Opis
PREDGOVOR
Dragi štovatelju i molitelju Gospine krunice, i ti koji ćeš to jednom postati,
želim ti reći da je to jedna od najljepših i najdivnijih molitava uopće. Iako ju nerijetko molimo brzo, a često i ne promišljajući njezine temeljne sastavnice i ne ulazeći u njezinu srž, moja je želja da čitajući ovu knjigu još više zavoliš ovu krunicu i uroniš u njena nepregledna prostranstva i dubine.
Nadam se da će ti u tomu pomoći i biblijska promišljanja koja se nalaze uz svako otajstvo Gospine krunice. Biblija i krunica ne idu jedna bez druge jer međusobno su koherentne i nadopunjuju se. Dok čitaš ovu knjigu, želim da bolje upoznaš našu nebesku Majku i njezin život uz Isusa. Želim da shvatiš koliko je neizmjerna bila njezina ljubav prema svome Sinu Isusu Kristu, a samim time i prema svakomu čovjeku. Kroz Litanije, dragi čitatelju, želim te na poseban način uvesti u misterij otajstva Gospine krunice te tako ti kroz tekstove objasniti svaki pojedini zaziv posebno i upoznati te osobno sa svakim. Kad idući put budeš čitao Litanije, želim da zastaneš i shvatiš što ti Majka Marija kroz njih želi poručiti.
Marija je kao Majka znala da je izvor njezine milosti i sigurnosti jedino u Bogu pa je tako i živjela, polažući sve svoje nade u njega. Kao što je nekad bdjela nad Isusom i za njega se brinula, tako i danas bdije i brine nad svakim svojim djetetom, ma koliko god ono bilo udaljeno od nje. Koliko god da smo udaljeni od Marije, ona je uvijek tu, uz nas i poziva nas da joj se obratimo i vratimo. Iako je Kraljica neba i zemlje, možemo joj doći u bilo koje doba dana ili noći i primit će nas kao i svaka majka, bez protokola ili prethodne najave. Kao prava Majka saslušat će sve svako svoje dijete pa makar ono bilo i najlošije i pomoći mu da se vrati na pravi put – put spasenja.
Kao Kraljica mira Marija nas poziva da živimo mir i da ga nosimo u svomu srcu gdje god da idemo. Jer noseći mir, nosimo Isusa drugima, a on je danas, u ovom nemirnom i turbulentnom svijetu, itekako potreban. Iako su mnogi izbacili Isusa iz svojega života i svoje blizine, Marija kao Kraljica obitelji i dalje ne odustaje od toga da u svako ljudsko srce, u svaku obitelj ponovno donese malenoga Isusa. Želi da svaka obitelj živi, radi i moli s Isusom jer obitelj je temelj svakog društva, iako to neki nastoje negirati. A bez molitve svaka obitelj danas je ugrožena više nego ikad prije. Marijin dolazak kroz molitvu krunice u tvoju obitelj donijet će novu svježinu, odagnati sve napetosti, nemir i pokazat ti novu i ljepšu stranu života. Jer život može biti bolji, ljepši i svetiji jedino ako ide ukorak s Marijom, lijepom Gospođom.
Zato, dragi čitatelju, kad ti bude teško u životu, kad se osjećaš usamljeno i odbačeno od ljudi, kad ti bol zavlada dušom, uzmi krunicu u ruke i s punim pouzdanjem obrati se svojoj Majci, porazgovaraj sa njom. Jedino ona, kao Utjeha žalosnih, pomoći će ti i ukloniti svaku bol iz tvoga srca i duše te učiniti da se osjećaš voljeno i zaštićeno. Marija ne želi da nijedno njezino dijete ide samo kroz ovaj svijet patnje i boli, kroz ovu dolinu suza jer ona kao Čuvarica Riječi čuva i voli svako svoje dijete čistom ljubavlju, kao što je, uz Josipa, čuvala i voljela svoje vlastito dijete. Kao što je beskrajnom ljubavlju uvijek bila uz Isusa, tako će na isti način uvijek biti uz mene, tebe i svakog našeg brata ili sestru koji hodočastimo ovim svijetom do sigurnog cilja – vječnosti.
Gospa je svoj život posvetila svome Sinu. Od prvog trenutka – anđelova dolaska, preko pohoda Elizabeti, Isusova rođenja, bijega u Egipat, djetinjstva, života i smrti, Marija nijednom nije sumnjala u Boga i njegovu neizmjernu ljubav. Znala je da je sve što se događa zapravo Božja volja i živjela u skladu s tim, ne pitajući se ni u jednom trenutku: zašto? Budući da je Marija neizmjerno vjerovala u Boga i živjela životne tuge i radosti s Isusom, tako želim da i ti, dragi molitelju Gospine krunice, živiš svakodnevno uz Gospinu blizinu, svoje tuge i radosti podnoseći lakše sve životne poteškoće i nedaće.
Iskreno se nadam da će ti u tomu pomoći i ova knjiga ili bar jedan njezin dio. Nadam se da ćeš, kroz moja iskrena promišljanja i osobni doživljaj ove molitve, još više zavoljeti i svakodnevno moliti Gospinu krunicu.
Marijo, Ružo otajstvena, moli za nas.
O Ružo otajstvena, ti si Cvijet koji nikad ne vene.
Zauvijek ćeš biti Ruža koja će mirisati mirisom mira!
O Marijo, ti si Sunce koje će uvijek sjati nad
našim životima i grijati nas
toplinom svoje majčinske ljubavi!
MARIJA – KLJUČ BLISKOSTI I PRIJATELJEVANJA S TAJNOM ISUSA KRISTA
Želimo li sagledati neko stablo u cjelini, moramo početi od tla i korijena. Moramo proučiti zemljište na kome je stablo izraslo. Dokle mu korijenje i žile sežu, kakvim se sokovima hrani, što siše iz dubine zemlje? To određuje potom deblo, granje, razgranatost i rascvalost i na kraju plodove. Stablo je velika cjelina koja krije u sebi mnoge tajne, ono je sinteza tla, zemlje, zraka, vode i vlage, topline i sunca. Sve su to čimbenici koji uvjetuju pravilan rast i razvitak. Tako je s našim pristupom bilo kojoj osobi, poglavito pak osobi Isusa Krista. Trebamo najprije analizirati, vidjeti tlo iz kojega je Isus poniknuo, krilo koje ga je nosilo, rodilo, odgojilo. To je njegova Majka Marija iz Nazareta.
Pismo nam veli da je bila plemenita roda, kraljevske krvi. Jasno, svaki je čovjek jedincat, jedinstven, neponovljiv u svojoj pojavnosti. Nitko od nas nije ničiji klon, svatko je original u ovome svemiru. Svatko ima svoj identitet koji pripada samo(mu) njemu. Svi smo neponovljivi u svome životu. Što je naša posebitost? Stajat ćemo jednom licem u lice pred svojim Bogom i tada neće biti bitne okolnosti našega podrijetla. Reći će Pavao kako nema više „Židova ni Grka, nema više roba ni slobodnjaka…“ – svi smo Jedan u Kristu Isusu. Da, puna istina, jedinstvo svih u Isusu Kristu. U Mariji imamo ipak nešto posebno. Bijaše to jedincat i jedinstven trenutak u povijesti svijeta i svemira. Anđeo, od samoga Boga poslan kao glasnik, dolazi Mariji, čeka odgovor. Kakav je odgovor dobio nakon Marijina razmišljanja? Silan, kraljevski, na svjetlo je iskrsnula sva otmjenost i plemenitost Marijina karaktera i osobe. Bila je u tomu trenutku iznenada suočena s nečim silnim, potresnim. Što se od nje traži? Ništa manje nego slijepo izručenje u Božje ruke. Što je Marija učinila? Izručila se do kraja u Božje ruke, predala je Bogu sve što je imala, bez pridržaja. Cijelo svoje biće. Tu se očituje veličina, plemenitost njezine duše, njezina bića, jednostavnost njezine pojavnosti.
Njemu je biti u Očevu domu
Od toga trenutka, od „neka mi bude“, od pristanka i začeća Sina Božjega u njezinu krilu, njezina sudbina najuže je povezana sa sudbinom Djeteta, Sina Božjega. Najprije je trebalo otkloniti dvoumice sa zaručnikom Josipom glede trudnoće. Potom put u Betlehem, trudnoća u završnom stadiju, neposrednost rođenja Djeteta, hladnoća, siromaštvo i nemogućnost smještaja u svratištu, smještaj u štali, među domaćim životinjama, sa svim onim što staja sa sobom nosi, neugodan miris, svježa balega. Okruženost siromaštvom i oskudicom, potom spašavanje Djeteta, bijeg u Egipat, život u egzilu, tuđini, stranoj zemlji – život u nemiru, prepunom opasnosti. Marija je protiv svoje volje istrgnuta iz bilo kakve sigurnosti koju je kao dijete i djevojčica imala u Nazaretu – egzistencijalna nesigurnost do ponovnoga povratka u Nazaret.
Kad je Djetetu bilo dvanaest godina, ostao je u Hramu; našla ga je tek nakon tri dana tjeskobna i usplahirena traženja. U tomu trenutku prvi put otkrio joj je svoju božansku tajnu, iz koje je Isus izvirao i u koju se Isusov život slijevao. Njezin prigovor: „Sinko, zašto nam to učini? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili…“ (Lk 2, 48), dobio je odgovor u tonu stanovita čuđenja, zašto su ga tražili – ta biti mu je u Očevu domu. Ton odgovora daje svemu sadržaj i naglasak. Tako i ovdje. Isus je u Očevoj domeni, njemu je biti u Očevoj kući.
Marija je zasigurno već imala nagovještaj što joj budućnost sprema. Vjerojatno se prisjetila Šimunova proroštva za prikazanja u Hramu, kako će joj mač boli probosti dušu i srce (usp. Lk 2, 35). Kako je moguće odgovoriti uspaničenoj Majci protupitanjem – zašto ste me tražili, da nije imao punu svijest o ispravnosti vlastitoga ponašanja? Stoga i ne čudi zaključak, kako nisu razumjeli riječi koje im je Isus rekao (2, 50). Odmah nakon toga čitamo kako je Majka njegova brižno čuvala sve te događaje u svome srcu (2, 51). Nije mogla shvatiti riječi koje je izgovorio, još nije bila dorasla situaciji da bi umom shvatila sve oko Isusa, ali je u svoje srce i osobu pohranjivala sve kao dragocjeno sjeme koje treba tek izrasti u veliko stablo Božjega djela u svijetu, nakon Duhova.
Majka ostaje uz Sina
Slijede godine tišine i smiraja u Nazaretu. Osamnaest punih godina. Sveti nam spisi ne govore ništa o tim godinama. Ugodimo li i „uštimamo“ uši svoga srca, evanđeoska šutnja glasno zbori. Osamnaest godina tišine u Marijinu srcu i domu. Licem u lice sa Sinom, proničući njegovu Tajnu. Evanđelja nam ništa ne zbore, osim što im je „bio poslušan“ te kako je Isus „napredovao u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima…“ (r. 52). Treba li bilo kojemu čovjeku nešto drugo osim tih životnih datosti? Mirno, nepomućeno doba, skrovitost doma, Isus okružen ljubavlju svete Majke, te Majka koja postupno urasta u Tajnu svoga Sina.
Nakon mirnih, nepomućenih nazaretskih godina, slijedi rastanak od Majke. Isus preuzima na sebe svoje poslanje, misiju, svoju sudbinu. Majka ostaje trajno uz njega. Nalazimo je za svadbe u Kani Galilejskoj gdje ćemo otkriti majčinsku skrb, ali i stanoviti prigovor sa strane Sina. Drugom zgodom, kad su do Majke doprle razne glasine o njezinu Sinu, uznemirena je stajala na vratima i čekala da ga vidi. Sa Sinom je i u njegovim posljednjim danima stajala pod križem. Može se reći da je cijeli Isusov život okružen blizinom Majke, imao je Majku uza se. Najsnažnija poruka u svemu dolazi iz Marijine šutnje, tišine.
Jedna nam riječ, poruka iz Isusova javnog djelovanja može biti pokazateljem kako je duboka bila bliskost između Gospodina i Majke. Nalazi se usred mnoštva, poučava ga, kadli neka žena iz puka glasno povika: „Blago utrobi koja te rodila, blago prsima koja si sisao!“ (Lk 11, 27). A Isusov odgovor glasi: „Ne bismo li trebali reći da su većma blaženi oni koji slušaju Božju riječ i vrše je?“ (r. 28). Čini se da je Gospodin najednom mislima i srcem u Nazaretu, daleko od mnoštva koje ga okružuje i strke, čini se da je nešto zazvonilo u njegovu srcu… Prenijelo ga u Nazaret, u društvo Majke koja je cijeloga života poslušna Riječi i Božju volju vrši. „Neka mi bude! – Fiat! Posluh.“
Naizgled se nekada javlja jaz između Majke i Sina. Kad je ostao, kao dvanaestogodišnjak u Hramu, Majka ga je, jasno, u strahu za dijete, tražila sva uplakana. Što mu se moglo dogoditi? Nije li ga mogao netko pretući, raniti, oteti; nije li životna opasnost ostati u gradu za Pashe kad se skuplja stotinu tisuća Židova iz raseljeništva? Imala je pravo onako pitati. Isus odgovara, s čuđenjem, zašto su ga uopće tražili? Nikakva potonjega tumača, osim zaključka kako nisu razumjeli što im je time htio reći.
Svadba u Kani Galilejskoj. Obitelj je zacijelo lošijega imovinskog stanja, nemaju mnogo vina u pričuvi za takvo veliko slavlje. Ponestalo vina, svima je nelagodno zbog novonastale situacije. Marija dolazi Sinu s molbom kako nemaju vina. Što Isus veli? Majko, zašto me uznemiravaš? Moje vrijeme još nije došlo. Što to drugo znači nego, moje je vršiti volju moga Oca, i on će mi pokazati trenutak kad će doći moj čas, moje vrijeme. Ti s time nemaš ništa. Domalo Isus intervenira, pritječe u pomoć. Objavljeno mu je da je došao njegov čas i učenici povjerovaše u njega.
Vršiti volju Očevu
I za onog prizora u Galileji. Dolazi Majka iz Nazareta, traži ga, vjerojatno ponovno u žalosti, priča se da je „prolupao“, da je „izvan“ sebe taj Nazarećanin. Tako se priča ispod glasa u mjestu i u okolici. Majka propada u zemlju od sramote. Ali je Isus sav u svome poslanju. Naviješta, govori, poučava, čini znakove. Poručuju mu kako su mu Majka i braća vani, žele ga vidjeti i odvesti kući. Isusovo je protupitanje: „Pa tko je to moja majka, tko su moja braća? Majka moja i braća moja – ovi su što riječ Božju slušaju i vrše.“ (Lk 8, 21). Zacijelo je Isus otišao pozdraviti i zagrliti svoju Majku s ljubavlju, ali riječi koje izgovara odnose se i na Majku, ali i na sve nas. One su za sve nas (s)mjerodavne. Vršiti volju Očevu. Isusove riječi jasno zbore tko je, odražavaju njegovu samosvijest te odakle dolazi. S one strane zbiljnosti, iz transcendencije.
Iz Isusovih riječi izbija ozbiljnost, strogost kojom smo potreseni, ali istodobno postajemo svjesni nepremostive razlike koja dijeli njega od nas: tko je on, odakle dolazi, te dubina jaza koji dijeli nas ljude od njegova božanskoga iskona. Toga je morala biti svjesna i Majka Marija. Pa onaj trenutak koji odražava najintimniji, najprisniji odnos između majke i djeteta – čin dojenja na majčinim grudima – koristi Isus da istakne kako je veće blaženstvo ovdje na svijetu činiti, vršiti volju Božju, čuvati Božju riječ, nego se hraniti majčinim mlijekom.
Završni prizor: Isus visi raspet na križu. Smrt je blizu, bliži se kraj. Majka stoji pod križem. Vezana je s njime cijelim svojim bićem, bol joj razdire srce, mač probada dušu. Dijete, Sin je u agoniji, razapet je, a Majka čeka oproštajnu riječ od Sina. Obraća joj se Isus imajući Ivana u zreniku. „Ženo, evo ti sina!“, a Ljubljenom učeniku: „Evo ti majke!“ Riječ je to koja zbunjuje. Zacijelo je Marija spoznala značenje te riječi. „Evo ti sina.“ Kao da je Isus htio reći: Oprosti se sa mnom, umirem za sve vas. Isus je svjestan trenutka koji slijedi, do kraja svjestan „časa“ koji je (na)došao. Strašan trenutak koji od njega iziskuje sve. Sam sa svojim Ocem, natovaren grijehom svijeta (Jaganjac Božji koji oduzima na križu grijeh svijeta!). Isus je u tomu trenutku zbiljski sam. Od svih napušten i ostavljen.
Marija je vjerovala!
U svemu tome Marija ostaje uz Sina. Sve što ga je snašlo, nosila je u srcu dijelila, suosjećala, supatila. Njegov život bijaše njezin život. Ćutila je to svojim bićem, srcem, ne toliko razumom. Marija je posuda Duha. Anđeo je rekao kako će Duh Sveti sići u punini i snagom Duha, začet će Dijete, Sina Božjega. Duh je sišao s visina. Marija se posvema izručila. Sve što je imala, odsada je na raspolaganju i u posjedu Duha: Srce, biće, krv, sva snaga majčinske ljubavi. Bila je stan Duha Svetoga, a Duh je s njom i u njoj rastao. Duhu je do kraja poslušna. I Božjoj volji i riječi.
Marija zapravo i nije mogla shvatiti, niti razumjeti svoga Sina. Kako zapravo shvatiti misterij živoga Boga? Što je Marija mogla? Ono što možemo svi mi vjernici, kršćani. Naime, snagom Božje milosti i Duha činiti ono što možemo: vjerovati. Marija je vjerovala! Njezinu veličinu istaknula je njezina rođakinja Elizabeta kad je uzviknula: „Blažena ti koja povjerova!“ (Lk 1, 45). To je Marijina povlastica koju moramo kao vjernici prihvatiti, u sebe asimilirati. Vjerovati poput Marije, vjerovati i kad je nemoguće, u nadi. Nada ne razočarava, reći će Pavao.
Marija nije živjela u stanju mističnih iskustava. Od nje se trajno tražilo obnavljati vjeru kako bi bila čvršća, snažnija, lišena ljudskih ili Božjih oslonaca. Imala je vjeru veću i snažniju od svih ljudi. Od Abrahama se tražilo nemoguće, žrtvovati svoga sina. Abraham je Bogu povjerovao i to mu se uračunalo u pravednost. Bijaše to grozna kušnja vjere. Od Marije se tražilo više nego od Abrahama. Sin Božji rodio se iz njezina krila; ona ga je dojila i odgojila, odrastao je u njezinoj nazočnosti. Otišao je od nje Sveti koji ima iskon u vječnosti. Nije mogla sa Sinom raspolagati. Vratila ga je Ocu.
Uronimo svoje misli u Marijine
Marija nije tražila povlastice što ga je rodila, hranila, promatrala u njegovoj bespomoćnosti na križu. Majke su nerijetko u kušnji tražiti od svoje djece da trajno ostanu uz majke, ne dajući djeci mogućnost za odrastanje. Žele ih uvijek u svome naručju, pa i kad odrastu, žele ih u svojim rukama, čineći od njih trajno ovisnu djecu. Ne, ona je pustila svoga Sina da ide svojim putem, slijedi svoje poslanje koje mu je Otac namijenio. Sve što je Marija vjerovala, trebalo se i ispuniti. Neka se vrši Očeva volja! Marija je išla (us)trajno putem vjere, slijedila je Sina u njegovu poslanju, u nedokučivosti i neistraživosti putova svoga Sina. To je nemjeriva kvaliteta njezine veličine.
Svaki korak koji je Marija činila slijedeći svoga Sina u njegovu božanskom poslanju, učinila je ne u razumijevanju onoga što je činio, nego u vjeri. Tek joj je na Duhove postalo jasno kad se Duh spustio i zahvatio nju i apostole; tada je u potpunosti razumjela sve one događaje koje je u vjeri pohranjivala u svome srcu.
Apokrifni, nesvetopisamski spisi prepuni su legendi i čudesnih zgoda isprepletenih oko Marijina i Isusova života. Sve to zapravo je nebitno. Ovo je daleko dublje, Marija je daleko snažnije, na ovaj način, uključena u djelo spasenja i otkupljenja od svih tih pobožnih legendi. One nas mogu razgaliti, razveseliti u dražesnim prizorima i slikama, ali se ne može od njih živjeti.
Ono što se od nas traži jest hrvanje u vjeri s Bogom, kao nekoć Abraham, kao Jakov, kao proroci. Hrvati se s onim što nam se u svijetu i životu isprječuje na životnom putu vjere. Vjera ne trpi legende ni pobožne priče. Napose, ne danas. Treba nam čvrsto uporište, ono što je imala Marija u svomu životu. Isprepletemo li svoj život sa životom Majke Božje kakav nam nudi Novi zavjet, naš će vjerski, kršćanski život imati bit, sadržaj, srčiku.
Marija je cijeloga svoga života obuhvaćala, grlila Gospodina svim svojim bićem, srcem. U životu i smrti. Ona ga je do kraja iskusila u svomu životu, Božjega Sina koji se spustio iz vječnosti snagom Duha u njezino krilo. Iskusila je kako se Sin udaljava, ide svojim putem, za svojim poslanjem. Sin nadrasta Majku, Marija osjeća kako joj mač boli probada srce i dušu, ali je Majka trajno rasla u vjeri. Obujmljivala ga je cijeloga života, do kraja – do križa, do trenutka kad joj je predao Ivana za sina, a on otišao k Ocu. Onaj tko je bio u njezinu društvu pod križem, odsada je njezin sin. U Ivanu je svatko od nas Marijino dijete, Marijin sin. Isus je znao što čini kad je to učinio s križa. Marija je bila ondje. Na Golgoti, na vrhu brda. U nazočnosti Boga i čovjeka. Rastala se od njega kad je izdahnuo. Do kraja je dijelila Isusovu patnju, muku, bol, križ. Stajala je s njime u vjeri: To nije kraj. Da, Marijo, zaista si Blažena što si povjerovala Gospodinu! Marijo, daj izmoli nam svoju vjeru!
fra Tomislav Pervan, OFM
15 OBEĆANJA MOLITELJIMA KRUNICE KOJE JE DJEVICA MARIJA OBJAVILA BLAŽENOM ALANU DE LA ROCHEU (1428. – 1475.)
1. Svima koji pobožno mole moju krunicu, obećavam svoju osobitu zaštitu i velike milosti.
2. Onaj tko ustraje u moljenju moje krunice, primit će veliku milost.
3. Krunica će biti moćna obrana protiv pakla: suzbijat će poroke, oslobađat će od grijeha, raspršit će hereze.
4. Krunicom će procvasti krjeposti i dobra djela te će duše u izobilju primiti božansko milosrđe; u ljudskim će srcima, umjesto ljubavi prema svijetu, vladati ljubav prema Bogu, uzdižući ih do čežnje za nebeskim i vječnim dobrima. Kolike će se duše posvetiti ovim sredstvom!
5. Onaj tko mi se povjeri preko molitve krunice, neće propasti.
6. Onaj tko bude pobožno molio moju krunicu, razmatrajući njezina otajstva, neće biti pritisnut nesrećom. Grješnik će se obratiti, pravednik će rasti u milosti te će postati dostojan života vječnoga.
7. Oni koji su istinski odani molitvi moje krunice, neće umrijeti bez sakramenata Crkve.
8. Oni koji mole moju krunicu, naći će u svojemu životu i smrti svjetlost Božju, puninu njegovih milosti te će imati udjela u zaslugama blaženika.
9. Duše odane mojoj krunici brzo ću osloboditi iz čistilišta.
10. Prava djeca moje krunice uživat će veliku slavu u nebu.
11. Ono što zamolite mojom krunicom, pomoći ću u svim potrebama.
12. Onima koji budu širili moju krunicu, pomoći ću u svim potrebama.
13. Postigla sam od svojega Sina da svi članovi Bratovštine krunice imaju svece za svoju braću za vrijeme života i u času smrti.
14. Svi oni koji vjerno mole moju krunicu, moja su ljubljena djeca – braća i sestre Isusa Krista.
15. Pobožnost mojoj krunici velik je znak predodređenja.
WILFRID STINISSEN O KRUNICI
Otac Wilfrid Stinissen rođen je u Antwerpenu (Belgija) 1927., a umro je u samostanu Norraby u južnoj Švedskoj 2013. Sa šesnaest godina ulazi u Karmel, a za svećenika je zaređen 1951. godine. Studirao je filozofiju na Sveučilištu Louvain i doktorirao na tezi Prijateljstvo kod Aristotela. Predavao je filozofiju i psihologiju religije. Seli u Švedsku sa zadatkom da osnuje kontemplativni karmelićanski samostan gdje ubrzo postaje i poglavar. Bio je veliki štovatelj Biblije i Blažene Djevice Marije. Drži duhovne vježbe u cijeloj Skandinaviji i piše knjige. Napisao je preko 25 knjiga, koje su, osim na švedskom, izdane i na dvadesetak drugih jezika. Potaknuo je mnoge Šveđane da se vrate “zaboravljenom” Bogu.
Krunica
Među nekatolicima vlada mišljenje kako je molitva krunice primitivna molitva u kojoj „budalaste“ duše nalaze radost, ali koja ne pristaje ljudima upućenima u vjeru. Ali suprotno tomu, možemo ustvrditi da krunicu mole svi: djeca i odrasli, laici i učeni teolozi, početnici na molitvenom putu, kao i veliki mistici. Krunica je tako spretna, vješta i savitljiva da se bez ikakve poteškoće može prilagoditi različitim ljudima i situacijama. Drugim riječima, postoje različiti načini moljenja krunice. U daljnem tekstu Wilfrid Stinissen nadahnuto opisuje razloge i načine moljenja i objašnjava koje se mogućnosti kriju u ovoj jednostavnoj molitvi.
Molitva usana – usmena
Krunica je prije svega molitva usana, to jest usmena molitva i kao takvu je molimo. Izgovarajući riječi, pokušavamo biti svjesni onoga što izgovaramo. Razmišljamo o sadržaju i smislu riječi. Kad, primjerice, molimo Zdravomarijo, sam je tekst molitve vrlo bogat i sastoji se od triju djelova. Najprije imamo riječi kojima anđeo pozdravlja Mariju u Nazaretu: „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom.“ Zatim, imamo Elizabetine riječi upućene Mariji, koje je Elizabeta, prema Luki, izgovorila visokim glasom, ispunjena Duhom Svetim: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.“ Mi koji poznajemo ime ploda Marijine utrobe, dodajemo: Isus. Na kraju slijedi molitva koju Crkva upravlja Mariji i u kojoj izražava svoje povjerenje da će ona, kao Majka Božja, moliti za nas grješnike, sada i na času smrti naše. Crkva nas upozorava da sadašnjost i trenutak smrti imaju nešto zajedničko. Vječna dimenzija sadašnjosti dolazi u svjetlu smrti.
Ovaj tekst stoji nam uvijek na raspolaganju jer ne trebamo sami riječi kako bismo izrazili nutarnji sadržaj molitve koji, uostalom, često i ne postoji. Ne uzimamo riječi Crkve koje nas, jednim dijelom, uz pomoć Evanđelja, uče kako moliti. Umjesto da razvijamo subjektivne osjećaje, ulazimo u objektivnu molitvu. Dozvaljavamo biti nošeni velikom molitvom Crkve. Znamo da smo primljeni u veliko zajedništvo Crkve, koja je stoljećima molila ovim riječima.
Meditativna molitva
Krunicu također možemo moliti kao meditativnu molitvu. Krunica je ponajprije zamišljena kao meditacija o velikim otajstvima koje nam je Bog objavio i o kojima čitamo u Evanđeljima. Tako je papa Pio XII. nazvao krunicu sintezom cijelog evanđelja. Otajstva krunice jesu dijelovi velikog otajstva. Naime, radi se o različitim aspektima temeljnog otajstva, koji je prema Pavlu ludost križa (usp. 1 Kor 1, 18), a sastoji se u tomu da je Bog postao čovjekom i dao svoj život za nas. „Dok je bio u Božjem obličju, nije se grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek.
Ponizio je samog sebe, postavši poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega uzvisi, darova mu ime koje je nad svakim imenom…“ (Fil 2, 6 – 9). Silaženje i uzlaženje, pokreti su koje stalno slijedimo dok molimo krunicu. To činimo zajedno s Marijom, u njezinom duhu i njezinim tragom. Krunica se s pravom ponekad naziva „Evanđelje Isusa Krista po Mariji“. Dok razmišljamo o pet radosnih i žalosnih otajstava, slijedimo Boga u njegovu silaženju, sve dublje i dublje, sve do krajnjeg poniženja, da bismo kasnije dok meditiramo o slavnim otajstvima, bili u Isusovu uzlaženju kad povlači cijeli svijet za sobom, ponajprije Mariju.
Budući da učenik nije nad svojim učiteljem (usp. Lk 6, 40), sluga će biti gdje je i njegov gospodar (usp. Iv 12, 26); ovo dvostruko kretanje nije povijesna činjenica koja se odnosi na Boga, već je ono i životni program. Jedino kad smo spremni prihvatiti svoju potpunu nesposobnost, Bog nas može uzdići i pretvoriti naše ljudske slabosti u božansku snagu. Dakle, nije to samo otajstvo Kristova života, nego i otajstvo našeg vlastitog života u koji se udubljujemo moleći molitvu krunice.
Kad, na primjer, molimo prvu deseticu radosne krunice, možemo si predstaviti Mariju u Nazaretu koju posjećuje anđeo Gabrijel. Imamo li malo življu maštu, događaj možemo učiniti vrlo konkretnim. Vidimo Mariju, koja možda moli, kako je iznenađena neočekivanim anđelovim dolaskom. Jutro je ili večer ili možda „…je noć bila u sredini svoga toka.“ (Mud 18, 14). Postajemo slušatelji dijaloga koje nebo ima sa zemljom i koji je odlučujući za sudbinu svijeta. Ako nemamo tako bujnu maštu, možemo se zadovoljiti jednostavnom mišlju, na primjer, Marijinom otvorenošću i raspoložljivošću. Dozvoljavamo da njezin oduševljeni „DA, Oče“ utječe i na naše vlastito držanje. Osjećamo blagu prisilu da napokon završimo svoju bunu i protivljenje Bogu i da se umjesto toga, kao Marija, potpunim DA stavimo Bogu na raspolaganje.
Možda se, moleći krunicu, pitamo zašto izgovarati riječi kad ipak ne mislimo na njihov sadržaj? Zapravo, nije to tako besmisleno kako nam izgleda. Riječ ima neobičnu snagu mijenjanja. Živimo li čistim, pozitivnim riječima, punim ljubavi, tada smo oblikovani i prožeti ovim riječima, pa i kad stalno ne mislimo na njihov sadržaj. Prije svega, te riječi koje su stoljećima milijuni ljudi izgovarali, na poseban su način ispunjene snagom. Razumijemo da mnogi nekatolici mogu biti vrlo začuđeni kada posjete Lourdes i vide kako mnogi hodočasnici mole nemarno, nesabrano i rastreseno krunicu. Ipak, bilo bi krivo vjerovati da je takva molitva besmislena ili samo da je neka magija jer riječi djeluju, imaju snagu. Osim toga, riječi izražavaju i utjelovljuju našu volju da se okrenemo prema Bogu, da mu se otvorimo. Ponavljanje riječi može biti nešto što zaokuplja tijelo, dok misao i srce razmišljaju o različitim otajstvima. Možda smo previše znatiželjni i uvijek želimo znati i razumjeti što čitamo i molimo, ali stoljećima, za vrijeme gotovo cijele povijesti zapadne Crkve, liturgijske molitve su se obavljale na latinskom jeziku. Mnogi nisu gotovo ništa razumjeli od misnih tekstova. U samostanima su se molitve pjevale na latinskom, pjevali su ih i oni koji nikada nisu naučili latinski. Možda to nije bilo idealno, ali nije tako besmisleno, kako to danas mnogi tvrde. Svi su razumjeli dvije najvažnije riječi u časoslovu: amen i aleluja. Bitno je da je uključeno srce, a ne razum jer veličina i jakost molitve nije u razumu, nego u srcu. A srce se često osjeća slobodnije i lakše diše kad je razum isključen.
Kontemplativna molitva
Treći način moljenja krunice jest kontemplativna molitva. Možda donekle osjećamo protivljenje prema određenim slikama i mislima, ali htjeli bismo biti samo u ljubavi s Isusom i Marijom, samo ljubiti i biti ljubljeni; biti zajedno i osjećati se sigurno kod Boga i Majke čovječanstva. Psihologija danas nam može puno reći o ulozi majke, o značenju ljubavi koju kao dijete dobijemo od svoje majke, ali najbolje je to znala reći Crkva. Krunica je molitva u kojoj Mariji dajemo priliku da bude majka; molitva u kojoj se otvaramo njezinoj blagoj ljubavi. Njezino majčinstvo dobilo je sveobuhvatno značenje i domet. Krunica nam daje priliku da ono što već znamo, svojim razumom prenesemo u svoje srce, da to pretvorimo u radost i snagu našeg života.
Molitva preporuke
Četvrti način moljenja krunice jest molitva za druge. Može se dogoditi da je netko od naših najbližih u velikoj brizi i preporuča se u naše molitve ili možemo misliti na tragedije u svijetu: glad, ratove, mučenja… Osjećamo da nešto moramo učiniti. Možemo reći: „Bože, pomozi ovim ljudima, pokaži svoju ljubav!“, ali moleći ovu molitvu, osjećamo da je prekratka i prejeftina, te nakon nekoliko riječi znamo reći da je dosta ovakve molitve. Moleći jednu deseticu ili nekoliko njih, pokazujemo da molitvu shvaćamo ozbiljno i da smo spremni žrtvovati vrijeme i trud. Dok izgovaramo riječi molitve, neprestano stavljamo osobe za koje molimo u Božje ruke, predajemo ih Božjemu milosrđu. Možemo li učiniti nešto bolje za brata ili sestru u nevolji, nego da ih stavimo u zagrljaj Ljubavi?
Molitva siromaha
Možemo moliti krunicu kao molitvu siromašnih ili malenih. Ne događa li se često da se osjećamo umorno, beznadno razdijeljeni, potpuno prazni? Osjećamo li se nesabrano i rastreseno za nutarnju molitvu, preumorno da čitamo prekrasne molitve iz molitvenika, tada možemo uzeti krunicu i prstima kliziti po zrncima, ponavljajući Zdravo Marijo. Možda naše misli lutaju okolo, ali činimo ono malo što možemo. Dajemo mali dio vremena Bogu, dajemo mogućnost našemu tijelu da izgovara lijepe riječi Bogu i Mariji – riječi za koje smo preumorni da mislimo, ali znamo da ih Bog razumije. Istina, nismo baš ponosni na ovakvu molitvu, ali se i u njoj krije nešto dobro, odnosno početak nečeg velikog. Ljudi često postavljaju prevelike zahtjeve u svojim molitvama, tako da nikad ne počnu moliti, ali Bog ne postavlja zahtjeve. Ne moram čekati s molitvom, dok ne osjetim da sam u formi, ne moram se praviti lijep, prije nego se pokažem Bogu jer mu mogu doći onakav kakav jesam. Mogu odmah početi moliti krunicu jer ona daje čovjeku, koji se osjeća nesposoban za molitvu, priliku da ipak moli.
Na sudnji dan nećemo imati nikakvo opravdanje kad nas Bog bude pitao: „Zašto nisi molio malo više za svoga života?“ Mnogi će kazati: „Nisam bio dovoljno koncentriran i opušten za molitvu.“ Pretpostavljam da će Bog reći: „Tako! Zar nisi poznavao krunicu?!“
Obiteljska molitva
Često su prije obitelji u katoličkim domovima navečer molile krunicu, a danas je to, nažalost, rijetka pojava. Bez sumnje, krunica koju je navečer molila cijela obitelj, bila je neobično sredstvo povezivanja u mnogim kršćanskim domovima, ali osim toga, probudila je mnoga svećenička i redovnička zvanja. Papa Pavao VI. često je inzistirao da se ovaj drevni običaj ponovno uvede među obitelji. Iako je bio svjestan da je danas teže nego prije skupiti obitelj na večernju molitvu, jer je TV program puno privlačniji od krunice, ali Papa je naglašavao da je „Svojstvo kršćanskog načina djelovanja u tomu da se ne damo pobijediti od uvjeta koji nas okružuju, nego da mi, nasuprot tomu, uspijemo njih pobijediti; ne podleći, nego se suočiti. Zato bi obitelji koje žele u punini proživljavati svoju vjeru i svojstvenu duhovnost, trebale uložiti svu svoju snagu da zaustave sile koje sprječavaju obiteljsko skupljanje i zajedničku molitvu.“ Ali ako je nemoguće zajednički moliti krunicu u obitelji, to nam ne treba biti razlog da uopće ne molimo jer krunicu možemo moliti i sami.
U ime Oca †
i Sina
i Duha Svetoga
Amen
Kako moliti Gospinu krunicu?
(Poljubi se križ izgovarajući riječi): O ISUSE, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrjede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu. Držeći križ, izmoli se Apostolsko vjerovanje:
Vjerovanje
Vjerujem u Boga, Oca Svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga
Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet umro i pokopan; sašao nad pakao treći dan,
uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku,
općinstvo Svetih, oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.
(Na prvom zrnu moli se):
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.
Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja.
Kako na nebu, tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.
(Na tri slijedeća zrna moli se)
Zdravo Marijo s nakanama:
1. Koji neka nam umnoži vjeru.
2. Koji neka na učvrsti ufanje.
3. Koji neka nam usavrši ljubav.
Zdravo Marijo, milosti puna,
Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Amen.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova. Amen.
Uvijek nakon Slava Ocu doda se i molitva O moj Isuse koju je Gospa naučila djecu u Fatimi, a još se zove i Molitva fatimskog anđela:
O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe;
očuvaj nas od paklenog ognja; dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.
Prijeđe se potom na otajstva, odnosno na desetice krunice; i to radosna, žalosna, slavna ili otajstva svjetla, već prema tomu koji je dan. Dobro je da nakon navještaja otajstva što će ga molitelji razmatrati, uslijedi kratko razmišljanje. U svakom otajstvu (desetici) moli se jedan Očenaš, deset Zdravomarija i jedan Slavaocu pa zatim molitva O moj Isuse.
(Gospina krunica završava na slijedeći način; moli se):
Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo! K tebi vapijemo prognani sinovi Evini, k tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, Odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!
Moli za nas, sveta Bogorodice!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se:
Dopusti nama, slugama svojim, molimo te, Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda Djevice izbavimo od sadašnje žalosti i nauživamo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen.
(I doda se poljubivši ponovno križ):
O Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrjede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Nakon krunice izmole se Litanije na čast Majci Božjoj.
Uz molitvu Gospine krunice, možemo još dodati i ove molitve:
Anđeoski pozdrav
Anđeo Gospodnji navijestio Mariji.
I ona je začela po Duhu Svetomu.
Zdravo Marijo…
Evo Službenice Gospodnje.
Neka mi bude po riječi tvojoj.
Zdravo Marijo…
I Riječ je Tijelom postala
i prebivala među nama.
Zdravo Marijo…
Moli za nas, sveta Bogorodice.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se:
Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Kraljice neba
(Moli se umjesto Anđeoskog pozdrava u uskrsno vrijeme, tj. od Velike subote navečer do uoči svetkovine Presvetog Trojstva)
Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja.
Uskrsnu kako je rekao, aleluja.
Moli za nas Boga, aleluja.
Veseli se i raduj, Djevice Marijo, aleluja.
Jer uskrsnu Gospodin uistinu, aleluja.
Pomolimo se:
Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj Majci, Djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Molitva za pokojne
Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna neka im svijetli.
Počivali u miru. Amen.
Molitva Duhu Svetomu (Veni Creator)
O dođi, Stvorče, Duše Sveti, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih.
Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga Svevišnjeg, Studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno.
Darova sedam razdaješ, Ti prste desne Očeve, od vječnog Oca obećan, Ti puniš usta besjedom.
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju. U nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.
Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj, ispred nas idi, vodi nas, da svakog zla se klonimo.
Daj Oca da upoznamo i Krista, Sina njegova, i u Te, Duha njihova, da vjerujemo sveudilj.
Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu, sa Tješiteljem Presvetim nek bude sad i uvijeke. Amen.
Pošalji Duha svojega i postat će. Aleluja! I obnovit ćeš lice zemlje. Aleluja!
Pomolimo se:
Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
MEDITACIJE I PJESME
Anđeo koji je otišao
Evanđelist Luka detaljno je opisao susret anđela Gabrijela s Marijom. Zadnja rečenica koju Luka koristi, kad opisuje navještenje Isusova rođenja glasi: „I anđeo ode od nje.“ Anđeo je otišao. Možda nije ni pozdravio kad je odlazio, zato je Luka i zapisao samo kako anđeo ode od nje. Ne, anđeli nisu nepristojni, oni samo pozdrave kad dolaze. Zato što dolaze od Boga, oni pozdrave ljude da im kažu od koga su poslani. A kad odlaze, ništa ne govore jer vraćaju se Bogu, a tko ide Bogu, on se ne pozdravlja jer ići k Bogu nije put u daljinu, već put u blizinu. Njihov govor nikad nema svršetak, anđeli su bića početka. Zato je Gabrijel i kazao: „Zdravo, Marijo!“, a to su riječi jednog početka. Marija ga je morala primijetiti kad je došao. „Zdravo“ – to je pozdrav, s tom riječju počinje susret. To je novi početak. Kada je Marija čula te riječi, znala je da je nebo ispunilo njen dom jer gdje su anđeli, tu je i nebo. Nebo putuje s anđelima i oni nikad ne lete, a da sa sobom ne nose dio neba. Marija je čula riječi novog početka i njezinim pristankom počinje „novo stvaranje“.
U tom malenom nazaretskom domu počelo je novo stvaranje. Za novo stvaranje bilo je potrebno čuti samo riječi: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ I premda je sve bilo novo, anđeo kad je otišao kao da je sve ostalo po starom. Gledano očima, sve je ostalo isto. Kao da nije došlo do nikakve promjene. Jer ništa se nije promijenilo, ni vrata na kući, ni drveni prozori, ni kameni pod, ni niski strop. Marija je i dalje ostala u skromnoj kući i Bog nikakvu promjenu nije učinio izvan nje. Sva se promjena jedino dogodila u njoj. U njoj je počelo novo stvaranje. Bog jedino u nama želi promjenu i mi se jedino mijenjamo kad Isus dođe u naše srce.
Bog se želi nastaniti u nama, a ne u svijetu. A kad se nastani u nama, onda nas šalje da ispunimo svijet njime. Mi danas sve mijenjamo oko sebe, a ne usuđujemo se dopustiti Bogu da promijeni našu nutrinu. Nova kuća, novi auto, nova odjeća i nove stvari, sve je to promjena na nama. Ali ništa od toga nije promjena u nama.
Marijo, pomozi nam da poželimo promijeniti svoju nutrinu. Nas treba Bog izmijeniti iznutra, a ne da mi sami sebe mijenjamo izvana. O, da jednog dana i od nas anđeo ode i sve ostavi oko nas isto, osim naše nutrine koja će tada biti izmijenjena.
Beskrajna ljubav
Isuse, još jučer svi su te trebali! Svi su željeli biti u tvojoj blizini. Jer umnažao si kruhove, liječio gubave, raskidao okove, izgonio zloduhe. Ali kada je došao dan muke, svi su pobjegli, svi osim Marije – tvoje Majke. Njoj si trebao. Kad su te svi napustili, ona nije. Bio si u trenutku Muke čovjek kojega nitko nije trebao. Jer nisi bio jak, bio si slab. A kome slabi trebaju?!
Marijo, nauči me da prihvaćam Isusa u svome životu onda kada je slab. Isuse, želim više živjeti od tvoje slabosti, nego od jakosti. Ne želim te nikada napustiti. Ljubav nikad ne napušta. Želim biti uz tebe, slabi Isuse, trebam te. To sam posebno osjetio jednoga dana kad si i ti mene trebao. Toga dana, nakon mise netko mi je prišao i rekao: „Ti jesi svećenik, ali upamti: ti nikome ne trebaš. Ljudima trebaš donijeti Isusa i ljudi ne mogu bez Isusa, a bez tebe svatko može.“ Bio sam tužan toga časa jer možda je ta osoba bila u pravu.
Možda, uistinu, mi svećenici pomislimo da smo važniji i od Isusa. I možda previše sebe donosimo ljudima, a ne Krista! Osjećao sam da je to možda upravo tako, da mi nikome ne trebamo. Ali jednoga dana, na misi, čuo sam glas: „Trebaš mi, i ja ne mogu bez tebe.“ Shvatio sam da je to bio Isus. On me je trebao i više nego što sam ja sam sebe trebao. Pokazao mi je ljubav jer ljubio me je dok sam bio slab i sumnjao u sebe.
Isuse slabi, hvala ti što ljubiš nas koji smo slabi. Susreli smo se u slabosti, ti i ja. Ti si bio Bog, a ja sam bio čovjek. I premda različiti, slabost nam je bila zajednička.
Bila je tu
Kad sam prvi put pogledao film Pasija o Isusovoj muci, na mene je jedna scena iz filma ostavila snažan dojam. Naime, to je scena kad su Isusa uhvatili i odveli u dvor velikog svećenika. Odveli su ga u zatvor i privezali mu ruke uza strop. U dvoru velikog svećenika zatvor je bio pod zemljom. Isus, koji je svezan, daleko je od očiju ljudi i od očiju Majke.
Čudesan je to prizor iz filma Pasija, upravo ova scena kad Marija ulazi sama u dvorište i traži Sina. Ona jedina ne odustaje jer srce je vuče. Spušta svoju glavu do zemlje i uhom ljubi i osluškuje tlo. Zna i osjeća da je ispod zemlje njezin Sin, kao i onda kad je bio ispod srca. I Isus tada podiže glavu i osjeća da je Majka iznad njega. Vide se očima srca. On zna da je ona tu. Osjećaju se više i jače nego oni koji žive bez pregrada. Tada sam shvatio da Marija uvijek nalazi svoju djecu.
Ta se slika ponovila jednoga ljetnog dana. Vodio sam sprovod novorođenčeta. Groblje je bilo malo i u njemu su samo bili obitelj i majka. Kad je dijete bilo spušteno u grob, majka se nadvila i položila svoju glavu na grob. Isto kao i Marija nad Isusom. Onda sam shvatio – to i jest bila Marija. Utjeha žalosnih došla je u malo groblje, u život majke da uzme njenu prazninu i ispuni je svojom puninom.
Franjo Asiški i ljepota Gospe
Netko je čudesno zapisao: „U Europi nije živio čovjek koji se temeljitije oslobodio straha kao Franjo Asiški. Nikad nije postojao netko u komu bi dublje živjelo povjerenje, nježnost, zahtjev za duhom i bezbrižnost i koji se tako malo plašio siromaštva, čak i oskudice ili smrti, kao on.“ Franjo je učio od Gospe. Bio je potpuno njezin i volio ju je kao najljepše Stvorenje svemira. Franjo je volio ljepotu. Volio ju je na način da joj se divi, a ne da ju posjeduje. Ljepota je divljenje! Samo čovjek koji je oslobođen straha, može se početi diviti. Franjo je učio od Gospe da živi bez straha i zato je bio potpuno slobodan za divljenje.
Kada je pred kraj života skoro postao slijep, napisao je stih: „Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.“ Pisao je o Suncu i onda kad ga nije vidio.
Kada je pred kraj života posve obolio i tijelo mu ispunila ognjica, napisao je stih: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć. On je lijep i ugodan, silan i jak.“ Čak i kada je gorio, hvalio je oganj.
Pred kraj života, kada je već malaksao i nije više mogao hodati, napisao je stih: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.“ I kada nije više mogao hodati ovom Zemljom, napisao je pohvale predivnoj majci Zemlji.
On, koji je toliko volio život, napisao je stih: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj jer druga im smrt nauditi neće.“ Franjo je zaista bio svetac bez straha i potpuno posvećen Gospi jer samo u njezinoj blizini, kroz svoje križeve, spoznao je ljepotu divljenja.
Hodočasnik na Podbrdu
Padala je kiša dugo u noć
i nije prestajala.
A podno brda plak’o je hodočasnik
i nije prestajao.
Nebo nije imalo kišobrana,
hodočasnik nije imao kišobrana.
Nikad nije tako čovjek bio sličan nebu
i nikad kaplja nije bila slična suzama – kao to jutro.
Kiša je čistila sve nečistoće,
a njegove suze čistile su njegovu dušu.
Išao je sam kroz blato,
odveć prljav pred bjelinom kipa.
Dugo je pred kipom plak’o.
Čistio je dušu svojim suzama.
Možda je i zato kiša padala,
da sakrije njegove suze.
Čistio je dušu,
a da nitko nije primijetio.
Nitko, osim nje.
Dogodilo se čišćenje i zemlje i njega.
Kiša i suze sve su oprale.
To je bilo nevidljivo čišćenje.
Nevidljivo za oči,
a vidljivo za dušu.
Prljav od gliba i blata,
vratio se u podnožje – nikad čišći.
Bio je to prljavi hodočasnik
koji je koračao među nama – čiste duše.
Josip i prihvaćanje
Želio je otići od Marije jer bio je slomljena srca. Evanđelje za njega kaže da je bio pravedan, a Josip je u tome trenutku pomislio da se sva nepravda srušila na njega. Pomislio je da nepravda najviše ljubi one koji su pravedni. Josip je bio tužan. Sve je bilo učinjeno bez njega. Isus nije njegovo dijete. Zato je tjeskobno odlučio odvojiti se od žene koju je volio i koja ga je približila svjetlu i Bogu. Razmišljao je u tome trenutku o Mariji. Rekao je plačući: „Nitko me kao Marija nije privukao k Bogu, a opet – nitko me kao Marija nije odvojio od Boga. Moja ljubav prema njoj bila je jača od svake sumnje, a sada sumnjam i u Mariju i u Boga.“ Josip je u Mariji uvijek vidio prisutnost Božje ljubavi, čak i prije njezinog začeća. Volio je njezinu dušu, on je u nju vjerovao. Za Josipa neodvojiva je ljubav prema Bogu i prema ženi. Josip ju je ljubio kroz Božju ljubav.
A sada, kao da je u sve posumnjao. Pravedni Josip postao je sumnjivi Josip. Netko je zapisao: „Josipovo slomljeno srce bilo je ispunjeno strašnom tjeskobom. Sumnjao je da to nije Bog. A to je bilo poniženje za Riječ koja je postala Tijelom, začeta u situaciji koja je izgledala sramotna i bolna.“ Kako je Bog poniženo došao na svijet! I dok je bio začet, nije bio pošteđen sumnje. Bog je došao pod sumnjom da je rođen iz grijeha, a ne iz ljubavi. I sve je to posumnjao pravedni Josip, on koji je najizvrsnije ljubio i Mariju i Boga.
Ali Bog je tako velik! Dovoljan je bio samo san da Josip povjeruje i da se ljubav u njemu ponovno rodi. Bog kao da mu je rekao: „Josipe, zagrli Mariju, jer ja tebe grlim.“ Jedan zagrljaj može sve promijeniti. I tek kad je Josip zagrlio svoju ljubljenu, tako je obuhvatio i dijete skriveno u njezinoj utrobi. U jednom zagrljaju Josip je prigrlio i Mariju i dijete Isusa. Tko zagrli Mariju, zagrli i Boga. To je bio zagrljaj neba. Bog je grlio Josipa, a Josip je grlio Mariju i Isusa. Iz jednoga zagrljaja iznova su rođeni ljubav i povjerenje. Zagrlimo svoje sumnje – kao Josip i one će kao prekinuti san – postati naše buđenje.
Kako si izgledao
Isuse, kako je izgledalo tvoje lice?
Toliko molitava je upućeno tebi i kada bi svatko od nas morao opisati kako izgleda tvoje lice, svatko bi opisao drugačije.
Jedno lice, a tisuću opisa.
Ili tisuću opisa, a jedno lice.
Kako si, Isuse, želio da te zamislimo?
Jesi li želio da te svi vidimo kao jednog
ili si ti želio sve nas vidjeti različito?
Tko si ti kad zatvorimo oči?
Jer otvorenih očiju svi te vidimo isto.
Kako Bog, kad otvorimo oči, izgleda tako dalek, a kad zatvorimo oči, bude blizak i samo naš.
Čudno je to da o Bogu ljepše pričamo zatvorenih, nego otvorenih očiju.
Kad zatvorim oči, Bog postaje osoban i on je moj prijatelj.
A kad su oči otvorene i gledamo svu prirodu koju je stvorio, on je onda za nas Stvoritelj.
Nama je bliži Bog kao prijatelj, više nego kao Bog Stvoritelj.
Čudesno, Bog se nekad u tami, iza zatvorenih očiju bolje raspozna, nego u svim bojama i ljepotama prirode.
Zato kad zatvorim oči, ipak vidim svoga prijatelja. Prijatelji se nalaze i zatvorenih očiju.
A kad je tama nekad toliko velika, onda zamislim lice Gospino, jer znam:
moj prijatelj sliči na svoju Majku.
Ljubav bez mjere
Ne mjeri se ljubav onoliko koliko mi nekoga volimo jer mi volimo na način da nekoga imamo za sebe. Ljubav se jedino mjeri slobodom da nekoga voliš u slobodi i taj netko, slobodan, da kaže: „Volim te.“ Lako je voljeti kroz naše potrebe, mi svoje potrebe imenujemo ljubavlju. Teško je, ali jedino ispravno voljeti je i pod cijenu da ljubav ne ispuni ni jednu našu potrebu. Kako je čudesna ljubav koja se ne hrani od ljudskih potreba! Ljubav je uvijek bez mjere, ali ako želiš „izmjeriti“ ljubav, dopusti joj da se hrani i vidjet ćeš za čime će posegnuti:
za potrebom
ili
za slobodom.
Neki nas se ljudi samo sjete iz potrebe, a rijetki nas se sjete iz punine. Ljubav danas jedino živi iz naših praznina koje treba popuniti, a ljubav je jedino trebala živjeti od naših punina jer najljepše lice ljubavi jest nekoga voljeti kad si cjelovit, a ne samo kad si polovičan. Marija je jedino voljela cjelovito. Ona je svoju ljubav hranila slobodom, a ne potrebom. Ona je ljudima pristupala nošena slobodom. Ona nas neprestano uči da je istinska ljubav bez mjere, a jedina ljubav bez mjere je Krist. Kriste, ukloni sve naše ljubavi nošene mjerom i podari nam ljubav koja se rađa u slobodi.
Veliča – hvalospjev Marijin
Veliča duša moja Gospodina
i klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost
Službenice svoje:
odsad će me, evo,
svi naraštaji zvati Blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena
dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu
i potomstvu njegovu dovijeka.
Veliča jednog muža
Zahvaljujem ti, Gospodine, za svaku sekundu života svog. Neka te hvali duša i život moj. U utrobi majke si me satkao, imenom me prozvao. Haljinu bijelu na krštenju dobih i zadatak da je od grijeha neokaljanu donesem u Život vječni. Vodio si me kroz odrastanje i sada me vodiš kroz brak, zajedno s družicom koju si mi dao u životu. Zahvaljujem ti za nju, tu predivnu ružu i daj da je uvijek zalijevam Ljubavlju koja dolazi od tebe. Snage mi daj da ispunim svoj zadatak muža, oca i muškarca i molim zagovor sv. Josipa da mi bude primjer. Ne dopusti da padam u kušnjama i pomozi mi u nevoljama životnim. Daj da, kao Marija, znamo biti ponizni i s Bogom sve događaje u srcu prebirati. Daj da nam Marija uvijek u život donosi svoga Sina, kako bi ga svakog dana mogli primiti i njegovu Ljubav svjedočiti.
Prikazujem ti, Bože, svoju suprugu, svoj brak i sve lijepe i teške trenutke zajedničkog života. Prikazujem ti i našu nerođenu djecu koja su nas tako brzo napustila i radujem se, jednog dana, susresti ih u tvom Domu. Prikazujem ti, Gospodine, i sve nerođene u svijetu da pronađu utočište u tvojoj Ljubavi. Sjeti se svih obećanja svojih prema nama ljudima koji te svakog dana toliko vrijeđamo, ali po tvom Milosrđu i žrtvi Isusovoj, bivamo oprani od grijeha i oslobođeni vremenitih kazni. Majko Marijo, u svakom trenutku našeg života budi tu i primi nas na času naše smrti. Amen.
Josip Herceg
Veliča jedne žene
Veliča duša moja Gospodina i kliče duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost Službenice svoje, odsad će me, evo, svi naraštaji zvati Blaženom.
O, koliko klicanja, ljubavi i snage možemo spoznati iz jedne rečenice naše Majke Marije, one koju Bog odabra kao vrelo poniznosti i ljubavi za sve buduće naraštaje. Klicanje njezino odlikuje njezino povjerenje u Gospodina, njezinu dušu koja kličeći ponizno sa potpunim povjerenjem predaje svoj život Bogu. Slavi Gospodina koji ju je odabrao kao najljepšu i najčistiju Ružu od svih, da bude primjer svijetu, da bude Majka Spasitelju, da bude Majka sviju nas. Tako neznatna, tako nježna Službenica, a određena snagom svoje duše i srca za cijeli svijet. Samo njezino klicanje o svojoj neznatnosti govori zapravo o njezinoj vjeri u Gospodina, o njezinom predanju u njega. Ona svoj život snagom Duha Svetoga stavlja pred cijeli naraštaj budući, pred sve narode stavlja svoju čistoću duše, stavlja svoj život sa potpunim povjerenjem u Gospodina, jer ona je svojom vjerom svjedočila Boga živoga i zato se Bogu svidjelo dati je za Majku cijelome svijetu. Dati je za uzor ženi i muškarcu, za primjer vjere i pouzdanje u Boga. I sebe kao odliku poniznosti svoje, stavlja kao neznatnu i tako malenu Službenicu, ali putem povjerenja u Gospodina, putem svoga predanja i putem svoga proroštva nadahnuta Duhom Svetim, svi naraštaji ovoga svijeta zvat će je i zovu je Blaženom.
O, koliko bi samo život bio lakši da ga, poput Marije, stavimo u potpuno povjerenje u Gospodina, kao što je to ona činila, da se uzdamo u Stvoritelja kao što je ona, ispunjena snagom Duha Svetoga, klicala s potpunom vjerom i predanjem. No, povjerenje ne možemo dosegnuti ako stavljamo sebe na prvo mjesto, ako vrelo poniznosti ne vrije u dušama našim i ako se ne ogleda u našim životima. Poniznost je ključ vjere. Majka nam samo prvom rečenicom želi poručiti da se ponizna duša otvara, ponizna duša rastvara srce, otvara put kojim nas milost Gospodina može dotaknuti, koja može prožeti naš život. Sve to vodi do potpunog predanja i povjerenja u Gospodina. Slijedeći taj put vjere, poput naše Majke, i mi možemo predati svoj život Gospodinu, i tek tada život postaje lakši, breme postaje maleno nasuprot našeg povjerenja u Gospodina.
Draga naša Majko, pomozi nam da, poput tebe, otvorimo svoje vrelo poniznosti te da s potpunim pouzdanjem predamo svoj život Bogu, da se otvorimo njegovoj milosti te da u neznatnosti našega života, spoznamo Gospodina, jer to je jedini put koji vodi u Vječnost koji vodi najvećoj Ljubavi – Bogu. Amen.
Jer velika mi djela učini Svesilni, Sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je Njegova nad onima što se njega boje.
O Marijo, mila Majko, koliko je povjerenje ispunilo tebe, jer si se i dušom i tijelom posvetila Bogu, a on te izabrao da u tom svom potpunom posvećenju spasiš svako njegovo dijete. Tvoje potpuno predanje otvorilo ti je oči srca u potpunosti nad djelima Božje ljubavi. Ti si, Majko, u svom klicanju već vidjela svako djelo njegovo, svako njegovo dijete i svako njegovo čudo. Znala si već tada kolika je njegova Ljubav naspram nas, njegove djece; zato si i veličala o djelima ljubavi. Nije li stoga očito da nam Majka i u svom Veliča već pokazuje put srca. Svojim predanjem otvaramo oči srca i samo tako možemo gledati njegova silna djela. O, kako život može biti jednostavan! Sveto je ime Gospodinovo i velika je njegova slava. Ti, Majko, si to spoznala jer vidjela si Boga nazočnog u sebi. On koji je Sve i bez kojeg je sve zapravo ništa. Sve ono što vrijedi, što ljubimo iznad svega, dala nam je bezuvjetna Ljubav Oca našega. O, ima li većih djela ljubavi doli te da nam je dao Sina svoga, Gospodina našega, Isusa Krista, da spasi svijet, da nas opere od grijeha naših i da nam dadne novi život. U novi smo se život rodili, Majko, kada si svojim predanjem u svoj svojoj poniznosti nosila Spasitelja svijeta. Onoga koji će nam dati tebe za Majku, koji nas ljubi bezuvjetno do Križa, koji je slavno uskrsnuo i time nam dao novi život.
Velika su djela Boga našega jer dade nam SVE. Od koljena do koljena dobrota je Boga našega jer za njega ne postoji vrijeme. On ljubi u svakom vremenu i svakom djeliću sekunde, jer vrijeme u Bogu ne postoji, postoji ljubav, a ona je bezvremenska, trajna i živa kroz sva stoljeća i čovječanstva. Ta ljubav nam svjedoči o dobroti njegovoj nad onima što se njega boje. Dobar je Bog i milostiv, a ljubiti ga i predati mu sebe znači vjerovati, znači bojati se da ne isprljamo ljubav i dobrotu koja nam je dana. Bojati se znači ljubiti kao što je on nas ljubio. Bojati se znači čuvati u sebi sliku Božju, dobrotu koja nam je iskazana od trenutka kada je Majka rekla „Evo Službenice tvoje, neka mi bude po riječi tvojoj.“ Od tada počinje tinjati plamen ljubavi koji raste, sve do vrhunca na Križu. Ta neprocjenjiva, sveta i savršena Ljubav je najveća dobrota Božja i bojati se moramo da je nikad nećemo moći dovoljno uzljubiti.
Draga naša Majko, pomozi nam da otvorimo srca nad djelima Božje ljubavi. Pomozi nam da poput tebe gledamo Ljubav našeg Stvoritelja, da mu svojim predanjem svjedočimo ljubav, a svojim životom budemo svjedoci njegovih silnih djela. Pomozi nam da naša vjera raste, da jača, te da nikad svojim djelima ne uprljamo ono najveće djelo Ljubavi koje je Bog preko svoga Sina posadio u nama, nego da ta ljubav raste i da se njene žile granaju svim našim obiteljskim stablima i da se živa vjera prožima svim našim generacijama. Amen.
Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.
O Marijo, svojim srcem si svjedočila već u svom proroštvu da snaga Stvoritelja je jača od bilo koje ljudske oholosti. One zbog koje ćeš zajedno sa Sinom u naručju bježati u Egipat. Ona koja ti je ranila srce kada si na Križu gledala svoga Sina, ona koja uništava svako ljudsko biće. No Gospodinova snaga je jača od svakog oholog srca. Znala si to dok si s majčinskom ljubavlju grlila Djetešce svoje, dok si u strahu bježala pred Herodom, strahujući za Ljubav koju si nosila. No tvoje srce je znalo; što je oholost Heroda naspram snage našeg Stvoritelja. S vjerom je bilo ispunjeno srce tvoje i nikakav strah pred oholim ga ne može nadvladati. Sačuvala si Ljubav jer si vjerovala u nju, a vjerovala si u poniznosti svoga srca koje vodi u potpuno predanje. Oholost je tako slaba naspram poniznosti. Svako oholo srce ustukne naspram nje jer poniznost vodi u predanje, u vjeru. I to je tvoje srce osjetilo kad je s tim istim predanjem veličalo Boga i snagu njegove mišice. A on je znao da vrelo poniznosti tvoje guši svaku oholost. On je znao za tvoju vjeru, a ti si znala za njegovu snagu. Herod bijaše samo jedan od oholica koji vladahu i svojom ohološću pokušaše zastrašiti ljubav. No ni Herod, ni bilo koji vladari nakon njega ne mogoše pokolebati tu živu vjeru koja se rađa iz poniznosti tvoje i grana se kroz vrijeme, mijenja povijest, sije ljubav i tjera oholost. Iz poniznosti se rađa ljubav, a nikakva oholost ne može se ispriječiti nad njom.
Bog izabire slabe i ponizne da porazi silne i ohole. Od svih ruža izabra, Majko, tebe malenu i poniznu Službenicu da snagom svoje ljubavi porazi silne. Jer on je od početka svijeta znao da u sili nema predanja, već tada je znao da će najjača sila svijeta biti zapravo ljubav a ne snaga. Bog je ljubav. Težimo joj, tražimo je i pokušavamo ju osjetiti u potpunosti. No, to nismo sposobni ako ne znamo i ne priznajemo patnju. Žrtva rađa ljubav. Kroz bol spoznajemo puninu te ljubavi, ona rađa milost u nama; milošću Božjom i tada kao prava djeca Božja možemo prolaziti kroz život radosni. Jer spoznali smo Radost ljubljenu. I nikakva snaga ljudska nam nije potrebna ako ljubimo. I upravo tada Gospodin uzvisuje, u neznatnosti i malenosti našoj.
Ti si, Majko, ljubila Boga u punini svoga srca i duše, zato se i nisi bojala onih koji su svojom silom i vladanjem htjeli unijeti strah u tvoje poslanje. Ti si vjerovala do kraja, i onda kad si se pitala o životu svom i životu svoga Sina, samo si šutjela. Znala si da šutnja rađa odgovore srca. U šutnji svoga života mogla si čuti Boga. Znala si da si s njim i da je on najveća snaga, tvoje srce nije imalo straha jer si u šutnji srca svoga osluškivala njega koji je jedini put. Zato se Bogu svidjelo uzvisiti te kao najveći primjer vjere i povjerenja u Gospodina, tvoja neznatnost i malenost je najveća ljubav koju je ljudsko biće moglo dati za Gospodina. Ti si se predala i dušom i tijelom da se ispuni Božja riječ, ti kao maleno i krhko biće si donijela na svijet Najvećeg, donijela si svijetu pobjedu nad grijehom, pobjedu nad tamom. Svjetlo se proželo po svoj zemlji kada si rekla DA Gospodinu. Samo neznatno i ponizno srce može nositi toliku Ljubav Očevu, golemu Ljubav zbog koje Bog je postao Čovjekom, da utjelovljenjem vrati ono što je ohološću srca ljudskog izgubljeno.
I što je Božje bogatstvo naspram ljudskog siromaštva? Što je život naspram vječnosti? Što znači biti gladan kruha naspram biti gladan Božje riječi? Bog napuni gladne dobrima svojim, obogati njihovu dušu vjerom svojom. I tada postadoše bogati i bez korice kruha. Ne živi čovjek samo od kruha, nego i od riječi Božje. No, jao srcu onome koje gladuje za Riječima Boga našega. Ne može se takav zasititi samo kruhom. Srce je prazno Ljubavi Božje. Vapi za ljubavlju, vapi za radošću, i sva punina života se gubi u tomu očaju. Bog odabire siromahe, one koji su se odrekli svega što svijet nameće, svijet ometa srce nudeći razne lažne punine. Nudi sljepoću koja ometa gledanje Božjih djela ljubavi, uzima ono što je predodređeno za ljubav. Slijedeći svijet, postajemo gladni i siromašni Bogom. Tada naša duša žeđa za riječju Boga našega. No, Bog nam daje piti s vječnog izvora, on nas puni ljubavlju svojom jer ne trebamo se brinuti za jelo i odijelo. Možemo postati kao ptice nebeske jer za njih se brine Gospodin, same su nemoćne. No sve dok se oholo držimo sami sebe njegova punina nema prostora u nama. Zato Bog gladne njegove riječi puni dobrima, a ohole otpušta prazne, sve dok njihovo srce ne postane otvoreno za Božju riječ. Tek kada živimo nju, postajemo bogati u punini Boga našega. Bog koji je samo i jedino bogatstvo, postao je siromašan, postao je čovjekom u krilu neznatne Službenice da bi mi postali bogati njime. Majko, ti si u svome siromaštvu i neznatnosti ljudskoj nosila najveće bogatstvo Božje. Bogato je srce tvoje punine Boga našega jer si ljubila i živjela Riječ.
Draga naša Majko, pomozi nam ljubiti Ljubav. Pomozi nam da u neznatnosti svoga života prepoznamo njega, da svojom poniznošću i vjerom dopustimo da Božja riječ vodi naš život, on koji je jedina istina i pravednost. Pomozi nam da predamo svoje strahove Gospodinu jer on je najjača Sila svijeta, Ljubav koja je pobijedila smrt, neka nam pomogne da i mi ne budemo u strahu pred Herodom novoga doba. Da i mi kao i ti, Majko, zagrlimo Ljubav i uzdamo se u Gospodina. Pomozi nam da ne budemo siromašni Božjom riječi, osiromasi nas, Majko, ljudskim dobrima i pohlepom, a obogati vjerom i ljubavlju Božjom. Amen.
Prihvati Izraela slugu svoga kako obeća ocima našim, spomeni se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. Amen.
Majko, ti si veličala o obećanju koje Bog dade Abrahamu: da će izbaviti izabrani narod, da će pomoći da se iz tog naroda rodi nova četa Gospodnja. Božja dobrota od ropstva spasi narod Izraelov, no i danas ljudi upadaju u ropstvo grijeha, i danas dobrota Gospodnja izbavlja narod i želi napuniti kraljevstvo Božje, obećanu zemlju svakog ljudskog stvorenja. Ti si, Majko, cijelim svojim Veliča govorila i o našem ispravnom životnom putu, o tomu kako samo poniznost i neznatnost vode u vjeru i ljubav. Kako samo bogati Božjom riječju, možemo ući u našu obećanu zemlju. Svi koji snagom ljudskom, bez ljubavi Božje, žele hoditi životom, stvaraju oholo srce, a takvi teško hode životom i dolaze do obećane zemlje.
Veličala si, Majko, o ljubavi Božjoj od samoga začeća Ljubavi sve do Kraljevstva njegovog. Osim riječima, pokazala si nam kako svojim životom, živim djelom trebamo hoditi da bi bili njegov narod u obećanoj zemlji, u Kraljevstvu. Tvoj primjer, Majko, je dovoljan spomen dobrote Božje prema nama – potomstvu Abrahamovu, a Ljubav tvoga Sina našega, Gospodina, Isusa Krista, trajni je pečat nad nama, sinovima Izraela. O, kako je velika Ljubav Boga našega kada bdije nad nama i svaki dan nas izbavlja iz ropstva grijeha i opačina naših, da vođeni siromaštvom ljudskim, a bogatstvom vjere u Presveto Trojstvo, uđemo u obećanu zemlju i tako osvijetljeni ljubavlju tvoga Sina, ostanemo uz njega u domu Oca našega. Velika je dobrota Gospodinova i Ljubav mu kraja nema, dovijeka mi njegova smo djeca, ovce paše njegove.
Draga naša Majko, pomozi nam da ne padnemo u ropstvo grijeha, izbavi nas od svake naše ljudske oholosti i ispraznosti. Pomozi nam da ne budemo „Herodi“ novoga doba, nego nam daj čisto i ponizno srce za tvoga Sina. Obogati nas ljubavlju Božjom da ljubimo Boga i predamo mu život svoj, kao što si ti to činila. Daj nam ponizno srce, ustrajnu i živu vjeru da možemo svojim životom svjedočiti ljubav Boga našega jer dade nam tebe za Majku i svoga Sina da otkupi svijet. O, velika je dobrota Gospodnja dovijeka i ljubavi njegovoj nema kraja. Hvala ti, Majko, što rodila si Život. Hvala ti, Ružo vječnog života što si u svojoj poniznosti i malenosti dala nam primjer žive vjere. Pomozi nam da i mi ljubimo Ljubav kao što si ti to činila u poniznosti srca svog. I da ljubeći Ljubav, i mi dođemo u obećanu zemlju – Kraljevstvo Boga našega. Amen.
Monika Planinić
Veliča jednog djeteta
Veličam te, Marijo,
veličam zato što nisi
samo Isusova Majka,
već si i moja Majka,
Majka svakog čovjeka.
Veličam te, Marijo,
zato što me neopisivo voliš i ljubiš
na svakome mome koraku.
Veličam te zbog dara života,
veličam te što si mi
darovala bezbroj blagoslova.
Veličam te, Marijo,
za svaki korak,
za svaku riječ,
za svaki trenutak,
za svaku osobu,
za svaki pogled,
za tvoju ljubav koju mi daruješ.
Marijo, srce te moje veliča i hvali
zato što si srca velika,
imaš veliku snagu bez koje
ne bih podnijela mnoge trenutke.
Veličam te, Marijo,
za svaku riječ ljubavi,
za snagu molitve kroz koju
razgovaram s tobom
i s tvojim Sinom,
koji je dao život za mene.
Veličam te, Marijo,
za svaki onaj trenutak
koji si, zajedno sa svojim Sinom,
proživjela za nas na Golgoti.
Veličam te za svaku lekciju,
bila ona teška ili ne;
za sve u mom životu te
veličam neopisivo, Marijo.
Marija Turudić
Antifone Blažene Djevice Marije
Slavna Majko Spasitelja,
rajska Dveri milostivna,
koja vjerne vodiš k sreći,
iznad mora Zvijezdo divna!
O, pomozi palom svijetu,
koji želi ozdravljenje.
Ti, što rodi Stvorca svoga
prirodi na udivljenje.
Čuvši pozdrav Gabrijela,
donese nam život svima,
Djevom zače, Djevom osta:
smiluj nam se grješnicima!
Rajska Kruno, rajska Slavo,
anđeoska Gospo, zdravo!
Ti si Korijen, ti si Vrata
s kojih sinu svjetlost zlata;
ti si Ljiljan djevičanstva,
ti si Nakit čovječanstva.
Zdravo, puna svih milina,
moli za nas svoga Sina!
Pod obranu se tvoju utječemo,
sveta Bogorodice,
ne odbij nam molbe
u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli
uvijek oslobodi,
Djevice slavna
i blagoslovljena,
Gospođo naša,
Posrednice naša,
Zagovornice naša!
Sa svojim nas Sinom pomiri,
svojemu nas Sinu preporuči,
svojemu nas Sinu izruči!
Spomeni se, o predobrostiva Djevice, kako se još nikad nije čulo da si ikoga zapustila koji se tvojoj zaštiti utekao, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio! Ovim pouzdanjem utječem se ja k tebi, Djevice djevica, k tebi, Majko, dolazim ja grješnik i uzdišem: nemoj, Majko Riječi Božje, prezreti riječi mojih, nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.
sveti Bernard
Poučne misli o Mariji i krunici
Srce Marijino gori tako od ljubavi prema nama, da su srca svih majki zajedno, uspoređena sa njezinim, samo kao komad leda.
sveti Ivan Marija Vianney
Kao što mornari idu ka luci vođeni sjajem zvijezda, tako i kršćani idu ka nebu (raju) vođeni Marijom.
sveti Toma Akvinski
Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite, s potpunim predanjem u volju Božju.
blaženi Ivan Merz
Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje, a pošto je Marija od svih stvorenja najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa tako što je jedna duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu.
sveti Ljudevit Montforski
Vjerujte mi, nema snažnijeg načina za dobivanje Božje milosti, nego da zamolimo posredništvo Blažene Djevice Marije.
sveti Filip Neri
Marija pokazuje, kao i Duh Sveti na plodonosnu snagu ljubavi. Njezino je biće živa objava što ljubav može ostvariti ili dosegnuti. Marija je upozorenje našem vremenu da ljubav, da bi bila cjelovita, mora biti otvorena.
Wilfrid Stinissen
Marija vjerno sluša, istražuje znakove vremena, tumači i živi događaje povijesti. Djevica koja moli – Marija je na taj način model Crkve, ona je paradigma koju treba nasljedovati.
papa Pavao VI.
Idite prema Gospi. Ljubite je! Uvijek molite krunicu. Izmolite je dobro. Molite je što češće možete. Budite duše molitve. Nikada se ne umarajte od molitve, ona vam je najpotrebnija. Molitva potresa Božje srce, po njoj dobivate potrebne milosti.
sveti otac Pio iz Pietrelcine
Krunica je najizvrsnija molitva i najefikasniji način za postizanje vječnoga života. Ona je lijek za sva zla i korijen svih naših blagoslova. Ne postoji izvrsniji način molitve.
papa Leon XIII.
Krunica je najljepša i najbogatija milostima od svih molitava; to je molitva koja najviše dira srce Majke Božje; i ako želite da mir prevlada u vašim domovima, onda molite obiteljsku krunicu.
papa Pio X.
Marija je bedem svijeta, spasonosna daska za brodolomce nošene valovima, lađica za one koje valja voditi za ruku, odvjetnica grješnika te konačno ljestve kojima se smrtnici mogu popeti na nebo.
sveti German
Odanosti koje pimjenjujemo u čast slavne Djevice Marije, koliko god sitne bile, su vrlo ugodne njezinom božanskom Sinu i on ih nagrađuje vječnom slavom.
sveta Terezija Avilska
U mraku života baklja vjere i pobožnosti prema Majci Božjoj vode nas da budemo nepokolebljivi u nadi.
sveti Leopold Bogdan Mandić
Djevica Marija ne bježi ni od jednog grješnika; štoviše, prihvaća sve koji joj se obraćaju. Stoga se zove Majkom milosrđa: milosrđa prema bijednima, nade za očajnike.
sveti Ante Padovanski
Blažena Djevica Marija, kao dobra Majka uvijek žuri u pomoć kada vidi da su njezina djeca u opasnosti.
sveti Ivan Bosco
RECENZIJA
Činiti Mariju Kraljicom svog života
Pobožni hrvatski narod oduvijek je volio Blaženu Djevicu Mariju. Marijanske pučke pobožnosti i pjesme utkane su u našu tradiciju i kulturu. Tako i ljudi ovog kraja možda nisu znali čitati i pisati, ali su vjerno i pobožno svako jutro, u podne i navečer pozdravljali Gospu molitvom Anđeo Gospodnji. Nižući duhan, molili su večernju krunicu i nabrajali Gospine litanije. I ne čudi stoga da se upravo u ovom kamenitom i siromašnom, ali marijanskom pobožnošću i vjerom bogatom kraju Blažena Djevica Marija štuje i moli već stoljećima pa su zato, po njezinom majčinskom zagovoru, potrebe i molitve mnogih i uslišane.
Važnost i vrijednost pučkih pobožnosti poput krunice, litanija, klanjanja Presvetom i klanjanja Križu prepoznao je i sam papa Franjo, koji je naglasio da je jako zainteresiran za razvoj ovih pobožnosti u svijetu, kao i za vrjednovanje pastorala te da će za to predložiti i smjernice koje bi se trebale ostvariti u budućnosti. Nije li stoga ova fra Goranova knjiga posvećena razmatranju o Gospi, o njoj posvećenim pučkim pobožnostima i molitvama upravo na tragu ovog poslanja: učiniti da nam otajstvo Gospine uloge u Božjem planu spasenja postane još jasnije kako bi se moglo bolje vrjednovati i živjeti? U razgovoru sa jednim svećenikom iz Austrije komentirali smo tešku situaciju u Crkvi u pogledu svećeničkih zvanja te življenja svećeničkog poziva. Sjećam se kako mi je, pun tuge, odgovorio: „Danas je skoro nemoguće biti svećenik ako se ne živi čvrsto vjera u Isusa prisutnog u euharistiji i jaka povezanost sa Blaženom Djevicom Marijom. Bez euharistije i Marije – svećenička duša ostaje prazna i traži onda neka druga svjetovna zadovoljstva – koja samo hlade njegov svećenički poziv!“
Iako je još mlad svećenik, fra Goran se trudi biti upravo ovakav: euharistijski i marijanski. Euharistijske karakteristike vidljive su u njegovoj potrebi da bude blizak najmanjima, jednostavan, konkretan, zapažajući male slike svakodnevnog života koje imaju moć puno toga nas naučiti. Takve su njegove propovijedi i takva je njegova pisana riječ: odbljesci vječne Mudrosti koji prolaze kroz njegovu jednostavnu, euharistijsku dušu. To je ono što ćete pronaći i u mnogobrojnim lirskim ili duhovnim slikama te iskustvima u njegovim promišljanjima u ovoj knjizi. Marijanske karakteristike vidljive su u njegovoj privrženosti Gospi, bilo kroz molitvu, bilo kroz konkretnu „majčinsku brigu“ prema povjerenom mu stadu.
Gospina je ljubav konkretna, majčinska ljubav jer Gospa vidi potrebu, ali se, kao i svaka majka, ne zaustavlja samo na riječima, nego i djeluje. Fra Goran stoga „mora“ propovijedati, imati radioemisije, brinuti se o vjerskom odgoju framaša i mladih, ali najviše od svega on ima unutarnju potrebu pisati. Svojom riječju kao da želi izbaciti iz sebe tu veliku potrebu svoje duše da bude blizu Riječi. Zato njegova promišljanja i meditacije pogađaju duše čitatelja jer proizlaze iz njegove duše koja je u trajnoj „navigaciji“ prema Duhu Svetom. Fra Goranovi tekstovi nisu teški tekstovi, pa i kad koristi citate (a koristi ih često), oni nisu dosadni i nerazumljivi jer ih on „omekša“ svojim jednostavnim rečenicama kojima pokušava oblikovati bljeskove osobne duhovne spoznaje čovjeka koji traga za Otajstvom. Kao što kaže i sam naslov knjige Ružo Otajstvena – cijelo ovo fra Goranovo djelo čini mi se kao jedan pokušaj približavanja tomu uzvišenom Otajstvu Gospine uloge u našim životima, koja je jednostavno izrečena motom: „Po Mariji k Isusu!“
I još jedna važna marijanska odlika fra Goranova svećeništva i djela jest potreba za odgajanjem, za poučavanjem koja se tako jasno vidi iz sadržaja ove knjige. Majka je prva i najvažnija odgojiteljica djece, a ovdje fra Goran upravo „majčinskom brigom“ nastoji „Gospinoj djeci“ jednostavno približiti svu onu rakoš zaziva, molitvi i promišljanja koju naš puk često, onako tradicionalno, mehanički gaji prema njoj. Baš kao i kad dijete shvati svrhu nečega, onda to može svjesno i smisleno upotrebljavati; tako se toplo nadam da će ova knjiga poslužiti svima nama da svjesnije i s puno više ljubavi učinimo Mariju Kraljicom svog života!
Paula Tomić
