo usko su povezani. Zar za Božić ne kitimo drvce? Što bi bilo božićno drvce da nema nakita? Bilo bi golo, bez raskoši i ljepote. Slično je i sa križem. Naime, križ je gol i bez ljepote, ali sva njegova ljepota dolazi do izražaja tek kada je na njemu Ljubav. Ivan Zlatousti je znao kazati: „Sablasno drvo križa urešeno je savršenom Ljepotom koja je Ljubav.“
Kad pišemo rad, on mora sadržavati uvod, zaplet, kulminaciju, rasplet i zaključak, no zaključak je ipak najbitniji jer daje smisao djelu i govori o srži radnje. Zaključak donosi pouku, ali i poruku. On sadrži značenje i svrhu cijeloga rada. Isus svoj život i javno djelovanje zaključuje – križem. Križ, odnosno predanje bilanca je njegova života. Isus ne ispušta križ od trenutka kada ga je primio na svoja ramena u Pilatovu dvoru, pa sve do razapinjanja. Doista ga ne ispušta! Isus se ne odmara od križa. Pa i kad pada, on pada pod križem, pada zajedno s križem, ali se i tada ne odvaja od njega. Najdirljiviji primjer njegova križnog puta svakako je susret s Majkom Marijom. Koliko je samo Marija značila Isusu! I, evo, sada je tu, susreću se na križnom putu. Isus je ne može zagrliti, jer grli križ. Isus ne ispušta križ da bi zagrlio Mariju; Isus ne oslobađa svoje ruke od križa da bi se prepustio Majčinu zagrljaju. On Mariju gleda očima, ali svoj križ i dalje drži. Tolika je ljubav prema Mariji u njegovu srcu, duša mu čezne za njom, ali ipak ne ispušta svoj križ. Koje predanje i koja ljubav prema križu, o moj Isuse! Isuse, nauči me da i ja tako nosim svoj križ i nemoj dopustiti da ga ikad ispustim iz svojih ruku! Isuse, nauči me da ljubim svoj križ predano, do kraja, baš kao ti!
Biti kao djeca
Kad sam neki dan ušao u nećakovu sobu, zagledao sam se na trenutak u sadržaj njegovih polica. Vidi se da je dijete… Na policama drži stvari koje mu trenutno puno znače: medalje s nogometnih natjecanja, sliku njegova razreda, neke knjige, sliku njegova prvog dana u školi, par igračaka i sličice nogometaša koje očito dječaci rado skupljaju. No, dok bude rastao, mijenjat će se ta polica njegovih ideala i te će stvari postupno biti zamijenjene drugima. Ili možda i neće? Ostaju li uvijek stvari koje nešto znače, bez obzira što čovjek raste i stari? Može li čovjek zauvijek biti i ostati dijete? Isus nas je sve pozvao da (p)ostanemo djeca. Isus nije rekao da budemo djetinjasti, već da svatko bude dijete. Mora li čovjek svoju policu u potpunosti isprazniti da bi na nju smjestio nove ideale? Kad odraste, čovjek često voli krive stvari i prianja uz krive vrijednosti. Na zidovima dječjih soba često su uokvirene slike ili crteži koje su djeca crtala svojim roditeljima, prijateljima, braći… Premda nemaju nikakvu novčanu vrijednost, njihova vrijednost je neprocjenjiva jer je sentimentalna.
Dok sam nedavno bio u jednoj kući, shvatio sam da je to kuća odraslih ljudi, jer na zidu imaju samo skupocjene slike mahom poznatih slikara. Iako znaju da te slike uistinu mnogo vrijede, domaćini o umjetnicima baš puno i ne znaju. Budući da su skupocjene, domaćini znaju da te slike uistinu i vrijede. To nisu dječji, već skupi zidovi. Eh, kad bi moja polica zauvijek ostala dječja! Kad je Ivan Pavao II. umirao, na njegovoj se polici nalazila slika majke, oca i brata, križ, Biblija, Gospin kip i nalivpero; polica je sadržavala gotovo iste stvari i knjige koje je imao još dok je bio dijete. Njegova polica ostala je skoro ista, nije se previše promijenila. Stario je, ali njegovi ideali nisu ostarjeli, ostali su nepromijenjeni cijeloga života.
Ostani tu i obrati se
Svatko katkad poželi napustiti mjesto gdje pripada i gdje ga je Bog pozvao da boravi i živi. Čovjek često pomisli kako bi mu drugdje bilo bolje, ljepše ili ugodnije. Katkad se probudi sa žaljenjem što se baš tu nalazi, što živi baš s tim ljudima vjerujući da su oni drugdje puno sretniji od njega. I sveti župnik arški Ivan Maria Vianney poželio je napustiti Ars. Bio je i suviše umoran od svih tih ljudi koji se nisu htjeli obratiti. Poželio je živjeti za Boga negdje daleko pod okriljem samoće.
Jedne noći pobjegao je iz župe s namjerom da se nikad više u nju ne vrati. U rukama je nosio samo molitvenik. I dok je putovao, na jednom raskrižju opazio je raspelo te se, zastavši, zagledao u Krista i pao na koljena. Skrušeno, sa suzama u očima, povikao je iskreno: „Isuse, kad ću ti se moći pridružiti u samoći?“ Tada mu je Krist s križa progovorio: „Ja sam u Arsu. Duše u Arsu te čekaju. Vrati se natrag!“ I sveti župnik istog se trenutka vraća natrag u Ars, a već je ujutro bio u ispovjedaonici čekajući duše da dođu na ispovijed. Ars se zasigurno nikad ne bi promijenio da je sveti župnik iz njega otišao. Tu je i on upoznao Krista, ali i župljani koji su se obratili. Svatko katkad poželi napustiti svoj „Ars“. Ali tko će ostati u našem „Arsu“ ako svi odemo, ako ga svi napustimo; tko će promijeniti našu obitelj, našu sredinu, naš kraj ako ne Bog preko mene, preko tebe? Zato ne idi iz svoga „Arsa“, jer potrebno je mnogo vremena i strpljivosti da se i tvoj „Ars“ obrati. Ljubi i čekaj promjenu, jer samo ljubav mijenja „Ars“ tvoga života.
Prijatelji su Božji dar
Današnje nas društvo uči da svatko može živjeti sam. Nisu ti potrebni drugi. Čovječe, sam ostvari svoj san! Odvoji se od drugih! Budi svoj! Katkad čak i pomislimo da su i sveci živjeli i djelovali sami. Oni, Bog i nitko više… Ako itko pokaže želju da pripada nekome, smatrat će ga slabim. Grgur Nazijanski je bio pomalo neobičan svetac. Čitav život je imao potrebu na nekoga se osloniti. Nije mogao biti sam, nije podnosio usamljenost. Često je volio koračati uz druge. Osim u Bogu, snagu i podršku pronalazio je u svom bratu Cezariju i prijatelju Baziliju. Sveti Grgur je neprestano želio imati nekoga uz sebe. Prijatelji su mu bili prevažni. Uz njih je lakše i Boga ljubio. Nakon što su umrli Cezarije i Bazilije, Grgur je uronio u jednu vrstu tjeskobe, depresije. Ni u čemu više nije pronalazio ni smisao ni radost. Bio je tužan što je odjednom ostao sam. U svojim se Pismima neprestano žalio na svoju usamljenost. Kao veliki svetac, Grgur Nazijanski nas uči da je i on samo čovjek i kao takav želi nekome pripadati.
Euripid je s pravom davno rekao da prijatelj pokazuje svoju ljubav u vremenima nevolje, a ne sreće jer upravo u teškim i bolnim situacijama čovjek shvati tko su mu pravi i iskreni prijatelji. Stoga, svatko želi imati prijatelje, odnosno ljude na koje se može svakodnevno osloniti, ljude koji su njegova snaga. Zato, čovječe, cijeni svoje prijatelje, cijeni ljude na koje se možeš i trebaš osloniti, jer nije grijeh imati prijatelja, nije grijeh imati ljude uz koje si sretan i koji te čine boljim i radosnijim čovjekom. Vrijeme nepovratno teče, zato čuvaj svoje prijatelje; čuvaj ljude koji te čine svetim, jer bit će ti teško kad ih izgubiš. Ljudi su baš kao i vrijeme – dar, Božji dar čovjeku.
Sveti Franjo Ksaverski i (ne)uspjeh
Franjo Ksaverski je bio veliki borac za duše i izniman misionar. Proučavatelji njegova života i djela ističu da je za Krista privolio i krstio čak 30 000 duša! Nakon Indije i Japana, pošao je u daleku Kinu da i tamo donese Krista. Bio je odveć zahvaćen njime. Budući da je Isus bio u njegovu srcu, on je želio navijestiti spasenje i Isusa donijeti svima. No, Franjo Ksaverski je doživio neuspjeh: nisu mu dopustili da uđe u Kinu. Umro je pred obalama te velike države, a da nikad nije mogao Isusa predstaviti kineskom narodu. Tužan, pred pragom Kine, sveti Franjo umire; umire s osjećajem da ništa nije učinio i da je sve bilo uzalud. Nitko toliko nije bio blizu Kine da joj navijesti Krista kao sveti Franjo Ksaverski, ali ni on nažalost nije uspio u svom hvalevrijednom naumu.
No, unatoč tom neuspjehu, Franjo Ksaverski je uspio u nečem drugom: pustio je Krista u svoje srce; dopustio je Kristu da se nastani i zauvijek boravi u njegovu srcu. To je barem mogao, a upravo je u tome sadržana sva ljepota čovjekova života i postojanja. I ti ćeš kao sveti Franjo Ksaverski pokušavati za Krista osvojiti druge živote i druge države, a možda nećeš uspjeti; i ti ćeš možda umrijeti na pragovima neosvojenih snova i neostvarenih želja, ali, prijatelju, ne brini! Puno je važnije da Krist osvoji tvoje srce nego da ti cijeli svijet osvojiš za njega. Dopusti Kristu da ponajprije dođe u tvoje srce, pa će taj isti Krist naći načina i doći u srca drugih ljudi. Zato, sveti Franjo Ksaverski, nisi trebao biti tužan što si umro na pragu Kine, a da im nisi uspio navijestiti Krista, već si trebao biti sretan što si Krista pustio u svoje srce i po njemu postao svet.
Mnogo može žarka molitva pravednikova
Dok mole, mnogi često samo nabrajaju riječi, a srce im je prazno pa se stoga čude kako im molitve ne bivaju uslišane. Mnogi mole, a misli im lutaju različitim adresama ovoga svijeta; dok mole, srce im je okupirano samo vlastitim brigama. To zapravo i nije molitva, to je puko nabrajanje vlastitih želja. Ako ti molitva ne predstavlja radost i ne ispuni dušu, to nije molitva; ako činiš bližnjemu nepravdu, a moliš, teško ćeš biti uslišan; ako tvoja molitva nema žara i ne odiše poniznošću, neće zapaliti vatru ljubavi u Božjem Srcu. Sveti Jakov u svojoj Poslanici kaže: „Ispovijedajte jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite. Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ Prije nego počneš moliti, „obuci se“, čovječe, u haljinu poniznosti i ispitaj vlastitu savjest!
Prvi svjetski rat nemilosrdno je bjesnio Europom i svijetom. Napuštajući domove, ljudi su ostavljali svoje obitelji i odlazili u rat. Prije nego je krenuo na bojište, jedan je mladi Portugalac čuo za Gospino ukazanje u Fatimi i odlučio je otići do vidjelaca. Kad je došao u Fatimu, autor ove istinite priče je sreo Jacintu i srdačno razgovarao s njom. Nakon što joj je iznio svoje čežnje i strahove, zamolio ju je da svaki dan izmoli samo jednu Zdravomariju s nakanom da se on živ i zdrav vrati iz rata. Jacinta je svakog dana kroz idućih mjesec dana ponizno molila jednu Zdravomariju za vojnikov sretan povratak kući. Krvave borbe vodile su se pred njegovim očima. Ranjavanja, jauci, glad, neprospavane noći izmjenjivale su se neprestano, no najteže mu je bilo gledati kako vojnici nose mrtva tijela njegovih suboraca. Srce mu se paralo, a suze bi mu se tada poput kiše slijevale niz lice. Vojnik se jednoga dana na bojištu probudio nemoćan, bilo mu je hladno, groznica je obuzela cijelo njegovo tijelo. Vidjevši koliko se muči s groznicom, narednik je zapovjedio da ga odvezu s bojišta jer im bolestan ne može previše pomoći. Nakon posjete liječniku, vojniku je dijagnosticirana teška upala pluća „zahvaljujući“ kojoj se nije više smio vratiti na bojište. Katkad i jedna Zdravomarija izmoljena srcem može biti dovoljna da Bog čuje i tvoje molitve i usliši usrdne vapaje baš kao što je uslišio poniznu Jacintinu molitvu.
Sveta Mala Terezija – kraljica sitnica
Mala Terezija je uistinu posebna svetica. Tražila je da prije vremena uđe u karmelićanski red, što joj je naposljetku i odobreno pa je sa svega petnaest godina postala karmelićanka. Umrla je vrlo mlada, u dobi od 24 godine. Cijeli svoj život bila je i ostala dijete – sveto dijete. No, postoji nešto što je uvelike razlikuje od drugih svetaca. Naime, sveta Mala Terezija nije bila sposobna činiti velike pokore ni mrtviti svoje tijelo. Odveć je bila slaba i nemoćna. U njezinom životu nije bilo takozvanih velikih pokora ni žrtava. Nije se bacala u trnje kao sveti Franjo Asiški, niti je kao sveti Ivan Kapistran tjednima neumorno postila. Sama priznaje da nije bila za to sposobna. Ali što je onda toliko razlikuje od drugih svetaca? Ona je bila majstorica svakodnevne ljubavi. Nikad ništa nije prigovarala sestrama i s ljubavlju je činila i cijenila sitnice koje drugi uopće i ne zamjećuju.
Sveta Mala Terezija bila je kraljica sitnica. Naime, dok je u samostanu vladala večernja šutnja, časnim sestrama nije bilo dopušteno govoriti. Jedne večeri netko je zabunom uzeo svjetiljku Male Terezije, tako da je njezina samostanska soba ostala u potpunom mraku, a i trebala je doći po mračnom hodniku do kapelice. Ne želeći izustiti ni jednu riječ, lagano je ipak nakon podužeg tapkanja u mrklom mraku stigla do kapelice strogo poštujući pravila večernje šutnje. Umrla je za tu sitnicu. Napisala je ovo: „Umjesto da sam osjećala žalost što sam ostala bez svjetiljke, bila sam vrlo sretna osjećajući da se siromaštvo ne sastoji samo u tome da živiš bez ugodnih stvari, nego da si još i bez neophodno potrebnih stvari. I tako sam, pored vanjske tmine, bila obasjana unutarnjim svjetlom, koje je puno važnije i sjajnije.“ O, kad bismo svi bili kao Mala Terezija – kraljevi i kraljice sitnica, svijet bi zasigurno bio ljepše i svetije mjesto za život.
Za raj si, dušo, rođena
Premda živi i djeluje u svijetu, kršćanin nije od ovoga svijeta. Stvoren je i rođen ponajprije za Boga, za raj. No, mnogi se kršćani ipak, pod velikim utjecajem ovoga svijeta i blagodati koje nudi, vrlo često pogube. Izgube dostojanstvo, nadu, a katkad, nažalost, i vjeru u Boga. Istinita priča kaže kako se sveti Bernard iz Clairvauxa jednoga dana odlučio odreći očeva bogatstva i u potpunosti posvetiti redovničkom životu. Budući da njegovu ocu to nije bilo drago, braća su ga počela nagovarati da se vrati u svijet, moleći ga neprestano da napusti samostan. Braća su bila neumoljiva i usrdna, nipošto nisu odustajala od očeve zamisli. Nudila su mu čak i vlastita imanja samo da napusti samostan. I što se naposljetku dogodilo? Nisu braća Bernarda odvratila od njegove odluke, već je on njih pridobio za se, za Boga, pa su i oni, vjerovali ili ne, odlučili poći u samostan.
Sveti Bernard je na koncu pobijedio i tako svoju braću privukao Kristu. To je upravo i najvažnija zadaća svakog kršćanina. Dužni smo ljude privoditi k Bogu; kršćanin se ne smije zaljubiti u ovaj prolazni svijet. Nažalost, mnogi su kršćani dobrano zavoljeli ovaj svijet. Borimo se stoga neumorno za duše, jer previše je dúša u svijetu, a trebamo ih sve dovesti k Bogu – vječnoj Ljubavi.
Gdje je uzrok tvog nemira?
Čovjek tijekom razgovora često „plane“ i nehotično druge povrijedi. Na nogometnom igralištu neki su „kratkih“ živaca, a na poslu nema strpljivosti pa bježiš od odgovornosti. Stoga su ti katkad drugi za sve krivi, pa tada vjeruješ da jedino ti djeluješ ispravno. Drugi su izvor tvoga nemira, a ti si inače miran i staložen. No, uvijek je lakše za vlastiti nemir optužiti druge. Emmanuel Levinas na jednom mjestu kao usporedbu koristi sliku vala. Svatko zna što je val i kako valovi udaraju o obalu. Često si se kupao u moru dok su valovi bili visoki i razigrani, a katkad su toliko jaki da lome sve pred sobom, dok se na koncu i sami ne slome o hridi. Ali Levinas postavlja zanimljivo pitanje: „Gdje nastaju valovi? Oni ne nastaju u plićaku, već negdje daleko, na pučini mora. Oni nastaju na otvorenom moru i lagano putuju dok ne dođu do obale.“
Slično se ponekad događa i u tvom životu: tvoj se nemir rodio negdje davno, negdje u skrovitim dubinama tvoje duše. Tvoj nemir putuje kao val dok ne počne udarati one što se nalaze na obali tvoga života. Nisu ti, čovječe, drugi krivi, već sam moraš pronaći odgovor na vlastite nemirne valove. Ne pojavljuju se valovi bez razloga; nešto ih uzrokuje, a ti moraš otkriti što je to. Zato, čovječe, zastani na trenutak, uroni u mir! Miruj i čekaj! Budi strpljiv! Tek kad se na moru tvoga života pojavi bonaca, kreni drugima u susret! Nemoj nikad ići drugima dok je tvoja duša nalik uzburkanom moru, jer tada će valovi tvoga života i druge nepravedno zapljusnuti, a možda čak i potopiti. Tek kad se smiriš i zavlada bonaca, onda će i drugi moći bezbrižno ploviti morem tvoga života.
Svjetlo života
Francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry u svijetu književnosti najpoznatiji je po svome djelu Mali princ. Volio je podjednako i pilotirati i pisati. Volio je avione i često je letio. Dok je jedne noći letio iznad grada, primijetio je kako se u kućama i stanovima svjetla polako gase, jer ljudi idu spavati. Kad se ugasi svjetlo, kao da nema više života, to je svojevrstan znak da nitko više tu ne živi. Svjetlo simbolizira život, netko je još tu, živi i diše. Zahvaljujući toj jednostavnoj slici, De Saint-Exupéry je spoznao imperativ života – upali svjetlo! Gdje god bio, pali svjetlo! Nastoj da bude što manje tame u ovome svijetu.
Katkad je i malo svjetla dovoljno da rasprši i najcrnju tamu. Ovome svijetu treba više svjetla. Svjetlo mora pobijediti. Isus je Svjetlo. Ali i ti, vjerniče, možeš biti svjetlo! Naime, i najmanje tvoje dobro djelo, pa i jedna topla riječ, može upaliti svjetlo u životu brata čovjeka. Samo jedna riječ nekad poput kremena pomaže upaliti svjetlo u tvome, ali i u životu tvojih bližnjih. Upravo je jednu takvu sliku naslikao slavni El Greco. Slika nosi naziv El Soplón ili Dječak koji puše na žeravici. Iako je tama na slici sve prekrila, maleni dječak puše da zapali i održi svjetlo živim, puše da održi žar života. I ti poput ovoga dječaka možeš pomoći da u ovom svijetu tame oživi i pobijedi svjetlo. Budi svjetlo i nosi svjetlo Kristovo gdje god da pođeš!
Recenzija
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju
Nasljedovati Krista osnovna je zadaća svakoga kršćanina. Njegova patnja, bol i razapinjanje na križu zadužili su sve nas da se nesebično dajemo za Ljubav i živimo sveto. Pojam svetosti često pripisujemo svecima misleći da su samo oni izabrani od Boga da budu sveti, no svetost je Božji dar svima nama, ukoliko se odlučimo na to. Odluka možda nije laka i nosi sa sobom brojna trpljenja, kušnje, odricanja, ali je itekako „isplativa“ svakom kršćaninu jer donosi život vječni. Biti prosječan kršćanin ili, bolje rečeno, kršćanin na „bateriji“ odluka je kojoj mnogi pribjegavaju u ovom modernom svijetu izopačenih i iskrivljenih vrijednosti koji time postaje sve, samo ne raj na Zemlji. Autor ovog djela, fra Goran Azinović, ne samo da želi biti dobar čovjek i svećenik, nego na svom putu nasljedovanja Krista želi svima nama pomoći kako da i sami postignemo svetost i baštinimo život vječni. Ne čini to samo u svojoj svećeničkoj službi propovijedajući s oltara, nego vrlo vješto koristi svoje umijeće pisanja i nesebično dijeli stečeno znanje, iskustvo i savjete. U njegovim kratkim, ali poučnim pričama uočavamo fra Goranovu kristocentričnost. Krist mu je uvijek na prvom mjestu, Alfa i Omega njegova života. Slijedeći Krista, dolazi do spoznaja da u ovim teškim vremenima izgubljenog čovjeka treba „navigati“ do Krista. U svojim pričama navodi nas na razmišljanje o svemu što je potrebno kako bismo postigli duhovni rast.
Jedna od glavnih smjernica je usredotočiti se na Krista, prepoznati ga u svemu što nas okružuje, njegovo lice vidjeti u svakom čovjeku te ga ljubiti kao samoga sebe. Na primjeru iz života Dobrog pape Ivana XXIII. pokazuje da nikad nije kasno za djela ljubavi. Posjedujmo nutarnju čistoću kao Mala Terezija, pustimo Krista u svoje srce kao što je to učinio sveti Franjo Asiški, predajmo se potpuno Bogu bez strahova kao sveta Faustina, samo su neki od savjeta koje nam autor nudi kako bi nas potaknuo na svetost života. I sam je svjestan činjenice da taj put svetosti nije lak, jer upravo takav život s Kristom nosi patnje, boli, trpljenja i odbačenosti, ali to je jedini ispravni put do Oca. Nema ljubavi bez križa!
Dok smo na tom putu, ne gubimo vrijeme i činimo samo djela ljubavi! Ljubimo jedni druge kao što sve nas ljubi Otac nebeski, tješimo jedni druge, budimo ljudi molitve, posta, odrecimo se grijeha ili kao što je simbolički rečeno u jednoj priči: „Razvedimo se od grijeha, svakog poroka, bogatstva te prigrlimo dobro i poniznost!“ Izađimo iz samih sebe kako bismo primijetili tuđu bol i nevolju te počnimo se služiti riječima koje umiruju, a ne uznemiruju. Budimo promjena u sredini u kojoj živimo. To su samo neke od fra Goranovih smjernica za kvalitetan duhovni život. Jedna od važnijih poruka jest da otvorimo Bibliju i osluškujemo što nam to Isus govori. U Bibliji se nalaze odgovori na sva životna pitanja. Kršćanine, nemaš više izlika da bar ne pokušaš primijeniti neke od ovih smjernica, koje si zaboravio ili si možda bio samo kršćanin na „papiru“ i da priznaš sebi da život bez Krista nema smisla. Sve drugo na ovom svijetu je prolazno i nije vrijedno tvoje pažnje, osim Boga, koji se nesebično dao za tebe i još uvijek ti se daje svakim danom iznova u svetoj hostiji kojom trebaš hraniti svoju dušu i tijelo.
Svećenik je tvoj vodič do Boga koji mnogo čini za svakog vjernika, stoga i ti daj svoj doprinos, budi čovjek žarke i ponizne molitve za pastire Crkve, kao i za samu Crkvu koja je u ovo vrijeme izložena napadima sa svih strana. Kada dopustimo Kristu da djeluje u nama, onda ćemo biti bolji u svakom pogledu, a time će i svijet u kojem živimo biti bolje mjesto za život. Sve će imati svoj smisao: mržnja će se pretvoriti u ljubav, a ti ćeš, sjedinjen s Kristom i vođen Duhom Svetim, biti svjetlo u svakoj tami, jer će svako tvoje dobro djelo ili topla riječ zapaliti vatru ljubavi u životu ljudi koje susretneš. Jedna priča u ovom djelu nosi naslov Što ćeš ostaviti budućim naraštajima? Dok ti, dragi čitatelju, razmišljaš što ćeš ostaviti iza sebe i tko će uživati plodove tvoga truda i rada, ja ću u tvoje i svoje ime zahvaliti dragom Bogu što nam je u osobi fra Gorana Azinovića darovao iznimno talentiranog svećenika koji ne živi samo za sebe, nego i za druge ljude, za Krista, čija su djela dar sadašnjim i budućim naraštajima.
Marijana Šarac Šimović
