Stradanje Hrvata Kruševa

Audio TTS

$20,36

Podijeli

Opis

Mladima roda mog
Ovu knjigu, njezine retke, posvećujem čistom i dragom naraštaju roda mog: tebi posvetih redak ovaj čisti naraštaju roda mog. Sve što mi je lijepo i drago, što me zanosi u mislima, osjećajima, razmišljanju mom: zalazak sunca me osvaja, jutra su mi draga, bjelina snijega mi je čudesna, priroda oko mene u bojama svim je predivna, sve mi je lijepo ali od svega još ljepši i draži mi je naraštaj roda mog. Sve mi je drago što rekoh: i sunca zalazak i jutra uranak i vrhunca snijeg i prirodin osmijeh, ali najdraži je meni čist i drag naraštaj roda mog. Bože moj, koliko su mi dragi. Učio sam ih. Govorio im. Savjetovao. S njima bio dok su djeca bili. Dragi su mi. Vidjeh ih tako drage mile, čiste, nasmijane, pune obraza, sve im je lijepo, kosa, stas, snaga, život, ta draga mladež roda mog. Ni reći im nisam mogao, nisam smio, da sam ih gledao, divio im se. Da sam u njima i s njima ponosan bio. Znam ih, dobro ih znam, Bože, daj da ostanu onakvi, dobri kakve ih znam. Ni sam ne smijem reći koliko ih volim. Koliko su mi dragi. Koliko za njih živim. I ne smijem im se ni dati, onoliko koliko bih htio. Strah me, da ih ne bi darom kvario i svojim marom upropastio. U njima je moje sutra. Kako bih rado s njima ponovo u život stasao. Ali znam oni su tu, na redu je čisti naraštaj roda mog. Graditi život, brak, obitelj na tako divnim temeljima čiste mladosti roda mog. čista mladost jamstvo mi je da nisam uzalud proveo život svoj. Ona će mi biti poštovanje, uzvraćena ljubav. Imam povjerenja u čistu mladost roda svog. Imam povjerenja kao potok u izvor svoj. Imam povjerenja u čistu mladost roda mog, čistu kao vrhunce planina, čistu i dragu kao proljeće u prirodi, snažnu kao jesen, vedru kao ljeto, otpornu kao zimu. Kako mi je drag naraštaj koji daje smjelost, odvažnost, daleki pogled u budućnost. Vidjeh ih i stadoh ljepši su nego David, nego Samson. Ljepši su i draži nego itko drugi,
draga mladost roda mog.


Proslov
Svaka je smrt teška i bolna, a nasilna smrt gotovo neprebolna
i posebno zapamtljiva. Ratovi, koji često haraju ovim prostorima,
odnosili su velik broj žrtava, ne samo u vojničkim odorama, nego i u
civilnoj odjeći običnih ljudi, žena i djece. Gotovo polustoljetni period
komunističke vladavine ostao je zapamćen po tome što se nije smjelo
ni znati za žrtve koje su ubijali partizanski komunisti, a kamoli da
bi im se podiglo spomen obilježje. Nastupom demokratskoga stila
života otpočeli su se nizati popisi žrtava, podizati nadgrobni spomenici,
križevi, groblja, pisati knjige, monografije.

Podaci o kruševskim stradalnicima Drugoga svjetskog rata i
poraća počeli su se prikupljati nakon što je u prosincu 1988. god.
mostarsko-duvanjski biskup msgr. Pavao Žanić uputio službeni do-
pis svim župnim uredima u Hercegovini, da pristupe poslu u svojim
župama i dostave rezultate Ordinarijatu. Trebalo je navesti ime i
prezime stradalnika, godinu rođenja, mjesto i datum te okolnosti
pogibije. Podatke je trebalo prikupljati na temelju župnih matica i uz
obazrive i diskretne razgovore s bližom i povjerljivom rodbinom
stradalnika. Oni koji su podatke znali živjeli su u veliku strahu od
tadašnjih vlasti zbog progona i zatvora.

Priča jedan hercegovački župnik kako je pitao u župi jednu
postariju ženu da mu navede stradale iz kuće. Ona je spomenula
samo jednoga svoga sina. Nakon godinu-dvije dana, kada se već razdanilo
i smjelo govoriti o nestalima i poginulima, ta ista žena reče
župniku da ima još jednoga sina nestala. Pa zašto mi nisi prošli put
rekla za nj?, pita je župnik. Zato što sam se bojala da mi ne ubiju
ovoga trećega – živoga! Eto kakav je strah bio utjeran u kosti ljudi!

Župni ured Kruševa dostavio je prikupljene podatke na Ordinarijat
u rujnu 1990.

Prvi javni spomen na postradale Kruševljane bio je u svetoj
Misi koja se slavila 14. kolovoza 1990. Tada su se Kruševljani smjelo
okupili iz različitih krajeva u rodno Kruševo. Sveta je Misa bila pred
crkvom, a vjernici su od Doma do crkve formirali sprovodnu povorku
noseći ploče s imenima stradalnika. Poslije su župljani sa župnikom
nastavili svake godine 14. kolovoza u večernjim satima slaviti Misu
za sve stradale iz Kruševa.

Međutim, što se knjige tiče, dovitljivi je župnik don Ljubo u
razmaku od studenoga 2002. do kolovoza 2003. proširio temu kruševskih
stradalnika obuhvaćajući i turska vremena, i Prvi svjetski rat, i
Obrambeni rat. Tako je nastala ova monografija.

Knjiga je podijeljena u tri djela. Prvi dio govori o životnim
okolnostima u tursko doba te u 19. i 20. st. Iz turskoga vremena u
sjećanju i prenošenju s naraštaja na naraštaj ostala je predaja o
stradanju Jele Cikoje, svojevrsne mučenice.

U drugom se dijelu knjige radi o mjestu i župi Kruševo te o
stradanjima Kruševljana kroz povijest. Glavni je dio knjige pojedinačan
popis stradalnika u Prvom i Drugom svjetskom ratu i poraću, te u
Domovinskom ratu. Popis stradalnika zaključen je statističkim prikazima.
U rubrikama je prikazan statistički pregled vojnika, redarstvenika,
civila; poginulih, stradalih, nestalih, ubijenih, strijeljanih, zapaljenih,
umrlih od posljedica premlaćivanja; stradalih iz obitelji jedan,
dvojica, trojica, četvorica; otac u Prvom, sin u Drugom svjetskom
ratu; oženjenih i udatih, mladića i djevojka, djece siročadi itd. Fotografije
stradalnika iz Drugoga svjetskog rata i poraća dostavljali su
ukućani, prijatelji, a određen broj slika dale su i neudate djevojke
koje su, skrivajući fotografije, čuvale uspomene na svoje mladiće,
zaručnike, koji su poginuli ili nestali.

Treći je dio knjige slikovni prikaz.

Svršetkom srpnja 2003. knjiga je bila konačno oblikovana sa
svim podacima. Da bi se što više uklonile moguće pogrješke, župnik
je zamolio skupine srednjoškolaca i studenata da pođu u svaku kuću
na konačnu provjeru podataka, što je savjesno učinjeno.

Ako ćemo pravo, ovu su knjigu stvarali sami Kruševljani pod
župnikovim vodstvom. On je vijesti nizao i činjenice bilježio, dostavljao
ih ljudima na ponovnu provjeru, kako bi se što više približio povijesnoj
istini i, evo, nudi rezultate svojim župljanima i svima zainteresiranima.

Cilj je ove knjige očuvati dužnu uspomenu na poginule, nestale
i stradale Kruševljane kroz povijest, osobito one iz 20. st.

Ova je knjiga javna spomen zahvala svima onima koji su svoju
krv i živote ugradili u opstojnost samoga Kruševa i uopće hrvatskog
naroda na ovome prostoru.

U knjizi se izbjeglo direktno spominjanje počinitelja zločina,
osim u opisu događanja kada se nisu mogla izbjeći takva imena.
Nikoga se ne želi podacima ove knjige o poginulim, nestalim i stradalim
Kruševljanima pozivati na optuženičku stolicu. Pogotovo ne davati
ni najmanjega poticaja nekomu da u sebi stvara i podržava osjećaje
osvete. Pravda i osveta ostaje pravednom Sucu u vječnosti, koji će
svakomu udijeliti po zasluženim djelima.

Svi koji su u bilo kojem obliku radili na ovoj knjizi zaslužuju
hvalu i neka ih prati Božji blagoslov s visine. Kruševljanima, nastradalima
u bilo koje doba prošlosti, Bog udijelio nagradu vječnoga
blaženstva.

Mostar, 19. ožujka 2004.,
na spomendan sv. Josipa
+ Ratko Perić, biskup


Predgovor

God. 1989. po dolasku u župu Kruševo pristupio sam sakupljanju
podataka o poginulim i nestalim. Bio sam tek nekoliko mjeseci u
župi kada sam počeo podatke sakupljati. Sakupljanjem podataka o
poginulim i nestalim župljanima upoznavao sam brže novu župu.

Inicijativa za sakupljanje podataka došla je od tadašnjeg mostarsko-
duvanjskog biskupa mons. Pavla Žanića. Tada se biskup obratio
dopisima svim župnim uredima mostarsko-duvanjske i trebinjskomrkanske
biskupije kako bi otpočeli prikupljanje podataka o stradalnicima
Drugog svjetskog rata i poraća te da ih s vremenom dostave
Biskupskom ordinarijatu u Mostaru. U dopisima se tražilo da se
dostave podaci s imenom i prezimenom stradalnika, godinom rođenja,
mjestom i datumom te okolnostima pogibije. Ista zamolba preko Ordinarijata u Mostaru upućena je i iz tadašnje Biskupske konferencije.
Glavninu posla obavljao sam od početka veljače i do konca travnja
1990. Popunjavanje podataka trajalo je sve do mise za poginule i
nestale 14. 8. 1990.

Podaci su sakupljani potiho, bez neke buke i velike javnosti.
Zapravo, ni u kakvoj javnosti, osim kućne čeljadi gdje bih se našao.

Kako je došlo “jugo” na komunističku vladavinu, bilo je moguće
sakupiti podatke o poginulim i nestalim iz Drugog svjetskog rata i
poraća. Propitkivao sam se o osobama koje su bile sudionici Križnog
puta i preživjele ga. Pitao sam za one koji bi htjeli i smjeli reći podatke
koji su me zanimali. Bila je to avantura. Podatke sam sakupljao
najčešće u večernjim satima. Obično je to bio razgovor s preživjelima
s Križnog puta rijetko kada kraći od tri do četiri sata.

Na Selištima sam razgovarao: s Jurom Pucom Ivanovim, Andrijom
Ćorićem Grginim, Stipicom Pucom Jozinim, Nikolom Mandićem
Ivanovim; u Podgorju sa Zlatom Hrstom Jozinim, Vesom Vidačkom
Nikolinim, Perom – Percikom Tomićem Ilijinim; na Sretnicama sa
Stjepanom Bevandom Martinovim, Franjom – Vranijom Rozićem, s
Franjom Rozićem Matinim; na Krivodolu i u čulama u navedenom
vremenu nisam ni s kime razgovarao, smatrao sam da su mi već
navedeni rekli tražene podatke.

Teme razgovora su bile: o Drugom svjetskom ratu, o Križnom
putu, križarima, pripadnicima hrvatske vojske (ustašama i domobranima).
Navedenih godina na vlasti su bili još komunisti. Na vlasti
su bili još oni koji su imali sve privilegije “ratnih zasluga iz Drugog
svjetskog rata”. Privilegije su dobro znali čuvati. Komunističke vlasti
su govorile nemoguće negativnosti na Hrvate, na ustaše, domobrane.
Sve što je bilo vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, bilo je ovijeno
riječima osude i spremnosti na linč. Zbog toga, preživjelima s Križnog
puta govoriti o Drugom svjetskom ratu i o svemu vezanom uz njega
u pozitivnijem, realnom svjetlu bilo je mnogima veliki strah. Strah je
kod naroda bio izražen. Bojao se narod bilo što govoriti o Drugom
svjetskom ratu i događanjima u ratu i poraću. Podatke o poginulim
i nestalim bilo je teško sakupljati. Mnogi od pitanih bojali su se
govoriti o onome što su doživjeli i proživjeli u Drugom svjetskom
ratu. Pitali bi: “Smije li se o tome pisati.” Nadalje, uvidio sam da su
članovi obitelji iz kojih su bili poginuli i nestali vrlo malo ili nimalo
podataka o njima znali. Zaključio sam da se o stradalima u Drugom
svjetskom ratu u obiteljima i ne priča. Mala ili nikakva se usmena
predaja o njima u obiteljima prenosila.

Pojedinci su se okuražili i govorili o svemu onako kako su vidjeli
i zapamtili. Poneki su mi rekli: “Ne spominjite moje ime, nemojte
to negdje zapisati, nemojte to negdje prepričavati.” O Božiću 1989.
bile su riječi Jure Puce Ivanova: “Velečasni, ovo što ću vam ja govoriti,
bilo je onako kako sam vidio, ne čuo, nego vidio svojim očima. Ono
što sam čuo, izdvojit ću s naglaskom da su mi to drugi rekli. I ono
što ću ti reći, slobodno piši gdje hoćeš, kad god hoćeš i govori gdje
hoćeš.” Slične su riječi bile Zlate Hrste i Vese Vidačka iz Podgorja.

U rečenom vremenskom razdoblju sakupljeni su podaci poginulih,
nestalih i stradalih Kruševljana u Drugom svjetskom ratu i poraću i
dostavljeni su u Biskupski ordinarijat u Mostaru 3. 9. 1990.

U tijeku 2002. pitali su me mnogi kad će se objavili podaci o
poginulim i nestalim iz Drugog svjetskog rata i poraća. Odlučio sam
stupiti ponovno na posao. Otvorio sam župni pismohran i pronašao
podatke sakupljene od prosinca 1989. do kolovoza 1990. Ti podaci su
bili osnova daljnjega rada. Započeo sam raditi na pripremi knjige
6.10. 2002. i radio sve do konca listopada kada sam rad prekinuo i
nastavio 23. 1. 2003. Tada sam odlučio da ne bih rad prekidao sve
do izdanja knjige.
Osobno me je strah izići u javnost s ovakvom knjigom. U njoj
se nalazi mnoštvo podataka, datuma, imena. Sve su to opasnosti da
se u nekoj sitnici ili većem promašaju pogriješi. Taj strah i sada
nosim. Da bih navedeni moj strah, koji je kudikamo drugačiji od
onoga represivnog straha koji je bio nametnut poslije Drugog svjetskog
rata, umanjio, stupao sam u mnoštvo telefonskih razgovora,
susreta, prelistavanja matica, traženje različitih podataka iz različitih
izvora. U popunjavanju i provjeri podataka, u tijeku 2002. i 2003.,
pomagali su mi: Ivan – Ićan Kordić, Andrija Smiljanić Markov, Marko
Marijanović Ivkin, Željka Vidačak Zdravkova, Ilija Begić Perin, Ilija
čule Jurin, Franjo čule Stojkin, Tomislav Marijanović Franjin, Ivan
Tomić Jurin, Marko Puce Šimunov…

Više puta sam javno pozivao u župnim oglasima članove obitelji
stradalnika iz bilo kojeg dosadašnjeg rata da dostave slike poginulih
i nestalih. Sakupljen je veći broj fotografija. Neke od njih su u vojnim
odorama, neke u civilnim odijelima. Svejedno, prikazuju lik stradalnika.

Najvrjednije, najljepše, najzahvalnije što bi se nekomu moglo u
času smrti učiniti, bilo bi obećanje da će se za pokoj njegove duše
Boga moliti i rado ga se sjećati. Sačuvati spomen na pokojne je hvale
vrijedno djelo. Spominjanje predaka je poučno i za nove generacije
koje se rađaju. čuvajmo, usmenu, pismenu ili neku spomeničku predaju
na svoje pokojne, stradale, poginule ili nestale članove obitelji.

Ovom spomen knjigom obraćam svoje poglede, molitve i želje
na svu našu braću i sestre koja su u dosadašnjim ratovima nasilnički
zemaljski život završavali, bilo da su poginuli, ubijeni, strijeljani,
zapaljeni, nestali, premlaćeni pa od posljedica premlaćivanja umrli,
ili da su umrli od bolesti ili bilo kako da su stradali u ratu ili od
posljedica rata.

Cilj ove knjige je sačuvati uspomenu na one koji su krv svoju
prolili, živote svoje dali na oltar hrvatskoga naroda. Knjigom ne
želim nikoga optuživati, na sud tjerati, nego konačno da i mi sa
svoje strane kažemo tko su nam bili naši dragi poginuli i nestali,
stradali u dosadašnjim ratovima. Oni su za nas bili i ostali mučenici.
Do sada smo čuvali uspomenu na njih u mislima i srcima. Ova
knjiga je pisana uspomena na njih.

Istina je, o svima njima je do sada mnoštvo knjiga napisano ali
niti jedna nije bila naklonjena njihovoj ideji za koju su i zbog koje su
stradali. Pisali su mnogi knjige o njima kao fašistima, nacionalistima,
genocidnima, pa i nas živuće tako nazivali. Sve su to pisali i govorili
oni koji su uz prijetnju aviona razoružali pa onda od Bleiburga u
različitim pravcima križnih putova pobili hrvatsku vojsku i civile.
Ova knjiga, koja je djelo velikog napora i istraživanja, neka bude naš
dar u popunjavanju istine o stradalim hrvatskim vojnicima i civilima
u dosadašnjima ratovima.

Zahvalan sam svima onima koji su pomagali slaganje ove knjige
s bilo kojim podatkom. Svaki podatak je bio pomoć stradalima da ih
prikažemo u što istinitijem i potpunijem svjetlu.

Don Ljubo Planinić


Ženi – majci rodnog kraja mog

Žena me rodila i postadoh dijete rodnog kraja mog.
Ljubim te, rodni kraju moj.
Rodni kraj je moj u Hercegovini, u krutom okružju,
okružju prirode s kamenom, dračom i vrtačom crvenice zemlje.

Kruto okružje, komu je stvarnost rat,
borba za taj dragi krš i bodljikavu draču.
Sve je u nekoj silini, naprasitosti, hrabrosti i smjelosti
da kažem da jesam tu na kamenu i drači.

U surovoj stvarnosti, žegi života mog,
jedino što mi bijaše toplo i milo,
jest poljubac žene – majke rodnog kraja mog.
Ne samo mene, rodila je ona meni rodni kraj moj.

Ljubim te, majko, i tebe i rodni kraj svoj.

I osta, osta mi njezin zagrljaj, riječ majčina,
što ulijevala smjelost u borbi života mog.
Što si, majko, imala tu u rodnom kraju mom: komad zemlje,
kućerak od kamena u propuhu sa svih strana sazidan.

I što još?
Ništa više.

Osta mi vječno drag zagrljaj žene
i majke rodnog kraj mog.
Ovo je kraj u kome se vrijeme mjeri po ratovima,
kilometri od kamena do kamena, od vrtače do vrtače.

O ti, ženo, mjerila si vrijeme svoje
ne po vremenu nego po nevremenu.
čuo sam te, govorila si:
Rodila sam se pet godine prije rata, udala se pet godina prije rata,
rađala sam djecu u ratu, doživjela starost u progonstvu i ratu.
Htjedoše da mi ti, ženo i majko, uz rodni kraj, budeš rat i grob.

Tvoja ljubav je jača od rata.
Tvoje grudi postadoše ne grob nego krepčina
i snaga dragog rođenog bića tvog.
Velika si ti, ženo i majko, rodnog kraja mog.

Zahvaleći tebi, majko, draga majko,
hrabra i ponosna Hrvatice, Hercegovko,
bijaše mi i ostade žena – majka, najhrabriji branitelj
i onda kad se ginulo i kad se iz pepela dizalo
i živjelo uzdižući do slave uskrsnuća.
činila je djela dobra žena – majka rodnog kraja mog,
djela za goli opstanak života mog.

Nikad zaboraviti neću hrabrost majke – žene rodnog kraja svog.

Pozivam i tebe, brate i sestro, ohrabrimo se na krepčini,
na snazi, na jasnoći žene – majke rodnog kraja svog.
Mudro stojmo u sigurnosti pogleda,
koraka žene – majke rodnog kraja mog.
Još i danas čujem tiho govori mi ona šapućući:
Sine, nikome se klanjat nemoj, doli Bogu svom.

Dodatne informacije

Autor

Ljubo Planinić

Broj stranica

334

Izdavač

Župni ured Kruševo

Godina izdanja

2004

Jezik

Hrvatski