SIROMAH IZ PORCIJUNKULE

Opis

PREDGOVOR

Franjo Asiški ili kako ga još zovu Drugi Krist i danas je nepresušan izvor inspiracije mnogim književnicima, kiparima, slikarima, ali i svećenicima, koji ga i nakon 800 godina revno slijede na svom putu za raj. To godinama čini i mladi svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Goran Azinović. Koliko fra Goran slijedi i poštuje svog asiškog brata, dokaz je, između ostalog, i knjiga Siromah iz Porcijunkule u kojoj autor na poetičan način opisuje život i djelo Franje Asiškog. Povod ovoj knjizi je i jubilarna, 800. obljetnica nastanka i potvrđivanja Pravila Franjevačkog reda ili tzv. Regule Bulatte, što ju je davne 1223. godine donio papa Honorije III. Svečanost u povodu te velike obljetnice za Franjinu mnogobrojnu obitelj održana je 29. studenog 2023. godine u bazilici svetog Ivana u Lateranu. Svoj skroman doprinos tom znakovitom događaju za sve franjevce, framaše i trećare dao je i fra Goran pišući ovu prelijepu knjigu. U 242 poučna teksta, poštovani čitatelju, podrobnije ćeš upoznati, a vjerujem i zavoljeti asiškog sveca, kao što sam i sama to iskusila. Naime, dok nisam počela lektorirati ovu knjigu, Franjo Asiški mi je bio dalek i stran svetac, no čitajući ovo znamenito štivo, bolje sam upoznala Franjin skroviti život, čija su čvrsta vjera i ljubav prema Kristu uistinu impresivni i poticajni.

Osim svečeva života, autor je ovdje detaljno opisao i mjesta u kojima je Franjo boravio, poput zatvora, Asiza, Gubbia, Porcijunkule, špilje, Poggio Bustonea, a posebno upečatljiv je opis Franjinih borbi i kolebanja prije nego je u potpunosti postao Kristov, što je prikazano u tekstu Zlato u blatu. Da sveci nisu neki nadnaravni likovi, nego obični ljudi s manama i vrlinama, dokaz je i simboličan tekst Habit. Osim Boga, Franjo je također poštovao i sve svete stvari u kojima Bog prebiva, a to su kalež i druge svetinje, što je fra Goran slikovito dočarao u istoimenom tekstu. Tko si ti, Bože moj? – pitanje je na koje ni Franjo nije isprva znao ponuditi adekvatan odgovor, a ti ćeš ga, dragi čitatelju, dobiti u ovoj knjizi. Tu ćeš, zahvaljujući Franji, shvatiti da je Bog sama Ljubav i Milosrđe, koje te, ma koliko grešan i slab bio, neprestano poziva na obraćenje i novi početak. Bog te i ovdje preko fra Gorana poziva da iznova ljubiš svoje bližnje, danas više nego jučer, jer će tako tvoj odnos s Bogom biti iskreniji i ljepši.

Što se dogodilo pred križem svetog Damjana saznat ćeš kad pročitaš predivan tekst o Franjinom susretu s Isusom na križu, koji je promijenio njegov dotad običan i svjetovan život. Taj događaj stubokom je promijenio život bogatog mladića iz Asiza, a svijet i nebo su toga dana dobili novoga sveca. Polažući sve nade samo u Boga i njegovu providnost, Franjo je uspio i još uvijek uspijeva obnoviti Crkvu – u liku pripadnika Reda manje braće, koji neumorno svjedoče Božju ljubav kroz sakramentalni život i potpuno predanje Bogu. Po uzoru na utemeljitelja svoga Reda, mnogi mladići i djevojke ostavljaju svjetovan način života, napuštaju svoje obitelji i odlučuju se za Krista i svetost. Govoreći jezikom ljubavi, asiški svetac je ponizno služio svojoj braći, pogotovo malenima i prezrenima, o čemu svjedoči i živopisna meditacija pod nazivom Susret.

Fra Goran te također ovdje potiče da, unatoč nevoljama i poteškoćama, po uzoru na svetog Franju uvijek vjeruješ Kristu jer ćeš samo tako biti i ostati Božja nota u melodiji svemira. Iako tvoj život katkad izgleda kao mala i neznatna barka koju bijesne oluje zla žele potopiti, ne boj se, nego se moli svetom Franji da Bog tu barku jednog dana uspješno prevede na drugu i ljepšu obalu – obalu vječnosti. Da bi to postigao, moraš, poštovani čitatelju, svući staru odjeću i obući se u novog i jednostavnijeg čovjeka, postajući vječni zaljubljenik u Krista, baš kao što je nekoć bio i sveti Franjo. Osim Isusu, ovaj gorljivi apostol se često utjecao i Blaženoj Djevici Mariji, kojoj je povjerio Red manje braće, jer je i ona prošla kroz pustinju ovozemaljskog života. U Siromahu iz Porcijunkule ćeš nadalje upoznati svetu Klaru Asišku, umbrijske kiše, a pročitat ćeš i dojmljiv tekst o prijateljstvu serafskog oca Franje i vuka te otkriti značenje znaka tau – Franjinog omiljenog simbola, a brojni fra Goranovi poučni savjeti i dubokomne misli potaknut će te da i ti, poput autora, istinski zavoliš asiškog siromaška i dođeš bliže Kristu. Na tom trnovitom putu do Krista neka te odsad prati i zagovor svetog Franje Asiškog!

Ana Zubac

Zlato u blatu

U početku svog obraćenja ostao si,
Franjo, skriven u crkvici svetog Damjana.
Sakrio si se u jednu rupu od straha.
Čuo si da te otac Bernardone i
njegove sluge traže.
Želio te je silom vratiti u vašu kuću.
Uplašio si se, uplašio si se, Franjo,
kao ptica skrivena u udubini stijene.
Čak mjesec dana odatle nisi izlazio…
Izašao bi samo kad si imao tjelesne potrebe,
ali si se odmah vraćao u skrovište.
Znao si da čovjek koji se boji ne može
mijenjati svijet; čovjek okovan strahom
od ljudi i svijeta ne može ludo voljeti Krista.
Za promjene je potrebna hrabrost,
ona je temelj svih promjena.
Osjećao si strah jer si mislio
da ćeš upasti u ljudske ruke,
ali morao si spoznati da je
tvoj život u Božjim rukama.
I jednoga jutra izletio si odvažno
kao ptica iz svog gnijezda.
Poletjevši hitro prema Asizu,
nije ti bilo važno što će ljudi reći,
pa čak ni tvoj vlastiti otac.
Nisi osjećao stid zbog ljudskih obzira.
Samo ljubav spremna odjenuti se u blato
može sačuvati svoje zlato.
Premda su te zasuli blatom,
u dubini tvog srca sjalo je zlato.
Franjo, postao si Božje zlato.

Habit

Kako smo brzi za ovaj svijet,
a spori za Gospodina!
Kad je u pitanju ovaj svijet,
spremni smo sve učiniti
i ništa nam nije teško,
a kad su u pitanju potrebe neba,
postanemo lijeni i nemarni.
Tako je sa svakim čovjekom,
pa i sa Franjom Asiškim.
Gospodin ga je morao više puta
„buditi“ za sebe, za nebo.
Bog je iznova bio strpljiv.
I Franjo se sporo budio za nebo…
Kad su mu ponudili da ide u rat u Apuliju,
preko noći je našao viteško odijelo.
Franjo je još tada bio čovjek
koji se brzo oblači u svjetovnu odjeću,
a vrlo sporo u nebesku.
Ali sve se promijenilo toga dana
kad je Franjo obukao habit.
Habit je postao nebeska odjeća,
habit je postao sveta odjeća.
Habit je nebeski znak na Zemlji,
koji upućuje na vječnost.
Sve je postalo drugačije i ljepše
kad je Franjo konačno obukao odjeću neba.
I nikad je više nije skinuo…

Svetinje

O, kako lako vjernik danas
gubi osjećaj za sveto!
Kad se izgubi ljubav prema čistoći,
gubi se i osjećaj za svetinje.
O, sveti Franjo, vrli ljubitelju čistoće,
beskrajnom si ljubavlju opominjao
braću svećenike da ljube Kristovo
presveto Tijelo i sve vezano uz
njegovo Tijelo i Krv.
Izričito si tražio da se svete knjige
drže na doličnom i čistom mjestu,
jer kruh postaje Kristovim Tijelom
po tim svetim i uzvišenim riječima.
Knjige sadrže presvete riječi koje
posvećuju kruh da postane Tijelom.
Tražio si da se svim srcem ljubi
sve što dotiče Kristovo Tijelo i Krv
ili je uz njih usko vezano;
tražio si ljubav i posebnu brigu za
svaki kalež, knjigu, svijeću, tjelesnik…
Svetinje se nipošto ne smiju držati
na bezvrijednim mjestima!
Trebaš svim srcem ljubiti i čuvati
mjesto gdje je zapisano Isusovo
sveto Ime i sve što ga dotiče!
Nauči nas, Franjo, da i mi danas
ljubimo svetinje poput tebe!
Franjo, ti si mogao živjeti u prljavim
uvjetima i ležati u blatu ili na
prašnjavoj zemlji, ali to nisi dopuštao
svetim stvarima. O, Drugi Kriste,
koliko si samo ljubio Krista!
Podari, Bože, stoga svim kršćanima
takvu ljubav – iskrenu ljubav
prema svetom i svetinjama!

Tko si ti, Bože moj?

Franjo, iz svega srca si vapio:
„Tko si ti, Bože moj, a tko sam ja?“
Znao si da ne možeš sebe upoznati
ako ponajprije ne upoznaš Boga.
Samo ti Bog najbolje otkriva tko si.
Pojedinci si cijeli život postavljaju pitanje:
„Tko sam ja?“, a da nikad nisu iskreno
upitali: „Tko si ti, Bože moj?“
Kako je to duboka molitva bila!
Tek kad si upitao Boga:
„Tko si ti, Bože moj?“,
Bog ti je počeo tiho odgovarati.
Dao ti je brojne milosti i darove
da spoznaš tko je Bog uistinu.
Cijeli tvoj život bio je Božji odgovor
na tvoje postavljeno pitanje;
tvoj život postao je odgovor
jer se na tvom životu, Franjo,
očitovalo tko je Bog, a tko si ti.

Susret

Franjo se nije promijenio
zato što je to želio.
Čovječe, ne možeš sebe
natjerati na promjene,
za to ti je potreban netko
drugi; promijenit će te
susret s drugim čovjekom.
I Franjin život se promijenio
zahvaljujući jednom susretu.
Morao je susresti one koje
nije želio susresti ni na velikoj
udaljenosti, morao je susresti gubavca.
Iako je dosad spretno izbjegavao
taj susret, toga je dana ipak
uspio slomiti sebe. Naime, dok je
jahao na konju, Franji je ususret
išao gubavac, u čijem je liku zapravo
bio sam Isus Krist.
Mogao je Franjo opet pobjeći, ali nije!
Sišao je s konja i poljubio gubavca.
Poljubio mu je ruku i zagrlio ga.
Taj poljubac mijenja Franju:
gorčina u njegovu srcu odjednom
prerasta u neizmjernu slatkoću.
Ljubeći gubavca, Franjo sa sebe
skida gubu neprihvaćanja prezrenih,
odbačenih i bolesnih ljudi.
Franjo je najednom izliječen od gube!
Tko su gubavci koje ti moraš susresti?
Kojeg gubavca ti moraš poljubiti
da ozdraviš od gube srca i oholog
mišljenja da si bolji od drugih?
Da bi postao Franjo ili kao Franjo,
moraš poljubiti onoga koga najviše
prezireš, a to je osoba.
Bog te čeka u toj osobi…

Sam protiv svih

Nije lako stajati sam,
nije lako biti sam…
Mnogi danas slijede Franju,
a nekad je bio sam,
sam protiv svih.
Kako je teško izdržati samoću…
Kad se god osjećaš usamljeno,
izdrži, jer onaj tko izdrži
samoću, sam protiv svih, može
jednoga dana pripadati svima.
U samoći rasteš za druge.

Bijeli cvijet

Ti si bijeli cvijet, Franjo;
ti si rascvjetani pupoljak vječnosti…
O, predivna rascvjetana ljepoto,
stvorena si da budeš utjeha malim ljudima.

Maleni ljudi

Bog voli sitnice,
Bog voli malene.
Nekad je i Izrael bio malen;
ostao je samo „ostatak Izraelov“,
kojeg je Bog vratio u obećanu zemlju.
Povijest Biblije je povijest malenih;
povijest Boga je vezana uz povijest
malenih ljudi koje on izabire.
I Franjo je samo jedan u nizu malenih
ljudi koji su mijenjali svijet.

Velika djela

Franjo je činio velika djela.
A koja su to velika djela?
To su djela koja činimo za Boga,
a ne za sebe.
I Franjo je činio takva za Boga.
Velika su djela ona koja si (u)činio za
Velikoga.

Porcijunkula

O, koliko si samo volio Porcijunkulu,
tu divnu crkvicu!
Čak nisi želio umrijeti u njoj,
nisi je želio nadvisiti ni prekriti.
Nisi želio da ikakva sjena padne na nju.
Toliko si je, Franjo, volio
da si je želio zaštititi i od sebe.
Dok si umirao, i tada si bio veći od nje,
koliko god to čudno zvuči.
Već si bio poznat,
a ona neznatna crkvica tebi je važna.
Zato si želio umrijeti pored nje,
a ne u njoj.
Da si umro unutar njenih zidova,
govorili bi da je Franjo umro u toj crkvici.
Znao si to dobro…
Uostalom, bilo bi nepravedno,
jer to je crkvica tvog rođenja,
a ne tvoje smrti.
O, kako si je samo sačuvao!
Toliko si je volio da je nimalo
nisi htio zasjeniti sobom.
A ona… Ona je i danas ista:
i dalje miriše na tebe, Franjo.
Još je tu i uvojak kose
koji si odrezao Klari,
još su tu braća što mole.
Ona je srce Reda manje braće,
ona je srce srca, duša duše.
Ljubim svaki njezin kamen;
ljubim sve u njoj.
Ona je duša svih nas,
jer je dio tvoje duše, Franjo.
Što bi rekao da je danas vidiš?
Utkana je u srce bazilike
izgrađene iznad nje.
Željeli su je sačuvati,
da je ne razruši zub vremena
ni oluja ili žega dana.
Sliči djetetu u majčinoj utrobi.
Ne brini, Franjo, ista je kao i nekoć:
malena i ponizna;
oko nje je mramor,
a ona je od kamena.
Nije te izdala, jer ista je, Franjo,
sva kamena i drvena,
odolijeva želji da bude velika.
Pa, Franjo, slična je tebi.
Iako te je Crkva obujmila,
uzljubila i uzela u svoja njedra,
i dalje si ostao malen.
Sve je raslo oko tebe,
a ti si ostao malen,
baš kao i Porcijunkula,
tvoja slika i prilika.

Istinski susreti

Ako ne susretneš Isusa,
kako ćeš tek susresti druge?
Kako ćeš doći do drugih ako
im ne nosiš Isusa?
Budući da je ponajprije susreo Isusa,
Franjo je mogao susresti i druge.
Susreti u kojima donosiš Isusa istinski
su susreti.

Smrt

Zašto se nisi bojao smrti, Franjo?
Svi je se boje, a ti si je nazvao
sestricom. Čak si joj rekao:
„Dobro mi došla, sestrice Smrti!“
Možda zato što si već umro,
Franjo, prije nego je došla.
Odavno si već bio sebi umro,
a to je zaista najteža smrt.
Umro si ovome svijetu.
Mane i poroci, moć i slava
umrli su u tebi.
Što ti smrt može uzeti,
a da već nisi sebi uzeo?
Zato si ju i mogao nazvati
sestricom. Ljudi se boje smrti
jer im oduzima tijelo, a ti si
već odavno sebe dao drugima.
Ništa u tebi nije ostalo, pa ni ti sam.
Franjo, bio si potpuno Gospodinov.
Došavši u tvoj život,
smrt kao da je ušla u praznu pećinu.
Sve je bilo prazno i samo je odjekivao glas:
„Hvaljen budi, moj Gospodine!“
Ostala je samo jeka Božjeg siromaha…

Mir

Franjo, koliko si samo ljubio mir!
Ti, čovjek bez buke, bližnje si
pozdravljao riječima: „Mir i dobro!“
Ili s: „Gospodin ti dao mir!“
Po uzoru na Uskrsloga,
koji je učenicima rekao:
„Mir vam svoj ostavljam,
mir vam svoj dajem!“,
Franjo, uskrsni čovječe,
neprestano si živio Uskrs.
Gdje god si tekao, uskrsni
čovječe, žuborio si mirom.
Franjo, bio si duboka rijeka
koja teče pravim mirom.
Plitka rijeka je glasna,
jer dotiče svaki kamen;
plitka rijeka je odveć bučna.
O, Franjo, duboka rijeko mira,
divno si protjecao svojim
mjestom i vremenom.

Molitva u Asizu

Želio te je vidjeti posljednji put…
Kad su ga nosili na nosiljci
da umre u blizini Porcijunkule,
tražio je da ga okrenu prema Asizu.
Kao da ga prvi put vidiš…
Nitko nije toliko srastao sa svojim
gradom kao ti, Franjo, sa Asizom,
bili ste jedno. Trebali ste jedno drugo:
Asiz je trebao tebe, a ti njega.
I dandanas sve je ostalo isto.
Asiz je Franjin grad,
a Franjo je asiški siromah.
Taj je grad obojen Franjinim bojama:
smeđ kao habit, a ulice bijele kao pasić.
Tu si se rodio, tu počivaš…
Ploviš njegovim (n)jedrima, Franjo.
Rekao si odlazeći: „Zbogom, voljeni grade!“
Ali, Franjo, gdje si otišao?!
Zašto si se uopće opraštao od Asiza?!
Pa još si tu, živ kao i onda.
Nikad ga nisi napustio, kao ni on tebe.
Jedno ste… Kad dođem u Asiz,
nadvirim se nad prozor i čekam kao
dijete da ga nestrpljivo ugledam.
O, kako mi srce uvijek čezne
vidjeti grad na gori!
I ne znam koga prvo vidim:
Franju ili Asiz?
Neodvojivi su, jer Franjo je grad
koji svijetli na gori, na gori svijeta.

Tajna

Asiški sveče, dobro si čuvao tajne svoga bića.
Rane dobivene na La Verni želio si sakriti od svih.
Ljubav ti je oduvijek bila sinonim za tajnu.
Što li si sve, Franjo, nosio u sebi?!
Otkrio si nam samo mali dio svoje nutrine.
Eh, što bi bilo da si nam otkrio sve tajne?
Ljudi danas o sebi sve olako otkriju,
posebno darove i djela ljubavi koja čine.
Sve je danas i previše transparentno.
Franjo, danas bi te optužili da si
netransparentan, optužili bi te da nisi
otkrivač tajni. U modernom svijetu tajne
se lako otkrivaju i naplaćuju.
Franjo, ti si svetac koji je više pokrio nego otkrio.
Poslije smrti brzo su ti i grob izgubili.
Možda si i u smrti želio ostati tajnovit…
Svi su znali da iskreno voliš Isusa,
ali nitko nije dokučio dubinu te ljubavi.
I Isus je tebe volio: darovao ti je svoje rane.
Zašto si rane dobio tek na zalazu života,
zašto si dobio poljubac neba
netom prije odlaska u nebo,
kako si postao asiški svetac,
pitanja su obavijena velom tajne.
Najbolji izraz za ljubav zasigurno je tajna.
Bog i Franjo su se voljeli u tajni ljubavi.

Sreća

Franjo je bio sretan čovjek.
Nije upadao u zamku zla da može
biti sretan samo na sreći drugih.
Franjo nikad nije želio uzeti tuđu
sreću. Često je govorio bratu Leonu:
„O, kako smo sretni!“
Jesmo li zaboravili te Franjine riječi?
Svako jutro kad ustaneš, reci u
Franjinu duhu: „O, kako smo sretni!“
Sreća za Franju nije ležala u osvajanju
svijeta, već u želji da Bog osvoji njegovu
dušu, a duša mu je odavno sita svijeta.
Franjo se radovao novom danu,
radovao se što će Bog i danas
osvojiti jedan dio njegove duše;
Franjo se radovao nutarnjem beskraju
i igri u kojoj Bog osvaja nepregledna
prostranstva njegova srca i duše.
Franjina sreća bila je nutarnja, a ne
izvanjska; njegova sreća bila je duševna.
Franjo je bio sretan u Bogu.
Božja ljubav izvor je njegove radosti.

La Verna

La Verna je svijet za sebe,
a s nje se ipak vidi čitav svijet.
La Verna je bila Franjina krletka
u koju ga je Bog ulovio.
Tu ga je Bog dozivao kao pticu
komadićima kruha slasne ljepote.
Franjo se i mogao dozivati samo
mrvicama, jer je i sam bio Božja mrvica.
Tu mu je nebo bilo suviše blizu,
kao da ga nježno dotiče…
I kad bi molio Očenaš,
rukama bi dotaknuo oblak,
a potom bi sklopio ruke i držao
ih na svojim usnama tepajući:
„Oče nebeski, Oče nebeski!“
Tu je spoznao jake oluje,
silne kiše i zimu La Verne;
tu mu je zima prodrla u kosti,
ali nikada u srce.
Tu je kažnjavao brata
magarca – svoje tijelo držeći ga
promrzlim u zavjetrini La Verne.
Kisnuo je u udubinama stijene i
obolijevao od vlage i snježnih nanosa.
I, gle, čuda! Bog ga je baš tu zapalio
vatrom rana!
Brat magarac – tijelo
dobilo je predivne bisere:
Krist mu je utisnuo svoje rane.
Franjo je možda tada prvi put i
poljubio svoje tijelo, ali u svom
tijelu nije ljubio sebe, već Krista.
Tek tada je bio blag prema tijelu,
jer znao je kakve bisere sadrži
njegov magarac. Čudno, Bog je
prvi put u povijesti čovjeku dao
svoje rane, i to čovjeku kojemu
je cijelo tijelo bila rana.
Franjo je od svoga tijela napravio
ranu jer nikad nije želio da mu
tijelo zasjeni dušu.
Kad bi tijelo krvarilo i boljelo,
rasla je duša. Franjo se trudio od
drveta načiniti križ, a sada je
njegovo tijelo postalo križ.
Franjo je bio križ na La Verni.
La Verna je naša Kalvarija.
Isus je Franji dao svoje rane,
a Isus rane zbilja daje samo onima
koji ga ljube po otajstvu križa.

Utvrda

Asiz je izgledao kao grad-utvrda.
Ali i ti si, Franjo, tako izgledao:
bio si utvrda omeđena svjetovnim bedemom,
nisi dopuštao da ti drugi olako priđu.
Tek kad si izašao iz utvrde na čistinu,
Bog te je mogao raniti.
Pogođen si, Franjo, bio točno u srce.
Bog ne promašuje…
Pogodio te je u srce svojom ljubavlju.
Franjo nije uzalud kasnije volio čistinu.
Često je boravio van grada, van utvrda.
Dopuštao je Bogu da ga
ranjava u beskraju prirode.
Taj svetac čistine više se nikad
nije želio sakriti od Boga.
Franjo je bio svetac van utvrda;
svetac širokih polja i beskrajnih brjegova.

Nebo

Franjo, zašto, od svih stvorova, nisi volio mrave?
Možda zato što mravi nikad ne gledaju u nebo,
možda zato što mravi neprestano rade…
U tvome životu nije prošao nijedan dan,
a da svoj pogled nisi usmjerio prema nebu.
Gledanje neba već je jedna vrsta molitve.
Dok gledaš prema nebu, vjerniče, ti već moliš.
Nemoj si dopustiti da ne prođe nijedan dan,
a da ne pogledaš prema nebu!
Voli nebo dok je obasjano suncem,
voli nebo dok je prekriveno oblacima,
voli nebo i dok prosipa more kiše!
Nebo ti šalje lijepu poruku o životu:
makar i teški oblaci prekrivali tvoj život,
makar prosipao i kišu suza,
ne brini, ipak će izaći sunce.
Gle, tu je! Samo se skriva iza oblaka…
Gledaj prema nebu kao i Franjo
i postat ćeš svjestan rijéči:
„Oče naš, koji jesi na nebesima…“
Gledaj u nebo, jer s druge strane
je Netko tko te najviše voli.
Ako želiš osjetiti istinsku ljubav,
usmjeri svoj pogled prema nebu!
Voljen si… Samo gledaj!

Nedjelja

Premda nijedan dan nije isti,
ali postoji jedan koji obasjava sve druge;
postoji dan u kojem posebno susrećemo Gospodina.
Franjo, ti si zaista volio nedjelju.
Nedjelja je za tebe bila poput cvijeta,
ona je bila cvjetište tvoga života.
Iz nje je sve pupalo, zbog nje je sve cvjetalo.
Nedjelja je bila najljepši cvijet u vrtu tvojih dana.
Upravo na taj nedjeljni cvijet pozivao si svoju braću
fratre da poput pčelica pokupe pelud milosti
i prospu je po čitavom svijetu.
Znao si da obnova svijeta počinje nedjeljom;
obnova svijeta počinje kad čovjek sklopi ruke.
Franjo, ti si svetac sklopljenih ruku koji
u svojim rukama čuva cvijet nedjeljnog jutra.

Raj

„Sve vas želim poslati u raj!“ uskliknuo
si jednog dana u zanosu, asiški sveče.
Franjo, ti si želio spasiti svakog čovjeka.
Nisi želio da itko ostane izvan rajske svjetlosti.
U čemu se najlakše prepoznaje nečija svetost?
Pravi svetac želi ponajprije spasiti druge, a ne sebe.
Svetac živi za druge, a najmanje za sebe.
Ti si, uzore pokore, od pape Honorija III.
izmolio porcijunkulski oprost, čime si želio
svaku dušu poslati u nebo.
Crkva daruje potpuni oprost od vremenitih
kazni svima koji pohode malu crkvu Porcijunkulu
i iz dubine duše se pokaju i ispovjede.
Divno je što želiš svaku dušu vidjeti u nebu!
Čudesna je tvoja zagovornička molitva!
Ti si, Franjo, sav bio odjeven u zagovor;
borio si se za druge, bio si zagovorni svetac,
svetac čija se duša poput voćke naginje preko
ograde, a plodove joj beru svi koji tim putem prolaze.
Imao si dušu koja se bere, imao si dušu koja
se jede jer je sadržavala svu slast raja.

Ptice

Franjo, posebno si volio ptice.
Sam si bio prekrasna Božja ptica…
Ptice su odveć malene i nemaju dom,
ali cijeli svijet njihovo je gnijezdo.
Zar Zemlja ne nalikuje velikom gnijezdu?
Dok lete, ptice svečano dotiču nebo,
no ne boje se kljunom dotaknuti i zemlju.
Premda su češće bliže nebu,
ptice se ipak hrane zemljom.
Takva je, Franjo, bila i tvoja duhovnost:
premda si bio nebeski čovjek,
ipak si ponizno doticao i zemlju;
čak si želio umrijeti gol na zemlji,
želio si je doticati svojim tijelom.
U času smrti nisi tražio uzvišeno prijestolje,
već jedino golu zemlju i ptičji pjev.
O, kako su samo ševe zapjevale kad si umro!
Poletjele su cvrkućući nad Asizom.
Volio si njihov milozvučni pjev,
jer nitko nije dovoljno malen, pa ni ptice,
da ne bi mogao srčano pjevati Gospodinu.
Ptice su te, Franjo, podsjećale da je život pjesma,
radosna pjesma koja nikad ne prestaje.

Knjiga

Može li se život usporediti s knjigom,
a stranice s ljudima?
Kad čita knjigu i prijeđe na drugu stranicu,
čovjek se više ne vraća na pročitani dio,
nego znatiželjno ide dalje.
Zašto pojedincima ljudi nalikuju na stranice?
U jednom trenutku im predstavljaju radost,
ali nakon što ih „pročitaju“,
olako prelaze na novu stranicu.
Tužno je kad ljudi, kao i stranice, postaju bivši!
Kako najednom više ne vidiš radost u ljudima
koji su ti do jučer previše značili?!
Franjo nije „preskakao“ ljude kao stranice,
nije zaboravljao bližnje;
nije zaboravljao stare prijatelje
i išao samo onima od kojih ima koristi.
Iako je upoznao sve pape svog vremena,
Franjo je i dalje rado jeo s gubavcima.
Nalazio je vremena za „prvu stranicu“.
Franjo je imao vremena i za „bezimenu“ stranicu,
izgubljenog i odbačenog čovjeka.
Franjo je kao ljubitelj siromaštva posjedovao
čudnu, svetu, a ipak rijetku osobinu – da ne
zaboravlja ljude, već ih je svakim danom volio sve više.
Čovjek u Franjinu životu nikad nije bio bivši,
već uvijek – sadašnji.

Grad na gori

Nad kupolom Asiza roje se zvijezde i molitve.
Koliko je samo ljudi došlo u Franjin grad?
Jesu li se slijevale molitve
ili su uzimale dio njegova mira?
Tko je kome više dao:
hodočasnici gradu
ili grad hodočasnicima?
Nije ni važno, jer Asiz je svijeća.
Asiz gori, gori grad;
gori grad na gori.
Grad daje svoj plamen
i ništa ne gubi od svoga sjaja,
već dajući umnaža.
Asiz je Jeruzalem Europe
i u njegovoj blizini gori
betlehemsko svjetlo,
isto ono koje je Franjo
zapalio u jaslicama Greccia.
Asiz je Jeruzalem kao što je
Umbrija Franjina Galileja.

Spoletska noć

Spoletska noć – naziv je za noć
koja je za tebe, Franjo, postala danom.
Dok si te noći mirno spavao u Spoletu,
Bog ti je iznenada progovorio.
Inače, noću, tijekom spavanja,
ljudi najbolje čuju Božji glas.
I ti si, Franjo, u snu čuo Božji glas:
„Franjo, tko ti može više dati:
Gospodar ili sluga?“
Jednostavno si odgovorio: „Gospodar.“
A Bog će na to: „Pa, zašto onda slijediš
slugu, a ne Gospodara?“
I tada Franjo prekida veze sa svijetom;
pupčana vrpca, koja ga je dotad hranila
slavom i taštinom, najednom je prerezana.
Franjo prekida putovanje sa svijetom
i počinje novo putovanje s Bogom.
Potučen do nogu, poraženi i posrnuli
vitez ponovno se vraća u Asiz.
Nitko ne zna da je Franjo poražen od Boga,
Ljubav ga je uspješno porazila.
Preostaje mu samo strpljivo čekati…
Franjo će ubrzo postati Božji vojnik.
Čeka da Bog iskuje novo oružje,
novi oklop samo za njega.
Bit ćeš divan Božji ratnik, Franjo,
bit ćeš divan Božji vojnik kad te
Bog obuče u oklop siromaštva
i u ruke ti stavi mač poniznosti.
Čudno, Bog je u razdoblju ratnik?
stvorio svog poniznog ratnika,
Bog je u razdoblju vitezova
stvorio svog hrabrog i svetog viteza.

Zarobljenik

Kad si poželio postati ratnikom
i druge staviti u krute okove,
i s?m si postao okovan:
zarobljen si u ratu između Asiza i Perugie.
Premda isprva vrlo bolan, taj poraz
postaje tvojom najvećom pobjedom.
Velike pobjede dolaze ako prva
stepenica predstavlja najveći poraz.
Uzeli su ti oružje,
ali dobro je što si bio zarobljen.
Tada još nisi ni slutio da se oružjem ubija.
Tko zna kako bi se tvoja duša nosila s tim
da si, ne daj Bože, nekog u ratu ubio?!
Kako bi se s tim nosio ti, koji ćeš postati
bratom svih ljudi i stvorenja?!
Pa ti, Franjo, ne bi ni mrava zgazio,
ali ipak si nosio oružje kovano da ubija ljude.
Dobro je da su ti sve uzeli…
Više od jedanaest mjeseci proveo si u zatvoru.
Dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec
okruživali su te drugi zarobljenici i vlaga.
Prvi put nitko te nije shvaćao kao čovjeka,
ni prijatelji ni svijet.
Osjetio si krhkost čovjeka koji ništa ne može
novcem platiti, pa čak ni vlastitu slobodu.
No, tada se Bog zaljubljuje u tebe,
počeo ti je progovarati baš kad si
ostao bez oružja i sjaja…
Bog ti je tada prišao i tiho šapnuo:
„Franjo, uvijek ću te ljubiti!“

Snovi

Sanjao sam neobičan san:
svijet je bio u mraku,
Crkva se rušila…
Unutar sna bio je još
jedan san, san u snu.
I papa Inocent je također sanjao san:
sanjao je da se Crkva ruši.
Jedan je čovjek podupirao
Crkvu svojim leđima.
Bio je to Franjo Asiški.
Inocent je u snu vidio Franjino lice.
To je bilo njegovo sveto lice.
U mom snu Franjo je nosio svijeću,
a plamen kao da je izbijao iz njegovih ruku.
Od plamenova odsjaja u sjeni sam
nazirao obrise Franjinog lica.
Čudno, to je bilo lice svakog od nas;
Franjo može biti svatko…
I taj plamen iz njegovih ruku
počeo je osvjetljavati svijet.
Tada je netko iz tame doviknuo:
„Zašto nosiš tako malen plamen?!
Jednu svijeću može i mali vjetar ugasiti!“
A Franjo je tome glasu odgovorio:
„Nije važno kako netko može
lako ugasiti svijeće,
nego gledaj kako netko lako
može upaliti jednu svijeću.“
I još je dodao: „Znaš li koja
je najveća moć svjetla?
Dovoljna je i mala pukotina
da svjetlo prodre kroz nju.“

Rane

Rane se mogu dobro naplatiti.
I danas postoji odšteta za rane,
bilo tjelesne ili duševne.
Ako na rukama pokažeš Kristove rane,
iza sebe ćeš imati tisuću ljudi,
svi će znatiželjno poći za tobom.
Rane su mreža bolja čak i od Petrove,
kojom ćeš lako loviti ljude.
A što si ti, Franjo, učinio?
Zašto si skrivao svoje rane?
A mogle su postati tvoj kapital…
Tri si godine nosio rane na svom tijelu
i nitko ih nije vidio, osim brata Leona;
a ne bi ni on da nije bio tvoj bolničar.
Čuvao si skromno svoje rane
i nikome ih nisi pokazivao. Zašto?
Svojim ranama nisi htio zasjeniti Kristove,
premda su i ove bile njegove.
Franjina duhovnost protivna
je današnjem svijetu.
Ljudi danas olako pokazuju svoje rane.
Rane su intima, tajna između tebe i Boga;
rane su prozori kroz koje vidiš nebo unutar sebe.
Franjo, najbolji čuvaru Kristovih rana,
blagoslovi sve moje rane!

Vatra ljubavi

Čudna bolest obuzela je tvoje tijelo.
Upao si u tešku groznicu,
utapao si se u moru nemoći.
Nisi nigdje mogao ići, slavni trubadure.
Volio si put i njime rado koračao,
ali odsad su svi putevi za tebe zatvoreni,
no ne i za svemogućeg Boga:
sada Bog tebi nečujno dolazi.
Ne ideš više ti k Bogu,
nego Bog dolazi k tebi.
Božji put izravno vodi u tvoje srce.
Dok ležiš okovan groznicom,
Isus te otapa kao što se otapa
bijeli snijeg na proljetnom suncu.
Isus otapa svijet sa tebe.
Nemoćan si i shrvan, Franjo…
Božja svemoć raste u tvojoj nemoći.
Buncaš od teške groznice…
Zar život bez Boga nije vrsta buncanja?
Franjo je postao „talište“ ljubavi.
Ljubav ga prži, zato i gori;
mora postati kruh koji će druge hraniti.
Koliki će samo doći i otkidati od Franje…
Franjo treba postati kruhom.
Kad je napokon groznica popustila,
opet ne možeš ustati;
potreban ti je štap da se osloniš.
Izlazeći na balkon, gledaš novi svijet.
Ništa više nije isto kao prije.
Sve što si do jučer smatrao radošću,
od danas to više nije.
Gadi ti se sve što te je nekoć činilo sretnim.
To staro odjednom djeluje isprazno.
Franjo, nije se svijet promijenio,
već ti, u tebi je sve novo.
Vatra ljubavi spalila je starog čovjeka,
zasjalo je novo asiško sunce.

Među svojima

Mogao si postići svetost
negdje daleko, ali ne!
Tvoja svetost tinjala je tu,
u Asizu. Baš kad si trebao
krenuti u Apuliju, odlučio
si ostati u svom Asizu.
Svima si rekao da ćeš
biti svet u svom zavičaju,
ondje gdje je najteže.
Pothvat je to! Isus nije uspio
u rodnom Nazaretu, htjeli su
ga strmoglaviti niz liticu grada,
a ti, gorljivi apostole, ti si uspio
u svom Asizu. Bilo je teško!
Isti ti Asižani na početku su te
pljuvali, gađali su te blatom
govoreći da si luđak, ali nisi
odstupio ni milimetra, jer si,
Franjo, srcem volio Asiz;
samo je još Asiz trebao
zavoljeti tebe… Voljeli su te u
mladosti kad si im nudio
igre i novce.
Bio si omiljen mladić u gradu,
ali htio si im ponuditi puno više:
htio si im dati samoga sebe,
svoje srce, svoju svetost.
Nisu još prepoznali da ih darivaš…
Nisu to više bili darovi svijeta,
već odsad su to darovi neba.
Franjo je novi svetac.
Svetost nećeš pronaći negdje daleko,
već tu, gdje si odrastao – među svojima.
Nemoj svetost tražiti u tuđini,
usudi se kao sveti Franjo biti svet
ondje gdje si prvi put ugledao nebo!

Original

Božje sjeme bilo je posijano
duboko u Franjino srce.
Klijalo je i lagano raslo…
Franjo je Božji projekt.
Nikad ne bi bio to što jest
da nije bilo Božje milosti.
Mnogi žele biti bosi kao Franjo,
ali nisu Franjo; mnogi danas
žele prositi kao Franjo, ali nisu
Franjo; mnogi žele voljeti prirodu
kao Franjo, ali nisu Franjo.
Franjo se ne može imitirati,
Franjo je original!
Ne možeš biti Franjina kopija
jer uvijek ćeš biti loša kopija.
Franju možeš nasljedovati,
ali nasljedovati ne znači
imitirati ga. Nasljedovati Franju
znači živjeti u njegovu duhu,
ali u današnjem vremenu.
Ne trebaš zalaziti u Franjino
vrijeme, već Franjin duh
dovedi u svoje vrijeme!
Ne možeš silom nalikovati Franji,
već samo uz pomoć Božje milosti.
Franju nije stvorila vlastita sila,
već beskrajna Božja milost.
Milost se u njegovu životu
razlila kao proljetna rosa
po livadama Umbrije.

Molitva za svjetlo

Uzalud sunce sja i
obasjava čitav svijet
ako moje srce nije
obasjano tim svjetlom.
Srce je ključ!
Oko mene može živjeti i
tama, ali ako moje srce
odiše svjetlom, bit ću miran.
Franjo je molio posebnu molitvu:
„Rasvijetli tmine moga srca!“
Eto, samo to učini, Gospodine!
Otjeraj tmine iz moga srca!
Ne tražim da razgoniš sve
tamne oblake nebeskog svoda,
već samo tmine moga srca rastjeraj!
Moje je srce malo, odveć malo.
Samo rasprši tmine iz moga srca
i gledat ću svijet tvojim očima, Isuse.
Kako je lijepo moliti ovu molitvu,
molitvu za svjetlo…
Isuse, rasvijetli tmine moga srca!

Hvala i čast Gospodinu

Ovako je sveti Franjo molio:
„Dostojan je Gospodin primiti hvalu i čast.“
Vrlo važna je ova riječ – primiti.
Franjo je znao da ne primaju samo ljudi,
već i Gospodin prima.
Mi, ljudi, od Boga primamo sve, sve
milosti i blagoslove, ali i mi možemo
Gospodinu nešto dati.
Otvoren je da primi naše hvale i časti.
Nije to Gospodinu potrebno,
ali nam dopušta da ga slavimo i veličamo.
Franjo nije prolazio ovim životom
očekujući samo što će Gospodin
njemu dati, već je sam želio darivati
svoga Gospodina pjesmama, molitvama
i hvalama. Iznova je poticao braću
pjevajući: „Blagoslivljajte Gospodina moga!“
Tisuću razloga imaš da hvališ Gospodina,
a onaj najvažniji jest: da je Gospodin
zbilja dobar; Gospodin je sama Ljubav.
Uvijek veličaj Gospodina,
baš kao što je to i Franjo činio.

Božji glas

Kad su farizeji prozivali Isusa
da nije Božji Sin, optužujući ga da huli,
Isus je otišao u jordansku okolicu,
gdje mu je nekoć Glas rekao:
„Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“
Isus je imao potrebu otići
na mjesto gdje je čuo Očev glas.
Naravno, Isus nije sumnjao u sebe,
ali je otišao zbog svih ljudi
koji sumnjaju u njegovo sinovstvo.
Slično se dogodilo i svetom ocu Franji:
kad bi ga drugi napadali ili ponižavali,
odlazio bi na mjesta gdje je osjetio
posebnu Božju ljubav i molio.
Odlazio je na mjesta gdje je čuo Božji glas
i to bi ga podiglo, ohrabrilo.
Franjo je bio osvježen tom milošću.
Ne možeš ovim životom proći
bez proturječja i osporavanja,
ali nemoj nikad zaboraviti mjesto
gdje si čuo da vrijediš i da te Bog voli,
da ti želi biti Prijatelj.

Ljubav nije ljubljena

Plakao si ulicama Asiza govoreći:
„Ljubav nije ljubljena!“
To si nam, Franjo, ti otkrio,
a tebi sam Gospodin Bog.
Vjerovali smo da je dovoljno
što je Bog Ljubav i da mu naša
ljubav uopće nije potrebna,
a ti si nam otkrio da
Ljubav želi biti ljubljena.
Svakom tek rođenom djetetu
treba iznad krevetca staviti natpis:
„Ljubav nije ljubljena!“
Ljubi Ljubav! Neka to bude tvoja
jedina i najdraža misija na Zemlji!
Ljubi Boga! Ljubi Ljubav!
Jedino s ljubavlju nećeš pretjerati,
nitko se ne može umoriti ljubeći.
Kako bih volio da i danas ulicama
moga grada prođe netko uplakan
kao Franjo i zavapi snažno:
„Ljubav nije ljubljena!“

Svete kreposti

Živimo u vremenu kad se hvale mane i poroci.
Premda je i njegovo vrijeme vrvjelo porocima,
Franjo je postao čovjek koji ljubi i hvali kreposti.
Pozdravljao je kreposti kao što pozdravlja ljude.
Tepao im je nazivajući ih (pre)svetim krepostima.
Franjo je siromaštvo nazivao svetim,
a danas je siromaštvo simbol za tragediju i jad.
O, koliko kasnimo za svetim Franjom!
I poniznost je nazivao svetom i divio joj se,
a mi poniznost smatramo slabošću
svojstvenu nejakima.
O, koliko kasnimo za svetim Franjom!
I poslušnost je uzvišeno cijenio.
O, sveta i draga poslušnosti!
A mi poslušnost smatramo izvorom nesreće,
opiremo se biti poslušni i Bogu i ljudima.
O, koliko kasnimo za svetim Franjom!
On je ljubav nazivao svetom ljubavlju,
a mi gazimo i raskidamo svaku ljubav.
O, koliko kasnimo za svetim Franjom!
Zato je čudesno bilo živjeti uz Franju
i sa svetim Franjom.
Da bi volio kreposti, morao si čuti za njih.
Franjo je sam bio krepost.
O, kako danas nedostaje ljudi
koji žive i govore o kreposti!
Franjo, ljubitelju kreposti, razlij ljubav
prema krepostima na sve ljude!