Otvori srce

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

UMJESTO PREDGOVORA
Jednom je kasnio vlak kojim je putovao vlč. Karol Wojtyla, predavač lublinskog Katoličkog sveučilišta. Zbog nedolaska predavača, studenti koji su čekali ispit su se razišli, svatko je otišao na svoju stranu. Ostao je samo jedan svećenik koji Wojtylu nije poznavao jer nije dolazio na njegova predavanja, a za ispit se pripremao iz posuđenih skripti.
Nakon dva sata zakašnjenja, u hodnik je upao zadihani Wojtyla, izgledom ne mnogo stariji od svojih studenata. Sretan što neće polagati sam, student upita Karola:
– Stari, i ti na ispit?
– Da, na ispit… – promrmlja Karol.
– Tip opasno kasni, svi su se razišli, a ja čekam jer moram danas položiti – objasnio je student.
– Ti? Ne poznaješ Wojtylu? – upitao je Karol.
– Ne, vjerojatno je neki dosadan tip. Nisam dolazio na njegova predavanja. Govorili su mi da su vrlo apstraktna i teška – objasnio je student.

I riječ po riječ, razgovor je prerastao u ponavljanje gradiva. Wojtyla je pitao, slušao i tako jasno tumačio zamršena filozofska pitanja. Očaran njegovim znanjem, student je u jednom trenutku rekao Karolu:
– Koji si ti štreber! Molim te, kad dođe velečasni profesor, nemoj ići prije mene na ispit jer ću nakon tebe sigurno pasti. Student je ostao iznenađen kad mu je Wojtyla rekao:
– Daj indeks, ja sam Wojtyla! Dobio si 4+!


AFRIČKA ŠKOLA
Kad sam nedavno čitao knjigu o pokojnom misionaru fra Stojanu Zrni, obogatio sam se predivnim detaljima iz njegova života, ali i iz života te daleke Afrike i Konga. Fra Stojan, od milja zvan fra Stole, bio je poseban fratar, jednostavan i pun radosti. Kada se iz Afrike vratio na liječenje u Zagreb, imao sam čast družiti se s njim duže vrijeme. Zajedno smo gledali utakmice Lige prvaka, zajedno smo i molili u našoj samostanskoj kapelici. Bio je „živa“ škola i učitelj pun mudrosti. Donio je dio neba u naše samostanske prostorije, dio beskrajnog afričkog neba i radosti.
Čitajući knjigu, opazio sam jednu fotografiju ispod koje je stajao natpis Djeca u školi. No, zanimljivo, nigdje nije bilo škole! Naime, kongoanska djeca su sjedila na livadi, pod vedrim nebom. Jedni od drugih bili su udaljeni barem desetak metara, a učitelj je stajao na jednom brijegu, podalje od njih. Vidjevši tu sliku, prvo sam pomislio: pa kako ta djeca uopće mogu prepisivati kada sjede na livadi, toliko udaljeni jedni od drugih?! Nemoguće je išta prepisati, a drugo što sam osjetio bila je čežnja. To i jest škola – škola pod vedrim nebom, u prirodi. Kako je čudesno ići u školu koju ne okružuju zidovi i gdje je nebo iznad, a beskraj prirode oko nas! Mi na Zapadu školujemo „pametnu“ djecu, koja su zaboravila kako izgleda nebo i što je radost, a fra Stole je dolje u Africi učio djecu kakvo je nebo i da se u nebo jedino dolazi kroz radost. Eh, dao bih sve svoje školske sate za samo jedan sat pod vedrim nebom u dalekom Kongu, a da mi učitelj bude dobri fratar Stole…


ISUSE, TREBAM TE
U zadnje vrijeme volim moliti ovu kratku molitvu: Isuse, trebam te! Samo to u sebi ponavljam. Neprestano govorim Isusu da ga trebam i da bez njega ne mogu živjeti. Često se sjetim onih trenutaka kada bi me netko nazvao i rekao: „Trebam te!“ Uvijek sam se posebno osjećao kada bi i netko od prijatelja rekao da me treba. Osjećao sam se korisnim, znao sam da nekome mogu pomoći i rado sam to činio. Čim nekom kažemo da nam treba, to znači da ta osoba ima nešto što sami nemamo i da nam upravo ta osoba može pomoći. U riječima „trebam te“ jasno je vidljiva naša ovisnost, ali i potreba za drugima. Nikada u životu nisam odbio nijednog čovjeka koji bi mi uputio te riječi. Ako sam ja drugima pomogao samo zato što su izrekli ove riječi, koliko li će tek više nama Isus pomoći i izaći u susret?! Isus te neće napustiti ako mu zaista, iz dubine duše, kažeš da ga trebaš. Zato u zadnje vrijeme, između ostalih, moja molitva je najviše prožeta tim trima riječima: Isuse, trebam te! Izgovarajući ove riječi, svjestan sam da ne mogu sam, već samo s Isusom mogu koračati kroz život. Svaki dan kaži Isusu da ga trebaš!


DRESDEN
Jedan od najljepših njemačkih gradova svakako je Dresden. Smješten je na istoku Njemačke, u dolini rijeke Labe. Udaljen 30 km od granice sa Češkom, ovaj grad kulture i umjetnosti poznat je po zgradi opere Semperoper. Dresden je isprepleten šetnicama i predivnim crkvama, prepun zelenila, a u njegovu središtu nalazi se krasan dvorac. Richard Wagner je često nastupao u Dresdenu i posebno ga je volio. Iako je prepun cvijeća i odiše mirom, Dresden ima i svoju tamnu stranu, skrivenu duboko pod zemljom. Svake godine kada se izvode radovi, radnici u zemlji pronađu bombe iz Drugog svjetskog rata. Nijedan grad nije pretrpio tolika razaranja kao Dresden. Naime, Dresden je bio najbombardiraniji grad u Europi. U samo dva dana, između 13. i 15. veljače 1945.,britanske i američke zračne snage masovno su bombardirale grad, razorivši ga do temelja. Prve su procjene govorile o 250000 poginulih, ali stručnjaci smatraju da je brojka ipak mnogo manja. Čitav grad je bio u plamenu i neviđenim ruševinama, a zapaljive bombe uzrokovale su ognjenu oluju. Sve je gorjelo! Iako Dresden nikad nije bio bombardiran, bio je van dosega, ali kada je došlo vrijeme, nažalost, taj je lijepi grad „platio“ cijenu za cijelu Njemačku. Na njega se tada obrušilo 770 britanskih, a sutradan 1 300 američkih bombardera.
Dresden nije samo simbol okrutnosti Drugog svjetskog rata, već i života, a ogleda se u tome da uvijek strada najneviniji. Sve te bombe pod Dresdenom govore ne samo o njegovoj krvavoj prošlosti, već i o budućnosti koja je jača od svakog razaranja. Dresden je „ustao na noge“, nikad jači i ljepši. Gradske površine ukrašene su cvijećem i šetnicama, grad je još ljepši. A bombe? One će zauvijek ostati pod zemljom jer od svakoga zla jača je dobrota i snaga ljubavi, iste one ljubavi koja je ponovno izgradila i uzdignula ovaj prekrasan grad na Labi.


VJETAR ČITA KNJIGE
U Armeniji ljudi sve manje čitaju knjige! Istraživanja kažu da su Armenci više čitali knjige dok su živjeli u lošim financijskim uvjetima nego danas, kada su uvjeti ipak puno bolji. Možda je slična situacija i kod nas u Bosni i Hercegovini. Možda su djeca više čitala u vrijeme fra Didaka Buntića, kada je bila samo pokoja knjiga u selu, nego danas kada postoje školske i gradske knjižnice. Djeca su prije više žudjela za znanjem. Unatoč lošim životnim uvjetima, mnogi su željeli pošto-poto naučiti pisati i čitati. No, svi nisu bili te sreće jer mnogi su morali raditi na zemlji, a samo su rijetki mogli učiti. Neka bi se djeca krišom iskradala da uče od onih koji su znali čitati i pisati. Nije im bila „teška“ ni knjiga ni učenje.
Zanimljiv je podatak kako su u ona teška vremena naši ljudi ipak žudjeli za znanjem. Što bi bila Hercegovina da smo nastavili žudjeti za znanjem?! U jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo je u Gimnaziji na Širokom Brijegu! Gimnazija je bila jača nego neka sveučilišta. Možda nisam u pravu, ali današnje generacije ne žude za knjigom kao one starije. Sve se manje čita, a nikad više nije bilo knjigâ! Kako potaknuti ljude, a na osobit način mlade, da zavole knjigu?! Jedan umjetnik u Armeniji učinio je nešto neobično: na jedan trg iznio je mnoštvo knjiga i otvorio ih, a kada bi vjetar zapuhao, stranice bi se počele listati. Njegov performans je nosio naslov Vjetar čita knjige, kad mi nismo. Ako se ne trznemo i ne počnemo čitati, možda će doći vrijeme kada će u našoj Hercegovini jedino bura čitati knjige.


MIŠLJENJE
Ljudi često vole čuti tuđe mišljenje, pitaju se što drugi misle ne samo o njima, već i o svijetu, Bogu, o ljubavi, ratu ili bilo čemu. Neki kažu da im nije važno tuđe mišljenje, ali opet često se uhvate u „klupko“ tuđih mišljenja. Možemo kazati: koliko ljudi, toliko i mišljenja, ali postoji mnoštvo ljudi koji dijele isto mišljenje. Nedavno je jedan čovjek obolio i trebao je ići na operaciju, a u razgovoru je naglasio da je tražio više mišljenja o svojoj bolesti. Obišao je više doktora i tražio mišljenja jer je želio čuti što svatko od njih misli o liječenju njegove bolesti. Jedan doktor mu je rekao da hitno treba operaciju, drugi mu je savjetovao kako mu operacija uopće ne treba, a treći je pak rekao da sâm odluči što će. Ista profesija, a različita mišljenja! U ovom slučaju najgore je biti pacijent jer on sâm naposljetku mora odlučiti što učiniti. Otišao je ipak na operaciju jer bolest mu je smetala i sve je na kraju dobro završilo.
Bilo kako bilo, zanimljivo zvuči – tražiti mišljenje! Doista često znamo ići kod drugih i tražiti njihovo mišljenje, ne samo u slučaju bolesti, već i odgoja djece, izbora posla, frizure, kupovanja namirnicâ… Ali jedno je sigurno: uvijek trebamo imati svoje mišljenje i svoj stav jer naš život i životne navike ovisit će ponajprije o onome što sami mislimo. Nauči imati o svemu i svakome pozitivno mišljenje – ono koje je u skladu s Božjom voljom i ljubavi! Misli kao dijete Božje!


LJUBAV ODREĐUJE
Svi znamo da je Petar tri puta zatajio Isusa. Petar se bojao reći da je njegov učenik i da ga poznaje, zato je grčevito i povikao: „Ne znam toga čovjeka!“ Petar se prepao i sluškinje, a ranije je Isusu obećao da će, ako treba, s njim i u smrt poći. Uskrsli Isus Petra ponovno susreće na Tiberijadskom moru i tri puta ga pita: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?!“ Isus ne odustaje od Petra jer Isus je Ljubav. Isus želi da se Petar odredi naspram Ljubavi, a ne naspram grijeha. Isus pred Petrove oči ne iznosi njegove padove i zatajenja, već iznosi ljubav: „Ljubiš li me?!“ Petre, odredi tko si naspram Ljubavi! Isus Petra nije poistovjetio sa njegovim grijehom. Isus zna koliko Petar u sebi nosi ljubavi i koliko je sposoban ljubiti. Isus ga podiže ljubavlju za Ljubav. Mi se uvijek određujemo naspram Dobra, a ne naspram zla. Nije bitno koliko smo u životu padali, već koliko smo ljubili! Nije grijeh samo činiti grijeh, možda je veći grijeh ne ljubiti. Zamisli, griješim samo zato što ne ljubim. Svetac nije onaj tko ne griješi, već onaj tko ljubi! Ljubav čini čovjeka svecem, a ne njegova bezgrješnost. Zato Isusu nisu važni naši padovi, već Isus čezne za našom ljubavlju jer jedino nas ljubav određuje.


OTVORI SRCE
Ljudi nerijetko pričaju o tome kako Isusa treba pustiti u svoju dušu i u svoje srce te kako ne smije ostati pred vratima našega života. Duhovni oci su pisali o otvaranju srca Božjoj ljubavi i njegovim darovima. Nedavno mi je jedan čovjek rekao kako je Isus prisutan u ljudskim dušama, ali nije prisutan u svijetu. Mnogi su danas religiozni, duhovnost se sve više rađa i Isus je vidljiv u tim životima, ali Isus nije vidljiv u svijetu! Zato je taj čovjek proročki rekao: „Isusa treba pustiti iz svoje duše, iz svoga srca u svijet. Isusom trebamo ispuniti ovaj svijet koji sve više propada.“ Isus u nama viče i poziva nas da ga donesemo u svijet, da ga pustimo iz svojih duša; da ga ne čuvamo samo za sebe, već ga trebamo nositi onima koji ga još nisu upoznali. Svijet vapi za Isusom. Zato mi, kršćani, imamo novu misiju: ne trebamo samo Isusa pustiti u svoju dušu, već ga također moramo pustiti iz svoje duše da iznova preobrazi ovaj svijet kao što je preobrazio naše živote.


RECENZIJA
Svaka priča ima svog čitatelja. Znanstveno-fantastični, ljubavni, avanturistički roman ima također svog čitatelja, ali samo onog koji podržava taj žanr. Njega će uzeti u ruke onaj tko voli daleke krajeve, put u nepoznato, ljubavnu priču… Knjigu pričâ će svatko uzeti u ruke. Ako ništa drugo da provjeri krije li se tu nešto za njega. Zatvorit će oči, otvoriti određenu stranicu i tražiti poruku koja je napisana samo za njega kao znak s neba. Danas čovjeku u ovom moru grijeha, preplavljenosti suvišnim i nekorisnim informacijama treba znak da nije sve propalo, da još ima nade. Znak se krije u Bibliji ili knjizi vjerskih priča, pa će čovjek posegnuti za njim kao za kapljicom utjehe da vidi je li njega neka tema izabrala da mu nešto poruči prije nego on nju izabere, je li mu poruka uplovila u zatamnjena četiri zida da mu donese svjetlost? Poput poruke u boci da se nasuče i kucka o obale njegovog srca dok je ne otvori. Priči se lako približiti. Lakše nego poglavlju od 100 stranica u romanu ili pjevanjima u epu. Lakše je jer je u ovom drugom teže tražiti ima li nešto baš za tebe. Poruka od jedne stranice lakše stane u bocu nego svezak od 20 stranica. Pa tko će još i odgonetati što je u tih 20 stranica tebi upućeno?! Ljudi danas sve više traže kratko i pristupačno štivo jer se drukčije ne mogu uklopiti u zahtjeve vremena i pobjeći od žrvnja užurbanosti koji melje sve pred sobom. Tko se nije zakačio čvrsto za priču, stranicu, Riječ, raspline se kao mjehurić sapunice. Ako i otvore knjigu, odmah će pogledati broj stranica, odnosno primijetiti je li ona kradljivac toliko dragocjenog vremena ili ne. Vrijeme je slično ovdje spomenutoj galiji: ako ne veslamo sa Božjom pomoći i sa ili od njega blagoslovljenim planom, potonut ćemo u lancima. Na nama je da otkrijemo način plivanja, da dobijemo na vremenu, a pritom ne izgubimo na vjeri. Zato je svaka ova priča poziv. Isus nas zove, zove… A na što će nas drugo zvati nego da otvorimo srce Bogu i ljudima u našem, vremenom okovanom, životu.
Kako pisac ovdje lijepo reče: „Bog ne poziva sposobne, on osposobljava pozvane.“ Ne zove samo mene i tebe, zove nas. Zove svakoga jednom pričom u ovoj knjizi. Ja sam svoju već pronašla i nema opravdanja da se oglušim. Glavna misao svake priče u ovoj knjizi, bila o filozofu, svecu, umjetniku, je da se zapitamo kako nas Bog može upotrijebiti. Evo, fra Goran je pronašao odgovor na to pitanje. Osim produhovljenih i snažnih propovijedi, iznijet će Božji poziv i svoja razmišljanja svima nama u svojim pričama. Ako poslušamo, odnosno čujemo bar jednu rečenicu i provedemo je u život, prekinuli smo bar jednu kariku onog lanca na galiji. A Bog će vidjeti trud i pomoći da druge spadnu same od sebe kao biseri prekinute ogrlice.
Čuvajmo sami sebe, čuvajmo Riječ Božju. Pisac nam kaže da je lijepo čuvati autić ili neku drugu uspomenu u životu, ali je još ljepše čuvati Riječ. Jer Bog je Riječ što je tijelo postala da posveti sva druga tijela, da ih učini hramom Duha Svetoga, a mozgove i srca čuvarima svete vjere. I riječ i Riječ te može i opravdati i osuditi. Zato dobro pazi na njih i čuvaj sebe. Ti jesi ljubljeno dijete Božje, ali možeš biti blizu Bogu koliko sam to svojim djelima želiš i ljubavlju pokažeš. Tako nećeš „hodati u tami, nego imati svjetlo života“, nećeš robovati na galiji osuđenoj unaprijed na potapanje. Ako su 123 priče pohranjene u srcima, onda su 123 prekinuta lanca na galiji dovoljna da se potopi galija grijeha, a ostane na životu galija nade. Što prije krenimo s Božjom pomoći i milosrđem u taj, života vrijedan, pothvat – pothvat oslobođenja, ljubavi i života… Otvorimo srce i osvijetlimo put prekretnici, ne pravdajmo se da je ona nemoguća. Bogu je sve moguće, samo moraš uvjeriti i njega i sebe da dovoljno želiš.

Darija Bojović

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Broj stranica

Izdavač

Godina izdanja

Jezik