Opis
UMJESTO PREDGOVORA – Priča nepoznatog autora
Nema sunca bez svjetlosti, ni čovjeka bez ljubavi.
Johann Wolfgang von Goethe
Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Sreća, Tuga, Znanje, a među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio na tren do potonuća, Ljubav je odlučila potražiti pomoć. Bogatstvo je prolazilo u blizini.
– Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? – upitala je Ljubav.
– Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mome brodu pa nema mjesta za tebe – odgovorilo je Bogatstvo.
– Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti na svom brodu?! – zabrinuto upita Ljubav Ponosa koji je prolazio na veličanstvenom brodu.
– Ne mogu ti pomoći, Ljubavi, jer ovdje je sve tako savršeno i mogla bi mi uništiti brod – odgovori Ponos.
Tada Ljubav ugleda Tugu kako prolazi kraj otoka.
– Tugo, molim te, povedi me sa sobom! – zamoli uplašeno Ljubav Tugu.
– Oh, Ljubavi, tako sam tužna da ne mogu… – odgovori Tuga.
Kada je Sreća prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako ju doziva. Tada Ljubav začuje neki glas:
– Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom! – reče starac u malenom čamcu.
Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje te upita Znanje:
– Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?!
– To je bilo Vrijeme – odgovori Znanje.
– Vrijeme?! Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?! – upitala je začuđeno Ljubav.
– Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu – odgovori samouvjereno Znanje.
P. S.
Da bismo spoznali smisao i ljubav svih priča u knjizi, potrebno je odvojiti vrijeme.
Neželjena knjiga
Bolje da čovjek nikada ne pročita nijednu knjigu, nego da čita mnogo knjiga i da vjeruje u sve što je u njima napisano.
Lav Tolstoj
Postoje razne knjige, kao što postoje i razni pisci. Važno je što napišemo, ali je važno i ono što pročitamo. Zato je s pravom Francois Mauriac rekao: „Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si. To je istina, ali ja ću te bolje upoznati ako mi kažeš što ponovno čitaš.“ Važne su knjige kojima se iznova vraćamo, ali su čudne knjige od kojih iznova bježimo. Možda nije potrebno pročitati sve i pod svaku cijenu, puno je važnije pročitati ono što je dobro, pa makar bilo i malo. „Čovjek koji ne čita dobre knjige, nije u nikakvoj prednosti u odnosu na onoga koji uopće ne zna čitati“, govorio je Mark Twain svojim prijateljima. Nema svaka knjiga isto svojstvo: neke nas knjige čine radosnima jer su dirnule u dušu, a neke nas čine umornima jer nisu dotaknule ni um ni dušu. Lakše je čitati knjige koje su drugi napisali, nego stvarati svoje vlastite. Ali sve ono što je napisano, ostaje! Knjiga ostaje zauvijek. Knjiga je svjedok jednog pisca, jednog vremena. Zapisana riječ puno je drugačija od izgovorene. Zato kineska poslovica kaže: Knjiga i car imaju strašnu moć. Car umire.
Volim čitati anegdote o piscima i njihovim djelima, a svakako jedna od najzanimljivijih vezana je uz Ivu Andrića. Kažu da je Andrić jednom svom poznaniku rekao: „Da se mogu riješiti svoje jedne knjige, dao bih u zamjenu svojih pet najboljih romana, novela i pripovijetki.“ Andrić nikad nije otkrio koja je to knjiga, ali mu je očito smetala i nije ju prihvaćao, premda je bila njegova jer ju je sam, vlastoručno, napisao. No, postavlja se pitanje bi li Andrić uopće postojao kao pisac da nema upravo te knjige? Možda je baš ta knjiga izgradila njegov književni put i odredila njegov životni pravac? I mi smo slični Andriću kad se katkad u životu želimo riješiti ili odreći nekih stvari ili događaja. Poželimo da nikad nisu bili dio nas, dio našeg života i naše prošlosti. Ali možda i ne bismo bili to što jesmo da nema upravo tih događaja koji nas opterećuju, ali su nas vjerojatno donekle i izgradili te usmjerili našu rijeku života prema nekom boljem cilju. Ne smijemo se olako odricati svojih neuspjelih priča jer možda su one ipak naše najuspješnije priče. Sve ono što nam se dogodilo, moramo prihvatiti kao naše. Mi ne postojimo bez tih događaja. Tko zna, možda će svjetlost iza tih tamnih događaja još snažnije zasjati i obasjati put našega života?!
Papa Franjo i ukradeni križ
Što dobije onaj tko odbije križ? Povećava njegovu težinu.
sveti Alfonz Liguori
Toga popodneva papa Franjo u Vatikanu je u audijenciju primio nekoliko stotina svećenika. Prizor je bio dojmljiv i napose ispunjen radošću. Mnoštvo svećenika očekivalo je od pape Franje riječi utjehe i ohrabrenja. U ovom svijetu, u kojem se svećenici često progone, potrebno je bilo iznova čuti riječi nade i vjere. Gledajući svećenike, papa Franjo se uhvatio za prsa te im priznao kako je i on sam grješnik. Zatim je ispričao kako je prije nekoliko godina ukrao križ s krunice koju je u rukama imao preminuli svećenik. Rekao im je kako je, nakon što je umro svećenik koji je ispovijedao gotovo cijeli kler u Buenos Airesu, pa i njega, otišao u glavni grad Argentine kako bi se oprostio od preminuloga brata. Došao je u crkvu u kojoj je ležalo svećenikovo mrtvo tijelo.
– Bila je to velika crkva s predivnom kriptom. U kripti je bilo izloženo tijelo svećenika koji je, kad je umro, imao više od 90 godina. Kraj svećenikova odra stajalo je dvoje starijih ljudi koji su molili. Nije bilo cvijeća. Iako je svećenik ispovijedao grijehe cijeloga klera u Buenos Airesu, čak i moje, zamislite – nitko mu nije donio cvijeće! Izašao sam iz crkve i od uličnog prodavača kupio ruže. Vratio sam se u kriptu i odar ukrasio ružama – rekao je papa Franjo i nastavio:
– Tada sam vidio da preminuli svećenik u rukama ima krunicu. I to onu istu krunicu koju je uvijek držao u ruci dok bi ispovijedao ljude i svećenike. Krunica je bila dio njega. U meni se tada probudio lopov koji „čuči“ u svima nama. Dok sam stavljao cvijeće na odar, ukrao sam križ s krunice! Pogledao sam mrtvog svećenika i rekao mu da mi d? pola svojega milosrđa. Osjetio sam neopisivu snagu i križ sakrio u džep. I dandanas imam taj križ. Nosim ga sa sobom svaki put kad sam među ljudima, dakle – svaki dan. Kada pomislim nešto loše o nekome, posegnem za križem koji mi je u džepu i odmah osjetim milost – završio je Papa.
Nakon što je završio svoju priču, svećenici su počeli plakati i od radosti zapljeskali papi Franji na njegovom iskrenom govoru. Pred njima je stajao Papa koji je ukrao križ, odnosno Papa koji je želio osjetiti bar polovicu onoga milosrđa kojega je imao i preminuli svećenik. Tko zna, možda ćemo i mi od danas početi nositi križ oko svoga vrata. Ako katkad i pomislimo nešto loše o nekome, trebamo posegnuti upravo za tim križem te osjetiti milost da svaki čovjek vrijedi i da ima svoje dostojanstvo. Svaki čovjek zaslužuje naše poštovanje, bez obzira tko i kakav bio. Nosimo križ ne samo na sebi, već i u sebi, i drugima dijelimo milost, a ne samo ljutnju. Križ u nama rađa milost, pa makar bio i ukraden, on je uvijek naš križ!
Zašto je propala Sparta?
Povijest pokazuje da ne postoje nepobjedive vojske.
Josif Staljin
Ako nam je Atena bila uzor u umjetnosti, onda nam Sparta može biti uzor vojničke discipline i stege. Nitko tako nije pridavao važnost vojsci kao Sparta. Možemo slobodno kazati kako je Sparta prva, prava i posljednja vojna država. Antička Sparta je ostala poznata u povijesti po svojoj vojnoj snazi, građanskoj disciplini, militarističkom društvu i velikom broju robova. Sparta je vrvjela robovima jer Spartanci su bili određeni za rat, a ne za bilo kakve druge poslove, pa ni one vezane uz domaćinstvo. Prioritet je bila vojska. Sparta je dugo vremena slovila kao najsnažnija vojna sila u antičkoj Grčkoj. No, Spartanci su pretjerali u svojoj disciplini. Kad je u pitanju vojska, nisu bili milosrdni, već naprotiv: bili su previše okrutni. Kada bi se rodilo muško dijete u Sparti, odmah bi procijenili je li dovoljno jako da postane spartanski vojnik. U tom gradu-državi postojala je skupina uvježbanih i umirovljenih vojnika koji bi proučavali i određivali sposobnost djeteta: ako su smatrali da je dijete nesposobno za vojsku, dali bi ga ubiti! Slabost se nije tolerirala u spartanskom društvu.
Povjesničari kažu kako su vježbe Spartanaca počinjale čak i prije djetetova rođenja. Trudne majke su bile obvezne raditi posebne vježbe kako bi rodile snažnu i zdravu djecu. Novorođenu djecu Spartanci su kupali u vinu kako bi ustvrdili koliko je novorođenče snažno i izdržljivo. U dobi od 7 godina dječaci bi započinjali vojnu obuku zvanu Agoga i odgajani su zahvaljujući tom sustavu kroz idućih 20 i više godina. Agoga se sastojala od 3 djela: borbene tehnike, ratne taktike i proučavanja vojne povijesti. Na taj su način Spartanci svoju vojsku stalno držali u stanju pripravnosti i osvježavali je talentiranim i dobro uvježbanim ratnicima, koji su vojnu sposobnost i karakter pokazivali prvenstveno protiv susjednih gradova-država. Tko god nije bio sposoban za ratovanje, bio bi prepušten Tajgetu. Tajget je planina u Grčkoj, na južnome dijelu Peloponeza, u čiji su ponor, prema antičkoj tradiciji, Spartanci bacali djecu koja bi se rodila kao slaba ili nezdrava. To je bio strašan zločin Spartanaca! Ubijali su vlastitu djecu samo zato što imaju određenu poteškoću ili neki oblik invalidnosti. Sparta je država koja je imala disciplinu, ali ne i duh; imali su stegu, ali ne i milosrđe; trenirali su strogoću, ali nisu imali srce. Njihove vođe su smatrale kako im za očuvanje države treba samo jaka vojska i ništa više. Sve svoje nade Spartanci su polagali u vojsku.
Spartanska vojska je morala biti snažna, međusobno povezana i samo najjači su bili spremni braniti državu. Svaki vojnik je djelovao povezano sa cijelom četom i jedan drugomu su branili leđa, a leđa je mogao braniti samo onaj vojnik koji je bio potpuno spreman i jak. U bitci kod Termopila, kada su perzijske snage napale Spartu, jedino su jaki vojnici sudjelovali u obrani. Vojsku je predvodio hrabri i snažni Leonida. Perzijanci nikako nisu mogli osvojiti Termopil i prodrijeti u Spartu. No, rat se naglo okreće u korist Perzijanaca. Naime, jedan odvažni pastir imenom Efijalt, koji je ujedno bio i osoba sa invaliditetom, želio se priključiti spartanskoj vojsci. I on želi braniti svoju državu. No, pošto ima hendikep, Leonida mu zabranjuje sudjelovati u obrani države jer nije sposoban čuvati leđa drugom ratniku. Odbačen je kao i svatko tko je imao bilo kakav tjelesni nedostatak u Sparti. Razočaran i tužan u svojoj boli, Efijalt odlazi perzijskom kralju Kserksu i otkriva mu tajni prolaz. Nakon što im je pokazao tajni put, Perzijanci su uspjeli zaobići Leonidu i njegovu četu kod Termopila te doći im iza leđa i tako ih poraziti.
I sad se postavlja pitanje zašto je propala Sparta? Odgovor je jednostavan: Sparta je propala zbog odbacivanja hendikepa, zbog odbacivanja slabijih. Efijalt je za njih bio nesposoban jer je imao hendikep, a za Perzijance je on bio junak. Perzijanci su iskoristili spartanski hendikep. Ono što su Spartanci odbacili kao slabo i nekorisno, Perzijanci su prihvatili kao jako i pobjedonosno. Najslabija karika u spartanskim redovima postala je najjača karika u redovima Perzijanaca. Sparta bi zasigurno opstala da nije odbacivala slabe i nemoćne, ali je propala upravo zato što je smatrala da je najveća snaga države u jakima, a zapravo, veća je snaga u slabima. Često je u životu najslabija karika zapravo i najjača. Možda smo i mi tijekom života odbacivali slabe, ali i svoje slabosti, misleći da možemo uspjeti i održati se jedino ako budemo jaki, a zapravo trebali smo katkada biti i slabi. Gdje je slabost, tu je i čovjek. Ne postoji čovjek, ali ni društvo bez slabosti, bez mane. S pravom je sveti Pavao uskliknuo: „Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak.“ Pavao je bio svjestan da je istinska snaga u slabosti jer poznavao je one Isusove riječi da se snaga usavršuje u slabosti. U našem životu preživjet će samo ono čemu dopustimo da bude slabo. Život nije pjesma jakosti, već oda slabosti. Blago onima koji ne skrivaju svoje slabosti, nego ih koriste kao svoju najveću jakost.
Amateri će spasiti svijet
Vaš svagdašnji život je vaša škola, vaš hram i vaša vjera.
Halil Džubran
Suvremeni svijet više ne želi amatere, a amateri jedino mogu spasiti ovaj svijet. Tko danas prihvaća amatere? Nitko! Jednostavno, nitko ne želi amatere u svojoj blizini jer svi žele profesionalce. Danas su traženi jedino stručnjaci. Svijet je lud za stručnošću, za onim ljudima koji su specijalizirani. Svatko u svojoj tvornici želi imati profesionalce. Svaka tvrtka, kad traži novog radnika, traži ponajprije profesionalca, a nikako amatera. Prvo pitanje na razgovoru za posao glasi: „Koliko ste profesionalni?“ Zamislite da neka tvrtka stavi oglas u novine: Traži se amater za novo radno mjesto! Kako bi ta tvrtka ispala smiješna jer traži amatera. Čitav se svijet specijalizirao, svatko je postao stručnjak za nešto i ne postoji danas stručnjak za sve. Prije je u selu bio samo jedan liječnik i on je bio zadužen sa sve, a trenutno je to nemoguće. Ne postoji više zvanje koje bi se zvalo „zvanje opće prakse“. Danas postoje specijalisti u svim područjima, svatko je zadužen za jedno određeno područje. Tako postoji doktor za nos, doktor za nogu, doktor sa srce, doktor sa stomak i da bi čovjek otišao na običan pregled, mora obići ne jednog liječnika, nego barem njih desetak. Ali, to vrijedi i za sve ostalo, ne samo za čovjeka i njegovo zdravlje. I kad je auto u pitanju, ne postoji više univerzalni automehaničar, već jedan popravlja gume, drugi motor, treći klimu, a četvrti struju u autu.
U novije vrijeme sve je postalo specijalizirano. Kad se nekom predstavlja, čovjek ne govori više svoje ime ili prezime, već izvadi vizitku koju nosi u džepu i kaže: „Izvolite, ja sam stručnjak za…“ Nikad više oko nas stručnosti, a nikada više nego danas nismo živjeli u nestručnijem svijetu. Ljudi žele da ih drugi smatraju profesionalcima, žele da ih prepoznaju kao „spasitelje“ ovoga svijeta, a često zaboravljaju da postoji samo jedan Spasitelj – Isus Krist. Profesionalci koji nas okružuju sve više sliče na likove iz romana talijanskog književnika Itala Calvina. Naime, za svoje junake Calvino kaže: „Svi ti moji junaci željeli su spasiti svijet i živote drugih ljudi, a da sami sebi nisu mogli pomoći i sebe spasiti ili sebi organizirati život.“ Amateri su jednostavni i skromni, a profesionalci su teški, tašti i skupi. Također, amater radeći jedan posao zaradi dovoljno za jedan dan, a profesionalac radeći jedan posao zaradi kao netko za mjesec dana. Amateri su uvijek skromno obučeni, a profesionalci nose aktovke, ispeglana odijela i kravate. Dok se amateri voze tramvajem ili biciklom, a katkada idu i pješice, profesionalci se voze u skupom i modernom autu, jer i auto mora biti „profesionalan“. Amater se često pokaže kao čovjek koji ima i poneku manu, a profesionalac se često predstavlja kao savršeno biće bez mane. Amater priča jednostavno, a profesionalac je naučio stručne termine i priča stručno pa je sve u njegovoj obitelji stručno, uključujući i lift kojim se vozi, i svjetla koja se sama pale u kući, i televizor koji se, kad se programi ne mijenjaju kroz 3 sata, ugasi sam. Profesionalac nema obični telefon, već on ima jedino „pametni“ telefon. Profesionalci su hladni, ali stručni. Oni nemaju probleme iz prošlosti, već su otvoreni samo sretnoj budućnosti. Ne smiju biti slabi jer su naučeni da budu jaki. A i kada ne može zaspati, profesionalac se ne muči vrteći se po krevetu do dugo u noć, već samo popije tabletu za spavanje i zaspe u miru. Sve se više tako danas razlikuju profesionalci od amatera.
Da bi se najbolje odredila razlika između amatera i profesionalca, dovoljno je pročitati jedan grafit na kojem piše: „Arku su gradili amateri pa nije potonula, a Titanic su gradili profesionalci pa je potonuo!“ Kako je moguće da je amater Noa u svom kućnom brodogradilištu izgradio arku koja nije potonula, a da su profesionalci iz brodogradilišta Harland and Wolff napravili Titanic koji je potonuo?! Što mislite, koja je država, jedina u povijesti, u svojoj vladi imala najviše stručnjaka i profesionalaca? Ni manje ni više nego nacistička Njemačka. Hitler se nije okružio amaterima, već samim stručnjacima i profesionalcima. Većinu njegove vlade činili su školovani ljudi, ljudi koji su imali i po par doktorata, koji su svirali najmanje jedan instrument i pričali barem po dva jezika, uz njemački. Vlada stručnjaka. I danas, kada se premijer neke države želi pohvaliti, kaže: „Sastavljamo vladu stručnjaka, sastavljamo tim stručnjaka.“ Ili koriste parole: Samo stručni! Svi Hitlerovi stručnjaci bili su dovoljno lukavi da shvate kako svijet najdjelotvornije zamućuju poluistine, a ne otvorene laži. Geslo njegovih stručnjaka glasilo je: Budi više od onoga što se čini da jesi. I upravo takvi stručnjaci došli su na ideju da se milijuni ljudi ubiju. U novije vrijeme se masovno rade abortusi, a to opet rade stručnjaci ili profesionalni liječnici. Školovani stručnjaci osiromašuju siromašne, a obogaćuju bogate jer znaju kako još oduzeti onima koji nemaju i dati još više onima koji imaju. Današnji stručnjaci u medicini mogu otkriti novu bolest, a sve manje mogu izliječiti neku od starih. Profesionalci bespilotnim letjelicama ubijaju ljude po Iraku, a amater ne zna i da postoji takva letjelica. Profesionalci kradu zlato iz afričkih zemalja pa im kasnije šalju humanitarnu pomoć, a amateri odlaze u Afriku i služe tom narodu tako što žive s njim i dijele njegovu sudbinu.
Tko su zapravo amateri? Amater je onaj tko radi ono što voli, tko ljubi to što radi, ali ne iz koristi, već iz želje. U pojmu amater krije se latinska riječ amor, a to je naprosto ljubav. Latinski amor znači ljubim. Tko je amater, znači da nešto ljubi. Amater ne znači da je netko neznalica, već da ljubi to što radi. Tako postoji slikar amater, koji nije završio Akademiju, ali u slobodno vrijeme iz ljubavi slika. Postoji i pjesnik amater, koji nije završio Filozofski fakultet, ali iz ljubavi piše pjesme. Amateri, znači, rade ono što vole iz ljubavi. Majka Terezija je bila amater, ona je iz ljubavi pomagala siromašnima i ubogima. Iako nije bila profesionalac, član Caritasa ili Crvenog križa, ona je bila samo netko tko voli pomagati drugima. Danas nedostaje amatera, odnosno onih što nešto čine iz ljubavi, a ne za novac ili plaću. Ljudi što čiste prirodu su amateri; nisu profesionalni čistači, ali to čine iz ljubavi. Netko će podignuti papirić koji je na putu, a netko će kazati da je to posao komunalnog redara ili onih što čiste ulice. Čovjek kada se specijalizira, postaje plaćenik. Postaje hladan i odsutan. Ljubav je uvijek, prije svega, duševno stanje i zato nedostaje ljudi koji nešto rade zbog duha, a ne samo novca. Suvremeno društvo je društvo plaćenih, a ne društvo amatera.
Kada se nešto u kući pokvari, onda ne zovemo nekog amatera iz susjedstva koji možda i može sve to popraviti, već zovemo majstora kojemu moramo na kraju i platiti. Zato je i život danas skup jer sve se naplaćuje u ovome „stručnom“ svijetu. Kako bi svijet bio ljepši da u njemu bude više amatera! Kako god bilo, nama ne trebaju stručnjaci koji ne vole, ne poštuju druge, već amateri koji u svom srcu nose ljubav i dijele ju drugima. I da, amateri će spasiti svijet. Pa i sveci su bili amateri, odnosno oni koji su samo ljubili bez naplate i nisu bili stručnjaci, već Božji ljudi. Svaki je svetac djelovao iz ljubavi prema Bogu, ali i drugima, svaki je imao vlastitu karizmu. Neki svetac je išao siromašnima, neki bolesnima, neki ostavljenima, a zajedničko svima je što su nekome išli pomoći iz ljubavi, ne kao profesionalci, već kao ljudi koji samo to vole i činiti, koji vole pomagati. I doista, amateri će spasiti svijet.
Gospodar prstenova i muževi bez prstena
FRODDO: Volio bih da Prsten nikada nije došao do mene. Volio bih da se ništa od ovoga nikada nije dogodilo.
GANDALF: To žele svi koji su doživjeli ovakva vremena, no nije na njima da odluče o tome. Svi mi imamo mogućnost odlučiti što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.
John R. R. Tolkien
Nikada nisam posebno volio prstenje! Razlog je vrlo jednostavan: naime, ne mogu podnijeti da nešto imam na rukama. Volim da su mi ruke potpuno čiste i oslobođene od svega. Kažu za Johna R. R. Tolkiena – autora Gospodara prstenova – da također nije volio na ruci imati nikakav prsten. I on je želio imati ruke potpuno oslobođene od svega. Zanimljivo, Tolkien nije imao prsten na ruci, ali bez prstena je nemoguće zamisliti njegov književni opus i njegovu velebnu trilogiju: Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja. Tolkien ne bi mogao stvoriti tako čudesno djelo da nema prstena, i upravo je on temelj ili glavna nit njegova djela. Kao što paukova mreža ima glavnu nit koja održava cijelu mrežu, tako isto je prsten u Tolkienovim djelima glavna nit koja održava čitavu radnju i likove. Možda nitko nikada nije tako ovisio o prstenu kao Tolkien. Ili zamislite: kada bismo izbacili prsten iz njegova književnog opusa, on bi se urušio kao kula od karata.
Prsten je naprosto koncept jedne ideje, i čak više od toga: on je jednostavno korito kojim putuju Tolkienove riječi i likovi.
Čak je lakše zamisliti Andersenovu bajku Mala sirena bez sirene i pripovijetku Ive Andrića Aska i vuk bez Aske, nego Tolkiena i njegova Gospodara prstenova bez prstena. Kakav je to uopće prsten?! I zašto je tako poseban?! To je jedinstven Prsten, sličan drugom prstenju, ali opet različit. Prsten je načinjen od zlata, a na njemu nema nikakvih ukrasa. Njegova se veličina mijenja iz jednog vrlo jednostavnog razloga: kako bi pristajala svakoj osobi koja bi ga u tom trenutku nosila. Sasvim jednostavan i nepredvidljiv Prsten na kojem bi se pojavio natpis s vanjske i unutarnje strane, ali samo onda kad bi bio ugrijan vatrom. Zanimljivo, natpis je bio pisan vilenjačkim pismom koji je imao prekrasna slova, a jezik je bio Crni jezik Mordora. Pisalo je:
U prijevodu bi to značilo: „Prsten jedan da zavlada svima, Prsten jedan što traži i seže, Prsten jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže.“
Jedinstveni Prsten je imao iznimno jak utjecaj na svakoga tko ga je nosio. Prsten je imao vlastitu volju i iskušenje koje je izazivao bilo je neočekivano i nepredvidljivo. Tolkien je Prstenu dao čak jedno negativno svojstvo: bio je zao, ali i izvor moći i vladanja. Neki su ga željeli imati zauvijek, dok su ga drugi htjeli uništiti, a mogao je biti uništen samo na način da bude bačen u vatru Klete gore, gdje je bio i iskovan. Tko je imao Prsten, njegova moć je bila velika i snažna. Prsten je onima što bi ga nosili produljivao životni vijek; kad bi smrtnik duže vrijeme nosio Prsten, nestajao bi sve dok ne bi postao trajno nevidljiv. Zauvijek bi ostao zatočen u Svijetu utvara, i na kraju bi bio prisiljen predati Prsten koji bi slomio sve što je ostalo od njegova vlastitog uma. Prsten je imao mnoštvo svojstava, a jedno od njegovih najuočljivijih svojstava je da osobu koja ga nosi čini nevidljivom, premještajući je u svijet Nevidljivoga. Ta osoba nije bila vidljiva očima drugih ljudi.
Još davno, prije Tolkiena netko je napisao priču o prstenu koji ima moć onoga koji ga nosi učiniti nevidljivim. A taj netko je Platon. Naime, Platon je pronašao način kako objasniti postojanje mračne strane ljudske naravi. Ispričao je priču o pastiru koji je slučajno pronašao zlatni prsten koji je bio skriven duboko u zemlji. Jednoga je dana snažan potres otvorio drevnu grobnicu na obronku planine i pastir je ugledao prsten. Jednako je tako slučajno otkrio i da prsten ima čarobnu moć da onoga tko ga nosi učini nevidljivim, kada on to želi. Razmišljajući o nevidljivosti, Platon je postavio pitanje: „Ako se ljudi ne moraju brinuti o tomu hoće li biti uhvaćeni i kažnjeni, hoće li prestati činiti što je loše?“ Platon smatra da je nevidljivost jedna vrsta moći jer tko je nevidljiv, on kao da i ne postoji, otvoren mu je put da čini što hoće, ali bez odgovornosti. Pastir koji je pronašao prsten zvao se Gig. Ovom neobičnom pričom o čudesnom prstenu Platon nas poziva da zamislimo sebe u Gigovoj koži jer osoba koja posjeduje takav prsten može „(…) bez straha uzimati po kućama i trgovima što god hoće, može druge prisluškivati i varati; ukratko: može raditi među ljudima što god hoće!“ I kod Tolkiena i Platona prsten je više izvor moći i nečega nepredvidljivog. Najjači adut prstena je taj što ljude čini nevidljivima, a čovjek je oduvijek čeznuo da bude poput nekog božanstva – nevidljiv.
Također, i u Svetom pismu na više mjesta spominje se prsten. Prstenom je bila dana vlast Josipu u Egiptu (usp. Post 41, 42); prstenom se Otac naš nebeski pokazao milostiv prema razmetnomu sinu, rekavši: „Stavite mu prsten na ruku i zakoljite tele ugojeno, pa da jedemo i da se veselimo.“ (Lk 15, 22); prstenom se proslavio Danijel u zemlji babilonskoj (usp. Dn 6, 18 – 24). U kršćanstvu prsten označava nepromjenjivost, trajnost, znak je Božje prisutnosti. Najposebniji prsten u kršćanstvu je vjenčani prsten, koji je ujedno i simbol sakramentalne nerazrješivosti. Čudesan je i znamenit. Taj nas prsten ne čini nevidljivima, već upravo suprotno – čini nas vidljivima. U kršćanstvu prsten predstavlja one koji žele biti vidljivi drugima na način da drugi vide da oni nekom pripadaju. Vjenčani prsten nije samo komad nakita, već predmet iznimne važnosti. Njime se iskazuju ljubav i vjernost osobi s kojom je sklopljen kršćanski brak, odnosno sakrament. Taj nas prsten podsjeća na obećanje, a obećanje nas ispunja neprestanom Božjom milošću da budemo vjerni. Isus Krist se u Kani Galilejskoj po prvi put objavljuje kao Zaručnik svoje Crkve. Na otajstven način Crkva je Kristova zaručnica, oni su spojeni „prstenom mistične ljubavi“. To je zaručništvo Kristove milosrdne ruke koju pruža svojoj Crkvi. Njegova ruka je zaručnička, on na svojim rukama nema veru, ali ima rane. Rane su njegova „vera“ ili vidljivi znak ljubavi koja se rađa kroz žrtvu.
Često promatram ruke ljudi koji su oženjeni i motrim postoji li na njihovim rukama vjenčani prsten. Taj prsten puno govori i jasan je i vidljiv znak u svijetu u kojem sve više prevladavaju nevidljivost i nejasnoća. Što se duže nosi, vjenčani prsten više očituje ljubav i žrtvu. On je uvijek iznova vidljivi podsjetnik okrunjene ljubavi. Netko vjenčani prsten skine jer možda ne podnosi nikakvo prstenje na ruci, i možda nije, u konačnici, mjera nečije ljubavi u nošenju prstena, ali svakako taj prsten označava sakrament braka, kao i pripadnost i predanje drugoj osobi. Uvijek ga je ljepše vidjeti na ruci, nego ga ne vidjeti. Ljubav je uvijek vidljiva. Taj prsten ipak puno govori u ime ljubavi i u ime obitelji, upravo danas kada mnogi žele uništiti i ljubav i obitelj. Postoji istinita priča koja govori o vojniku koji je u ratu u Iraku (2003. – 2010.) ostao bez prsta. Liječnici su rekli da mu zbog ranjavanja prijeti amputacija cijelog prstenjaka, uključujući i veru. Međutim, vojnik je, iz ljubavi prema supruzi, rekao liječniku da mu prst mogu odrezati, ali da mu veru nikako ne diraju jer se ne želi vratiti svojoj supruzi bez vjenčanog prstena. Ova dirljiva priča pokazuje kako će čovjek radije ostati bez prsta nego bez prstena – vidljivog znaka svoje ljubavi.
Kažu da kod drugih najprije primijetimo lice, a zatim ruke. Ruke puno govore o čovjeku. Na njima se može vidjeti jesu li to majčine ili očeve ruke, jesu li to ruke starca ili dječaka, ali također jesu li to ruke čovjeka koji je u sakramentu ili nije. Po prstenu na rukama možemo odmah prepoznati da je netko u sakramentu. Prsten je čudesni, vidljivi znak. I tako taj mali prsten nikad nije samo običan prsten, on je puno više od prstena. Vjenčani prsten je „gospodar prstenova“, i na njemu nije urezan vilenjački jezik, već još uzvišeniji jezik, a to je jezik Božje ljubavi i milosti. Ovaj prsten predstavlja Božju nazočnost između dvoje ljudi i čovjekovu čežnju da voli i da bude voljen, ali uvijek u okrilju Božjeg blagoslova. I kao što se veličina Tolkienova Prstena mijenjala kako bi pristajala svakoj osobi koja ga je u tom trenutku nosila, sa vjenčanim prstenom je drukčije. On ne mijenja svoju veličinu, već točno odgovara onoj ruci koja se obećala na vjernost u ljubavi. Čudesno je na ljudima vidjeti njihov vjenčani prsten; i premda malen i neprimjetan, on će u ovome svijetu relativizma ipak ostati očit, ali dovoljan znak ne bilo kakve ljubavi, već one koja je blagoslovljena, a to je sakramentalna ljubav. Eh, možda ipak i postoji Gospodar prstenova!
Nada ipak postoji
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota.
Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo.
Ivo Andrić
Nada je stara koliko i mit, ali mit nije star koliko i nada. Jedan stari mit nam kaže kako su na početku jedini smrtnici na Zemlji bili muškarci, kojima je Prometej donio vatru u inat Zeusu. Kako bi se osvetio, Zeus je naredio stvaranje prve žene, koja je dana Prometeju. Njezino ime bilo je Pandora – svedavajuća. Kao svoj svadbeni dar, Zeus joj je dao kutiju, uz upute da ju nikada ne otvori. Popustivši napokon svojoj radoznalosti, otvorila je kutiju i pustila u svijet smrt, bolest, očaj, zlobu, starost, mržnju, nasilje, rat i sva ostala poznata zla. Pandora je odmah zatvorila kutiju, a jedini dar koji je ostao unutra jest – nada. Ali Pandora je ubrzo shvatila da je ovaj svijet bez nade vrlo hladan i nesretan pa je opet otvorila kutiju iz koje je izašla i nada. Nakon toga, svaki čovjek je imao nadu za sebe i u sebi te se mogao i nadati jer, doista, nada umire posljednja! Što je bol veća, to je veća i nada da će ta bol možda i proći.
Ljudi mogu bez svega, ali ne mogu bez nade, a ako slučajno i netko poželi živjeti bez nade, tada on polako prestaje biti čovjek. Umire! Nada je sposobna pobijediti svaki strah. Nada uvijek rađa smislom, i ondje gdje netko misli da više ne postoji nikakav smisao, postoji bar nada. Nada je rodilište smisla. Viktor Frankl u svojoj knjizi Kako pronaći smisao života? želi prenijeti svoje uvjerenje da život, usprkos svim problemima i nedaćama, ipak ima smisla. Ovaj poznati psihijatar želi svima pokazati da život nikada ne prestaje te da je važno uvijek se nadati. Naravno, on ne može pacijentu pokazati što je smisao, ali može mu jasno naznačiti da smisao postoji, da život može biti lijep, odnosno da život ima smisla, bez obzira na uvjete. Čak tragični i negativni trenutci u životu, kao što je neumitna patnja, mogu, preko stava koji čovjek zauzme prema zlu, se ipak pretvoriti u nešto pozitivno i vedro. Kolike su samo ljudske tragedije, nošene nadom, ipak postale najveće i najljepše priče o smislu i uspjehu?!
Zanimljivo da je životni put i rad Viktora Frankla u temelju obilježen osobnim iskustvom patnje – preživljavanjem strahota Drugoga svjetskog rata u nacističkim koncentracijskim logorima. Nakon što je izašao iz logora, Frankl je težio samo 38 kilograma! Nacisti su ubili njegovu prvu suprugu, brata, roditelje i većinu prijatelja. Nakon povratka u Beč, našao se sam, pred velikim bezidejnim zidom. No, umjesto očaja, probudila se u njemu silna volja za životom, neodoljiva potreba da patnje koje je proživio pretvori u iskustvo smisla. Bolno iskustvo besmisla bilo je prekretnica u životu mladog i perspektivnog liječnika i potvrdilo mu, jednom i zauvijek, da je osnovni pokretač ljudskog života njegova potraga za smislom. Frankl je imao snažnu ideju vodilju koja glasi: kroz pakao pronađi put do svjetla, do smisla. Tako je Frankl kazao da su Auschwitz preživjeli ne oni koji su bili jači, već oni koji su se više nadali i sanjali bolje i ljepše sutra. Samo oni koji su bili nošeni nadom i smislom, uspjeli su preživjeti. Nada nije neki put prema nečemu i put od nas, već nada je put prema nama, put u našu nutrinu, u naše srce. Nada je u nama! Oduvijek! Rijetko je možda znamo prepoznati zato što dokaz svoje nade tražimo izvan sebe, a zapravo, ona uvijek postoji tu, u najdubljem dijelu našega bića. Samo je trebamo (p)osjetiti.
Aristotel je s pravom rekao da je nada san budnog čovjeka. Sve dok čovjek živi, sve dok je budan i dok uopće sanja, može se i nadati jer nada je uvijek tu. Iako često skrivena i zbog silnog zla neprimjetna, ona ipak postoji i uvijek će postojati u našemu srcu. Samo trebamo pokucati na vrata svoga srca, osluhnuti je, a ona će nam samozatajno otvoriti i povesti nas u bolje sutra. Sve dok se zatvaramo u sebe, u svoje probleme, zatvaramo i put nadi. Zato i ne čude tolike ovisnosti o drogi, alkoholu, društvenim mrežama, razna (samo)ubojstva, depresija, napuštanje vlastitog ognjišta, jer čovjek nadu traži na pogrješnim mjestima. A jedna, jedina i prava nada je Isus Krist jer onaj tko Isusa nosi u svom srcu, ne može izgubiti nadu. „Ne dajte da vam ukradu nadu, onu koju nam Isus daje“, rekao je papa Franjo u propovijedi za vrijeme svete mise na prepunom Trgu svetog Petra, na Cvjetnicu 2013. godine. A Isus nam je dao najveću nadu – samog sebe na križu jer nam je želio kazati da Nada, iako ranjena i umre, opet živi, živi vječno pa ćemo i mi, nadam se, jednoga dana zajedno živjeti s tom Nadom u vječnoj domovini.
Ljubav u 10 kvadrata
Vjera čini sve stvari mogućim, a ljubav čini sve stvari lakšim.
Dwight Moody
Slabo se kužim u brojeve, metre i kvadrate! Ali upamtio sam tu kuću i zauvijek će mi ostati u sjećanju. Ne znam koliko je bila točno velika; bolje rečeno – nije bila velika, već bila je mala, bila je površinom kao moja soba. A opet ne znam ni koliko moja soba ima kvadrata, ali baš me zanimalo, pa sam nazvao oca jer on ju je gradio.
– Koliko moja soba ima kvadrata? – upitao sam oca nakon pozdrava.
– 10! A zašto me to pitaš? – upitao je začuđeno.
– Zbog ljubavi! – odgovorio sam.
– Kakva ljubav?! Šta… Kvadrati i ljubav? Kakve to veze ima?! – zbunjeno je rekao i spustio slušalicu, očito misleći da ima pametnijeg posla od toga da sa mnom priča o kvadratima jer znao je da se baš ne razumijem u brojeve.
No, nema veze što mi je spustio slušalicu. Nisam se nimalo naljutio jer ionako ovo nije priča o kvadratima i brojevima, već priča o ljubavi. Ovo je priča o jednoj ljubavi koja je živjela u samo 10 kvadrata:
Bilo je to jednog utorka. Vozio sam se prema Međugorju kad mi je zazvonio mobitel. Rekli su mi da moram dati bolesničko pomazanje jednoj ženi, Draginoj ženi. Hitno je. Kuća se nalazi na putu prema Vašarovićima, u polju, zadnja u selu. Rekli su da pohitam jer je stvarno hitno. Okrenuo sam se i nastavio natrag prema Ljubuškom.
– Pa zašto baš mene zovu?! Drugi svećenici su mogli otići i brže prije mene. Ali, nema veze, valjda tako treba biti… – pomislio sam iskreno i nastavio voziti žurno dalje.
Vozio sam brzo prema toj posljednjoj kući u selu. Nisam se odmah snašao pa sam putem pitao gdje žive dedo Drago i njegova bolesna žena, a jedan vremešan čovjek mi je ljubazno odgovorio:
– Vozi, ne možeš promašit. Posljednja kuća!
I uistinu je bilo tako. Došao sam točno pred nju, pred tu posljednju kuću u selu. Ali sam brzo opazio da se tu nalaze dvije kuće: jedna velika i jedna mala, ona od 10 kvadrata. A ispred male kuće je čekao dedo Drago. Kad sam izašao iz auta, samo mi je tiho rekao:
– Ovuda…
Pošao sam za njim. Šutio je i brzo hodao. Kad smo došli pred malu kućicu, otvorio je vrata i ugledao sam ženu kako nemoćno leži na bolesničkom krevetu. Dok sam prilazio bliže, prepao sam se jer sam pomislio da je umrla i da sam ja zakasnio.
– Ne boj se! Spava. Živa je. Pokušat ću je probudit da joj udijelite sakramenat bolesničkog pomazanja – rekao je Drago tužno.
Drago ju je blago budio, a ona je jedva otvorila oči. Nježno je podigla očne kapke i u tomu trenutku sam joj udijelio bolesničko pomazanje. Mislio sam ju i pričestiti, kao svakog bolesnika jer ponio sam sa sobom i svetu hostiju.
– Ne može se pričestit jer ne može ništa jesti. Već je mjesec dana na infuziji. Samo infuziju prima. Vidiš, toliko je nemoćna da ne može ni hostiju blagovati. Jer ako bilo šta stavi u usta, može umrijeti jer ne može gutati. Infuzija je njezina jedina hrana. Ali, dajte vi meni hostiju. Ja ću se pričestiti za nas. Jer mi smo jedno. Je l’ tako, svećeniče?! Mi smo jedno, tako su rekli na dan vjenčanja! I zato, molim te, pričesti mene, to je isto kao da si pričestio nju – rekao je Drago gledajući blago u svoju ženu.
– Ne mogu vjerovati da jedan čovjek, jedan starac ovako govori! Kolika li je samo vjera u njemu?! A tek ljubav prema vlastitoj ženi?! – pomislio sam u sebi.
Ostao sam u čudu, kao pokošen! Nisam mogao zamisliti da u jednom starcu ima toliko vjere i ljubavi. Zaista je nevjerojatno koliko čovjek može voljeti svoju ženu!
– Morao sam baš ja doći jer ovo je bila priča za mene. Bog me je doveo u ovu posljednju kućicu u selu da mi pokaže veličinu jedne ljubavi! – pomislio sam gledajući te ljude.
Nakon što sam pričestio Dragu, kratko smo sjeli i porazgovarali. Zamolio sam ga da mi ispriča nešto o svomu životu i od čega njegova žena boluje i koliko dugo. Nakon što je obrisao suze, Drago mi je ispričao:
– Boluje već 20 godina. Imala je već dva moždana udara. Nakon prvog se oporavila. Bio sam uz nju i pomagao joj, ali nakon drugog udara ostala je potpuno prikovana uz krevet. Prije smo živjeli u ovoj većoj kući do naše. To je kuća moga sina, ali kad je ona potpuno obolila, prešli smo u ovu manju. Želio sam biti blizu nje. Svaku večer se budim i dajem joj jesti jer mora nešto i navečer pojesti. I tako već 20 godina… Nije mi teško budit se svaku večer. Samo da bude živa. Volim je. Ništa mi nije teško za nju učinit…
I tada je opet počeo plakati… Drago je svoju priču završio suzama, a ja ću svoju završiti tako što ću opisati tih 10 kvadrata:
U toj maloj kućici nalaze se jedan prozor i jedna peć. Hladnjak je u kutu. Dva su kreveta: jedan bolesnički i jedan Dragin. Kreveti su okrenuti jedan nasuprot drugom. Na podu je postavljen laminat, a uz zid je naslonjen mali ormar. Nema televizora. U sredini je jedan mali stolić za jelo. Zidovi su bijeli i na njima su dvije slike: jedna je Gospina, a druga Milosrdnog Isusa i križ iznad kojeg je maslinova grančica. To je sve što se nalazi u toj kućici. Ali stvari nisu toliko bitne, bitna je LJUBAV. A s koliko je samo ljubavi protkana ta mala kućica?! Prvi put sam u životu vidio da ljubav može stati u 10 kvadrata. Tada sam shvatio kako je malo potrebno kad ima ljubavi. Ljubavi je dovoljno da gleda. Isto onako kako je dobri dedo Drago gledao i njegovao svoju bolesnu ženu. Otišao sam iz te male kućice sa sjećanjem na tako veliku ljubav. I dandanas se sjećam kako sam pričestio Dragu. Ljubav se pokazala i zajedno blagovala u jednom komadiću kruha – u svetoj hostiji, više nego što će se ikad pokazati u našim bezbrojnim kvadratima i površinama!
Bob Dylan – Morfej s gitarom
Bez glazbe život bi bio pogrješka.
Friedrich Nietzsche
Tko je Bob Dylan? Na to pitanje nitko nema odgovor, pa možda ni sam Bob Dylan. On se krije iza toga imena jer ni sam nije ostao u svome imenu, a pravo mu je ime Robert Allen Zimmerman. Dylan je rođen u židovskoj obitelji, a znamo što Židovima znači vlastito ime koje su dobili od roditelja. Stari su Hebreji voljeli bogonosna imena. O svakom ljudskom imenu vrijedi zapis ili opomena proroka Izaije, proroka koji se na poseban način sviđao Dylanu, a zapis glasi: „Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.“ (49, 1); ili drugi zapis: „Po imenu te poznajem jer te imenovah.“ (45, 4); ili pak treći: „Gle, u dlanove sam urezao tvoje ime.“ (49, 16). Dylan je čovjek kojemu je i vlastito ime bilo „tijesno“ pa je želio iz njega izaći; sličan je leptiru koji želi napustiti svoju ličinku i poletjeti ovim svijetom u novom obliku. Kad se odrasli leptir izvuče iz zaštitne ovojnice, najprije raširi krila da se osuše i tek onda je spreman za let. Bob Dylan je neprestano „sušio svoja krila“ da bi mogao letjeti iz jednoga oblika u drugi.
Dylan je sličan mitološkom biću Morfeju – bogu snova. Prema grčkoj mitologiji Morfej je sin boga Hipna – boga spavanja i njegove majke Nikte, božice noći, a vođa je i bogova snova. Nije Dylan sličan Morfeju zbog spavanja i snova, niti je Dylan bio spavalica, već upravo suprotno: Dylan je svoje najbolje pjesme stvarao budan, zato moto Dylanova stvaranja bijaše: Ja ću budan sanjati ili još preciznije: Ja ću budan stvarati. Trebao je biti budan da bi mogao stvarati, a jedina iznimka u povijesti ljudskog roda koja je spavajući mislila jest skrivena u osobi osebujnog francuskog filozofa Renéa Descartesa. Naime, Descartes je javno priznao da dok spava, bolje misli i da mu većina misli dođe na pamet baš za vrijeme sna. Dok su drugi ljudi čitajući usvajali znanje, jedino je Descartes spavajući bio pametniji. On je jedina osoba koja je mogla biti lijena, a istodobno i marljiva. No, kod Dylana nije takav slučaj. Uvijek je bio budan, a veza između njega i Morfeja nije u snovima i spavanju, već u načinu kako mijenjaju oblik. Naime, Morfejevo ime izvedeno je iz grčke riječi morphe, što znači oblik; stoga je Morfej onaj koji mijenja oblike, a sukladno tomu, i Dylan također mijenja oblike. Morfej, naime, šalje slike ljudskih bića u snove, odgovoran je za oblikovanje snova ili oblikovanje bića koji nastanjuju snove. Javljao se ljudima u snu gdje je mogao poprimiti oblik bilo kojeg čovjeka. Morfej stalno mijenja oblike, a svoj vlastiti (ob)lik jedino dobije kad odmara, ali Morfej rijetko odmara jer želi uvijek biti prisutan u snovima i ne želi da drugi vide kako izgleda. I Grci i Rimljani prikazivali su ga kao mladića s malim krilima na sljepoočnicama. Morfej je uvijek aktivan jer njemu odmor znači da može biti prepoznat od drugih, a to nikako ne želi. Tako isto, Dylan nikad nije želio da ga ljudi definiraju jer je uvijek želio biti izvan svake definicije. Neprestano je prelazio iz oblika u oblik, presvlačio je svoju kožu više puta i na više načina, bio je vođen idejom da je bolje biti „bez kože“ nego biti u „krivoj koži“.
Dylan je neprestano tragao za novim, za nepoznatim. Kad bi ga upitali zašto je nešto staro napustio i zašto želi nešto novo, jednostavno bi odgovorio: „Stvar je u tomu što mi staro nije pružalo dovoljno.“ Taj nemir ga je tjerao da napiše petstotinjak pjesama. Većina Dylanovih važnih pjesma razmjerno je brzo napisana i još brže snimljena. Slučajno ili ne, tek je potkraj sedamdesetih, u predvečerje svoje kršćanske faze i u njoj samoj, na albumima poput Street legal i Slow train coming, odlučio usvojiti suvremene produkcijske mogućnosti. Iako okrenut budućnosti, uvijek je imao u sebi nešto arhaično, ovijeno velom tradicije. Dylan je samovoljno birao što je od novoga dobro jer nije sve novo uvijek i korisno. I kao umjetnik je uvijek bio otvoren onomu što je dobro i korisno, nije od sebe pravio umjetnika, već je sam u sebi otkrivao umjetnika. „Nitko ne može napraviti umjetnika, može ga samo otkriti. Da ga nismo otkrili mi, otkrio bi ga netko drugi. Nismo mi stvorili Boba Dylana jer takva umjetnika stvara jedino Bog.“ Tako je nadahnuto Dylanova izvorišta i talent objasnio američki producent John Hammond, koji je ranih šezdesetih u mladom kantautoru vidio ono „nešto“, što je brzo potom zabljesnulo Amerikom, a onda nužno i drugim geografskim širinama i dužinama.
Dylanovi tekstovi su poput rijeke putovali prema ušću, a to ušće je evanđelje, odnosno sam Krist. On je ozbiljno shvatio Krista; u konačnici, svaki tragač za istinom završi u rukama Isusa Krista. Dylan je možda sličan svetom Augustinu, ali ne po svetosti, već po traženju istine. Sveti Augustin je bio prožet neumornom željom da otkrije istinu, da otkrije što je život, da sazna kako živjeti, da spozna čovjeka. I Augustinu se Bog u početku činio dalekim, ali mu je vremenom postao blizak; i Augustin je uvijek ostajao na putu jer samo na putu možemo nekoga susresti. Tako i Dylan shvaća život – ostati na putu. Augustin je volio uzvišenu glazbu i stihove te vjerovao da glazba čovjeka može uzdignuti do Krista. Dylan također vjeruje u moć i otajstvo glazbe i melodije jer svaka uzvišena glazba je glazba koja oplemenjuje i dovodi do još većeg uzvišenja. Možda je glazba cijeli život bila taj Dylanov put, put obraćenja. Neki su govorili da je to samo Dylanov marketinški trik, ali uzalud, jer ironično je da pjevaču poput Boba Dylana uopće treba marketing. On se jednostavno samo „prelijevao“, sve dok se nije „ulio“ u ocean istinske ljubavi. Njegov duh je poput žive – neuhvatljiv, baš kao i njegove najbolje pjesme koje zauvijek izmiču konačnom tumačenju. Njegove pjesme nisu ovisile toliko o formi jer sam je jednom rekao: „Moje pjesme nisu bile toliko pod utjecajem poezije na papiru, nego poezije koju su pjesnici recitirali uz jazz pratnju.“ Njegove pjesme su bile praktične i živopisne, ali opet mistične i neshvatljivo tajnovite. One nisu pisane za knjižnice, već više za nesvakidašnja mjesta koja na tren požele biti ispunjena melodijom zvuka. Kritičari su se svojedobno pitali zaslužuje li slavni kantautor Nobela? Naravno da zaslužuje, jer Dylan je napisao toliko nadahnjujućih pjesama da ih je gotovo nemoguće sve opisati. Uostalom, Nobelova nagrada je nagrada koja motivira i nadahnjuje, a upravo su takve i Dylanove pjesme.
Thomas Fuller još je u 17. stoljeću izjavio: „Poezija je glazba pretočena u riječi, a glazba je poezija pretvorena u zvuk.“ Dylan je svoju umjetnost pretvarao u zvuk, njegova jačina nije u peru, nego još više u zvuku. Švedska akademija je možda prvi put u svojoj povijesti nagradila zvuk, a ne samo riječ. Tako je prvi put Nobel nagradio audiozapis! Jer riječ je mrtva ako ne odjekne, a Dylanova je riječ zasigurno i odjeknula. Postoje riječi koje su napisane, ali nikad nisu pronašle svoj „zvuk“ ili „eho“ i one kao da nikad nisu ni izgovorene. Zanimljivo je da je Dylan prvi nobelovac kojeg su ljudi više slušali, a manje čitali. Nobelova nagrada prvi je put stavila važnost na uši, a ne na oči. Jer nije važno samo ono što vidimo, već i ono što slušamo. Čovjeka više oblikuje izgovorena riječ, a možda manje ona koja je napisana. Mi živimo više od usmene predaje, a manje od napisane. Svako naše sjećanje je sjećanje na (raz)govor, a manje na pismo. Od dragih ljudi više smo riječi primili (raz)govorom nego pismom. Ova Nobelova nagrada upućena Dylanu želi iznova naglasiti i važnost slušanja riječi. Naše slušanje je opterećeno teškim zvukovima jer kako kaže uzbekistanska narodna izreka: Nakit nanosi bol ušima, a mudre riječi su njihov najljepši ukras. Dylanove pjesme su poput mudrih riječi za uši, one su i više od nakita. Svojom glazbom je „odmorio“ naše uši.
Dylan je dobio Nobela za melodiju, odnosno kako je sama Akademija naglasila: „(…) za stvaranje novih poetskih izražaja unutar velike američke tradicije pjesama.“ Time je postao prvi kantautor koji ima Nobela. Tako je, nakon svih ranijih priznanja – Grammyja i Pulitzera, Dylan nagrađen i Nobelovom nagradom. Dobio je sva priznanja i nagrade koje se mogu dobiti, zaradio je i Oscara za izvrsnu skladbu Things have changed napisanu za film Zlatni dečki. Jedini je nobelovac koji je proizišao iz rock and rolla, a koji je zatim „uplovio“ u kršćanstvo. Dylan je na glazbenoj sceni već 50 godina i snimio je preko 50 albuma, a okušao se i u slikarstvu te kao radijski voditelj i DJ. Njegova dugotrajnost na sceni je impresivna i za mnoge izvođače nedostižna. Izdao je dva albuma sa kršćanskom tematikom, od kojih je Slow train coming smješten na 16. mjesto najboljih kršćanskih albuma (2001. godine). Možda je upravo zbog tih albuma i dobio poziv pape Ivana Pavla II. da nastupi na Svjetskoj euharistijskoj konferenciji 1997. godine pred 200 000 vjernika. Odatle će nam zauvijek u sjećanju ostati vrlo dojmljiva slika, sada već svetog Ivana Pavla II. kako sjedi na stolici i jednu ruku drži na koljenu, a drugu na licu i pomalo zamišljeno sluša i uživa u glazbi Boba Dylana, koji ispred njega stoji sa svojim neizostavnim šeširom i gitarom. Slika u koju stanu – svetac, glazbenik i glazba. Tko zna? Možda preko glazbe ne možemo dođi u nebo, ali zasigurno glazbom možemo osjetiti nebo.
Jedini čovjek koji nije sanjao na američki način
Ja se stidim u snovima, ali se snova ne stidim.
Orhan Pamuk
Tko sve sanja i tko su uopće sanjari? Možda ih je najbolje opisao Oscar Wilde: „Sanjar je onaj tko može pronaći svoj put po mjesečini, a njegova kazna je da vidi zoru prije ostatka svijeta.“ Svi ljudi, odnosno svi narodi sanjaju. San pripada svima. Ali možda nitko ne sanja dobro kao Amerikanci, zato i postoji takozvani američki san (American dream). Svi koji žele doći ili dođu u Ameriku, svakako dolaze sanjati. U čemu je draž toga američkog sna, teško je kazati. Možda je draž u tomu što možeš postati to što si oduvijek želio ili, još više, možeš postati to što čak nikada nisi ni sanjao. U Americi se mogu ispuniti želje koje su nekad bile tako daleke i strane, ali jednog dana ipak postanu stvarnost. Često prosječni Amerikanac (ili tko to želi postati) nalikuje na Goetheova Fausta, koji ima želju osjetiti jedan čarobni trenutak tako što mu se ispuni njegov san. James Truslow Adams bio je prvi pisac koji je u svom djelu iz 1931., Ep o Americi, opisao san o zemlji u kojoj bi život bio bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakoga, s mogućnostima za napredak u skladu sa prilikama koje se pružaju i postignućima. Američki san je sinonim za uspjeh, blagostanje i bolji život za pojedinca ili skupinu ljudi, kao i za demokraciju, slobodu i ostvarenje ljudskih prava.
Svi Amerikanci sanjaju ili će sanjati, osim jednoga! Zapravo, William Faulkner je možda jedini Amerikanac koji nije sanjao američki san. Faulkner je pisac bez snova. Naime, predsjednik John F. Kennedy pozvao je 1961. godine na večeru u Bijelu kuću sve američke nobelovce, a među njima, naravno, i Faulknera. Priča se da je Faulkner odbio doći; zapravo, svi su nobelovci bili prisutni osim njega. Neobično je bilo to što se Faulkner nije pojavio, a razlog više za dolazak bio je što ih je na večeru osobno pozvao jedan od najvećih američkih predsjednika. Zapravo, Kennedy je bio čovjek koji je ostvario svoj američki san. Kada se provode ankete po Americi o popularnosti i značenju svih američkih predsjednika, uvijek uvjerljivo pobijedi upravo Kennedy. On će zauvijek ostati ideal američkog sna i tu titulu mu zasigurno nitko neće ni oduzeti.
A sad se postavlja pitanje zašto se na večeri nije pojavio Faulkner? Imao je izvanrednu priliku upoznati i prijateljski razgovarati sa čovjekom koji predstavlja američki ideal i san. Priča se da je on odbio doći kazavši kako je sto milja predaleko da bi čovjek negdje išao večerati. Iako mu je sve bilo plaćeno, Faulkner je odbio doći. Ova anegdota najbolje ilustrira njegovu povučenost i skromnost jer, zapravo, Faulkner je bio ponizan čovjek i pisac koji nije sanjao velike snove i nije težio upoznati velike ljude. Faulkner se uvijek bavio sobom jer nije želio ulaziti u „tuđe“ živote; vjerovao je da čovjek ponajprije mora samoga sebe odgojiti i preobraziti, pa tek onda druge. Faulkner se nikada nije želio nadmetati sa drugima, jednostavno je bio „protivnik“ samomu sebi i samog je sebe želio pobijediti.
Ljudi o piscima često imaju neobične snove. Tako neki misle da većina pisaca ništa ne radi, osim što pišu knjige za svojim radnim stolom. Faulkner nas uči da nije tomu tako. Naime, njegovo remek-djelo Dok ležah na samrti nastalo je u čudnim okolnostima: napisao ga je za samo šest tjedana, dok je radio u termoelektrani. Roman bi pisao između ponoći i četiri sata ujutro, a onda je s lopatom u ruci radio dvanaest sati. Kao radni stol služila su mu prevrnuta kolica. Cijelo vrijeme pisao je uz zvuk strojeva u ušima, tako da je jednog dana kazao kako će kupiti dinamo i unijeti ga u svoju radnu sobu. U ovoj pomalo humorističnoj anegdoti izražena je sva Faulknerova genijalnost. Dok neki pisci trebaju savršeni mir i za stvaranje koriste samo mirna i zabačena mjesta, Faulkner je stvarao u nemogućoj zbrci i nemiru. Stvorio je svoje najbolje djelo bez sna jer dok ga je pisao, doslovce nije spavao! Sanjati ne znači da ćemo jednog dana, kad se stvore uvjeti, postati netko, nego već sad, od postojećih uvjeta, možemo učiniti nešto da postanemo netko; baš kao i Faulkner u termoelektrani – po noći pisati, a ne sanjati.
Tko čeka, dočeka, ali nikada Godota
Poznajem samo jednu dužnost, a to je da volim.
Albert Camus
Khaled Hosseini, nadareni pisac odličnih knjiga kao što su Gonič zmajeva ili Tisuću žarkih sunaca, ima neobičan stil pisanja, duboko je iskren i, iznad svega, njegove knjige imaju nadahnutu poruku. Njegovi likovi svjedoče o snažnoj poruci, ponajviše o snazi borbe i jačini preživljavanja ljudi koji su izgubili sve, osim „gologa života“. Zato matrica čitanja ili „optička leća“ kroz koju se čitaju Hosseinijeva djela je rečenica koju je on sam izrekao kroz svoje likove, a ona glasi: „Bojim se. Puste te da budeš ovoliko sretan samo kad se spremaju da ti uzmu nešto.“ Hosseinijevi likovi su u početku sretni, ali nakon ogromne sreće nastupa borba za goli život. Njegovi likovi su progonjeni, deportirani, osakaćeni; sve im je uzeto osim hrabrosti, nadahnute snage i vjere u preživljavanje. Oni prežive samo poradi toga što vjeruju i ne posjeduju ništa, ništa osim života, ali upravo taj je život sve, i za Hosseinijeve likove je dovoljno samo to što su živi.
Za razliku od Hosseinijevih likova koji se rađaju iz sreće, Beckettovi likovi nemaju što izgubiti niti su ikada bili sretni. Hosseinijevi su likovi hrabri, za razliku od Beckettovih likova koji nemaju razloga da uopće postanu ili budu hrabri. Kako navodi Timothy Radcliffe: „Hrabrost se često shvaća kao kvaliteta srca. Netko osjeća strah (srce mu je u petama) ili ima hrabrosti. No Aristotel, a potom i Toma Akvinski, shvaćaju hrabrost ponajprije kao kvalitetu uma. To je fortitudo mentis – hrabro vidjeti stvari onakvima kakve jesu, otvoreno se suočavati s opasnostima. Hrabar je onaj tko je svjestan svoje ranjivosti i njome vlada. Hrabrost se pretpostavlja ranjivosti jer bez ranjivosti nema mogućnosti za hrabrost. Anđeo ne može biti hrabar jer nije ranjiv. Biti hrabar uistinu znači biti u stanju pretrpjeti ozljedu. Stoga je lako anđelima reći: ‘Ne bojte se.’ Oni ne znaju što stvarno znači bojati se!“ Hosseinijevi likovi su hrabri jer su ranjivi, pretrpjeli su razna stradanja. Oni su „prošli“ kroz romane s mnogo ozljeda, to su jedini likovi koji su „opravdano“ i teško platili cijenu uloge u Hosseinijevim djelima. Komu Hosseini „dopusti“ da bude lik u njegovu romanu, cijena toga sudjelovanja jest hrabrost da bude ranjen ne samo tjelesno, već, još više, i duševno. Zapravo, njegovi likovi su ponajviše ranjeni u „dušu“ jer jedino što u njima vrijedi jest njihova čista i nepatvorena duša. Beckettovi likovi nisu toliko ranjeni, koliko su više izgubljeni. Oni ne prolaze kroz nikakav „progon“ ili ozljede, nego naprosto čekaju; oni su poput stažista. Beckettovi likovi samo privremeno žive i nikada ne žele postati „bezvremenski“, a još manje vječni jer vječnost ne pripada Beckettovim dramama. Do njegovih likova ne vode nikakvi „mostovi“. Stoga, Beckett gotovo nikako ne spominje u svojim djelima mostove jer njegove likove ne može ništa spojiti, za razliku od Andrića čija djela obiluju mostovima. Andrić je uistinu neshvatljiv bez mostova (ćuprija) jer na njima se nalazi sjecište civilizacija i oni su mjesto susreta svih ljudi, staleža i poziva. Beckett je zapravo više pisac „pustinje“, ali to nije ona plodna pustinja o kojoj piše Nagib Mahfuz u svojim djelima, ispunjenim čarobnim egipatskim pijeskom, već Beckettova je pustinja besplodna, ona je pusta zemlja, skoro kao Eliotova „pusta i spržena zemlja“.
Dva boema – Vladimir i Estragon u pustom pejzažu čekaju nekog Godota koji bi mogao značiti spas u njihovom beznadnom postojanju. Radnje, u pravom smislu riječi, nema nikako ili gotovo nikako, ništa se ne događa; atmosfera dosade i tragične praznine uznemirena je samo u dva navrata: upadom na scenu dvaju likova – sluge i gospodara, Pozza i Luckyja. Kad oni nestanu, situacija ne pokazuje nikakvo opravdanje ni u činjenicama ni u karakterima. Na kraju se, kao i na početku, Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokornosti čekanja. U takvoj apokaliptičkoj monotoniji Beckett uspijeva održati napetost i pažnju čitatelja naznakom potisnutih mogućnosti likova, koji se u njihovu jeziku i (ponekad klaunovskim) gestama pojavljuju tek fragmentarno. Sve je uokvireno specifičnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru „ubijanja vremena“. „Drama U očekivanju Godota jest drama u kojoj se dvaput ništa ne događa“, kako je jednom kazao slavni književni kritičar Vivian Mercier. U Beckettovim dramama prisutna je jedna doza odsutnosti, njegove se drame mogu nazvati „drame odsutnosti“. To je i svijet tišine jer odsutnost donosi tišinu.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Samuel Beckett pisao svoje drame i formirao ono što će postati Teatar apsurda, diljem Europe prevladavao je osjećaj razočaranja, straha i šoka onim što je ljudsko biće sposobno učiniti drugom, a taj se osjećaj prelio u sve sfere djelovanja. Stare su vrijednosti i uvjerenja srušili i činilo se da ne ostaje ništa što bi bilo vjerodostojno. Pisanje, književnost, pa i sam jezik, izgledali su beznačajno, zbog čega su se mnogi autori osjećali bliže nijemosti i tišini. Beckettova književna manifestacija ovakvog svjetonazora jest minimalizam, težnja prema ništavilu i konačnom kraju svega. Međutim, toliko priželjkivana tišina nikada se ne dostiže, a Beckettovi likovi ostavljeni su u limbu beznačajnog govora i jezika s nepodnošljivom, ali neprekidnom težnjom za nastavljanjem govora.
Vladimir i Estragon – dvije skitnice koje sliče klaunovima čekajući na seoskoj cesti – su par kod kojega ipak ljudska toplina još nije sasvim nestala. Oni se zagrle, uhvate za ruku, uspavljuju pjesmom i tješe, a i nazivaju se nadimcima Didi i Gogo. Unatoč nekim konfliktima i raspravama o rastanku, oni zajedno provode vrijeme, igraju igre i brinu jedan o drugome (česta upotreba zamjenice „mi“ dokaz je tomu: „Što ćemo učiniti?“, „Mi čekamo…“). Iako je Beckett pisac apsurda i premda je oštroumno analizirao naše vrijeme, ipak nam je ostavio trunku nade da u svakom apsurdu može postojati i tračak nade. Na početku drame vidimo samo cestu, drvo te Estragona kako pokušava izuti čizmu. Odsutnost rekvizita i kulisa konstanta je ove drame, osim nekoliko promjena na drvetu u drugom činu (ono dobiva nekoliko listova). I upravo tih nekoliko listova u sebi krije nadu. Najčudesnije u ovoj priči je ipak to što se pojavljuje nekoliko listova na drvetu jer pustinja svakog trenutka može postati plodna, baš kao i sam život.
Riječi koje putuju
Sve riječi su već rečene, ali kada nitko ne sluša, treba ih stalno ponavljati.
André Gide
Samo dvoje Austrijanaca je dobilo Nobelovu nagradu za književnost. Jedan od njih je Elias Canetti – književnik koji je zapravo i Židov bugarskog porijekla – pa ga na neki način i Bugari prisvajaju kao svoga. I na drugom je mjestu Elfriede Jelinek čiji je otac bio češki Židov, ali Austrijanci je smatraju njihovom istinskom književnicom, ona je njihov ponos. Tko je zapravo Elfriede Jelinek? Zasigurno jedna neobična i tajnovita književnica. Uvijek je željela živjeti kao nepoznata i samozatajna osoba. Kad je saznala da je dobila Nobelovu nagradu, rekla je: „Osjećam se sretnom i očajnom u isto vrijeme: očajnom zbog činjenice da postajem poznatom, javnom osobom.“ Jelinek nikada nije željela biti javna osoba. Sanjala je da živi u skrovitosti svojih napisanih riječi. I premda je pisala za javnost, za čitatelje, željela je ostati anonimna, nepoznata. Bojala se javnih nastupa. Ona je sušta suprotnost Sokratu koji je išao na agore – trgove i poučavao ljude. Kažu da Sokrat nije volio provoditi vrijeme kod kuće jer kući ga je čekala svadljiva supruga Ksantipa i zato je više vremena provodio na trgu i van kuće.
Jelinek, za razliku od Sokrata, svoje vrijeme provodi kod kuće, ona pošto-poto izbjegava javne nastupe, kao i okupljanje na javnim mjestima. Javno je priznala i da boluje od agorafobije, a agorafobija (grč. γορά – javno mjesto, trg; φόβος – strah) podrazumijeva skup strahova od nastupa na javnim mjestima, otvorenom prostoru i među mnoštvom ljudi, kao i pomisao da na takvom mjestu, nakon iznenadnog onesposobljenja, osoba ne bi bila u stanju pobjeći ili potražiti pomoć. Jelinek se jednostavno boji mase ili javnosti. Jelinek je tako navikla biti daleko od mnoštva. Osobno čak nije ni došla u Stockholm primiti Nobelovu nagradu, ali je na dodjeli bila prisutna putem videozida. Jelinek je tom prigodom izrekla glasovitu rečenicu: „Jako bih voljela biti u Stockholmu, ali ja se ne mogu kretati brzo ni daleko kao moje riječi.“ Jelinek je ovom rečenicom puno toga rekla, zapravo je otkrila najbitnije svojstvo riječi, a to je da riječ putuje. Riječi čak i više putuju nego ljudi. A zapravo, ljudi misle da samo oni putuju, a ne i njihove riječi. Putuju i loše i dobre riječi. Postoji puno primjera na kojima možemo vidjeti kako riječi putuju. Naime, kad bismo nešto u društvu pričali protiv neke osobe, koja ne bi bila nazočna, znalo se dogoditi da se ta osoba već istu večer javi i kaže nam kako su do nje došle upravo te naše riječi! I tada ostajemo u čudu i pitamo se kako su te riječi došle do te osobe?! Razlog je jednostavan: riječi putuju, dobre i loše.
Francuski književnik i povjesničar André Maurois je jednom zgodom kazao: „Kad bi ljudi bolje shvaćali kakva se opasnost krije u upotrebi nekih riječi, rječnici bi u izlozima knjižara imali crvenu vrpcu s natpisom Eksploziv! Oprezno rukujte!“ Riječi mogu biti i melem i mač! Svaku riječ koju izgovorimo, pustimo da putuje. Riječ je kao i dijete – rađa se i s vremenom raste i odrasta. Postoje ljudi koji međusobno ne pričaju jer su nekad jedno drugo povrijedili i ta je uvreda u početku bila mala i mogla se lako izgladiti, ali s vremenom je rasla. Ta loša ili ružna riječ je narasla i toliko je bila snažna i velika da je postala nepremostiva prepreka. Najteže su upravo loše riječi koje su kao takve i ostarjele! Mudro je zapisao Miroslav Krleža: „Kao u školjkama, u kojima djeca osluškuju šum vjetrova i valova morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve što se s čovjekom dogodilo od početka. Riječ nas spaja sa zvijezdama i sa majmunima.“ Riječi i šume i putuju. I dobre riječi su putnici. Riječi spajaju ljude kao mostovi, ali riječi i razdvajaju ljude kao ponori. Svaka riječ ima svoju dubinu, visinu i širinu: dubinu jer putuje u čovjekovu dušu, visinu jer putuje do Boga i širinu jer putuje u čovjekovo srce. Jelinek je svojom jednostavnom rečenicom odredila sudbinu riječi, ali i odgovornost svakoga od nas naspram naših riječi. Ne dozvolimo da nas osude naše riječi koje smo pustili da otputuju jer važno je upamtiti da ne putuju samo ljudi, već još više – putuju i riječi!
RECENZIJA
Kada bismo nekomu htjeli u što kraćim crtama opisati fra Gorana Azinovića kao pisca, kojemu je ovo treća objavljena knjiga, osim što bismo ga mogli prepoznati u njegovoj priči Amateri će spasiti svijet, kao onoga koji piše iz ljubavi (amater dolazi od latinske riječi amor – ljubav) i ne pati od profesionalnosti i stručnosti (u onom kontekstu kojega navodi u istoj priči), a u vrednovanju kvalitete napisanoga mogli bismo ga nazvati i piscem poruke ili piscem reflektivne misli, koja se iskristalizira iz ostaloga teksta i koju čitatelj treba „pospremiti“ u srce i ponijeti u život. Do toga konačnoga rezultata dolazi na sljedeći način: on je pisac koji puno čita i upija od drugih, manje-više poznatih pisaca, smatrajući kako se od svakoga može nešto naučiti. Zatim, njihove citate, životne mudrosti i pouke, ponavlja smatrajući taj proces bitnim (prije svake priče navodi citat autora koji je pouka cijele priče, ili u samom tekstu navodi primjere različitih autora, a posebno nobelovaca, koje često spominje). Osim što uči iz knjiga, fra Goran uči i iz života, i to iz života „malih“ ljudi u kojima se krije veličina, kao npr. od „malog“ Drage koji ima veliko srce u priči Ljubav u 10 kvadrata.
Onda se iz toga ponavljanja i upijanja rode nove i originalne misli za koje smatram kako su najvrjednije u fra Goranovim pričama. Te misli određuju vrstu autorovih priča, koje bismo onda mogli nazvati reflektivne ili one koje su nastale iz refleksije ili povratka duha samome sebi, nakon čina spoznaje. Promatrajući svijet, on o spoznatim vrijednostima u svijetu promišlja, te ih reflektira na svoj originalan način. U tom opažanju i zaključcima posebno su zanimljive slike iz svakodnevice koje nam pružaju drugačiji način gledanja i razmišljanja od uobičajenoga, primjerice: kiša kad pada, u biti samo se vraća oceanu iz kojega je potekla; ili ruke, koje kada se rađamo, držimo stisnute zato što smo nešto iz raja ponijeli i ne želimo to pustiti, a kada umiremo, dlanovi su nam otvoreni jer želimo nešto primiti. Na sličan način su oblikovane sve autorove priče u knjizi: primjer iz kojega uči, a onda primjer koji druge uči i zaključak. Poštujući takav način pisanja, autor zna žrtvovati neke osnovne dijelove priče kao što su: uvod (odmah prelazi na radnju, smatrajući da je čitatelju poznato od prije što se događa) ili zaplet (koji je također izostavljen). U nekim pričama glavni likovi uopće nemaju ime jer ime nije bitno, bitna je poruka koju nam donosi lik. To se i uklapa u definiciju modernih kratkih priča: „(…) koje tek rijetko imaju uvod, češće se događa nagli početak, gdje priča započinje usred djelovanja.“ (hr.m.wikipedia.org).
Autor svoje priče piše za običnog čovjeka, koji prolazi svakodnevne situacije, kroz poteškoće, ali i nadu koja se iz njih krije (kao što to opisuje u priči Nada ipak postoji). Ono što toga običnog čitatelja fra Goranovih kratkih priča privlači jest njegova iskrenost ili direktnost. Osim što iznosi ono što većina ljudi misli i što ih dotiče, a rijetki se usude javno to izreći, ne štedi ni sebe, pa bismo stil autorovog pisanja kojega pronalazimo u priči Autobiografija jednoga života mogli pronaći u svim njegovim pričama – cijeneći iskrenost svetog Augustina, u svojim razmišljanjima govori ono što iskreno osjeća i za druge, ali i za sebe, ne plašeći se kakve će komentare izazvati, nego vjerujući kako iskrenost uvijek dopire do srca čitateljeva. Pri tom se oslanja na intuiciju koja mu govori kako neće pogriješiti ako ju posluša (što i nama poručuje kroz priču Bergsonova intuicija) te, iako se upušta u rizik, bez kojega i nema rezultata, postiže cilj, kako to vidimo po reakcijama čitatelja.
Takvim načinom pisanja, otvorenim i neposrednim, fra Goran je napisao već tri knjige u malo vremena (manje od dvije godine) što bi nekim književnim i neknjiževnim kritičarima mogao biti povod za kritiku kako je to što fra Goran piše površno i nestručno jer ne može se tako brzo kvalitetna knjiga napisati. Nasuprot tomu, radije bih fra Gorana prepoznao u priči Bob Dylan – Morfej s gitarom kao onoga koji puno toga želi reći i iznijeti na vidjelo jer puno toga čuva u svojoj nutrini te zbog toga žuri iznijeti ono što iz srca želi „izaći“, smatrajući kako je bitno da i drugi to čuju i pročitaju, što nikako ne znači kako je to nekvalitetno ili nestručno. Možemo samo reći kako ne robuje zadanim oblicima u kojima bi trebao navoditi mnoštvo literature i citata. Ukoliko budemo tražili u ovim pričama ono što imaju u sebi, a ne ono što bi trebale imati, onda smo na pravom putu obogaćivanja pročitanim.
Priče možemo promatrati zasebno te ih čitati neovisno jedne od drugih, možda kao priču koja će me pratiti kroz taj dan. To je i bolji način čitanja ovih priča jer, kao što rekoh, svaka u sebi ima snažnu pouku ili biser koji se bolje primijeti, pronađe i primijeni u životu ako se priča polagano, bez žurbe, čita i o njoj se razmišlja. Tako, nasumice, možete otvoriti knjigu koju držite u rukama te pročitati priču i iz nje zapamtiti misao koja će vas pratiti kroz taj dan ili vam pomoći u taženju životne mudrosti, koja čovjeka više čini čovjekom. Pored takvoga zasebnoga promatranja ovih tekstova, ipak ih možemo razvrstati u pojedine skupine, koje čine cjelinu. Tako bismo kroz cijelu knjigu mogli provući nit koja spaja sve priče, a koju možemo nazvati: mudrost življenja, a ta nit provlači se kroz sljedeće skupine:
a) Priče vezane uz osobu (u kojima autor navodi primjer osobe i njenoga životnoga iskustva, te iz toga primjera izvlači pouku za život),
b) priče vezane uz događaj (autor prepričava neki događaj, te iz njega izvlači pouku),
c) priče vezane uz pojam (u prvi plan dolazi neki pojam o kojem se razmišlja, a onda se iz takvoga promišljanja izvlači pouka).
Iako je ovakva podjela isprepletena tako što osobe prolaze kroz neki događaj, a događaj uvijek uključuje osobe kao likove radnje i pojam je vezan i za događaje i za osobe, ipak sam razvrstao priče po tom principu što dominira u priči i oko čega se radnja isprepliće: je li to osoba, ili je događaj, ili pak pojam, tako da od ukupno 75 priča, njih 19 spada u prvu, 22 u drugu, a 34 u treću skupinu, i to ovim redom:
PRIČE VEZANE UZ OSOBU
A) NASLOV priče / B) OSOBA oko koje se radnja isprepliće
1. Bob Dylan – Morfej s gitarom / Bob Dylan
2. Div među svecima / Sveti Kristofor
3. Jedan starac i jedno more / Ernest Hemingway i sveti Petar
4. Eho – povijest jednog glasa / Eho – ninfa iz grčke mitologije
5. Jedini čovjek koji nije sanjao na američki način / William Faulkner
6. Klaudija – žena koja je željela spriječiti raspeće / Poncije Pilat
7. Liječnik koji je sličio na pacijente / Bezimeni liječnik
8. Maksimilijan Kolbe – 16670 / Zarobljeni svećenik koji je dao život za neznanca
9. Nijemi diktator / Charlie Chaplin (govor o promjeni prošlosti u nijemom filmu Veliki diktator)
10. Nogometaš među nobelovcima / Albert Camus
11. Pisac koji je čitao svoje knjige / Orhan Pamuk (i sveti Augustin)
12. Platon iz Kolumbije / Gabriel García Márquez
13. Posljednja violina / Fuerte (graditelj violin?)
14. Riječi koje putuju / Elfriede Jelinek (austrijska nobelovka koja je rekla da riječi putuju)
15. Slika u potkrovlju / Dorian Gray (glavni lik romana Oscara Wildea – Slika Doriana Graya)
16. Stolice / Petar – sakupljač stolica
17. Stoljeće vuka / Stepski vuk (glavni lik istoimenoga romana Hermanna Hessea)
18. Škrtost / Škrtac iz priče Mladena Dolara
19. Zašto se Pascal okladio? / Blaise Pascal (obraćenje i vjera u Boga)
PRIČE VEZANE UZ DOGAĐAJ
A) NASLOV priče / B) DOGAĐAJ oko kojega se radnja isprepliće
1. Dotaknuli smo riječ / Događaj u knjižnici kada je autor dotaknuo riječ
2. Isus u školi / Događaj kada je autor poveo Isusa u školu
3. Kad jaganjci utihnu na Antarktici / Susret Davida (pseudonim) i bezimenoga
4. Kolebanje smrti / Događaj kada je smrt prestala usmrćivati
5. Koliko je teška duša? / Radnja filma: 21 gram
6. Košuta kojoj je svirao Eli / Radnja drame: Eli – misterij o patnji Izraela
7. Kradljivica knjiga / Radnja romana: Kradljivica knjiga
8. Kuća od krila / Susret sa malim bebama borcima u bolnici
9. Ljubav u 10 kvadrata / Događaj u kući starca Drage
10. Majstor za staklo / Događaji na otoku Muranu
11. Maštom preživjeti Auschwitz / Dva paralelna događaja u Auschwitzu
12. Nebo pripada hvatačima / Iskustvo Henria Nouwena u cirkusu
13. Priča o Majčinom danu / Majčin dan na groblju
14. Razasute domino pločice / Na satu vjeronauka
15. Razbijeni vrčevi / Kako i zašto je Aleksandar Veliki razbio skupocjene vrčeve?
16. Sasvim drugačija priča o moru / Posjet pape Franje Lampedusi – mjestu tragedije na moru
17. Stalna priča o gladi / Radnja romana Jeana – Marie Gustavea Le Clézia Stalna priča o gladi
18. Titanic – brod koji je potopio jedno stoljeće / Događaj vezan uz potonuće Titanica 1912. godine
19. Tko čeka, dočeka, ali nikada Godota / Radnja (ili ništa se ne događa) u drami Samuela Becketta – U iščekivanju Godota
PRIČE VEZANE UZ POJAM
A) NASLOV priče / B) POJAM oko kojega se radnja isprepliće
1. Abel – zaštitnik onih koji ljube zaboravljajući / Oprost
2. Amateri će spasiti svijet / Važnost amatera
3. Autobiografija jednoga života / Iskrenost
4. Bergsonova intuicija / Intuicija
5. Bog koji ima dvije ruke / Ruke kao arhiv jednoga života
6. Djevojčica sa križem / Svjetlo (i djeca)
7. Gospodar prstenova i muževi bez prstena / Prsten
8. Ispričat ću ti priču / Priča i njena važnost za čovjeka
9. Književnik koji nije uspio postati predsjednik / Umjetnost i (ili) politika
10. Kraljevstvo za konja / Konj (i čovjek)
11. Lete li leptiri? / Leptir
12. Licemjerje / Licemjerje
13. Ljepota ili privid / Ljepota (+ dobrota)
14. Malo je dovoljno / Originalnost = jednostavnost = genijalnost
15. Mjesto za zvijezdu / Davidova zvijezda (i Isusov križ)
16. Nada ipak postoji / Nada kao rodilište smisla
17. Neobična priča o anđelima i zvijezdama / Anđeli i zvijezde (njihova povezanost)
18. Neželjena knjiga / Knjiga (napisana i pročitana)
19. Odijelo ne čini čovjeka / Odijevanje (kao nova religija)
20. Opjevani magarac / Magarac (kao simbol pozitivnog ili negativnog?)
21. Osmijeh / Osmijeh (iskreni i lažni)
22. Pantomima – lice jedne ljubavi / Pantomima (pokret važniji od riječi)
23. Papa Franjo i ukradeni križ / Ukradeni križ
24. Ponizna ljubav / Ljubav (kroz poniznost)
25. Posljednji postolar / Postolar (zanimanje vezano uz obnovu koja je u izumiranju)
26. Priča o mirisu / Miris (kao odrednica čovjeka)
27. Prignuta dunja / Dunja kao simbol davanja ploda
28. Prijeđeni put / Putovanje (čovjek je biće putovanja)
29. Rastresenost / Rastresenost – bolest današnjice
30. Sirija – zemlja pelikana / Sirija (patnička zemlja)
31. Ta zadivljujuća bjelina / Bijela boja (boja života i boja kršćanstva)
32. Vidljivo i nevidljivo / Što je važnije: vidljivo ili nevidljivo?
33. Vrhovi svijeta / Planinski vrhovi koje su osvajali pojedinci tijekom povijesti
34. Žao mi je što mi nije žao / Koliko je potrebno kajanje?
Svakako bismo mogli napraviti i drugačije podjele ovih fra Goranovih priča. Primjerice, priče o životinjama, priče u kojima se kao početna točka uzimaju filmovi, zatim romani ili druga književna djela i slično. Ali kakvu god podjelu napravili, kroz sve se uvijek provlači jedna te ista nit koju smo nazvali mudrost življenja. U svim ovim pričama možemo prepoznati autora jer je utkao sebe, svoje razmišljanje, svoje osjećaje, svoju ljubav, pa i svoja pitanja i strahove u priče, ali također, možemo prepoznati i sebe: u svojim životnim pitanjima i traženjima, ali puno je bitnije da u ponuđenim odgovorima se iza svake priče krije jedan svijet nade, svijet vjere, svijet ljubavi, svijet mašte. U konačnici, krije se svijet Maloga princa, koji je trajno autorovo nadahnuće. Sve u svemu, jedna knjiga koja odiše pozitivnošću, koja nam je itekako potrebna u svijetu u kojem živimo.
fra Nikola Rosančić
