Opis
Stara latinska izreka kaže:
Verba volant scripta manent.
Što nije napisano nije se ni dogodilo.
PROSLOV
Riječ urednice
Odgoj i obrazovanje dvije su iznimno važne sastavnice u stvaranju osobnosti jednog mladog čovjeka.
U ovoj knjizi, u kojoj je Stanislav Vukorep iscrpno obuhvatio razvoj školstva od otvaranja prvih škola na području koje obuhvaća današnja općina Neum, prikazane su sve dobre, ali i loše strane koje su pratile njegov razvoj, njegove uspone i padove.
Nizom primjera i životnih priča dana je poruka i današnjim generacijama kakav učenik i učitelj treba biti. Dobar učitelj je zasigurno onaj koji uz obrazovanje daje i odgoj, jer jedno bez drugoga ne ide.
Odgajati mladu osobu jedan je od najodgovornijih poslova, jer dugi niz godina treba proći dok dođu rezultati dok dijete postane odrastao čovjek.
I sama prosvjetna djelatnica shvatila sam da u ovom pozivu treba beskonačno strpljenja i ljubavi, ali iznad svega poštivanja djeteta koje stoji pred vama i treba vašu pomoć. Često se sjetim riječi moga profesora Velimira Laznibata koji nam je tijekom studija često znao reći : ”Dijete je kao nježna biljka, ako ste je svaki dan spremni zalijevati i podizati , idite i radite taj posao, ali ako u sebi osjećate da to ne možete, ne idite u učionicu, jer nemate pravo uništavati tuđe živote.”
Stanislav zaista zavrjeđuje pohvalu za dugotrajno pretraživanje školskih i privatnih pismohrana kako bi se domogao podataka koji su vrijedni, te kako bismo mladim naraštajima ostavili u jednoj knjizi uspomenu na prve učitelje i učenike među kojima su i naše bake i djedovi te očevi i majke. Ova knjiga je radost svima onima koji su svoje prvo školovanje ili rad u učionici započeli upravo u ovom kraju jer ih vraća u teške, ali beskrajno sretne dane.
Kako godine prolaze sve bolje shvaćam kako mi je lijepo sve ono što mi je nekad bilo teško, jer u tim trenutcima našega života; u pješačenju po suncu, snijegu i kiši, učenju na paši dok smo čuvali stoku, stvarao se čovjek.
Ovom knjigom Stanislav šalje i snažnu poruku današnjim roditeljima da ne traže samo lake i ugodne staze svojoj djeci, nego neka ih puste da prođu uskim i trnovitim putem jer će samo tako znati cijeniti život.
Danas sam duboko uvjerena kako u ovom škrtom hrašanjskom, hutovskom, gradačkom, i neumskom kamenu ima nešto neprocjenjivo vrijedno, a to je duša našeg čovjeka koji, kamo god ode, čezne vratiti se na svoja ognjišta. Ono što je još jako važno, a što je Stanislav kroz knjigu isticao učitelje se nekad jako poštivalo.
Danas roditelji pred djecom govore što ne bi smjeli, ne cijene učitelje, pune njihove male glave teškim pričama i tako ih ranjavaju, a da toga nisu ni svjesni.
Pred djetetom nikad ne treba govoriti loše ni o kome, a osobito ne o onome tko ga odgaja. Ono će odrastajući i samo shvatiti što je kod nekog dobro, a što nije. Jer, i učitelji su samo ljudi, jaki i dobri, ali i slabi i krhki.
Danas su se stvari u svim područjima života jako promijenile pa se često pitamo zašto u srcima ljudi nema žara i ljubavi kao nekad. Zasigurno je današnji materijalizam uzeo iz srca ljudi radost.
Osobito važnim držim spomenuti kako je najveća pogreška u životu mlade osobe zatiranje vjere. Svećenici su na ovim prostorima i u najtežim režimima uvijek nalazili način, mjesto i vrijeme poučiti djecu duhovnim vrijednostima bez kojih ni najveće znanje ne bi imalo smisla.
Svojim kolegama učiteljima, i svima koji ovu knjigu budu čitali, poručila bih kako je poziv prosvjetnog djelatnika najljepši i najzahvalniji – odgajati i poučavati, te imati snage ”u ljubavi” i djetetu i roditelju reći ”istinu” bez obzira koliko ona nekad bolna bila, i ne podilaziti nikome za dobrobit svih.
I na koncu jedno veliko hvala svim učiteljima koji su u ovom našem kraju svojom žrtvom i odricanjem ostavili dio sebe, svoje mudrosti i znanja kako bi odgojili i poučili mlade naraštaje te ovaj svijet učinili boljim.
Ravnateljica Vera Konjevod, prof.
UVOD
Proteklih sam godina u Glasu Hutova obrađivao hutovske mjesne teme i zanimljivosti te mi je tako na red došla i tema o hutovskom školstvu. O tome sam pisao u nekoliko brojeva. Priloge mi je lektorirao dr. sc. Domagoj Vidović. Domagoj je prepoznao vrijednost napisanoga za povijest školstva i predložio mi da tekstove o hutovskome školstvu ukoričim i izdam ih u obliku prikladne knjižice u povodu godišnjice hutovske škole. Nisam dugo razmišljao. Tek sam se zapitao zašto ne bih istražio i školstvo općine Neum. I tako sam krenuo u nepoznato. Uz pisanje knjige o željezničkim prugama kroz Donju Hercegovinu, počeo sam istraživati školstvo neumske općine. Nazivao sam, pitao, odlazio i otvarao osobne arhive, a što sam doznao – to ćete, cijenjeni čitatelji, pročitati u knjizi.
Tražio sam tragove pisane riječi kroz povijest na području Općine Neum uključujući i opismenjivanje koje je provodilo naše svećenstvo po župama, samoopismenjivanje, otvaranje prvih škola, sve do otvaranja nove osmogodišnje škole u Neumu 1984. godine, (novije je poznato).
O sustavu obrazovanja u Općini Neum nije do sada napisano više od “nekoliko redaka” bez obzira na činjenicu što je upravo školski sustav iznjedrio naše najpismenije i neke od najuspješnijih pojedinaca novije hrvatske zbilje.
U hutovskoj školi i osobno sam stekao prvo obrazovanje od učiteljica i učitelja kojih se i sada s osobitim poštovanjem sjećam. Stoga je svrha ove knjige i moja misao vodilja da bude trajan spomen svim učenicima i prosvjetnim djelatnicima koji su obrazovali generacije i generacije te im otvorili prozor u svijet znanja i zanimanja.
Istraživati tragove pismenosti na našemu području (otkada su i kako su radile prve organizirane škole te tko su bili učitelji i nastavnici) bio je vrlo zahtjevan i mukotrpan posao. Sačuvana je školska arhivska građa oskudna i uglavnom je propala u čestim ratovima na ovim prostorima, pa je vjerojatno i to bio jednim od razloga zbog čega područje obrazovanja dosada nitko nije obradio. O školstvu na području Općine Neum u dosad objavljenoj literaturi o obrazovanju u Hercegovini nije napisano više od dvije obične stranice teksta. A, kako mi reče jedan sveučilišni profesor, ni studenti obrazovnih znanosti nisu htjeli za diplomski rad uzeti školstvo na jugu Hercegovine (općine Neum i Ravno).
Stoga sam bio primoran obilaziti još živuće bivše učitelje i učenike te bilježiti njihova dragocjena sjećanja. Tražio sam i po privatnim arhivama požutjele svjedodžbe iz kojih sam saznavao nazive škola, imena učitelja i druge podatke. Svima kojima sam smetao od srca zahvaljujem.
Prelistavao sam i dostupnu literaturu kao i Matičnu knjigu Osnovne škole Hutovo, pa i crkvene knjige, tragajući za imenima prvih učitelja. Vrijedne podatke dobio sam iz školskih ljetopisa od školske godine 1973./74., središnje škole “Vladimir Nazor” u Hutovu (sada područna škola), Osnovne škole Kardinala Stepinaca u Neumu i Osnovne škole “Lipanjske zore” Višići. U njima se nalaze i bilješke o bivšim područnim odjelima i učiteljskom kadru tek od 1973. godine. Sve te činjenice bile su mi još veći izazov da napišem barem osnovne podatke o 12 područnih i središnjoj osmorazrednoj školi “Vladimir Nazor” u Hutovu, iako sam poradi svih navedenih činjenica, već na početku istraživanja udario “glavom u zid”. Kako nisam od onih koji lako odustaju, nastavio sam “s gole podine” i napisao knjigu o povijesti osnovnoga školstva Općine Neum.
Prva osnovna četverorazredna škola na Cerovici otvorila je vrata učenicima prije 128 godina, a prva osmorazredna škola započela je s radom u Hutovu prije 54 godine. Prvu je školu na Cerovici u Donjem Hrasnu otvorila Austro-Ugarska Monarhija koja je otvorila i škole u Elezovićima u Gornjem Hrasnu, na Brštanici, Gracu i u Neumu. O tim su školama autori koji su obrađivali školstvo u Hercegovini zapisali samo godinu otvaranja i imena nekih učitelja. O školama otvorenim za vrijeme dviju Jugoslavija u Hutovu, Kolojanju, Moševićima, u Babinu Dolu, Prapratnici, Glumini, Svitavi, Žukovicama i osmorazrednoj školi u Hutovu nije zabilježeno ni toliko. Poznata je izreka svetoga Franje: Što si uradio, a nisi zapisao, isto je kao da nisi uradio.
Trebalo je na teren među bivše učenike i još živuće učitelje i nastavnike. Tražiti je trebalo i još kojega bivšeg učenika iz prve polovice 20. stoljeća kako bih doznao još koje ime ili pronašao sačuvanu svjedodžbu ne bih li iz nje pročitao točno ime škole i potpisanog učitelja. Na sreću, zatekao sam još nekoliko živućih staraca i dobio nekoliko vrlo vrijednih požutjelih svjedodžaba – izvornih dokumenata o završnim četvrtim razredima. Tako sam dobio i prve spoznaje o mjesnome školstvu.
Uporno sam tražio i fotografije učenika i nastavnika držeći se one narodne da jedna slika kaže više nego tisuću riječi. Kilometri i kilometri prijeđeni automobilom i bezbrojni telefonski pozivi ugrađeni su u ovaj rad jer bez te se tehnike ovaj posao ne bi mogao uspješno odraditi.
U knjizi je obrađeno svih 13 škola koje su radile za vrijeme prošlih sedam država (Austro-Ugarska, Država SHS, Kraljevstvo SHS, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, SFR Jugoslavija, Bosna i Hercegovina) i u četiri općine (Hutovo, Burmazi – općini je pripadala škola u Gornjemu Hrasnu do 1945., NO Općine Neum, Čapljina i sadašnja Općina Neum).
Mlađim istraživačima školstva ostavljam da se pozabave dostupnim arhivama s nadom da će neki od njih pisati i znanstvene radove o školama i školstvu u Općini Neum i Hercegovini općenito.
Žalosti nas činjenica da se školske zgrade u kojima je održavana nastava i u kojima su osnovno znanje dobili mnogobrojni naraštaji učenika nalaze u vrlo lošemu stanju prepuštene zubu vremena. Uglavnom propadaju, osim rijetkih u kojima se još održava nastava ili služe u druge svrhe. A trebale su stare škole biti spomenici kulture koje bi svjedočile o izvoru pismenosti mnogobrojnih naraštaja ovoga podneblja ili su mogle biti pretvorene u domove za starije i nemoćne osobe i na taj način ostati povezane s javnim dobrom.
U ovim su školama osnovno obrazovanje stekli učenici koji su daljnjim školovanjem u Čapljini, Metkoviću, Dubrovniku i drugim mjestima postali vrijedni zaposlenici radničkih zanimanja, inženjeri raznih struka, piloti, književnici, srednjoškolski profesori, liječnici, svećenici, predsjednici i načelnici općina, rukovoditelji velikih tvrtki, sveučilišni profesori, znanstvenici u svim područjima znanosti koji su obavljali i obavljaju dužnosti dekana, akademika, članovi županijskih i državnih vlada, guverneri, (Narodne banke Republike Hrvatske) i zastupnici u saborima više država.
To su većinom bili učenici pješaci i vozari, a neki od njih su pošli u školu godinu dana prije da nauče put do škole sa sestrom koja je te godine trebala završiti školu. Ili je mogao čuti od roditelja rečenicu Gasi lampu – potroši mi gaz zaludu. Ama baci tu knjigu, ne bilo je, idi kravam. I mnogi od njih mogu posvjedočiti da su mnogo radili, i malo se igrali. Pred vama je, cijenjeni učitelji, nastavnici i školski prijatelji, rad jednoga vašeg bivšeg učenika i školskoga kolege koji je ovom knjigom želio skrenuti pozornost na divne školske dane s vama provedene te na važnu ulogu školstva u životu svakog od nas, a ujedno ostaviti i spomen Hutovu, kulturno-prosvjetnom središtu 20. stoljeća, dijela Općine Čapljina, a zatim i Općine Neum.
Ovim povodom želim spomenuti također zaboravljenog i mnogima nepoznatoga učitelja Neumljanina Nikolu Ninu Buconjića kulturnoga i književnoga radnika, istinskog rodoljuba, prosvjetnog djelatnika. O njemu se kod nas vrlo malo znalo sve do zapisa u vjesniku Dumo i njegov narod (VŽH, br. 26., studeni 1979.) kad je don Stjepan Batinović prenio prilog koji je o Nikoli objavio prof. Ivan Alilović u kalendaru “Danica” iz 1979. godine: Buconjićeva djela imaju književnopovijesnu vrijednost, pripadaju hrvatskoj učiteljskoj književnosti, koja u prvom redu ima nacionalno obilježje, pa tek onda literarno. Ta je književnost pisana za narod da ga pouči i nacionalno probudi te kao takva odigra golemu ulogu u kulturno prosvjetnom pogledu. To je naša kulturna baština, koja je danas potpuno zanemarena i neproučena, i o kojoj se uopće ne piše. malo ili nimalo piše se o učiteljima književnicima, koji su uz franjevce, prvi udarili temelje našoj kulturi i prosvjeti u Herceg-Bosni. Među tim književnicima, značajno mjesto zauzima i naš Nino(…) Je li zbog navedenog Nikola bio zabranjeni hrvatski književnik za vrijeme dviju Jugoslavija? Stoga na ovome mjestu pohvaljujem osmišljavatelje i organizatore Šestih neretvanskih književnih, znanstvenih i kulturnih susreta posvećenih životu i djelu Nikole Nine Buconića. Zahvaljujući njima taj je hrvatski učitelj, književnik, etnograf, folklorist i historiograf dobio zasluženo mjesto među hrvatskim velikanima. Kao začetnik književne riječi našega kraja i prosvjetni djelatnik zaslužio je da koja od obrazovnih ustanova Općine Neum nosi njegovo ime.
I zbog Nikole i zbog drugih zaboravljenih prosvjetnih djelatnika koji su radili u školama na području Općine Neum nastala je i ova knjiga. Poslužio bih se riječima nekoga mudra čovjeka koji reče: Zaborav je velika greška i veliki grijeh prema predcima i prema potomcima. Stoga, dragi prijatelji, ljubav prema vlastitu zavičaju i zavičaju svojih očeva njeguj i prenosi na nove generacije da ih unaprijed otrgneš zaboravu.
Nisam se mogao ne osvrnuti na poučavanje vjeronauka koji je bio redoviti školski predmet u svim državama osim u komunističkoj Jugoslaviji, državi duboko prožetoj agresivnim ateizmom, komunizmom i jugoslavenstvom. Sve je to činilo ono što su vladajući zvali diktaturom proletarijata. Komunizam se nametao puku kojemu je vjera duboko utkana u biće. Prijetnjama i zabranama unatoč Hrvati vjernici nisu odustali od slanja svoju djece na vjeronauk za vrijeme te diktature koja se svom svojom žestinom oborila na Crkvu i na hrvatstvo. Učenicima je nametnuta ideologizirana nastava iz povijesti i jezika (jezik se zvao svim imenima osim pravim imenom – hrvatskim, a nerazmjerno im se nametalo i tuđe pismo – srpska ćirilica).
Morali su postati pioniri, pa omladinci, neizostavno sudjelovati u manifestaciji nošenja štafete koja se uz prigodni program predavala općinskim čelnicima i komunističkom vođi Titu za njegov rođendan. Uza sve to što se agresivno nametalo trebalo je snage da se očuva katolička vjera i pripadnost hrvatskomu narodu. Na očuvanju vjere treba zahvaliti ponajprije roditeljima, a poglavito tadašnjim svećenicima domoljubima.
Stoga se ne smiju prešutjeti zasluge tadašnjih svećenika, nesalomljivih junaka vjere koje se nije moglo zastrašiti jer su bili duboko svjesni što vjeronauk znači za Hrvate katolike. Sami su svećenici malo toga o vjeronauku zapisali, pa sam podatke o održavanju vjeronauka također dobio od živućih bivših učenika i iz literature koja taj vid djelovanja ovdašnjih duma tek usputno spominje.
Treba naglasiti da su za vrijeme prošle države redovitu izvannastavnu pouku vjeronauka pohađali samo učenici Hrvati. Muslimanska (bošnjačka) djeca imala su jednomjesečnu godišnju vjersku pouku, a učenici pravoslavne vjeroispovijesti nisu imali nastavu vjeronauka.
Metode istraživanja
Od otvaranja prve škole u Donjemu Hrasnu 1886. sve do 1944. nema nikakve školske dokumentacije osim slučajno pronađenih svjedodžbi iz četvrtih razreda. Školska dokumentacija, arhive i knjižnice propali su tijekom dvaju svjetskih i Domovinskoga rata te sam bio prisiljen podatke o radu škola tražiti od još živućih bivših učenika.
Provjeru dobivenih podataka o školama i prosvjetnim djelatnicima narodnih osnovnih škola nakon 1944. obavljao sam i upotpunjivao tek iz školskih razrednica 1944. – 1960. (nisu sačuvane sve ni po razredima ni po godinama). Razrednice, matične i razredne knjige nalaze se u arhivu Osnovne škole Kardinala Stepinaca u Neumu. Stoga donosim i više dokumenta o završenim četvrtim razredima iz razdoblja kada nema potpune dokumentacije. Iz svjedodžaba sam dobivao prava imena škola i učitelja koji su ih potpisivali, pečate škola te nazive predmeta koji su se izučavali. To će vjerojatno poslužiti povjesničarima školstva.
Pregledao sam i dostupne brojeve od 1905.-1913. godine lista “Učiteljska Zora”, glasila “Saveza učiteljskih društava” BiH i našao podatke o nekim učiteljima koji su predavali za vrijeme Austro-Ugarske. Također sam koristio i drugu potrebnu literaturu koju sam naveo u bilješkama.
Tek početkom 1970-ih bilo je naloženo rukovodstvima središnjih škola da sastave “Školski ljetopis” u kojemu su trebali upisati sva važnija događanja u školi i oko škole, po mogućnosti sa što većim brojem dokumentiranih stvari i fotografija. Provedbu te odredbe pratili su školski inspektori i u godišnjemu pregledu inspekcije škola obvezno bi naznačili koliko se redovito vode ljetopisi.
Školski ljetopis Središnje škole “Vladimir Nazor” (i područnih odjeljenja) nije se vodio do 12. kolovoza 1974.: – Nije se moglo prikupiti podatke iz kojih bi se mogao spoznati život i rad škole. Za školsku godinu 1972./73. također ne postoji potpuna dokumentacija pa ni tu neće biti potpuno rasvijetljen rad u školi, a osobito neće biti zabilježeno ono što je učinjeno u školi osim činjenica iz šturih zapisničkih natuknica. Slično je i sa školskom godinom 1973./74. kada su obavljene bitnije kadrovske promjene – zapisao je tadašnji ravnatelj škole Ivan Jukić.
Od školske godine 1972./73. izričito sam se služio podatcima iz školskoga ljetopisa Osnovne škole “Vladimir Nazor” Hutovo. Za školu u Svitavi koja je bila u sustavu hutovske škole do školske godine 1974./75. služio sam se i podatcima iz Školskog ljetopisa Osnovne škole “Višići”.
Zahvaljujući don Stjepanu Batinoviću Dumi i njegovim zapisima u listu “Dumo i njegov narod” uspio sam doći do osnovnih podataka o poučavanju vjeronauka školske djece koja su pohađala nastavu u školama na području župe Hrasno. Dumo je pak Đuro Kulaš u svojim Sjećanjima ostavio tek napomene gdje je održavao vjeronauk za učenike iz župe Gradac.
Nadam se da sam svojim skromnim istraživanjima otvorio novu temu za kojega crkvenoga znanstvenika. Nadam se da će se netko od njih iscrpnije pozabaviti dumama i održavanju vjeronauka u bivšoj državi.
Foto dokumentacija
Prve sam školske fotografije (slet, Snjeguljica, Labuđe jezero, ekskurzije) s početka 1960-ih dobio od bivših učenica sestara Vere i Nedjeljke (Neđe) Prkačin prije petnaestak godina. Namijenio sam ih časopisu “Vrutak”, no ondje nisu objavljene. Ipak, sačuvane su i od njih je krenulo stvaranje školske fototeke. Kad sam započeo pisati o školstvu, usporedno sam od kazivača bivših prosvjetnih djelatnika i bivših učenika tražio i dobio većinu školskih dokumenata i fotografija. Fotografije i dokumente trebalo je skenirati, presnimiti na CD-ove ili memorijske štapiće, a izvornike vratiti vlasnicima.
Također sam se poslužio i Ljetopisom Osnovne škole Kardinala Stepinca iz kojega sam dobio znatan broj vrijednih fotografija iz 1970-ih koje se odnose na osmorazrednu školu “Vladimir Nazor” u Hutovu. Iz tih godina ima najviše sačuvanih fotografija.
Nisam bio u mogućnosti od svakoga nastavnika ili učenika zatražiti fotografije, ali sam zadovoljan brojem i kvalitetom sačuvanih. U knjizi je više od 470 fotografija i dokumenata koji bolje svjedoče o proteklome vremenu i školstvu Općine Neum od teksta.
Mislim da je važno bilo spomenuti i osobe na fotografijama, pa sam zbog toga ponovno morao na put i tražiti imena.
Nisam mogao sve imenovati, ali sam zadovoljan učinjenim. Zadovoljan sam i kvalitetom fotografija, stoga mi nije žao ni jednoga prijeđenog kilometara, iako sam katkad prelazio velik put kako bih dobio samo jednu novu fotografiju.
Stanislav Vukorep
ZAKLJUČAK
Povijest školstva Općine Neum počinje sa srednjovjekovnim pisarima na stećcima (kamenim spavačima) čija slova danas teško razabiremo te s ispravama nekoliko kancelarija čiji su pisari djelovali na obrađenome području. Svećenici su u razdoblju osmanlijske okupacije uz župnim uredima opismenjivali pojedince koji su također prenosili ono što su naučili.
Stotinu je šezdeset šest godina prošlo od otvaranja prvoga učilišta (kolegija; male škole) u župnoj kući u Gradcu. To je jedan od najvažnijih događaja u kulturnoj povijesti neumskog kraja. Te 1848. godine počelo je, ali se održalo tek kratko, opismenjivanja djece školske dobi.
Prvu državnu osnovnu školu u Općini Neum otvorila je Austro-Ugarska, školske godine 1886./67. u Donjemu Hrasnu, a zatim su pod istim stijegom otvorene i škole u Gornjemu Hrasnu (1899), Brštanici (1902.), Gradcu (1905.) i Neumu (1907.).
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije otvorena je samo jedna škola, ona u Hutovu 1932., a za vrijeme komunističke Jugoslavije otvorene su osnovne škole u Glumini (1949.), Kolojanju (1949.), Moševićima (u Babinu Dolu; 1949.), Svitavi (1949.), Prapratnici (1950.) i Žukovicama (1953.) te nova osmorazredna školu u Hutovu (1960./61.). Učenici su se na nastavu u središnjoj osmorazrednoj školi u Hutovu prevozili autobusom, pa je škola prozvana “školom na kotačima”. Iz bližih su mjesta učenici dolazili pješice.
U tome je dijelu Hercegovine, dakle, radilo 13 škola koje su djelovale unutar sedam država (Austro-Ugarska, Država SHS, Kraljevstvo SHS, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, FNR i SFR Jugoslavija, Bosna i Hercegovina) i četiri općine (Hutovo, Burmazi, Čapljina i Neum). Svaka je od spomenutih država imala svoje ravnatelje, odgojno-obrazovne ciljeve, svoj školski sustave i službeno ime jezika te gospodare iza kulisa.
Od 1968. se godine, kad je navedene škole pohađalo 860 učenika, broj učenika svake godine lagano smanjivao. Na to su utjecale industrijalizacija i političke prilike u državi i ukidanje željezničke uskotračne pruge zbog čega se mjesni puk neprestano (a očito i planski) odseljavao. Zanimljivo da je i ponovna uspostava općine (ovoga puta sa središtem u Neumu) doprinijela smanjenju broja učenika u neumskome zaleđu.
Godine 1975. otvara se moderno opremljena osmorazredna škola u Hutovu koja je trebala biti okosnica kulturnoga i gospodarskoga razvitka, ali kako nije ostvaren srednjoročni plan općine i uspostava gospodarske zone u tome mjestu, nisu se poboljšali životni uvjeti u unutrašnjosti općine niti se stabilizirao broj učenika.
Godine 1984. otvorila se druga osmorazredna škole u Neumu umjesto srednje, kako je bilo predviđeno, na što je utjecao samo ljudski faktor i osobni interesi, što je dovelo do uništenja školstva, a time i života u neumskome zaleđu. Posljednji je rat tek protjerao ostatke ostataka mladih obitelji koje ostadoše u izbjeglištvu u Neumu. Malo svjetlo na kraju tunela nazire se u podatku da u Općini Neum rade tri škole (u Hutovu, Gradcu i Neumu) u kojima nastavu ove godine pohađa oko 375 učenika. Dok je učenika, ima i nade da će nam budućnost ipak biti nešto svjetlija.
Stanislav Vukorep
