Opis
UVODNA MOLITVA
O moj preslatki Spasitelju, želim poći za tobom; želim te nasljedovati na tvome Putu križa. Dugo sam u ovoj godini živio bez tebe i bez tvoga križa, ali u ovoj te korizmi želim susresti otvorena srca. Ovo je povlašteno vrijeme, vrijeme u kojem mogu ponizno razmatrati tvoju svetu Muku i diviti se iskreno svemu što si učinio za moje spasenje. Ovo je vrijeme svete tišine, kada se ne smije čuti nikakva buka ovoga svijeta, već samo tvoj krik koji budi moje srce i moju dušu. Želim u ovoj svetoj tišini čuti Mariju kako plače zbog nepravedne osude; želim čuti Šimuna Cirenca kako govori: „Zašto ja moram nositi križ?“; želim čuti tebe, preblagi Isuse, kada kažeš: „Žedan sam!“; želim čuti tvoj izdah kako bih spoznao dubinu tvoje ljubavi i svoga otkupljenja. Povedi me stazama tvoga Križnog puta; pođimo zajedno, moj dragi Spasitelju! Amen.
PRVA POSTAJA
Isusa osuđuju na smrt
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Isuse, Ti si Život, a najednom su Židovi taj Život osudili na smrt. Život je stjeran u kut, svezan je. Prirodno je da se čovjek bori za život. Svatko želi ostati na životu, a ovaj se Život u potpunosti predaje. Iako se izručio u zle ljudske ruke, Bog ne poseže za nasiljem. Isus nikad neće na zlo odgovoriti nasiljem, pa ni na vlastitom Putu križa. Okružili su ga vojnici, oružje i čete, a on je i dalje samo Ljubav koja korača da se razapne. Ljubav može jedino ljubiti, unatoč svemu. To je njezino najjače oružje. Zato nikada u svome životu na zlo ne odgovaraj nasiljem! I danas odzvanjaju Isusove riječi upućene ne samo Petru, već i tebi i meni: „Djeni mač u korice!“ Odloži oružje! Odloži paklene planove osvete! Opasaj se jedino ljubavlju i kreni na put, jer ljubav je jača od smrti. Dobro znaj: ni najrazornije vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je brojne rijeke potopiti. Ljubav je vječna.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Čije srce ucviljeno,
vele gorko izmučeno,
žalost k’o mač prostrijeli.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
DRUGA POSTAJA
Isus nosi svoj teški križ
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Svi grijesi sada su zgusnuti na tom drvetu križa; svi grijesi koje su ljudi počinili, svi grijesi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve je satkano na jednom mjestu, na jednom križu. Zato je to drvo i golo, na njemu ne može biti ploda, jer je – kako vjeruju Židovi – prokleto. No, samo Isus može uzeti i nositi taj križ, jer on je Bog; samo naš Spasitelj i nitko više. I da su svi korovi anđela i arkanđela, koliko god bili čisti, uzeli taj križ, raspali bi se pod njegovim teretom. I Marija, koja je puna milosti, ne bi mogla podnijeti težinu Isusova križa, jer bi i nju to razorilo. Nitko nije mogao podnijeti toliki teret nego samo Isus Krist. Samo, ti, Spasitelju dobri; samo tvoja ramena, samo tvoje božanstvo i čovještvo. Jednom si otkupljen, čovječe. Isus te je otkupio na teškom drvetu križa i poradi toga budi vječno zahvalan svome Otkupitelju.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
O koliko rascviljena
bi Djevica preblažena,
Majka Jednorođenog.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
TREĆA POSTAJA
Isus prvi put pada pod križem
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Sjećaš li se svoga prvog pada? On peče, boli… Ništa toliko jako ne boli kao prvi pad. Mnogi se godinama ne mogu oporaviti od njega. Neki čak više nikad i ne ustanu pa zauvijek ostanu u glibu. Prvi pad uistinu boli, stvara sasvim drugačiju sliku o tebi; prvi pad ti pokazuje da nisi savršen, govori da nisi besprijekoran. Prvi pad ti otvara oči i najdublje progovara o tvojoj ljudskosti, ali Isus te je i u svom prvom padu uzljubio. Predaj Isusu sve svoje padove! Daj mu svoje slomljeno srce i nemirnu dušu! Predaj mu i svu svoju bijedu! Ne boj se predati Bogu svoju bijedu! Kada ti se jednog dana pred očima pojavi sva bijeda tvoga života, ne boj se, jer Isus te želi privući k sebi. Da bi prešli u obećanu zemlju, i Izraelci su morali hodati po dnu, morali su dotaknuti dno Crvenoga mora. Ne boj se svoga dna, jer Bog će te izbaviti, tvoj Bog će ti pomoći.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Koja gorko žalovaše,
blaga Majka, dok gledaše
muke Sina premilog.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
ČETVRTA POSTAJA
Isus susreće svoju svetu Majku
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Iako ne može ništa učiniti, Marija ne odlazi od Isusa. Ona je tu… Koliko smo puta čuli riječi: „Sve bi bilo drugačije da si samo bio tu.“ I ovaj Isusov Put križa drugačiji je samo zato što je Majka bila uz njega. Ona mu je dala snagu, srcem mu je šapnula riječi: „Dijete moje, uz tebe sam, ljubim te kao što te nitko na ovome svijetu nije ljubio. Nikad te neću ostaviti.“ Ova te postaja uči da nije bitno nešto učiniti, važno je biti – biti tu. U teškim trenutcima možda nećeš moći ništa učiniti. Katkad nisi pozvan ništa ni činiti, pozvan si samo ljubiti svojom prisutnošću. O, kako će taj dan biti težak za tebe! Patit će netko koga ljubiš svim srcem, a ti ništa nećeš moći za tu osobu učiniti, osim da budeš tu. Koliki su samo gledali patnju svoje djece, a da ništa nisu mogli učiniti… O, moj Isuse, daj mi snage da i ja jednog dana mogu biti, biti kao Marija; biti, a ništa ne činiti, nego samo ljubiti svojom prisutnošću.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Ah! Tko ne bi proplakao
kad bi Majku ugledao
u tolikoj žalosti?
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
PETA POSTAJA
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Uče te da svatko nosi svoj križ i da je on samo tvoj, ali zašto je Isus podijelio teret križa sa Ši-munom?! Isus, koji dijeli kruh – svoje Tijelo, poručuje ti da možeš s drugima podijeliti i svoj križ. Križ se ne može izrezati na dijelove i dati drugima, ali možeš dopustiti drugim rukama da postanu tvoje ruke. Drugi ti mogu pomoći, ali samo ako im ti to dopustiš. Isus nije želio ostati upamćen kao veliki superjunak koji može sve činiti sam, pa ni patiti sam. Ne! Isus nam je želio poručiti da sve dijelimo s drugima jer svi trebamo pomoć, ako ne cijeloga života, onda barem u jednom njegovom trenutku. Bog traži pomoć da se i ti ne postidiš potražiti pomoć kad ti zatreba. Nemoj odbaciti svoj križ, već zamoli druge da ti ga pomognu nositi. Nisu ti prijatelji oni koji te vole dok činiš čuda, već oni koji ti pomažu nositi križ do Golgote tvoga života.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Tko bi mog’o bez žalosti
gledat Majku u gorkosti,
muke s’ Sinom trpjeti!
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
ŠESTA POSTAJA
Veronika pruža Isusu rubac
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Ljubav nikad ne traži da činiš nemoguće, već samo ono što možeš učiniti. Veronika je učinila što je mogla pruživši jedino što je imala, a to je rubac. Ne postoji gesta koju učiniš iz ljubavi, pa makar bila i mala, a da Bog u njoj neće otisnuti svoje Lice. Ako nije ostala zaboravljena naizgled neznatna Veronikina gesta, Bog nikad neće zaboraviti nijednu čašu hladne vode kojom si napojio žednoga, ni jedan komad kruha kojim si nahranio gladnoga, pa ni jednu lijepu riječ upućenu ranjenome. Bog ti kroz ovu postaju progovara da se sjeća svakog milosrdnog djela kojeg si iskazao malenima i potrebnima. Postaja o rupcu zapravo je postaja o sjećanju: Bog se sjeća svih tvojih sitnica. Nauči ljubiti sitnice, budi u njima vjeran. Jer ako si vjeran u malome, bit ćeš vjeran i u velikome. Sitnice su svjetlo u kojima ćeš vidjeti obrise Božjeg Lica.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Radi grijeha puka svoga,
vid’ Isusa premiloga,
mukam’, bičim podložna.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
SEDMA POSTAJA
Isus pada drugi put pod križem
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Sredina je Križnog puta, a ti padaš, moj Isuse. Ustani, Isuse! Još malo i Kalvarija je blizu… Križ je težak, ali neće te slomiti. Nećeš odustati dok nas ne otkupiš. Cijena otkupljenja je previsoka, ali ljubav je još veća, još jača. I ti, čovječe, često padaš na sredini svoga puta. Umoran si… Početak je iza tebe, a cilj je još daleko. Ljudi olako odustaju na sredini svoga puta: mnogi napuštaju svoj brak, mnogi napuštaju svoj poziv, pa i svoj svećenički poziv. Mnogi su na sredini puta odustali. Odbacili su svoj križ koji im se u jednom trenutku učinio pretežak. No, ne možeš nositi križ, a da pod njegovom težinom ne padneš. Ako nosiš križ, pripremi se na pad, a ne samo na hodanje. Posveti, Isuse, sve one koji su slomljeni, sve one koji dvoje da napuste svoj brak, svoj poziv. Spasi nas, Isuse, ne od padova, već od želje da odustanemo od svoga križa.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Gledaj Sina preljubljena,
umirući zapuštena
dok Duh Sveti izdahnu.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
OSMA POSTAJA
Isus tješi rasplakane žene
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Tko nije plakao za Bogom, ne može plakati ni za ljudima. Sjeti se da je sveti Franjo Asiški plakao za Bogom, plakao je za Ljubavlju i mahnito vikao ulicama Asiza: „Ljubav nije ljubljena!“ Samo onaj tko je svoje srce otvorio Bogu, otvorit će ga i ljudima. Jesi li ti ikada u svome životu zaplakao zbog Isusa? Znaš li da ga njegove rane uistinu bole? Znaš li da je on izranjen, popljuvan i osramoćen? Jesi li ikada razmišljao o dubini Isusove boli? Isus je u svojoj boli tješio i druge, ali to ne znači da i sȃm nije trebao utjehu. Isus ti kroz ovu postaju snažno progovara i moli te da malo utjehe podariš svome Spasitelju. Umiri njegovo bolno srce, umiri ono srce koje si ranio. Reci Presvetom Srcu Isusovu da ga više nećeš ranjavati kopljem svojih grijeha. Živi sveto! Od danas živi sveto jer to je najdublja utjeha koju možeš podariti svome ranjenom Spasitelju. Utješi ga svojom svetošću!
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Čin’ da plamen srca moga
ljub’ Isusa Sina tvoga,
da mu budem ugodan.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
DEVETA POSTAJA
Isus pada treći put pod križem
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Još malo, Isuse! Izdrži! Golgota je blizu… Isus je i treći put pao pod težinom križa da dođe do svih tvojih najdubljih padova. Eh, koliko daleko ide naš Bog… Spušta se u najgušću tamu tvoga života i donosi svjetlo otkupljenja. Nakon ovog pada Božje svjetlo će obasjati svaku dušu, pa makar bila i u najdubljoj tami. Trećim padom pod križem Bog zahvaća tvoje najbolnije padove: sve počinjene abortuse, sve ratove vođene do istre-bljenja, sve nepravde učinjene nad udovicama i sirotinjom, sve u nebo vapijuće grijehe kad si djeci otimao kruh i malene sablažnjavao. O Isuse, toliko su bijede skupili svi narodi ovoga svijeta, sve civilizacije i svi pojedinci… Grijesi dopiru do neba. Operi me svojom krvlju, Gospodine; operi naše vrijeme, naša stoljeća i svaki pojedini život.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Tvoga Sina izranjena,
za me gorko izmučena,
muke sa mnom razdijeli.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
DESETA POSTAJA
Isusa svlače
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Ti si, Isuse, sve odjenuo svojom ljubavlju, a sada si svučen… Dva je puta tvoj Bog bio gol: prvi put dok je bio dijete, kada je izašao iz krila Marijina, a sada, kada je odrastao, čovjek ga je opet razgolitio. Što si htio učiniti tom gestom, čovječe? Poniziti Boga do kraja?! Htio si savršenoj Čistoći kazati da je uprljana? Kraljevi se ovoga svijeta oblače u raskošnu odjeću, a kakav je ovo Kralj bez odjeće?! Sad Isusovi protivnici mogu kao u onoj bajci umjesto: „Car je gol!“, uzviknuti: „Kralj je gol!“ Odjednom svi vide njegovo Tijelo, njegova je intima izložena ljudskim pogledima. No, kad-tad prava ljubav ostane gola, ona sve izgubi i sve razda. Prava ljubav se ne štedi, prava ljubav ima tijelo, ona je vidljiva. U razdoblju ranog kršćanstva ljudi su govorili da Bog nije patio u Tijelu, da je to bio samo privid, ali tvoj je Bog itekako patio u svome Tijelu. Zato kad god vidiš raspelo, uvijek poljubi Kristovo Tijelo; poljupcem iskaži poštovanje tom svetom Tijelu! Isto je Tijelo razapeto na križu i u tom bijelom komadiću kruha – hostiji. Spasi me, sveto Tijelo Isusovo!
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Čin’ da s tobom gorko cvilim,
za Isusom, dragim, milim.
dokle budem živio.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
JEDANAESTA POSTAJA
Isus prikovan na križ
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Pričaj nam, Isuse! Želim da nam govoriš, da nam propovijedaš, da nas liječiš. A ti, ti si izabrao križ… To je tvoja posljednja propovjedaonica. Želio si da te pamtimo po križu. U sjećanju na tebe ostaje križ. I svetog Pavla dojmila se ta slika – slika raspetog Krista. Sve su druge slike manje bitne. Pavao se toliko ne sjeća malenog Isusa u jaslicama, ne sjeća se ni Isusa koji hoda po vodi, već samo Isusa raspetog na križu. Raspeti je izvor njegove ljubavi, žrtve i života. Križ te liječi, križem blagoslivljaš sebe i druge. Sve što čine, kršćani čine u znaku križa. I savršena molitva i sveta euharistija počinju i završavaju znakom križa. Svaki sakrament počinje tim znakom i duboko je uronjen u njega. Pa i čovjekov život počinje i završava u znaku križa. Ne samo da si ti, Isuse, prikovan na križ, nego si i ti, kršćanine, zajedno s Isusom prikovan. Tko je Kristov, bit će proboden kao i on. Ljubav će nas prikovati za Ljubljenoga.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
O Preslavna svih djevica,
gorke suze tvoga lica
nek’ me čine plakati.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
DVANAESTA POSTAJA
Isus umire na križu
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Dovršeno je… Isus je umro na križu. Pogledaj njegovo beživotno Tijelo: klonulo je, a ruke su mu širom raširene. Isus nije umro samo za tebe, već i za sve ljude, za svakog čovjeka, pa i za onog kojeg ti ne voliš. Ljubav je umrla za sve, Ljubav je ispustila najdublji krik za sve ljude, Ljubav je probodena za svako ljudsko srce. Dok gledaš raspetu Ljubav, moli za najljepšu zadaću koja ti je povjerena na ovome svijetu, a to je da ljubiš one koji te mrze; da ljubiš one koji su ti nanijeli zlo, da ljubiš svoje neprijatelje. Sve što je Isus činio, sada odzvanja u ovoj postaji; najednom je sve „zgusnuto“ u ovom prizoru – umrijeti za svakoga, a još više za one koji te mrze i progone. Predaj se potpuno Gospodinu! Od danas ljubi svako lice, jer svako je lice preliveno Kristovom krvlju. Tko ljubi bezrezervno, taj je ujedno i raspet i umire, ali će jedino onaj koji ljubi na koncu i uskrsnuti.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Čin’ me ranam’ izraniti,
čini križem opojiti,
još i krvlju Sinovom.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
TRINAESTA POSTAJA
Isusa skidaju s križa
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
Čovjek može sići s križa, križ se može napustiti. U ovoj postaji Isusa skidaju s križa, što znači da je umro na svome križu. Ostao je na križu do kraja, do smrti. O, blago tebi ako te jednog dana budu skidali s tvoga križa! To će biti znak da si ostao vjeran do kraja, da si ustrajao. Mnogi su ostali na svome križu i dostojanstveno slijedili Isusa. Sjeti se brojnih svetaca: sveti Maksimilijan Kolbe je umro u logoru gladi – ostao je na svome križu; sveta Edith Stein spaljena je u plinskoj komori – ostala je na svome križu; sveti Ignacije Antiohijski je kao kruh samljeven u zubima zvijeri – ostao je na svome križu; sveti Damjan je do kraja ostao među gubavcima koje je liječio te tako i sam obolio i umro od gube – ostao je na svome križu; sveti papa Ivan Pavao II. je do kraja ostao odan papinskoj službi, premda je bio teško bolestan i nemoćan – ostao je na svome križu. Ljubav ostaje postojana do smrti.
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Da ne budem ognjem spaljen,
već po tebi, Djevo, branjen
na dan suda strašnoga.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
ČETRNAESTA POSTAJA
Isusa polažu u grob
P. Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe!
O. Jer si po svom svetom križu svijet otkupio.
I tvoj Bog je imao grob. Posvetio je to surovo mjesto pod zemljom. Nitko više nije sam. Isus je svojom smrću posvetio sve grobove u kojima su pokopana novorođenčad i djeca, očevi i majke, djedovi i bake. Posvetio je grobove pojedinaca, ali i sve masovne grobnice koje se i danas kriju pod zemljom. Tama nije više toliko jaka, a da je njegovo svijetlo Tijelo ne bi moglo raspršiti. I tvoj je Bog imao grob. Imao je napisanu smrtovnicu i ožalošćenu Majku Mariju, obitelj i prijatelje. Prošao je sve što običan smrtnik prolazi. I njegovo su Tijelo pomazali i položili na hladni, grobni kamen. Ne boj se, jer tvoj će Bog i uz tebe biti pokopan. Bit ćeš ukopan u njegovu smrt, ali i u njegovo slavno uskrsnuće. Ako je njegov kamen s groba bio otkotrljan, i tvoj će biti. Bog te neće ostaviti u truleži, jer ti si njegovo ljubljeno dijete. Gle, tama nestaje, nazire se svjetlo uskrsnuća. Tu je! Aleluja!
Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu…
P. Smiluj se nama, Gospodine!
O. Smiluj nam se!
PJEVAČI:
Kada umre tijelo moje,
onda duša slave tvoje
nek s’ napoji zauvijek.
PUK: Sveta Majko, men’ usliši…
ZAVRŠNA MOLITVA
Hvala ti, moj Spasitelju! Hvala ti na svemu što sam na ovom Putu križa osjetio, vidio i osluhnuo. Otkupio si me svim svojim bićem. Svaki dio tvoga svetog Tijela bio je ranjen, popljuvan ili izudaran i mojim grijesima. Potpuno si se predao u ljudske ruke, a mi, ljudi, smo te proboli mačevima zla, mržnje i ljubomore, a potom nijemo gledali onoga koga smo proboli. Oprosti nam, Isuse!
Izliječi grješnog čovjeka, Raspeta ljubavi! Izliječi nas, o probodeno Srce Isusovo! Neka izvori žive vode poteku i operu svu našu bijedu i nečistoću. Dok sam hodao uz tebe na tvom Putu križa, shvatio sam, Isuse, pravu vrijednost tvoga svetog Tijela. Dajući svoj život za mene, za sve ljude, postao si, dobri Isuse, živi Kruh što hrani naša smrtna tijela. Ljubav je razapeta da bi postala Kruh od kojeg će ljudi živjeti; Ljubav se uspela na križ da bi nama bila hrana za vječni život. Hvala ti, Kruše života! Amen.
GOSPIN PLAČ
Muka gorka Gospodina,
Isukrsta, Božjeg Sina,
po Ivanu evanđelisti,
koji Gospi plač navi’sti.
Plačnim glasom sve vas molju:
čujte Majke sad nevolju,
kojano vas na plač zove,
jer u gorkim mukam’ plove;
zove duše Bogu mile
da zajedno s njom procvile.
Vi, pošteni redovnici,
Isusovi nasljednici,
slatke pjesme ostavite,
plačne glase sad počnite,
sada crkve porušite,
te za Meštrom svi tužite,
i puk na plač probudite,
za Isusom procvilite.
Molim oce drage moje,
skup’te sebi sinke svoje,
te plačite Božjeg Sina,
Isuskrsta Gospodina,
koji za nas muku prima
i na križu umrijet ima.
I vas molim, mile majke,
ke imate svoje stanke;
koje žalost imadoste
kada sinke pokopaste:
vaše kćerke porušite,
te ih plakat naučite.
I nevjeste i djevojke,
plačne pjesme sad pjevajte.
Svi ostali pravovjerni,
poslušajte srcem smjernim
Marijinu gorku tužbu,
te plačite s njom u družbu.
Sve stvorenje sad se druži,
tresući se s njom u tuzi.
Ondje Gospa sve predaše,
te cvileći pogledaše
otkuda će čuti glase?
Od Isusa, ki nas spase.
Eto Ivan cvileć teče –
kao mrtva Gospa kleče.
Kad Ivana zgleda plačna,
obrani je rana mačna;
kad joj plačno progovori,
srce joj se sve otvori,
popanu je teške boli
i tu pade nice doli,
držati se već ne može,
žalosno se prenemože.
Tad priteče Magdalena,
primi Gospu na koljena,
Gospi sestre pritekoše,
nad njom kose raspletoše,
udri u plač s Magdalenom,
za Isusom Gospodinom.
Kad se Gospi svijest povrati,
poče Ivu zagrljati:
„Ivo dragi, ti m’ utaži
te mi tužnoj majci kaži:
Gdje je Isus, moja dika?
To je, Ivo, zla prilika
da ti tako k meni tečeš,
hoću da sad to mi rečeš.“
Tada Ivan pade nice
sakriv skutom suzno lice;
vele gorko uzdisaše
te on Gospi govoraše:
‘Crno ruho uzmi na se,
jer ti nosim tužne glase;
Juda izda Meštra svoga,
zlim Židovim’ Sinka tvoga.
od starijih iska pomoć
da Isusa izda obnoć,
jerbo obdan ne smijaše,
od mnoštva se on bojaše.
Oni vojsku pripraviše
te je s Judom otpraviše.
Na molitvi Isus staše
kad se vojska približaše;
vas se krvlju on znojaše,
Tijelo umrijet ne htijaše;
anđel s neba k njemu dođe,
pokrijepiv ga opet pođe.
Kada Isus bi pokrijepljen,
s voljom Oca bi sjedinjen.
Eto Juda s vojskom dođe,
suprot vojsci Isus pođe.
Kad im reče: ‘Kog ištete?’
Udariše svi na pete.
Pokaza im svoju krjepost,
al’ na njima bješe slijepost.
Cjelovom ga Juda izda,
u židovske ruke preda.
Kad se Juda s njim pozdravi,
podbiše ga kao lavi,
podbiše ga oružnici,
pobjegoše učenici.
Tu bi, Gospe, puko kami,
gdje ga biju palicami;
i kamenjem krutim dosti,
a oružjem bez milosti.
Kad mu zgledaš, Gospe, lice,
zadrhtat ćeš od tužice,
modrice mu ispričane
i sve krvlju primiješane.
Vas izranjen tude osta
i pogrđen vele dosta:
izmučiše, Gospe, jako,
vežuć ruke naopako;
od zemlje ga podigoše
te ga strašno povedoše,
s njime Ani dotekoše,
zločincem ga svi rekoše.
Brzo hodi da ga vidiš,
ako vidjet Sinka želiš,
što ti od njeg, Majko, tvore,
dokle ti ga ne umore.“
Kad to Ivan Majci reče,
kao mrtva Gospa kleče;
strašna groza na nju dođe,
britki mač joj srce prođe,
ter se stisnu kao kami,
polivši se sva suzami;
potamni joj suzno lice
od tolike tad tužice.
I zavapi: „Sad hodimo
da ga živa zatečemo!“
Poče hodit jadna Mati,
gorke suze prol’jevati;
srce strijele probadahu,
kaplje krvi kad viđahu.
Kud bi vođen, tu kapahu
i po putu svud stajahu.
Kad dođoše pred dvor k Ani,
ali bjehu tu dvorani;
pristupiti ne smjedoše,
jer u dvoru Isus bješe.
Izdaleka tu slušahu
gdje Židovi vapijahu.
Jedan dignu tad desnicu
dav’ Isusu zaušnicu.
Kad to začu tužna Mati,
poče suze prol’jevati:
„Ajme, Sinko, željo moja,
jadna ti je Majka tvoja!
Ajme, Sinko, ti li primi
zaušnicu među njimi!
Nemilo te, Sinko, tvore,
dokle mi te ne umore.
Ajme, Juda himbeniče,
prezločesti učeniče,
ti prodade Meštra svoga
zlim Židovim Sinka moga.
Što ti skrivi moj Sin mili
te ti tako men’ ucvili?“
Netom Gospa riječ izusti,
iz dvora se narod pusti.
Prije nego u dvor dođe,
hitro Isus svezan prođe,
kad ga vidje tužna Mati,
počne suze prol’jevati
i zavapi: „Ajme, Sinu,
što mimo me šuteć minu?
Što toliko hitro bježiš,
ali me se Majke stidiš?
Obazri se, zlato moje,
Marija te Majka zove.“
Koje srce kao kami,
plakalo bi tad suzami.
Kad pođoše s njim bježeći,
pade Majka tu cvileći.
Odahnut mu ne dadoše
dok Kaifi dotekoše.
Vas puk poče na nj vapiti
i još krivo svjedočiti
da iznosi zakon novi
po svim zemljam’ Cesarovim,
te puk mami naglim činom,
čineći se Božjim Sinom.
Još bijahu primaknuli,
vapijući: „Mi smo čuli:
‘Mogu crkvu razoriti
i u tri dni sagraditi.’“
Sav puk na njeg vapijaše,
ali Isus šuteć staše.
Usta Kaifa te mu pri’ti:
‘Ti Sin Božji hoćeš biti?’“
Na nj se Isus ne ispriječi,
neg’ mu reče ove riječi:
„Dobro jesi rek’o i sam
da Sin Božji pravi jesam.
Odsad ćeš me ti vidjeti
u oblaku prihoditi
na nebesa uzhodeći,
s desnu Oca ja sjedeći.“
Kad Kaifa to razumi,
zlo namisli i naumi,
razdre skute svoje ljuto
i zavapi glasom kruto:
„Ne ištite već svjedoke,
ne čuste li ove psovke?“
Kad Židovi razumiše,
svi iz glasa zavapiše:
„Na smrt njega da vodimo
da već vrijeme ne gubimo.“
„K Pilatu ga!“ svi rekoše,
onda s njime potekoše.
Na obraz mu svi pljuvahu,
pred Pilatom govorahu:
„Sudi da ga umorimo,
jer ga kriva nahodimo;
jer puk mami naglim činom,
čineći se Božjim Sinom.“
Ali Pilat to znađaše
da pravedan Isus biše,
i zavidnost poznavaše,
suditi ga ne htijaše.
Tad u gradu Irud staše,
s Pilatom se zlo gledaše;
k Irudu ga Pilat šalje
da mu Irud sudi dalje.
Vodeći ga tako ružno,
za njim Majka cvileć’ tužno
vapijaše željno tada:
„Dragi Sinko, kud ćeš sada?“
Kad dođoše pred Iruda,
poče Irud tražit čuda:
„Eto vino, eto voda,
čini čudo kod naroda;
ja ne ištem sada ino
neg’ od vode čini vino,
ko si prije ti činio,
i narode začudio.“
Mnoge riječi govoraše,
ali Isus šuteć staše.
Tad se Irud rugat poče,
da je mahnit jošte reče,
i pogrdi Božjeg Sina,
Isukrsta Gospodina.
Bijelu krpu na njeg’ stavi,
k Pilatu ga pak otpravi;
mir s Pilatom učinivši,
k njem Isusa povrativši.
Odatle ga povedoše
i Pilatu potekoše.
Kad dođoše s njim na vrata,
uniđoše pred Pilata.
Pred Pilatom vapijahu,
protiv njemu govorahu:
„Sudi da ga umorimo,
jer ga kriva nahodimo.
O Pilate, sad ga sudi
te nas više ti ne trudi.“
Pilat poče tad misliti
kako će ih umiriti,
kako bi se ukrotili
i na smrt ga ne prosili;
a za puku ugoditi,
čini njega bičim’ biti.
Tu ga biše mnogo ljuto,
privezavši k stupu kruto;
krv ga svega oblijevaše
i po zemlji tecijaše.
Šest hiljada biča biše
i šest stotin’ jošte više,
i šezdeset i šest više
što Židovi udariše.
Tad pred dvorom Majka staše
te žalosno uzdisaše:
„Ajme, Sinko, dušo moja,
jadna ti je Majka tvoja,
ne dadu mi k tebi prići,
sad mi hoće život dići;
čujem, Sinko, gdje te biju,
gdje te bičim’ udaraju,
ali tužna tvoja Mati
ne može ti pomoć dati.“
Kad ču Isus Majku plakat,
i sam tužno poče jadat.
Od stupa ga odvezaše
i po dvoru potezaše,
u skerlet ga oblačahu
i oči mu zatvarahu,
po obrazu udarahu,
rugajuć se govorahu:
„Prorokuj nam tko te udri
ako s’ Isus ti premudri?“
Neki tada pritekoše,
trnjem krunu opletoše.
Kad trnovu krunu sviše,
na glavu mu postaviše,
nabiše je sa svih strana
da mu dođe do moždana.
Koje srce da ne plače
smišljajući oštre drače?
Sina Božjeg okruniše,
trnja glavu napuniše;
sav mu obraz krvav biše,
ne može se reći više.
Pokaza ga Pilat puku,
uhvativ ga sam za ruku,
da ga vide okrunjena,
po svem tijelu izranjena,
ne bi li se ukrotili
te ga na smrt ne prosili.
Oni većma vapijahu:
„Propni njega!“ govorahu.
Tada Pilat sve znađaše
da himbeno predan biše.
Umirit ih hotijaše,
zato njima govoraše:
„Nahodim ga bez krivine,
nije pravo da pogine.
Pustite ga rad’ blagdana,
a propnite Barabana,
jer je vazda zao bio
i ubojstvo učinio.“
Barabana svi prošahu,
na Isusa vapijahu
da puk mami naglim činom
čineći se Božjim Sinom.
Kad ču Pilat prijetnje puka,
popada ga strah i muka.
U palaču unišavši,
upita ga: „Otkuda si?“
Ništa Isus tad ne veli,
al’ mu Pilat ovo veli:
„Ja te mogu pogubiti
i mogu te otpustiti.“
Isus reče: „O, Pilate,
što me pitaš stvari za te?
Da ti nije ozgor dato,
ne bi im’o oblast na to:
i koji me tebi preda,
vele veći on grijeh ima.“
Otad Pilat hotijaše
da ga pusti nastojaše,
al’ Židovi vapijahu:
„Propni njega!“ govorahu.
„Jer ako ga ne pogubiš,
Cezarovu milost gubiš,
jer se kraljem našim čini,
te Cezarov on puk buni:
ne imamo mi sad kralja,
neg’ slušamo svi Cezara.“
Cezarom mu zaprijetiše
i još k tomu podmitiše.
Pilat htijuć njim’ ugodit,
a zlo blago sebi dobit,
izvede ga tad Pilate
na sud mjesto Litoštrate.
Blizu ura šesta biše
kad Isusa osudiše.
Pilat puku govoraše
da pravedan on bijaše,
te se umi tude vodom,
opra ruke pred narodom.
Kada Pilat ruke umi,
reče da ga svak’ razumi:
„Kad na moju sada ne bi,
propnite ga vi po sebi;
nahodim ga bez krivine,
nije pravo da pogine:
čist od krvi hoću biti
koju ćete vi proliti;
nit uzimam na se toga
krv čovjeka pravednoga,
a vi ćete pak viditi
što će vam se dogoditi.“
Tad Židovi dotekoše,
i Pilatu svi rekoše:
„Krv njegovu mi primamo,
svrhu djece uzimamo.“
Sami sebe osudiše
i ludo se izgubiše.
Pravedna ga Pilat htješe.
Upisano ime biše
da se Isus zovijaše,
Kralj židovski da bijaše.
To Židovim’ žao biše
te Pilatu svi rekoše:
„Da to pismo on ne piše,
jer židovski kralj ne biše.“
„Ja sam tako dobro pis’o,
ne promijenih svoju mis’o.“
Osudu mu tude štiše,
pred svim pukom nav’jestiše.
Konopom ga pak vezaše
i križ teški nosit daše.
Umiljeno taj križ primi,
zagrliv ga pođe s njime.
Sav puk za njim tecijaše,
vidjeti mu smrt željaše.
Mnoge žene tu bijahu,
za njim plačne sve iđahu.
Obazre se Isus na nje
te im reče tužno stanje:
„Ne plačite, žene, mene,
neg plačite same sebe,
i plačite sinke vaše
koji mene na smrt daše,
jer će vrijeme brzo biti,
tužno ćete govoriti:
‘Blažene su ne rodivši
i prsima ne dojivši;
planine se oborite,
te nas žive pomorite.’
Kad vam budu grad posjesti,
djecu ćete svoju jesti;
to će vam se sve zgoditi,
ne htjeste se pokoriti.“
Isus reče govoreći,
pođe putem križ noseći.
Za njim Majka gredijaše,
sva se suzam’ obl’jevaše.
Prignu Isus glavu dračnu
da ne vidi Majku plačnu.
Priteče mu tužna Mati,
al ne može njeg’ poznati;
jer nagrđen vele biše,
s razbojnicim’ tad iđaše;
nego Ivan tu doteče,
„Gle ti Sinka!“ Majci reče.
Kad Marija Sinka zgleda,
studenija bi od leda;
padne pred njim tu cvileći,
Sinu svome govoreći:
„Postoj, Sinko, dušo moja,
žalosna je Majka tvoja,
da te zgleda tvoja Majka,
na čas ovi od rastanka.“
Isus Majku tad vidjevši,
pade k zemlji križ pustivši,
suze poče s njom roniti,
Majci svojoj govoriti:
„Ti se, Majko, prenemagaš,
meni veću tugu davaš.
Neka, Majko, muku trpim,
neka mukom svijet otkupim.
Ako ćeš mi pokoj dati,
nemoj, Majko, već plakati.“
Tada Gospa progovori,
Sinu svomu odgovori:
„Ajme, Sinko, što to reče?
Kakve l’ riječi sad izreče?
Ti umireš, dušo moja,
što će tužna Majka tvoja?“
Tu na zemlji Isus staše,
već križ nosit ne mogaše.
Tad Židovi pritekoše
i Šimuna privedoše,
daše njemu križ nositi,
a Isusa zlo voditi.
Majku s njime razd’jeliše
i još više rascviliše.
Tu Isusa povedoše
i na mjesto dovedoše
Kalvarija što se zvaše,
gdje puk skupljen vas bijaše.
Tude na križ s njim udriše
i sve rane povrijediše;
probodoše ruke, noge,
zadaše mu tuge mnoge.
Ponoviše njemu rane,
krv poteče na sve strane.
Od tolike tad bolesti
on proplaka vele dosti.
Tad bi propet sin Marije
na vrh gore Kalvarije.
Kada Gospa blizu dođe,
već na križu Sinka nađe;
sva od tuge tu drhtaše,
uz križ ruke uzdizaše:
„Ajme, Sinko, što to činiš,
što me na križ svoj ne primiš;
primi, Sinko, na križ mene;
nek’ i moje lice vene,
da na križu tebe družim,
pored tebe da ja tužim!
Vidim, Sinko, da skončavaš,
tužnu Majku kom’ ostavljaš?“
Isus Majku kad slušaše,
veću muku tad imaše.
Prem’ na križu visijaše,
plačnu Majku on tješaše,
i videći da se muči,
Ivanu je preporuči:
„Evo t’ Ivan moj predragi,
nek’ ti bude sinak blagi,
a ti budi njemu Mati,
i sinom ga počni zvati.“
„Ivanu se pak obrati:
‘Evo t’, Ivo, moja Mati,
sad je imaš ti primiti,
nek’ je tvoja nova mati;
a kad budem izdisati,
ne daj Majci križ gledati.’“
Gospa Ivu tad grljaše,
suzama se pol’jevaše:
„Zdrav mi budi, novi sinu.“
Sve veselje Majku minu.
Ivan Gospu tad tješaše,
vas se suzam’ obl’jevaše.
Magdalena vapijaše,
križ Isusov zagrljaše:
„Oh, Isuse, meni prosti
što sagriješih u mladosti.“
Isus tada vapijaše
i na križu pit iskaše.
Tu Židovi pritekoše,
žuč, kvasinu donesoše,
spužvu jednu napuniše
pa Isusu piti daše.
Kad okusi, ne htje piti,
nego Ocu govoriti:
„Svršen mi je trud i muka
što je podnih za grješnika,
sad te, Oče, vele molim
za svu muku kom se bolim,
i za ljubav ku mi nosiš
da ovomu puku prostiš.
Što mi čine, sad ne znaju,
daj im milost, nek’ se kaju.“
Kada Isus riječ izusti,
prignu glavu, duh ispusti.
Kada glavu Isus prignu,
tad sva tuga Majku stignu.
Po ti način tad procvili
da svud tužan glas razdi’li.
Nebo uze tamnost na se,
jer izdahnu koj nas spase;
a zemlja se trese kruto,
gdje Marija cvili ljuto.
Strahovita trešnja nasta,
kamenje se pusto rasta,
i grobovi otvoriše,
mrtvi iz njih izađoše.
Tmine zemlju svu pokriše,
po svem svijetu tamno biše
od vremena tad šestoga
do vremena devetoga.
Ta čudesa tude biše
i strahote jošte više.
Prestrašeni svi tu stahu;
„Sin je Božji“, govorahu.
A i stotnik to videći,
on zavapi govoreći:
„Prav doista ovaj biše
i prava ga pogubiše.“
Longin s vojskom tu bijaše,
s jednim okom ne viđaše.
Premda dobro on znađaše
da Isukrst mrtav biše,
on od svoje zloće hoti
kopljem njega udariti.
Tad poteče krv i voda
na spasenje sveg naroda;
na Longina kaplja pade,
odmah okom zdrav ostade.
Kad to čudo Longin vidi,
Isukrsta odmah sli’di:
u prsa se udaraše
i proštenje on pitaše.
Tad pod križem Majka staše
te žalosno uzdisaše:
„Ajme, križu, prigni mi ga,
moj je Sinak, ne drž’ mi ga.“
Kad Židovi sve svršiše,
odjeću mu razdijeliše;
oda nje se tu srećkaše
koja koga zapadaše.
Pa se u grad povratiše,
jer već i noć blizu biše.
Jadna Majka to vidjevši,
pade nice križ pustivši;
krv po zemlji cjelivaše:
„Ajme, Sinko,“ vapijaše.
„Kad me Anđel pozdravljaše,
meni, Majci, govoraše:
‘O, Marijo, zdrava bila,
veselje si zadobila,
Sina Božjeg roditi ćeš
i vesela uvijek bit ćeš;’
a sad tvrdnem kano sti’na
gledajući mrtva Sina.“
Tu pravedni Josip biše
i Nikodem još odviše,
Isusovi nasljednici
i skroviti učenici,
te Pilata tad moliše,
mrtvo tijelo isprosiše.
Sa križa ga skinuv milo
da polože u grob ti’lo,
da u petak ne ostane,
da subota ne zastane,
jer subota blagdan biše
u Židova tad najviše.
Kad metnuše uz križ skale,
tad ne biše suze male;
kad mu krunu tu skinuše,
tad žalosti mnogo biše;
kad mu čavle izdirahu,
Majci srce razdirahu.
Uz križ ruke podizaše:
„Dajte mi ga“, vapijaše.
Snimivši ga, Majci daše,
jer od tuge umiraše.
Majka Sinka tu grljaše,
i suzama obl’jevaše,
od žalosti jedva staše,
Sinu svome govoraše:
„Koji grijesi tvoji biše,
da te tako umoriše?
O studenče žive vode,
lijep nauče duše moje,
vele ti si presahnuo,
nevješt mi se učinio.
Ajme, tvoje lice bijelo,
vele ti je poblijedjelo;
tvoje oči kada mrahu,
kao žarko sunce sjahu,
a sada su potamnile
i svu svjetlost izgubile;
tvoja usta, Sinko, medna,
gorke žuči napojena;
ajme, ruke premedene,
ke su sada probodene;
ajme, prsâ ljuta rana,
što preda mnom biše dana.
Čavli noge izraniše,
po svem svijetu ke hodiše.
Ajme, tvoji biči ljuti,
zlo ti srce moje ćuti,
s kojim su te ljuto bili,
moj predragi Sinko mili.
Puk nemili teb’ umori,
koga s Ocem ti sam stvori;
kog’ izvede iz Egipta
i manom ga još napita,
i dobra mu svaka dade,
a on toga ne poznade,
već krv tvoju tako proli,
meni gorke dade boli.“
Mirisom ga pomazaše,
jer običaj takav bješe.
Kad ga u grob ponesoše,
Gospa glasom vapijaše:
„Ajme, Sinko, to sad što je,
da ne pukne srce moje;
da me s tobom pokopaju,
nit me ovdje ostavljaju.“
Kad ga u grob postaviše,
plača, tuge mnogo biše.
Od groba se od’jeliše
pak sa Gospom svi cviliše,
tuge plača mnogo biše,
ne može se reći više.
Dragi puče, sad se smili
te sa Gospom i ti cvili,
na koljena dolje pani,
Gospodinu tvom uzdahni:
slava tebi, Svemogući,
koj’ nas spasi umirući,
tebi slava i poštenje,
nam’ grješnicim’ daj proštenje.
Sine Božji, budi hvaljen
po sve vijeke vjekov’. Amen.
fra Anđelo Nuić
