Sjahali kićeni svatovi

Audio TTS

$8,14

Podijeli

Opis

Ameriko sjeverna i južna,
Što je tebi moja lola dužna.
Ameriko pola roda moga,
Tamo imam brata i dragoga.
Ameriko nestalo ti novca,
što mi činiš poći za udovca.
Ameriko kućo od dasaka,
Što se gradi za naši momaka

Ameriko, treći dio sv’jeta,
U tebi se moja nada šeta.
Ameriko, da si u Mostaru,
Poslala bi jabuku draganu.

Ameriko, nestalo ti para,
Što mi činiš da sam cura stara.
Ameriko, neću tebe kleti,
U tebi je ko će me uzeti.
Ameriko, ne imala sreće,
Mnogi više doma doći neće.
Ameriko, ti prokleta bila,
sve si naše momke primamila.


PROSLOV
Ljubav prema bogatoj kulturno-povijesnoj baštini Hercegovine navela me na prikupljanje, zapisivanje i snimanje narodnih običaja i predanja još od daleke 1985. godine, s prekidom za vrijeme rata iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Skupljao sam, snimao i zapisivao stare pjesme, priče, svjedočanstva, legende, molitve, anegdote i svadbene tradicijske običaje s namjerom da se to sačuva za buduće naraštaje, posebno ženidbene običaje koji su od kraja šezdesetih godina sustavno zanemarivani i izobičajeni.
Ti su običaji samo dio bogate usmene književnosti koja je predstavljala pisanu knjigu, novine, školu, učene i zabavne sastanke, dakle, sve ono što je grad mogao imati a selo nije imalo. Usmena književnost bila je nositelj cjelokupnog društvenog života sela u Hercegovini. Dio te prikupljene građe pretočio sam u knjigu Preživjeli svjedoče te dvije knjige šala i anegdota pod naslovom Baci jednu i pro strane, a dobrim dijelom i u knjigu Povijest osnovnog školstva Općine Neum.
Ova monografija o ženidbenim običajima treća je knjiga nastala iz priča ljudi s terena (popis je na kraju knjige) koji su živjeli tradicijske ženidbene običaje i bili sudionici svadbenog običajnog ceremonijala. Građa koju sam zapisao prema kazivanju starijih osoba (ne samo za ovaj rad) odnosi se na više od 175 posjećenih sela u općinama Čapljina, Neum, Nevesinje, Konjic, Ravno, Stolac i Trebinje.
Oblikovanje i nadopunu teksta za monografiju intenzivnije sam radio od 2005. godine, ali sam u tome vremenu napisao, a potom i objavio, dvije monografije – Povijest osnovnog školstva Općine Neum i Pruge koje su život značile.
Bio je ovo posljednji pokušaj da se zapiše nazdravice i svatovske pjesme (dio nematerijalnog kulturnog naslijeđa), da ih se snimi i uglazbi te sačuva i tako omogući u budućnosti izvedbu najstarijih hercegovačkih svadbenih napjeva. Bećarac, gangu i druge napjeve pjevao je i moj otac Ivan Ivo (rođ. 1904. ), a spominjao je i imena dobrih pjevača tih napjeva u kasnijim vremenima. Ja i moj naraštaj (rođ. 1951.), kao i oni mlađi od nas, također smo pjevali gangu i bećarac. Nažalost, u istočnom dijelu Hercegovine gotovo je napušteno pjevanje gange, osim što je sačuvana u repertoaru nekih kulturno-umjetničkih društava.
Fotografije, dokumenti i uspomene o jednom vremenu posebno su važni u ovome radu. Svjedočanstvo slikom o svemu napisanom ima veliku vrijednost, kao što izreka kaže: Fotografija kaže više nego tisuću riječi. Ona čitatelju približava nošnje, udaju i ženidbu iz toga vremena. Zato sam se i potrudio pronaći i u knjigu uvrstiti što više fotografija za buduće istraživače etnografskofolklorističke građe Hercegovine.
Na fotografiji svatova Boška Raiča iz Hutova, iz 1937. godine, piše da je fotografirao M. Butigan. Tragajući za identitetom fotografa M. Butigana došao sam do podatka da je to bio Miško Butigan (sin gazde Martina) iz Hutova. Miško je imao fotografski aparat (na nogarima) i u svome je ateljeu u obiteljskoj kući izrađivao fotografije do dolaska partizana 1944., kada mu je fotoaparat otuđen. Mišu sam dobro poznavao, ali nikada nisam čuo da se bavio fotografijom, što je naučio služeći redovan vojni rok u Kalinovniku. Nažalost, Miško se poslije dolaska partizana više nije bavio fotografijom. Inače, malo je fotografija sa svadba, jer na selu gotovo i nije bilo fotoaparata ni fotografa. Sreća je bila ako je netko iz svijeta došao u svatove i donio fotoaparat. Na fotografijama je sačuvano odijevanje, tj. moda, ne samo svatova i mlada nego i običnog puka u svečanije dane. “Odjeća hutovske mladeži iz pedesetih bila je preteča kasnije opće mode”. Polovicom šezdesetih godina, posebno početkom sedamdesetih, javlja se novija ženska i muška svečanija odjeća. S prikazom odjeće sačuvan je dio etnografske baštine ovdašnjega življa. Bio je to razlog zbog kojega sam uvrstio i one fotografije koje nisu vezane za svatove i ženidbene običaje, ali su dokument vremena.
Stoga je ovaj rad u biti spašavanje nematerijalne kulturne baštine koja obuhvaća: sve usmenoknjiževne vrste, jezik, dijalekte, govore i toponimiju, folklorno stvaralaštvo na području glazbe, plesa, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote; tradicijska umijeća i obrti. Nematerijalna kulturna baština prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. godine ključan je segment prepoznavanja i definiranja kulturnog identiteta, koji je osobito ugrožen.
Bitno je, dakle, zapisati i spasiti što se može, jer što nije zapisano, nije ni bilo, a sve je manje onih koji to mogu usmeno prenijeti.

Stanislav Vukorep
Čapljina, 2019.


Prvo poglavlje
PRVI SUSRET MOMKA I DJEVOJKE

Zacurila se, bolje se oblačila

Kada se djevojčice zacure (ranije je to bilo od 14. godine) na selu ih više ne doživljavaju kao djevojčice, nego kao djevojke. Mogu ići sa starijim djevojkama na Misu i na dernek, stajati s njima pred crkvom te s njima u kolu zapjevati i plesati. Djevojke ih nisu tjerale od sebe ako su razgovarale o nečemu što nije za djecu. A i na poslu su morale pokazati da znaju raditi te su prihvaćane u društvo “pravih” cura.
Prvi susret mladića i djevojke ne može se prikazati jedinstveno. To je bio individualan čin, drukčiji od jedne osobe do druge, a događalo se, kako narodna izreka kaže, “Sve u svoje vrijeme”. Momak se mogao zagledati s djevojkom u svakoj prigodi – u kolu, na sijelu, na vodopijama , u vlaku – “kad se oko s okom sretne”, ili kod blaga na paši i u društvu kod crkve. Mladić bi djevojci ponudio da zaigraju u kolu ili bi se uhvatio u kolu do djevojke koja mu je “zapela za oko”. Ako su izišli iz kola i razgovarali, počelo je “ćosanje” , u početku odmah do kola. Bilo je raznih drugih povoda za njihov prvi susret, kao i preporučivanja od kolege, kolegice, strine, tetke, pa i samih roditelja. Ipak je to ovisilo o osobi, o raznim prigodama, čak i nezgodama. Sve je bilo individualno i osobno.

Pokazivali su se momci na razne načine, ali najviše pjesmom, igrom, a mi pokraj “pruge” uskakanjem u vlak i iskakanjem iz vlaka. Nažalost, neki su momci znali na dernecima i izazvati tuču, najčešće poradi djevojke (borba za djevojku).
“Imala sam 11 godina (1951. godište) kada sam molila materu da idem s velikim curama (1947. godište) na dernek u Donje Hrasno. I, sjećam se, kada smo se vraćali niz Lisine, ja jedva idem, ide se pješke iz Broćanca u Hrasno i natrag. Sti že me don Petar Vuletić Šjor i pita: “Što si ti mala danas išla u Hrasno?” “Dumo, išla k Misi”. “Moj sinko, imala si Misu i u Gracu”, meni će Šjor.
Poslali mene (imala sam 16 godina) i brata mi Ivu po magare u Bajovce. Iz Hutova idemo klasom (lokalni vlak) na Sjekose i u klasi lijep momak (prvi ga put vidim) i s njim Đure Krmek. Nisam ja prije vidjela toga momka i ne znam tko je, a vidim on mene stalno gleda. Kada smo ja i brat izišli iz klase na Sjekosama, on na prozoru i ja mu namignem. Namigne i on meni. Za 15 dana dobijem ja od tri momka pisma. Pita me brat Martin (a znao je on za moja pisma: “Tko će ti dati pare za pisma?” (tj. za pismo i markicu). Nikome ja neću odgovoriti nego onome iz Zadra. A to je pismo bilo od Vide Krmeka, momka iz klase, koji me gledao i kojemu sam namignula izlazeći iz klase. I tada sam mu vratila pismo, to je bilo “u ovo doba” (polovica travnja), u proljeće. A on došao na odsustvo za Veliku Gospu (15. kolovoza) na dernek u Gradac. Dopisivali se 4 mjeseci i tada se prvi put rukovali. Tu me zaisko isti dan i zaigrali smo lindžu. Ćosali smo (zabavljali se) dvije i pol godine, jer sam bila maloljetna. Udala sam se kada sam “napunila” 18 godina i 2 mjeseca. Rano sam počela ćosat, kao da sam jednog momka imala. Htio je sa mnom ići i Pero Kotlić Bjelopera, najljepši momak u Gradačkoj vali, ali ja nisam htjela. Samo s Vidom. A Vide me zafrkavao da me “magare udalo” jer smo se vidjeli kada smo ja i brat išli po magare u Bajovce.
Obitelj je nastojala najstariju djevojčicu, kad je iz djetinje dobi prelazila u djevojačku, za skupove bolje oblačiti. Postajala bi samostalna pastirica i očekivala, dakako, i svoju prvu simpatiju. A kad se uda tek se tada mlađa sestra počela bolje oblačiti i spremati za udaju. Tako, i dječaci kada se zamomče, uz starije su morali naučiti pjevati i plesati pa su tek onda bili prihvaćeni u društvo momaka. Išli su s momcima k Misi i zagledali djevojke.
Svaka je podina u brdu bila ugažena, mladost se učila igrati kola, trojanac
(uhvati se za granu i uči, ako nemaš s kim igrati), lindžu, stranke, a kasnije i plesove – sving, tango, valcer. “Kad bi ja (Mara), Boža, Luca i Tereza zapjevale u brdima kod ovaca. Luca vodi, Tereza basuje, a ja savijam”. Otići u vojsku za momke je bio ponos (slijed odrastanja) jer tko nije služio vojsku, iz bilo kojih razloga, nisu ga htjele ni djevojke. Pjevale su: “Koga neće vlada, neću ni ja mlada”. Kada joj momak ode u vojsku poneka će mu, da je tko ne vidi, oplesti džemper, dokoljenice ili bječve, i poslati u vojsku. Prvom prilikom kad je otišla u grad fotografirala se i momku vojniku poslala fotografiju, a on njoj svoju vojničku.


SAŽETAK
Tradicionalni ženidbeni običaji izvodili su se do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća, dok se držalo do običaja svadbenog i svakog drugoga reda. Vrijeme je to bilo kada su svatovi jahali na biranim konjima i kada se znalo i poštivalo ulogu svatovskog časnika u svatovima. Ženidba ili udaja najavljivana je i odobravana za obiteljskim ručkom na Božić ujutro, kada su planirani i ostali važniji događaji kućne zajednice.
U jugoistočnoj Hercegovini svatovi su imali gotovo vojnički ustroj, što je podrazumijevalo poštivanje starog svata, kućedomaćina i seoskih običaja. Nigdje kao u ženidbenim običajima nije vrijedila narodna izreka: “Običaji su stariji od zakona”, a imala je važnu ulogu u organizaciji običajnog izvođenja svadbenog veselja. Svadba je bila najveće osobno i obiteljsko veselje, vrhunac zadovoljstva, koje je jedna obitelj mogla doživjeti, pogotovo ako je u pitanju bila muška svadba. Stoga je bila velika uvreda i sramota ako se i najmanje odstupilo od običaja, dogovora, “ugovora” (usmeni dogovor) pa je to prepričavano čak generacijama. Zbog toga je u svadbenim običajima vrijedila upravo ona narodna: “Ljudi se vežu za jezik, a volovi za rogove”.
U svatove se pozivalo najbližu rodbinu i kumove. “Bilo je mnogo veselije nego danas, a otkad se automobili koriste umjesto konja za prijevoz svatova, mi stari i ne vidimo svatove”, često se čuje u narodu.
Na spomenutom području, a tako i u cijeloj Hercegovini, bila su dva načina ženidbe, odnosno udaje: redoviti, sa svadbom i svatovima, i vrlo čest običaj “krađe”, ili umaknuća djevojaka. Nerijetko je to bio dogovor momka i djevojke, posebno ako su im priječili ženidbu iz bilo kojih razloga. Kao i odluka njihovih obitelji, da bi se izbjegao trošak svadbe! Svadba je bila materijalno siromašnija, ali duhovno bogatija i veselija.
Veselje je bilo u prvom planu, u odnosu na današnje vrijeme, kada su svadbe postale komercijalne svadbene revije, da se i to provede i pokupi jabuka. Nemaju ništa običajno, napušteni su gotovo svi stari narodni običaji, a trebalo je barem neke zadržati. Svadbe nemaju draži, veselja kakvog je nekada bilo “kada se veselilo cijelo selo”, a čemu je posebno pridonosila svadbena pjesma. Ljepota i izvornost tradicijskog napjeva najljepša je pjesma ovoga puka. Svadba je bila reprezentativan društveni i folklorni događaj u selu. Cijelo bi selo oživjelo, veselilo se svadbi, osjećao se poseban naboj, adrenalin.
Danas je malo ljudi iz starijih generacija koji se još sjećaju koje stare svatovske pjesme, zdravice, nazdravice, molitve i preporuke, pa ako je išta od svatovskih običaja trebalo zadržati i sačuvati, onda je trebalo sačuvati to spomenuto duhovno blago. Možda je ovo bio posljednji pokušaj da se običaji i pjesme zapišu, uglazbe i sačuvaju za neka vremena kada budemo više cijenili to narodno duhovno blago.

Poput drugih naroda, koji cijene i čuvaju svoju običajnu tradiciju.
Pjevalo se jutri, po danu, uvečer, na sijelima, dernecima, na paši kod ovaca. Pjesma je bila lijek i svojevrsna javna komunikacija, dogovaranje i ogovaranje, pismo djevojaka momcima i obrnuto. Stoga sam uz ženidbene običaje veliku pozornost posvetio i tadašnjim pjesmama, koje nisu skidane s glazbala nego domišljane u trenutku, ovisno o povodu.
U ženidbenim običajima Hrvata diljem Hercegovine nije bilo gotovo nikakvih razlika, osim u neznatnim nijansama, “ali sto sela, sto običaja”, ili “svako selo ima svoje običaje”, kako kaže narodna poslovica.
Neznatnih razlika u svadbenim ceremonijama ima na području Graca i Neuma, gdje je uočljiv utjecaj običaja iz susjednih sela primorja, od Neretve do Slanog u R. Hrvatskoj. Ženidbeni narodni običaji u selima Brotnja u zapadnoj Hercegovini također su u literaturi već djelomično opisani i neznatno se razlikuju po nazivu nekih svatovskih zvanja, svadbenih protokola i vremenu održavanja. Svadbe su se u zapadnoj Hercegovini održavale u jesenskom razdoblju, u odnosu na istočni dio Hercegovine, gdje su se svadbe održavale samo u zimskom razdoblju, od Božića do Velikih poklada. Na Gorancima kod Mostara svadbe bi bile dva puta godišnje, zimi i jeseni. Ni na Gorancima se nije svadbovalo u proljeće, a ako netko jest, to se zamjeralo i govorilo se: “Proljetna mlada i jesenje štene, nije za pohvaliti”.
Nije se svadbovalo u vrijeme Adventa, tj. od sv. Kate do Božića, ni u vrijeme Korizme. Crkva nije branila vjenčanja, ali nije podupirala takva vanjska veselja u to vrijeme.
Strogo se držalo do običaja i “redoslijeda” radnja. Upućivanje starih svata u prošnju djevojke i njihovo predstavljane (prijavak) kućnom domaćinu imali su vojnički karakter i disciplinu. Jednako je bilo i tijekom svadbe, gdje se posebno pazilo da se ne ide mimo onoga što je dogovoreno prilikom prošnje djevojke.
Običaji su se, s nekim manjim razlikama, poštivali do početka sedamdesetih godina i do pojave automobila za prijevoz svatova, a zatim postupno nestaju: narodna kola, pastirske (čobanske) pjesme, svatovska pripijevanja, putničke svatovske pjesme (turćijanja), kolarine, zdravice, a ostaje simbolično kićenje automobila kao nekada konja. Narodno veselje zamjenjuje glazbeni instrument harmonika, gdje harmonikaš upravlja svadbenim veseljem i izborom pjesama.
Pojavom svadbenih salona početkom 21. stoljeća uvode se još veće promjene, kojima se konačno raskida sa svakom običajno-ženidbenom tradicijom.
Svatovske narodne pjesme zamijenila je glazba bendova, koji sa svojom bučnom glazbom svadbu pretvaraju u noćni diskoklub. Uz glazbu se pojavljuju i navijačke skupine momaka koji prenose ugođaj sa sportskih terena u svadbene salone. Stariji dio svadbene populacije nijemo čeka (od bučne glazbe ne mogu ni razgovarati) kada će mladenci podijeliti kuverte za novčani dar pa poslije pet-šest sati sjedenja pobjegnu kući.
Bilo je nekih pokušaja da se u svadbeni program uvedu kulturno-umjetnička društva, izvodile su se i neke zgode, ali ništa od toga nije zaživjelo. Mladenci se u svemu pitaju, u odnosu na prošlo vrijeme kada su se pitali stari, što također nije bilo u redu, pa se stoga trebalo prilagoditi novom vremenu, ali je trebalo i zadržati barem one pozitivne običaje. Današnja svadbena ceremonija lišena je svih tradicijsko-običajnih pravila. Zadržani dio običaja, izvučen iz konteksta, ispao je kič, jer njihovo stavljanje u novi oblik stvara još veću lakrdiju.

Ali, kada glamur prođe neki mladenci dožive silazak niz visoke stube na kraju kojih se svatko okrene na svoju stranu. Treba pozdraviti zauzimanje kulturno-umjetničkih društava koji nasljeđuju i baštine pučku tradiciju, pjesme, igre i običaje, i tako ih spašavaju od zaborava. Nažalost, izostao je sustavan i istraživački rad na terenu, kako bi se od starije čeljadi zapisalo usmenu predaju i običaje koji s njima nestaju, jer mladi danas nemaju naviku slušati “tamo neke dosadne priče”.
Etnografska i folklorna narodna baština zapravo je vrlo fleksibilna, otvorena i podložna (čak i modnim) mijenama, što se često ne vidi izvana pa stoga djeluje statična. Stoga svjedočimo novoj paradi koja nema smisla i nisu joj cilj iste vrijednosti kao u minulim vremenima i ne sliči na dubok društveni i duhovni obred. Većina današnjih svadba pretvorila se u udžbeničke primjere kiča i neukusa.
Današnja popularna kultura koja potencira jeftin glamur jedno od najboljih uporišta našla u svadbenim slavljima te zbog toga, takva, prvenstveno narodna veselja, sve manje imaju notu iskrenosti, ozbiljnosti i ugode.
Fotografija, dokument i uspomena o jednom vremenu, posebno je važna u ovome radu. Kao svjedočanstvo slikom o svemu napisanom vrijedi izreka: “Fotografija kaže više nego tisuću riječi”, dočarava čitatelju kako su udaja i ženidba u tome vremenu izgledale.
Na fotografijama je sačuvano odijevanje, moda, ne samo svatova i mlada nego i običnog puka u svečanije dane, i time je sačuvan dio etnografske bašine ovdašnjega življa kroz prošlo stoljeće. Bio je to razlog zbog kojega sam stavio i one fotografije koje nisu vezane za svatove i ženidbene običaje.


Od Hutova pa do Dubrovnika,
to je teren moga vjerenika.
Udat ću se u Popovo neđe,
Od Hutova pa do Velje Međe.

Pitaju me što se ne udaješ,
Koga čekaš, da se ne pokaješ.
Umri dragi i ja ću umrijeti,
Pa ćemo se u raju uzeti.
Pa ćemo se vjenčati u raju,
Kad nam vamo dušmani ne daju.
Kudiše me ništa ne mogoše,
samo svoje duše izgubiše.

Dodatne informacije

Autor

Stanislav Vukorep

ISBN

978-9958-1905-3-7

Broj stranica

295

Izdavač

Muzej i Galerija Neum

Godina izdanja

2019

Jezik

Hrvatski