Opis
“Posvećeno onima koji istinu ljube, žrtve ne zaboravljaju, oprost i pomirbu žude, djeluju u ime Boga i pravde i sve zbog čiste ljubavi rade!”
„Ja ne bi išla u Slavoniju, al mati veli da moram. Moram pripazit mlađe. Ona veli da je bolje da idem dok ova suša i glad prođu, pa se posli, kada bude bolje vrime, vrnemo kući. Veli, triba priživit.“ ozbiljno je govorila trinaestogodišnja djevojčica.
„Jašta moja Anice, jašta nego iđi. Proći će ovo. Vazda je bilo jada, al nekako se Bog opet pobrine za nas, triba izdržat“, govorila joj je mlada žena odjevena u crno s maramom povezanom oko glave.
Ona crna kupinja boja ženi je prekrila svu mladost, tek nazire se lice mršavo, ispijeno i ruke žuljave od rada u suhoj zemlji. Bješe ona udovica s troje nejake dječice. Muž joj je poginuo na nekoj fronti za koju ne zna gdje je.
Iz njihovog sela su gotovo svi muževi i mladi momci mobilizirani u austrougarsku vojsku. Tad je otišao i njen muž, a poslije nekog vremena stigla je samo cedulja o njegovoj pogibiji, koju joj je pročitao fratar. Mada ona ne umije čitati još uvijek je otvara i razgleda ne bi li otkrila da nešto nije pogrešno napisano. I Anica joj je nekoliko puta već čitala i dobro je znala koliku bol šuti ova jadna udovica.
Kako su otišli svi muževi i mladići, tako je selo ostalo bez radne snage, bez muške ruke koja je znala zaorati njivu i posijati žito.
Veliki rat se širio i što je više loših vijesti stizalo s raznih strana, tako se i neimaština širila, od vrata do vrata, poput kuge. I na državna vrata zakucala je nemilosrdno, te je država bila prisiljena sve manje uvoziti žita iz Ugarske.
Nedostatno je brašna da se može preživjeti. Nestašica hrane zahvatila je cijelu Hercegovinu. Vukli su se dugi mjeseci i preduga godišnja doba, a oči sirotinje uperene u nebo milostivo su čekale spas. Kiša nije dugo padala.
Svaka nova zima činila se okrutnijom od prethodne, a nesnošljivo ljeto sve sušnije nego ono prije. Nakon velike suše koja je pogodila Hercegovinu, vegetacija je ostala spržena, izgorena je i sasušena trava i nasadi, a ono malo preživjele stoke zasušilo na mlijeko. Pojedeno je čak i sjeme za žito, a onda je i posljednja pomoć iz Ugarske izostala.
Rat i glad je kosio sve pred sobom.
Ucvrljilo pod paklenim suncem sve, pa se i kamen rastače od jada. Ogolila brda, popucala žedna zemlja, a ova jadna udovica kao i druge žene lomi se prteći drva na leđima iz okolnog šumarka, namirujući ih za ognjište, mada na njemu ne imaše što skuhati. Koliko se samo puta miješala sama vodurina u kazanu, a ne imaše ni šake brašna ni zrna soli da se u nju doda. Majčinske suze su jedino što bi se u vrelu vodu moglo dodati u praznom kazanu.
U bijedi koja ih je okruživala, jad i glad natjerao žene na snalažljivost, pa se one dale u branje i kuhanje divlje trave – kozlaca, jer jedino se on opirao suši po ovom kamenjaru, kuhao se i djeci i stoci. Žene su skidale s kostjela prvo zelenu koru, pa zatim strugale bijelu u posudu, što bi izgledalo kao bijelo brašno. Malo bi ga prosušile i kuhale na vodi. Bilo je jako gorko, ali se jelo. Zasitilo bi prazne trbuhe, ali ne zadugo, jer bi djecu želudac bolio od toga i pogrbljeni bi ručicama stiskali trbuščiće. Djeca su na očigled slabila i pobolijevala, jer su mjesecima jeli samo te gorke trave. Čak se i kruh slično pripravljao. Bio je to tvrd i težak kruh.
Govorilo se tada kako je fra Didak, hercegovački Mojsije, odnio na carski dvor u Beč Karlu I., posljednjem austrougarskom caru, sedam vrsta kruhova iz Hercegovine: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru. Obraćao se on i Zemaljskom upravitelju Sarkotiću pismom očaja vapeći za pomoć ljudima koji umiru od gladi. Trebalo je poduzeti nešto odmah, jer su kosci smrti došli u vršidbu i ne lomeći kose o kamen sjekli su nejake. Sjekli su djecu.
Noćima je fra Didak klečao u svom sobičku s krunicom u ruci, preklinjući Boga da mu otvori put kojim bi spasio tu jadnu sirotinju. I dade mu Bog milost i prosvijetli misli, te fra Didak spozna način kako bi mogao spasiti barem djecu od sigurne smrti.
Nevjerojatan pothvat koji je naumio fra Didak s ostalim franjevcima, bila je spasonosna akcija zbrinjavanja tisuća izgladnjele djece u obiteljima plodnih preko-savskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema.
“Budna ratnica za slobodu hrvatske istine, Anita Martinac, romanom pod naslovom MEDALJON otvorila je vrata i ušla u kuću povijesne hrvatske strave. Sa njenim drugim romanom pod naslovom POSLJEDNJI otvorila je prozore istine u kući povijesne hrvatske patnje i bola. Trećim povijesnim romanom pod signjifikantnim naslovom OD FRANJE DO FRANJE autorica diže u zrak krov kuće strahota gotovo stogodišnjeg stradanja i patnji Hrvata u dvadesetom stoljeću.
Anita Martinac ne dijeli Hrvate po državama. Neustrašivo spremna ratnica za istinu i za borbu da se ne zaboravi prošlost, spisateljica i pjesnikinja korača čvrstim istinitim korakom kroz povijest i prikazuje ju neumoljivo u sadašnjosti. Iskreno se bojim da će tek budućnost znat cijenit njeno veličanstveno djelo. Današnjica Hrvata je još uvijek u strahu pred samom sobom.
Autorica će zasigurno i nadalje biti BUDNA, koristim naslov najnovije zbirke njenih domoljubnih pjesama, u svom bogatom kreativnom djelovanju i nepokolebljivog srca i duše stvarat za Hrvate, ma gdje god bili!”
Ivan Župa, ORF urednik u mirovini
“Mnogo puta ne razumijemo Božje odluke, ne razumijemo kako dodjeljuje sudbine pojedincima, zašto traži veliku žrtvu, kao što je cijeli svoj život žrtvovala Anica. Znam samo da kroz njihove živote nama ostavlja poruke. A poruka o životu ove hrabre žene, nježnim nitima ljubavi izvezena je u ovoj knjizi.
Znam, mogli su im kidati pletenice i lomiti ruke, mogli su im uzeti i dom i dostojanstvo i obitelj, ali nikad ljubav i vjeru. Nju su sijale plodnom hrvatskom zemljom, ne desetljećima, nego stoljećima, sve te strpljive Hrvatice kao što je bila Anica.
Rastite, rastite, rastite … djeco djece i čuvajte sjeme naše.”
