Opis
Njegovati tradiciju ne znači čuvati pepeo, nego održavati plamen.
Jean Jaures (1910.)
PROSLOV
Mnoštvo je načina na koje se prema knjizi može odnositi čovjek koji se pripravlja o njoj nešto kazati (bilo zato što ga na to goni struka kojom se bavi ili položaj na kojem se nalazi, bilo zato što se zatekao u situaciji u kojoj bi knjigu zbog čitatelja ili opće javnosti bilo neuljudno prešutjeti, ili pak zato što mu sama knjiga zbog nekog razloga recimo, zbog odgovora koje nudi ili bar zbog pitanja koja provocira ne dopušta da ju prešuti).
Nijedan od tih brojnih mogućih pristupa nije posve beskoristan.
Nije to ni onaj koji se svodi na to da se pobilježi broj stranica, poglavlja i ilustracija, možda i podrubnih bilježaka, i onda sve to po potrebi začini ponekim citatom paljetkovanim iz same knjige, iz njezinih recenzija ili možda iz drugdje objavljenih ocjena drugih prikazivača, te se potom ta suhoparna kompilacija u obliku skladištarsko-knjigovodstvenog izvadka svečano podastre čitatelju.
Dakako, od takve je obavijesti puno zanimljiviji samim time što se makar bojažljivo nudi i za kakvu polemiku kojom se bistre pojmovi i liječe bar zahtjevnije i tankoćutnije duše prikaz iz kategorije onih u kojima su s dužnom pomnjom izlistane glavne piščeve teze, podcrtane što modrom, a što crvenom olovkom i k tome mjestimice oplemenjene onim “ali” i “međutim” te urešene primjerenim brojem uskličnika i upitnika, možda i hijeroglifima, kojekakvim zagonetnim tragovima i znakovljem koje u trenutku nastanka zacijelo ima višeslojno značenje, ali će to značenje vremenom izblijediti valjda i onomu koji je taj koncentrat svojih dojmova i asocijacija ostavio na margini.
Razumije se, najzanimljiviji je i najzahtjevniji onaj prikaz koji i nije tek prikaz, nego je što bi rekao vrijedni urednik jednog od časopisa u kojem sam i sam objavio nekoliko takvih pokušaja osvrt s povodom, dakle: autorski tekst u pravome smislu riječi, u kojem se prikazivač knjigom služi tek kao povodom da o istoj ili srodnoj temi kaže svoju, možda polemizirajući s autorom, a možda i slažući se s njime.
Imamo u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti posljednjih dvaju stoljeća mnoštvo onih iz prve, a nemali broj i iz druge kategorije. Puno rjeđe ptice su oni iz treće, koji su poput, recimo, onih dvanaest Šufflayevih novinskih eseja iz 1920-ih godina, nastalih redom u povodu određenih knjiga ili rasprava te potom uvrštenih u knjižicu pod naslovom Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike (Zagreb, 1928.), bili ne prikazi, nego nešto sasvim drugo, faktično i više od svojevrsnoga egzegetskog tumača jednoga zaokruženoga političkog, točnije: kulturno-političkog programa, postajući kao cjelina zapravo svojevrsnom prolegomenom jedne hrvatske filozofije povijesti.
Oni koji znaju nešto o burnome i inspirativnom razdoblju intelektualnih i ideoloških previranja u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, znaju zašto je tih šezdesetak stranica manjega, skoro džepnog formata, pretvorilo jednoga krhkog i neobičnog, u nekom smislu i pomalo ekscentričnog intelektualca, čija je prošlost i s pravom i s nepravom znala biti i predmetom zabadanja i otrovnih kritika, u ideologa i perjanicu jednog neupitno i dosljedno hrvatskoga političkog pokreta, dok će i oni drugi o važnosti tih dvanaest eseja nešto naslućivati iz same činjenice da je njihovu autoru u veljači 1931. željeznom štangom tim omiljenim, upravo poslovičnim rekvizitom jugoslavenstva željeznom štangom po tjemenu plaćena i ta razrada one njegove znamenite, nekoliko godina ranije, 1921., s optuženičke klupe izrečene misli, da mu je kao filozofu i kao slobodoumnu Hrvatu posve svejedno, nalazi li se u memljivim i mračnim redarstvenima ili sudbenim uzama, ili pak izvan zidova i zidina, ali stvarno u velikoj tamnici koju režim sa svojim adeptima i pripuzima naziva slobodom, i u kojoj “hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod”.
Kad bi malomu bilo dopušteno uspoređivati se s velikim, čovjek bi i onda kad o mnogočemu misli drugačije nego što je mislio Šufflay (i kad misli da bi drugačije mislio i onda da mu je bilo dano misliti u vrijeme kad je mislio Šufflay!) zacijelo htio nasljedovati bar dio onoga što su za Hrvatsku značili njegovi osvrti na knjige, ideje i ljude koji su ih utjelovljivali.
No, takav pothvat, dakako, pretpostavlja u najmanju ruku četvero: vrijednost knjige koja služi kao povod, zamašitost ideje koja se njome zastupa, doraslost prikazivača koji se u tu vratolomnu pustolovinu upušta, stavljajući na kocku većinu onoga što ima i zauzvrat ne očekujući baš ništa, i ne na posljednjem mjestu pozornicu za tu predstavu, bar u formi publike koju čitava predstava zanima toliko da se već na prvi pogled vidi kako bi možda i sama bila spremna sudjelovati u njoj.
U suvremenoj Hrvatskoj, nažalost, nedostaje svega toga, a ponajviše čak i elementarne volje da se o ozbiljnim stvarima govori ozbiljno. Kad ne šutimo, misleći da je šutnja mudrost sama po sebi, mi se prepuštamo pomodnim strastima držeći da nije dovoljno odijevati se u skladu s modom, nego treba i misliti kako ona zapovijeda pa se naši ukusi većinom zadovoljavaju duhovnom bižuterijom, a ako se ponekad i usudimo poželjeti više, onda će to rijetko biti nešto više od kvaziintelektualne pirotehnike, jeftinih i nezahtjevnih, samo naizgled dojmljivih doskočica.
Zato je svaki, i najmanji, kamenčić bačen u tu baruštinu vrijedan pozornosti, a svaki otpor vrijedan poštovanja. Neskromno se nadam da to vrijedi i za neke od stranica koje slijede.
One, dakako, nisu nastajale da bi jednom bile okupljene u knjigu. Svaka od njih ima vlastitu povijest, čije bi pripovijedanje ovdje bilo suvišno, pa su zato kao što će zamijetiti i najpovršniji nejednake i sadržajem, i opsegom, i ambicijom.
Većina je nastala zbog potrebe da se zabilježe dokumenti i svjedočenja o sukobu hrvatstva i jugoslavenstva, sukobu koji me zaokuplja odkad sam počeo misliti. Najstarija od ovih bilježaka potječe iz 1990., dakle iz vremena u kojem sam objavio prve redke. Do ljeta te godine, dakako, to nisam ni mogao imao sam dovoljno pameti da mi to ne padne na pamet ne računajući tehničku pomoć pri objavljivanju (točnije, pri skidanju s magnetofonske vrpce i osnovnome, prvome odnosno nultom redigiranju) razgovora koji je jedan bivši hrvatski politički uznik, tada razmjerno poznati disident kojega sam dotad povremeno viđao, u proljeće 1988. imao s ljubljanskom Mladinom, pobravši tada pozornost ne samo na području kojemu se danas, skoro poluslužbeno, u satelitskome, sluganskom, upravo ropskom žargonu naše političke i medijske nazovi-elite tepa kao “ovim prostorima”, nego i neke odjeke diljem Europe.
Jer, dok se ponegdje s ovu stranu željezne zavjese već bilo počelo burkati pa je i mraz iz Kremlja bivao manje leden u Hrvatskoj se i dalje živjelo u strahu i mraku, između šuvara i stojčevića, račana, družića i sličnih pasdarana revolucije, batinaša, palikuća i protuha, pa su se upravo tih mjeseci, nakon onih brutalnih zagrebačkih i nezagrebačkih suđenja iz početka osamdesetih, pojavljivali prvi javni, u velikoj mjeri još bojažljivi glasovi bar umjerene hrvatske nekomunističke i protukomunističke oporbe.
Mene je ta zadaća zapala iz sigurnosnih razloga premda sam baš u to vrijeme, kao sveučilištarac, pred sam kraj studija, imao stanovitih obiteljskih otežica budući da se u to doba još nije moglo sa sigurnošću znati, hoće li spomenuti interview osvanuti pred javnošću, ili će možda, zahvaljujući budnosti takozvanog pravosuđa koje je i dalje bilo na straži Revolucije, iz javnosti na nekoliko mjeseci ili čak godina iščeznuti onaj koji ga je dao, a s njime, po potrebi, i za primjer ostalima, i oni koji su u tome podmuklom podrivanje naše demokratske, socijalističke, samoupravne i nesvrstane zajednice na bilo koji način sudjelovali, ne prijavivši organima to kontrarevolucionarno rovarenje.
U sklopu pripreme tog razgovora, u spomenutome, tada tako popularnom slovenskom tjedniku, s čijih smo stranica, nemajući nikakvih iluzija ni o listu niti o idejama koje ga pokreću ali imajući itekakvih naivnih i romantičnih iluzija o takozvanoj Europi i takozvanom Zapadu učili osnove slovenskoga, tih je dana, na nagovor i poticaj toga našega disidenta, objavljena i moja nepotpisana vjestica o uhićenju jednoga stranog novinara usred Zagreba na što sam nabasao pukim slučajem, u sklopu seminara upravnoga prava koji je uključivao nekoliko sati takozvane prakse na prekršajnome sudištu popraćena još i mojim (dakako, također nepotpisanim) prijevodom pjesme koju je uhićeni novinar na svome materinskom, njemačkom jeziku, napisao u ćeliji zagrebačke filijale jugoslavenske političke policije.
Imale su te zgode iz proljeća 1988. i kasnije, dijelom lijepe, a dijelom i nelijepe odjeke ne samo u mome, nego i u privatnim životopisima nekolicine drugih suvremenika, ali ovdje nije mjesto vraćati se na njih. A nakon toga anonimnoga tiskanog prvijenca, ja sam, razumljivo, šutio, tvrdo vjerujući u onu, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju. Kad se je dogodilo ono što se je s matematičkom sigurnošću moralo dogoditi, to jest, kad je jugoslavenska boljševička despocija i formalno propala, od ljeta 1990. do danas, ne računajući vlastite knjige, uredio sam petnaestak, a recenzirao te u više časopisa i novina pored tisuću i nešto drugih bibliografskih jedinica prikazao skoro stotinu i trideset knjiga, časopisa i bibliografija. O nekima od tih publikacija sam i javno govorio u raznim svojstvima kao urednik, pisac predgovora ili pogovora, recenzent ili samo predstavljač pa i više puta, u raznim hrvatskim gradovima i u raznim zgodama.
Skupilo bi se, dakle, tih osvrta, prikaza i recenzija dvjestotinjak. Statistika, koje u normalnim, nepolitičkim i, zašto i to ne kazati, nepandemijskim okolnostima, zacijelo ne bi ni bilo, iznenadila je, priznajem, i mene. A budući da neskromno smatram kako sve te osvrte, prikaze, recenzije, predgovore i prigodna slova povezuje ili sam ja barem htio i nastojao da ih povezuje jedna te ista nit, misaona, politička i etička, učinilo mi se zgodnim probrati njih stotinu za ovu zbirku, pa ju začiniti još i kratkom bilješkom o jednome filmu kao povodu za raspravu o jasenovačkom logoru, jednoj od najbolnijih tema naših desetljeća, odnosno jednoj od tema na koje se odnosi onaj svevremenski i nadvremenski zahtjev koji poznajemo u Nietzscheovoj formuli: da gradimo svoje gradove na Vezuvu, da svoje brodove šaljemo u neistražena mora.
To je, dakle, sadržaj ove knjige. Izbor je tehnički, a ne sadržajni: ono čega ovdje nema, domalo će se pojaviti u drugom kontekstu i pod drugim naslovom, ali s istim smislom i istom porukom.
Izostavljeni su, naime, iz ove knjige i neki prikazi, osvrti, predgovori i nagovori do kojih mi je, zbog raznih razloga, stalo na poseban način: od osvrta u povodu reprinta Sive knjige Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske koji sam u rujnu 1991. objavio u Hercegovačkom tjedniku (drugi moj tekst o toj publikaciji osvanuo je, bez moje volje i mimo moga znanja, u Glasniku Hrvatske demokratske zajednice potkraj listopada iste godine), preko, recimo, opazaka o Pilarovoj knjizi Immer wieder Serbien i u povodu te knjige, koje su prerasle u opširnu studiju o političkim pogledima i akcijama toga pisca, političara i ideologa u doba prve Jugoslavije, do predgovora Mužićevoj knjizi Stepinac i masonstvo iz ljeta 2018. godine.
Nisu ovdje uvršteni ni osvrti izazvani krupnim knjižarskim i historiografsko-političkim događajima kakav je bio, primjerice, moj osvrt na njemačko izdanje Crne knjige komunizma, objavljen usprkos počeku koji je vrijeđao i mene i sad pokojnog urednika toga zagrebačkog tjednika u više nastavaka Hrvatskome obzoru prije nego što je osvanulo i bosansko-hercegovačko i hrvatsko izdanje te knjige (jer Hrvatska je i tim kaskanjem za Europom i tim nametnutim počekom htjela pokazati koliko su u njoj doista potkresani kraci boljševičke hobotnice); nema ovdje ni opširnih reminiscencija izazvanih galimatijašem Vuka Draškovića u formi njegova nazovi-romana Aleksandar od Jugoslavije, koje sam objavio podjesen 2019., a nije u ovu knjigu uvršten ni prikaz ponovljenoga odnosno drugog izdanja Pilarove malo poznate i vrlo podcijenjene knjige Borba za vrijednost svoga ‘Ja’ koji bi doskoro trebao biti tiskan u Matičinoj Hrvatskoj reviji.
Sve to će se, rekoh i nadam se, i još ponešto s time, naći unutar korica nekih drugih knjiga; ovo je samo predujam duga koji mi se čini nužnim platiti već danas. Zbog jasnoće valja dometnuti kako je u zbirci sačuvana izvorna kronologija ako se negdje učini da nije, to je privid, jer: ja se ovdje ravnam prema vremenu nastanka tekstova, a ne prema nadnevku njihova objavljivanja a u odnosu na izvorne tekstove nije ništa mijenjano (što znači da su ispravljene samo očevidne pisarske pogrješke i anulirane malobrojne lektorske ili redaktorske intervencije koje su se zbile tamo gdje mi o tome nije bilo moguće samostalno presuditi). Izostavljeni su, dakako, podatci o mogućnosti nabave knjiga i cijeni, na onih nekoliko mjesta gdje je takvih obavijesti bilo.
Ispravljene su i dvije-tri faktografske pogrješke (na najkrupnije od njih je upozoreno i posebnim podrubnim bilješkama). Moglo se je tih par pojedinosti i prešutjeti bez vidljive štete jer nikad one nisu bile supstancijalne naravi baš kao što bi svaki od tih tekstova, da je pisan danas, bio bar u stilskome pogledu dotjeraniji, a i u sadržajnome bi zacijelo bio bolji, ali: to ne bi bilo pravedno ni pošteno. A onaj tko se ne zadovoljava time da bude u pravu, nego hoće nešto i više i teže od toga hoće ujedno biti i pravedan (zbog drugih, ali ponajviše zbog sebe i svog dostojanstva) to ne može postići ni prešućivanjem niti naknadnom pameću.
Valja dometnuti i to da su mi neki od ovih prikaza jasno je, naime, da sam mnoge od autora ubrajao, pa i sad ubrajam u svoje znance (ili i više od toga) zbog svojih pokudnih ulomaka priskrbili nezadovoljstvo jednih (više nego što su mi neki drugi, poćudni, osigurali zahvalnost drugih). Cinik bi kazao kako je to samo dodatna potvrda one da je glasnik kriv za poraze, ali nije zaslužan za pobjede. No, i u tome mi je pogledu savjest mirna, jer znadem da se nikad, ni kad sam kudio, ni kad sam hvalio, nisam bavio ljudima, nego uvijek idejama. Učini li se negdje da sam posegao za cjepidlačenjem i dociranjem, tom najnepopularnijom od svih ljudskih mana, kao ispriku nudim svoju iskrenu želju da svi pišu savjesnije, ljepše i bolje.
Zbog svega navedenoga, tekstovi su ovdje doneseni u izvornom obliku. Ujednačen je jedino pravopis, budući da živimo u državi u kojoj piše tko hoće i kako hoće (a na drugome sam mjestu, ne jednom, i sâm napisao kako sam se izborom pravopisa znao poslužiti kao svjesnom provokacijom, ravnajući se onom da je izbor oružja uvijek prepušten slabijima); k tome su zadržani podnaslovi, premda oni ovdje u pravilu i nemaju osobitu ulogu, napose ne onu koju su imali u novinama odnosno u časopisima, gdje se urednik trudi da kojekakvim grafičkim fintama i pomagalima poveća preglednost teksta i olakša njegovo čitanje. Iz tehničkih su razloga, međutim, izostavljene ilustracije koje su ponekad bile i više od ilustracija.
Sve ostalo će čitatelj, što bi se reklo po uzoru na Cervantesa, doznati ako i kad knjigu pročita, kao cjelinu ili bar na zalogaje.
Tomislav JONJIĆ
U Zagrebu, 3. studenoga 2020.
SVETO PISMO HRVATSKOG NACIONALIZMA
(L. von Südland: “Južnoslavensko pitanje”)
U nakladi Hrvatske demokratske stranke pojavio se pretisak djela Ive Pilara Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Prikaz cjelokupnog pitanja, objavljenog izvorno na njemačkom jeziku u Beču 1918. godine, a na hrvatski prevedenog 1943. i objelodanjenog u Zagrebu u nizu “C” Matice hrvatske kao prvi svezak Prosvjetno-političke knjižnice.
Dr. Ivo Pilar sin je poznatoga geologa i sveuč. prof. dr. Gjure Pilara, a rođen je u Zagrebu 1874. godine. Nakon školovanja u Beču i Parizu vraća se u domovinu i najprije radi kao službenik Zemaljske banke u Sarajevu, a potom u odvjetništvu u Sarajevu, Tuzli i Zagrebu, gdje je upleten u politički proces protiv dr. Milana Šufflaya i družine. Život mu se, pod nerasvijetljenim okolnostima, okončava 1933. godine.
Taj “po zanimanju pravnik i ekonomist, a po osobnom nagnuću antropolog i sociolog” napisao je više temeljitih rasprava o hrvatskom pitanju, problemu bogumilstva (bosanskih krstjana) i sociološkim temama. U knjižici Svjetski rat i Hrvati, objavljenoj [1915. i 1917.] pod pseudonimom “Dr. Juričić”, gotovo proročanski predviđa pobjedu boljševizma u Rusiji, stvaranje velikosrpske Jugoslavije i poraz Središnjih sila, ali i novo uskrsnuće Njemačke te naredni svjetski rat koji će zametnuti Nijemci.
Međutim, Južnoslavensko pitanje, ta “možda najbolja politička povijest hrvatskoga naroda”, ostaje njegovo središnje, životno djelo.
Usporednom raščlambom srpske i hrvatske povijesti Pilar dolazi do zaključka da velikosrpstvo, utjelovljeno u svetosavsku crkvu, želi postati baštinikom Bizanta i promicateljem Orijenta u srednjoj i zapadnoj Europi, te dokazuje da je svetosavski imperijalizam na način koji i nema primjera u povijesti, u doba faktičnog ropstva pod Osmanlijama, zapravo doživio svoj najveći uspon i polučio najveće uspjehe, posrbivši sve pravoslavne koji su došli pod jurisdikciju Pećke patrijarhije.
Na taj je način “bizantinizam postao izkonski neprijatelj svega što je hrvatsko iz jednog jedinog razloga, jer je to narod koji mu se prvi suprotstavlja kod nadiranja u srednju i zapadnu Europu (…) u započetoj borbi Iztoka protiv svega što predstavlja zapadno-europsku uljudbu” (M. Bošnjak u Hrvatskoj mladosti, br. 1-2/XXVIII, Zagreb, 1944.)
Toj je ekspanziji obilno pomogla politika Monarhije, jednako kao što su ju nakon Prvoga svjetskog rata podupirale zapadnoeuropske političke velesile, “obmanute od bizantinsko-cincarskog mentaliteta, da se u ovom dielu Europe ne može vladati bez Srba.”
Pilar rasvjetljuje i pad Bosne te pretapanje bosanskih krstjana (bogumila) u muslimane, dokazujući njihovo hrvatsko podrijetlo, kao i iluzornost svakog nastojanja da se Monarhija održi na Balkanu bez Hrvata, a posebno protiv njih…
Kao što 1943. godine reče tvorac (ne baš blistava) prijevoda, ing. Fedor Pucek, “Sve važnije Südlandove teze u ovom djelu i danas još ne gube svoju vriednost, naprotiv, mi bismo danas, nakon 25 godina života u bivšoj državi našli za sve piščeve teze možda i bolje dokaze, nego što ih je on iznio, poradi toga, što nam je danas poznato sasvim sigurno i ono, što je pisac mogao tek naslućivati” (“Predgovor”, str. XV.).
Mi danas, nakon sedamdeset godina podloženosti velikosrpskom imperijalizmu, tek čitanjem ove knjige možemo pojmiti, zašto su odmah poslije Prvog svjetskog rata onemogućene dvije naklade i uništeni svi dostupni primjerci! Pilarovo je Južnoslavensko pitanje, shvaćeno je to na vrijeme, moglo imati učinak bombe, prispodobiv možda jedino s poslanicama sv. Pavla apostola.
Knjiga je bila zabranjena jer je doista bila opasna. I danas njezino objavljivanje mnogi doživljavaju kao atentat. Baš zato ju valja čitati i dati drugome da čita…
Posebna je njezina vrijednost i u tome što je prevoditelj prikupio veliki broj djela koja se odnose na problem hrvatsko-srpskih odnosa i objavio tu “Književnost o hrvatsko-srbskom pitanju i problemima koji se spominju u ovoj knjizi” na više od sedamdeset stranica.
