Od Širokog do Bleiburga i nazad

Audio TTS

$16,97

Podijeli

Opis

Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi, a druga je tajna povijest koja skriva pravu istinu i prave uzroke događaja

Honoré de Balzac


Uvodna riječ autora
Razmišljajući kako napisati Uvod u ovu knjigu (zbornik sjećanja) koja nakon sedam-osam godina prikupljanja, pripreme i obrade materijala, evo, dolazi pred čitatelja, dvojio sam između dvije oprečne inačice: ograničiti se samo na pojašnjenje sadržaja unutar nje (kraću inačicu) ili pak zahvatiti malo širi kontekst i pokušati pojasniti okolnosti zlokobnog vremena o kojem ona govori, s pretenzijama na razinu cijeloga hrvatskog naroda (dulju inačicu). Iako su u ovoj knjizi (zborniku) sadržana svjedočenja o strahotama Drugoga svjetskog rata i poraća u najvećem broju ljudi iz Širokog Brijega, te jedan manji broj njih iz okolnih nam mjesta, što bi značilo da je riječ o životnim pričama s užeg ozemlja odnosno o mikro lokaciji, ipak se usuđujem ustvrditi kako su događanja na Širokom Brijegu postala potkom zločinačkog ponašanja partizanske vojske u daljnjem nastavku rata ili, bolje rečeno, obrazac zločina primijenjen kod nas na Širokom Brijegu postao je obrascem svih budućih partizanskih zločina na razini cijeloga hrvatskog naroda. Stoga, ako nije pretjerano kazati, ova svjedočenja imaju svehrvatski karakter, jer opisuju i prikazuju gotovo identičan tijek vremena i tragičnih događaja posvuda gdje su u ona zlokobna vremena živjeli Hrvati. Upravo iz tog razloga odlučio sam se za ovaj drugi, nešto širi kontekst.

Traganje za istinom ili revizija povijesti kao jedini hrvatski izlaz
U svom odrastanju, još od gimnazijskih dana, počeo sam uočavati nepravdu koja se nanosila mom narodu i koja mu se nažalost još uvijek nanosi. Kao obični hrvatski domoljub koji cijeni i voli svoj narod sa svim njegovim svijetlim i tamnim razdobljima, usponima i padovima, vrlinama i manama, teško sam podnosio jednostrano, crno-bijelo prikazivanje hrvatske povijesti i nametanje kompleksa nekakva imaginarnog zločinstva i genocidnosti. Dirigirano jugoslavensko jednoumlje nešto brutalnije iskusio sam nakon prvog otiskivanja od kuće u ‘veliki svijet’, odnosno nakon odlaska na odsluženje onog ‘njihova’ vojnog roka, iako je iskustava u tom pravcu, srećom u bitno manjoj mjeri, bilo i kod kuće.
Najveće ili bolje rečeno presudne zasluge za moje intenzivnije promišljanje o tom problemu imao je ipak netko drugi, a to su bili prije svih moji pokojni djed i otac, koji su me, iako priprosti ljudi bez završenih visokih škola, u svakoj prigodi upozoravali da ne vjerujem političarima, televiziji, novinama, kao niti različitim omladinskim i sličnim organizacijama koje su vrlo prljavo govorile o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. A hrvatska povijest, kao i hrvatski narod, kako su me u kući učili, nešto su veliko i sveto. Uzvišene su to vrijednosti u koje treba vjerovati, pa ako treba za njih i žrtve podnijeti. Tako sam se našao u situaciji da sam s jedne strane gledao filmove, čitao novinske napise i slušao komunističke istine o domobranima i ustašama isključivo kao zločincima, o Hrvatima kao fašističkim krvolocima, dok sam s druge strane imao dida i ćaću koji su mi svojim priprostim jezikom i objašnjenjima govorili o domobranima i ustašama gotovo kao o svetinjama. I našao sam se u teškoj dvojbi kako pomiriti zlo i sveto. Sve to tjeralo me da se i sam počnem zanimati za hrvatsku povijest 20. stoljeća i njome se sve više okupirati. Nešto iznutra tjeralo me da tražim istinu, posebice kad je riječ o za Hrvate pogubnome Drugom svjetskom ratu.
Ali na traganje za istinom o Drugome svjetskom ratu dodatno me tjerao, zamislite, i naš Domovinski rat. Kako? Pa Domovinski rat u kojem sam i osobno sudjelovao od početka do kraja (od vojnika do visokog časnika) i koji držim jednom od najvećih svetinja hrvatskog naroda, pred mojim očima neprekidno zločinački krivotvore i pretvaraju u ono što on ni u kojem slučaju nije bio. To je (pre)često toliko degutantno da je sve to teško gledati, slušati i podnositi. A pri tome, u nedostatku istine i bilo kakvih argumenata, ostaje im samo služiti se ili lažima ili izmišljotinama. Od desetaka tisuća hrvatskih vojnika, a u posljednjoj fazi nošenja vojne odore i dočasnika i časnika (i HVO-a i HV-a) s kojima sam svakodnevno dolazio u dodir i dijelio istu ratnu sudbinu, na prste jedne ruke mogao bih nabrojati one, kakvih nažalost ima u svakom ratu, koji nisu spadali u kategoriju časnih i poštenih. Takvih je bilo, kažem, samo koliko je prsta na jednoj ruci, ne više ili ne puno više. Pa sam se onda pitao: ako mi ovako užasno lažu o događajima u kojima sam i osobno sudjelovao, koje sam na vlastitoj koži doživio i koje poprilično dobro poznajem, koliko mi tek lažu o stvarima koje su se dogodile prije mog dolaska na ovaj svijet? I onda, eto svojevrsnog apsurda: Domovinski rat tjerao me i tjera na traganje za istinom o Drugome svjetskom ratu! I nije trebalo dugo proći, polako ali sigurno otkrivao sam kako živimo u povijesnim krivotvorinama i to jezivo teškim, u falsificiranoj pobjedničkoj povijesti ‘osloboditelja’, u historiografiji ispisanoj ‘po šumama i gorama’ odnosno u istinama nastalim ‘u mosorskim pojatama’. Teško je precizno odrediti postotak laži, ali svakako je riječ o zastrašujućem dijelu krivotvorene hrvatske povijesti za razdoblje od 1941. do 1953. godine, do kada su partizani-komunisti, odnosno njihove službe (Knoj, Ozna, Udba…), kod nas u Širokom Brijegu, ali i ne samo kod nas, još uvijek ubijali nedužne ljude, a sve to rađeno je po direktivi i diktatu iz Beograda. Zastrašujuća je činjenica npr. da različitim poslijeratnim (ex-yu) komisijama za popis žrtava, utvrđivanje povijesnih činjenica o ratu i poraću uopće nije bilo na prvom mjestu, nego zapravo eliminacija svih mogućih protivnika, pa čak i onih potencijalnih. Stoga su se optužbe izmišljale, činjenice falsificirale do neshvatljivih razmjera, događaji i osobe kvalificirali i interpretirali po unaprijed zadanim partijsko-ideološkim mjerilima i kriterijima. Također je zastrašujuća činjenica da su stotine tisuća stranica, prevedenih nažalost i na sve važnije svjetske jezike, prezentirale povijest zasnovanu na tim znanstveno vrlo zagađenim i potpuno nevjerodostojnim vrelima. Bojim se da će prava i potpuna istina još jako dugo tražiti svoj put u svijet, ako ga ikada u potpunosti i pronađe. Uostalom, zar je bez razloga Honoré de Balzac, poznati francuski književnik, jednom napisao:
– “Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi, a druga je tajna povijest koja skriva pravu istinu i prave uzroke događaja.” (Rudolf Czernin, ‘Das Ende des Tabus’, str. 11).
Kao povjesničar amater svjestan sam činjenice da ne bih trebao spominjati povijesnu znanost i znanstveni pristup, ali ću ipak biti slobodan i u izvjesnoj mjeri uzurpirati to pravo koje mi, ako ćemo pošteno, baš i ne pripada. Što želim kazati? Hrvatima odnosno hrvatskoj povijesnoj znanosti, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini, predstoji, potpuno je izvjesno, dubinsko seciranje i revalorizacija velikog broja povijesnih vrela, na temelju kojih je pisana lažna povijest, ako je danas to više uopće i moguće, ako nismo zakasnili. I koliko god to bombastično zvučalo, vjerojatno je istina da niti jednom narodu na svijetu nije u tolikoj mjeri ukradena stvarna povijest kao nama Hrvatima. Kako bi se utvrdio zastrašujući stupanj laži, odnosno količina ‘pasje čorbe’ koja je u ono vrijeme prolivena npr. samo po Širokom Brijegu, dovoljno je prelistati stranice beogradske ‘Borbe’ iz veljače i ožujka 1945. godine. To što tamo stoji, niti ‘pas s mećom ne bi mogao polokati’. Činjenica je da je sve to poodavno raskrinkano i opovrgnuto povijesnim istraživanjima i dokumentima, ali uopće ‘ne pije vode’. Uostalom, recite Vi meni, tko je ikad uspio pokupiti sve rasuto perje?
Predstoji nam, dakle, izuzetno veliki posao koji iziskuje mnogo hrvatskih stručnjaka na okupu, mnogo novaca i političke volje, te izbavljenje iz oštrih neokomunističkih ralja koje nas čvrsto drže i već godinama sadistički, ali nažalost i vrlo uspješno, koče i guše. Trenutačno u Hrvata, osim pojedinih ‘usamljenih jahača’, na koje uporno nasrću medijske hijene, ne postoji gotovo ništa od navedenog. Predstoji nam dakle revizionizam, protiv kojega se tako grčevito bore neokomunisti, odnosno djeca komunizma, a koji je jedini izlaz iz nezavidne situacije u koju smo gurnuti protiv svoje volje i bez gotovo ikakve mogućnosti suprotstavljanja. Predstoji nam povijesni revizionizam bez kojeg povijest zapravo i nije znanost. Moramo naučiti i prihvatiti da smo rođeni s nekim osnovnim pravima, a među njima je i pravo na preispitivanje sebe i svijeta oko sebe. E to preispitivanje jest revizionizam! To nije nešto čega se trebamo sramiti kad nas klevetnici napadaju, već nešto čime se možemo i moramo ponositi. Da podsjetim: preispitivanje prethodnih istraživanja, postavljanje novih pitanja i testiranje ranijih teorija jest revizionizam, a on može biti sporan samo kad govorimo o pseudo-znanosti, odnosno tvrdnjama koje ne počivaju na bilo kakvim dokazima, kakvima su Hrvatska i Hrvati preplavljeni i zatrpani. Znanstveni revizionizam nema ama baš nikakve veze s ‘prljavim revizionizmom’, koji nam uporno pokušavaju imputirati, nego je on, baš naprotiv, pozitivna pojava i najbolje je što bilo koji znanstvenik može uraditi za znanost kojom se bavi. U prošlosti, to svi znamo, revizioniste su nazivali hereticima, čak su ih i spaljivali na lomačama. Da u ljudskoj povijesti nije bilo znatiželjnih i hrabrih ljudi koji su se usudili izaći iz postojećih okvira i istraživati svijet oko sebe, mi bismo još uvijek živjeli u špiljama s uvjerenjem da je magarac najbrže i najatraktivnije prijevozno sredstvo. Za razliku od Hrvatske i zemalja u njezinu okruženju, u svijetu se revizionizam i revizionističko djelovanje i razmišljanje potiču i nagrađuju. Napredak se shvaća posljedicom gladi za novim spoznajama koje podrazumijevaju poštivanje etičkih normi, ali nisu ograničene nečijim mitomanstvom ili (bolesnim) političkim ambicijama. Ono što se kod nas u Hrvatskoj i BiH sustavno podmeće kao ‘revizionizam’, u svijetu se naziva ‘doprinos znanju’ (engl.: contribution to knowledge). Ako vam predbacuju revizionizam i ako im uzvratite osobnim stavom o pozitivnosti revizionizma, neće vas prestati napadati i blatiti. Ali ako našem podaničkom mentalitetu na takve napade uzvratite mišljenjem o revizionizmu nekoga poznatog npr. američkog povjesničara, onda će najčešće zastati u čudu, još uvijek će biti slike, ali tona sve manje. A jedan takav, čijim ih stavom o revizionizmu možete ‘uništiti’, poznati je američki povjesničar James M. McPherson, koji je o povijesnom revizionizmu rekao sljedeće:
– „Revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacija prošlosti podliježe promjenama u skladu s novim dokazima.“ (prema mr. sc. Blanka Matković, Hrvatski tjednik, intervju, 16. svibnja 2016.).
I eto nam temeljne i presudne razlike u pristupu povijesnoj znanosti između civiliziranog svijeta i ‘balkanske krčme’. U ‘Science Fiction Republic of Yugoslavia’, kako su tu tvorevinu onodobno nazivali neovisni zapadni novinari, povjesničari se nisu previše petljali u svoj posao. Povijest su interpretirali ‘ispravno’, a ne onako kako se ona zaista i dogodila. I dok nitko od ozbiljnih povjesničara civiliziranog svijeta ne vidi u revizionizmu nikakav problem, nego baš suprotno, smatra ga najzdravijim temeljem djelovanja povijesne znanosti uopće, kod Hrvata je to potpuno suprotno. Zar svaki ‘homo sapiens’ po definiciji nije umni čovjek, umno biće, umno stvorenje? Bog nas je stvorio kao bića s mozgom kako bismo ga neprestano koristili, kako bismo kritički razmišljali, postavljali pitanja, otkrivali svijet oko sebe i donosili vlastite zaključke. To je osnovno ljudsko pravo koje nam nitko ne može oduzeti. I zato ga trebamo koristiti! Trajno i ustrajno! I baš zato, poziv na revizionizam ‘poziv je svih poziva’, nije on samo ljudsko pravo, nego još više i obveza! Vlastitim višegodišnjim (amaterskim i lokalnim) istraživanjima, došao sam do teških spoznaja koje, međutim, nikome ne namećem niti ih držim ‘svetom kravom’. Oko tih spoznaja pozivam na raspravu, prihvaćam svaki smireni dijalog i jedva čekam da mi u takvom dijalogu netko suprotstavi drukčije argumente, kako bismo zajednički, izmjenom različitih argumenata ili, daj Bože, novih i pouzdanih dokaza, došli do nekih boljih i vjerodostojnijih spoznaja odnosno što je više moguće približili se istini.
Jer za Boga miloga, riječ je o istini o nama, danas i ovdje. A upravo traganje za istinom razlog je nastanka i djelovanja i Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg (u čijem sastavu djelujem), ali jednako tako i Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’, koja je s traganjem krenula četiri godine ranije. Čvrsto sam uvjeren da je to put kojim treba ići, a ne tragična hrvatska šutnja ili pak opstrukcije, kojima smo bili i još uvijek jesmo izloženi.
Hrvatskoj povijesnoj znanosti, a posljedično i našoj širokobriješkoj, dakle, predstoji revizionizam odnosno revalorizacija velikog broja povijesnih vrela, na temelju kojih je pisana lažna hrvatska povijest, jednako kao i naša širokobriješka. Zamislite: na Širokom Brijegu fratri su polijevali partizane vrelim uljem, a onda su se ti isti fratri, kao i cijeli narod, razišli po Dalmaciji kako bi isprosili koju litru toga dragocjenog začina, jer ga u ona doba, jednako kao i soli, nije bilo niti za lijeka. Negdje sam pročitao da je jugoslavenska historiografija napisala preko milijun stranica svoje ‘povijesti’ za koju i na primjeru Širokog Brijega možemo vidjeti koliko je neozbiljna, nevjerodostojna i gotovo potpuno besmislena. Pa ako je na svakoj stranici samo po jedna laž i ako bi nam za ispravljanje svake pojedine laži trebao samo po jedan dan, to je onda slijedećih milijun dana, što prevedeno znači tisuće godina. Puno! Previše!
Opće je poznato da su prijepori među Hrvatima brojni i višeslojni, a također je opće poznato da je to posljedica nesretne povijesti, poglavito ove novije. I stvarno, vrijeme je da se njom počnemo baviti, da povijesne prijepore počnemo rješavati i da ih jednog dana, ako Bog da, konačno i riješimo. Ako nećemo mi, u ogromnoj većini dobri ljudi dobrih namjera i ako ne danas u demokraciji, slobodi, opće-raširenoj visokoj razini naobrazbe, informiranosti i informatiziranosti, tko će onda to rješavati i kada? A ako pak to ne želimo, onda s nama doista nešto nije u redu i ne zaslužujemo ništa bolje doli ostanak u balkanskom glibu neznanja, predrasuda, mržnje i nesreće. Iako na prvi pogled možda i ne izgleda tako, znam da među današnjim Hrvatima ipak postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole kao i svi njihovi pređi, do razine da su za nju spremni i žrtve podnijeti.

Zločini na Širokom Brijegu kao obrazac budućih partizanskih zločina
Više sam puta rekao i još ću jednom ponoviti: u ovim godinama osobno sve manje držim do komentara drugih ljudi koji se oko nečega sa mnom hoće ili neće suglasiti. Ovdje, u ovom zborniku, nema mene, dakle, nema ničega osobnog. Ovim samo pokušavam dati na znanje svim Širokobriježanima, svim Hercegovcima, pa i svim Hrvatima, zapravo svima onima koje to zanima i do kojih stignu ova svjedočenja, da ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju kako je došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina, zasnovana na novim podacima, a da se, kao nekad, ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja, te da se ne dopusti neukima, zlima i priglupima da nam bez otpora truju našu javnost lažima, glupostima, objedama, etiketama, neraspoloženjem i mržnjom. Odnosno opasnom, zaraznom i dubokom depresijom! Želim doprijeti prije svega do naše mladosti. A prigovori da smo revizionisti trebaju nam služiti na čast, jer mi to jesmo i želimo biti, i jer je povijest bez revizionizma obično ‘g…o na kiši’, odnosno uopće nije znanost, a to objektivnima ne treba dokazivati. Nikome, osim hrvatskim neokomunistima i petokolonašima. Zamislite samo, ponavljam, kako bi izgledala ljudska povijest bez pronađenih, prihvaćenih i primijenjenih otkrića samo u zadnjih stotinjak godina. A to što (neo)komunisti ne žele reviziju, to je samo ogoljeni pokušaj prikrivanja vlastitih obiteljskih probitaka iz vremena njihova zlosilja i ništa više. U ovo doba općeg terora ljudskih prava, kada se od nas traži da istinski razumijemo npr. pedere i lezbijke (Gay is okaj?), danas kad samo što, kako je netko negdje kazao, ne dižemo prijavu protiv komaraca koji nam ugrožavaju ljudska prava ulazeći bez odobrenja u naš zračni prostor – danas istodobna šutnja o brdima i poljima punim pobijenih Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata, koje niti hrvatska ni herceg-bosanska država (čast nekim izuzetcima – nekim lokalnim zajednicama) ne žele niti dostojno pokopati, a kamoli pokušati pronaći odgovorne za taj masovni pokolj, pokazuje koliko je dvolična ta borba za ljudska prava i kakve smo zapravo krležijanske zvijeri uistinu postali.
Ljudi što su nam pobijeni (a počesto i grobnice im preorane) imaju obitelji, njihovi sinovi i kćeri živi su i oni od svih prava koja su im u toj tragediji ostala, traže samo pedalj ljudskosti: da svoje najdraže pokopaju dostojno, da svoju muku razriješe. Samo toliko! Ali ne, ne može niti toliko. Je li moguće da te jadnike, kojima je ionako na najkrvoločniji način sve uzeto, ne želimo niti dostojno spustiti u grobnicu? Govorim o našim običnim ljudima koji su zajedno sa svjedocima iz ovog zbornika tražili put s Golgote kući, ali ga nažalost nikad nisu pronašli. Ogromna većina njih! Logično je upitati se jesmo li se i milimetar odmaknuli od sotonske zapovijedi Vicka Krstulovića, moćnog komuniste, kojem su se duga desetljeća Splićani duboko klanjali, a koji je naredio da se preoraju ‘ustaška groblja’ nakon 1945. godine? Zar i groblja mogu biti ustaška ili partizanska? Zar niti groblja ne možemo uzdignuti iznad naših duboko ukopanih ideoloških rovova?
Na Križnom putu nisu poubijane životinje (bez namjere vrijeđanja životinja) nego ljudi, supatnici ljudi koji svjedoče u ovom zborniku, i ako to nije shvaćao Vicko, koji je dao preorati njihove grobove, nije normalno da to danas ne razumiju Hrvati i službena im država Hrvatska. A o službenoj BiH da i ne govorimo, jer je od te ‘proklete avlije’ već odavno i Bog digao ruke. Preko staroga drvenog mosta u Svetoj Klari, u svibnju 1945., nije prema Sloveniji bauljala jedna razbijena ustaška satnija, nego je to bio egzodus biblijskih razmjera, za Boga miloga, egzodus cijeloga jednog naroda. Nedugo zatim uslijedile su masovne likvidacije bez bilo kakva suda i presude, bez bilo kakve evidencije. Ubijeni su industrijski hladnokrvno, sustavno, krvožedno, bez milosti. Kao da se radilo o ubijanju ‘na normu’: koliko ubiješ – toliko platim! A kod nas u Širokom Brijegu naša ‘Kuljića dica’ nisu ubijena u ratnom vrtlogu, nisu čak niti po završetku rata, nego su ubijena više od godinu dana nakon njegova završetka. Ivan i Zora imali su samo po 17 godina, Mila je imala 19, a Ana i Iva po 20 godina. A krivi su bili za što? Ni danas nitko ne zna odgovor na to pitanje, a kako će ga i znati, kad razum i krvava partizanska djela nemaju nikakvih dodirnih točaka. Nije više nikakva tajna da su Hrvati ubijani godinama nakon završetka rata. No nama su ovdje ipak na prvom mjestu zbivanja kod nas u Širokom Brijegu. Ne, da se ne zaboravi, jer to nikada nismo niti imali prilike znati, nego da se konačno (sa)zna. A tu kod nas u Širokom Brijegu nevini ljudi ubijani su sve do 1953. godine! Ne vjerujete? Provjerite! Onaj naš Izbičak, Bože (Ivana) Soldo (1925.), neslavni je i vjerojatno apsolutni rekorder. Njega je, naime, Udba ubila 1953. godine u šumi iznad njegove kuće i to nakon povratka iz Zenice i odsluženja višegodišnje robije. Dakle, riječ je o ubojstvu po izdržanoj dugogodišnjoj robiji, ali punih osam godina nakon završetka rata. Osam godina poslije rata! Vrijedi zapamtiti! A Karlo Ljubić – Kaina ubijen je nešto ranije, 1951. godine, pokraj glavnoga uzarićkog groblja na Šarampovu. Koliko me moj um služi i to je bilo poslije završetka rata i to ‘samo’ šest godina. Ante i Nikola Marić ubijeni su iste te 1951. godine, samo nekoliko dana poslije Kaine, zar i to nije bilo dugih šest godina poslije rata. Udba! Uvijek ta prokleta Udba! Kad je Jozo (Ilije) Mikulić – Jukić, iz Jukina Doca (moja župa Kočerin), 1951. godine osuđen na robiju radi pomaganja preostalim križarima, koji su tada gotovo svi već bili pod zemljom, kaže da je te godine samo iz Širokog Brijega bilo zajedno s njim osuđeno na robiju 34 ljudi. Ponavljam, samo iz Širokog Brijega! Zar nam i danas ne tvrde da je 1951. godine već bilo popustilo, da je ‘bratstvo i jedinstvo’ već bilo zahvatilo ‘sve naše narode i narodnosti’. Ali čini se da su takve tvrdnje u trajnom i brutalnom ratu s činjenicama. Popustilo je bilo tamo gdje je popustilo, nažalost u Širokom Brijegu nikad nije popustilo. Nikad! Sve dok nam baš nije prekipjelo, dok 1991. nismo uzeli puške u ruke i uz (pre)visoku cijenu sami nismo protjerali zlikovce ‘tamo daleko’. Tek tada smo konačno, ali zahvaljujući isključivo sebi i svojoj odvažnosti, barem djelomično prodisali, došli do zraka. Itd…
Svjedoci smo da je postojalo i još uvijek postoji natjecanje tko će prije, podlije i prljavije svjedočiti o zločinima Hrvata u Domovinskome oslobodilačkom ratu, a nigdje niti na vidiku nema svjedoka, svjedočenja ili spoznaja o nebrojenim partizanskim pokoljima 1945. godine. Samo j….a omerta! Iako nigdje na kugli zemaljskoj na jednom mjestu ne leži toliko smaknutih Hrvata kao u Sloveniji, a niti Hrvatska ni BiH po tome bitno ne zaostaju, za veliko slovensko grobište, za tu jezivu tajnu, kao uostalom niti za jedno drugo, ne pokazuje interes niti matična nam država, ni famozno istraživačko novinarstvo, a bome ni udruge za zaštitu različitih nastranih prava, poput prava šišmiša, pelikana, kitova ili čovječje ribice… Da ona ekstremno nastrana ovdje i ne nabrajam.
Jesmo li uopće ljudi ili smo (p)ostali ideološki slijednici raspamećenog druga Vicka Krstulovića, koji se pred smrt možda čak i pokajao? Ali tek nakon što mu je Udba u Londonu ubila sina jedinca, podvaljujući mu suradnju s ustaškom emigracijom. A mi, u koja smo doba mi s pokajanjem? Mogu se upinjati i busati u svoja ‘junačka’ prsa koliko hoće, ali partizanima širokobriješka, neumska, ljubuška, kupreška, čitlučka, stolačka, mostarska, bjelopoljska… i ina druga naša hercegovačka grobišta ostaju prokleti podsjetnik, nagli trzaj iz lošeg sna, zla savjest i istočni grijeh za koji se ne trebaju nadati da mogu biti zaboravljena i da će ikada biti zaboravljena. Ne mogu i neće, nikad! A šutnja većine hrvatskih medija znak je da su i sami supočinitelji zločina i da još i danas drže ljestve partizansko-komunističkim zlikovcima dok bljuju vatru na obeščašćene, popljuvane, ponižene i na kraju brutalno pobijene.
Iako nastala među prvima, nedugo nakon Dubrovnika i Neuma, naša su širokobriješka grobišta tek samo neznatni djelić polja, šuma, livada, jama, preoranih grobnica naših ljudi, za Boga miloga, u ogromnoj većini naših nevinih ljudi, diljem Hercegovine, Bosne, Hrvatske, Slovenije i inih istočnih krajeva i zemalja (sve do Makedonije), koja traže tako malo – samo dostojan ukop i molitvu kod grobnice i oltara. Za smiraj duše i njima i njihovim obiteljima i cijelom narodu. Zar nas tako ne uči naša vjera i glas savjesti u nama. Svatko želi zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu oca, sina, brata, prijatelja i – čovjeka, na kraju krajeva. Baš svatko! Bez iznimke! A 2017. godine Hrvatskom još uvijek drmaju oni koji su štovatelji Vickova lika i djela, lika i djela komuniste i orjunaša, ‘orača’ hrvatskih grobova, te njegova učitelja Tita, masovnog ubojice razoružanih i nemoćnih ljudi.

O najboljima među nama, koji su nažalost morali umrijeti
Poznato je koliko je traganja za istinom o Drugome svjetskom ratu, kojeg sam se i sam uhvatio u posljednjih petnaestak godina, ‘Sizifov posao’, koliko je skliska daska pod nogama svih koji se ovom tematikom bave. Ne treba neka velika pamet da bi se spoznalo i zbog čega je to tako. Ali bez obzira na sve, uvjeren sam kako vrijedi biti čak i izrugan, ismijan i popljuvan zbog naših očeva i djedova, običnih ljudi o kojima se desetljećima zlobno pričaju nametnute krvave priče, priče o zloći bez ikakva pokrića. Zapravo, zbog istine o njima sam se i dao ‘navući’! Jer koliko god su bile teške hrvatske rane zadobivene metkom, nožem ili čim god, još su teže one utisnute na duši cijelog naroda, koje do dana današnjega neprekidno krvare, jer ih uporno ozljeđuju i otvaraju zli ljudi. Rane su to proizvedene zlobnim riječima, zapravo opakim, neutemeljenim i teškim lažima o NDH s njezinim državnim, redarstvenim, sudskim i vojnim aparatom. Jer naši očevi, djedovi, susjedi, prijatelji i poznanici, obični ljudi kakvi govore u ovom zborniku, bili su vojnici i redarstvenici, pripadnici HOS-a– ustaše i domobrani, koji su imali sreću preživjeti, dok su nebrojeni od njihovih kolega svojom (pre)ranom smrću izgorjeli za tu državu kao žrtve paljenice. Tko želi biti dobronamjeran poštivat će duboke rane našeg naroda. Pokušat će ih liječiti istinom, ali samo istinom i svojim uljudnim suosjećanjem. Bez ikakvog sažalijevanja, jer njega ne trebamo niti tražimo! Osim toga, red je bio i morao je doći dan kad će se na sve većem broju ukoričenih stranica čuti i vapaj naših razoružanih vojnika, nezaštićenih civila, uzdah umorenih, krik izudaranih, smrtni hropac metkom pogođenih, tuga neudanih djevojaka te plač ucviljenih roditelja, udovica i nejake djece – siročadi bez očeva. A siročadi bez očeva samo je kod nas u Širokom Brijegu nakon Drugoga svjetskog rata ostalo 1.565. Složit ćete se: nije malo! Kako su odrastali, kakav su kruh jeli i kakve muke mučili, znaju samo oni. U posljednje vrijeme sve više na vidjelo izlazi nedvojbena istinu i znanstveno potkrijepljena činjenica: pri kraju Drugoga svjetskog rata i u krvavom poraću, u pogubnome partizansko-komunističkom genocidu (ali i urbicidu i kulturocidu), u ogromnoj većini, pobijeni su najbolji među nama: nacionalno najsvjesniji, Domovini najodaniji, intelektualno najnadareniji i obrazovno najpotkovaniji. Takvi su bili prvi na ciljniku buduće zločinačke tvorevine koja je i mogla nastati jedino na njihovoj krvi. Uostalom, zar (jednonogi) jugoslavenski diktator, 10. ili 13. (svejedno) s vječne liste najvećih svjetskih zločinaca, koji na duši ima stotine tisuća nevinih hrvatskih života, nije i sam priznao: morali smo pustiti Srbima da se izdovolje! Gotovo svih naprijed navedenih skupina hrvatskih mučenika ovdje ćete pronaći životne i ratne priče, ako ne baš svih kao svjedoka, onda barem kao objekata svjedočenja. Želim da dobronamjerni ljudi čuju i te glasove i zauzmu svoja konačna stajališta, oslanjajući se isključivo na vlastitu glavu. Nakon svega, moja poruka glasi: treba pisati o NDH drukčije negoli se pisalo nakon Drugoga svjetskog rata, treba neprekidno i neumorno pisati istinu sve dok ruka ne klone ili prsti ne izdaju. I to prije svega radi naše mladosti. Ali ne pisati drukčije samo da bi se kontriralo partizansko-komunističkim stereotipima, jer normalnom čovjeku to nikako i nikada ne smije biti cilj, nego drukčije u smislu jedne i jedine istine, ma kakva ona bila. A slušajući naše preživjele svjedoke vremena i događaja, istina je u brutalnom ratu sa šumsko-razbojničkom historiografijom. Uostalom, već sam kazao, i meni osobno bilo je nespojivo ono što sam slušao od suvremenika rata u svojoj kući i u susjedstvu, s onim što sam učio u školi. Kad bih svom djedu rekao da nam drukčije govore u školi, on bi mi rekao otprilike ovako: ti odgovori nastavniku onako kako piše u knjizi, a istina je ovo što ti ja govorim, ali to nastavniku nikako ne smiješ reći. Tako nekako! Treba voditi računa i o narodnom iskustvu i čuvanju neokrnjene istine, ma kakva ona bila, ali i skidanju s leđa NDH nebrojenih kleveta, laži, neistina, zabluda, a počesto i maloumnih bedastoća (kao što je npr. bila ona iz fikcijskog romana Curzia Malaparteao košarici od vrbova pruća punoj srpskih očiju, koja je stajala na Poglavnikovome radnom stolu, a koja je kasnije rabljena kao činjenica i istina). Mi moramo tražiti istinu, to smo dužni i Bogu i ljudima. Onim ljudima iz naših obitelji koje su nam popljuvali, ponizili, osramotili i koje su, na kraju, potpuno obeščašćene i pobili. I kad konačno istinu pronađemo, a nadam se i u Boga ufam da će jednom, bez obzira na sve, doći i taj dan, dužni smo je priznati i prihvatiti. Makar ona bila crna, siva, ljubičasta, žuta ili kakva god, istina je uvijek samo jedna i dužni smo je priznati, prihvatili i širiti.
Pišući ovu knjigu, odnosno slušajući one koji svjedoče u njoj, još bolje sam spoznao koliko su teško podnošljive klevete pobjednika, kako one izgovorene, tako pogotovu one napisane protiv dobra glasa ovih prevarenih, razoružanih, izručenih i u najvećem broju okrutno pobijenih ljudi. To je ponovno ubijanje ubijenih i novi zločin veći od onoga davno učinjena. Netko je negdje rekao: tko želi lagati na ustaše i domobrane kako bi nas, njihovu djecu i unuke, ponizio, držao u pokornosti i omču krivnje nam oko vrata stavljao, radije neka nam zakaže dan strijeljanja. Manje će nam zla učiniti tko nas danas, kao nekoć njih, nevine pobije negoli da nas trajno lažima cijedi i život iz nas isušuje. Jer, postoji višestruko ubijanje. Ne samo mačem, nego i jezikom. Ne samo oružjem, nego i perom i govorom. Čuli smo mnogo puta izreku: o mrtvima samo dobro! Da se bar malo do te izreke držalo, pazilo bi se što će se govoriti o mrtvim ustašama i domobranima, jer se oni ne mogu braniti. A ako ne može ‘o mrtvima samo dobro’ onda neka bude ‘o mrtvima samo istina’. Barem toliko, kao minimum! Nedopustivo je prešutno usvojeno načelo: ustaša je zao čovjek samo zato što je bio ustaša! Postoji li igdje na svijetu ijedna organizirana skupina ljudi, čiji su baš svi pripadnici loši, samo zato što pripadaju toj skupini? Oni koji svjedoče u ovom zborniku, tvrde i dokazuju drukčije, ako ne i potpuno suprotno. Protiv zločina objede i klevete prema bilo kome, pa tako i prema ustašama, treba dignuti glas do neba i zatražiti da se već jednom počne istinito pisati i o tim ljudima, bez zlih namjera, bez izmišljotina koje često graniče sa zdravim razumom, imajući uvijek pred očima poznati i opominjući biblijski navod:
– „Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika.“ (Sir 28, 17-18).
Pogubljeni hrvatski vojnici pali su od mača, a članovi njihovih obitelji, ali i brojni njihovi sunarodnjaci, padali su i padaju od jezika zlih pobjednika. Jer, dok je mač, u širem smislu, završio svoj posao, mač jezika i pera probadao je i još uvijek probada srca i duše njihovih ožalošćenih. Ožalošćeni su morali skrivati suze, prigušivati jauke, nositi crninu i duboke rane u dušama. Zato bi trebalo, u ime dostojanstva nevinih žrtava i u ime dostojanstva hrvatskog naroda, napokon pronaći i reći istinu. Ovdje govore preživjeli svjedoci vremena, osobno vjerujem kako govore istinu, a najmanje što možemo jest da i mi govorimo istinu. Pa, zar jedino istina ne oslobađa? I šutnjom se može počiniti veliki grijeh. Ali i praznim, a pogotovo lažnim riječima. A lagalo se bez pomišljanja na izvjesne posljedice. Govorilo se o ustašama i domobranima bez ikakve provjere i traženja dokaza. Svako njihovo dobro djelo vješto se krilo, iako je mnoštvo njih učinjeno bilo. Krilo se zbog straha, ali nažalost i ne samo zbog straha, nego i zbog nekakvoga samonametnutog ljudskog obzira (?!), koji je teško razumjeti, unatoč ozbiljnom i dobro poznatom Isusovu upozorenju: – „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ, što je izreknu, odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” (Mt 12, 36-37).
Ako je tako rekao Onaj koji je jedini bezgrešan hodao među nama, valjda bi to uvijek trebalo imati u glavi i koristiti kao jedini ‘modus vivendi’.

Završne napomene i zaključak
Evo, pri kraju, sjetio sam se još jednog doista prigodnog citata. Otto von Bismarck, kancelar pruskog kraljevstva, jednom je prigodom rekao: – “Od povijesti možemo naučiti da nitko ne uči iz povijesti.“
Iako Bismarck nije govorio niti o jednome konkretnom narodu, čini se da se ovo, prije svih drugih naroda, odnosi baš na nas Hrvate, jer da smo kao narod išta (na)učili iz povijesti, ne bi nam se ona uporno ponavljala. A da nam se povijest ponavlja, to valjda više niti ne treba dokazivati. Da ne idemo dublje u povijest, prisjetimo se samo 20. stoljeća. Iz prve kraljevske Jugoslavije (u koju smo ušli zaslugom Radićevih ‘gusaka u magli’) izašli smo s ‘dotom’ od desetak tisuća pobijenih nevinih ljudi u brutalnome uličnom teroru, a onda smo, nakon partizansko-komunističkog masakra, osakaćeni ušli u drugu, ovaj put komunističku Jugoslaviju (zaslugom neviđenog nasilja Titovih ‘komunista s ljudskim likom’). Krvavim ratom s desecima tisuća poginulih i osakaćenih te stotinama tisuća protjeranih i raseljenih, iščupali smo se iz te druge Jugoslavije, ali opet dio naroda, beznadno i neizlječivo zaluđen komunizmom, uporno traži povratak na staro. Stockholmski sindrom, što li je to, vrag bi ga znao!? Normalan čovjek pita se kako je takvo što moguće!? Bilo bi za očekivati da se ‘onaj koga je zmija klala i gušterice boji’, ali eto nije tako. Da smo kao narod mi Hrvati išta (na)učili iz povijesti, vjerojatno nam se ona ne bi uporno ponavljala.
Nadam se kako će ovaj zbornik biti moj ‘neznatan’ prinos istini, novim i drukčijim saznanjima o nama samima, ponajprije o nama Širokobriježanima, kako će nam omogućiti barem malo više istine o dijelu vlastite povijesti. Iskreno se nadam da je pred čitateljem štivo iz kojeg se može nešto i naučiti. Pred Vama su priče hrvatskih vojnika iz Drugoga svjetskog rata, hrvatskih ustaša i domobrana, naših domaćih ljudi (među kojima je i jedan koji je službovao u Jasenovcu), naših očeva i djedova, ljudi koji su nam susjedi ili prijatelji, ljudi koji su samozatajno živjeli svoje živote ne namećući nikome svoju istinu. Tu su također i priče nekoliko suvremenika, koji doduše nisu bili vojnici, ali su rat intenzivno doživjeli i preživjeli, te su također imali što reći o njemu. Svi ovi naši stari ratnici, ali i svjedoci vremena, bez izuzetka naglašavali su kako pričaju samo ono što znaju, što su osobno doživjeli i preživjeli, odnosno ono u čemu su osobno sudjelovali, a čega su se još mogli sjetiti. Zanimljivo je kako je gotovo svaki od njih, nenametljivo iznoseći svoje svjedočenje, izgovarao i naglašavao jednu skoro identičnu rečenicu, koja je otprilike glasila ovako: – „Ja sam star čovjek, moje je vrijeme prošlo, ja sam svakako pri kraju. Ja više nemam nikakva razloga lagati, izmišljati ili uljepšavati stvari, braniti ili napadati bilo koga, ja mogu govoriti samo o onome što sam osobno doživio, onako kako se dogodilo, odnosno onako kako je meni ostalo u glavi da se dogodilo…“
Otprilike tako ili tako nekako! Između ostalog i zbog toga osobno držim njihova svjedočenja poprilično vjerodostojnim, osim u dijelu u kojem ih je sjećanje moglo izdati. Njihove su priče različite, u rasponu od brutalnih u koje je baš zbog te brutalnosti teško i povjerovati, do onih drugih – manje teških, ali bogatih povijesnim činjenicama, te stoga također vrlo zanimljivih i korisnih. Na početku našeg razgovora i svog svjedočenja, jedan od svjedoka, dobroćudna starina Ante Kopilaš – Ajko, ovako je rekao:
– „Lijepi moj čovjek, lijepo je to što ti radiš, ali zaludu se trudiš. Tko će meni i tebi povjerovati da se sve ovo dogodilo i da je sve ovako bilo. Da sam ja na tvom mjestu i da ti meni pričaš sve ovo što ću ja tebi pričati, ja ti ništa ne bih povjerovao. Zato ti kažem da se zaludu mučiš: niti tebi, a ni meni nitko ovo neće povjerovati. Znam ja da je tako, jer se radi o događajima u koje je teško povjerovati. Vrlo brzo uvidjet ćeš to i sam!“
U svakom Uvodu, pa tako i u ovom, trebalo bi navesti neke detalje iz napisanog štiva koji će čitatelja ‘prisiliti’ da uđe među korice i počne čitati, koji će ga neopaženo i nenametljivo ‘uvući’ na ukoričene stranice. Ovdje je to poprilično teško, jer ni sam nisam siguran što izdvojiti. Načelno mogu kazati da je među ovim koricama toliko jezivih opisa i izuzetno teških scena koje će brutalnošću iznenaditi i one najtvrđe. Neke od ispričanih scena čak su i degutantne. Imponira neopterećenost ovih ljudi, svjedoka vremena, koji su spremno svjedočili o dobroti drugih ljudi, bili oni hrvatski vojnici (ustaše i domobrani) ili Nijemci, ili partizani, ili pak četnici. Takvih ćete svjedočenja naći na više mjesta unutar ovih korica. Ali je važno kazati da ova svjedočenja, iako u najvećem broju izgovorena od naših domaćih ljudi, daleko premašuju granice Širokog Brijega, odnosno imaju gotovo univerzalni hrvatski značaj, ako to nije pretenciozno kazati. Jer, ponavljam, obrazac zločina koji je, nažalost, rođen kod nas na Širokom Brijegu, prije svega zbog brutalnog smaknuća naših nevinih franjevaca, postao je obrazac partizanskog zločinstva u godinama koje su slijedile. Dakle, ove životne priče otkrivaju istinu o Širokom Brijegu od 1941. do 1945. godine, s posebnim naglaskom na posljednje dvije ratne godine, ali također svjedoče i o situaciji u NDH za cijelo vrijeme njezina postojanja, dakako bitno drugačije od raširenih komunističkih stereotipa, te posebice dragocjeno svjedoče o novonastaloj partizansko-komunističkoj državi i njezinim stravičnim zločinima, kako u ratu tako i u dugim godinama poraća. Također jednim dijelom svjedoče i o svih 45 godina (1945.-1990.) postojanja bivše države, koja se zapravo cijelo vrijeme svog postojanja nalazila u stanju svojevrsnog primirja, a ne mira. Moram također naglasiti i jednu stvar za kojom iskreno žalim, a to je činjenica da sam s prikupljanjem ovih svjedočenja krenuo poprilično kasno, gotovo prekasno. Kakav je ‘kapital’ trajno izgubljen zbog nemara (moga ili našega), kakva sam sve svjedočenja mogao zabilježiti da sam se samo deset-petnaest godina ranije sjetio toga? Ali nažalost nisam (ili nismo)! I sad, što je tu je! Dobro je i ovako, ali kako je moglo biti… Šteta, velika šteta! Nažalost nepopravljiva! Dužan sam kazati i upozoriti još na nešto, a tiče se stila i sintagme rečenice u štivu koje dolazi pred čitatelja. Sva su svjedočenja autentična, onakva kako su ih interpretirali svjedoci vremena i događaja, oni koji su sve to osobno doživjeli i preživjeli. Moji zahvati u svjedočenja bili su doista minimalni, ali nikada na štetu smisla onoga što su svjedoci mislili i željeli kazati, bili su samo onoliki koliko je bilo nužno da bi rečenice bile razumljive i da bi im se što lakše mogao uhvatiti i povezati smisao. Ništa više od toga! Jer riječi svjedoka su ‘svetinja’, ono što je svaki od njih želio kazati niti u najmanjoj mjeri nisam povrijedio. Smisao rečenice je njihov, a moj je samo dijelom izmijenjeni redoslijed riječi u njoj, te tu i tamo pokoja umetnuta riječ radi lakšeg razumijevanja. Ne treba smetnuti s uma da je ovdje riječ o svjedočenjima običnih ‘malih’ ljudi, čije su rečenice često znale biti poprilično konfuzne, počinjući (pre)često na isti način: ‘i onda’, ‘i eto’, ‘ja sam’, ‘mi smo’, ‘ali’, ‘a’, ‘i’… Stoga je trebalo tražiti načina kako izbjeći to često ponavljanje i jednoličnost. Događalo se da je više od pola (a ponekad još i više) izgovorenih rečenica počinjalo isto, na gore spomenuti način, tako da je valjalo razbijati ta brojna ponavljanja i monotoniju. Ali, još jednom ponavljam, nikada na štetu izvornog smisla. Također odlučio sam u tekstu zadržati sve izgovorene naše pučke izraze koje su svjedoci upotrijebili, nadajući se da će i oni s jedne strane doprinijeti autentičnosti, a s druge i dijelom obogatiti ukupno štivo. Nadam se da nisam pogriješio, pogotovu jer sam na kraju knjige uradio popis tih pučkih izraza s objašnjenjima, onoliko koliko sam i sam znao, nadajući se da će i naši mlađi naučiti pokoji izraz kojim su se ne tako davno koristili njihovi djedovi i bake, a možda štogod od toga i zapamtiti. Kako sam već ranije kazao, neka od svjedočenja malo su izišla izvan granica Širokog Brijega, otišao sam na ‘izlet’ sve do Sinja i Kaštela. Tako da se među svjedocima našao npr. i jedan legionar, ‘Vražiovac’ iz Sinja, vitalni starac sa ‘samo’ 95 godina na plećima, koji je branio Široki Brijeg, a tu je i jedan kaštelanski partizan, s ‘prikupljenih’ 90 godina, koji je napadao Široki Brijeg i koji je svjedočio o ubojstvu jednoga našeg svećenika franjevca, što se dogodilo pred njegovim očima. Tu je također i svjedokinja s Kupresa, ali i svjedok iz Mostara. Nadam se da su svi oni samo još dodatno obogatili ovo štivo koje, evo, dolazi pred čitatelja. Svi ‘moji’ svjedoci govorili su samo o onome što su doživjeli, odnosno o onome što su dobro znali. Eh, kako bi dobro bilo kad bi ljudi govorili samo ono što pouzdano i dobro znaju. Češki filozof, novinar i pisac Karel Čapek jednom je rekao:
– “Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju.“
Nadam se da duge godine istraživanja, bilježenja i obrađivanja prikupljenog materijala nisam uludo potrošio i da će biti onih koji će pronaći i odvojiti vrijeme da od živih svjedoka iz prve ruke saznaju nešto više o događajima u Drugome svjetskom ratu, s posebnim naglaskom na njegove posljednje dvije godine, te na krvave godine nakon njegova završetka, prije svega kod nas u Širokom Brijegu, ali jednako tako i na ozemlju cijele NDH. I na samom kraju, dužan sam kazati sljedeće: neki od onih koji su svjedočili u ovom zborniku i na taj način javnosti na uvid nesebično podastrli svoje živote, nisu nažalost živi dočekali njegovu objavu. Najmanje što u znak zahvalnosti tim dobrim ljudima mogu učiniti, jest i javno im izraziti svoju duboku zahvalnost. Pokoj vječni daruj im Gospodine!

Široki Brijeg, za Veliku Gospu, 2017. godine
Velimir Mabić


Pogovor
Pred nama su svjedočenja živih svjedoka jednoga apokaliptičnog vremena. Trebalo je čekati gotovo pola stoljeća da istina o partizansko-komunističkom teroru dobije kakvo-takvo pravo javnosti. Tek u rijetkim slučajevima, i to gotovo isključivo u krugovima hrvatske političke emigracije, tiskana su izdanja u kojima se o tome govorilo. Takva su, međutim, bila ‘zaključana’ i osuđena kao recidiv fašističkog zla. Rijetki pokušaji da pojedinci iz tabora pobjednika progovore o teroru i počinjenim zločinima, uvijek su bili motivirani željom da se izbrišu tragovi vlastite odgovornosti odnosno proizvede bolja prošlost. Pobjednici su nakon Drugoga svjetskog rata sustavno provodili propagandu o svome velikom uspjehu, s legitimnim razlogom stavljanja u središte osude zla poraženi nacional-socijalizam. Mnoštvo je knjiga, filmova i istraživanja posvećeno tom pitanju. S drugu stranu potrebe da se povijest objektivno istraži, stajala je propaganda o ‘uspjehu’: svi su arhivi bili zatvoreni; svi ulazi izvana bili su strogo filtrirani; svi mediji su stavljeni u funkciju ‘ispravne’ propagande; obrazovni sustav izgrađivao je ‘novog čovjeka’ – indoktriniranog čovjeka. Službeni obrazac istine i razmišljanja polako je i nenametljivo trebao postati i obrazac razmišljanja neprijatelja režima. Svi kanali informiranja bili su presječeni. Sav taj stroj što nas je zaglušio propagandom o uspjehu režima imao je stvarni cilj – prikriti istinu o počinjenim zločinima i sustavnom teroru režima. Ljudsko pamćenje, ne samo da je podložno biološkim procesima, nego ga je moguće ‘zarobiti’, njime upravljati, ugurati ga u nametnute obrasce razmišljanja. Ipak, uspjeh tehnologije upravljanja obrascima pamćenja i razmišljanja podrazumijeva sudjelovanje i pristanak (svjesni ili nesvjesni). Različite zajednice, bez obzira na iste količine i izvore informacija ili propagande kojima su izloženi, formirat će različita stajališta o istoj pojavi. To znači da zajednička baza informacija i znanja neće imati jednak učinak na sve skupine. U ovoj knjizi riječ je o svjedočenjima ljudi koji nisu sudjelovali niti su pristajali na službene obrasce razmišljanja. Njihova su iskustva bila pohranjena u riznicu zabranjenog znanja toliko dugo dok nisu otključani kanali javnosti. Sad ih imamo pred sobom, sad možemo kroz sjećanja svjedoka jednog nevremena izbliza upoznati strahote režima, kako bismo se mogli od njega braniti – braniti se od onih koji su sudjelovali i pristali! I, što je najvažnije, o njemu i o njima donositi vlastite sudove!
S obzirom na rečene procese koji utječu na ljudsko pamćenje, moglo bi se postaviti pitanje objektivnosti njihova pripovijedanja. Isto pitanje i dvojbu postavio je i veliki fra Janko Bubalo još 1990. godine, kad je odlučio objaviti svoja sjećanja u knjizi Apokaliptični dani: “Iako bih ja, na pragu svoje osamdesete, i po svome stanju i po svojim godinama, iskreno i s pravom mogao sebi reći onu svetopisamsku ‘pusti mrtve neka pokopavaju mrtve svoje’, ipak se usuđujem pustiti među ljude svezak svojih zapisa… “
O svojim zapisima, nastalim četrdeset godina poslije apokaliptičnog vremena, fra Janko dodaje: “Tako su njihovi obrisi patiniranjem pomalo otupjeli, ali su se isto tako i očistili od časovite patetike i pjenušavosti vremena u kojem su se dogodili.”
Svaku možebitnu zamjerku ovoj knjizi možemo jednostavno odbaciti spoznajom da je njezin priređivač otiskao svojevrsni topografski zemljovid krvavih staza kojima je prolazio hrvatski narod u vrijeme zlokobnoga komunističkog terora.
Zahvaljujući trudu autora-priređivača, zabilježena i objavljena svjedočenja, očišćena od ‘pjenušavosti vremena’, sačuvana u sjećanju ljudi koji nisu pristajali prihvatiti fabricirani obrazac pamćenja, koji nisu prihvatili revolucionarnu svijest o ‘pravednosti’, prije nego su pokopani zajedno sa svojim čuvarima, ostaju nama živima kao autentičan trag jednoga apokaliptičnog vremena.

Široki Brijeg, 15. listopada 2017.
Zdenko Ćosić


Kakva bi tišina nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju

Karel Čapek

Dodatne informacije

Autor

Velimir Mabić

Izdavač

Logotip d.o.o. Široki Brijeg

Godina izdanja

2017

Jezik

Hrvatski