Opis
Uvod
Pojava je Isusa Krista stožer oko kojega se okreće cijela povijest. Nijedan događaj u povijesti nije toliko promjena prouzrokovao u vjerskom moralnom, kulturnom, socijalnom i filozofskom pogledu kao što ih je izvela nauka Isusova. Isus Krist veže među sobom vjekove, nebo i zemlju onako kako je u Njemu u jednoj osobi vezano čovječanstvo s božanstvom. Svrha dolaska Isusova bila je povratiti čovjeku prvotnu svetost koju je Adam grijehom izgubio, učiniti ga baštinikom kraljevstva nebeskoga i adoptiranim sinom Božijim. Da to postigne, osnovao je društvo koje će okupiti ljude, čuvati neiskvarenu nauku svoga utemeljitelja i podati ljudima sredstva kojima će postignuti tu svrhu. To društvo jest Crkva Kristova. Crkva se sastoji od članova, to su ljudi, i od glave, to je nevidljivi poglavar Isus Krist i Njegov vidljivi namjesnik — Sv. Otac Papa. Crkvu sastavljaju ljudi, nesavršeni stvorovi kojih je život pun promjena, i stoga Crkva ima svoju povijest. Povijest je naime skup događaja, a povijest Crkve je skup događaja u samoj Crkvi.
Ako s glave ljudske ne padne nijedan vlas bez Božje volje, to će se tim više vidjeti prst Providnosti u povijesti Crkve Kristove. Jer Bog ostavlja čovjeku slobodnu volju, u povijesti Crkve vidjećemo i zla koje je prouzrokovao ljudski elemenat u njoj. Ali uz ovo zlo mnogo je više dobra, koje svjedoči kako Bog i zlo na dobro obraća. Tim se očituje djelovanje božanskog elementa u Crkvi.
Ovo su smjernice koje će nas voditi pri proučavanju crkvene povijesti, ovog veličanstvenoga djela ljubavi i mudrosti Božje.
Don Lovro Katić
I
Historička osoba Hristova i početak Crkve
Život Isusa Krista pripovijedaju nam četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan. Matej i Ivan bili su očevici života Isusova. Pratili su Ga po Palestini i nakon uskrsnuća Njegova vidjeli su Ga svojim očima. Ivan to jasno ističe: »I koji je vidio, ovo je svjedočanstvo izveo, i znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.« Marko je učenik sv. Petra koji je svome učeniku pripovijedao život Isusov. Luka je slušao o Isusu riječi apostola Barnabe i Pavla. Za vjerodostojnost i autentičnost evanđelista jamči to što su vjerno prikazani u njihovim spisima povijesni događaji onoga doba, inače vrlo zakučasti. To je dokaz da su pisci suvremenici događaja. Već u prvome vijeku citiraju evanđeliste crkveni pisci Papija, Polikarp, Irenej i Klement Rimski. Ovi su i sami bili apostolski učenici i dobro upućeni u život Isusov pa ne bi dopustili da se laž piše, a još manje bi se i sami pozivali na lažne svjedoke. Evanđelisti su uzorni povjesničari. Nepristrani su, opisuju i pogreške prvih doglavnika Isusovih, a mirno pišu i o neprijateljima Isusovim, štaviše i o Judi. Da su njihovi spisi došli u svome prvome i prvotnome obliku do nas, jamče nam opet bezbrojni citati iz djela crkvenih pisaca, koji se potpuno slažu s evanđeljima, a potječu iz prvih vjekova. Crkva je odmah u početku najstrože odbacivala t. zv. apokrifna evanđelja nastojeći da očuva čistu povijest Isusova života.
Osim evanđelista sačuvaše nam uspomenu na Isusa i neki pisci koji nijesu pristalice Njegove nauke.
To su:
1) Židovski znameniti pisac Josip Flavije. On je napisao oko 94 god. poslije Isusa povijest svoga naroda pod imenom »Židovske starine«.
U ovom djelu opisuje smrt sv. Jakova Mlađega i zove ga »bratom Isusa koji se zove Krist«.
2) Pismo Mare Sirca. Mara Sirac zarobljen od Rimljana piše pismo za utjehu svome sinu Serapionu. U pismu spominje Isusa i zove ga mudrim kraljem židovskim upoređujući Ga sa Sokratom i Pitagorom. Još pripovijeda kako su ga Židovi ubili, ali On i dalje živi u Novom zakonu, što ga je sam dao, a Židovi su sebi pospješili Njegovom smrću svoju propast. Ovo pismo pisano je između 73—170 god. po Isusu. Bez obzira na autentičnost ovoga pisma ono vrijedi kao historičko vrelo radi svoje starine. Dokazom je da se u doba njegova postanka nije dvojilo o postojanju Isusovu.
3) Kornelije Tacit, najbolji povjesničar rimski, kaže da je Neron podmetnuo kršćane kao krivce za požar Rima i ljuto ih progonio pa nastavlja ovako: »Začetnik je ovoga imena Krist koji je za vladanja Tiberija, a od prokuratora Pilata, osuđen na smrt.« (Hist, I, 13.)
Mimoišavši svjedočanstvo Suetonija (75—160) i kasnijih povjesničara, spomenućemo Plinija Mlađega. On je pitao za savjet cara Trojana oko 111.—113. godine kako ima postupati s kršćanima, kojih ima mnogo u Bitiniji. Pripovijeda o njima da se sastaju i pjevaju himne Kristu.
Kako su se za prvih šest vjekova računale godine po raznim erama n. pr. po olimpijadama, od sagrađenja Rima i sl., to nam se nije sačuvala tačna godina rođenja i smrti Isusove. Prvi je počeo računati godine od porođenja Isusova Dionizije Mali (Exiguus), opat nekoga samostana u Rimu, u VI. vijeku.
Danas se drži da se je Isus rodio 749 god., a umro 3 travnja 782 iza sagrađenja Rima.
Isus Krist je tri godine propovijedao svoju nauku i između svojih pristalica odabrao 72 učenika, a od ovih opet 12 apostola. Obećao im je da njihova društva neće pobijediti paklena vrata. Umro je mučeničkom smrću izdan od apostola Jude Iskariota, no nakon uskrsnuća je potanko uputio apostole u uredbe, sakramente i sve što je morala imati od njih osnovana Crkva.
Kao dan ustanovljenja Crkve uzimlju se Duhovi kad je sišao Duh Sveti u plamenim jezicima nad apostole. Toga dana sv. Petar počinje prvi naučavati evanđeosku nauku i obratio je tri tisuće Židova. Crkva se je širila neustrašivim apostolskim radom koji su i čudesa pratila. Kad je to zabrinulo poglavice židovske, zabraniše oni apostolima propovijedati, ali Petar odgovori: »Više treba slušati Boga nego ljude«, pa apostoli propovijedahu unaprijed bez obzira na zabranu židovskih poglavica.
Uzorna je bila prva kršćanska općina. Danomice su se kršćani sastajali pri »lomljenju kruha« t. j. kod sv. mise, primali su sv. pričest, dobrovoljno davali sve svoje novce u zajedničku blagajnicu. Apostoli su izabrali i redili sedam đakona da se staraju za svjetovne potrebe vjernika, a onda i da pomažu njima u propovijedanju. Doskora eto i progonstva. Prvi je mučenik bio đakon Stjepan, kamenovan od Židova. Jakovu Starijemu Irud Mlađi otsječe glavu. Sv. Petar je bio utamničen, a tako su redom i drugi apostoli bili progonjeni. Za progonstvima zare daše i krive nauke. Otac hereza je Simon Magus, koji je htio od apostola kupiti dar čudesa. Naskoro se ni sami vjernici ne mogoše složiti da li su dužni pogani, ušavši u njihovo društvo, opsluživati zakon Mojsijev.
Apostolski koncil (50 ili 51 po Is.), na kojem je uz ostale apostole bio i sv. Pavao, odredi da vjernici Kristovi nijesu dužni obdržavati Mojsijevih zakona, već u koliko se Mojsijeve uredbe nalaze i u evanđelju.
Tako već u početku života Crkve nalazimo u njoj malu sliku cijele njezine povijesti: Božji i ljudski elemenat, pomoć Božju i progonstvo ljudsko, sabore pod nadahnućem Sv. Duha (»svidjelo se Duhu Svetome i nama«, glasi odluka apostolskog koncila), hereze, ljudske zablude, ali i odlučne kreposti.
XXVIII
Bogomili
Već se u staro kršćansko doba javiše neke krive nauke koje su se hvastale da su prodrle u bit svih stvari, doprle do dna svim vjersko – filozofskim pitanjima. Stoga se prozvaše gnostici (od grčke riječi gnosis-spoznaja). Na gnostičkom tlu niknuše kasnije mnoge druge zablude. Jedna se sekta po svome osnivaču prozva manihejcima. Od njih su nastali Pavličani u zapadnom dijelu Azije. U VIII vijeku naseli ih car Konstantin Kopronim po Traciji (oko Plovdiva u Bugarskoj) da mu čuvaju granice carstva od navala Bugara.
Tu dođoše u dodir s Bugarima u IX i X vijeku. Bugari su naprečac bili pokršteni, a da nije kršćanska nauka prodrla u dušu naroda niti su se još privikli kršćanskomu životu. Kako su Bugari smjesa Slavena i Mongola, ali pretežniji dio je Slavena, to se lako pavličanska nauka primila prostoga naroda, jer je bila donekle slična njegovoj prvašnjoj poganskoj vjeri o crnom i bijelom bogu. Od smjese kršćanstva, poganstva i manihejske krive nauke nastala je nova vjera: bogomilska, prozvana po svome osnivaču Jeremiji ili Bogomilu.
Evo njihove nauke. Dva su boga. »Dobri« bog stvorio je duhove, dakle nevidljivi svijet: »zli« bog stvorio je sav vidljivi svijet, dakle i čovjeka. Drugi su opet učili da je samo jedan bog, koji je stvorio duhove, a prvorođeni sin mu, imenom Satanael, odmetnuo se od njega i stvorio: nebo, sunce, zvijezde i zemlju, uopće sve vidljivo.
Čovjeka je stvorio Satanael po njihovu vjerovanju evo ovako: Smjesio je zemlje i vode i umijesio čovjeka. Postavio ga uzgor, ali sva vlaga otoči se niz desnu nogu i kao kaplja vode visi o palcu desne noge. Zamisli se Satanael što će i kako će dati život čovjeku. Pribra u se duh pa onda svom silom duhnu u ono zemljano tijelo. Ali i taj dah spusti se niz desnu nogu pa na palac i uđe u onu kaplju vode što je visjela o palcu. Kaplja u taj čas oživi, i učini se zmijom! Zato je zmija ovako lukava, jer je duh Satanaelov u njoj. Vidjevši da mu je posao uzaludan, posla svoje anđele dobrome bogu neka mu dade svoga duha za čovjeka, pa će, oživi li, čovjek biti i božji i Satanaelov. Dobri bog duhnu životni duh u čovjeka, i tako nasta Adam, a poslije Eva. S Evom je Satanael rodio Kajina.
Bosanski su bogomili učili da je Satanael primatao anđele na zemlju i onda ih zatvorio u ljudska tjelesa, i tako je čovječje tijelo oživjelo. Da oslobodi iz tijela anđele, dobri je Bog poslao arhanđela Mihovila, a to je riječ Božja. Marija je čula tu riječ na desno uho, i tako se začeo Isus, a na desno uho se je i porodio, i Marija ga je našla u jednoj spilji povita. I Marija je anđeo. Isus Krist nije imao pravo čovječje tijelo, niti je bio zapravo razapet niti je umro. Sve je to bilo prividno. Isus je imao tijelo od zraka, jer je pravo tijelo stvorio Satanael, pa ga nije mogao uzeti Spasitelj. Ljudima se činilo da ga vide, da trpi, da umire i da je uskrsnuo, a toga ništa nije uistinu bilo, On je svojom naukom pobijedio Satanaela i zakovao ga u pakao. Oduzeo je od njegova imena dva slova, i to na svršetku, pa je Satanael postao Satana.
Osim u Isusa vjeruju i u Duha, ali je on samo prvak anđela. Pravi, savršeni bogomili već na zemlji tjelesnim očima vide Boga, i Sina i Duha. Bog im se prikazuje kao bradat starac, sin kao odrastao čovjek, a Duh kao golobrad mladić.
Bogomili su držali samo neke knjige Svetoga pisma. Stari su zavjet potpuno zabacili. Mojsije im je sluga Satanaelov koji mu je i pomogao tvoriti čudesa da zavara Izraelce. Svi patrijarsi i proroci prije Isusa, svi su u paklu. Đavao je govorio s Mojsijem, a ne dobri Bog. No zato drže za svete knjige mnoge apokrife, to će reći tajne, skrovite knjige. Te su knjige pune najčudesnijih bajka. U »Otkrivenju Baruhovu« čitamo osim drugoga i ovo:
I odnese me anđeo u svjetlište — idući trebalo bi trideset i dva dana — i pokaza mi preširoko polje, a to se u polju dizala previsoka gora, a na njoj leži zmaj, koliko je od istoka do zapada, i sagibajući se pije more, na dan po lakat mora, a zemlju jede kao i sijeno. I rekoh ja, Baruta, anđelu: »Gospode! Zašto taj zmaj ispija more, svaki dan po lakat mora, a more ne presuši?« — Anđeo odgovori: »čuj, Baruše! Bog je stvorio tri stotine i trideset i tri rijeke. I tako ima još čudo velikih rijeka, i one sve ulaze u more, i njima se ispunjava more. Zato je i stvorio Bog zmaja i zapovjedio mu da pije more, na dan po lakat mora, jer inače more sve potopi, i nigdje ne bi bilo suhe zemlje.« — I opet zapitah anđela: »A kolika je, Gospode, utroba toga, zmaja, kad ispija na dan po lakat mora, a pojede zemlju kao sijeno?« A anđeo odgovori: »Koliko je dno paklu, tolika je utroba njegova …«
I opet mu reče anđeo: »Ajde, Baruše, da ti pokažem sve tajne, pa da vidiš odakle sunce.« I pokaza mu oružje šiljasto na četiri strane, a na tome oružju sjedaše čovjek s ognjenim vijencem na glavi. I nošahu to oružje četiri anđela, a ptica prelijetaše s istoka na zapad, i anđeo reče: »Čovjek što sjedi na oružju, a na glavi mu ognjeni vijenac, to je sunce, a ptica što prelijeće s istoka na zapad čuvarica je svega svijeta. Ona raskriljuje krila svoja, i pokriva ognjene biče sunčeve. Da nje nema, propadoše ljudi, a svijet sav izgorje, ali ona treba da brani svijet. No vidi na desnome krilu što piše.« I pristupih i pročitah: »Mene ne rodi ni nebo ni zemlja, nego me rodi sin očev.« A ja rekoh anđelu: »Gospode, kaži mi, da znam, šta je mjesec?« I odgovori anđeo: »Mjesec je žena, i sjedi na kolima, a kola vuče četrdeset volova, sve sami anđeli.« A upitavši ga zašto mjesec ne svijetli kao sunce, odgovori anđeo: »Znaš, kako je zmija prevarila Adama i Evu, i kako su oni opazivši da su goli, uzeli ljuto plakati, i plakahu s njima sva stvorenja, nebesa i sunce i zvijezde i sve se pokoleba, a samo mjesec potsmijevaše se; zato se Bog razgnjevi na nj i pomrači svijetlo njegovo i odredi do malo vremena da ostari, pa opet da se rodi, a iznajprije ne bješe tako, nego bijaše još svjetliji od sunca i svijetljaše kako je dan dugačak.«
Neke bogomilske knjige pričaju ove stvari: Od koliko je česti stvoren Adam? Odgovaraju: Od osam: tijelo od zemlje, oči od sunca, kosti od kamena, misao od oblaka, duša od vjetra, kosa od trave. A kako se krsti Adam: Odgovara: Jedna čest krsti mu se u moru, druga u Jordanu, a treća krvlju Gospodnjom. A kolika bijaše glava Adamova? Odgovor: Tri čovjeka mogoše ući i smjestiti se u njoj.
Koliko je žena imao Adam? Tri: jednu od ptica, drugu od zvijeri, a treću Evu.
Tko istinu rekavši pogibe? Odgovaraju bogomoli: »Juda.«
A tko stvori medvjeda? Odgovor: Kad je bog stvorio Adama, onda je đavao stvorio medvjeda i duhnuo u nj tri puta, a medvjed se raspade. I opet ga sastavi đavao, ali ne mogavši ga oživjeti, dođe k njemu Gospod i stavi u nj dušu zvjerinju. Tako je u medvjeda tvar đavolska, a duša zvjerinja.
A tko rodi vukodlake i vještice? Kad Eva rodi sinove, onda rodi đavao vještice i vukodlake, a rodiše se od magarice.
Eto, takve su knjige bogomilske.
Ako zabacuju bogomili sve vidljive stvari, onda pogotovu neće priznavati sakramenata, jer je sakramenat vidljiv znak nevidljive milosti Božje. Crkava ne grade, jer bogomili kažu da su one stan đavla, koji se najprije nastanio u jerusalimskom hramu, a kad su taj razorili Rimljani, onda je odabrao za stan crkvu svete Sofije u Carigradu. Zvona zovu »trublje vražje«, a za propelo vele da je mrsko Bogu, jer da je na njemu raspet njegov sin.
Služba Božja sastoji se u molitvi. Mole očenaš, čitaju evanđelje i daju blagoslov. Tada se pojedinci i ispovijedaju, ali ne kao kršćani, već pred svima ovako: »Stojim pred Bogom i pred vama da se ispovjedim i tužim za sve grijehe što sam ih učinio da bih dobio proštenje od Boga i od vas«. I tim je sve gotovo.
Prividno su izgledali bogomili vrlo strogi sami sobom. Što je god tvar, sotonino je, i zato bogomil ne smije jesti mesa, sira, jaja. Ne smije ubiti ni jedne životinje, jer možda je u njoj kakav duh čovječji. Ratovati pogotovu je zabranjeno. Zakletva je težak grijeh. Ženidba je od đavla, jer se njom stvara novo tijelo čovječje, a to je djelo Satanaelovo.
Pa ipak uče da su dobra djela beskorisna, jer u čovjeka nema slobodne volje, nije on vlastan činiti ni zlo ni dobro, jer tijelo je samo posrednik vraga, i on pomoću tijela sve čini.
Nije ova zabluda bila samo vjerska, već i društvena. Osim ostaloga učili su potpunu anarhiju. Nitko nije dužan slušati starješina, niti ikakve vlasti priznavaju nad sobom. Ovo je osobito mamilo neposlušnu gospodu, koja su ipak tražila posluh od svojih podanika. Bogomil se ne smije družiti s onim koji nije njegove vjere. Jedino mu je to dopušteno, ako ga nastoji predobiti za svoju vjeru.
Nova člana trebalo je primiti među »dobre kršćane«. Tako su sami sebe zvali. Okrenu u tu svrhu novoga bogomila prema istoku, metnu mu na glavu evanđelje, ljudi i žene polažu na nj ruke i pjevaju pjesme. Više puta je novi vjernik obučen u dugu crnu haljinu, a bogomili moleći molitve i dušući u nj, mažu ga uljem od glave do pete.
Sebe zovu dobrim kršćanima, ali također i dobrim Bošnjanima, dobrim ljudima i savršenima. Zapravo se dijele bogomili u dvije vrste: jedni su prosti, obični kršćani, a drugi su savršeni. Samo savršeni žive po svome zakonu, dok nesavršeni, obični, i piju vino i jedu meso, stiču bogastvo, i ratuju i uopće žive kako ih je volja, a tek na smrti prime »utjehu« t. j. obuku se u crno odijelo i zapišu se među savršene. Mnogi primivši utjehu ne jedu ništa da umru kao savršeni.
Ako su i prezirali svaku vlast, ipak bogomili imaju vjerske poglavare, a to su did (djed) poput biskupa, a za njim su gost i starac. Ova dva posljednja zovu se i strojnici. Oni su učitelji i širitelji bogomilske nauke.
Bogomile nije trpjela ni Katolička crkva, ali niti pravoslavna. Matica bogomilstva je Macedonija, kraj oko gore Babune, po kojoj Nemanjini izvori i zovu bogomilsku vjeru babunskom. Drugi vele da je to ime dano joj po babljim pričama. Odatle se raširiše po cijelom Balkanskom Poluotoku, po Italiji i po južnoj Francuskoj.
Nemanja, veliki župan srpski, progonio je svim silama tu vjeru. Tjerao ih je iz zemlje, palio na lomači, starješini odrezao jezik i protjerao ga, knjige im sažegao ognjem, a imanja zaplijenio. I Dušan Silni određuje oštre kazne protiv babunske vjere.
Protjerani iz srpske zemlje bogomili se skloniše u Bosnu, a odatle se raširiše po Duklji (negdašnja Crna Gora), po Dalmaciji, pa i po Hrvatskoj i Slavoniji.
Toma Arciđakon (bijedi Zadrane da su primili krivovjerce, a i poglavice zadarske da su bili krivovjerci. U ono doba drugih krivovjeraca nije moglo biti u Zadru osim bogomila. Po istome Tomi znademo da su u početku trinaestog vijeka bili u Splitu dva brata, Matej i Aristodije, sinovi Zorobabelovi. Bili su po zanatu slikari, rodom iz Apulije (Italija), ali odgojeni od djetinjstva u Zadru. Kao izvrsni majstori i zlatari često su putovali u Bosnu, a usto su poznavali i jezik i knjigu latinsku i slavensku. To izričito naglasuje Toma. Na povratku iz Bosne nastanili su se u Splitu i uspješno širili bogomilsku nauku. Da su Splićani pristajali u velikom broju uz bogomilstvo, jasno nam je i po tome što su izabrali za svoga kneza očitoga bogomila Petra Humskoga. I Višen Bribirski bijaše bogomil.
Gusari Kačići prioniše uz bogomile.
Grad Požega je godine 1227 utvrđen za obranu protiv bogomila. Neko se vrijeme sumnjalo i o samome biskupu dubrovačkomu da je sklon bogomilima.
Splićani su kasnije uveli u svoje zakone i ovaj članak: »Nijedan krivovjerac bogomil, ili kojega mu drago imena, neka se ne usudi ostati u Splitu i malo vrijeme, već neka se istjera! Nitko ne smije primiti u kuću krivovjerca.« Uz ostale kazne ima platiti 100 libara novaca. Trogirani ovo odrediše za svoj grad: »Nek se ne usude ni pojaviti se u gradu bogomili. Nađe li se koji, i dokaže mu se da je krivovjerac, neka se bezodvlačno sažeže dok se ne pretvori u prah. Imovina njegova pripašće općini.«
Ipak najjače su se uvriježili bogomili u Bosni, i doveli je do propasti.
Vukan, Nemanjin sin, piše godine 1119 papi Inocentu III: »Nećemo da Vaše Očinstvo ne znade kako se širi krivovjerstvo po Bosni, i to toliko, da je isti ban Kulin grešno zaveden, sa svojom sestrom i ženom i s mnogim rođacima zaveo preko deset hiljada ljudi. Stoga se kralj ugarski rasrdio i prisilio bogomile da se Vama prikažu. Oni pak patvoriše pisma i povrativši se govore da ste im Vi potvrdili nauku. Zato Vas molimo da nagovorite kralja ugarskoga neka ih iz svoga kraljevstva iskorijeni kao ljulj iz pšenice.«
Kulin-ban kušao se je kod pape opravdati i poslao je u Rim dubrovačkoga biskupa Marina moleći papu neka pošalje u Bosnu kojega zgodna poslanika da istraži vjersko stanje u njegovoj banovini. Papa Inocent III posla splitskoga nadbiskupa Bernarda. Ovo je poslanstvo imalo uspjeha. Za sama četiri mjeseca na Bilinu Polju, uz rijeku Bosnu, odrekoše se mnogi samostanci bogumilstva u koje bijahu zagrezli. Svečano se zakleše »u ime vječnoga Boga, Stvoritelja svega i Otkupitelja ljudskoga« da će slušati zapovijedi »svete rimske Crkve«. »U svim ćemo crkvama imati oltare, i križeve i knjige i Staroga i Novoga zavjeta po običaju rimske Crkve. Blagdane ćemo svetaca ustanovljene od svetih otaca svetkovati i unaprijed nećemo primiti da s nama stanuje nijednoga bogomila za kojega sigurno znamo da pripada toj nauci ili drugoga krivovjerca. Nećemo se zvati »kršćani«, kao dosada, već »braća« da ne nanosimo drugima nepravdu svojatajući samo za se to ime,«
No do dvadesetak nepunih godina opet digoše glavu bogomili u Bosni. Papa Honorije III posla u naše krajeve svoga kapelana Akoncija da propovijeda križarsku vojnu protiv bogomila. Tek nasljednik Honorijev Grgur IX mogao je nešto krepče postupati u Bosni. Doprli do njega zli glasovi o bosanskom biskupu da je puka neznalica, da brani javno krivovjerce, a novcem da je kupio biskupsku čast od nekoga bogomila, t. j. ovaj, potplaćen, silom ga naturio za biskupa. Ne služi službe Božje u crkvi niti dijeli sakramente, a tako se udaljio od crkvene službe da ne zna ni krstiti kako treba. Papa je naložio kaločkom i zagrebačkom biskupu neka razvide je li istinita tužba. Za dvije godine je papa maknuo toga biskupa sa biskupske stolice. Očito je tužba bila istinita.
Papa je naredio da se osnuje više biskupija u Bosni, a osobito je stavio na srce novim biskupima da obzirom na siromaštvo puka slijede siromaštvo Isusa Krista i traže jedino spas duša, a ne bogatstvo ovoga svijeta, U ovo doba došli su u Bosnu franjevci i dominikanci da bdiju nad čistoćom vjere. Ugarski kraljevi su i oružanom silom zatirali bogomile i tako se sve jače utvrđivali u Bosni.
Nije čudo da su sa svih strana ovako gonili bogomile, jer njihova nauka rušila je temelje vjere, države i općega poretka.
Pogibelj je od bogomila bila velika, jer su se raširili po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Tamo su ih iskorijenili što križarskom vojnom, a još više propovijedanjem prave kršćanske nauke. U tome su se osobito istakli duhovni sinovi sv. Dominika i sv. Franje.
Bosnu su bogomili doveli do propasti, a nakon propasti Bosne nestade im traga.
XXIX
Redovi
Već od apostolskoga doba nalazimo u Crkvi ljudi koji su težili da dopru što bliže idealu kršć. života ocrtanu u evanđelju. Živili su ti vjernici povučeni, u djevičanstvu i u siromaštvu odrekavši se svijeta, potpuno posvećeni duhovnom životu: postu, molitvi, razmišljanju. Ove askete, po riječima Isusovim, u svijetu su, ali nisu od svijeta. U svijetu, jer su živjeli u gradovima sa svojom obitelji.
Za Decijeva progonstva mnogi kršćani pobjegoše u egipatske pustinje, i toliko im omilje pustinja da se i nakon progonstva ne povratiše u svijet, već nastaviše provoditi asketski život. Takav je bio sv. Pavao, pustinjak, a za njim se poveo i sv. Antun, pustinjak. Kao mladić čuo je u crkvi riječi Matejeva evanđelja (IX, 21): »Ako hoćeš biti savršen, prodaj sve što imaš, razdaj ubogima i dođi za mnom.« To on i učini i nastani se u pustinji tebaidskoj u Egiptu. Oko njega se skupi mnoštvo učenika koji su pod njegovim voćstvom provodili svet život. Kad je pošao na brijeg Kolzim kod Crvenoga Mora, tamo oko njegove kolibe podigoše pustinjaci svoje ćelije. Umro je u 105 godini života g. 356, a da nije dao pustinjacima pravilo samostanskoga života. To je učinio Pahomije. On je u Gornjem Egiptu na desnoj obali Nila organizovao pustinjake, koji su dotada živjeli posebice svaki u svojoj kolibi. Sagradio je samostan, opasao ga zidom da ga od svijeta odijeli. Napisao je pravilo života samostanskoga po kojemu su se otada askete zavjetovale na poslušnost, siromaštvo i čistoću. Prehranjivali su se radom svojih ruku, bili pod nadzorom opata i nosili posebnu odjeću. Tek nakon stroge i duge kušnje primali su se novaci u red. Kad se je pustinjaštvo raširilo po istoku, sv. Bazilije mu je dao novo pravilo života.
Uz muške samostane bilo je i ženskih. Još u doba sv. Antuna u egipatskim pustinjama živjele su Bogu posvećene djevice i svete udovice.
No uz ovaj redovnički način života bilo je i dalje ljudi koji su osamice živjeli. Takvi su i stilite (sv. Šimun iz Sirije † 460) koji bi se popeli na kakav stup i tu provodili život u najstrožoj pokori ne silazeći više s njega do smrti. Treba spomenuti da su već u ono doba samostani bili i bolnice i gostionice za putnika i uopće kuće svakoga milosrdnog djela.
Na zapadu se je proširilo monaštvo kad je sv. Atanazije iz Aleksandrije pobjegao u Rim za Arijeva krivovjerja. On je napisao život sv. Antuna i time oduševio zapadnjake za ovaj način života. Doskora po Italiji nikoše mnogi samostani, a dalmatinski se otoci napuniše pustinjaka za koje su se starali pobožni kršćani. Sv. Jeronim oduševi mnoge plemenite ljude i žene za pustinjački život i sagradi za njih samostane u Betlemu. U Francusku uvede pustinjački život sv. Martin Turski, u Africi ih je štitio sv. Augustin. On je i sam sa svojim svećenicima provodio neku vrstu samostanskoga života.
Rano se spominje redovnički život i u rimskoj Dalmaciji. Papa Zosim 418 god. piše solinskom biskupu Hezihiju da je stalež redovnički česta pojava u Dalmaciji. Pretstojnike manastira spominje i solinski crkveni sabor 530 godine, a sv. Jeronim (oko 395—405) hvali nekoga Julijana što uzdržava velik broj svetih monaha po dalmatinskim otocima. U Panoniji je također uz muške bilo i ženskih samostana.
Šestoga je vijeka udaren temelj novom redu sv. Benedikta. Dok su dotadašnji samostanci bili pustinjaci i askete, red sv. Benedikta će spojiti istočnjačku askezu sa zapadnjačkim praktičnim duhom.
Sv. Benedikt se rodio 480 godine u Nursiji (Umbrija). Na brdu Subijaku skupio je četu pustinjaka oko sebe, ali bijes jednog Arijanca prisili ga da se otseli na Kasinsko Brdo (Monte Cassino). Tu osnova maticu svoga reda »Monte Cassino«, a njegova pobožna sestra Skolastika samostan za djevojke.
Osnivanje benediktinskoga reda djelo je Providnosti. Načelo Benediktincima bijaše: ora et lahora — moli i radi. Moli se Bogu za se i za druge, a svojim rukama krči šume, ori oranice, gradi crkve i manastire. I tako ovi samostanci naučiše svakom dobrom poslu mlade pokrštene narode.
Član 48 benediktinskoga pravila određivao je da svaki brat ima pomnjivo čitati pravila reda i svete oce, ne samo čitati nego i prepisivati. Ovo je pravilo spasilo kulturu staroga vijeka da ne izgine bez traga u vrtlogu burnih dana srednjega vijeka. U maloj ćeliji u kasno doba noći iza dnevnoga rada i molitve pri slabom svijetlu voštanice ili uljenice marni samostanac prepisuje knjige. Bunila se je više puta njegova pobožna duša kad je prepisivao stare poganske pisce, no, jer je trebalo ostaviti potomcima sliku staroga svijeta, on je i te knjige prepisivao. Mnoge su mu od njih služile da napreduje u znanju (Cicero, Vergilije, Livije), pa je te knjige i skitio slikama — miniatirama. Osobitom je slašću prepisivao Sv. pismo, sv. oce pa kronike o dnevnim događajima i knjige za službu Božju. Kako je pomnjivo svako slovo pisao! Prvo slovo u knjizi i posljednje jednako je zaobljeno kao da je tiskom knjiga otiskana, a ne rukom napisana. Sam je boje i crnilo i pergamenu pripremao. U samostanskoj školi učili su se mladići svakome zvanju, a izvan škole su zanatlije i ratari poučavani u svome poslu.
Cvao je ovaj red poglavito do XII vijeka, a i danas je u cijeni.
U doba sveopće podivljalosti i egoizma ova četa samostanaca ustaje na obranu kulture, i socijalno djelovanje njihovo nije ništa manje od vjerskoga. Kad je neznanje, pokvarenost, barbarstvo preotelo mah, a učenost i krepost ostale bez zaštite, onda su Benediktovi samostani primili ih pod krov. Siromah i bogat, kralj i seljak zatvaraju se u samostan izabirući »uzak put koji vodi u raj«. Rahis, kralj Langobarda, ostavlja kraljevska krunu i kao redovnik sadi vinograd. Car Lotar I odriče se svijeta i polazi u samostan. I hrvatski kralj Stjepan II proživio je jedan dio života u samostanu Sv. Stjepana »pod borovima« kod Splita. Čika, rođakinja Petra Krešimira, sagradi samostan i zatvori se u nj iza nasilne smrti svoga muža. Samostan postaje utočištem svega dobra i sigurnosti.
U Hrvata su bili u osobitoj cijeni benediktinci.
Prviput se spominje hrvatsko ime u vezi s osnutkom samostana sv. Petra. Podigao je taj samostan hrvatski knez Trpimir 852 godine.
Kad je došla »četa braće«, kako zove Trpimir benediktince, odabrala je zgodno mjesto i stala graditi samostan. Na starim temeljima rimske vile (zaseoka) stadoše zidati. Od srušenoga zaseoka ostalo je dosta drobna kamenja, a braća su se bavila raznim zanatima pa zasukala široke redovničke rukave svaki bi opasao radničku pregaču i svojski radio. Umori li ga ljetna žega, skoči do zdenca, koji se prvi kopao da bude braći dovoljno pitke vode, pa se do volje napije. Ozebu li mu zimi ruke, skokne do gnjilom nabivenoga ognjišta da se ogrije, pa onda opet na posao. Marljivo se tu radilo, a Hrvati se samo čudili vještini braće: kako iz kamena u klačini pale vapno, kako vješto klešu kamenje, sijeku grede i daske, oštre tesle, dlijeta i drugo oruđe.
I samostan se dizao brzo kao da niče iz vode. Već je mala crkvica na temeljima starokršćanske crkve sagrađena. Lijepo je unutra urešena pleternim kamenim uresom, pred oltarom se diže ograda, a na njoj se bliješti natpis — molitva za plemenitoga kneza Trpimira.
Čudio se »barbar«, a ne treba se stidjeti toga imena za ono doba, ta barbari su bili i Englezi, Francuzi i Nijemci — ni bolji ni gori od Hrvata, čudio se dakle on i veličini samostana. Njegova »konšta« kuća bila je u suho zidana i nije imala soba ni spratova, a tu u samostanu eto posebnih soba za spavanje, za kuhinju, za blagovanje, za strance, tu je konoba, žitnica, posebna kuća za životinju i t. d.
Kad se gradio samostan u Belgradu (današnjem Biogradu kod Zadra) ili na Kapitulu kod Knina, onda je mnogo više udobnosti bilo u njemu nego u onome malom u Rižinicama. Tu je opat imao svoj poseban stan gdje je primao goste. U ono doba nije bilo ugodnih puteva. Ono rimskih cesta što je bilo, to se i porušilo, jer se nisu popravljale. Putnici su išli pješke, a bogatiji na konju. Gostionice ni hotela nije bilo nigdje u Evropi. Štaviše, među pravima svakoga kralja bilo je poglavito ono zvano »ius descensus« — »pravo konaka«. Imao je pravo sa cijelom svojom družinom zaći k svakome podaniku da prenoći.
U samostanu su ćelije u kojima se krijepe kratkim snom samostanci, blagovaonica u kojoj šutke uzimlju dnevnu hranu i nakon objeda i večere slušaju čitanje pravila koja im dade sveti otac Benedikt, ili Svetoga pisma ili životopis kojega sveca. Tu su kupaonice, praonice, a onda knjižnica. Teški pult od orahovine i sto s nekoliko »lekturina« na kojima počivaju debele knjižurine, pa koje sjedalo i klupa sav su namještaj knjižnice. Danju tu učitelj uči mlade novake i mladiće svjetovnjake sricati slovke, pisati slova. Tu se uči latinski jezik, računica, pjevanje po »neumama«. To su note onoga doba, ali nisu note na crtama niti ima »ključa« niti se zna za točnu visinu glasa. Pjeva se »po prilici«, kako stoji koja nota više ili niže nad riječju. Muku muči učitelj pjevanja dok više po uhu nego po notama nauči razne crkvene pjesme svoje đake.
Tu se uči bogoslovlje, filozofija i sve što je potrebno naobraženu čovjeku, poglavito misniku. Kad svrši škola, onda će doći pisari da pišu knjige.
Jedan samostanac kazuje u pero, a mlada braća pišu. Tamo na drugome stolu dvojica se trude oko vezanja knjiga. Eno su lijepo izradili korice od javora. Je li vrijednija knjiga, možda će je i u srebrne korice uvezati.
A što je ono tamo, knjiga u lancima? Jest u lancima. Velika je vrijednost njezina. Bojadisana koža grimizom, a po grimizu zlatna i srebrna slova. Zato su lancem prikovali knjigu za stol da je tko ne ukrade. I u takvim su knjigama često sve riječi bile pisane srebrom, a ime Isusovo zlatom.
U knjižnici će se naći i samostanac koji priprema crnilo. U ono doba su crnilo zvali encaustum. To po grčku znači: crnilo na ognju pripremljeno.
Ovaj samostanac ima sigurno svoj posebni način pripremanja crnila. Svaki je samostan imao svoj recept za crnilo. Oštro se pazilo u svakom manastiru da se pripremi što bolje crnilo, jer od toga je zavisila ljepota i trajnost slova u knjizi. U Engleza se time starao upravitelj crkvenoga kora. Njemu su se godišnje određivali posebni dohoci zemalja za pisarske potrebe. Njemu je samostanac-konobar imao dati najbolje pivo za pravljenje crnila. Ima u samostanu i tko se stara za kožu po kojoj se piše (pergamen). Zove se pergamenarius. On je osobito ugledan član samostana.
Kad je trebao tu »kartu«, zaklao bi janje, ovcu, tele, kozu ili ovna. Da bude što prikladnija za pisanje, ovisi o vještini ovoga, nazovimo ga tako, kožara.
Osobit je ponos samostana biblioteka. Saint Gallen (Sen Galen) u Švicarskoj imao je do 400 svezaka.
Bilo je i u nas samostana s dosta knjiga. U XI vijeku je Gumajev samostan u Selu (Krilo Jesenice) imao do 50 knjiga.
U samostanu je vladao potpun red, posluh i svet život dok su njim vladali crkveni ljudi. Po Evropi su kraljevi i velikaši silom naturili samostanima za opate svoje sinove i braću i tako su rušili samostansku disciplinu, a s njom i samostane.
U Hrvatskoj nema spomena da se nasilje pravilo samostanima. Štaviše hrvatski su kraljevi osobito štitili samostane i svakom ih zgodom darivali. Njihovo je mezimče bio samostan kod Knina na Kapitulu. Posvećen je bio sv. Bartulu, a njegov se opat nalazi nekoliko puta u kraljevskoj pratnji i potpisan s kraljem kao svjedok na ispravama. I gradovi su išli na ruku samostancima. U Zadru su zagradili građani jednu cijelu ulicu da samostan sv. Krševana uživa svoj mir ne čujući gradsku buku.
U samostanskim arhivima leži najveći dio naše povijesti za doba hrvatskih narodnih vladara. Benediktinci su u Solinu čuvali grobove kraljeva u nekojim svojim samostanima. U početku X vijeka (god. 918) poznat je samostan sv. Krševana u Zadru. Ovaj samostan god. 986 obnoviše i bogato nadariše puk i svećenstvo, i uza nj su vezane mnoge kasnije zgode dalmatinske povijesti. Hrvatski su ga kraljevi bogato nadarili, a među samostanima je bio lijep broj Hrvata. Ukinula ga je Napoleonova vlada god. 1807. U Zadru je i ženski benediktinski samostan sv. Marije koji je utemeljila Čika, rođakinja Petra Krešimira IV god. 1066. Još i danas u njemu žive koludrice i čuvaju mnogo arhivalno blago iz doba hrvatske narodne dinastije.
U blizini Zadra kod Biograda u Rogovu osnovana je opatija sv. Ivana Evanđeliste, toliko spominjana u listinama njezina utemeljitelja Petra Krešimira, koji ju je nagradio mnogim posjedima i kraljevskom slobodom. Ovaj čisto glagoljaški manastir podupirali su i kasniji kraljevi, kao Zvonimir i ugarsko-hrvatski vladari. Nedaleko je Biograda manastir, sv. Grgura u Vrani koji postaje hospicij papinih legata. Bogata je bila njegova riznica i puna dragocjenosti koje su nažalost netragom propale. Njegovi zlatni svijećnjaci, nekoji kodeksi i još evanđelistar pisan srebrenom bojom spominju se u Zvonimirovoj zavjernici.
U Baškoj na Krku, gdje se nalazi najstariji naš jezični spomenik, baščanska ploča, iz doba oko godine 1100 koja spominje »kralj hrvatski Zvonimir«, bio je samostan sv. Lucije.
U Trogiru u starinskoj zgradi još i danas postoji kao glasnik drevnih vremena ženski samostan sv. Dujma, danas sv. Nikole.
Sv. Stjepana pod borom (X vijek) tek da se tragovi poznaju na splitskom »Sustjepanu«, ali on bijaše mnogo puta središte političkih događaja, U njemu je liječio boli duše i tijela posljednji Trpimirović Stjepan II.
U Splitu je i ženski samostan sv. Benedikta (kasnije sv. Rajnerije), utemeljen od nadbiskupa Lovra. Ovaj nam je samostan sačuvao povelje kralja Zvonimira i Stjepana II i mnogo drugih isprava srednjega vijeka.
Nedaleko od Splita u selu Jesenicama utemeljio je Petar Gumaj, pohrvaćeni Latin, oko polovice XI vijeka samostan sv. Petra »in Selo«. Nedavno ga je otkopao don Frane Bulić i našao nagrobnu ploču Petra Gumaja. Sačuvao se u arhivu stolne crkve u Splitu popis dobara ovoga samostana, što je od velike važnosti za poznavanje ondašnjih običaja i socijalnih prilika. Popis samostanskih knjiga pokazuje visok stepen njegove kulture.
Ovo su samo sitnice i mali dio onoga što je ostalo iz starih vremena kao uspomena velikoga kulturnog rada naših benediktinaca, koji su bili najvećim dijelom naše gore list i dobrim dijelom glagoljaši.
* * *
Kad je počela popuštati redovnička disciplina radi bogatstva samostana i jer su opatima postojali svjetovnjaci, članovi velikaških rodova, onda sv. Robert 1098 osnuje cistercite, ogranak benediktinskoga reda. Kad je sv. Bernard stupio u ovaj red, podigao mu je silno ugled. Red je gojio potpuno siromaštvo izbjegavajući svaki sjaj i pri samoj službi Božjoj.
Na regulama sv. Benedikta podigao se je i kartuzijanski red koji je provodio dane u šutnji i najstrožoj pokori, ali se je mogao baviti znanošću, »Memento mori« (»spomeni se smrti«) — njihov je pozdrav.
Na regulama sv. Augustina osnovani su augustinci. U vrijeme borba s nevjernicima mnogi su kršćani dopali ropstva. Da ove nevoljnike izbave, osnivani su posebni redovi, trinitarci. Kad nijesu imali otkupnine da izbave robove, članovi ovih redova sami su sebe davali u ropstvo kao izmjenu za sužnje. Posebni su red karmelitanci sa zadaćom da šire štovanje prema Bl. Dj. Mariji. U posljednje doba je posvećena glasovita karmelitanka sv. Terezija »od djeteta Isusa«, divan uzor kako se postizava evanđeoska priprostost.
No dok su ovi redovi ponajviše išli za posvećenjem pojedinoga člana, u XIII vijeku se javiše dva reda koji uz posvećenje pojedinoga člana staraju se i za spasenje zalutalih ovaca Kristovih. To su dominikanci i franjevci. Temelj ovim dvama redovima jest apsolutno siromaštvo i bezuvjetna pokornost Crkvi.
Dva sveca, dva pobratima osnovaše ove redove: sv. Domenik i sv. Frano. Bilo je doba kad se je Evropom širila nauka bogomilska, duše osvojila mržnja za nemilih građanskih borba, a srce zaokupila želja za bogatstvom. Svijet je propadao, jer evanđelje kao da se zaboravilo. Stoga ovi redovi uzeše za glavnu zadaću poučavanje i propovijedanje vjerskih istina, i to poglavito prostome puku.
Ne bježe oni u pustinju, već grade samostane usred gradova da bolje mogu djelovati među vjernicima. Domenikanci odlikovahu se velikom učenošću, a franjevci priprostom besjedom i upravo djetinjskom dobrotom (sv. Frano propovijeda lastavicama, zove vuka i sunce »naš brat«). Osobitost je njihova još treći red po kojemu članom njihove obitelji mogu biti i vjernici koji ne mogu ostaviti svijeta. Bilo je kraljeva, biskupa i papa koji bijahu trećoreci.
O kasnije nastalim redovima govori se na drugom mjestu.
XLII
Djelovanje redova u Hrvatskoj iza propasti narodne dinastije
Drugi red uz benediktince koji je mnogo dobra učinio našoj domovini jesu Pavlini. Oni su živjeli po pravilima sv. Augustina, a potvrdio ih je papa Ivan XXII god. 1319 za volju Karlu Robertu.
Ovaj je događaj ovjekovječen fresko-slikama u njihovom bivšem samostanu u Lepoglavi. Red Pavlina osnovao je ostrogonski kanonik Euzebije, a u Hrvatsku su došli već 1240 godine. U Remetama kod Zagreba sagradio im je plemić Miroslav samostan. Po Hrvatskoj i Slavoniji imali su mnogo samostana, a poglaviti su im bili u Dubici, Čakovcu, Lepoglavi, Križevcima, Kamenskom, u Strezu blizu Bjelovara i drugdje.
Većina je samostana postradala od Turaka. Pavlini su imali svoju posebnu hrvatsku provinciju, i poda nju su spadali i nijhovi samostani u Međumurju. Nigda nisu dopuštali da ti samostani u Međumurju potpadnu pod madžarsku provinciju. Oni su prvi borci za slobodu Međumurja.
Oni su prvi u Hrvatskoj otvorili god. 1503 gimnaziju u Lepoglavi zatim u Križevcima i Senju. U njihovim školama odgajala se je duhovna i svjetovna mladost za dvjesta i osamdeset godina. Uz bogatu knjižnicu lako su mladići sticali veliko znanje. Škola u Lepoglavi podiže se do velike visine. God. 1656 počela se je tu predavati filozofija, a 1683 i teologija. Sticalo se u pavlinskim školama i pravo na doktorat. Dakle, Pavlini su prvi otvorili u nas neku vrstu sveučilišta. Osobito su se isticali Pavlini kao narodni učitelji širih slojeva. Pavlin Ivan Belostenec je sastavio golem rječnik našega jezika i proputovao sve naše krajeve kupeći jezično blago. God. 1760 Pavlin Gasporoti izdao je »Cvet svetih« u četiri debela sveska.
Dobra pavlinska su razgrabljena, osobito bogata knjižnica propala je netragom, kad je Josip II ukinuo ovaj red god. 1786, A. Šenoa je lijepo opjevao ovaj red i njegovu propast u »Fratarskoj oporuci«.
U trinaestom vijeku došli su k nama dominikanci. Nalazimo ih u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Čazmi, Virovitici i po Bosni. U Zagrebu su se najprije nastanili u Vlaškoj ulici, a onda u gornjem gradu kod crkve sv. Katarine. Poglavita je njihova zadaća da propovijedanjem pobijaju toliko rašireno bogomilstvo. U XIV vijeku Dalmacija ima posebnu redodržavu ovoga reda pod koju spadaju i neki samostani u Istri i Veneciji. Danas imaju devet samostana u Dalmaciji i jedan u Zagrebu gdje izdaju ascetički list »Duhovni Život«.
Naš najmiliji i najugledniji red iza benediktinaca bili su u prošlosti franjevci. Već za života sv. Frana, regbi, proširio se je kod nas taj red. Priča hoće da je sam sv. Frano bio u Zagrebu i da je bio ugošćen u kući koja se je nalazila gdje je sada franjevački samostan.
U legendi sv. Patrijarke pripovijeda se kako ga je oluja bacila na dalmatinsku obalu. I zaista redodržava slovinska je ubilježena između najstarijih serafinskoga reda.
U Bosnu su franjevci došli 1291 na poziv srpskoga kralja Dragutina. Tu su brzo zamijenili dominikance i postali inkvizitori protiv bogomila.
Bosna je bila u početku na glavi cijelome redu u našim stranama, no poslije se red razdijelio na više provincija. Danas su franjevci najrašireniji red u nas. U prošlosti se je red proslavio na vjerskom, kulturnom i socijalnom polju. Stara je riječ: »Kud Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom«. Fratri su bili jedini dušobrižnici i čuvari katoličke vjere na teritoriju gdje je Turčin vladao. Oni su branili sirotinju od zuluma. Kad se je sve razbjeglo pred turskim mačem i ognjem, onda fratar Zvizdović dobiva pismo od Muhameda II da je njegovoj braći prost put po cijeloj carevini, i da ih nitko nema smetati u vršenju svećeničke službe. »Ujak« bosanski ostao je radi toga narodu mio kao rođeni otac i majka. A kad se vodi rat za slobodu, onda je fratar na čelu ustašama. Naseljivanje Dalmacije iza kandijskoga rata i drugih krajeva obavilo se je pod njihovim voćstvom. Franjevci ne pišu učene knjige, oni su i u knjizi učitelji maloga puka. U njihovim samostanima su škole gdje se goji narodni jezik. U Bosni piše čistim narodnim jezikom u XVI vijeku Divković svoje »Besjede« i »Nauk kršćanski«. Za njim se povedoše u Bosni Filipović, Babić, Lastrić i drugi, a u Slavoniji Katančić.
Katančić je prvi naš arheolog, čije je rezultate istraživanja cijenio veliki povjesničar Mommsen.
Dalm. fratar Grabovac pjeva »Cvit razgovora naroda hrvatskoga« koreći odnarođene zemljake. Radi svojega nacijonalnog djelovanja svrši život u mletačkim tamnicama, Stulli u Dubrovniku (1801) izdaje rječnik latinsko-talijansko-ilirski. Levaković, Kačić, Martić, Jukić, Despot, Marković, Milinović poznati su svakome tko je upućen u kulturnu povijest našega naroda. Danas franjevci drže više srednjih i viših škola i izdaju nekoliko nabožnih i znanstvenih publikacija.
Isusovci su došli k nama u Dubrovnik 1560, a u Zagreb 1606 god. Zagreb im je poklonio zapušteni dominikanski samostan s crkvom sv. Katarine. Oni su se poglavito posvetili školstvu i odgoju mladeži. Glavne su im škole bile u Zagrebu, Rijeci, Požegi, Osijeku, Varaždinu i Dubrovniku. God. 1669 otvorili su u Zagrebu akademiju s konviktom i štamparijom. Oni su uščuvali Hrvatsku od protestantizma i prvi proveli protiv protestanske književnosti preporod naše knjige u katoličkom duhu. Prvi rječnik našega jezika izdao je 1649 isusovac Micaglia (Mikalja), a prvu je našu gramatiku napisao opet isusovac Bartul Kašić (1604). On je priredio na narodnom jeziku evanđela i poslanice i ritual za glagoljaške župe. Kašić je također prvi zamislio i potaknuo pitanje jednoga općeg književnog jezika na slavenskom jugu. U Slavoniji se odlikovao isusovac Kanižlić kao pučki pisac, naučenjak i pjesnik. On pišući o crkvenom raskolu, ističe svoju ljubav prema svim Slavenima bez razlike vjere.
Kajkavska književnost broji više pisaca iz isusovačkog reda, a posebna je njihova zasluga što su osnovali kajkavsku dramu. Sušnik i Jambrešić pišu rječnik nar. jezika i raspravu o pravopisu. Isusovac Mulih je prvi kajkavac koji piše štokavski.
U Dalmaciji su se proslavili isusovci Ignjat Đorđić i Bošković, a gojenac je njihov i Palmotić.
Danas isusovci uz vođenje duša i propovijedanje izdaju nabožne i poučne listove.
Drugi manji redovi ovdje se ne spominju, premda su dostojno vršili vjersku, kulturnu i socijalno-karitativnu misiju.
Od viteških redova utjecali su na prilike u Hrvatskoj templari, koji su imali više samostana (Vrana, Zagreb, Božjakovina, Senj, Našice i dr.).
Templare su osnovali u Jerusalimu 1118 godine francuski vitezovi. Jer su stanovali blizu Salamunova hrama, prozvaše se templarima. U nas ih zovu i božjacima radi njihova prvotnog siromaštva, ali se kasnije obogatiše. Najprije su se nastanili u Vrani (1169). Odatle se raširiše svuda po Hrvatskoj. Za četvrtoga krstaškog rata vojuju sa splitskim nadbiskupom protiv Mlečana. S Andrijom II idu u Svetu Zemlju, a za otsustva kraljeva upravlja Hrvatskom templarski meštar Poncije de Cruce (Kruce). Za tatarske provale bore se na rijeci Šaju i po Hrvatskoj pomažući Beli III (IV). Kad je god. 1312 papa Klement V ukinuo njihov red, dobra templarska kod nas dopala su ivanovce. Oni su se doselili u Hrvatsku već u XII vijeku. Doveo ih je hrvatski herceg, a kasniji kralj, Andrija. Turski ih ratovi pomalo istrijebiše.
Don Lovro Katić
