Opis
U spomen na sve one koji vratiše dostojanstvo Širokom Brijegu
Riječ autora
Ovo što ćete čitati na sljedećim stranicama, ako se netko uopće odluči na to, isključivo je moja priča, moja slika svijeta, moje sjećanje, moj “tvrdi disk” u glavi, odnosno moj memorijski zapis o proteklih dvadeset godina. Moje je to subjektivno viđenje najtežih, ali uvjeren sam i najponosnijih dvadeset godina u povijesti Širokog Brijega. Potpuno sam svjestan rizika da ta moja slika i moj “otisak” proteklih dvadeset godina, odnosno “film” pohranjen na mom hercegovačkom “tvrdom disku” u glavi, kojega sam mislim s dobrim razlogom vrtio unatrag, ne može, niti treba pretendirati na konačnu i jedinu istinu. Opisujući događaje i spominjući ljude, odnosno veliki broj događaja i ljudi, lako se dogodi da budete nepravedni prema nečemu ili nekomu. Također sam svjestan rizika da mogu napraviti i još goru stvar nekoga nesvjesno uvrijediti, a to svakako ne bih želio. Puka je i neporeciva činjenica da kakav god svjedok vremena bili, opet dajete samo jednu dimenziju, samo jednu sliku zbivanja, onu u koju ste uvjereni, onakvu kakvom ste je vi vidjeli i doživjeli, a vrlo često, iako se to nerado priznaje, onu i onakvu kakva je u vašem osobnom (usko)ljudskom interesu. Jer, svi smo mi ipak samo ljudi, poprilično krvavi ispod kože. I koliko god željeli biti objektivni sudac vremena, događaja i ljudi ne možete izbjeći crtu subjektivnog u davanju sudova, a posebice i pogotovu kada govorite o ljudima, gdje spomenuta subjektivnost najlakše i najviše dolazi do izražaja. Uostalom, nisam li ovo svoje pisanje i započeo tvrdnjom o “najponosnijih dvadeset godina Širokog Brijega”.
Svjestan dakle navedenog rizika da u pisanju o pojedinim događajima, okolnostima i ljudima budem neobjektivan, pače i nekorektan suprotno željama i namjerama, ipak sam se upustio u ovaj posao. U stvari, baratati tisućama imena i stotinama datuma, a pretendirati da nigdje ne napravite pogrešku, jednostavno nije moguće. Nije ovo pokušaj nikakvog pravdanja unaprijed, nego jednostavno stanje stvari i vjerojatna činjenica. Uostalom, sve jasnije razabirem da je moj kolega i prijatelj Tomislav Ćužić bio debelo u pravu kad mi je rekao: “Slušaj, odlučio si pisati i piši, onako kako si ti doživio i zapamtio ovih dvadeset godina. A to što će neki drugi reći neka te ne brine previše, jer će oni svakako uvijek imati svoje primjedbe i svoje drugačije viđenje. Zato, kad si već odlučio, piši! A onaj tko misli drugačije neka sjedne i napiše svoju istinu!”. Tomislavov savjet dobro mi je došao. Kad o tome razmišljam, još se i naljutim i sam sebe počnem pitati: ma koji to drugi? Pišem našu zajedničku dvadesetogodišnju povijest na koju sam i osobno ponosan, i imam pravo vidjeti je ljepšom nego što je ona možda u stvarnosti i bila, a pogotovu jer time nikomu i ničim ne nanosim štetu. Ili bar nemam namjeru. Malo nas hvalim! Pa što? S vremenom sam sve uvjereniji da smo to objektivno i zaslužili… U stvari, u to sam posve siguran!
Svoj sam uvod prvotno imao namjeru započeti kratkom raščlambom jugoslavenskog državnog zloduha do početka demokratskih promjena u svijetu i Hrvatskoj, zapravo kraćim pregledom zadnjih 45 godina postojanja Jugoslavije, države u kojoj je “svih 45 godina njezina postojanja vladalo svojevrsno primirje, a ne mir”, a napose razdobljem njezinih zadnjih deset godina, od odlaska “krvnika iz Kumrovca” J. B. Tita do početka demokratizacije, ali sam odustao smatrajući da bi tako dao previše prostora ljudima i događajima koji to nikako ne zaslužuju. Ali ipak ostaje činjenica da je Brozov odlazak sa čela “eseferjota”, dao dobar vjetar u jedra pokretu za hrvatsku slobodu i samostalnost.
A kakvo je to vrijeme bilo? I kakva je to državna tvorevina bila?
Uvjeren sam da će devedeset posto Širokobriježana o njoj reći istu rečenicu:
“Sretni su svi oni koji ne pamte ni to vrijeme ni tu državu!” O njoj samo jedna rečenica: “Dana 1. veljače 1951. godine četnik u partizanskoj odori Aleksandar Ranković obznanio je službene podatke u beogradskom tisku kazavši da je “kroz zatvore ondašnje Jugoslavije od 1945. do 1951. godine prošlo 3.777.776 osoba, a likvidirano je 586.000 osoba”. Danas znamo da su među tim pobijenima bila 664 katolička svećenika, redovnika i redovnice, a ta činjenica još zornije oslikava jugoslavenski komunistički zloduh i užas. Samo ta rečenica dovoljno govori o državi kojoj je na čelu bio, za jedne i to one malobrojnije njemu slijepo odane, “ljubičica bijela”, a za druge, za onaj šutljivi svijet koji je u ogromnoj većini, “krvnik iz Kumrovca”. Za mene osobno daleko je najvažnije da je ta država-monstrum zauvijek otišla u ropotarnicu povijesti. Nema čovjeka koji ne zna onu biblijsku istinu: “Nečastivi nikad ne napušta sebi odane, uvijek na kraju dođe po svoje”! I došao je!
Odlasku komunističke i zločinačke tvorevine Jugoslavije na “bunjište istorije”, presudno je pridonio planetarni HDZ, a značajno i HDZ Široki Brijeg. S tim sam činjenicama počeo ovaj pregled povijesti od Inicijative HDZ-a Lištica, koji je već 18. lipnja 1990. postao Inicijativni odbor HDZ-a Široki Brijeg, a 10. kolovoza 1990. godine na Osnivačkoj skupštini postao stranka koja je nakon toga i registrirana i legalizirana. Počeo sam pregledom činjenica koje potvrđuju da je Široki Brijeg još jednom imao “petlje”, kao i često u povijesti, prvi krenuti u nepoznato. Plaćao je Široki Brijeg skupo svoju hrabrost i odanost hrvatstvu, ali nije mijenjao svoju odlučnost kad god je domovina bila u pitanju. I neka nije! Davno su umni ljudi zaključili da je “bolje jedan dan proživjeti kao slobodan čovjek, nego stotinu godina kao popuzan, ‘prilivoda’ i kukavica”!
Takva je odlučnost bila na djelu i 1990. godine kad se Široki Brijeg bez kalkulacija i razmišljanja priklonio pokretu za oslobođenje domovine Hrvatske iz jugoslavenskih komunističkih “menđela”. Ovaj moj tekst pokušava pratiti kronologiju te odlučnosti i držanje jednog relativno malog hercegovačkog mjesta, koje je po tko zna koji put “bacilo srce u naručje domovini” i prinijelo na njezin oltar u borbi za slobodu sve što je imalo, i dušu i tijelo. Ovog povijesnog pregleda ne bi uopće bilo ili bi pak bio nepotpun da nije “doteklo pameti” nekim hadezeovcima i da nisu sačuvane dvije originalne bilježnice Zapisnika HDZ-a. Na prvoj stoji naslov “Zapisnici Inicijativnog odbora HDZ-a Lištica”, a na drugoj “Zapisnici Općinskog odbora HDZ-a Široki Brijeg”. Ponavljam, sa stajališta HDZ-a, ali usuđujem se reći uz rizik da pretjerujem, i cijelog Širokog Brijega, jako je važno da je nekim hadezeovcima “doteklo pameti” da premjeste i sačuvaju ovaj zlata vrijedan dokument. Razdjelnica između sadržaja ovih dviju bilježnica nije datum promjene imena mjesta u imenu stranke što bi prema naslovima bilo logično očekivati, nego Osnivačka skupština stranke 10. kolovoza 1990. Naime, u prvoj bilježnici zapisnici su dulji i potpuniji, a sadrže zapisnike od 26. veljače 1990. godine (prvi – vrlo kratak i štur sa svega nekoliko rečenica) do 10. kolovoza 1990. godine (zadnji – opširan i sačinjen naknadno prema tonskom zapisu sa “Osnivačke”). U drugoj bilježnici sadržani su zapisnici od Osnivačke skupštine stranke do travnja 1995. godine. Ovi zapisnici sadrže mnoštvo važnih svjedočenja o možda i najtežem vremenu u povijesti Širokog Brijega. Iako su i prva i druga bilježnica na mjestima vrlo teško čitljive ili čak nečitljive, ipak su obje dragocjen dokument bez kojeg HDZ Široki Brijeg ne bi imao svoje prave i potpune povijesti. Dvije navedene bilježnice zapisnika temelj su zahvaljujući kojem se mogla sklopiti slike o dvadeset godina HDZ-a Široki Brijeg. Dokumentirano i argumentirano. Osim praćenja povijesti HDZ-a Široki Brijeg kroz proteklih dvadeset godina, pokušao sam obuhvatiti i opisati još neke događaje koji su neodvojivo uz njega vezani. Najprije, središnje mjesto u ovoj knjizi posvetio sam poginulim širokobriješkim braniteljima, jednako HVO-a kao i HV-a, čvrsto uvjeren da njihova žrtva to mjesto i zaslužuje. Zatim sam pokušao obraditi svijetu dobro poznato zaustavljanje tenkova u Pologu, potom izbijanje rata i oslobađanje Širokog Brijega, Mostara i Hercegovine od okupacije JNA, srpsko-crnogorskih rezervista i drugih srpskih paravojnih postrojba, pa uspostavu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane koje je obranilo Hercegovinu i dobar dio Bosne, zatim uspostavu Ratnog radija Široki Brijeg koji je imao neprocjenjivo značenje za živote Širokobriježana u ratnim danima, a sve sam pokušao obogatiti i “začiniti” vremeplovom, koji bi trebao biti pregledan dokument koji sadrži razne podatke, ali i u to sam nastojao uvrstiti samo događaje i ljude vezane za Široki Brijeg u proteklih dvadeset godina. Eto to sam pokušao! A što sam od toga uspio, neka sude čitatelji…
Ovaj sam dvadesetogodišnji povijesni pregled pomalo pretenciozno naslovio “Sve je počelo u Širokom”. Razlog zašto sam se odlučio baš za ovakav naslov, jeste što je to naprosto povijesna istina koja je potkrijepljena brojnim autentičnim dokumentima iz toga vremena. Kad je u pitanju HDZ u BiH, doista “sve je počelo u Širokom” i to na način da su okupljanja bila javna, da je srećom, kao nigdje drugdje, sve praćeno zapisnicima i da su skupovi bili relativno dobro posjećeni. Uostalom na stotine živih svjedoka može posvjedočiti ili negirati sve ovo što navodim i, sve i kad bi htio, ne mogu izbjeći sud živih svjedoka.
Čujem ovih dana kako na raznim mjestima obilježavaju razne godišnjice osnivanja HDZ-a utrkujući se datumima tko jest, a tko nije bio prvi, bez obzira na povijesnu istinu i činjenice. Ali ne treba smetnuti s uma da svako prekrajanje istine i činjenica ima “kratke noge” i da prije ili poslije stvarna povijesna istina ugleda svjetlo dana.
Na kraju želim reći da je na stranicama unutar ovih korica riječ uglavnom o onome dobrom što je HDZ Široki Brijeg tijekom proteklih dvadeset godina uspio uistinu dobro osmisliti i uraditi, a manje o onom drugom. Zato, sve one koji iz političkih razloga, po “službenoj dužnosti” odnosno stranačkoj pripadnosti, moraju imati negativan stav o HDZ-u Široki Brijeg, molim da ne budu preoštri suci, jer će jednoga dana i oni napisati svoju povijest, a tada ću ako Bog da i ja biti u ulozi čitatelja… S poštovanjem!
Široki Brijeg, ožujak 2010.
Velimir MABIĆ
Umjesto uvoda
Geostrateške prilike uoči demokratskih promjena
Ljubav i želja za vlastitom državom, usađena u gene hrvatskog čovjeka ovih prostora, tijekom stoljeća robovanja, svrstala je hrvatski narod u Hercegovini na stranu poraženih snaga u II. svjetskom ratu. Sve ono što se na koncu, i nakon, II. svjetskog rata tom istom narodu događalo bilo je plaćanje iznimno visoke cijene zbog vlastite državotvornosti, odnosno ljubavi i želje za vlastitom hrvatskom državom. Tu nesebičnu ljubav hercegovački su Hrvati u nekoliko navrata iznimno visoko platili. Tijekom II. svjetskog rata, kao i u godinama poraća, s prostora zapadne Hercegovine živote je izgubilo 19.929 osoba, što je nešto iznad 10 posto ukupnog pučanstva. Treba svakako pripomenuti kako je ogromna većina stradalih, živote izgubila nakon službenog okončanja rata, što je, i unatoč činjenici da je još uvijek dovoljno neistražen, jedan od najvećih zločina u europskoj povijesti stoljeća. Gospodarska i prometna izolacija, primjena raznih metoda iz domene specijalnog ratovanja, izloženost otvorenom i prikrivenom iseljavanju kao i jugoslavenskom državnom teroru, samo su neki od oblika pritiska kojima je hrvatski narod u Hercegovini bio izložen u komunističkoj Jugoslaviji. Naravno, takva represivna, antihrvatska i anticivilizacijska komunistička diktatura ni na koji način nije mogla privoljeti taj dio hrvatskog naroda da jednu takvu državu i antihrvatski sustav vrijednosti prihvati kao svoj. Skoro pet desetljeća majke i supruge u tišini su tugovale za svojim najbližima za čije se ni grobove nije znalo, niti smjelo znati. Skoro pet desetljeća rađale su se nove generacije, i kako su odrastale pokazivale su istu ljubav i želju za hrvatskom državom kakvu su pokazivale i generacije od kojih su potekle.
Dobrom je analitičaru ovo bilo dovoljno da shvati kako do obnove hrvatske države jednog dana mora doći. Bilo je samo pitanje unutarnjih i međunarodnih okolnosti koje će pogodovati stvaranju povoljne klime koja će u potpunosti razbuktati tu državotvornu klicu. Pad komunističkih režima u istočnoj Europi, koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i ekspanzionistička politika ekstremnih velikosrpskih krugova, bili su najvećem dijelu hrvatskog naroda u Hercegovini jasan i nedvojben signal kako novonastale političke prilike idu na ruku jačanju te državotvorne hrvatske klice. Ne pokušavajući umanjiti stupanj bilo čije državotvornosti na ovim prostorima, ali i šire, moram naglasiti da je Široki Brijeg, ipak, u tome prednjačio. Posljedica je to, u prvom redu, dugogodišnjeg rada hercegovačkih franjevaca na vjerskom, obrazovnom i kulturnom planu, koji je u ovdašnjem čovjeku uspio usaditi vrlo snažnu nacionalnu svijest, dodatno ojačanu svim nedaćama koje su ovdašnji puk šibale na ovoj vjetrometini sudara triju civilizacija. Naravno, o tome se može nadugo i naširoko promišljati i pisati. Međutim, trenutačno mi to nije nakana. Ovaj ću se put pokušati ograničiti na temu značajnijih vojno-političkih procesa u bivšoj Jugoslaviji i uže, u BiH, čijim su pravilnim prosuđivanjem stvorene polazne pretpostavke za omogućavanje onih procesa koje su pogodovali državotvornoj hrvatskoj klici da izraste u osebujno stablo nacionalne države. Ta nacionalna državotvorna klica svoja je nastojanja, bez ozbiljnije strateške pogreške, uspjela pretočiti u proces uspostave današnje Republike Hrvatske, te institucionalne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Međutim, suspenzijom nekih odrednica Washingtonskog i tihom revizijom Daytonskog sporazuma ti su procesi narušeni, pa je današnji položaj hrvatskog naroda u BiH iznimno težak. Međutim, hrvatski narod u BiH je, unatoč velikim žrtvama, iz rata izašao kao vojni pobjednik, prostor Hrvatske Republike Herceg-Bosne bio je kvalitetno pravno i politički uređen, a životni standard hrvatskog čovjeka daleko najbolji u poslijeratnoj BiH. Ipak, ovom prigodom o poslijedaytonskom razdoblju u BiH nećemo trošiti riječi. Nakana nam je, ovoga puta, obrazložiti procese putem kojih je hrvatski narod u BiH uspio obraniti svoju samostalnost.
Na prvim višestranačkim izborima u BiH, održanim koncem 1990., na vlast je došla koalicija nacionalnih stranaka SDA , SDS i HDZ. Prvih godinu dana nove vlasti pokazalo je da izabrani predstavnici triju naroda o malo čemu mogu postići suglasje. Ovakva unutar politička situacija, u kombinaciji s Miloševićevim nakanama, iznimno je usložnjavala prijeratnu situaciju u BiH. Dodatni čimbenik i onako složenog stanja bile su postrojbe JNA , koje su se sve više gomilale na prostorima BiH. Banjalučka regija bila je operativna osnovica za dotadašnje napade 8. korpusa JNA na zapadnu Slavoniju, a istočna je Hercegovina imala istu takvu ulogu u napadima na prostore od Slanog do Prevlake. Zračna uzletišta u Banjaluci, Tuzli i Mostaru korištena su, isto tako, za zračne napade JNA na Republiku Hrvatsku. Politički predstavnici Srba pokušavali su, kao i pobunjeni Srbi u Republici Hrvatskoj, organizirati srpski narod, ukazujući istovremeno na njegovu navodnu ugroženost. Bilo je sve očitije kako je i u BiH na scenu stupio pokušaj primjene instituta samoodređenja srpskog naroda, već ranije viđen u Republici Hrvatskoj.
Bošnjačko političko vodstvo, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, mlako se, bojažljivo i politički nedoraslo ponašalo u novonastalim političkim i sigurnosnim prilikama. Zavidna razina političke naivnosti, u kombinaciji s lakomislenim izigravanjem uloge neutralca koji očekuje zaštitu JNA, fatalna je politička pogreška Alije Izetbegovića, koja je kasnije plaćena mnogim ljudskim životima. Alija Izetbegović, naime, uopće nije razumio Miloševićevu nakanu o dislokaciji postrojbi JNA iz Slovenije i zapadnih dijelova Republike Hrvatske na prostore BIH, niti je pravilno procijenio ulogu JNA u BiH. Kao druga teza koja pojašnjava moguće razloge ovakvog Izetbegovićevog ponašanja nameće se i mogućnost da je Izetbegović ukupnu situaciju jako dobro razumio. Međutim, vrlo se velikom čini i mogućnost da je, zbog unutar bošnjačkih odnosa Izetbegović, u ovoj fazi, vjerovao, pa čak i zagovarao, opstanak Jugoslavije, te se zbog unutarbošnjačkih interesa svrstao na stranu Miloševića. Bez obzira koji je od ova dva razloga nagnao Izetbegovića na ovakve postupke, to mu ne umanjuje stupanj odgovornosti za žrtve što ih je hrvatski i bošnjački narod podnio u narednih nekoliko godina. Razumljivo je da su pod pritiskom određenih diplomatskih krugova, kao i činjenice postojanja znatne bošnjačke populacije u Srbiji, ciljevi Alije Izetbegovića bili opstanak u Jugoslaviji. Poglavito se ti razlozi čine jakima kad se uzme u obzir da su, u to vrijeme, zajedno sa muslimanskim Albancima s Kosova, bošnjaci bili druga politička snaga u Jugoslaviji, što je Izetbegoviću kao tvorcu Islamske deklaracije bila jako bitna činjenica. Međutim, tijek događaja koji su nakon toga uslijedili pokazali su kako su tadašnje Izetbegovićeve prosudbe bile potpuno neutemeljene, a odabir saveznika sasvim pogrešan. Za razliku od Izetbegovića, hrvatski politički predstavnici u BiH, organizirani kroz HDZ kao stožernu političku snagu, kojoj je hrvatski narod dao plebiscitarnu potporu, ispravno su procijenili ozbiljnost trenutka. Potpuno svjesni činjenice kako narodu iz koga su ponikli, prijeti velika pogibelj od strane Miloševićevog režima, hrvatski politički predstavnici u prvoj su fazi očekivali kako će se središnje institucije BiH pozabaviti pitanjima obrane ljudi i njihovih dobara. Međutim, kako nije bilo naznaka da će do toga doći, izabrani predstavnici hrvatskog naroda u BiH bili su prinuđeni potražiti vlastiti put.
Kako je postojala opasnost da se bilo kakva samostalna politička aktivnost pretvori u običnu avanturu s nesagledivim negativnim posljedicama, politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata bili su u tom povijesnom trenutku upućeni na Republiku Hrvatsku, kao jedinog prirodnog saveznika. Mogućnost ostanka bosanskohercegovačkih Hrvata u nekakvoj “krnjoj” Jugoslaviji, bez Republike Hrvatske, značila bi defnitivan nestanak Hrvata na području BiH. Pratiti službeno Sarajevo, odnosno sjediti skrštenih ruku u iščekivanju brutalne agresije, u tim okolnostima bio bi čin koji bi dugoročno prouzročio nacionalnu i demografsku katastrofu hrvatskog naroda u BiH. Na koncu, i pitanje opstojnosti BiH bilo je otvoreno. Sveukupni hrvatski strateški potencijali nisu mogli, niti smjeli, dozvoliti da BiH završi pod Miloševićevom upravom. Stoga su izabrani politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH, pristupivši vlastitom političkom, vojnom i gospodarskom samoorganiziranju, donijeli trijeznu i racionalnu odluku koja se i iz današnje perspektive čini jedinom razumnom. Iz tog samoorganiziranja rodila se Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, zahvaljujući kojima je hrvatski narod u BiH uspio zaštititi najveći dio prostora nastanjenih hrvatskim življem, te tako izbjeći namijenjenu mu tešku sudbinu.
Unatoč činjenici da spomenuto predratno samoorganiziranje hrvatskog naroda kroz HZ HB i danas mnogi nastoje ocijeniti vrlo negativnim, sami moramo izbjeći zamku nametanja tuđih nam interesa i kvalitetno procijeniti što bi se dogodilo da tog samoorganiziranja nije bilo. Da su, kojim slučajem, izabrani politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH ostali sjediti skrštenih ruku, da je službeni Zagreb, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, slušao upute dobivene od međunarodnih središta moći koji su bosansko-hercegovačkim Hrvatima poručivali kako svoja prava trebaju realizirati u Sarajevu, današnji politički zemljovidi ovih prostora sasvim bi drugačije izgledali. Točnije kazano, zemljopisni prostor BiH bi, još na početku velikosrpske agresije, šaptom pao pod Miloševićevu čizmu, postavši tako sastavnim dijelom nekakve “krnje” Jugoslavije.
Bi li se, i pod kakvim uvjetima, prostori BIH gdje žive Hrvati uspjeli izvući iz velikosrpskog ropstva, ili bi zauvijek ostali dijelom velikosrpskog prostora istočno od Virovitice, Karlovca i Karlobaga, ovisilo bi o daljnjem razvoju domaćih i međunarodnih političkih prilika. Kakva bi, u tim i takvim okolnostima, bila sudbina hrvatskog nacionalnog bića u BiH može se zaključiti ako se sagleda sudbinu onih prostora koji su se u vihoru rata našli pod Miloševićevom ratnom čizmom. Što do takvog razvoja događaja nije došlo imamo u prvom redu zahvaliti odluci o utemeljenju HZ HB, dr. Franji Tuđmanu koji je tu odluku prihvatio i podržao; ali i HDZ-u kao svehrvatskom pokretu koji je odigrao iznimno značajnu ulogu u tom povijesnom razdoblju.
Planovi i sustavnost velikosrpske politike daju se lako prepoznati ako se raščlane odgovarajući ideološki, politički i vojni planovi nastali u razdoblju između 1985. i 1991., te prouče medijski istupi čitavog niza utjecajnijih članova srpskih znanstvenih institucija i njihovih udruga, čelnika političkih stranaka, dijela vojnog vodstva tadašnje JNA, kao i kulturnih djelatnika i pojedinih predstavnika SPC-a.
Temeljni dokument ideološke prirode svakako je Memorandum SANU , nedovršeni dokument, naručen na godišnjoj skupštini održanoj 25. svibnja 1985. godine, u kojem su izloženi ne samo ciljevi velikosrpske politike, nego i metodologija djelovanja. Od vojnih planova najznačajniji je svakako plan poznat pod kodnim nazivom S-2, strateški dokument s najvećim stupnjem tajnosti, čije je uvježbavanje također otpočelo 1985. U ovom planu, koji je po mišljenju današnjih vojnih stratega za tadašnje prilike bio prepun nelogičnosti, ulogu navodnog neprijatelja imale su vojne snage NATO -a i Varšavskog saveza.
Oružane snage SAD-a, Velike Britanije i Italije, prema tom planu, trebale su Jugoslaviju napasti preko Jadranskog mora. Koristeći Apeninski poluotok kao operacijsku osnovicu, ove su snage objedinjene u Operativnoj grupi Jadran, prema temeljnim postavkama iskazanim u planu S-2, trebale izvršiti desant na jadranskoj obali i dalmatinskim otocima, te nakon toga krenuti u unutrašnjost zemlje. Ono što je u ovom planu iznimno zanimljivo svakako je djelovanje “crvenog”, odnosno snaga JNA, koje su se trebale suprotstaviti “plavom”, u ovom slučaju postrojbama NATO-a. “Crveni” je, dakle, trebao zaustaviti “plavog” u zadarskom zaleđu i na području Slanog, a nakon toga na pravcima Knin-Benkovac-Ravni Kotari-Zadar, te Mostar-Čapljina-Slano-Dubrovnik-Konavli prijeći u protuudar, osloboditi to područje te potom, prijeći u fazu aktivne obrane. Što je zapravo značio ovaj protuudar, što oslobađanje područja, što aktivna obrana i protiv koga su bili upereni ovi planovi u potpunosti su pokazala događanja iz 1991. i 1992. godine.
Još se zanimljivijom čini daljnja razrada plana poznatog pod nazivom S-2, uvježbavana u Stožernoj ratnoj vježbi “Romanija”, a čijom se raščlambom razotkrivaju najsitniji detalji velikosrpskoga vojnog plana uperenog protiv hrvatskog i bošnjačkog naroda. Temeljna procjena o djelovanju snaga “plavog”, odnosno NATO saveza, na prostoru Bosne i Hercegovine, sukladno SRV “Romanija” kao sastavnom dijelu plana S-2, pretpostavljala je da će krajnji cilj “agresorskih” snaga biti Sarajevo. Stoga je uzeta pretpostavka da će snage koje su izvršile desant na Jadranu, ojačane jednom armijom, krenuti u prodor prema dubini BiH, odnosno prema Sarajevu. Iznesena je temeljna pretpostavka o napadu dvije taktičke skupine na dva odvojena pravca. Zacrtani plan kretanja prve taktičke skupine “plavog” bio je pravac Zadar-Sinj-Livno-Kupres-Bugojno-Sarajevo. Druga taktička skupina “plavog” imala je, po ovoj prosudbi, zadaću prodora neretvanskim pravcem prema Sarajevu. Usporedo s ovim prodorima iz pravca Livna i Mostara iznesena je i procjena da će snage “plavoga” izvršiti zračni desant istočno od Sarajeva, čime bi taj grad došao u potpuno okruženje. Kad se temeljne zamisli ovog vježbovnog plana usporede sa ratnim događanjima u spomenutim područjima onda se jednostavno dolazi do zaključka kada je planirana ratna velikosrpska agresija.
Na ovakvu procjenu napadnog djelovanja navodnog agresora srpski su stratezi odgovorili operativnim rasporedom “crvenog”, odnosno snaga JNA, sastavljenim od tri operativne skupine. Operativna skupina Mostar, organizirana na području Mostara i istočnog dijela Hercegovine, imala je zadaću zaustavljanja “plavog” na području južno od Mostara, a potom izlaska na obalu Neretve i prelaska u protuudar. Operativna skupina Kupres, organizirana na području Kupreške visoravni, imala je zadaću izvesti bočni udar na snage agresora na pravcu Livanjsko i Sinjsko polje, te u protuudaru odbaciti “plavog” prema Splitu. Treća skupina “crvenog”, Operativna skupina Sarajevo, trebala je na polukružnoj osnovici središnje i istočne Bosne braniti Sarajevo, odnosno neutralizirati desantne snage navodnog agresora i deblokirati grad. Lako je iz svega, dakle, izvući zaključak kako je operativni raspored snaga JNA u ovoj vježbi jednak rasporedu snaga JNA u agresiji na Hrvatsku i BiH. Također je uočljivo da su velikosrpski planeri okupljeni oko Blagoja Adžića i Generalštaba JNA, odredili dvije strateške gravitacijske točke ključne za okupaciju Bosne i Hercegovine i dijela Dalmacije. To je, prvo, prostor Hercegovine između Livna, Mostara i Čapljine te drugo, prostor Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine. Naravno, neizbježan je zaključak kako su velikosrpski stratezi planirali da se glavne bitke na području Bosne i Hercegovine odigraju u okolici Sarajeva, dolini Neretve te u Livanjskom polju. Iz onoga što se događalo tijekom rata, posebice na samim njegovim počecima na ovim prostorima, vidljivo je kako je hrvatska strana, za razliku od bošnjačke, ispravno prosudila ukupan tijek događanja. Zbog toga se na vrijeme krenulo u organiziranje i opremanje postrojbi, a odmah potom i u odsutnu obranu doline Neretve i Tropolja, odnosno područja Livanjskog, Kupreškog i Duvanjskog polja.
Velikosrpski planovi osmišljeni u SRV-i “Romanija” slomljeni su u proljeće 1992. upravo na ovom području. Zahvaljujući tom otporu višestruko nadmoćnijem neprijatelju obranjeni su Mostar, Čapljina, Livno i Tomislavgrad, čime je onemogućeno spajanje dijelova Kninskog, Banjalučkog i Istočno-Hercegovačkog korpusa na prostorima između Livna i Mostara. Spomenutim vojnim akcijama postrojbe HVO-a i HV -a uspjele su osujetiti nakane srpskog agresora u namjeri ovladavanja ne samo zapadnom Hercegovinom nego i južnim dijelovima Hrvatske.
Na ovim prostorima obranjena je i Bosna i Hercegovina. Da kojim slučajem nije bilo vojnih uspjeha koje su hrvatski branitelji polučili u proljeće 1992. u dolini Neretve i okolici Livna i Tomislavgrada, današnja Bosna i Hercegovina ne bi postojala u ovom obliku. Niti Republika Hrvatska, također. Da su, kojim slučajem, te bitke bile izgubljene velikosrpski bi stratezi najvećim dijelom ostvarili svoje vojno-političke ciljeve. Nadalje, da su prostori zapadne Hercegovine, kojim slučajem, pali u ruke Miloševićevoj ratnoj “mašineriji”, njihovu bi sudbinu dijelio i uski priobalni pojas od poluotoka Pelješca do Masleničkog ždrila, uključujući i Makarsku, Split, Šibenik i Zadar. Naravno, novoformirane postrojbe HVO-a teško bi same dobile ovu bitku. Hrvatsko vrhovništvo na čelu sa dr. Tuđmanom ispravno je procijenilo značaj ovih bitaka te je u širi prostor Livna i Mostara uputilo dijelove nekih iskusnijih i bolje opremljenih postrojbi HV-a. Polovicom lipnja 1992., kada je već bilo očito da Srbi gube ove bitke, iz usta generala Blagoja Adžića uslijedile su optužbe o navodnoj agresiji Republike Hrvatske na BiH. Slične optužbama kakve smo mnogo puta kasnije čuli od brojnih zagovornika građanske opcije, kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, a vezane su za jedan kasniji oružani sukob u BiH.
“Kako su u teritorijalnom ustroju JNA i njezinom operativnom razvoju snaga, Hrvatska i Bosna i Hercegovina smatrane jedinstvenim ili velikim ratištem to se rat kao strateška kategorija na njihovim prostorima ne smije promatrati odvojeno”, napisao je Davor Domazet-Lošo, admiral HV-a. Prostor ovih dviju danas neovisnih država, mora se isključivo promatrati kao jedinstvena cjelina, jer je i velika Srbija trebala nastati na tom cjelovitom prostoru. Ako se oko toga prostora opiše kružnica, onda je njeno središte u prostoru Kupres-Livno. Stoga su upravo na ta dva zemljišna prostora vođene najznačajnije obrambene, a kasnije i napadne operacije HV-a i HVO-a. Također, zbog činjenice da prostor između doline Neretve na istoku, Cetine na zapadu, i Kupresa na sjeveru naseljavaju isključivo Hrvati, velikosrpski su stratezi planirali, godinama uvježbavali i na kraju pokušali to područje zahvatiti modelom otvorenih kliješta. Ova kliješta, čiji je jedan krak bio na istočnoj obali Neretve, a drugi u zapadnoj Bosni i okolici Knina, trebala su, slikovito kazano, naglim stiskom zdrobiti čitav prostor svoga obuhvata. Prostor koji su, ponovimo, naseljavali Hrvati i prostor iznimno značajan za nadzor svih putova koji vode prema Bosni, ali i prostor koji se nalazi u zaleđu uskoga jadranskog priobalja Hrvatske, koji bi, da su kojim slučajem njime ovladali realizatori velikosrpskih planova, postao neobranjiv.
Prve aktivnosti JNA u Hercegovini odigravale su se pod krinkom vojnih vježbi. Tako su, uz obrazloženje odlaska na vojnu vježbu, 7. svibnja 1991. godine, iz Mostara prema Širokom Brijegu krenuli tenkovi JNA. Ti događaji odvijali su se nedugo nakon sukoba na Plitvicama i stradanja hrvatskih redarstvenika u Borovu naselju. Pučanstvo najprije Širokog Brijega, a kasnije i gotovo cijele zapadne Hercegovine, koje uopće nije poznavalo detalje velikosrpskih vojnih planova, nego je osjetilo neprijateljske namjere JNA, odlučno stalo i onemogućilo daljnje kretanje tenkovskoj koloni. Kretanje kolone JNA prema Širokom Brijegu, onemogućeno je zaprječenjem ceste motornim vozilima i okupljanjem pučanstva na granici između općina Široki Brijeg i Mostar, u mjestu Polog. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog, stigli su očito zbunjeni predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s Alijom Izetbegovićem i Stjepanom Kljujićem, pokušavajući nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, ta misija mirotvoraca nije uspjela. Okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon obraćanja hrvatskog kardinala dr. Franje Kuharića i hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i 9. svibnja 1991. godine propustilo kolonu.
Po mnogim analitičarima, zaustavljanje tenkova u Pologu bio je prijelomni trenutak za Hrvatsku i hrvatski narod uopće. Bila je to prekretnica koja se dogodila uoči otvorene oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem osigurava opstanak na ovim prostorima. Zahvaljujući Pologu i vojničkom samoorganiziranju koje je uslijedilo nakon toga, Hrvati Hercegovine uspjeli su ovladati Mikuljačom, Bilama, Planinicom i Kozicom, dominantnim uzvisinama sjeverno i zapadno od Mostara, čime su onemogućili dovođenje Mostara u potpuno okruženje i sudbinu sličnu onoj kroz koju je prošlo Sarajevo. Zahvaljujući tom samoorganiziranju, ali i pomoći Republike Hrvatske koja se zapravo jedino i mogla braniti na ovim prostorima, velikosrpski ratni stroj slomljen je u dolini Neretve već u travnju 1992. godine, a kasnije i na prostoru Livanjskog polja.
Ivan ZLOPAŠA
Pogovor
Mnoštvo podataka o stvaranju jedne političke stranke i njenom životu u protekla dva desetljeća, priređenih u knjizi koja govori o Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici, njenom stvaranju i djelovanju u Širokom Brijegu, trudom autora pretvoreno je u registar naše novije povijesti u kojoj je ta stranka imala središnju političku ulogu. Zahvaljujući faktografji i autorovu pristupu prepustiti činjenicama da govore – ovo je knjiga u kojoj ćemo pronaći gotovo sve bitno što se događalo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u našem gradu i okruženju.
Suvremeni je čitatelj sklon misliti da su mu dostupne sve informacije i da se u knjigama slične tematike nema što novo pročitati s obzirom na informacijske tehnologije koje nas brzo i jednostavno uvode u prostore javnog znanja o svemu i svačemu. Tim više ostajemo začuđeni kad čitajući ovu knjigu naiđemo na informaciju, dokument ili obavijest o nekim događajima koji su nam gotovo izbrisani iz sjećanja, izbačeni iz prostora javno dostupnog znanja kao nepoželjno sjećanje. Živimo u vremenu koje zahtjeva da samo politički korektne informacije budu relevantan oslonac pri tumačenju prošlosti što rezultira često iskrivljenim i netočnim prikazivanjem povijesti, posebno kad je riječ o događajima i pokretima proteklih desetljeća. Autor nije nasjeo na lagodnu i privlačnu dostupnost podacima nego je zakopao “do dna”, to jest prikupio i istražio autentične dokumente vremena.
Poluistine i lažne informacije zbog učestalosti javnog produciranja postaju relevantne u kreiranju mnijenja. Iako je pristup informacijama pitanje ljudskih prava, istina o našoj prošlosti tek se treba izboriti za dominantno mjesto u obrascima javnoga promišljanja. Sjećanje, kao naše nijemo znanje, podložno je biološkim procesima i propagandnom oblikovanju. Znanje što ga gomilamo posredstvom medija kao jefinu robu na rasprodaji, često bez procesa vlastite prosudbe, nepouzdano je, neprovjereno i vodi k lažnom prikazu prošlosti pa onda i stvaranju krivih slika svijeta oko nas. Tako stvorene slike, iako ne odražavaju objektivnu stvarnost, mogu imati vrlo stvarne učinke na živote ljudi. Nema boljega načina suprotstaviti se lažnom prikazivanju događaja od knjige koja svoje stranice otvara činjenicama i istini o njima. Svaka produkcija istine pomaže čitatelju shvatiti ono što je ostalo zamagljeno u mnoštvu “relevantnih” svjedoka.
Moćni CNN, kao simbol tehnološke informacijske dominacije u svijetu, cinično opisujemo kao “one koji prvi saznaju a zadnji shvate.”
Svima koji su svjedočili povijesnim prevratima devedesetih godina, napose onima koji su aktivno sudjelovali u njima, ova knjiga će osvježiti sjećanje i biti vodič kroz vrijeme na koje su ponosni. Onima koji su bili daleko dok se ovdje stvarala povijest ili su bili premladi da bi u njoj aktivno sudjelovali, a žele svoj stav temeljiti na istini, i koji imaju bar malo intelektualne radoznalosti i sumnjičavosti prema “korektnoj” truleži, pomoći će da ne budu posljednji koji će shvatiti. Onima pak, koji niječu ulogu čovjeka u kreiranju povijesti i tvrde da bi sve i onako i ovako bilo isto, da bi se sve odvijalo na valovima vremena koje sobom nosi i našu sudbinu, te da su ljudi samo statisti u predstavi koja dolazi niotkud, ostavljamo otvoreno pitanje: Ako su promjene bile same po sebi razumljive i neizbježne, zašto ste im se tako snažno protivili; ako su povijesni događaji i obrati došli s vremenom, zašto ste pokušavali zaustaviti vrijeme?
Zdenko ĆOSIĆ
Bože čuvaj Hrvatsku
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom,
Ljude koji blaguju pri oltaru tvom.
Nek’ se sliju molitve sve u jedan glas,
Čuvaj ovo sveto tle, blagoslovi nas.Ako treba Gospode, evo primi zavjet moj,
Uzmi život od mene, pa ga podaj njoj.
I u dobru i u zlu, budi s nama budi s njom,
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom,
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom.
