Sateliti, lakaji & janjičari

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

“Uz samostalnost i neodvisnost naroda, u rešavanju domaćih i izvanjskih pitanjah, može biti različnih mnenjah, stranakah; nu kad se radi o souverenstvu naroda, tu nemože biti nego braniteljah i izdajicah naroda. A bez souverenstva, kao pokrajina ili krunovina, graditi zakone, rešavati makar samo domaća pitanja, znamenuje ludovat ili prostotu obsenjivat.”

Ante STARČEVIĆ (1868.)


“Isključivo se bavimo načeli; ova razjasnjujući u znanosti ili u politici, s osobami niti možemo imati posla, nego sa stvarju; glede ove pako smo nemiloserdni, izpovjedamo; jer ne može našem poduzetju ništa biti tako odurnoga, nego kada tko ruši načela poštenja i istine, pa će još neznalice ili lakomišljene sliepiti, da je on pravedan, da dobro misli. Bog te vidio, kako možeš dobro misliti, kad opako radiš? Pitanje može još biti samo to: radiš li nehotice ili hotice zlo? Ako nehotice, čemu dakle nepriznaješ istinu dokazanu ti, kad ovu stotine i stotine čitajućih priznavaju, zašto dakle da ti sam uztraješ u zlu? Ako uztraješ, zar time nedokazuješ, da hotice varaš sviet, te se izjidaš samo zato, što već nećeš moći ni neznanostju se izgovarati?”

Eugen KVATERNIK (1869.)


PROSLOV
Baveći se – kako se to kaže glagolom koji može značiti svašta i ne mora značiti ništa – politikom tijekom cijeloga svog života (nikad kao karijerom, i nikad kao takozvani politički analitičar, dakle – nikad kao nezainteresiran, ravnodušan i emocionalno neangažiran promatrač, nego uvijek i neizostavno kao onaj kojega pitanje opstanka, sudbine, položaja i zrelosti hrvatskoga naroda zanima kao ključno, najvažnije pitanje vlastite sudbine i vlastitog identiteta!), svoje opazke i misli o hrvatskome političkom životu, kao izraz osjećaja osobne odgovornosti, u obliku političkih eseja, minijatura i krokija, prikaza, prosudaba i osvrta, javnih izlaganja, govora, raščlamba, polemika i studija, sad već više od trideset godina izlažem na našemu javnom poprištu, bojištu i razbojištu.
Iz opazaka i razmatranja uvrštenih u ovu knjigu, u prvom je redu lako vidjeti kako nemam čast ubrajati se u poštovatelje ljudi koji posljednjih desetljeća, nakon oslobođenja od otvorene jugoslavenske okupacije, upravljaju Hrvatskom; jednako tako ni u poštovatelje onih naših sunarodnjaka koji uvijek čeznu za totemima i idolima (sve da su ta priručna i prigodna božanstva pred kojima bismo, tobože, trebali klečati, i bolja i vrjednija od onih koja su nam na raspolaganju). S druge pak strane, i ovdje skupljene bilješke žele dati (a ja se nadam da i daju) jednu izgrađenu, posve jasnu i zapravo nadideološku predodžbu – u neskromnijim bi se inačicama ta predodžba nazivala vizijom – o tome kakav bi možda mogao i trebao biti ovaj dio naše domovine koji se danas naziva hrvatskom državom (pa onda i ono što je izvan nje, a smatramo ga jednako svojim).
Kad i u ovo naše doba danomice svjedočimo o istim pojavama koje su prije desetljeće, dva ili tri zabilježene u ovim redcima kao svojevrsni prilozi za povijest naše nacionalne patologije – dakle, bez ambicije da budu povijest, ali s ambicijom da za povijest zabilježe neke naše ljude i krajeve, i naše dojmove o njima, češće naše sramote, tuge i nevolje, nego naša slavlja i ponose – ove se bilješke mogu činiti suvišnima i uzaludnima. Bilo bi, ipak, vrlo površno i sasvim krivo, kad bi ih se na brzu ruku proglasilo nekakvim knjigovodstvom očaja ili izvatkom iz poslovnih knjiga hrvatskog pesimizma. Jer, ako se je, u mjesecima i godinama njihova nastanka, i moj idealizam znao puno puta bolno sudariti sa stvarnošću, to se nipošto nije odnosilo na ideale. Oni su ostali netaknuti. Ideali, i svijest o tome da oni umiru onda kad umre zadnji koji je spreman umrijeti za njih. Takvih, hvala Bogu, još imade.
A da o vlastitoj povijesti znademo više nego što znademo, ne bi nam se neobičnom činila ona Starčevićeva, iz njegove dopune “Naputka za pristaše stranke prava”, da, “ako u vreme vaših praunukah u ovom narodu bude petdeset muževah osvedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi učinismo više nego li su agitatori ikada učinili.” Te je teške riječi 1871. napisalo jedno snažno i duhovito pero, u trenutcima kad su osjećaj za pravdu i optimizam bili jedino oružje u hrvatskim rukama. Makar se površnima i činile takve, one nisu bile pesimistične, nego su bile poziv na izvršenje dužnosti; svijest, pak, o odgovornosti koja obvezuje svakoga od nas, jednako kao i čvrstina uvjerenja, ne ovise o ispraznim odobravanjima i javnim aplauzima, nego postoje neovisno o njima, pa ako treba – i nasuprot njima.
Jasno je da bi danas samo malobrojni – u strahu da stvarnost opovrgne njihove nade – prisegnuli da u naše doba, skoro trinaest desetljeća nakon Starčevićeve smrti, u hrvatskome javnom životu ima tih njegovih sanjanih “petdeset muževa osvedočenih o svetosti slobode”. A ima, jer i ovakvi, slabi i nejaki kakvi jesmo, mi smo izdanci naroda koji se je u XX. stoljeću dva puta osovio na noge nasuprot praktično cijeloj Europi, baš po onoj Šenoinoj:

Taj puk, sad smrvljen i poražen,
Rugavet strancu, prezren, gažen,
Razmrviti će grobu vrata,
Dogrmiti će svijetu: “Čuj!
Gle, još nas ima, još Hrvata,
Slobodu našu, svijete, štuj!”

Oba smo puta krvavo platili taj svoj neslomljivi osjećaj dostojanstva i želje da budemo subjektom, a ne objektom; drugi put, srećom, tako da smo subjektom postali i ostali, pa se, usprkos svemu, možemo nazvati konačnim pobjednicima.
Htio bih da se to jasno vidi i iz ovih članaka, nerijetko nastalih u žurbi, na ograničenu prostoru, pred izmak roka i pred samo zaključenje tribina u kojima su osvanuli, i koji bi, da nije specifičnih političko-pandemijskih okolnosti, i dalje ostali razasuti po raznim novinama i časopisima – one na društvenim mrežama i mrežnim portalima, po starinskoj navadi, ni ne računam – a ponajviše u mjesečniku Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, čije sam stranice, zahvaljujući povjerenju i potpori (dakako i duševnoj srodnosti!) niza ljudi koji su od druge polovice 1990-ih do danas bili na čelu te udruge, kao glavni urednik mogao ponekad i nekažnjeno zloupotrijebiti (i neka mi se oprosti što im tek ovdje, sa zakašnjenjem, izražavam zahvalnost!).
Ovako, dakle, u posve neprirodnim okolnostima jedne velepošasti – premda puno drastičnije, ali po mnogočemu ipak nalične onoj koju je Camus naslutio u svojoj Kugi – kad čovjek traži način da sačuva svoje dostojanstvo i svoje mentalno zdravlje, u kratkome su roku neki od tih mojih članaka našli zakrilje u tri knjige koje sam objavio posljednjih mjeseci (ne računajući znanstvene monografije o Antunu Gustavu Matošu i Ivi Pilaru, objavljene pretprošle odnosno prošle godine): Hrvatska kronika: Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020. (Zagreb, 2020.), Sto knjiga i jedan film (Zagreb, 2020.) te Trgovci hrvatskim kožama: Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća (Zagreb, 2021.). Tako je dobar dio tih triju desetljeća zbijen u ovih nepunih šest mjeseci, a meni se čini kako ne bi valjalo kad bi im bilo tješnje, premda dopuštam da čitatelj o tome ima i drugačije predodžbe.
Ova knjiga, četvrta u toj naizgled nepotrebnoj žurbi, s njima čini jedinstvenu cjelinu – ne samo u misaonome i političkom, nego i u tehničkom smislu – baš kao što će toj cjelini pripadati i Dnevnik čitanja i knjiga (također već ranije objavljenih) eseja pod naslovom Hrvatskom uzvodno, jednako kao i dvije dodatne knjige polemika, od kojih je ona prva, Uz dlaku: Protuustavna zabadanja jednog autsajdera, već pripremljena za tisak, pa bi i njih dvije, Dnevnik čitanja i Uz dlaku trebale izići tijekom ove godine. Tekstovi u njima nisu mijenjani – usklađen je samo pravopis – a i onda kad pokazuju da sam ponekad možda griješio (i koliko sam griješio), oni bez ikakve sumnje svjedoče o stalnosti cilja i nepromjenljivosti mjerila. Ne mislim da je to malo.
A onaj tko te knjige bar prolista, lako će vidjeti da popustljivost jugoslavenstvu i razumijevanje za njegove zagovornike jamačno ne spadaju u inače brojne mane mojih razmatranja; s druge mi je strane i sad drago primijetiti da u ta tri moja i naša desetljeća nije bilo baš nijednoga vlastodršca kojemu bi se u njima kadilo – premda se je Tuđmana tek kritiziralo, dok se je, recimo, Mesića, Račana, Sanadera, Jadranku Kosor, Milanovića, Josipovića i slične likove iz našega političkog bestijarija otvoreno preziralo, u isto ono vrijeme kad su ih, sluganski i zborno, do neukusa servilno, veličali njihovi paževi i lakaji, puzavci i preživači, uključujući one iz takozvanih neovisnih medija – i da je za tu povlasticu slobode s vremena na vrijeme, zapravo u kontinuitetu i trajno, plaćana cijena čiju – uvelike dokumentiranu – visinu znaju samo najbliži, ali bi ju mogli naslutiti i oni malko dalji, samo ako to požele.
Dakako, ništa je to prema onima koji su stoljećima, a osobito u onome prošlome, za slobodnu, neovisnu i doista hrvatsku Hrvatsku dali svoje živote ili zdravlje, ali je i ovako mala – jer se smisao i vrijednost života procjenjuje po onome što je od života i vrjednije i trajnije – ta cijena zapravo neprocjenjiv dar, za koji Svevišnjemu iz dana u dan neizmjerno zahvaljujem.

Tomislav JONJIĆ
U Zagrebu, 20. ožujka 2021.


HERCEGOVAČKI KRUG KREDOM
Svakomu tko išta znade o hrvatskoj povijesti, na početku procesa osamostaljenja Hrvatske moralo je biti jasno da će ključnom točkom hrvatsko-srpskog rata ostati ono što je već stoljeće i pol bilo ključnom točkom hrvatsko-srpskog prijepora: Bosna i Hercegovina.
Ako nekima drugima rat na području današnje Hrvatske možda nije bio njihov rat, rat na tlu BiH nije mogao ne biti i hrvatskim ratom, ratom koji odlučuje o sudbini hrvatskoga naroda i države. Usprkos tomu, nisu svi Hrvati jednako gledali na taj rat, prijetnje koje on nosi i perspektive koje možda otvara.
Sukladno geopolitičkoj logici i starčevićanskoj tradiciji, hrvatski su nacionalisti listom smatrali kako je BiH hrvatska zemlja, a tamošnji Muslimani podrijetlom Hrvati koji su osmanlijskim osvajanjima, islamizacijom i kasnijim “sofizmom Beča, pohotom Budima, labirintom mračnim katakompskog Rima” (Matoš) umjetno i nasilno odvojeni od matice, pa je hrvatska zadaća popuštanjem i žrtvama pokazati im put dragovoljnog povratka nacionalnim (dakako: ne i vjerskim) korijenima.
Realniji su promatrači bili svjesni složenosti i dugotrajnosti tog procesa, kao i toga da je izgrađena vjersko-kulturna posebnost nepovratna činjenica, pa su zagovarali oblikovanje demokratske savezne države Hrvatske, koja bi se sastojala od dviju jedinica, današnje Hrvatske i današnje BiH. Ostalo bi bilo prepušteno vremenu, političkoj pameti, gospodarskom i prometnom povezivanju, a položaj bosansko-hercegovačkih Hrvata zaštićen geopolitičkim smještajem BiH i njezinom gospodarsko-prometnom ovisnošću o Republici Hrvatskoj.
S obzirom na povijesne pouke, svaki nagovještaj mogućnosti podjele BiH između Hrvatske i Srbije u trenutcima raspada Jugoslavije, hrvatski su nacionalisti morali promatrati kao prijetnju ostvarenju nacionalnog ideala. Zato su mnogi napeto i sa zebnjom promatrali organiziranje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB). Ohrabrivano je vojničko pripremanje i organiziranje u obliku Hrvatskoga vijeća obrane i istodobno se vjerovalo kako je moguće vojnički se organizirati i obraniti bez upravno-političkog, kvazidržavnog organiziranja.

Potku takvog razmišljanja činio je strah da će HZ HB – osobito s obzirom na strukturu koja joj je izbila na čelo, i u kojoj nije bilo baš nijednoga od ne tako malo dotad u javnosti poznatih boraca za hrvatska prava u Bosni i Hercegovini (ali je – pored niza dotad nepoznatih ljudi – napretek bilo bivših pripadnika jugoslavenske komunističke nomenklature) – iskopati jaz između Hrvata i Muslimana, dati izgovor svijetu da Hrvate izjednačuje sa Srbima i ujedno legitimira srpski zahtjev za promjenom tzv. avnojskih granica kao administrativnih međa.
Činilo se kao da nema razloga da službeno Sarajevo negoduje zbog toga što se Hrvati spremaju na obranu, jer oni ne brane samo Republiku Hrvatsku, nego i Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući Muslimanima i vremena i prostora da još jednom preispitaju, nije li – čak i u razdoblju koje bi imalo okruniti proces njihove nacionalne emancipacije i konstituiranja kao moderne nacije – čvrsti savez s Hrvatima i za njih ipak najbolje, ako ne i jedino rješenje.
Hrvati, pak, priželjkivalo se, danas ne će počiniti pogrješku iz Mačekova doba, kad su, dopustivši podjelu BiH, pristali na svojevrsnu legalizaciju srpskog posjeda zapadno od Drine – što je bilo bez presedana u višestoljetnoj povijesti – te ujedno stvorili situaciju u kojoj su se Muslimani našli rascijepljeni na dva dijela, pa slijedom toga oslabljeni i s razlogom nezadovoljni.
Jer, povijest je i tu nudila pouke: budući da su te 1939., provizorijem koji je bio primarno u funkciji očuvanja Jugoslavije, većinom bili ostavljeni u “srpskoj jedinici”, muslimanski intelektualci, predvođeni tada već zaprisegnutim ustašom Džafer-begom Kulenovićem, kasnijim potpredsjednikom vlade Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskim nacionalistom do posljednjeg daha, utemeljili su Pokret za autonomiju BiH. Svetosavsku su Srbiju apsolutno otklanjali, ali su istodobno smatrali kako samo kao cjelina mogu u budućoj hrvatskoj državi osigurati svoja vjerska i kulturna prava.
Povijest je, dakako, jedno, a stvarnost nešto drugo: povijest ne služi kao formula koja se može ponovno primijeniti, ali je u pravilu putokaz koji nas upozorava na stranputice kojima ne treba ići.
Tako ni kod nacionalističkog dijela hrvatske oporbe 1991./92. nije nedostajala svijest o realnostima, odnosno o tome da su Muslimani u međuvremenu stasali u entitet različit od hrvatskoga, ali se je općenito ipak razmišljalo na sljedeći način: voditi politiku samo na temelju ideala i idealnih predodžaba nedvojbeno je naivno. Međutim, isto tako, takozvani politički realizam koji se ne obazire na ideale, koji ih ignorira i koji ne teži njihovu postignuću, prijeti da postane izdajom.
Nasuprot tomu stajala je i stoji “avnojska oporba”. Njezina se je politika u bitnome svodila na odustanak od hrvatskih ciljeva u Bosni i Hercegovini, i u konačnici bi – nakon prijelaznog razdoblja u kojem bi Hrvati ostali nominalno ravnopravni – naši sunarodnjaci bili svedeni na položaj nacionalne manjine, kojoj preostaje iseliti ili se utopiti u većini, zapravo u nekoj modernoj inačici nadkonfesionalnoga ili interkonfesionalnog bošnjaštva. Bi li Bosna i Hercegovina nakon toga bila podijeljena ili “podijeljena” između Muslimana i Srba, Hrvatima bi moglo biti uglavnom svejedno.
Kao što su različite njihove političke vizije i predodžbe o hrvatskim nacionalnim interesima, nacionalističke su kritike hrvatske politike prema Sarajevu, i po korijenima i po ciljevima, bitno različite od kritika koje je upućivala “avnojska oporba”; samo ponekad su naizgled nalični bili njihova taktika i njihov rječnik.
I kad su (kao u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba) bili najogorčeniji, hrvatski nacionalisti – možda propuštajući povijesnu priliku da odigraju ulogu “drugog željeza u vatri”, kako je Maček nazivao Pavelića – nisu vjerovali da će se problem BiH svesti na problem Hercegovine, na problem (Hrvata) Hercegovaca.
U pravilu nije previše ozbiljno razmišljati u kategorijama urote i spletke, ali ostaje činjenica da “avnojska oporba” (koja je na demokratskim izborima među bosansko-hercegovačkim Hrvatima dobila beznačajan broj glasova, razmjerno čak i manje nego što ih je dobila u Hrvatskoj) svu složenost bosansko-hercegovačkoga čvora sustavno svodi na “problem Hercegovaca” – ne pokazuje samo neshvaćanje cjeline problema, nego svojom politikom proizvodi i druge, dalekosežne posljedice.
Objašnjavanje tragedije u BiH “hercegovačkim sindromom” neizbježno dovodi u oprjeku hercegovačke i bosanske Hrvate, i između njih stvara jaz koji se neizbježno odražava na čitav nacionalni korpus. Kako ta ista “avnojska oporba” desetljećima nije ništa učinila da Hrvati uopće, u bilo kojoj od svojih zemalja, žive dostojno čovjeka (naprotiv!), valja se zapitati, čemu i komu služi to poticanje regionalnih i zavičajnih razlika, pa makar ono bilo prikriveno “skrblju za nacionalnu stvar” i “europskim pristupom”.
Bilo bi naivno misliti kako su posrijedi samo pokušaji da se stekne potpora u onom segmentu biračkoga tijela koji tvore bosanski Hrvati, te iskoristi njihova tragedija i činjenica da je svijet, kako kaže kardinal Puljić, i s hrvatske strane ne jednom uvjeravan da oni zapravo i ne postoje.
No, s obzirom na to da je notorno kako se hrvatska politika u Hercegovini nije vodila izolirano od opće hrvatske politike, bojim se da je stigmatiziranje Hercegovaca dio nečega drugoga. Hrvati, naime, znaju komu je služilo Kalláyevo bošnjaštvo, komu služi istrijanstvo, komu dalmatinstvo i dalmatinsko autonomaštvo. Znaju što je značilo ono zlokobno “Slaveni i sutra, Hrvati nikada!”, znaju zašto je u Vojvodini uvijek smjelo biti Bunjevaca i Šokaca, a redovito nije smjelo biti Hrvata.
I baš zato što to znaju, krajnje je neobično što upadaju u klopku koja hercegovačke Hrvate u cjelini prikazuje kao nadute primitivce i gotovo genetske kriminalce.
Ta “europska” odnosno “velegradska” klopka nema nikakve veze s uljuđenošću; ona je jednako provincijalna i jednako kampanilistička. I, što je najgore, ona je jasno protuhrvatska. Jer, ona nije osuđivala “provincijalce” i “dotepence” u vrijeme kad je Zagreb (Split, Rijeka, Osijek) koloniziran “solunašima”, kninskim i bosanskim četnicima ili partizanijom u opancima.
Isti “europski” mentalitet koji će u Splitu za sve okrivljivati “vlaja” (pa će u lovačkoj priči kliknuti: “Pusti zeca, ubij vlaja!”), u gornjoj će Hrvatskoj (i ne samo u njoj) optuživati Hercegovca.
Snobovski provincijalizam, koji nikad nije podigao glasa protiv Vase Čubrilovića, Maksimovića Kundaka, Aleksandra Rankovića, Jurjevića Baje, Jakova Blaževića, Stanka Stojčevića i njihovih demografsko-političkih odnosno kadrovskih poteza i pothvata, taj protuhrvatski duh koji se nikad nije brinuo za stotine tisuća hercegovačkih i drugih Hrvata na inozemnim gradilištima, u tuđim kanalima i tuđim rakama, danas odjednom, pod krinkom skrbi za Hrvatsku, optužuje ne samo šaku kriminalaca, nego cijelu jednu granu hrvatskog naroda, time izravno prijeteći čitavu tom narodu.
Zbog toga se hercegovačke Hrvate proglašava primitivcima (čak i kad je broj fakultetski izobraženih kod njih iznad hrvatskog prosjeka), zbog toga se nitko ne pita zašto su ti diljem svijeta rasuti ljudi cijenjeni u novim domovinama (dok ih se stara odriče), zbog toga se ne želi uočiti da su oni jednako (ne)skloni kriminalu kao i svi drugi te da porezni i carinski sustav koji tamo stvara svojevrsnu oazu, nije posljedica hercegovačke zločinačke domišljatosti, nego nečega drugoga, puno složenijega. A to što se je time okoristio tanak sloj mešetara (nipošto samo Hercegovaca), ne smije dovesti do poistovjećenja tog sloja i desetaka tisuća težaka koji i dalje u znoju zarađuju svakodnevnu koricu kruha, razmišljajući o tome, ne će li sutra ipak morati seliti s praga koji su branili i obranili i pred Osmanlijama i pred Austrijom i pred Mađarima i pred Jugoslavenima.
Zato ne valja vjerovati “europejcima” koji će ustvrditi da sve zlo na ovim prostorima “potječe od ustaše iz Ljubuškoga”. To što u Ljubuškome i nema obitelji koja u ovome ili u prethodnom ratu nije oplakivala poginulog za Hrvatsku, a u miru strepila za sudbinu političkog uznika ili emigranta, tim “europejcima” nije važno. Bili izvan vlasti ili na vlasti, ti “europejci” (Joja bi ih Ricov nazvao “sinekurcima”) svoje srebrnjake ionako će zaraditi: ako treba, privremeno će se profesionalizirati čak i kao Hrvati.

(Vjesnik, 57/1996., br. 17533, 6. VIII. 1996.)


“Nadati se, dolikuje ludjaku, sdvojiti, dolikuje prevarenu ludjaku. Uspeh nestoji od mene, ni od nas, ni od našega naroda sama, i zato ja niti mu se nadam ni nenadam. Bez obzira na uspeh, ja ću, koliko budem mogao, izpuniti moje deržanstvo. O tom se radi.”

Ante STARČEVIĆ, Pisma Magjarolacah

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Izdavač

Godina izdanja

Jezik