Pjesme

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

IZDAVAČEVA NAPOMENA

Ovo izdanje Matoševih pjesama nije sasvim potpuno. Epigrami su s izvjesnih razloga izostavljeni. Sve pjesme, koje su došle u ovu zbirku, objavljene su kronološkim redom, onako, kako su bile objavljivane po raznim časopisima. Pravopis im je zadržan onakav, kakav se našao u pjesnikovoj redakciji (uz gdjekoji eventualni ispravak po Matoševom rukopisu. Zbog toga je izostala i po koja posveta, koju je kasnije Matoš, uredjujući sam svoje stihove, precrtao.) Neke od pjesama kao »Hrastovački nokturno«, »Kod kuće«, »1909.« i »Pod florentinskim šeširom« izvadjene su, kao osobito karakteristične, iz pjesnikovih proznih radova. Posljednji pjesnikovi stihovi, štampani nekoliko dana prije njegove smrti, su tri soneta: »Napast«, »Prkos« i »Notturno« (u ovoj zbirci na str. 97.-99.), dok su slijedeći stihovi do kraja naše zbirke kao i »Prvi stihovi« na str. 5. ove zbirke objavljeni poslije Matoševe smrti, kao postuma. Slika A. G. Matoša u ovom našem izdanju izradjena je po pjesnikovoj fotografiji iz g. 1907.

PRVI STIHOVI

Uzmite, taj cvijetak nikada ne vene,
To je krasni cvijetak uspomene,
Na kojoj se može glodat dosti,
Još joj nisu oglodane kosti!
Uspomene, to je posno jelo …
Učinite dakle dobro djelo,
Sjetite se mene, kad Vam bude fad
I ako me bace u fatalni hlad.

Posvetite miso koju prijatelju svome
Pa će proći boli, a u srcu mome
Uspomena ova nek nam srca spaja,
Da premosti more, koje nas razdvaja.
U toj uspomeni ja ću blažji živjet,
Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet!

Zagreb u ožujku 1889.
Savremenik 1923.

SERENADA

Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko -sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I moje budne, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje,
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih Vratih,
Što dušom sija, kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. -Jer si
Mi draga, dušo, ko nada, što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene, što veze –
Ta žuta Luna i gitara stara.

Savremenik 1906.

JEDNOJ I JEDINOJ

O, ti si sreća, ti si muzika,
Dušom mi tvojom zvoni duša sva,
Ti si moj mir i crna zjenica,
Ti si moj ponos, tužna zvjezdica
Na kapi moje mudre ludosti,
Što draži bika školske mudrosti.

U sjeni tvojoj cvatu moji sni,
Seleno sjetna tisih večeri!
Ti si moj tamjan, kalež, molitva,
Ti si mi sunce, te mi život sja
Od svjetla tvoga kao rosica,
Kad jutrom suzi: -Zdravo, Zorica!

O, ti si uzdah, suza, arija,
Sutona pustih Zdrava Marija,
Ti si Helena, Psiha, Venera,
Lasta i bršljan moga pendžera,
Gdje gledam rujne ruže mladosti,
Kad dišu pelin tužnih radosti.

O, dodji, pridji, dobra dušice,
Daruj mi tvoje dječje ručice,
Budi mi jastuk brižne majčice,
Budi mi milost mladje sestrice,
Kad padnem survan, pljuvan, umoran,
Jer sviet je, dušo, cinik sumoran.

O, ti si život, ti si muzika,
Tvojom mi dušom plače duša sva,
Suzo i Muzo, slatka arijo,
Trudova mojih Zdrava Marijo!
O, ti si miris drugih cvjetova
I sjena, jeka drugih svjetova!

Hrvatska Smotra 1907 .

MORA

U noćni sat
Ušo je ko tat. ..
U kutu čuči,
Došo je, da muči,
Da mi kosti toči, oči kljuje,
Udara na muke, crven lanac kuje,
-Voda, kamen,
Led i plamen, –
Krvnik, inkvizitor, grabant,
Sluga mraka, vječne boli trabant –
Dok kroz prozor diše stari, tihi vrt,
A srce bolno kuca: smrt -smrt -smrt –

Sa mjeseca, ko s ukinute glave
Zlikovca groznog, kap po kap
Na moje čelo kaplju bliede boli,
U mozgu kuha Niagare slap,
A duša traži Boga, da ga moli,
Al nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,
Mračni džin,
Skače već na žrtvu
Ko šakal suh na karavanu mrtvu
I loče srž iz glave, srče krv,
A ja, ko živa strv
Pod garavim grlom gavrana gladnog,
Sjećam se onog trenutka jadnog,
Kad bijah čovjek, pjevač ponosan!
Ah -to bješe san:

San o zavičaju,
Izgubljenom raju,
San o zemlji, suncu, san o maju.

Vaj, ja sam mrtvac -sad ih znam:
Sahraniše me živa, zar ih nije sram!
Da huknem, jeknem, maknem se -ne mogu·
Ni maći tielo, glavu, ruku, nogu!
Tajanstven grob
I grozna kob
Leže mi na prsa ko Sfinks od granita,
Ko gorda piramida gordih Rampsinita;
Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala,
Pravječna je masa sad me zatrpala.
U gluvoj noći sve je gluvlji zrak,
U tupom duhu sve je tuplji mrak,
U nijemoj jami mucam kao muk,
Od grdne muke nisam niti zvuk.
Nad mojim čelom kobi čudan ćuk
I teče mutnih voda mutan huk.
Kroz mene sada vode čudni puti
Bez trunka nade, da Nirvane raj
Progutati će ikad hropac taj
Života samog, što se kao zmija
U pandži nijemo nad bezdanom svija,
Kroz spiralu bola, što ko rana zja
Dok vaseljena biva strah i prah,
A život tone u dno Okeana
Ko noć bez dana.

Ali -ne!
Nek se surva sve!
Nek me davi ispolinski mrak
I bogomrak,
Nek budem uzdah čovječanskih muka,
Nek me drobi ona nepoznata ruka,
Nek budem prašak vječnog vremena,
Posljednja suza moga plemena,
Nek mi metnu Prostor mjesto bremena,
Nek budem pepel zadnjeg sjemena,
Nek me vrgnu na muke titana,
U dno zaborava, sudnjega bez dana,
Nek mi otmu spas
I duši gnjev i glas:
Ja ću ipak rijet: nisam kriv
Što sam živ!
Vampir je kob i tielo što me tišti,
Vampir je nužda i atomi ništi,
Vampir je Moloh, Jupiter i Buda,
Ćoravi Udes, materija luda,
Nijema sila, haos, stvar i tmuša,
A klica, iskra, život -to je duša!
*
Čudna moba
Na dnu moga groba:
Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni,
Gušteri, štenad i kameleoni,
Čuvide, tenci, harpije i guje
Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.
Na srcu leži težak, težak bauk,

Grlo mi grli krvav, rutav pauk,
Polip me stego i drevna aždaja,
Stuha sam posto prokletog kraja!
Jakrep me vreba u postnom čardaku,
Memla me jede u čadji i mraku.
Plakavac plače, čudan svat,
Na grudima singjir, tomruk, gvozden bat,
Kroz bolne žile vulkan glogoće,
Kroz bolne živce pako cvokoće,
S mjeseca me mrtvog trese padavica
Kao samoglavca, kad je zlo i tmica,
Grizodušje na obraz mi pljuje:
Strašna moba strašno argatuje!
Iz budjaka gnjili jadi kuljaju,
Nakaradne hale svud se šuljaju,
Kožu pali, žeže vatra sramne šuge,
Krvlju teče lava stare kuge,
Srce već se topi u hemijskoj jari,
Platina se duše žari sva i pari.
Ja sam evo krasta, škrofula i rana,
Nosi me nekud snaga ludačkog orkana,
Kad u rujnom plaštu -jaoh! -grozna Mora
Pade odozgora
Iz sinjega dvora,
U grozničkom grču alkohola,
U ljutoj sili reskog vitriola,
Ko zlurad oblak zluradoga mora,
Pa me svitla ko mirijada
Neslućenih jada!
Provalila se duša kao zreli čir
I na nju pade glavne muke teški mir!

I zatrepti tamno velo
I u mraku sine tielo bielo
Astarte krasne kao prvi grieh.
I hadski smieh
Sve bliže i bliže
Vatrom liže
I, kao zavist Kajna,
Ironija tajna
Na smrt me čagljika, te ko čauš grješan
Sam sam sebi smiješan.
Ko iz Filokteta
Iz mene urla otrov ovog svieta.
Topovi, bombe, džemije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemići lažni -carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici,
Lažovi, glumci, zlata bataljoni,
Lažni pastiri i lažni baroni,
Fraze i svetog junca robovi,
Pedanti pusti, bieli grobovi,
Žurnali lažni i lažni dragulji,
Jeftine lutke i bazar-slavulji,
Pokorno roblje, prljavi sofisti,
Suvišni žarci, slatki egoisti,
Potomci Hulje i Brankovog Vuka,
Trgovci misli, globadžije puka,
Torkemada, Sad, Žil-Rec i Tamerlan,
Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan,
Evrope gladne gladni tabori,
Oružan mir -oj, davor, davori! –

Doktorski diplom u džepu bedaka,
Bludnici stari s licem crkvenjaka,
Sifilis-progres i kulturne biede,
Napredan narod slaboga što jede,
Engleske polze plitki proroci,
Na trulom stupu novi poroci,
Izgubljena sreća svetog proljeća
U kretenskom mozgu sitog stoljeća,
Kljakavi moral gradskih cinika,
Prekrasni miris skupih klinika,
Klimavi troni, živi strojevi,
otada i novca podli bojevi:
Aj, na meni stenju sve lokomotive,
Suhoparne knjige, teorije krive,
Sliepom dušom plače pepel starih zala
Ko Dies irae pokornog korala …
O, kako sjetno sija dan Italije.
O, kako sjetno svira Pan ldalije!
*
I iz žute kuće hrupi nova slika –
Oblak sramotnika:
Nakaza golih, žutih rufijana
Ko iz bludilišta prije sivog dana:
Kad i nujni zvuci nujne vijoline
Venu kao djeca, kad im majka gine
U tudjem negdje svietu kao bludnica …
O, ja sam bordel, špitalj, ludnica!
Već naduše se gajde paklene,
Orgiji gore oči caklene,
Divnoj ko Frina i Laura Dianti,
Krv biva rubin, suze -dijamanti,
A namazani uljem sirski bikovi
Skaču ko biesnog grča likovi
Kraj Sultana tromog i Trimalhiona.
Na pandemonij bludni zovu bludna zvona
Kontese vile i balerine krasne,
Starce kao jarce i Magdalene strasne …
I dažd već gust i krvav purpur -salon guši,
A Venerin kip se već u kostur ruši …
Na meni zebe žarki pretkov grijeh,
Mene pali leden jad i pakla smijeh.
Ko temelj Skadra mene jedan grad
-Sodom il Babel -evo mrvi sad.
Ko nitkov lanac vučem tudje zlo
I nitko ne zna, kako boli to!
Pedepse drevnih djedova nosim,
Stare krivice i neću da prosim
Tirana Boga, »starog krvnika«,
Dok mi ponos duše snagom bola sja.
O, za ovu patnju nema -nema jamba,
Ova tragedija nema ditiramba!

Ta moja kob je
Hrvatsko groblje:
Rana i raka Petra Svačića,
Gudalo sliepca, gusle Kačića.
U srcu sad mi kuka lvan Gnade
A Mora hladno šapće: »Keine Gnade.«
Grudi mi tište turski bastijoni,
Bataljoni švapski, Dužda galijoni.
Pastorak ja sam borbe svih giganta,
Guši me podlost lažljivog Bizanta,
Sofizam Beča, pohota Budima,
Labirinat mračni katakompskog Rima.
Ispalo mi oko -išćero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vajmeh, roda sužanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga,
Pa tako nemam usred noći mira,
Ter eto ležim bez tankog duplira,
Bez srodne suze i bez spomenika,
Ko pod onom brazdom -brazdom Kvaternika …
Ko mrtve ptice, bolovi na jata
Padaju na grob bezimen Hrvata,
Dok mlada tuži »O jelen jelenče«
I momče pjeva »O pelen pelenče«!
Taj vampir, što me kvači, to je poreznik,
Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac
Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klatež, što o pravdi blebeće –
On za korist tudju laže, kleveće.
Taj demagog morski, urlajuć ko vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, tudje prirepine,
Mešetari moje -tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom -barjaktari,
Ruševine sviesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im još malo –
Hrvatske ih sise mlieko razgubalo!
Taj oštri klinac -zabio ga snob
Mode rob
U glavu meni ko sejmen Pilata.
Ja grcam usred licemjernog blata
Skupih mladenaca, taštih kaputaša,
Moja čaša
Nesreće je puna kao narod moj,
Otrova je puna kao mišji boj
Plitkih novinara, ludih poslanika,
Trošnih perjanica, pučkih sramotnika,
Dok golotrb seljak gine u tudjini,
Jer -slobodu prose našoj domovini!
Demokratski fićfirići,
Umne mule, slavljeni oslići,
Sramotnoga stupa krasni kandidati
I propali -pardon -ach -aristokrati
Brijačkoga tipa, lakejskoga soja:
O raduj se, raduj Otačbino moja!
Ali jao, jao –
Skrletni me demon opet kinjit stao!
Očajnost je plamen te apoteoze,
Delirij je vazam te metamorfoze!
*
Istina Bog je, laž je san.
Ko pijavica, gad hudosrećan,
Mora spade s mene, te ko crkotina
Na dnu ostah, ili ko od vina
Protuha mrtva, kada urla pas
Na kobnost pomrčine kao Judin glas.
I zapjeva kokot Petra Apoštola,
Nadjem se u izbi punoj moga bola,
Uzduh sav je žut od znoja stravičnoga,
Duša jeca psalam petka velikoga,
A mlado sunce
Ko života bog
Na prag moj stupi,
Dok daleki rog
U brstnom negdje lugu ko na bunu zove
I na buljuk tjera vampire i snove.
Ulica već zuji kao pčela roj:
To se na rad diže dragi narod moj,
Te mi duša klikće ko grlo hajduka,
Pozabivši muku blizu našeg puka
I rosi suzom spomen Gubca Matijaša
Ko sedam ranah božjih bogoljubna snaša.
Tek sat nad glavom veli: smrt -smrt -smrt –
Dok kroz prozor diše moga doma vrt.

Hrvatska Smotra 1907.

19. SVIBNJA 1907.

Ko Petrarka Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala.
Zastava ti djačka iznad glave sjala,
O, to nije sanak, ludi sanak bio!

Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.

Ti u crkvu, ja -ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti …
Ko četrdes’tosme grozni su nam dani!

Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tudjim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.

Hrvatska Smotra 1907.

MEFISTOV ZVUK

Izdahnula je, ko što ruže mru,
U prvom djevojaštvu, još šiparica,
Na crnu čohu pade doma carica
I smješka mi se toplo, ko u snu.

Ah, kob je krvnik ćudljiv, glup i gluh,
No čemu plač i prkos? Naša Marica
U majskoj dobi umre kao starica
I ostavi nam tugu, drugu zlu.

O zašto, zašto nevin vazda mre i strada,
O zašto, zašto leži mrtvo lane ovo
I zašto, zašto vara ljubav, život, nada?

I dok u muci jaukah, leden glas mi kaza:
-Te misli već su stare: pesimizam, fraza,
Banalnost tudja. Brate, pitaj nešto novo.

Hrvatska Smotra 1907.

DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta.
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš -to je šala.

Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

Hrvatska Smotra 1907.

PJESNIK

On o svemu dvoji. Ali u slobodi,
U koju sumnja, crkva mu je sveta,
Pa u nju gleda žarom suncokreta,
Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi.

On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi
I traži tamjan nevidjenog cvieta,
Što samo u srcu raste i vječno cvjeta:
On za tobom, Dušo, liepa i sliepa, hodi.

A kad padne, umre, Bog zna gdje i kako,
On, što nije nikad sebe radi plako,
Ostavit će tražen cviet u suzama.

Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom,
Nek ti kao zviezda pjeva za klobukom,
Žrtvovo kad budeš našim muzama.

Mlada Hrvatska 1909.

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo riedak dojam bira
I mrzi sve, što sliči frazi i pozi,
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma, koju viču mnozi.

Naš stih je život, koji dušu svira.
što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono, gdje su bozi.

U vieku, kada »misli« svaka suša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećamo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

Hrvatska Smotra 1909.

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk, što dnevno veći sliepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Medju narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osudjeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrieti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Hrvatska Smotra 1909.

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama.

Hrv. Pravo 1909.

LAKRDIJAš

(Karnevalski calembour).

Teško je, kad imaš mnogo duha,
Još je teže, kada nemaš kruha;
Teško sluhu, kada je bez uha,
Teško uhu, kada je bez sluha.

Teško onom, koga muči muha,
Teže onom, koga grize buha:
Teško biću, kojemu se kuha
Vječan ručak -samo posna juha.

Teško onom, koji poput puha
Vonja pored dame fina njuha!
Teško i onom, što na rimu »ruha«

Mora sricat »ćuha«, »stuha«, »gluha«,
Svršivši sonet u počast potepuha
Princa Karnevala, Petra Kerempuha.

Savremenik 1910.

KOMETI

Sudbina već Halleyevim repom
Prieti padom prokletog kometa;
Zabavljen će slaninom i repom
Purgar gledat tragediju svieta.

Skeptičnom bih mogo smrću liepom
Stići tamo, gdje je svima meta:
Tamo -kamo tapa stazom sliepom
Uzdah crva s tužaljkom planeta.

Berenice biela, što u kosi
Zviezde i misterij noći nosi,
Sjajna na oltaru tajnog boga,

Repače se boji, pa ne sluti,
Da baš k njojzi vode grješni puti
Uplašenog nekog astrologa.

Savremenik 1910.

PRI SV. KRALJU

Matiji Lisičaru.

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san.
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

Savremenik 1910.

EPITAF BEZ TROFEJA

Tu leži Div,
Naš stid i sram,
Što bješe kriv,
Jer bješe Sam.

Taj soko siv,
Svog doma plam,
I sad je živ
I Vodja nam.

U jarku trune, poput crkle strvi –
On, što nekim bješe Eugen Prvi,
Kraljevina i Sloboda naša,

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, djaka Grabanciaša.

Stekliš 1911.

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

Mom ocu.

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zviezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svieću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gladu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gubca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao k a j,

Savremenik 1911.

ISELJENIK
(Balada).

Dru. Mili Starčeviću.

Na dalek evo krećem put
Spram tužnih tudjih strana,
Od bola puca moja grud,
U srcu pišti rana:
Oj zbogom kućo, drago selo zbogom,
Ja ostah samac, sam sa mojim Bogom.

Sa grunta mog me tjera dug
Za porez i lihvara,
Zaplieniše mi već i plug,
Dok čopori Magjara
Ko nekad Turci ono malo grabe,
Što ostade od doklaćenog švabe.

Tek nebo, more, magla, dim –
Ah, osto doma da sam!
Al’ živjet doma nemam s čim,
Na svomu prosjak ja sam,
Jer rodna zemlja sinu je tudjina,
A Hrvatska je strancu domovina!

Ko sliepac hajd u novi sviet,
Da budem novo roblje,
I ne znam, gdje ću samac mriet,
A seosko će groblje
Pod križem moga djeda čekat mene,
Dok vani budem crko, kao štene.

Ah proklet bio onaj čas,
Kad rodih se Hrvatom,
Jer tudjinski nas glodje pas,
A konop nam za vratom.
Dok zemlja naša ima samo groba
Za svaki trzaj hrvatskoga roba.

Ej kamo sreće, da me val
Tog sinjeg okeana
Na kakav topli baci žal,
Gdje sunce novog dana
Za ropstvo ne zna ljudskih miliona
I grije sreću novih Robinzona.

Robijaški ću dlanat ja,
Da spasem očevinu,
Od brige ne ću naći sna,
Dok žena će pri vinu
Sa Bog zna kime s rukom ispod ruke
Profućkat moje uštedjene muke.

Moj Bože, hoću l’ ikad ja
Sa rukom oko vrata
U oko gledat, kako sja
I slušat njegov »tata«:
Sve preko okeana gledam to siroče
I slušam kako cvili: »Oče, oče!«

To sunce, što me grije sad,
I sinu mom će sjati,
Pa kada bude momak mlad,
On, jadnik, ne će znati,
Da zajednički sunce tek imamo,
Na svietu sunca -mrve sunca samo.

No diete moje, biedni crv,
Sa moga debla grana,
Moj mili sin i draga krv,
Cviet moga jorgovana,
Kad dodjem kući, bude l’ hude sreće,
Moj rodjen sin me više poznat ne će! …

Što moju ženu čeka sad,
Ne pričajte mi, ljudi:
Obljubit će ju žandar mlad
Il’ onaj financ ludi,
A moje diete iza kućnih vrata
Će tepat nemoćnički: »Tata, tata!«

A doma vratim li se kad,
Ja kopile ću naći,
Pa pustiti ću krvcu tad
I majci mu i ćaći:
Amerika poštedi l’ moju glavu,
Donieti ću je, al’ za Lepoglavu.

Izgubih s otačbinom sve,
Što imam na tom svietu:
I ženu, diete, sve -al’ ne
Slobodu moju svetu,
Pa bit ću radnik, biti ću siroma,
No slobodan ću bit -što nisam doma

No šta će meni tudji krov,
Sloboda tudjeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov,
A svog bez zavičaja
Je težko živjet, teže još umrieti:
Jer svaka ptica k svomu jatu leti.

Slobode traži samo, gdje
Ti zbori majke mlieko!
Po narodu si svome sve,
Bez njega -Niko, Neko,
Pa plačeš ko nad vodom Babilona,
Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.

Hrv. Sloboda 1911.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk ii netopir;
Ljubav cvieća -miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Savremenik 1914.

ISPOVIJEST

Moj je patron sveti Antun
-Znaš -iz Padove:
Onaj, što se vazda brine
Za ženske radove.

Gospodji se, tako, što je
S nekim hodila,
Desilo, te bebicu je
Od Ante dobila.

Ne od Ante Starčevića
– To s’ razumije! –
Već od drugog fićfirića,
Što sve to umije.

Moj je patron sveti Antun
-Znaš -iz Padove:
Onaj, što se Bogu moli
Za liepe radove.

Savremenik 1914.

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija
što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila
Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,
Angjeo joj suzom suzu vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi
Učila me ovaj jezik ubavi,

S kojim ću i onda slatko tepati
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen !

Savremenik 1923.

Dodatne informacije

Autor

Jezik

Izdavač

Godina izdanja

Preuzimanja

Pjesme – pdf

Prava

Javno dobro