Opis
PREDGOVOR
„Misionari, junaci, mučenici i umjetnici surađuju s Bogom šireći kraljevstvo Isusa Krista; obrtnici i umjetnici vrše volju Božju i surađuju s Bogom“, davno je kazao blaženi Ivan Merz. Tom lijepom mišlju bio je vođen i fra Goran Azinović dok je pisao knjigu Svijet kao hostija. Knjiga je nastala kao zbir 21 kolumne koje je mladi franjevac pisao za katolički časopis Naša ognjišta u razdoblju od svibnja 2022. do travnja 2024. godine. Naslovnicu knjige ilustrirala je talentirana ukrajinska sakralna umjetnica s britanskom adresom Ivanka Demchuk, a slika nosi simboličan naziv Put u Emaus. Na početku Svijeta kao hostije fra Goran će nakratko zaviriti u antiku te koncizno progovoriti o grčkom i rimskom poimanju prirode, a dotaknut će se i svog velikog uzora – serafskog oca Franje Asiškog, koji je živio i djelovao u suživotu s prirodom, poručujući da suživot s prirodom ne predstavlja vrstu utopije ili romantičarsko nagnuće, već stvarno i trajno načelo srca i duše.
Pored biblijskih primjera o Jotamu i basni, Jitru i Mojsiju, podrugljivom Sarinom smijehu, autor donosi i interesantnu priču o nepokolebljivom Kalebu, usporedivši ga figurativno s europskim državnicima 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, koji su bili kolebljivi naspram intrigantnog Adolfa Hitlera, organizatora XI. Olimpijskih igara, održanih 1936. godine u Berlinu. Zašto se suvremeno društvo lomi na pojmu ljubavi te tko je zapravo čovjek, autor je odgovorio indikativno analizirajući djelo Želim da postojiš češkog teologa i filozofa Tomáša Halíka, a također je, govoreći o prošlosti, objasnio je li prošlost svojevrsni uteg modernom čovjeku. Sablazan, križ, Sotona, Ahilova peta, Sokratov prijatelj Hermogen, papa Ivan Pavao II., kriza vjere ili važnost susreta samo su neke od brojnih tema o kojima je fra Goran nadahnuto progovorio u svojoj 23. knjizi.
Čitatelji Naših ognjišta i Svijeta kao hostije upoznat će također i svece poput: Bartolomeja, Ivana Zlatoustog, Pavla i ikonografiju vezanu uz njih, a saznat će i zašto su sveti Ivan Maria Vianney, Faustina ili Ivan Bosco svojevrstan putokaz prema Kristu. Također, autor na pedagoški način progovara i o grijehu, ističući da je robovanje grijehu u kulturno osviještenoj Europi, utemeljenoj na kršćanstvu, naglašeno u micanju križeva iz javnih ustanova te smjerno opominje od vjere odmetnute Europljane da je plaća grijehu smrt. Pišući o Auschwitzu kao najvećem sinonimu zla u 20. stoljeću, Azinović donosi i potresna svjedočanstva logoraša: Etty Hillesum, Emmanuela Lévinasa, Margot Friedländer i Jeana Améryja.
Simbolična misao da kršćani danas uvelike zaboravljaju biti djeca proteže se i ovom fra Goranovom knjigom pa autor, između ostalog, inspirativno kaže: „Svi smo nečija djeca i krasno je biti dijete, ali još važnija istina glasi – svi smo djeca nebeskoga Oca!“ Budući da je život modernog čovjeka danas nezamisliv bez interneta, pisac donosi i mudro promišljanje kako bi se, da su živi, pojedini filozofi poput Sokrata, Nietzschea ili Kanta služili tom sveobuhvatnom globalnom mrežom. Razmatrajući o posljednjem Isusovom danu na Zemlji, svećenik kaže da i vjernici nerijetko znaju poput Jude izdati Isusa, pogotovo kad nije ispunio njihova očekivanja i učinio što su oni zamislili da mora učiniti. Kršćani također često Isusa kroje po svojoj mjeri, a fra Goran ih opominje da moraju preispitati svoj odnos s Isusom da ne bi na koncu završili zaslijepljeni poput Kajfe.
Iako svakodnevno primaju Isusa u obliku male, bijele hostije, mnogi vjernici katkad to olako čine, ne shvaćajući pritom istinsku vrijednost tog svetog komadića kruha, a u ovoj knjizi ćeš, poštovani čitatelju, saznati što uistinu povezuje planet Zemlju i hostiju te otkriti simboliku povezanu uz naslov knjige. Kao glavnu okosnicu, ali i poruku ovog jednostavnog, ali dojmljivog djela, istaknula bih fra Goranovu rečenicu: „Život nije samo zbir tragedija, strahota i prijetnji od nebitka, već je neponovljiv dar lijepih trenutaka i događaja.“ A jedan takav događaj predstavljat će ti zasigurno i čitanje ovog zanimljivog štiva.
S poštovanjem!
Ana Zubac
KRŠĆANSKO POIMANJE PRIRODE I ČOVJEKA
Drugi vatikanski koncil najavio je da Crkva želi biti zauzeta za svijet. Crkva se ne želi odvojiti od svijeta, već, naprotiv, želi biti djelatna u ovome svijetu. Koncil je jasno izrekao: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljúdi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ Crkva je pozvana čitati znakove vremena i razlučiti sadašnje vrijeme u kojemu se nalazi ne samo čovjek, nego i čitavo stvorenje. Crkva je u sebi uvijek imala nalog rasuđivanja. Uostalom, Isusova je poruka jasna: „Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete? Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?“ (Lk 12, 56 – 57).
Raznolike slike svijeta
Tijekom povijesti razvijale su se i različite slike o tome tko je čovjek, ali i što je priroda. Zasigurno, kad je čovjek bio u krizi, bila je i priroda koja ga okružuje. Oni su uzajamno povezani, gotovo neraskidivo, a svaki put kad bi se i događao raskid, isti je bio bolan i tragičan. I zato glavni problem leži u čovjeku i njegovu shvaćanju samog sebe, ali i u pitanju što je za njega priroda. „Čovjek mora iznova biti obasjan, ozdravljen. Kad jednoga dana ponovno ozdravi, bit će kadar graditi budućnost koja najbolje odgovara mjestima i vremenima. Pritom je čovjek izvor, okosnica i uporište cjelokupne građevine. Civilizacija nikad nije problem. Problem je što su sve civilizacije gradili i njegovali određeni tipovi. Kada je dobro čovjeku, dobro je i kulturi; u konačnici i prirodi.“
Prema mišljenju pape Franje, temeljna je kriza upravo – kriza čovjeka. I zapravo uzroci ekološke krize imaju svoj korijene u antropološkoj krizi. Čovjek je iščašen u svojoj biti, u svojoj ljudskosti. Čovjek je neprestano zapadao u krizu i uvijek je krizno biće, a svaka njegova pogrješka ne oslikava se samo na njegovoj vlastitoj koži, nego i na koži čitave prirode. Čovjek se naspram prirode uvijek određivao i drukčije je doživljavao, a taj je proces uvijek bio dinamičan. Pojedinac nikad nije imao jasnu i zaokruženu sliku o pitanju što je to priroda, već su se slike mijenjale kao i sam čovjek. Ako se vratimo u prošlost, vidjet ćemo upravo tu metamorfozu čovjekova odnosa prema prirodi i taj odnos koji je katkad pokazivao sklad, a katkad nesklad ili čak i rat protiv prirode.
Grčko poimanje prirode
Grci su na jedinstven način promatrali prirodu. Oni su i tvorci pojma prirode ili takozvanog pojma fysis. Fysis za njih ima dublje značenje nego što ga mi danas možemo pojmiti ili uopće predstaviti. Za njih priroda nije usmjerena protiv čovjeka, već upravo suprotno: i čovjek je dio prirode. Oni su naučavali povezanost čitave prirode. Prvi su filozofi naglašavali jedinstvo prirode. Prirodu nisu doživljavali kao mrtvu prirodu, već kao živu. Priroda je živa kao i čovjek. Naučavali su da je svaka stvar prožeta životom, odnosno da svaka stvar i jest život, takozvani hilozoizam. Fysis u izvornom smislu podrazumijeva nebo i zemlju, kamen i rijeku, more i biljku, čovjeka i životinju, ljudsku povijest kao djelo ljudi te naposljetku i bogove. Cjeloviti pogled na prirodu – fysis je sve što okružuje čovjeka. Zato Grk osjeća divljenje prema prirodi, njemu je priroda izvor spoznaje; u njoj se ne ogleda samo čovjekov život, nego i život bogova. Zato za Grka nije neobično ako u šumi susretne nekog od bogova, jer priroda je susretište, ali i sjecište životâ.
Fysis je za Grka predstavljala okružje kojemu je osjećao da pripada, kako u svome duhovnom, tako i u tjelesnom smislu. Odnos Grka prema prirodi bio je slojevit. U njemu se miješaju osjećaji divljenja prema životu u prirodi, zahvale prema izvorima i drveću, ali i strah prema divljim životinjama, neobuzdanom moru ili mračnim silama. Za Grka je priroda i nešto tajanstveno i nešto čudesno. Grk ne iskorištava prirodu niti je ugnjetava, ne živi protiv nje, već uvijek osjeća stav udivljenja i prožimanja. Papa Franjo zagovara upravo tu protežnicu – povratak prirodi, život u prirodi i s prirodom, a ne protiv nje! Potrebno je vratiti se drevnim korijenima i uzeti ono što je dobro iz riznice prošlosti te na tim temeljima graditi bolji odnos prema prirodi.
Rimsko poimanje prirode
Rimsko je poimanje prirode posve drukčije od grčkoga. Latinski naziv natura ima drukčije značenje od grčkoga oblika fysis. Natura podrazumijeva prirodu u posve drugom i reduciranom obliku. Priroda nije više prožeta životom i ne nalazi se u suodnosu s čovjekom, već je podložna čovjeku. Čovjek je nenadmašan gospodar nad prirodom i može je iskorištavati. Nema više ni divljenja koje je čovjek u grčkom poimanju pronalazio pa se priroda sve više shvaća kao mrtva tvar.
Rimska natura zapravo predstavlja pozornicu koju čovjek treba oblikovati, a ne nešto što je već oblikovano. Priroda nije više sjecište životâ, čak se u njoj ne mogu ni susresti bogovi kao što su to Grci zamišljali, nego je priroda sredstvo ili tvar podložna čovjeku. I upravo naše moderno poimanje prirode ima uporište u ovome rimskom shvaćanju prirode, a ne u grčkom. Natura je oblik iz kojega moderni čovjek shvaća značenje prirode, a ne grčki fysis. I zato se danas priroda tlači, neprestano se iskorištavaju bogatstva kojih nema u obilju i čovjek krivo shvaća da priroda služi samo za to da je što više podloži i iskoristi. Čovjek se našao u ratu s prirodom.
Upravo papa Franjo neprestano upozorava na ovu činjenicu da se čovjek mora vratiti u prijateljski odnos s prirodom, a ne živjeti u ratu s njom. Priroda će uzvratiti čovjeku ako je on bude neprestano iskorištavao. Zapravo, već su vidljivi tragovi toga razdora između čovjeka i prirode, a oni su se u 21. stoljeću pokazali više nego očitima. Moderno vrijeme je već iskusilo odgovor prirode i ljudsku i tehnološku nemoć da čovjek sve stvari, koje je godinama uništavao, popravi preko noći. Šteta koja se nanosi godinama i stoljećima ne može se riješiti u jednom trenutku, već traži recipročnost obraćenja i popravljanja. Zato papa Franjo jasno kaže da nam treba drugi mentalitet i proces gdje ćemo se bolje i drukčije odnositi prema prirodi. Prirodu trebamo početi gledati drukčijim očima, onim očima koje prirodu vide kao Božje stvorenje, a ne kao resurse koje treba samo iskoristiti. Čovjek treba prepoznati potrebu uzajamnosti između njega i prirode ili još preciznije rečeno – potrebu ovisnosti, gdje nije riječ o mentalitetu gospodarenja, već o istinskome služenju i čuvanju. Svi trebamo biti čuvari jedni drugih, ali i svijeta koji nas okružuje.
Sveti Franjo kao uzor povratka prirodi
Papa Franjo pozvao je čitavo čovječanstvo da se ugleda na svetog Franju Asiškog. Od svetog Franje možemo naučiti kako živjeti u prirodi, s prirodom, ali i od prirode. Sveti Franjo se divio prirodi kao Božjem stvorenju. Njegova Pjesma brata Sunca pokazuje svu snagu i radost koju je Franjo otkrivao u prirodi i u svim Božjim stvorenjima. „U toj lijepoj pjesmi podsjeća nas da je naš zajednički dom također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput lijepe majke koja nas prima u svoje ruke.“ Način Franjina življenja s prirodom izmiruje čovjeka sa svijetom na sveobuhvatan i uzvišen način. Živjeti s prirodom ne predstavlja vrstu utopije ili romantičarsko nagnuće, već stvarno i trajno načelo srca i duše. Pojam utopija upravo u svetoga Franje postaje topija – mogućnost takova života, slatki događaj bratimljenja sa svim stvorenjima.
Sveti Franjo nije živio nekim radikalnim načinom života, već je jednostavno živio onako kako treba – u suživotu s prirodom. Mi danas živimo neprirodno i protiv prirode! Živimo radikalno, jer smo okrenuli leđa stvorenom svijetu. A sveti je Franjo bio samo okrenut Božjem svijetu, svim stvorenjima; skladao je simfoniju Božje ljubavi i igrao igru svetosti sa svim stvorenjima, kakvu nitko nije činio prije, ali ni poslije njega. Sveti Franjo je jednostavno bio prijatelj i brat svim stvorenjima i svemu stvorenomu.
TOMÁŠ HALÍK – ŽELIM DA POSTOJIŠ
Upravo tako glasi naslov Halíkove knjige – Želim da postojiš, o Bogu ljubavi. Knjiga je izašla u nakladi Kršćanske sadašnjosti. Halík je svećenik bistre misli i bistra pera. Odvažan je i duhovan, mudar i trijezan. Eto, takav je Halík kao pisac. Njegove knjige sadrže dozu pronicljivosti, ali i proroštva. Dobro je predstaviti neke Halíkove misli koje nas mogu probuditi da razmišljamo o određenim situacijama ili događajima na drukčiji način, zapravo na Halíkov način.
Bog kao pitanje
Halík je izrekao neobičnu, ali zanimljivu tezu da nam Bog pristupa više kao pitanje nego kao odgovor. Mnogi se mole Bogu da im dadne odgovore na njihova pitanja, ali ispravnije je shvatiti molitvu kao mjesto i trenutak gdje Bog nama postavlja pitanja. Bog te pita kako ti stojiš sa svojim životom? Bog je i prvom čovjeku Adamu postavio pitanje: „Adame, gdje si?“ Odgovori ne mijenjaju čovjeka, nego prava pitanja. Današnji se čovjek pretvorio u biće koje samo traži odgovore, a čovjek što prije treba postati biće koje sluša pitanja. Ni Marijin život nije bio život od odgovora, već od pitanja. Marija je uvijek pitana od Boga.
Vjera i nevjera
Teolog Halík upozorava da se danas ljudi previše dijele na one koji vjeruju i na one koji ne vjeruju. Pa i u Crkvi postoje podjele na one koji imaju vjeru i one koji je nemaju. Halík kaže da vjera i nevjera ne čine uvijek dva neprijateljska tabora, već da se sama borba između vjere i nevjere događa i u čovjeku. Tko to od nas potpuno vjeruje da njegov život katkad nije bio zatrt oblacima nevjere, a i tko to živi u potpunoj nevjeri da njegov život ponekad nije bio obasjan i svjetlom vjere? Postoji čak i nešto dublje od vjere, a to je ljubav. Jer ako se vjera ičim može dokazati, to je onda stvarna, konkretna ljubav. A konkretna ljubav može privući i osobe koji ne vjeruju, više nego da ih napadamo postulatom kako mi vjerujemo, a oni ne.
Ljubav rađa vjeru. Ljubav i vjera su konkretne. Vjera služi da djelujemo prema konkretnom čovjeku, a ne da se uzvisujemo iznad drugih. I sâm sam više u životu primio od ljudi koji nisu govorili o vjeri, ali su je konkretno živjeli, nego od onih kojima su usta bila puna vjere, a njihova djela ničim nisu oslikala tu vjeru o kojoj isti govore. Vjera privlači i ide na rubove svijeta. Vjera ne postoji da stvara geta, već da otvori svako ljudsko srce Kristu.
Pitanje koje ti nitko nije postavio
U naslovu Halíkove knjige sadržana je jedna jednostavna istina, a ona glasi „Želim da postojiš!“ Rijetko ćeš u životu čuti ovu rečenicu, da ti netko iz srca kaže: „Sretan sam što postojiš!“ Danas se mnogi osjećaju nesretno i „tijesno“ u svojoj koži i u vlastitom životu. Mnogi žive samo da ispune tuđa očekivanja, a vrlo rijetko čuju ohrabrenje da je lijepo što postoje, upravo takvi kakvi jesu. Čovjek danas previše život promatra kroz uspjeh i kroz ono što je stvorio, a vrlo malo kroz temeljnu istinu danas je sve Bog želio i da nas Bog ljubi, pa makar ništa u ovome životu ne učinili.
Jer i Isus je ovaj svijet napustio kao odbačen i poražen čovjek, ali ipak je uspio. Križ ne pokazuje da moraš biti uspješan, već da možeš biti i slomljen, i kao takav predati se u Očeve ruke. Kršćanstvo nije priča o uspješnima, već o odbačenima i prezrenima; kršćanstvo nije „elitistička bajka“, već simbolizira služenje u poniznosti onima koji su najviše prezreni i napušteni.
Ljubav nije samo ljudski osjećaj
Tomáš Halík jasno kaže da se današnje društvo lomi na pojmu ljubavi. Naime, ljubav nije sebičnost, već je nadilaženje sebe. Ljubav ruši granice. Ali ljubav nije samo obična ljudska kategorija, ona ponajprije pripada Bogu. Ljubav je Bog. Ljudi danas misle da su u braku sami, kao da postoje samo njih dvoje. Ali u braku postoji troje ljudi: muž i žena, ali i Bog. Bog je prisutan u svakom sakramentu. On je prisutan i u svećeništvu. Sakramenti nisu samo ljudski znakovi i ne predstavljaju osuđenost samo na sebe. Sakramenti su ponajprije znak Božje prisutnosti. Bog je s tobom, Bog je s nama! On će ti dati snagu. I kada se umoriš, Bog je tvoja nada koja pomaže da nastaviš koračati. I kad se tvoja ljudska ljubav umori, Bog ulijeva novo vino, pretvarajući tvoju vodu u vino novoga života.
Nebo
Halík nadalje naglašava kako je Crkva iznova potrebna modernom čovjeku. Naime, moderni je čovjek zarobljen u surovom materijalizmu, a potreban mu je pogled u nebo. Upravo mu Crkva nudi pogled u nebo.
Čovjek iznova treba usmjeriti pogled k svojem cilju. Mi smo samo putnici ovom zemljom. Ljudi zaborave da su tu samo u prolazu. Čovjek nikad neće biti sretan dok se potpuno ne smiri u Bogu. Puninu mira može ti dati samo Bog. Halík jasno naznačava da se čovjek svojim životom treba što više približiti Bogu, kao i mistici, a konačni je cilj sudjelovanje u božanskoj naravi. Vjernik iznova mora sličiti i postajati sličan svojemu Bogu. Svi imamo priliku za nebo, a kako će biti tragično za čovjeka ako izgubi nebo! Nebo ti je unaprijed darovano i sigurno te čeka, ali ga možeš izgubiti ako okreneš leđa Bogu.
Grijeh
U konačnici, tko je čovjek? Čovjek iznova teži svetosti i pozvan je na svetost, ali će uvijek biti kušan i svojim slabostima i grijesima. Prema Halíkovu mišljenju, grijeh, pa i poroci, pripadaju čovještvu i daju određeni odgovor na pitanje: tko je čovjek? Zato te slabost i promašaji također oblikuju kao čovjeka. Čovjek je stvoren za vrlinu ili krjepost, ali ne postoji put prema krjeposti, a da na tome putu čovjek iznova ne padne, ali se i podigne.
O KORISTI I ŠTETNOSTI POVIJESTI – FRIEDRICH NIETZSCHE
Što ćeš učiniti sa svojom prošlosti? Možeš li nekada nositi teret svoje prošlosti, teret prošlosti svoje obitelji, društva? Imaš li od prošlosti više koristi ili pak štete? Većina ljudi ne zna gdje smjestiti svoju prošlost, a ona je nekad presudna za tvoj život. Prošlost te katkad toliko može odrediti da nemaš snage živjeti sadašnjost i biti otvoren budućnosti. Stoga, čitajući malu, ali jako korisnu knjigu O koristi i štetnosti historije za život Friedricha Nietzschea, možeš mnogo toga naučiti.
Rani spis
Ovaj spis pripada u ranu Nietzscheovu fazu razmišljanja. Kako napisa Damir Barbarić: „Nijedan spis, osim Rođenja tragedije, nije u mjerodavnoj recepciji njegove filozofije toliko cijenjen i tako snažno raspravljan i tumačen kao upravo drugo ‘nesuvremeno razmatranje’ O koristi i štetnosti historije za život. To je djelo naizgled lako čitljivo, ali riječ je o teško protumačivom spisu.“ Nietzsche ovom djelu nije htio pripisati neku posebnost i važnost, više je želio naglasiti njegovu isključivo kritičku i dijagnostičku ulogu. Napravio bih korisnu usporedbu. Važno je, naime, kazati da je Nietzsche kao mladi docent na Sveučilištu u Baselu slušao predavanja o historiji znamenitoga učenjaka i vrlo uglednog povjesničara toga vremena Jakoba Burckhardta. Bila su to dva kolegija: O povijesnoj veličini i O studiju povijesti. Ta su predavanja jamačno utjecala na Nietzschea i u njima je našao razloge da napiše svoje djelo O koristi i štetnosti historije za život.
Sačuvana je prepiska između Nietzschea i Burckhardta. Naime, Nietzsche mu je poslao svoje djelo, a Burckhardt ga je nahvalio, ističući da ima golemu važnost, ali i dubinu u koju on ne može proniknuti. Njih su dvojica imala drukčiji pogled na povijest. Burckhardt je nepokolebljivo vjerovao u korist onoga „što je bilo“ te isticao da čovjek iz povijesti može mnogo toga naučiti. Teme ovoga Nietzscheova djela ili rasprave tri su različite vrste ophođenja s onim povijesnim ili tri različite vrste ponašanja u odnosu na ono prošlo. No, ono što određuje i odlikuje sva tri načina ponašanja prema povijesti jest jedno i isto – „korist i šteta“ povijesti za život, a ta se korist i šteta, prema Nietzscheovu mišljenju, određuju iz odnosa sjećanja i mogućnosti zaborava.
Europa napušta svetu prošlost
Prema Nietzscheovu shvaćanju, život potrebuje povijest jer nije moguć ljudski život bez sjećanja na ono što je bilo, no čovjek također mora u pravo vrijeme i u pravom omjeru to zaboraviti, da se ne bi trpjela šteta od prekomjernosti onoga „što je bilo“. Povijest u trojakome pogledu pripada onomu životnom, a Nietzsche smatra da postoje tri vrste povijesnoga znanja: monumentalna, antikvarna i kritička povijest. Društvo danas živi između dvaju polova: pojedinci zastupaju tezu da se prošlost potpuno odbaci, a drugi smatraju da je potrebno potpuno živjeti u prošlosti. Europa danas želi potpuno odbaciti kršćanstvo i Krista, Europa želi odbaciti svoju prošlost. Ona želi zaboraviti svoje korijene i tko je ona. Ona želi sve zaboraviti. Želi da njezina povijest počinje od Francuske revolucije, a povijest Europe je kudikamo duža. Tu je stara Grčka, ali i Rim, te nadasve kršćanstvo koje je sve to ujedinilo. Atenska Akropola, rimski Kapitol i jeruzalemska Golgota – tri su brda koja su odredila Europu. Grčka filozofija, rimsko pravo i kršćanski križ, vjera u jednoga Boga – Isusa Krista. Europa i propada zato što je zaboravila najvažniji dio svoje prošlosti. Ona se sjeća nevažnih događaja, a bitne zaboravlja.
Europa ima problema sa svojom prošlosti! Ona se misli dodvoriti svijetu ako kaže da je sve zaboravila. Ona boluje od amnezije ili potpunog zaborava. Zato je Europa danas siromašna, jer ako se odrekla tako slavne prošlosti, što još može ponuditi svijetu?! Prazna je i zato dopušta da je svatko „puni“ svojim naukom i ideologijama. Europa je svoju riznicu zlata ispraznila i sada skuplja željezo. Ali i danas, ako odete u bilo koji europski grad, njegove najvažnije znamenitosti su crkve i sveučilišta. Oko njih se i razvio grad kao paukova mreža; i danas su crkve i sveučilišta glavna nit turizma. Posjetitelji mogu vidjeti crkve i sveučilišta, gradovi na tomu i danas zarađuju i za to turisti jedino mogu platiti ulaznicu. Što je vrjednije od toga?! Europa nikad neće imati tako bogatu budućnost kao što je imala bogatu prošlost. Sjaj Europe skriva se u njezinoj prošlosti, a ne u budućnosti. Europa će u budućnosti i nestati, jer ne rađa svoju djecu, ali i ne odgaja svoju djecu. Europa će šaptom pasti, a gdje onda naći novu Europu?! Tko može zamijeniti Europu?! Taj je kontinent obrazovao čitav svijet. Taj je dio svijeta podignuo ostatak svijeta, unatoč svim svojim pogrješkama i slabostima u prošlosti. Iako Europa ima mnogo grijeha u prošlosti, nitko ipak nije mogao ponuditi svijetu više od nje.
Prošlost kao uteg
Prošlost treba iznova „presvlačiti“ kao dijete. Naime, dijete je uvijek isto, samo ono raste i treba veći broj odjeće; ono se presvlači. Tako i prošlost ostaje u biti ista, ali treba joj novo ruho, novi narativ. Ista priča, samo ispričana na drugi, moderniji način. Prošlost i propada ondje gdje je ljudi ne znaju ispričati modernim jezikom. Naravno da se trebaš sjećati svoje prošlosti, ali kada je prepričavaš, trebaš znati da je se tada samo sjećaš, a nisi ostao zarobljen u njoj. O prošlosti ne treba pričati onaj tko je u njoj ostao zarobljen. On ju tada uništava i drugim naraštajima daje krivu sliku prošlosti. Ljudi koji su ostali zarobljeni u prošlosti ne mogu živjeti ovdje i sada. Zato je važno prošlost ispričati na valjan i ispravan način.
Tko priča o prošlosti, treba biti slobodan, a ne njezin rob. Robovi ne mogu slobodno pričati. Oni su uvjetovani strahom. Stoga, tko je istinski slobodan u sadašnjosti, može voditi ljude u budućnost, ali s tim da nikada ne zaboravi prošlost. Moderno društvo obiluje „zarobljenicima“ prošlosti. Mladi danas i ne vole slušati o prošlosti, jer im o tome ne govore slobodni ljudi. Taj narativ umara mladoga čovjeka. Prošlost se ne zna prepričati, samo rijetki to znaju. Pričaj o prošlosti tako da je drugi zavole, a ne da se od nje umore.
Svatko treba prošlost
Nietzsche jasno u predgovoru kaže da mi trebamo povijest, ali je trebamo za život i djelo, a ne za lagodno odvraćanje od života i djela. Povijesti želimo služiti samo dok ona služi životu. Povijest ne smije prekriti život. Čovjek živi povijesno, za razliku od životinja koje žive nepovijesno. Nietzsche jasno kaže da je moguće živjeti gotovo bez sjećanja, čak i sretno živjeti, kako to pokazuju životinje, ali posve je nemoguće uopće živjeti bez zaboravljanja. Trebaš imati jak nagon i razlučiti kada je potrebno osjećati povijesno, a kada nepovijesno. Nepovijesno i povijesno u jednakoj su mjeri potrebni za zdravlje pojedinca, naroda i kulture. Nauči, stoga, što je važno iz prošlosti, a što ne, kako pojedinačne, tako i zajedničke.
S ONE STRANE ŽICE: ISKUSTVO VJERE U LOGORIMA SMRTI
Auschwitz će zauvijek ostati sinonim zla u 20. stoljeću. Upravo su u tome logoru milijuni ljudi izgubili živote, a zarobljenici su bili samo broj, ogoljeni u svome dostojanstvu. Koncentracijski logori nikada nisu posve ni iščeznuli, oni postoje i danas, samo su dobro skriveni i drukčije oblikovani. No, zajedničko svim logorima je zločin nad nevinima, odnosno krajnji cilj – ubojstvo ljudi. Logori su uvijek logori smrti. To su tvornice smrti. Izgrađene su za ubijanje ljudi i prekrivanje zločina. Ali krik nevinih uvijek prijeđe preko logorske žice. Istina uvijek dođe na drugu obalu posvjedočiti o stradanju nevinih. Ovdje ću prikazati duboka iskustva ljudi zarobljenih u logorima, koje nije zahvatila ni tama ni očaj, već su, unatoč svemu, nastavili živjeti vođeni vjerom i nadom.
Etty Hillesum i krunica
Nizozemska Židovka izgubila je život u Auschwitzu sa svega dvadeset devet godina. Vodila je Dnevnik i iza nje je ostalo svjedočanstvo vjere. Iako nije bila krštena, bila je na pragu kršćanstva. Rođena je 1914. godine, a ubijena je u plinskoj komori 1943. godine. Etty Hillesum je po svemu bila mističarka, dubokih promišljanja i još dublje vjere, žena oproštenja. Oprostila je svojim ubojicama mnogo prije nego su je ubili, oprostila je nacistima.
Opisala je strahote progona započete još u Amsterdamu. Dnevnik donosi promišljanje i o njezinom vjerskom buđenju. Zanimljivo, dok mnogi ljudi u strahotama rata gube vjeru optužujući Boga da je za sve kriv, njezina vjera raste i ona ne optužuje Boga. Hillesum ističe da smo mi, ljudi, krivi, krivi smo ako zlo činimo i tako ga širimo. Zato je potrebno prekinuti zlo. A zlo se prekida opraštanjem, nježnošću i ljubavlju. Tu njezinu nepokolebljivu vjeru i promišljanja često u svojim knjigama spominje moderni duhovni pisac, svećenik zajednice Blaženstva, Jacques Philippe. Ona nije sama, u svome progonstvu susreće mnoge Židove. Susreće se i sa svojom zemljakinjom i budućom sveticom Edith Stein. Nitko nije lišen progona, a ponajmanje sveci! Netko bi pomislio da se u tim logorima smrti ne moli. No, Hillesum upravo progovara o molitvi u logoru. I to ne bilo kakvoj, već molitvi koju moderni svijet ismijava, a to je molitva krunice.
Ona je vidjela mnoge redovnike i svećenike u logoru kako u suton dana prolaze između baraka i nenametljivo mole krunicu. Večernja molitva u logoru smrti… „Kao da su u samostanu“, primjećuje Hillesum. Ništa ih ne ometa, ni umor ni vojnici. Vojnici ne računaju na to da je molitva oružje i da može promijeniti tijek rata i ljudskih života. Vojnici molitvu doživljavaju bezopasnom. Možda i današnji svijet slično doživljava molitvu krunice. Moderni svijet misli da nije potrebno moliti! Nije potrebno uzeti krunicu u ruke, jer to nije snaga koja mijenja svijet. A upravo molitva je jedina snaga koja mijenja ljudska srca i tijek povijesti. Ratovi i zvjerstva se mogu zaustaviti jedino molitvom. Ako su ljudi u Auschwitzu vjerovali da molitva može promijeniti svijet, i nitko im tu nadu nije ubio, koliko tek više mi moramo vjerovati u snagu molitve, mi, koji smo slobodni. Doista, nema mjesta na ovome svijetu gdje molitva krunice ne bi mogla odjekivati, pa ni na trgovima. Budući da ni u Auschwitzu nisu branili molitvu krunice, zašto to danas brane na trgovima?! Pitanje je to nad kojim se možemo zamisliti!
Emmanuel Lévinas i drugi
Židov je i ubraja se u velike filozofe. Emmanuel Lévinas je francuski filozof. Njegova je rodbina bila raseljena po čitavoj Europi, a najviše u Litvi. Rodom je iz Litve, iz mjesta Kaunas. U vrijeme nacističkih progona cijela mu je obitelj stradala upravo u Litvi. Tu vijest prima s velikom boli u srcu. Pada u očaj… I sâm završava u logoru. Po dolasku u logor, istoga trenutka daje sebi obećanje, da ako jednoga dana dočeka slobodu, nikad više neće stupiti na tlo Njemačke! Tako je i učinio, dosljedan sebi i svojemu načelu. Rane su bile preduboke da bi se mogle samo tako zaboraviti. Ratni vihor progutao je gotovo čitavu njegovu obitelj i rodbinu. Njemačka mu je nakon rata uručivala mnoga priznanja i nagrade, ali on nije stupio na njezino tlo. Lévinas upravo iz te patnje počinje razmišljati o osobi „drugoga“. Tko je taj „drugi“ nasuprot meni? Nacisti su htjeli ukloniti „druge“, one koji nisu kao oni, ali „drugi“ su svetinja. „Drugi“ imaju isto dostojanstvo i pravo na život.
Njegovo najvažnije djelo Totalitet i beskonačno upravo progovara o toj temi. Lévinas razvija čitavu filozofiju odnosa naspram „drugoga“. Bez „drugoga“ nema budućnosti, nema svijeta bez „drugoga“ i „drugih“. Samo odnos s „drugim“ je odnos s budućnosti. Gdje se želi ukloniti „drugi“ i drukčiji, tu nema budućnosti. To je onda pakao na zemlji, rat, krvoproliće! Gdje se ubije „drugi“, tu se ubija i Bog. Gdje nestane ljubavi prema čovjeku, nestat će i ljubavi prema Bogu. Zato Lévinas potiče ljude na ljubav.
Na jednome mjestu kaže: „Vjera nije pitanje postojanja ili nepostojanja Boga, već vjerovati je kudikamo dublje, a to znači da je borba za ljubav vrijedna, bez obzira dobio nagradu za to ili ne.“ Ljubi drugoga i imat ćeš budućnost.
Margot Friedländer i snaga života
Margot Friedländer rođena je u Berlinu davne 1921. godine i još je živa. Nedavno je proslavila 102. rođendan. Židovskoga je podrijetla. Dolaskom nacista mora se skrivati. Gestapo uhićuje njezina oca i brata. Njezina majka to nije mogla podnijeti i sama se predaje samo da ih pronađe. Margot ih nikada više neće vidjeti. Majka je kod susjede ostavila torbu s nakitom i albumima i usmenu poruku za svoju kćer Margot, koja je toga popodneva bila skrivena u drugoj kući, a poruka je glasila: „Pokušaj nešto učiniti od svoga života!“ Majka je znala da se oni više neće vratiti i da će biti ubijeni. Znala je da Margot sada ostaje sama.
Iako je i Margot uskoro uhićena, uvijek joj je u srcu bila ona majčina misao da učini nešto sa svojim životom. I uspjela je preživjeti koncentracijski logor. Nije upala u očaj i zatvorenost, već je potpuno otvorila svoj život. Počela je svjedočiti po školama strahote Holokausta pričajući djeci kako ovaj svijet nije moguće graditi na mržnji, već jedino na opraštanju i ljubavi. Svoje memoare čitala je, kako ona kaže, novim naraštajima, mladima koji dolaze na ovaj svijet. Želi im svjedočiti da se više nikad ne ponovi krvava povijest progona. Mladi je pozorno slušaju i postavljaju pitanja. Sami su joj počeli pisati pisma jer su dirnuti njezinom snagom i hrabrošću. I najveća gesta koju je Margot učinila jest povratak u Berlin nakon mnogo desetljeća. Vratila se u isti onaj grad u kojemu je rođena, u grad koji je uništio njezino djetinjstvo, ali i grad gdje i danas žive ljudi koji nisu zaustavljali naciste, već su odobravali njihova zlodjela. Margot i danas svjedoči da snaga ljubavi može sve pobijediti.
Jean Améry i neuspjeh
Ovaj dio upravo želim završiti s njim. Preživio je Auschwitz, ali kad je dočekao slobodu, ipak nije izdržao, počinio je samoubojstvo. Rane su bile preduboke! Teško je bilo nastaviti s životom nakon svih trauma i poniženja. Iako je bio tako blizu nutarnje slobode, nije ju dočekao. Pojedinci dočekaju izvanjsko oslobođenje, ali ne i nutarnje. Pojedinci su izvana oslobođeni, ali ostaje pitanje jesu li se uspjeli iznutra osloboditi? Améry je bio teško mučen u logoru i prije progonstva. Na jednome mjestu piše: „Mučeni uvijek ostaju izmučeni.“ Zato kao društvo i kao pojedinci moramo biti oprezni i puni sućuti s onima što su preživjeli strahote rata. Rat može biti gotov, ali ne i njegove posljedice. Tko zna što su sve ti ljudi preživjeli i što nose u sebi… Koliko je samo mučenika koji i ne žele iskazati dubinu svoje muke. Možda je toliko među nama izvanjski slobodnih ljudi koji su iznutra zarobljeni. Tko zna što svatko nosi u sebi? Zato poslijeratna društva moraju biti oprezna jer rane su još svježe i na nama je da pomognemo ljudima kako bi ugledali svjetlo nutarnje slobode, a ne da ih još više plašimo tamom.
ZABORAVLJAMO BITI DJECA
Svi smo nečija djeca i krasno je biti dijete, ali još važnija istina glasi – svi smo djeca nebeskoga Oca! Svi smo braća i sestre. Papa Franjo vjernike često upućuje na tu konkretnu ideju – da smo mi braća i sestre kojima je povjeren ovaj svijet. To nije apstraktna, već stvarna i opipljiva ideja. Kršćanima bi trebalo biti važno to univerzalno bratstvo i sestrinstvo. Zar svake nedjelje u Vjerovanju ne ispovijedamo i zar svatko od nas ne kaže: „Vjerujem u Boga Oca svemogućega? (…)“ Ako vjerujemo u Boga Oca, vjerujemo i da smo njegova djeca, a samo iz te svijesti da smo djeca nebeskog Oca možemo jedni drugima biti braća i sestre.
Skulptura sestre Dorothee Steigerwald
Ovih dana dobio sam skulpturu veličine ruke. A skulptura je upravo to i predstavljala: bila je to nečija ruka – Božja ruka ili Božji dlan. Na tu ruku naslonjeno je dijete. Dlan je malen. Mi, ljudi, naslonjeni smo na Božju ruku, u Božjim smo rukama. Sestra Dorothea Steigerwald je izradila tu skulpturu. Naime, radila je kao odgajateljica u domovima i vrtićima više od četrdeset godina. Otkrivši da je talentirana za kiparstvo, počela je izrađivati skulpture, odnosno figure koje nose snažnu poruku. Prihvatila je to kao svoj poziv i kao Božji dar. Upravo najpoznatija skulptura nosi naziv Ostani mu dijete. Svi katkad zaboravljamo biti Božja djeca, zaboravljamo svoju najvažniju ulogu u ovome životu – da smo djeca nebeskoga Oca. Ova skulptura ima i terapeutsku moć. Potrebno ju je uzeti u ruke, osjetiti i nad njom meditirati. Držeći je u svojim rukama, osjetit ćeš upravo Božje ruke koje te drže, osjetit ćeš da si voljen i da si stvoren iz ljubavi.
Istaknuti francuski književnik Georges Bernanos govorio je kako osjećaj da smo djeca Božja budi u nama nježnost, a udaljenost od tog osjećaja stvara u nama krutost i zatvorenost. Ovaj je svijet možda izložen i tolikom ratovanju, jer smo zaboravili pustiti Božju nježnost u svoja srca; zaboravljajući komu pripadamo, gubimo identitet. A kad kršćanin izgubi identitet, počinju lutanja koja mogu biti toliko grozna da vode sve do ubijanja drugih i drukčijih. Zato je iznova potrebno povratiti tu istinu – tko si i kome pripadaš. Ti si dijete Božje i znaj da nisi sam. Bog ti je darovao braću i sestre. Upravo iz te svijesti odgovoran si i za druge. Vodi brigu o svojoj braći i sestrama!
Sveta Mala Terezija i djetinjstvo puno ljubavi
Obitelj je danas nesumnjivo najviše ugrožena. Jedan je svećenik mudro rekao: „Prije su se susjedi svađali sa susjedima, a danas mnogi i ne znaju tko im je susjed.“ Svađa je danas prešla u obitelji. „U mnogim obiteljima vlada pakao“, svojedobno je zaključio francuski filozof Jean-Paul Sartre. Prema njegovu mišljenju, pakao se nalazi iza zatvorenih vrata – u obiteljima. Danas postoji mnogo nasilja u obiteljima, djeca trpe, roditelji se razvode. Obitelji nisu više sigurna gnijezda, kako ih je nekad nazivao teolog Vjekoslav Bajsić. Budući da su obitelji poljuljane, poljuljano je i društvo. Nasilje i nesigurnost iz obitelji poput vodopada se prelijevaju i u društvo, u sve institucije, pa time i u nacije. Ratovi među narodima samo su odraz rata u obiteljima. Ako je u obiteljima raskinuta veza između braće i sestara, kako će postojati bratsko-sestrinska veza među narodima i državama?! Ako nema ljubavi u obiteljima, kako će biti ljubavi među narodima?! Svijet pada ako padnu obitelji, jer obitelji su
„mali“ svijet. Zato je važno ozdraviti obitelji. One su korijen i zdravoga svijeta. Kao primjer može nam poslužiti obitelj svete Male Terezije. Njezini roditelji Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su svetima. Ta je obitelj dala mnogo redovničkih zvanja, jer je bila obitelj molitve. Obitelj je redovito molila i pohađala svetu misu. Bilo je itekako naglašeno poštivanje roditelja, a i u domaćinstvu se živjelo s puno nježnosti i pažnje. Odnosi među sestrama bili su puni ljubavi. U uvodu njezina životopisa zapisano je: „Terezija nije sišla s neba kao anđeo!“ Ona je izrasla iz zdrave i pobožne obitelji, izrasla je iz zdrave tradicije i kršćanske okoline. Izrasla je iz konkretne obitelji i pobožnih predaka. Konkretna obitelj i konkretna ljubav stvorila je i konkretnu sveticu kakva je bila Mala Terezija.
Čitajući njezinu duhovnu autobiografiju Povijest jedne duše, vrlo se lako može uočiti koliko je Maloj Tereziji značila obitelj. Obitelj je za nju bilo gnijezdo iz kojega je mogla poletjeti u beskraj svetosti. Njezini su roditelji doista nju i ostale sestre pobožno odgajali. Puno se ljubavi i pažnje davalo odgoju i duhovnosti. Supružnici Guérin su zapravo odgojili sveticu-moliteljicu – veliku, skromnu i poniznu moliteljicu koja će moliti za svećenike, zatvorenike, Crkvu; u konačnici i za čitav svijet. Mala Terezija molila je i za obraćenje grješnika i sve koji lutaju. Zato je iznova potrebno imati ne samo zdrave, nego i svete obitelji. Potrebno je u obitelji osjetiti ljubav oca i majke, braće i sestara, pa će onda i čitav svijet biti protkan ljubavlju. Zar se diktatori nisu rađali iz razorenih obitelji? Očevi su progonili i Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. Odviše je u njihovim obiteljima bilo nasilja, alkohola i psovke. Diktatori su često „produkt“ razorenih obitelji i dubokih rana. Hitler je razorio Njemačku, a Adenauer ju je ponovno izgradio. No, Konrad Adenauer izrastao je gotovo pa iz svete obitelji. Rodio se kao treće od petero djece. Roditelji su mu ugradili duh zdrave kršćanske pobožnosti, a sâm je kao student redovito bio članom nekoliko rimokatoličkih studentskih udruga. Kao što je iz jedne razorene obitelji izrastao diktator koji je razorio čitav svijet, tako je iz izgrađene obitelji izrastao političar koji je želio obnoviti taj isti svijet. Hitler je želio iskorijeniti druge narode, a Adenauer je na kršćanskim vrijednostima stvorio Europu za sve narode. Zato nismo ni svjesni koliko je obitelj važna za izgradnju svjetskog mira. Svjetski mir se rađa iz obiteljskoga mira, a rat u svijetu rađa se iz rata u obiteljima.
Dostojevski i lik Aljoše
Iznova čitam Braću Karamazove od Dostojevskoga. Čitajući to djelo, čovjek može mnogo naučiti i što je zaboravio, može ponoviti. Otac Fjodor Pavlovič Karamazov živio je poprilično neuredno i raskalašeno, a često i ambiciozno, gotovo da nema ništa od svoga života. I ta njegova tri sina: Dimitrije, Ivan i Aljoša posebni su ljudi, svaki na svoj način. Premda ih veže ista krv, puni su razlika. Ivan je odveć pametan, rekli bismo danas kao znanstvenik, a manje pametni Dimitrije skloniji je improvizaciji. Aljoša je duhovan, boravi u manastiru. Živi u posve drugom svijetu. I sam njegov otac Fjodor, premda prezire duhovnost, kaže da će od njega imati najviše koristi, jer će moliti za njegove grijehe. Najviše me se dojmio taj lik Aljoše.
Moderni roditelji žele da im djeca budu kao dvije krajnosti: ili Ivan ili Dimitrije. Malokoji roditelj želi Aljošu. Roditelji žele da im djeca budu ili znanstvenici ili sportaši. Malo je onih koji žele da im djeca odu duhovnim putem, u samostan. Moderni roditelji stvaraju djeci komplekse stavljajući im na leđa teret uspjeha, moći i zarade. Roditelji u svemu vide profit, pa čak i u djetinjstvu. No, djecu trebamo učiti dimenziji koju je imao Aljoša – dimenziji molitve. Uzalud je sve ako djeca ne znaju moliti. Što će ti uspješan znanstvenik ili sportaš ako ne zna moliti?! Takvo dijete neće ti znati zapaliti svijeću na grobu i izmoliti Očenaš za pokoj duše. Odviše je u ovome svijetu znanstvenika i sportaša, a nedostaje molitelja. Previše je „Ivana i Dimitrija“, a tako malo „Aljoša“! Naučimo djecu ponajprije moliti, jer to vrijedi više od fakulteta i zlatne medalje.
Vrijednosti koje ne gore
Svi smo pozvani odgajati djecu, ali i jedni druge za neprolazne vrijednosti. Bog ti mora biti na prvom mjestu, Bog mora biti središte tvoga života. Gdje Bog nije na prvom mjestu, sve se urušava i gori u vatri. Svijet možda i gori u ratovima, jer smo izbacili Boga i stavili ga na posljednje mjesto. Priča kaže kako je u jednom selu izbio požar. Bogataš i siromah su živjeli blizu, u kući do kuće. U požaru su izgubili svoje imanje. Siromah je ostao miran, a bogataš je pao u veliki očaj. Bogataš je na kraju upitao siromaha: „Kako je moguće da si tako miran kad je sve što si imao izgorjelo u požaru?“ „Meni je ostao moj Bog“, odgovori siromah i nastavi mirno: „A tvoj je izgorio u kući.“ Zapitaj se gdje je Bog u tvom životu i u ovoj civilizaciji?!
FILOZOFI NA INTERNETU
Većina ljudi danas se služi internetom, ali postoje i oni koji nisu na tome modernom „Areopagu“. Pročitah negdje kako se jedan od vodećih intelektualaca današnjice Terry Eagleton uopće ne služi društvenim mrežama. Kako se ti služiš internetom? Je li te obogatio ili osiromašio? Jesu li te društvene mreže učinile boljom ili lošijom osobom? Je li internet skup samo istinitih/korisnih informacija ili je izvor i mnogih dezinformacija? Ovih dana čitam knjigu Christopha Quarcha naziva Klub starih mudraca, u kojoj autor priziva drevne filozofe i pita ih, u obliku razgovora, što misle o internetu i društvenim mrežama. Odgovori su itekako zanimljivi.
Sokrat i razgovor
Sokrat je volio razgovarati s ljudima. Držali su ga ljubiteljem razgovora. Često je boravio na trgu i volio razgovor licem u lice. No, to nedostaje danas u virtualnome svijetu. Nema tjelesnosti, nedostaje lice, ne susrećemo nečije oči. Sokrat to naziva rizikom u komunikaciji. Polako se otuđujemo od susreta. Može li se natpis u Delfima „Upoznaj samoga sebe!“ dogoditi bez stvarnoga susreta? Možemo li se upoznati bez konkretnih susreta i ljudi? Mnogi ljudi danas svjedoče kako je sve manje druženja, nekad se kudikamo više išlo u goste družiti i susretati. Istinski susreti danas su doista rijetki.
Cijeli tvoj život nije na društvenim mrežama ili na tvom profilu, već samo jedan njegov mali dio, koji je izabran pomno ili selektivno. Iako se želiš takvim predstaviti ljudima, to nisi ti! To je neki „savršeni“ ti. Društvene te mreže tjeraju da budeš ono što u svojoj biti i nisi. Stvaraš velika očekivanja i patiš od toga da budeš savršen. No, Sokrat, koji nije bio toliko fizički lijep, uči te da postoji i svijet nutrine, svijet duha i duhovnosti. A zar se istinska duhovnost ne javlja u razgovoru između dvoje ili više pojedinaca? Razgovor i susret liječe ljude, imaju terapeutsku moć. Zar danas sva psihologija ne počiva na razgovoru? Kad govoriš i kad te netko sluša, ti se liječiš. A toga će uvijek nedostajati u svijetu interneta. Zato nauči cijeniti susret i razgovore, pa makar i sa slučajnim prolaznicima.
Friedrich Nietzsche i odjava s društvenih mreža
Nietzsche je zasigurno bio osoba pronicljiva duha. Bio bi jedan od onih filozofa koji se ne bi služio društvenim mrežama. Na društvenim mrežama nema tajni. Ljudi, naprotiv, olako odaju svoju intimu i tajne. To su takozvani mjehurići od sapunice. Toliko je na internetu „plitkih“ priča punih senzacije koje ne ispunjavaju ljudsku dušu. Moderno društvo i društvene mreže potiču ljude da svu svoju intimu olako iskažu, a Nietzsche to naziva trijumfom nihilizma. Toliko je na internetu „životnih priča“, da to Nietzsche uspoređuje s opadanjem lišća. Takve priče nemaju što za reći, površne su i plitke. Opadaju kao list s grane i ne zadržavaju ti pozornost ni na trenutak.
Zrelo je samo ono voće koje je dugo odolijevalo nevremenu i tuči i zbog toga je ostalo na grani. Takve zrele i vrijedne priče ne postoje na internetu ili ih je posve malo. Zrele se priče događaju u životu i često su neispričane, a velike su. Naprotiv, internet je pun pompoznih naslova i priča koje ni po čemu nisu velike, a žele to biti. Internet je pun citata, fraza i statusa iz nekih književnih ulomaka. Iako ljudi ne čitaju i ne razumiju knjige, odveć rabe moćne citate. Poplava dobrih citata koje svatko rabi vlada internetom, a mnogi uopće nemaju svijesti odakle su potekle te rečenice. Ljudi uzimaju tuđe iskustvo čineći ga svojim. Nietzsche kaže da su njegove rečenice pisane krvlju. Budući da se trudio i dugo promišljao, njegove rečenice plod su iskustva i žrtve. A danas ljudi nepromišljeno uzimaju tuđe rečenice i tako ih relativiziraju. Književnici i književna djela se kasape. Zato je Nietzsche uvijek za knjigu i trud čitanja, a ne za površan svijet digitalne džungle.
Kant i mišljenje drugih
Immanuel Kant uvijek je naglašavao važnost istinskoga znanja. Kant kaže da znanje stječemo iskustvom, ali i razumijevanjem. Ono na čemu je on kao filozof inzistirao jest zahtjev da ljudi rabe svoj intelekt, da počnu razmišljati svojom glavom. Kant drži da ljudi nisu skloni vlastitom promišljanju, jer to iziskuje napor, nego olako i rado uzimaju tuđa mišljenja kao svoja. Ljudi se podvrgavaju mišljenjima drugih ljudi i tako ulaze u „ropstvo mišljenja“. Ljudi su danas na internetu bombardirani informacijama i više nemaju vremena za vlastito mišljenje. A vlastito promišljanje iziskuje odmak od svijeta i mukotrpan rad. Ljudi radije kao u trgovini uzimaju „gotova mišljenja“. Mišljenja se mogu naći na policama internetskih trgovina i portala.
I ako ti danas netko kaže: „To je moje mišljenje“, budi siguran da nije, on je samo preuzeo tuđe mišljenje i prisvojio ga. Svijet u kojem živimo postao je zbunjujući svijet, ali nikad ne smiješ odustati od vlastitih promišljanja. Brusi svoj intelekt! Kant inzistira da moraš naučiti kritički promišljati, a za vijesti koje se danas plasiraju pojedinci kategorički tvrde da su istinite, a često su lažne i manipulirajuće. Internet je pun lažnih vijesti i informacija. Površni ljudi žive od tih informacija, a ljudi koji žele dublje promišljati rabe svoj intelekt i ne vjeruju olako svemu što se nalazi u medijima.
Lessing i snošljivost
Njemački filozof Gotthold Ephraim Lessing bavio se pojmom snošljivosti. Svjedoci smo kako u svijetu interneta i portala postoji sve manje snošljivosti. Nema poštovanja pa govor mržnje i nasilja sve više prevladava na društvenim mrežama, a često se nasilje s društvenih mreža širi i u društvenom životu. Kako je moguće da tolika vrsta nasilja i nesnošljivosti vlada na društvenim mrežama? Kako ljudi olako u komentarima pišu primjedbe koje vrijeđaju osobu i ljudsko dostojanstvo? Nesnošljivost se rađa ondje gdje pojedinci misle da samo oni posjeduju istinu, a drugi su neprijatelji iste. Lessing kaže da se istina ne može posjedovati, jer nije novčić koji se može pospremiti u džep. Istinu je potrebno tražiti, stoga se uvijek trudi težiti za istinom!
Tko želi imati isključivo pravo na posjedovanje istine, nerijetko upada u fundamentalizam i nesnošljivost. I papa Franjo često poziva kršćane da ne budu „elitisti istine“. Jedno je sigurno: tko drugoga mrzi i ne poštuje, taj je daleko od bilo kakve istine. Najmanje je istine na internetu i internet će sve više postajati bojno polje neuravnoteženih ljudskih osjećaja kao što su mržnja i nasilje. Nažalost…
Martin Heidegger i tehnika
Martin Heidegger je lijepo rekao kako nas je tehnika trebala zbližiti, a ona je zapravo još više udaljila ljude. U moru tehnike bivamo stranci te nam se sužavaju sloboda i ljudskost. Stvari i tehnika služe da ti olakšaju postojanje, ali ne da te zamijene ili ugroze. Ljudi trebaju rukovati tehnikom, a ne tehnika ljudima. Čovjek je zaboravio biti čovjek. Prestao se diviti onom ljudskom. Budući da ljudsko više i ne doživljava, čovjek sve više postaje lovac na tehniku, vjerujući da će ga tehnika spasiti i dati mu smisao. Ali kako vidimo, sve je više ratova, ljudi i dalje umiru od gladi i bolesti. Tehnika ne može zamijeniti sveto biće, a to je čovjek. U moru tehnike nemoj zaboraviti na čovjeka, koji je Božja slika i prilika.
SVIJET KAO HOSTIJA
Dok sam bio mlađi, nerijetko sam bio isključiv prema drugima jer sam vjerovao da mi isključivost pruža određenu vrstu sigurnosti. Ali što sam stariji, sve više napuštam zonu isključivosti shvaćajući da je život prožet snagom uključivosti i sebedarja. Ni Isus nije bio isključiv. Naprotiv, išao je svakome, nikoga nije zaobilazio. Tko je isključiv, ne može susresti drugoga i često je izoliran. Tu nema promjene. Na kraju krajeva, Bog te namjerno vodi na mjesta i u susrete gdje želi „slomiti“ tvoju isključivost. Zato je dobro prikazati poučne primjere iz života ljudi koji su postigli čudesna djela upravo ondje gdje nikad nisi ni sanjali da to mogu učiniti.
Maksimilijan Kolbe i bunker gladi
Rim i Kolbe su jako povezani. U Rimu se dogodila prekretnica u njegovu životu. Tu je odlučio osnovati Vojsku Marije Bezgrješne. Dok je kao student jednog dana šetao Rimom, bio se sablaznio. Na Trgu je, naime, susreo veliku skupinu ljudi što su sebe nazivali masonima. Slobodni zidari su 1917. godine održali veliki skup u Rimu, i to javno, gdje su jasno iskazali svoje protivljenje vjeri i Crkvi. Nosili su transparente i figure đavla te predstavili đavla kao pobjednika u ovome svijetu. Kolbe, koji je završavao doktorate iz filozofije i teologije, bio je zgrožen njihovim performansom. Već iste večeri odlučuje se boriti protiv njih. Daje zavjet da će nešto napraviti: osniva
Vojsku Bezgrješne, a zanimljivo je da i sam Kolbe rabi taj pomalo neobičan naziv – „vojska“. Misleći da je zbilja u ratu, u duhovnom ratu, Kolbe je spreman na veliku borbu. Njegovi su protivnici prije svega nevjernici, ateisti, grješnici, krivovjerci, a posebno masoni. On im ne želi smrt, već obraćenje. Kolbe moli za svoje osobno posvećenje, ali i njihovo obraćenje. Želi ih pridobiti za Krista. Vojnik Bezgrješne spreman je krenuti u boj. Pun duhovnosti, ali i znanja te savršeno inteligentan, marljiv i vjeran, mladi Kolbe postaje odlučan u svojoj borbi protiv zla.
No, što se događa?! Kakva „igra milosti“! Kolbe će završiti u Auschwitzu, a Auschwitz nije samo koncentracijski logor, on je za Kolbea još dublje i sadržajnije mjesto. Auschwitz nije samo mjesto gdje će on dati život za drugog čovjeka, ni mjesto gdje će umrijeti u bunkeru gladi nakon što mu vojnici naposljetku ubrizgaju injekciju fenola u ruku, nego će zapravo taj logor smrti za njega postati mjesto susreta s onima protiv kojih se nekoć revno borio. Upravo je Auschwitz bio ispunjen i ateistima, nevjernicima, odbačenima i grješnicima, a bilo je tu i slobodnih zidara. Iako su Židovi bili najbrojniji, u logoru su boravili i ljudi drugih nacija i vjeroispovijesti. I Kolbe je odjednom bio tu. Ljudi za koje je molio da se obrate sad su tu, pred njim. Zajedno borave u logoru strave.
Tomáš Halík naglašava kako Kolbe i oni za koje je molio najednom bivaju jedno, prolaze iste nevolje i ropstvo. Isti križ se nadvio nad njima i isti put je pred njima. Ograđeni su žicom da ne pobjegnu. Boraveći u logoru, sigurno se u Kolbeu počinje lomiti jedan svijet. Možda je shvatio da ne postoji isključivost drugih, već jedino uključivost svih. Kolbe najednom tim ljudima bez nade i vjere mora pokazati svoju nadu i vjeru, i to na vlastitoj koži. On to i bespogovorno i čini: daje svoj život. Mijenja se i vlastiti život nesebično daje za žrtvu kako bi drugi čovjek mogao živjeti. Bodri također i one koji s njim umiru, govoreći im da budu jaki. Kolbe moli za njih i neumorno pjeva marijanske pjesme. Uči i njih. Pritom ne traži da itko prijeđe na kršćanstvo, ali svoje kršćanstvo pokazuje na djelu. Kolbe nije postigao svetost u samostanu, već u ćeliji tame, u koncentracijskom logoru.
Govoreći o logorima smrti, Pierre Stutz je napisao: „Sada svako mjesto na svijetu može biti sveto i posvećeno.“ Pa čak i mjesta koja su sinonim za najgora zvjerstva. Taj bunker gladi u kojem je umirao Kolbe kao da i danas sja posebnim svjetlom. Kolbeov bunker gladi posjetio je sveti papa Ivan Pavao II. i poklonio se te položio buket crvenih i bijelih ruža. Bio je tu i papa Benedikt XVI., koji je bio dirnut tim posvećenim prostorom, a posjetio ga je također i papa Franjo, ostavši sam u toj sobi ispred uskrsne svijeće, koja se u njoj nalazi i u tišini molio. Pakao logora pokazao je da u njemu postoje i „kutovi raja“ jer upravo taj bunker gdje je Kolbe dao život postaje „kut raja“. Njegov moto je glasio: „Mržnja je beskorisna, samo ljubav stvara i obnavlja.“ Na mjestu svih isključivosti, kakav je bio i sam koncentracijski logor Auschwitz, Kolbe je kršćanima uputio lekciju ljubavi i sebedarja, lekciju uključivosti. Kolbe je u svoju ljubav uvukao svakog čovjeka, nije tražio naposljetku da se obrate oni koji ne vjeruju, već ih je sve jednako ljubio. Njegova ljubav nikoga nije isključivala. Kolbe je postao kruh za druge u logoru gladi.
Pierre Teilhard de Chardin i svijet kao hostija
Što sve u jednom životu nije bio Chardin?! Bio je filozof, teolog, geobiolog, istraživač, a najvažnije – bio je svećenik. Njegov život postao je toliko velik da više nije bio samo „njegov“, već je nesebično pripadao i drugima. Mnogi kršćani danas preziru Zemlju, a Chardin je bio ljubitelj Zemlje. Mi, kršćani, danas svoj život temeljimo na isključivosti: preziremo Zemlju želeći se što prije „dokopati“ Neba. No, Chardin nije podnosio taj razdor između Neba i Zemlje, nije podnosio isključivost. Chardin je čak štoviše želio povezati ono što mi neprestano razdvajamo – Boga i svijet. „Krist je središte kozmosa“, neprestano je ponavljao Chardin želeći izmiriti kozmičku ljubav prema svijetu i nebesku ljubav prema Bogu. Bog i danas precizno stvara ovaj čudesni svijet, stvaranje se svakim danom nastavlja. Chardin je puno vremena provodio u prirodi. Bio je mistik i čovjek tišine. Često je slavio svetu misu na otvorenom. Njegov oltar je bio čitav svijet, a crkveni svod čitav svemir. Prožet kozmičkom liturgijom, Pierre Teilhard de Chardin želi da čovjek i sva stvorenja slave i hvale Gospodina.
Dok mnogi kršćani „bježe“ od svijeta, Chardin je posvećivao čitav svijet. Njemu je svijet bio kao hostija. Želio je posvetiti svijet i sve u njemu samo da se Bog proslavi. Kad je slavio svetu misu na velikoj planini, Bogu je prikazao čitav svijet, sve ljudske napore i suze, kao i sva dobra djela što ih je bilo koji čovjek učinio. Želio je da Gospodin to sve posveti jer svijet pripada svima, a Bog ljubi svakog čovjeka. Dobrota je svojstvena svim ljudima, a mi, kršćani, često to zaboravljamo. Chardin je ovako molio: „Prikazat ću Ti, ja – Tvoj svećenik, na oltaru čitave Zemlje rad i patnju svijeta.“ Za njega je cijela Zemlja bila jedan veliki oltar. Ondje gdje mnogi kršćani vide isključivost, Chardin je vidio uključivost; ondje gdje mnogi okreću leđa, Chardin je okrenuo lice. Svako mjesto na ovome svijetu moguće je posvetiti Božjom nazočnošću. Iako je papa Benedikt XVI. kao prefekt Kongregacije za nauk vjere isprva bio skeptičan prema tome zanosu kojeg je osjećao Chardin, ipak će malo kasnije i u svojim spisima naglasiti upravo to poimanje kozmičke liturgije kao nešto pozitivno. Chardinov zanos sličan je zanosu kojeg je prema svijetu svojedobno osjećao i sveti Franjo Asiški. Mnogi se odvajaju od svijeta, a malotko će te naučiti da zavoliš svijet ispravno.
Dok ovo pišem, u svojoj sobi gledam Chardinov mali portret, a na poleđini te slike piše „Svijet kao hostija“. Kad god vidim tu sliku, podsjetim se kakav stav trebam imati prema svijetu. Ovaj svijet trebam posvetiti, a ne ga osuđivati. U konačnici, i svijet, odnosno naša Zemlja, ima izgled hostije. Zemlja stoga mora postati mjesto mira, a ne ratova. Ljubav, baš kao i sveta hostija, uključuje i sve što svećenci svakodnevno prinose na oltarima; sve što mi jesmo, u njoj je i sjedinjeno.
Blaženi Izidor Bakanja – mučenik koji je oprostio
Njegov život uistinu je dojmljiv. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1994. godine. Kao što je Carlo Acutis uzor mladima u Europi, blaženi Izidor Bakanja uzor je mladima u Africi. Kongoanski katolički laik podnio je mučeništvo. Kao što je blaženi Carlo Acutis ljubio euharistiju, tako je blaženi Izidor Bakanja ljubio svetu krunicu. Obučen jednostavno i siromašno, Bakanja je uvijek nosio na sebi prepoznatljivi smeđi škapular Gospe Karmelske. Kao dijete često je radio teške fizičke poslove. Premda je kršten tek u osamnaestoj godini, toliko je gorio za Krista da je i druge želio privući k njemu. Mukotrpan rad na kolonizatorskoj plantaži koštao ga je života. Okrutni vlasnik, koji je samo želio profit i ljude tretirao kao robove, tražio je da svi radnici rade i preko svojih mogućnosti. A blaženi je Izidor i druge radnike učio moliti.
Budući da je molitva, prema mišljenju nadglednika imanja, oduzimala vrijeme i profit, nadglednik mu je strgao škapular s vrata i stavio ga u lance. Toliko je bio izudaran da je uskoro od silnih udaraca i umro. Misionari su mu uspjeli udijeliti svetu pričest prije smrti i vratiti škapular oko vrata, stavivši mu krunicu u ruke. A on je prije smrti nadgledniku sve oprostio jasno mu poručivši: „Molit ću za njega. Kad budem u raju, mnogo ću moliti za njega.“ I blaženi Izidor je pokazao snagu oproštenja i u paklu isključivosti; gdje su se ljudi tretirali kao robovi, on je oprostio i molio za svoga ubojicu. Blaženi Izidor je imao moć i snagu uključivosti, želio je uključiti sve ljude u molitvu, pa i svoje ubojice. Ako ti postaneš kao hostija, da te drugi mogu razlamati, i ovaj svijet će postati svojevrsna hostija. Ljubav će biti brašno novoga i ljepšega svijeta.
RECENZIJA
Već sâm naslov knjige Svijet kao hostija stvara čitatelju slikovit prikaz – sliku hostije koja svojim oblikom podsjeća na Zemlju, planet napučen Božjim stvorenjima, koji bi uistinu trebali biti sveti ili težiti svetosti. To je najvažnija zadaća koju smo dobili od Gospodina kako bismo baštinili vječnost. No, taj put često nije nimalo lagan, jer je ispunjen raznim iskušenjima, padovima, sumnjama u Boga i sebe; razočaranjima koja nas nerijetko vode u isključivost na kojoj potom temeljimo i svoj život. Baš danas živimo u takvom svijetu u kojem razdvajamo Boga i svijet, kao da su to dva različita svijeta, a ne jedan koji se isprepliće. Bog stvara čudesan svijet i ne prestaje ga stvarati, darujući nam svog Jedinorođenca, Isusa Krista, koji je sama Ljubav. Kako ljubiti Ljubav, izgraditi ispravan odnos prema svijetu u kojem živimo, pa i samom čovjeku; kako ne biti zatvoren ili kako ne ponavljati kardinalne pogrješke iz prošlosti, sve su to pitanja i teme za razmišljanje i promišljanje kojima se bavi autor ovoga djela fra Goran Azinović, preispitujući i sebe i sve oko sebe.
Njegovo razmišljanje vodi do novih priča, a ovaj put riječ je o kolumnama pisanima za časopis Naša ognjišta, koje je pisac objedinio u djelo Svijet kao hostija. Prije same ocjene iliti ga kritičkog osvrta na djelo, neizostavno je spomenuti autorov angažman na području spisateljskog stvaranja, a sve sa svrhom da pomogne svima nama, pa i sebi, da postanemo što sličniji Kristu. Fra Goran tako u djelu navodi kako ljudi uvijek iznova trebaju učiti od drugih. U potpunosti se slažem s napisanim! I ja kao recenzentica, ali i svi čitatelji, možemo puno naučiti od fra Gorana jer je on nepresušan izvor iz kojega se uvijek okrjepljuje naša duša. Autor svoje poznavanje djela raznih pisaca, svetaca ili filozofa nikad duboko ne skriva samo za sebe i svoj intelekt, nego sve naučeno nesebično dijeli sa svojom čitateljskom publikom. Konkretno, u ovom djelu postoji nekoliko poučnih biblijskih priča koje nam mogu pomoći kako mudrije i ispravnije živjeti. Posebno ću istaknuti biblijsku priču o Joabu i prešućenom glasu savjesti, koja nam poručuje da nikad ne umrtvljujemo svoju savjest, već da uvijek ispravno rezoniramo i pravedno postupamo. Čista savjest nema cijenu!
Govoreći o biblijskim primjerima koji opominju, pisac donosi nekoliko vrlo zanimljivih primjera što govore o nepokolebljivosti duha, vraćanju Božjoj Riječi, zahvali i suzama za Božja čuda te podizanju žrtvenika Bogu, a ne svakojakim idolima u današnjem svijetu. Autor u djelu također donosi i misli češkog svećenika Tomáša Halíka, koje itekako mogu potaknuti na drugačije razmišljanje o određenim događajima i situacijama. Misli su to o današnjem čovjeku koji samo vapi za odgovorima, umjesto da sluša pitanja; ne razmišlja o vjeri ni o ljubavi, a čovjeka svodi samo na uspjeh i postignuća. Suvremeni čovjek se i ne trudi razmišljati zašto je stvoren, od koga dolazi i kome se na koncu života vraća. Ljubav nije samo osjećaj, već odluka. Kroz djelo se provlače i pitanja o prošlosti koja je od presudne važnosti za sadašnjost, ali samo ako ju razumijemo na pravilan način, ako učimo iz nje ne ponavljajući pogrješke i ne dopustimo joj da nam bude uteg. Upravo je Europa kao kolijevka civilizacije i kršćanstva dopustila sebi da zaboravi svoju prošlost, otvorivši se lošim izborima i sadržajima, a oni bi ju mogli skupo stajati ukoliko se ne vrati svojim korijenima. Bez Krista i nasljedovanja Krista nema ni pravog kršćanstva. Crkva mora biti duhovna snaga čovječanstva, a njezini pastiri „infuzija“ preko koje će svatko od nas dobiti novu dozu Kristove snage koja će nas jačati iz dana u dan.
Značajno je spomenuti kako autor promišlja i o korektivu kad je i njegovo poslanje i zvanje u pitanju. Spominjući svece kao putokaz prema Kristu, fra Goran ističe svetog Ivana Mariu Vianneyja, koji je postao zaštitnikom svih župnika ne zato što je bio najučeniji ili najpametniji, nego zato što je iskreno ljubio duše svojih vjernika i svoju župu. Zadaća svih svećenika je da budu sveti kao arški župnik, da vole svoju župu, da žive za nju te da od iste stvore raj. Kako će svijet u kojem živimo biti svet kao hostija ako mi nismo sveti i ne činimo sve da posvetimo sebe i sve oko nas, baš kao što je to činio i Chardin, svećenik kojemu je autor posvetio kolumnu, u kojoj govori o njegovom odnosu prema svijetu. Taj odnos predstavlja izmirenje kozmičke ljubavi prema svijetu i nebeske ljubavi prema Bogu, a podrazumijeva i posvetu cijeloga svijeta i svega u svijetu samo kako bi se Bog proslavio. Bog se kroz povijest proslavio kroz mnoge svece koji su hrabro svjedočili za Krista, dajući svoje živote zbog ljubavi prema Bogu i čovjeku i naviještali Krista, a ne sebe. Ne smijemo zaboraviti ni žrtve zloglasnih logora poput Auschwitza, koji su, vođeni vjerom i nadom, uspjeli oprostiti svojim ubojicama prije smrti, a oni preživjeli su, umjesto govora mržnje, koristili govor ljubavi i praštanja, jer je upravo na tim vrijednostima moguće graditi svijet, nikako na mržnji. Tome svjedoči i Kolbeov moto: „Mržnja je beskorisna, samo ljubav stvara i obnavlja.“
Svijet u kojem živimo često nije najidealnije mjesto za nas. Razlog tomu leži u našoj isključenosti prema Bogu, svijetu, ljudima koji nas okružuju i na odnosima na kojima ne radimo, bilo da je riječ o ljudskim odnosima ili odnosu prema Isusu i slici koju on nama predstavlja. Samo tražimo čuda, instant-rješenja i sve više smo prožeti Herodovim mentalitetom. Na kraju, zaboravljamo biti djeca Oca nebeskoga i činjenicu da smo svi braća i sestre. Tako se i ponašamo: pogani smo i takav nam je jezik, a autor u jednom dijelu knjige ističe kako je jezik naše ogledalo te da grubost i pokvarenost jezika otkrivaju te iste osjećaje u našem srcu. Uprljani smo psovkom kao govorom pakla, no autor nas upozorava da se učimo lijepom govoru. Pišući o međuljudskim odnosima, autor koristi dijelove iz knjige Ja i ti filozofa Martina Bubera, koji, definirajući susret, kaže da je susret čovjeka sa čovjekom toliko važan jer se u njemu otkriva Božja ljubav i kreativnost stvaranja. A priznajmo si da toga danas najmanje ima jer živimo u svijetu virtualnosti, izoliranosti i ne dopuštamo si otkrivanje ni sebe ni onoga drugoga. Bez susreta nema stvaranja ni odnosa prema ljudima niti prema Bogu, postajemo usamljeni, a nismo stvoreni za to, već za život u svjetlu drugoga. Dopustimo sebi da istinski ljubimo Boga i bližnjega, da budemo milosrdni, jer je naš zadatak živjeti život, koji je prema riječima Vladimira Jankéléveticha, samo Trenutak naspram vječnosti. Odredimo sebe naspram malenih i s radošću prihvatimo činjenicu da i maleni jednom mogu biti veliki.
Prema mojem mišljenju, najupečatljivija rečenica u ovoj knjizi, a vjerujem da će biti i tebi, dragi čitatelju, jest ona u kojoj naš autor kaže da ga natpis Svijet kao hostija uvijek podsjeti kakav stav treba imati prema svijetu, a taj stav se krije u činjenici da svijet uvijek treba posvećivati, a ne ga osuđivati. Samo tako će cijeli svijet postati mjesto mira, a ne ratova. Fra Goran je ostao vjeran Bogu i svojim talentima koje nije zakopao; nije odustao od čovjeka i želje da ga svojim djelima potiče na duhovni rast. Lijepo je što postojite!
Marijana Šarac Šimović
