Opis
Čitaocu.
Skupivši odabrane članke, predajem ih javnosti bez tašte nade i obmame. Ako sam imao autorskih taština i iluzija, izgubio sam ih sam sa prvim mojim knjigama. Što da opetujem pjesmu u očajnosti naših književnih prilika? Hrvatska knjiga nema kritičara, nema čitalaca, nema kupaca. U narodu, gdje se tove, šire i kote toliki dembeli, trutovi i krpelji, ne nalazi hljeba slobodan književnik. Sloboda naše štampe je tolika, da banska vlada nije plijenila samo mojih članaka, već i bezazlene pripovijetke. Možete misliti, kako mi je u tom velikom Parizu, kada se sjetim, da je naš literarni Mino i Radamant zloglasni K. i kr. državni odvjetnik. Što da reknem o našoj književnosti, kada je jedini njezin organ uništen za ćef nekakvog M. ?
Ove članke nazvah Ogledi, jer nisu ništa drugo. Ko zna, kako sam ih pisao, u kolikim nevoljama, ne će se čuditi, da nisu bolji. Ako se oblikom odvajaju od Pokušaja velikog Montaigne-a, trudio sam se stići učitelja iskrenošću i to naročito ističem, ne plašeći se opaske, da je prava iskrenost nehotimična. I slavni gaskonjski plemić je znao, da je iskren.
Mnogih, meni dragih misli, naoposeb političkih i filosofskih nema u toj knjizi, ne zbog mene, nego zbog većine čitalaca. Sve velike riječi naše naivnosti meni su dosadne fraze i da to dokažem, ne bih u domovini našao štampara. Ogledi su odmorišta, stanice na mom putu k slobodi i obrazovanju. Vježbanja nezadovoljne, neuke mladosti, ona najbolje zna, kolik mučan je još put do vedre Telemske Opatije, gdje stanuje nekoliko tisuća najmudrijih Europljana. Ova sveska je preludij, slobodna varijacija, kao kada svirač prije koncerta kuša prste i gudalo.
A vi, rijetki moji prijatelji, što nas veže zajednička i nesavladljiva ljubav za slobodnu hrvatsku riječ, primite tu knjižicu kao dokaz, da Hrvat nikada nije bolji Hrvat nego kada je prognanik! A tebe, draga majko i mili oče, neka zabavi u našoj tužnoj udaljenosti ovo ćeretavo unuče!
Pariz, 5. ožujka 1904.
Antun Gustav Matoš
