Opis
PREDGOVOR
Dragi čitatelju, pred tobom je nova knjiga fra Gorana Azinovića. Osim kao pisac, fra Goran se ovaj put našao i u ulozi urednika, ali to nimalo ne umanjuje vrijednost i značaj ove lijepe knjige koja obiluje zanimljivim i raznolikim temama. Četrnaest svećenika vrlo izražajno progovara o temama koje su nama, običnim smrtnicima, možda ne baš tako svojstvene, a svećenici se s njima svakodnevno susreću. Tako, primjerice, fra Josip Vlašić iskreno govori o temi koja se katkad nečujno uvuče u život svakog čovjeka, a to je samoća. Govoreći otvoreno o samoći, fra Josip ju uspoređuje i sa Isusovom, ali i sa samoćom prvih apostola, ističući da ona nije draga nikome, pa ni Isusu. Fra Stanko Mabić vrlo sadržajno progovara o glazbi i njenom utjecaju na slavljenje liturgije i neraskidivoj poveznici koja postoji između glazbe i svećeničkog života. Ugledni hercegovački franjevac i vrsni poznavatelj Svetog pisma, fra Ivan Dugandžić, piše o značaju Biblije, naročito novozavjetnih tekstova i onoga što svećenik kao Isusov učenik može i mora naučiti od svog Učitelja te smjelo prenijeti svojim vjernicima; dok fra Nikola Rosančić divno piše o svećenikovom pomaganju siromašnima, ističući to kao jednu od svećenikovih temeljnih zadaća i osjećajima koji ga prožimaju nakon ispunjenja tih hvalevrijednih zadaća. Svećenik zna da će milosrđe udijeljeno potrebnima Bog u svoje vrijeme dobrano nagraditi. I Isus je rekao: “Milo mi je milosrđe, a ne žrtva.” Sve ovdje rečeno može se poistovjetiti i sa samim nazivom knjige Svećenici – biseri Božjeg Srca, kako ih je svojedobno nazvala i prva svetica novog tisućljeća i Božjeg milosrđa – Faustina Kowalska, jer oni to uistinu i jesu.
Upravo su milosrđe i ljubav prema Bogu temelji na kojem svaki svećenik izgrađuje i usavršava svoj poziv. Primanjem svetog reda, svećenik postaje novi, drukčiji čovjek, koji svoj život posvećuje milosrdnom i poniznom služenju Bogu i čovjeku. Naravno, to katkad i nije lako te iziskuje ulaganje dodatnog napora i truda kako bi njegov poziv i poslanje bili u skladu s Božjom voljom. Često na tom putu svećenik nažalost nailazi na ružna ogovaranja, bespotrebna osuđivanja i podmetanja okoline i treba se znati nositi s time. Ali i u tim bolnim i neugodnim situacijama, svećeniče, nisi sam! Uz tebe neprestano bdije Isusova i naša Majka Marija. Kao Majka vječnog i velikog Svećenika, ona najbolje razumije kroz što prolaze njezini ljubljeni svećenici. Ako se svakodnevno njoj utječe i moli, Marija će svećeniku biti Pomoćnica i Utjeha u trenutcima kušnje i beznađa. Upravo o ulozi Blažene Djevice Marije u njegovu svećeničkom životu i fra Goran je posvetio krasne misli u ovoj knjizi, čime je još jednom pokazao koliko kao marijanski svećenik voli i poštuje Blaženu Djevicu Mariju.
Da bi svećenik bio uspješan na svom ovozemaljskom putu prema vječnosti, važna je iskrena i predana molitva. Kao čovjek molitve, svećenik neprestano mora poticati i svoje vjernike na molitvu, na čitanje Svetog pisma, redovno pohađanje svete mise, jer su to važni temelji na kojima počiva život svakog kršćanina. Svećenik to čini u homilijama, susretu sa obiteljima, na župnom vjeronauku, u školama ili svugdje gdje se za to ukaže kakva znakovita prilika. Premda znamo, ali često zaboravimo da bi naši životi i kršćanstvo bez svećenika bili nezamislivi, jer nam upravo po njihovim posvećenim rukama Isus svakodnevno dolazi pod prilikama kruha i vina u svetoj misi; zahvaljujući njima primamo Isusovo Tijelo; zahvaljujući njima čistimo svoju dušu od nakupljene prljavštine i grijeha. I zato, Isuse, hvala ti na svakom tvom pastiru! A i mi, vjernici, bismo svakako trebali podržavati i poštivati svećenike, a to ćemo još bolje učiniti ako se budemo molili za njih jer im je u ovim surovim vremenima, kada se Crkva i njezini pastiri kontinuirano napadaju, naša molitva itekako potrebna. Isuse i Marijo, čuvajte i štitite sve naše svećenike, kako ove sadašnje, tako i one buduće!
Ana Zubac
MOLITVA SVETE MALE TEREZIJE ZA SVEĆENIKE
O Isuse, vječni veliki Svećeniče, sačuvaj Svoje svećenike u Svome Presvetom Srcu, gdje im nitko ne može nauditi.
Očuvaj neokaljanim njihove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju Tvoje sveto Tijelo.
Očuvaj čistima njihove usne, koje su crvene od Tvoje Predragocjene Krvi.
Sačuvaj čisto od svega zemaljskoga njihovo srce, zapečaćeno uzvišenim znakom Tvoga slavnoga svećeništva.
Neka rastu u ljubavi i vjernosti prema Tebi i štiti ih od zaraze ovoga svijeta.
Snagom pretvorbe nad kruhom i vinom, daj im i snagu pretvorbe nad srcima.
Blagoslovi njihov rad bogatim plodovima i podari im krunu vječnoga života. Amen.
BEZ POBJEDNIKA I POBIJEĐENIH
Školski primjer Isusova sudjelovanja u sukobima ljudi i njihova pravilnoga rješavanja jest susret s javnom grješnicom na objedu kod Šimuna farizeja. U kući toga farizeja, koji ga je pozvao na objed (usp. Lk 7, 36 – 50), Isus prvo, bez ikakve zabrinutosti za svoj autoritet u Šimunovim očima, dopušta da ovaj posumnja kako je on uopće prorok, kako bi Šimuna suočio s njegovim vlastitim problemom i omogućio da se sukob između njega i žene grješnice rasplete u duhu njegove Radosne vijesti. A Šimunov je problem bio u tomu što je “U svojemu nastojanju oko Zakona, reda i pristojnosti toliko zagrizao da je zaboravio jedino potrebno. Grješnica, doduše, ima neslavnu prošlost, ali ona ima srca i još više – ona ljubi Gospodina bez pridržaja.”
Rolf Zerfass podsjeća kako je ova priča mogla imati posve drukčiji završetak, primjerice ovakav: “‘Neki farizej…’ (kao i kod Luke). Dok je Šimun tako razmišljao, Isus iznenada ustade i povika: ‘Poslušajte svi! Imam vam nešto reći o Šimunu. On je licemjer. Pravi se boljim od ove žene, ali zapravo je jednako pokvaren kao i ona. Nemojte sebi ništa umišljati! Bog se ne da varati. Pred Bogom ste svi jednako grješni. Zato, jao tebi, Šimune! Bit ćeš oštro suđen, ali i svi vi drugi bit ćete suđeni ako ne povjerujete. Svi ćete otići u pakao, gdje će biti plač i škripa zubi. Zato, pođite za mnom!’ Na te riječi Šimun se razbjesni i izbaci Isusa i ženu iz svoje kuće, a od toga dana farizeji postadoše Isusovi neprijatelji.”
Ta priča zacijelo može imati još više drukčijih oblika. Ipak, ostanimo kod Lukina teksta i pokušajmo promatrati Isusa u susretu s tim ljudima koji ga okružuju. Za početak, dobro je skrenuti pozornost i na okolnosti susreta, odnosno na sam početak te priče. Prvo nam upada u oči Isusova suzdržana, moglo bi se reći i pasivna uloga. “Ustvari, Isus se uopće ne približava ljudima, već dopušta da se oni približe njemu. On se i ne mora njima približiti jer već živi među njima i s njima dijeli svakodnevicu života.” On ne čini ništa kako bi preuzeo inicijativu, ne pokušava se nametnuti i ostaviti snažan dojam na te ljude. Prethodno je, bez obzira na česta podmetanja farizejâ, prihvatio poziv farizeja Šimuna da bude gost u njegovoj kući i tu je za stolom, zajedno s drugima, kao jedan od njih.
Iako evanđelist to izričito ne kaže, možemo ipak pretpostaviti da je Šimun tom prilikom želio svojim prijateljima predstaviti novoga, neobičnog Rabbija i njegove učenike koje je tih dana upoznao, očekujući da vidi je li njegovo učenje moguće pomiriti s njihovim učenjem i možda u njemu steći prijatelja i saveznika (ne zaboravimo da stvarni Isusovi protivnici nisu bili farizeji, nego saduceji i hramsko svećenstvo). A onda odjednom cijela stvar poprima jednu posve novu dimenziju neočekivanom pojavom žene koju su svi poznavali kao javnu grješnicu. Ona prilazi Isusu, pere mu noge suzama i maže ih miomirisom. Stvar postaje vrlo ozbiljna jer židovski propisi o ponašanju nisu dopuštali prisutnost žene u društvu muškaraca, a ovdje je još u pitanju i javna grješnica. Žena je, dakle, prekršila dva propisa Mojsijeva zakona o načinu ponašanja na javnom mjestu. Ne reagirajući na to, Isus se sam izlaže sumnji nazočnih, ali kao gost stavlja u nezgodan položaj i svojega gostoprimca. Kao strogi čuvar Zakona, Šimun počinje sumnjati u to da je Isus doista prorok za kojega ga jedan dio naroda drži, a ostali počinju mrmljati i prosvjedovati. Tako dolazi do neočekivano neugodne i napete situacije. Nas zanima kako reagira Isus u takvoj situaciji.
Fra Ivan DugandžIć
SVEĆENIK I ODNOSI S JAVNOŠĆU
Svećenička služba poznata je još kod najstarijih naroda. Odnosi s javnošću su vrlo mlada znanost, a naziv se koristi od početka 20. stoljeća. Može li ova nova znanost i vještina pomoći staroj službi? Sigurno u nekim vidovima može. Svećenička služba se prepoznaje u dalekoj povijesti pa tako, primjerice, u Egiptu i Mezopotamiji svećeničku službu vršio je sâm kralj ili faraon. Njima su u toj službi pomagali određeni ljudi koji su sačinjavali posebnu zajednicu. Svećeništvo je bilo nasljedno. Kod Izraelaca postojalo je obiteljsko svećeništvo, a poslije za službu svećenika određen je Aron i pleme Levijevo. Imali su dvije temeljne dužnosti: službu bogoštovlja i službu Riječi.
Postoji mnoštvo definicija odnosa s javnošću. Ipak, najpoznatije su dvije: prva dolazi sa Instituta za odnose s javnošću Velike Britanije, a druga iz Međunarodne udruge odnosa s javnošću, a zovemo ju još i Meksička definicija ili Izjava i obje su skovane 1978. godine. Definicija britanskog Instituta glasi: “Odnosi s javnošću su promišljeni, planirani i kontinuirani napor da se ustanovi i održava dobra volja i međusobno razumijevanje između organizacije i njene javnosti.” Međunarodna udruga odnosa s javnošću kaže: “Odnosi s javnošću su umjetnost i društvena nauka analiziranja trendova, predviđanja njihovih posljedica, savjetovanja rukovodstva organizacije i primjene planiranih programa aktivnosti u službi interesa organizacije i javnosti.”
Postoje i neke osnovne riječi koje se najčešće rabe u struci, a to su: odnosi, javnost – unutrašnja i vanjska, imidž, identitet, komunikacija, analiza, plan, ciljne skupine i procjena. Sadržaj ovih riječi koje se najviše koriste u odnosima s javnošću katolički svećenici nalaze u Bibliji, saborskim dokumentima, Katekizmu Katoličke Crkve, papinskim enciklikama i drugim brojnim dokumentima. Ova struka može potaknuti svećenika da nanovo čita, studira, istražuje i piše o biblijskim knjigama i dokumentima te po njima izgrađuje svoj identitet i imidž. Svakako mu može pomoći kako da na najbolji način napravi plan pastoralnog djelovanja kroz jednu ili više godina, tj. kako će odgovorno, svjesno i kontinuirano izgrađivati odnose s unutrašnjom i vanjskom javnošću.
Ovdje ćemo iznijeti samo neke primjere koji mogu biti poticaj za jedan veliki rad. U Rječniku biblijske teologije nalazimo da je Isus “Jedincati posrednik između Boga i njegova naroda, on je savršeni svećenik u kome se ljudi posvećuju.” On je izabrao dvanaest apostola da nastave njegovo poslanje u Crkvi, ali da naviještaju evanđelje cijelomu svijetu. Imamo kod Mateja cijeli veliki tekst (usp. Mt 9, 35 – 10, 42) o izboru i slanju apostola. Apostoli su izabrali svoje pomoćnike – prezbitere. Isus na više mjesta u Evanđelju poučava kakvi bi trebali biti njegovi učenici. Posebno sveti Pavao u svojim Poslanicama odgaja svoje pomoćnike i njima daje upute kako će odgajati vjernike. Kaže za svećenike: “Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju; ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu. A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani, da ne bi u rug upao i zamku đavlovu” ( 1. Tim 3, 1 – 8).
Nasljednici apostola su biskupi. Biskupima pomažu vršiti službu prezbiteri (svećenici) i đakoni (usp. LG 18 – 30). Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium lijepo ističe kako svećenici, koji su suradnici biskupovi, trebaju njegovati odnos i s drugim svećenicima i s vjernicima. Kad bismo čitali ove tekstove kroz odnose s javnošću, onda bismo rekli da su to svećenikove ciljne skupine za izgradnju odnosa s unutrašnjom javnošću: “Snagom zajedničkoga svetoga ređenja i poslanja svi su prezbiteri međusobno povezani prisnim bratstvom, koje se dragovoljno i rado treba očitovati u uzajamnoj pomoći, kako duhovnoj, tako i materijalnoj, sastancima i zajedništvu života, rada i ljubavi.” A u odnosu na vjernike: “A za vjernike, koje su duhovno rodili u Kristu i nauku, neka se skrbe kao očevi u Kristu. Iz srca postavši uzorom stadu, svojoj mjesnoj zajednici, neka tako predsjedaju i služe da se ona dostojno može nazvati onim imenom kojim je označen jedan i sav Božji narod, to jest Crkvom Božjom” (LG 28).
Ako želimo govoriti o svećeniku služeći se riječima imidž i identitet, onda nam na poseban način može pomoći Dekret o službi i životu prezbitera Drugog vatikanskog sabora. Zacijelo, ni jedno zvanje ni jedno zanimanje nema toliko literature koja može pomoći u osobnoj izgradnji i u načinu kako se odnositi s drugima kao što imaju katolički svećenici.
Fra Iko Skoko
SVEĆENIK KAO POSLUŽITELJ SIROMAŠNIH
Na puno mjesta u Bibliji Isus govori o brizi za potrebite, navedimo samo najupečatljivije: “Što god učiniste jednome od ovih mojih najmanjih, meni učiniste, a što god niste učinili jednome od njih, ni meni niste učinili.” Na posljednjem sudu bit će razdvojeni oni koji idu u vječnu sreću i oni koji će biti odvojeni od Boga za cijelu vječnost, a mjerilo njihovoga razdvajanja jest upravo činjenje ili nečinjenje dobrih djela. Pomagati potrebnima sama je bit nasljedovanja Isusa i put koji možda i najlakše vodi prema vječnosti kao našem konačnom cilju. Njega su prepoznali mnogi sveci te su na samo jednu Isusovu riječ koju su čuli iz Evanđelja prodali sve što su imali i podijelili siromašnima ili se posvetili brizi za njih. Jesmo li mi u tomu prepoznali put života i služenja Isusu ili nismo i kako možemo ići tim putem? Pravilo je jednostavno: samo treba početi djelovati, od teorije nema ništa. Onaj koji počne pomagati potrebitima, u tome otkriva pravo bogatstvo i što više to čini, postaje u tome ustrajniji. U čemu je privlačnost pomaganja, što to tjera ljude na nesebično darivanje? Privlačnost je u tomu što onaj tko drugima dijeli i daruje, stječe onda puninu i pravo neprolazno bogatstvo. Kako bismo takvo blago pronašli, potrebno je nesebično se davati. Onaj koji ne daje nesebično, nikada neće otkriti privlačnost pravoga bogatstva koje je skriveno i otkriva se samo onima koji su darežljivi.
Potrebno je ne davati od svoga suviška, nego od sebe: s drugima podijeli što imaš! Trebaš dati dio sebe kako bi obogatio drugoga ili sve što imaš jer to je nesebično. Možeš davati ne samo materijalno, nego i svoje vrijeme, svoju ljubav, svoje srce; bitno je da to ne bude od suviška, nego dio tebe. Tada zapravo nasljeduješ Isusa koji je dao potpuno sebe, do posljednje kapi krvi za tebe, za drugoga. Kada tako učiniš, onda dobivaš. To je Božja logika jer kada je Isus dao svoj život u potpunosti za nas, onda je došao novi život, neizmjerno veći, život uskrsnuća koji je ušao u našu prirodu kao zakonitost koja djeluje među onima koji je primjenjuju. I samo oni koji se bezuvjetno daruju, dobivaju puno više od Isusa. To je suprotno logici i mentalitetu današnjega svijeta. U njemu vlada zakonitost: skupljaj i čuvaj samo za sebe, bogati se i imat ćeš. U tomu je tvoja sigurnost i zato čuvaj to što si zaradio, pod svaku cijenu i ne daj to nikome! Može i nas same vrlo lako ponijeti ovakva zaraza jer nitko nije imun na nju, ako se ne zaštiti. Mogli bismo reći da po tom pitanju ne možemo biti na sredini: ili ćemo upasti u vrtlog sebičnog prisvajanja ili ćemo ići putem oslobođenja, darežljivosti i dijeljenja. Zato kada se pitamo je li nužno pomagati drugima, onda možemo reći kako to nije ponuda, nego uvjet ako hoćemo biti pravi kršćani i nasljedovatelji Isusovi. Jedino ako dijelimo svoj život nesebično s drugima, moći ćemo se oduprijeti pošastima kao što su zatvorenost i grabežljivost koje nas napadaju i kojima smo neprestano bombardirani na sve strane.
Svijet darivanja s jedne i svijet sakupljanja i zatvorenosti s druge strane dvije su stvarnosti u kojima živimo i koje se neprestano isprepliću i u našim životima. Otvorenost rađa životom, a zatvorenost smrću, onom duhovnom. Trebamo se odlučiti za život i ulagati u njega, a to zahtijeva neprestano ulaganje i primanje i svaki propust na tom području donosi posljedice ili nedostatke onoga što smo trebali primiti i dati. U život nitko nije pošteđen utjecaja svijeta, nudi nam se sve i svašta, u čemu nesumnjivo ima više lošega nego dobroga. Sve to zarobljava i zatvara te se u nama samima vodi borba između imati i biti. Samo “imati” raščovječuje pojedinca, društvo u kojemu živimo i cijelo čovječanstvo. Nećemo se ovdje osvrtati na cijeli svijet jer bismo otišli preširoko, dovoljno je osvrnuti se oko sebe i vidjeti koliko problema ima zbog sebičnosti, zatvorenosti i skupljanja samo za sebe, a nauštrb drugoga. S time su povezani i mnogi drugi problemi koji stvaraju jednu kompleksnu situaciju nepravde koja nas ljuti. Nezaposlenost, iseljavanje mladih obitelji koje su svoju budućnost prisiljene tražiti u državama koje će im omogućiti posao, politička podijeljenost u narodu, nezasluženo dobivanje posla i mnogih ustupaka preko veze, gomilanje materijalnoga s jedne i bijeda i neimaština s druge strane, neosjetljivost za potrebne i siromašne, a onda se na to nadovezuju i prevare, kriminal, izgubljenost mladih koji razočarani upadaju u različite ovisnosti, gubitak moralnog autoriteta u obitelji i u Crkvi i još mnogo drugih negativnosti. Kada to sve zajedno pogledamo, onda možemo reći kako se radi o jednom velikom siromaštvu svih nas.
Pitanje vezano za naslov ovoga teksta koji govori o svećeniku i pomaganju siromašnima – kome svećenik treba pomagati? Onima koji su materijalno siromašni ili onima koji su duhovno siromašni? Oni koji imaju novca, oni koji su na nekim položajima, koji su upali u različite vrtloge grijeha više su siromašni od onih u materijalnoj bijedi i njima je potrebna prava pomoć kako bi se oslobodili okova koji ih zarobljavaju te kako bi počeli nalaziti duhovne vrijednosti koje će ih obogatiti. Ali i oni koji su u ma terijalnoj bijedi nerijetko na sebe navlače i duhovnu bijedu kroz ogorčenost, razočaranost, klonulost duhom i zatvorenost srca. Svima je potrebna pomoć, a oni koji im je mogu dati su svećenici. Međutim, katkad su i svećenici izloženi raznim kušnjama koje ih dovode u duhovno siromaštvo te im je i samima nerijetko potrebna pomoć.
KAKO POMOĆI SIROMAŠNIMA?
Gospa u poruci od 25. rujna 2017. godine kaže kako je narod u velikoj bijedi i da je zarobljen u grijehu zato što nema tko za njih moliti, postiti, žrtvovati se i poziva neka se moli za svećenike jer u ovakvom vremenu u kojemu živimo njihova žrtva, post i molitva za narod su od životne važnosti. Kako se svećenici mogu brinuti za siromašne koji su im povjereni u svim kategorijama? To bismo mogli nazvati proces bogaćenja Bogom osiromašene duše. Kao prvo, potrebno je izaći iz duha optuživanja i osuđivanja i ući u duh milosrđa. U našem društvu se uvriježilo mišljenje, od kojega nisu izuzeti ni svećenici, kako je sve negativno, kako su se ljudi pokvarili i to stvara kod ljudi jedan stav po kojemu gledamo čovjeka kao krivca i osuđujemo ga. Takav stav stvara zidove koji ne daju napredovati. Ljudi osuđuju jedni druge. Osuđuje narod političare, političari jedni druge, osuđuje narod svećenike, svećenici su razočarani u narod, osuđuju roditelji djecu jer su svojeglavi i idu nekim lošim putem, osuđuju djeca roditelje jer ih ne razumiju i maltretiraju svojim zapovijedima, a njima je potrebna sloboda. Stoga, umjesto osuđivanja svima nam je potrebno milosrđe, trebamo imati samilosti jedni prema drugima, posebice prema onima koje smo dosad osuđivali. Trebamo početi od sebe, ne očeki vati kako će se prvo on promijeniti kako bi nešto krenulo nabolje, nego trebam najprije ja imati samilosti prema onome koga sam do sada osuđivao. Kao što je Bog milosrdan prema meni i mojim grijesima, tako i ja trebam biti milosrdan prema slabostima i grijesima onoga koji me ljuti i vrijeđa.
Teško je biti samilostan prema bogatašu koji iskorištava radnike, nepravedno se bogati i gazi po onima koji su “manji”, teško je imati milosrđa prema onome tko gleda kako će te iskoristiti na bilo koji način, prevariti kako bi zadobio neko svoje, često sebično dobro. Teško je biti milosrdan i prema onome tko upravlja, određuje, kreira po svome i zbog kojega mnogi ispaštaju, kao npr. studenti od korumpiranog i tvrdoglavog profesora, narod od autokratskog političara koji provodi svoju silu ili nekoga karijerista koji “gazi” po svima kako bi napredovao u karijeri. Teško je biti milosrdan prema onima koji su skučena pogleda i koji gledaju kako će te i gdje prevariti. To su sitne duše kojima nije problem izgubiti i poštenje i obraz kako bi se nečim malim okoristili. Ali upravo tamo gdje nam je najteže prihvatiti osobine ljudi koje nam najviše smetaju trebamo probuditi u sebi milosrđe prema njima; trebamo se sažaliti nad njima jer oni jesu u stvarnoj bijedi i siromaštvu i potrebna im je naša pomoć. Način na koji nam prilaze, često nas vrijeđaju, iskorištavaju, varaju, to je zapravo njihov poziv u pomoć i vapaj pobune protiv bijede u kojoj se nalaze. Njihova duša vapi ili kako to kaže Sveto pismo: “Duh Sveti u njima vapi neizrecivim uzdasima”, jer Duh i duša jako dobro znaju kako je čovjek stvoren za Boga i on uzdiše pod teretima koje mu nameće svijet i tijelo, ali i on samome sebi. Njih ne možemo prevariti, oni vape za pomoći dok se pomoć može pružiti, tj. dok smo na ovome svijetu jer jednom kada dođemo pred Boga, gledat ćemo ga licem u lice i jasno ćemo znati što je pravo bogatstvo za kojim težimo, ali tada bi moglo biti kasno, ako u ovom vremenu ne poduzmemo prave korake. Zato je pomaganje siromašnima, a u isto vrijeme i pomaganje samome sebi, jedna je od najvažnijih zadaća svećenika.
Kada sam još kao student obilazio sa svojim prijateljima siromahe po Zagrebu, primijetio sam jednu bitnu stvar u odnosu prema njima, a onda i općenito prema ljudima. Kada bismo došli u neku siromašnu obitelj, svi smo se držali nepisanog i među nama nedogovorenog pravila kojega smo svi jednostavno osjetili, a to je: kada bi nas oni ugostili i ponudili bilo čime što su imali, to nikada nismo odbijali. Jer sam čin njihova čašćenja i darivanja otvarao bi prostor za ljubav koja bi se tada nastanila u našim razgovorima i susretima. Također, druga bitna stvar koja se u takvim susretima očitovala jest kada nekom siromahu (pod tim pojmom podrazumijevam i one koje sam već nabrojao kao duhovne siromahe) pristupiš s povjerenjem, a ne s osudom, on ti se otvori i povjeri. Logično, ako je netko stalno navikao na napade drugih, u sebi je stvorio obrambeni mehanizam koji onda prelazi često i u napad. Ali kada mu netko priđe dobronamjerno, jednostavno ga ta dobrota razoruža i on se tada nerijetko počne jadati, plakati i otvarati svoje srce koje je puno lošega kroz život doživjelo.
To bi trebao biti drugi svećenikov korak u pomaganju siromasima: nakon što smo odlučili iskazati milosrđe onima koje nikako ne možemo prihvatiti (kao što je sveti Franjo iskazao milosrđe prema gubavcima nad kojima se prije zgražao), onda im trebamo pokazati dobronamjernost jedino kroz pomaganje. Zapravo, to pomaganje je samo otvaranje nekoga prostora i darivanje svoga vremena, gdje će onaj koji je siromašan duhom iskazati svoju bol, svoje siromaštvo i izjadati se.
Zanimljivo je također i iskustvo koje bismo mogli svesti pod treći korak – onaj koji se tako otvori i iznese siromaštvo svoje duše, u isto vrijeme se i bogati jer ljudi poslije takvih posjeta i susreta kažu kako im je lakše, kako su se smirili i nečim obogatili. To nešto što su primili je Bog koji je došao do njih preko nas i ispunio njihovu dušu. To je način na koji Bog dolazi preko drugih ljudi. On je izabrao taj put i nema drugoga puta, osim preko mene i tebe. U tomu procesu nismo mi ti koji donose ono nešto što vrijedi, ono bogatstvo koje oplemenjuje i bogati siromašnu dušu, nego to je Bog, a mi smo samo sredstvo koje dopušta da neiscrpna Ljubav dotakne i one potrebne duše.
I još nešto! U tomu procesu razmjene siromaštva i bogatstva mi koji smo došli pomoći siromašnima istovremeno se bogatimo. Često mnogi što pomažu siromašnima svjedoče kako siromašni puno više pomažu njima, nego oni siromašnima. Takvo smo iskustvo nerijetko imali i mi kada bismo posjetili siromašne. Svi bismo bili ispunjeni nekom radošću koju smo primili, a to bogatstvo nije materijalno, nije opipljivo, ali puno više vrijedi od bilo kakvog materijalnog i prolaznog bogatstva. Taj treći korak možemo nazvati dijeljenje i primanje ili darivanje. Kada to spojimo s ona prethodna dva procesa, onda dobijemo recept po kojemu možemo djelovati: milosrđe – dobronamjernost – darivanje. Svećeniče koji si odlučio nasljedovati Krista, evo ti puta: nemoj živjeti samo za sebe, nego pasi ovce njegove, kako ne bi začuo glas: “Jao pastirima koji napasaju samo sebe, a moje stado razgrabiše vuci grabežljivi.”
Fra Nikola Rosančić
SVEĆENIČE, LJUBI MARIJU
Ljubiti Mariju poziv je i zadaća svakog svećenika. Teško je, pa gotovo i nemoguće živjeti svećeništvo bez Marije. Isus je Mariju dao nama za Majku. Kada je rekao Ivanu: “Evo ti majke!”, na poseban način je to rekao svećenicima, jer upravo je Ivan, ljubljeni učenik, slika svećenika. Mi, svećenici, čuvari smo Marije u ovome svijetu, ali Marija je još više naša Čuvarica. Zaštitnik župnikâ, sveti arški župnik Ivan Maria Vianney imao je neviđene poteškoće sa učenjem i upravo je zbog toga njegovo ređenje za svećenika bilo upitno, a da bi ga ipak zaredio, biskup je tražio sasvim druge uvjete: ne toliko znanje, koliko pobožnost i štovanje Blažene Djevice Marije. Biskup je želio svetog, a ne samo pametnog i obrazovanog svećenika. Zato, svećeniče, uz Mariju i ljubav prema njoj lakše možeš živjeti i postići svetost, jer bez svetosti tvoje je zvanje promašeno. Svećenik ima samo jedan poziv, a to je poziv na svetost. Neodgodiv je to poziv. Marija želi svakog svećenika približiti svome Sinu i biti blizu Marije zapravo znači biti blizu Isusa. Isus je zbilja Emanuel – Bog s nama, ali i Marija je Majka koja neprestano bdije nad nama. Zato, svećeniče, ne možeš pogriješiti ako ljubiš Mariju; čak štoviše – pozvan si je ljubiti. Isus želi da ljubiš njegovu Majku. Kako je sveti arški župnik lijepo uskliknuo: “Ne boj se voljeti Mariju što možeš više, jer nikad je nećeš moći voljeti više nego što ju je Isus volio.”
Papa Ivan Pavao II. na poseban je način ljubio Mariju. Njoj je predao i potpuno posvetio svoj život. Totus Tuus – sav tvoj, potpuno tvoj, Marijo! “Tko ima Mariju za majku, nikad nije si roče”, rekao je taj veliki Papa dok je još bio mladić u Krakowu, u trenutku kada više nije imao nikoga na svijetu, jer umrli su mu i otac i majka, i brat i sestra. Nakon što je ostao sasvim sam, Papa shvaća da ipak nije sam, svoj život predaje Mariji i njoj se potpuno izručuje. Marija ga čuva, neprestano bdije nad njegovim životom. I toga dana, 13. svibnja 1981. godine, na blagdan Gospe Fatimske, na Trgu svetoga Petra stajala je i Marija. Oko 20 000 ljudi stisnulo se na Trgu svetog Petra kako bi barem krajičkom oka vidjelo Ivana Pavla II. tog sudbonosnog svibanjskog popodneva, prije 40 godina. Dok je njegov otvoreni papamobil Fiatove proizvodnje klizio kroz okupljeno mnoštvo, Papa je iznenada klonuo pogođen iz neposredne blizine metcima iz pištolja atentatora, čiji motivi ni danas nisu posve jasni. Koji trenutak poslije, u 17:40 sati, 13. svibnja 1981. godine, svjetske agencije izvijestile su da je papa Ivan Pavao II. teško ranjen u pokušaju atentata. Papa, tada 60-godišnjak, hitno je prevezen u bolnicu Gemelli, gdje je ustanovljeno da je pogođen u trbuh, lijevu šaku i desnu ruku. Rim je obuzela panika. Na Trg svetog Petra i pred bolnicu pohitala su ambulantna kola, karabinjeri i novinari, a mnoštvo, koje je toga dana došlo sudjelovati na svečanoj audijenciji, plakalo je i molilo se za omiljenog Karola Wojtylu. Pucao je 23-godišnji Turčin Mehmet Ali Ağca – profesionalni ubojica, ali veliki i dobri Papa je preživio. Poslije će Papa znakovito kazati: “Jedna je ruka pucala, a druga vodila metak.” Sveti Ivan Pavao II. svim je srcem vjerovao da ga je spasila upravo Marija – Gospa Fatimska. Taj metak je kasnije dao ugravirati u krunu kipa Gospe Fatimske. Marija čuva život svakog svećenika. Toliko je i danas nevidljivih metaka koji prijete svećenikovu životu, želeći ubiti njegovu dušu, ali Marijina ruka majčinski bdije nad nama. Premda druge ruke “pucaju” na nas, Marijina ruka uvijek bdije nad nama brižno pazeći da nijedna rana ne bude smrtonosna. Ona nas čuva kao što majka istinski čuva svako svoje dijete.
Mariju je posebno volio i blaženi Alojzije Stepinac. Kada bi vojnici nedjeljom imali slobodan dan, svi bi odlazili u kafiće, a on bi se kao vojnik iz riječke vojarne redovito uspinjao stubama, točnije 561-om stubom kročio bi do trsatskog svetišta Majke Božje. Stepinac je postavio i ploču u tome svetištu kao znak zahvale za sve uslišane molitve, a pisalo je kratko i jasno: “U zahvalu za bezbrojna dobročinstva isprošena poklanja Bogorodici Mariji Alojzije Stepinac.” Marija je bila velika snaga u njegovom životu, a napose dok je boravio u pritvoru u Lepoglavi i Krašiću, gdje je kao kardinal i pastir svoga stada do posljednjeg dana života ljubio istinu i ponizno molio Krunicu. I naše vrijeme je Marijino vrijeme, vrijeme kada će svećenici, pastiri posebno ljubiti Mariju, a po Mariji Isusa. Zato ne boj se uzeti Mariju za majku, jer ti, svećeniče, trebaš Mariju. Ona treba tebe, ali i ti trebaš Mariju. Mnogi su svećenici u Međugorju iznova zavoljeli svoj svećenički poziv i svoj život posvetili Bezgrješnoj; toliki svećenici su iznova rođeni upravo u mjestu gdje Majka tako jasno govori i bdije nad našim životima. Marijo, trebamo te! Treba te svaki svećenik. Zaštiti svakog svećenika i budi mu snaga, o Majko Marijo! Ti, koja si Kraljica mira, podari svakom svom svećeniku mir duše i srca, da i sam može biti glasnik mira u ovome nemirnom svijetu. Marijo, posveti sve svećenike i sakrij ih u svoje Bezgrješno srce! O Bezgrješno začeće, čuvaj sve svećenike!
Fra Goran Azinović
MOLITVA SVETOG IVANA PAVLA II. ZA DUHOVNA ZVANJA
Gospodine Isuse, dobri Pastiru, koji si darovao Svoj život da bi svi imali život, podaj i nama, vjerničkoj zajednici prosutoj po cijelom svijetu, puninu toga života i daj da postanemo sposobni svjedočiti ga i drugima naviještati.
Gospodine Isuse, podaj puninu Svoga života svim osobama koje su Tebi posvećene, posvećene službi Crkve; neka budu radosne u svomu darivanju, neumorne u svomu služenju, velikodušne u svojoj žrtvi i njihov primjer neka otvara druga srca da poslušaju i slijede Tvoj poziv.
Gospodine Isuse, podaj puninu Svoga života kršćanskim obiteljima da budu žarke u vjeri i u crkvenom služenju te da pospješuju tako nastanak i razvoj novih posvećenih zvanja.
Gospodine Isuse, podaj puninu Svoga života svim ljudima, naročito mladićima i djevojkama, koje pozivaš u Svoju službu; prosvijetli ih kod izbora, podrži ih u vjernosti, učini da budu hrabri i spremni darovati svoj život po Tvom primjeru, da bi drugi imali život. Amen.
