Posljednji

Audio TTS

$11,43

Podijeli

Opis

„Moram te štogod svitovati, Šimune. Odi amo”, pozva ga otac.

„Ćaća, ako se mora, onda moram”, odgovorio je Šimun ne dopuštajući ocu da utječe na njegovu odluku. U njemu je rastao ponos što je stasao za vojsku, a strah je potisnuo pod pete i isprsio se kao da već stoji u stroju.

„Muči i slušaj!” zamahnuo je otac rukom i pozvao ga da iziđe iz kuće kako bi kazao ono što je naumio. Mladić je poslušno krenuo za njim.

Majka je stajala sa strane držeći dlanove na obrazima. Nije ništa govorila. Njezine oči, kao duboke lokve, bliještile su suzama koje su se izlile iz dubine njezina srca. Njezina je šutnja odavala da je zabrinuta. „Gospe moja, čuvaj ga”, rekla je tiho, više za sebe.

„Sine, slušaj! Naš Andrija je otišo u rat prije tri godine. Ti znaš da visti o njemu ritko stižu. Posljednje što znamo o njemu je da je u časničkoj školi u Varaždinu”, govorio je otac. Šimun se prisjetio da je majci bilo koliko-toliko lakše kad bi pripovjedali o Andriji. „Da mi ne ozebe po terenu? Da mi nije gladan? Ima li di leći?” govorila je, a zapravo je tako otklanjala nemir koji se javljao kad bi razmišljala da bi mu se nešto gore od toga moglo dogoditi. Znala je ona da u ratu pohodi smrtni kosac koji obilazi mladost u nepoznatim rovovima i probire najzelenije mladice.

„Znam, ćaća”, odgovorio je Šimun mirno, spustio glavu i gledao u svoje opanke koji su okračali i gotovo „progovorili” na palčevima.

„U vojsku ide onaj ko mora. Malo ih je poletilo za pušku pri svisti di idu. Vojnikom se ne postaje moranjem, nego poštivanjem. Vojnik more bit samo onaj što voli svoje. Ne fali tebi toga. Ali dobar vojnik nije nužno onaj koji poštuje i voli svoje, nego mora i tuđe. Kako cijeniš svoj život, tako moraš i tuđi. Ne daj da te nosi, ne daj Bože, kakva mržnja. Ne daj svoje, ali ne mrzi tuđe. Mržnja izjeda srce vojniku i oslijepiš u ratu pa postaneš zvir. Džaba ti onda što priživiš, kukavan je to život”, govorio je otac.

„Dobro, ćaća”, odgovorio je Šimun mirno, ne shvaćajući o čemu mu otac govori, ali je strpljivo čekao da završi izlaganje jer su oca morali poštovati i slušati. Svojim bistrim očima gledao je oca kao da mu on otkriva najveće životne tajne koje treba pospremiti među stvari koje će ponijeti na put.

„Nemoj biti žensko, ne biži, al ni ne leti prvi. Drž se svojih i tako si najsigurniji…”, govorio je otac i davao mnoštvo savjeta misleći da će mu tako sačuvati život.

Tada Šimun nije znao da se životna škola ne uči predajom iskustva nego življenjem. Sjetio se svih
savjeta koje mu je otac rekao, tek kad su mu zatrebali i tek tada je potpuno shvatio njihovo značenje.

Kako je Šimunu govorio njegov otac, tako su mladićima pozvanim u vojsku govorili njihovi najbliži. Brzo se pročulo da su u vojsku pozvani svi mladići 1928. godišta; dječaci koji se nisu ni zamomčili.

Šimun se među vršnjacima isticao visinom, ali je, kao i oni, osjećao nesigurnost i neizvjesnost zbog odvajanja od roditeljskoga doma. No, nije ničim htio pokazati nemir, nego se isprsio, kao i ostali, te digao glavu kao pravi vojnik koji će braniti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nije bio svjestan što ga čeka na tom putu.

Svanulo je jutro. Mladiće su ispratili njihovi ukućani sve do puta koji se spuštao prema Mostaru.

Nosili su uglavnom opanke i posuđene kapute. Utegnuli su hlače, vjerojatno starijeg brata, te začešljali svoje dječačke čuperke. Na leđima su im bile zobnice, a u njima kriške kruha i sira. Rijetki su imali kovčeg. No, oni koji su ga imali lako su ga nosili, jer u njega nije moglo stati mnogo stvari. Nisu ni imali mnogo, možda samo rezervnu presvlaku, dva-tri para čarapa i nešto hrane. Ako su imali i to, bilo je dobro.

Momčići su se osvrtali i uzvikivali: „Brzo ćemo mi doći.”


„(…) Radnja i ovoga romana je stvarna baš poput one iz Anitina prethodnog romana ‘Medaljon’. Vrlo brzo ćemo primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja. Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana. Ona se branila kako je znala i mogla. Sudarili se snovi i stvarnost. Tko je jači? Možemo i trebamo tu nit slijediti kroz čitav ovaj roman. Ona nam zapravo objašnjava što je progonjene održavalo kad se na njih sručilo ratno zlo. Očito Anitu Martinac pri sastavljanju ovoga djela nije vodila namisao književnog uspjeha podsvaku cijenu. Ako se dogodi, bit će dobrodošao, a ako ne, važno je da su ovi događaji ostali zabilježeni. Spisateljici su ih prenijeli živi svjedoci. Oni nisu za razbibrigu, oni su za učenje na njihovu iskustvu. Nitko tko ovo pročita ne će ostati ravnodušan. Shvatit će da nismo na ovoj zemlji zombiji u vlasti zloga, već slobodna ljudska bića u slobodi svoga Boga. Anita Martinac znala je to znalački pretočiti na papir. Sebi je podarila još jedan odličan uradak na temu Drugog svjetskog rata i poraća, a nama djelo koje se isplati čitati i preporučiti drugima (…). ”

fra Miljenko Stojić



Od dvanaest i pol tisuća mladića ili, bolje rečeno, odraslih dječaka koji su odvojeni da idu prema Pančevu preživjelo je samo nešto više od pet stotina zarobljenika.

Da je kao zrno žita, istina kad-tad proklija. Iz ove istine neka ozelene žitna polja, novo zlatno zrnje nek sazre, nek se riznica ljubavi napuni do vrha i nek majke s istom ljubavlju od tog žita djeci kruh u ruke daju.

A ova izrečena istina nije izvezena zlatnim slovima u knjigu svjedočanstva ni da bude lirika, koja će žuboriti poput planinskog potoka ili pjevljivim glasom buditi jutra, ni da joj dive, nego da bude opomena da se čuva sveta istina, jer samo istina osvjetljava put koji vodi k budućnosti.

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Broj stranica

Izdavač

Godina izdanja

Jezik