Naši ljudi i krajevi

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

ČITAOCU

Baveći se, da nekako proživim, novinarstvom u našoj sveopćoj nemoći za život od čiste književnosti, bijah i kao novinar prije svega literat, pa u ovoj svesci spasavam od novinarske efemernosti članke koji doduše ne moraju imati više literarne vrijednosti, a da im ipak ostane trajnija vrijednost od jednodnevnosti. I novinarstvo je najzad umjetnost impresionizma, dok čista literatura zna vrlo često i najbogatije duhove u čežnji za višim, za „pravim“ životom odvratiti od života oko nas, od stvarnosti isto tako pjesničke i zanimljive kao ma koji momenat idealizovane prošlosti. Žurnalizam nas uči savremenosti, modernosti, pa kako je tek onaj pravi novinar, koji zna u tragikomičnom zapletu dnevnih tričarija naći velik, historijski čin, u beskrajnoj gomili nametljivih savremenika pravog, znamenitog čovjeka, pravi žurnalizam je najbolja škola praktične i teorijske kritike, te vidimo, da viša publicistika danas odista nastavlja posao najšire kritike, dakle oslobodjavanja i emancipacije: oslobodilačko djelo Montaignea i Erazma, Miltona, Swifta i Enciklopedista.
Dok visoka, čista literatura ne mora biti odjek slobodnog duha, te vidimo, da su baš klasične periode Horaca, Racinea i Goethea izrazi genija u jarmu autoriteta i apsolutizma, pravi žurnalizam je čist oblik oslobodjena duha, slobodnog društva i slobodne riječi. Ulazimo li mi Hrvati u eru novinarstva, znači, da se duhovno emancipujemo i da nastavljamo djelo prosvijetljenja, opće kritike i umnog preporoda, koji je u stvari narodni preporod prema onoj „Prosvjetom k Slobodi“. Ako i ne može novinarstvo kao vještina naglog, skoro fotografskog svakodnevnog impresionizma paziti na strog stil i formu, idealni artiste kao Poë i Leconte de Lisle bijahu novinari, da ne spominjem tolikih silnih pjesnika, što su pjevali žurnalističke, političke pjesme kao naš Preradović. Šenoa, Harambašić, Kovačić i Kranjčević, rekavši u pjesmi ono, što ne mogahu kazati u članku. Artizam suvremene literarne generacije baš i jeste u tome, što želi pravu umjetnost osloboditi od novinarstva tako, da pored umjetničke, prave literature stvori pravi, zadatku najšire kulturne kritike dorasli žurnalizam, kao najbolje sredstvo našeg duhovnog i narodnog oslobodjenja.
Imajući doduše dobrih novinara tamo od A. Starčevića, Kovačića, Miškatovića, Politea pa do nekih savremenika (da ne spominjem Srba od Svetozara Miletića, P. Todorovića pa do modernih novinara beogradskih), savremena naša štampa na žalost ne raste u svom niveau-u razmjerno sa sve većom svojom važnošću, pretvarajući se kao u velikim kapitalističnim središtima od idealnog sredstva za najširu narodnu prosvjetu u ordinarna trgovačka, industrijska poduzeća. Evo, mi već u Zagrebu kao i u Beogradu imamo nekoliko jeftinih senzacijskih novinskih pečuraka, okužujući nepismenim svojim blezgarijama naš i onako umočvareni uzduh, pa se zbog niske konkurencije upravo natječu u trovanju bezazlenih mozgova i srdaca. I na naše bijedno kulturno hrvalište pojavio se tip, odviše nepošten za konobara i odviše lijen za ručni kakav rad, Rameauov Nećak i Giboyerov Sin bez ortografije, bez duha i bez savjesti, kulturni parija i polunaobraženi pustolov, Reptil i Revolveržurnalist, anoniman Herostrat i bakcilski opadač i klevetnik, zbog kojega će častan naziv Novinar postati sramota, ne savlada li pravi žurnalizam, žurnalizam ideje i lojalne diskuzije, žurnalizam ignorancije, ordinarne spekulacije i klevetničkog, bezimenog toljagaštva.
Uzme li čitalac u obzir mučne prilike, u kojima su većinom ovi članci pisani, bit će tolerantnih prama piscu. Lutajući kao bjegunac od 21. godine do nedavnog Kraljevog pomilovanja daleko od otačbine, pateći se u materijalnim nevoljama i životareći kao savjestan literat u dobi, kada se još uči, mnogo uči, nisam se mogao razviti kao u povoljnijim prilikama. No u tim listićima novinarskim ima volje, nesavladIjive žudnje za što širim pogledima, za najfinijom kulturom i dok su drugi o hrvatskoj i srpskoj kulturnoj uzajamnosti tek deklamovali, ja sam kao novinar o srpskim kulturnim pojavama našu javnost medju prvima upućivao, ponoseći se, da sam za ono 15 godina mog lutanja izvan Hrvatske bio dokaz, da ona nesrećna, iskorjenjena, iz domovine jurena, anonimna i emigrantska Hrvatska tek u tudjini slobodnim našim duhom diše, ne napuštajući niti usred velikih zaprjeka borbu za ulazak u neopisivo kazalište, gdje igra božansku komediju najnovijih misli deset tisuća izabranika europske intelektualne elite.
Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični nacionalizam. Iza iskrene, mučne i nezahvalne borbe doživIjavam, kako glavni predstavnici našeg pravaštva u načelu skroz liberalnog i tolerantnog, zaplivaše u reakciju mutnih jezuitskih voda. Liberalni nacionalizam pretvara se u reakcionarstvo konfesionalne rimske politike. Kod te tragične činjenici pada mi iz ruke pero — pero posljednjeg pravaškog liberala, ma da nikada neće iznevjeriti slobodne hrvatske misli i misli slobodne Hrvatske.

Zagreb, 13. lipnja 1910.
A. G. M.

KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNICI
Razmatranja

Pisati o književnosti i o književniku uopće čini se na prvi mah zaludnica, u vrijeme, kad o tome već ima nepregledna literatura i kada nema, tako reći, pisca i kritičara, a da nije o sebi, o svom zanatu i pozivu napisao i više no što treba. I kod nas se već mnogo, i odviše, o tome raspravljalo, posljednjih desetak godina i ne pretresa se drugo no pitanje: što je upravo književnost i što je književnik, te doživjesmo, da cijele literarne grupe poriču drugima pravo na literarnu eksistenciju, svojatajući je dakako za sebe. Usuprot tolikim diskusijama i tolikim formulama ta je tema još uvijek aktuelna kao dokaz književničke vitalnosti, pa ako se „u mojoj dragoj domovini, gdje je svak kukavica“ (Casanova), raspravlja vrlo plitko i primitivno, blizu je vrijeme, kad o književnosti neće više čavrljati nepismeni diletanti i novinarski pustolovi, nego sami književnici, pravi književnici. Ako ih ovaj članak na to potakne, nije beskoristan.

I.
Od svih vijekova najnovije doba je najliterarnije. Nikada knjiga ne bijaše od većeg utjecaja, nikada ljudi više ne čitahu i ne pisahu. Oslobodjavanjem slobodne misli, širenjem pismenosti, usavršavanjem štamparske tehnike i napretkom prometa, političkim plodovima Revolucije i rezultatima eksperimentalnih nauka postala je štampa najvećom moralnom silom u Evropi. I prije bijaše velikih duhova, snažnijih i originalnijih od naših, ali kako je „čitanje možda stvaranje u dvoje“ (Balzac), književnost je u oskudici brojnijih čitalaca bila luksus gospodske dokolice, zabava najodabranijih, izolovanih elita, dok je danas sve više i više potrebom. Narodi, kojima knjiga nije kruh, nisu literarni. Dok je Izgubljeni Raj knjižar kupio za 10 funti sterl., Walter Scott već zaslužuje oko 6 mil. franaka. Emancipacijom knjige i štampe emancipirao se i nov stališ, književnički, potiskujući plemstvom duha aristokraciju roda i novca. Napoleon I. žali, što nema velikoga Corneillea, da ga napravi vojvodom, bojeći se pera Chateaubriandova i gospodje Stael. Disraeli počinje svoju nevjerovatnu karijeru romanima. Bismarck je književnik govorima i memoarima. Mazzini, Castellar, Hercen, — većina velikih političara su književnici, kao i naš Gaj, Kvaternik, Starčević, a jedan od najsavremenijih ministara — Clémenceau — jedan je od najsavremenijih literata. Danas je već u cijeloj Evropi, osim u Turskoj i Albaniji, probudjena nacijonalna književnost, barometar kulturne snage, dakle umne energije dotičnoga naroda. Sila literature u direktnom je razmjeru sa kolektivnim narodnim snagama i njen kvalitet i kvantitet nam daju sliku rasne energije. Što slabija književnost, manji, slabiji i narod.
Danas ima preko 300.000 artista u Evropi i jamačno isto toliko literata: broj nečuven dosele u kulturnoj povijesti. Kada bi toj književnoj republici uspjelo složiti se i organizovati u pravu državu, ta bi vlast bila jača od svih bajuneta evropskog oružanog mira.
Nikada dakle, osim u kratkoj eposi atičkoga slobodnoga života, ne bijaše socijalna važnost literature veća i odlučnija. Književnici stvoriše Renesansu i Revoluciju. Knjige obarahu i podizahu prijestole i oltare. U modernom životu nema velikoga djela ili velikoga zločina, a da nije indirektna posljedica pisane riječi kao najglavnijeg oblika današnjeg uzajamnog utjecaja i socijalne sugestije. Sila poče dijeliti svoju moć s idejom, i nema sile, koja bi danas bez nje mogla postojati.
Ali ta lijepa kolajna ima i ružnu stranu. Mi nismo samo literarni, nego smo odviše literarni. Literatura, ako ih već ne apsorbira, nepovoljno utječe na sve umjetnosti. Sveopća je tužba, da je danas umjetnost odviše refleksivna, kritična, literarna, da nema više spontanosti, naivnosti i svježine. Kao Goethe što se za Ifigeniju inspirirao jednom Rafaelovom slikom u Bolonji, tako današnja plastika, pa i muzika, ne traži inspiracije u životu. „Sokrat i Isus bijahu mi učitelji“ (Beethoven). Već L. Vinci, Vellasquez, Michelangelo, doduše pišu o sebi ili o umjetnosti, ali oni ne govore kao literati, već kao artiste — homo minister ac interpres naturae — dok je već Wil. Blake u XVIII. vijeku literat i crtač, a Delacroix, R. Wagner i naročito Fromentin pišu kao književnici od zanata. Pejzaž su uskrisili književnici Rousseau, B. de Saint-Pierre i Chateau briand prije velikih modernih pejzažista, a prerafaelitski pokret u Engleskoj stvoriše književnici (Rossetti, Ruskin). Tako je moderna umjetnost sve više i više literarna i premalo umjetnička, pretvarajući se sve više i više u literarnu ilustraciju, i postala bi sasvim simbolska, dakle literarna, da se ne pojavi impresionizam kao reakcija čiste boje.
Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni pojav, da se u glavnome nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost bijaš neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često vrlo dekorativan, pišu legije mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba, kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književničtvo od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik, ne moram biti dobar književnik. Ako živim od pera, ne moram živjeti od dobra pera. Zato je sasvim razumljivo, zašto su proti književnomu zanatu ljudi kao Rousseau i Tolstoj. Književnik od zanata mora računati s čitaocem, pa mu mora laskati. On je trgovac i industrijalac, služeći se neliterarnim sredstvima, publicitetom i reklamom. On ne služi idealu. Robuje novcu. Cesto piše, da ne mora misliti. Da bi što više zaradio, upućen je na što veću produkciju, a poznato je, da je kvalitet literarne produkcije u obratnom razmjeru sa kvantitetom. DumasOtac je publicirao oko 400 djela, a Balzac napisa 40 loših romana prije veličajnoga ciklusa Ljudske Komedije. Goncourt priznaje: „Ja sam mnogo čitao prije no što sam postao pisac, i vrlo malo, otkako to jesam.“
Koliko bi divnih, vječnih knjiga ostavio XIX. vijek, da književnici bijahu manje književnici, da su pisali na tenane, jednu knjigu po deset godina kao Flaubert, da su svršeno djelo godinama držali u pretincu kao Horacij ili Pope! Što bi nam ostavio Balzac, da nije morao duga radi dirinčiti noć na noć kao robijaš! Koji pisac bi se mogao mjeriti sa Dostojevskim, da nije morao pisati brzo i „na čisto“: da mu stil odgovara sadržaju! Dickens je utemeljitelj Daily-Newsa, Gilbert A. Beckett napiše cijeli broj golemog Timesa. Brougham ispuni cio broj Edinb. Rewiewa. Pročitajte život E. A. Poea, pa da vidite strahotu borbe izmedju književnosti i reklame, umjetnosti i zanata, pisca i publike, genija i zlatnog teleta! Zato su najveći moderni književnici, koji nisu, kao Zola i G. Sandova, predavali papiru svaki dan urednošću stroja ili krave muzare jednak broj dobro honoriranih i na pučkim tržištima teško očekivanih redaka, već oni, koji se ne opetuju, koji govore samo kad imaju što novo reći, koji nisu nikad književni trgovci i industrijalci, pa ma gladovali kao mladi Carlyle. Butler i Chatterton, ili davali časove iz boksanja kao Villiers de l’ Isle Adam. „Jedan od znakova duha srednje ruke je vječno pričanje“ (La Bruyère), a Zola, Dumas-Otac, Dickens. W. Scott pa i Tolstoj malo su odviše brbljavi, svakako brbljaviji od Mériméea, Flauberta, E. Poea i Turgenjeva.
Dok je glavna pogodba za književnost prije svega osobnost, poznavaoci se modernog društva sve više i više tuže na nestajanje zanimljivih individua. Individualnost u literaturi je originalnost, a baš ona sve više i više iščezava. S jedne strane uništava individuum država svojom uniformisanom, jednolikom naobrazbom, militarizmom i grdnim administrativnim mehanizmom, s druge pak strane demokracija svojim kolektivističkim teorijama i organizovanim gomilama. Bvronov Gusar, Heineov Oslobodilac, Car Hugoov i Mussetov, Mickijevićev Mesija i Balzacov Skorojević je Napoleon, a kamo danas pjesnicima takav model? Pa i sam moderni život jednakom organizacijom rada, jednolikošću prometa, trgovine i politike, jednakim toaletama, mislima, odgojem, administracijom, kazalištima, žurnalima, postao je sve jednoličniji, neoriginalniji. Običaji, misli, frakovi, novine i radnici posvuda su danas tako istovjetni, da današnja Evropa nije više samo pojam geografskoga, nego i kulturnoga jedinstva. Zato i literature nisu više samo nacijonalne, nego su i evropske u tolikoj mjeri, da su nacijonalne često samo jezikom i da su sve manje i manje originalne. Cirkulacija je i kontakt modernih ideja tolik, da se ne da ni pregledati, a kamo li kritično kontrolirati. Jezici, vjere i uvjerenja se pomiješaše u haotično klupko, svaki dan zakučastije i zagonetnije kao kod zidanja babelske kule, a već Guizot je upotrebio izraz „intelektualna anarhija“. To „pometenije jazikov“ uzrok je sve većoj površnosti i onomu velikomu kulturnomu zlu, koje tek mi moderni Hrvati poznajemo u svoj plitkoj, majmunskoj karikaturi i idiotskoj grozoti: frazerstvu. „Moderno zlo, učinivši najviše štete u posljednje vrijeme, bila je fraza, deklamacija, velike riječi,
kojima se igrahu jedni i koje uzimahu ozbiljno drugi, koje prvi uzimahu ozbiljno baš oni, koji se s njima igrahu“ — veli Sainte-Beuve, govoreći o prirodnosti Hamiltonovoj. Ako moderno vrijeme nije uspjelo ukinuti prave privatne svojine materijalne, ukinulo je već pravo svojine intelektualne. „Sve se ne zna, ali sve se veli“ (A. France). Danas svaki gimnazijalčić može oplijeniti Darwina, svaki novinarčić može porobiti Voltairea.
Dok je prije, kada latinski jezik bijaše volapik učene Europe, bilo lako kontrolirati originalnost pisaca, danas se to ne da izvesti, jer se suponira znanje svih jezika, živih i mrtvih, i poznavanje svih knjiga. Jules Lemaitre, opatrnuvši neoriginalnog G. Brandesa, ne trebaše nam dokazivati, da je „evropska kritika“ i „evropski kritik“ apsurd.
No najveći je dušmanin prave književnosti žurnalizam. Dok književnik stvara, novinar opetuje. Književniku je glavno kvalitet, novinaru — kvantitet. Književnost je talenat, novinarstvo rutina. Knjiga je umjetnina, žurnal trgovina. Knjiga vuče masu k autoru, novine povlače autora k masi. Knjige popravljaju, novine laskaju. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal je glas gomile. Književnik mora biti originalan, superioran, novinar može biti svatko, tko brzo i lako piše. Žurnalizam je pravi kontrast književnosti i ipak literatura sve više i više služi novinstvu. Novine prave i obaraju književne reputacije, apsorbirajući u efemernosti svojih, često dobro plaćenih i nezajažjivih stubaca veliku većinu modernih književnih radova. Umjesto da novine zavise od knjiga, knjige zavise od novina. Knjige stvaraju velike misli, novine — veliki interes: novac i politika. Zato se još u XVIII. vijeku, kada knjiga bijaše nad novinarstvom, vjerovalo u ideje, dok danas, pod sve kobnijim utjecajem žurnalizma, svijet i opet povjerava u silu. General revolucije Hoche čita Condillaca usred rata, a Cecil Rhodes i moderni aferiste čitaju samo telegrame, pisana pisma bacaju nečitana u vatru, a filosofe zamjenjuju kratkim novinskim vijestima. Francuska je štampa najliterarnija, pa ipak novine javljaju poslije Stendhalove smrti, da je umro „neki Bayle, poznatiji pod pseudonimom Frédéric Styndall“. Kao knjiga što sve više apsorbira ostale umjetnosti, pa i dramu, tako će, ako dotle žurnalizam ne postane sasvim književan, novinstvo progutati književnost. Već danas knjiga jedva konkuriše sa dnevnikom. Umovi kao Lassalle, Fichte, Balzac, Nietzsche, Leopardi itd. već odavna opaziše tu novinsku opasnost po kulturu, ali prilike postadoše takve, da dusi prvoga reda morahu djelovati kao novinari. Sainte-Beuve, Taine, Renan pišu u žurnale. Ibsen čitaše većinom novine. Fuzija novinstva i književnost: već je tolika, da najbolji književnici traže novinarsku govornicu, jer je već danas glas novina sugestivniji od književnog utjecaja.
Premda je duh našega vremena literaran, stvorivši nove i velike književnosti, nije stvorio najvećih književnih djela: djela kao grčke i Shakespearove tragedije, Molièreove komedije i stihovi Homera i Dantea. Od modernih prozaika vrlo ih je malo pisalo bolje od Tacita, Racinea, i govorilo bolje od Cicerona i Bossueta. Dok književnik ne bijaše vezan, kao danas, na čitalačku publiku i na metodičnu produkciju, nije toliko frazirao, nije patio od hiperprodukcije. Pisao je bolje, jer je pisao manje. Bio je originalniji, imao je više stila, nije toliko plagirao. Nedavno uhvatiše jednog našeg „mladjeg“, gdje je prepisao jednu priču iz zakutnog njemačkog „Bazara“. „Stari“ bijahu pošteniji. Ako se danas čita više no prije, čita se površnije, i što više zna masa, to manje zna pojedinac.
Danas nema više u Evropi mozgova kao Leibnitz, Pierre Bayle i Newton, koji komentira Apokalipsu i dokazuje, da je papa Antikrist. Montaigne je znao bolje latinski no francuski, ali koliki moderni poligloti (i poliglotice) ne znaju zbog tudjih svoga jezika! Malo je modernih kap Baudelaire, Heredia i Keats, koji i u naše grafomansko doba shvatiše, da je jedna-dvije sveske jedini prtljag na putu literarne besmrtnosti. Koliko je europizam nacionalne književnosti obogaćivao, toliko im je škodio svojim kosmopolitstvom, industrijalizmom i površnošću. Dok prije mrtvi jezici ne mogahu konkurirati snažnomu mucanju probudjenih rasa, danas u ime imaginarnog evropstva drže 2—3 velika kulturna naroda sve ostale narodiće u književnom vazalstvu. I danas još odlučuje Pariz u pitanjima svjetske književnosti. Dok se francuski, njemački i engleski književnik može zadovoljiti sa Renanovim savjetom, da je književniku dosta znati svoj materinji i latinski jezik, književnici svih ostalih evropskih narodnosti, ako žele to biti, moraju uz svoj rodjeni naučiti i jedan od jezika velike kulture: francuski, njemački ili engleski. Prema tome literarni europizam toliko oslabljuje male, koliko ojačava velike kulturne rase. Nije sitna utjeha znati, da su najbolja hrvatska književna djela, da Kovačićeva proza i Mažuranićev epos nisu plod poznavanja modernih literatura. Naša književnost, prem neznatna, dosta je jaka, da pored klasične narodne pjesme i klasika omogući bez pomoći modernih jezika Hrvatu stvaranje remekdjela. U ostalom, u literaturi odlučuje samo talenat, talenat i opet talenat, pa ako moderno doba pored svega svoga literarnoga napora nije natkrililo genij prošlosti, dokazuje samo taj fakat, da propagiranje znanja nije propagiranje talenta. Progres je u literaturu uvukao više mediokriteta no što je našao genija. Nekad mogaše biti samo književnik književnikom, a danas svak, tko zna napisati članak za novine (i tko se upiše članom D. H. K.)

II.
Cucullus non facit monachum, a pisanje i izdavanje knjiga ne čini književnika. Tko je dakle književnik, pravi književnik? Onaj, tko sebe ostavlja u svom djelu. Književnik, preživljujući svoje produkte, nije književnik. Ali nije svaki literat, ostavljajući potomstvu knjige. Trajna djela ostavljaju i naučnjaci, dok je književnost sve ono intelektualno stvaranje, koje ne apeluje samo na razum, nego i na srce, ne samo na logiku, nego i na fantaziju, koje se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog Čovjeka. Dok je nauci glavno sadržaj, književnosti nema bez forme. Književnost je dakle umjetnost i svako naučno djelo, odlikujući se kompozicijom i lijepim stilom, i imajući osim poučne svrhe i cilj estetički, literarno je, beletristično. Takva su djela mnogi spisi metafizički, teološki, prirodonaučni, pa i fizički i matematički. Kompozicija Euklidove Geometrije. Kantova Kritika Čistog Uma, Platonovi dijalozi i Schopenhauerove rasprave umjetnine su kao Humboidtov Cosmos, Darvinova putovanja ili prekrasne monologije Buffona, Lubbocka ili Lyella o životu bilja, ruda i životinja. Jer priroda je primitivan čovjek, kao čovjek što je moralizovana priroda, i naš razgovor s njom nije konversacija sa gluhonijemim, nego sa djetetom. Književna produkcija nema dakle pravih granica i njene su granice umjetne kao u Linnéovom botaničkom sistemu. Književnim djelom se u glavnome smatra ono, koje zanima bez obzira na sadržaj, t. j. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera. Literarno djelo je dake prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo.
Da se ne natežem sa suvišnim apstrakcijama o ljepoti, mislim, da je nesumnjivo, da je književnik ne samo čovjek superiornog estetičkog osjećanja — jer to su i mnogi laici, nego i superiornog estetičkog izraza. Književnik nije samo osjećanje, književnik je stil. Svaki osjeća, malo ih piše. „Ne bojimo se reći, da istina, koja nije lijepa, nije drugo no logična igra našega duha i da je jedina istina trajna i vrijedna tog imena — ljepota“ (Renouvier).
Stil je estetička sugestija riječi poredanih po njihovoj plastičnoj i muzikalnoj vrijednosti. Već je davno kazano, da ima samo jedan način za tačan izraz, a taj jedan jedini način izbora i reda riječi je stil. Stil je dakle nješto što se može konstatovati, usavršavati, ali ne naučiti, jer je rezultat individualnosti. Originalnost se ne uči. „Savršenost je sinteza od vječnosti i prolaznosti“ vli vidoviti Novalis, i da je postigneš, treba da si prije svega što savršenija osoba. Samo ljudi od stila, ljudi originalni i veliki imaju stil velik i originalan. Stil je utjecaj čovjeka na društvo i onda je najveći, kada je duša, kojoj je izrazom, tako moćna i velika, da nam ostaje tajnom kao veliko ćutanje misterija oko nje. „Nerastumačljiva ljepota je dragocjenija od ljepote, kojoj se može pregledati obim i trajanje“, (Emerson).
Stil se dakle ne može potpuno shvatiti bez intimnog poznavanja pisca. Odatle neizmjerna važnost biografija, anekdota i memoara, odatle naša skoro slabost za velike, ćeretave dokolice iskrenog i životnim crtama nakrcanog Montaignea, za ispovijesti histeričnoga samouka Rousseaua i za intimnosti Ljubomira Nenadovića. Najveće sitnice iz velikih života nas s njima familijarizuju i mi ih bolje shvatamo, bliži smo im. Sv. Augustin je krao kruške, mnogo patio od glavobolje i mrzio grčku književnost. Prekrasno! Descartes i Galiani pišu (kao naša malenkost) u postelji, a Jean Paul i Rousseau čitajući jedu. Pitt je već u četrnaestoj godini gadan alkoholik, a poznati slikar Courbet harči dnevno po dvanaest litara (vina). Brougham i Napoleon jedared spavaju po četrdeset osam sati, a Fridrik Veliki želi odučiti se od spavanja. Addison ima dobro srce i provodi (kao ja) život u kafanama. Byron je skrofulozan i sličan Karlu Smjelomu. Malherbe čita rdjavo, kašljucajući i pijuckajući, stihove, i na samrti se dere na ispovjednika: „Ne gnjavite me više, vaš mi je loš stil dodijao“. Caton ne može gledati vode i ogledala; Aristotel nosi na želudcu kožnu vrećicu punu toplog ulja,
Milton tvrdo izgovara r, Erazmo, rodjen u ribarskom mjestu, ne mari jesti riba, Bacon ne trpi mirisa od teleće kože, Descartes ima sa priložnicom dvoje-troje djece, Harvey noću šeta u košulji, Tycho Brahe se onesvještuje u blizini lisice, Pascal ne može trpjeti rijeke i roditelja zajedno, Condillac i Shelley su mjesečari, Keats sav strepi od sunca i od cvijeća, gospodja Stael se daje sahraniti — zime radi — u bundi, Dryden vjeruje astrolozima, Goethe je praznovjeran, Richard Wagner pipa baršun kod komponovanja, P. Bayle dobija grčeve kod žuborenja vode, Rousseau teško misli i nema memorije itd. Anekdota, uspomena je kao ključanica, kroz koju se, kako je poznato, više vidi no kroz širom razjapljena vrata.
Književnik dakle prije svega mora biti čovjek, čovjek razvijenijeg osjećaja, inteligencije i ukusa. Prije no što se nješto napiše, treba imati nješto da se kaže. Tko ne veli nješto novo, novo sadržajem ili oblikom, nije književnik. Prema tome su osobine, nazvane u njihovoj cjelini talentom, glavna i jedina književnička odlika. Književna nam povijest neoporecivo dokazuje, da književnik može i treba, ali ne mora biti moralan. Da ne citiram toliko rječitih primjera, evo vam korumpiranog Bacona, oca modernih eksperimentalnih i induktivnih metoda, evo Voltairea, Aretina, Heinea. Kao moral što ne jamči za talenat, tako talenat nije uvijek jamac morala. Čovjek je isto tolik u zlu kao u dobru. Književnici su i time pravi reprezentanti humaniteta, što su prosječno kao i on: osrednjeg morala. Veliki nitkovi i veliki karakteri su medju njima rijedkost. Literati kao Toma Griffits Wainewright, trovač, marquis des Sades, najveći pohotljivac, rijetkost su kao velika književnica sv. Terezija, Mark Aurel i čisti kreposnici Keats i Leopardi. Tko hoće da pozna moralne bolesti, mora ih odbolovati. Književnici ne bi bili književnici, kada sa čovječanstvom ne bi dijelili, pored kreposti, i njegove mahne. Mnogi ponajveći medju njima u tolikoj mjeri predaju cijelo biće svoje svomu djelu, da im, rekao bih, za život ostaje samo njihova vlastita moralna karikatura. Čisto ne vjerujete, da nježni, slatki La Fontaine bijaše nedelikatan libertinac, Rousseau gotovan, a delikatni Verlaine poderana, zamusana pijanica. Čini se, da mnogo velikih duhova ne poima život bez kontrasta. Ako ih želite čuti gdje govore o slobodi, bacite ih u tamnicu. U blatu pjevaju o azurnom eteru, u paklu himnu o nebu. Zlo je njima odista jedino sredstvo za poznanje dobra. Zato su meni sto puta miliji pisci kao Marlowe i Villon, koji, živući kao neljudi, pišu kao ljudi, od gospode kao Zola, koji živu kao mirni, moralni purgari, rigajući u knjige neutrošene ciničke instinkte. Veliki su i štovanja dostojni autori, koji nam prikazuju čovjeka u svoj veličini, kao posrednika izmedju zemlje i neba, izmedju svijeta materijalnog i idealnog, kao najvidljiviju sliku i priliku božju, u ulozi sveca, mudraca i heroja, ali nisu manji oni, koji ga crtaju u veličajnoj golotinji njegove slabosti i u tragikomici njegovih velikih disharmonija.
Jedni pisci vole život kao ženu, drugi miluju smrt kao dijete. Ovi su logični kao geometrija, oni su mušičavi i osjetljivi kao leptir. Jedni osjećaju samo pojave stvarnosti, drugi vele s Imitacijom: „Čovjek ima dva krila, da se uzvisi nad zemaljske stvari: prostotu i čistoću.“ Jedni su okrenuti kao sunčanica uvijek prama suncu, drugi — prama zemlji kao visibaba. „Diviti se glavna je radost i glavna sila života“ — kažu jedni s Ruskinom, a drugi s W. Paterom: „Naša je dužnost neprestano, izvjedljivo ispitivati mnijenje i tražiti novih dojmova, nikada ne zaspati i nikada se ne smiriti kod udobnog mišljenja jednog Comtea, Hegela ili našeg vlastitog“. (Renaissance-Studije). Jednima je najviši tribut umjetnosti mir, drugima nemir: Apolon i Dioniz, mramor i vatra! Jedni su svijesni, logični, drugi nesvijesni, impulsivni, intuitivni. Jednima je izraz, riječ, simbol najvišeg reda i ekvivalenat Boga, stvaralačkoga Logosa, drugima je slovo tek pečat misterij, jeka svete, mračne tišine: „Govor je velik, ali ćutanje je veće… Ćutanje, veliko carstvo ćutanja, više od zvijezda, dublje od kraljevine smrti“ (Carlyle). Jedni su pisci zagonetke, drugi su odgonetke. Idealisti i realisti. Pjesnici i prozaici. Filosofi i fantasti. Sveci i libertinci. Zanesenjaci i rugaoci.
Taj dualitet, ta prividna opreka postoji od iskona u književnosti, omogućujući joj svježu vitalnost svojim vječnim trvenjima, akcijama i reakcijama. Stara je borba izmedju klasika i „modernih“, bjesneći najljuće u doba romantične reakcije proti pseudoklasičnom perčinu. No kao što je iz miješanja zemlje jeruzalemske sa tlom groblja pizanskoga niknula nova vrst krasne anemone, tako se iz opreke literarnih principa, škola, rasa i temperamenata, stvara harmoiija novih sinteza. Kako su često smiješni potomcima nesporazumci, ograničeni ukusi i književnička trvenja! Tako na primjer Pascal tvrdi, da je Descartes plagirao sv. Augustina i ne voli Montaignea, kojega već pedant Scaliger krsti drskom neznalicom. Boileau ne opaža La Fontaineovog talenta. Dryden veli Swiftu: „Moj nećače, od vas nikada pjesnika!“ Diderotu su divni Rembrandtovi bekrorezi i nacrti — „gribouillages“, črčkarije. Goethe ne voli metafore, barem je vrlo rijetko upotrebljava. Byron se divi pseudoklasicima i ne razumije Keatsa ni Wortswortha, kao Voltaire Shakespearea. Schopenhaueru Fichte, Schelling i Hegel nisu filosofi. Poe i Baudelaire priznaju estetičku vrijednost samo najkraćim kompozicijama. Tankoćutni Anatole France, danas medju najžešćim Zolinim poštovaocima, pisaše u Temps-u: „Njegovo (Zolino) djelo je zlo i on je od onih nesrećnika, za koje se može reći, e bi bilo bolje, da se ne rodiše.“
„I ograničimo to naše strahopoštovanje klasika“ reče već klasični Pascal, ne sluteći, da će još poslije tri vijeka Pindar biti modernih od Boileaua, a Sofokle od Racinea. Naši Dubrovčani bili bi mnogo čitljiviji, da više podražavahu klasicima nego svojim pseudoklasičnim talijanskim susjedima. „Dugačkim besjedama i dugačkim bradama napuniše svijet, ostavivši ga u tolikom zlu i neznanju, u kolikom ga nadjoše“ — veli Macaulay, napadajući na klasičnu mudrost u korist Baconovih modernizama, zaboravljajući, da je baš klasična srž učinila Bacona Baconom. U čemu je vječna mladost i vječna superiornost klasicizma? Prije svega u prirodnosti i prostoti. Kao klasično božanstvo, grčki je stil gô. Klasici su od modernih prostiji, stilskiji, jer su zdraviji i jer su bliži prirodi. Grčko je oko slijepo za modro i zeleno i vidi samo boje ljudskoga tijela u prirodi: crnu, bijelu, žutu i crvenu. Nikada čovjek nije sebe toliko vidio u okolini kao u ono blaženo doba, dok moderni osjećaju većinom disharmoniju izmedju duše i tijela, čovjeka i pejzaža. Dok je nama ljepota tek apstrakcija ili puko ime za izvjesne ugodne senzacije, dok je ljepota nama u najboljem slučaju tek ideal, Helenu ona bijaše život, istovjetna s istinom, i cirkulirala je kao krv kroz intimnost njegovoga vjerskog, spekulativnog i moralnog bića. Dok moderni život u najboljem slučaju stvara estetične pojedince i grupe, Homer, slijepac sa suncem, mjesecem i svim krasotama ovog divnog svijeta u grudima, stvorio je stihovima bazu za život cijeloga helenizma. Odricati se klasika ne možemo, jer su njihove mrvice najbolji dio naše kulture. Njihove tragične suze vječito će se smijati i njihov će smijeh vječno u nama plakati za svijetom, gdje čovjek ne bijaše nemio gost. Sunce ne vidje nikad ništa ljepše od tragedije Atrejevića, a sastanak mukotrpnog Odiseja sa starcem Laertom, sa vijernim svinjarom i vijernom ženom mami nam suze kao Learov jauk ili smrt Flaubertove služavke Felicite. Kamo te, tajno bogovanja, tajno vječnog mladovanja, tajno mjere, tajno prostote, prirodnosti i harmonije! Da si u knjigama, u znanju, u napretku, mi bi te već davno imali, stroga, vedra i mirna Palado, i ti, zlatna Uranijo! Ali vi se ukazujete samo dušama mladim i junačkim, a mi — mi smo već pri porodu uplašeni starci.
Svaki probudjeni studij klasika bijaše preporod književnosti i društva. Humaniste svih renesansa su klasici: Petrarca, Rabelais i pjesnici Plejade, Lessing i Winckelmann. Racine prevodi s lista kralja Oidipa i čita Pindara u originalu, Alfieri uči mužem grčki: kao i merry England, gdje kraljica Elizabeta, vojvotkinja Norfolk i kontesa Arundel čitaju Platona i Horacija. Kod Nijemaca spaja modernizam i klasicizam Goethe, najveći moderni književni učitelj; Leopardi piše grčki kao drugi njegovi savremenici latinski, a otac francuskog modernog Parnasa, gdje se u savršene harmonije stapa romantika sa najčišćim klasičnim izrazom, to je, u nas na žalost nepoznati, hemičar i utopista Louis Ménard, otac francuskog neohelenizma.
Dabogme, modernost ima vrijednosti, nepoznatih klasicima. Klasici su bolji prijatelji, mi smo bolji ljubavnici. Oni su bolji gradjani. mi smo bolji ljudi. Njihov je erotizam prema našemu primitivan, brutalan ili — kao kod svih klasičkih ljubavnih pjesnika — perverzan. Oni su srećniji, mi smo obrazovaniji. Oni nemaju smisla za individualnost, život duše im je kao djeci nepoznat. Oni su fataliste. Ti srećnici ne vjerovahu toliko u sebe kao mi. Oni vjeruju u padanje čovjeka, moderni — u evoluciju. Ma šta se govorilo o grčkoj prozi, Rim je bolje pisao od Orka, a moderni pisci nadjoše nijanse, oblike i boje stila, živosti, raznolikosti i sugestije, sasvim nepoznate kamenoj lapidarnosti Salustija i Tacita ili blagoglagoljivosti Herodota i Plinija. Ako računamo roman u epsku vrstu, mi smo klasike prestigli u svemu osim u tragediji.
Književniku, naročito kritičkomu, ne može biti na odmet poznavanje klasične literature, i danas, kada je cijelo to neprocjenljivo blago preneseno na velike kulturne jezike, tko ih pozna, ne mora gubiti vrijeme na proučavanje grčkog ili latinskoga. Monti je izvrsno preveo Homera, ne poznavajući njegova jezika. Glavno je duh, a klasični duh ima svaki dobar prevod. Znati grčki i latinski vro je dakle koristno, ali nije nužno. Glavna je dužnost književniku dobro poznavanje onoga jezika, što ga kultiviraju i klasici: svog vlastitog.
Za nas je, po mom mišljenju, od modernih jezika najkorisnije znanje francuzkoga, jer i danas nije samo reprezentant najmodernijih, najaktuelnijih literarnih struja, nego najčišći savremeni nosilac čiste klasične, naročito latinske kulturne tradicije. Francuzi najbolje poznaju čovjeka, naročito ženu; njihova je književnost najhumanija. Dok Talijani oskudijevaju snagom francuske drame i proze, englezka literatura — jedina, što se može mjeriti sa francuskom, nema u najnovije doba pisaca prvoga reda. „Kada bi svijet iščeznuo, misli novoga svijeta ne bi trebalo ostaviti izvrsnu englezku, već izvrsnu francusku knjigu, da bi o našem ljudskom rodu dobila srećniju sliku“ (Rivarol). Ta „vrlo nametljiva, vrlo površna, vrlo šarlatanska Francuzka“ — kako je na trošak Germanije grdi Leopardi, nije se osvetila Bismarckovoj Njemačkoj samo nedostiživom svojom prozom i ukusom, namećući joj ga kao dragovoljni danak, nego lirikom i svim ostalim pjesničkim vrstama. Naročito za banovinske Hrvate, koji svapčare i danas, kada Njemačka nema ni jednog jedinog velikog beletriste, danas, kada je Nijemac Nietzsche dao svjetsko prvenstvo francuskoj kulturi i pokazao mizeriju današnje knjige germanske, danas bi za nas proučavanje francuskoga jezika bilo najbolji ustuk invaziji sve silovitijega teutonstva, koje sa talijanštinom i magjarstvom prijeti samom opstanku našega jezika, jednog od najljepših u Evropi. Srbi se i tu pokazaše od nas praktičniji. Usuprot svojoj bizantskoj i pravoslavnoj tradiciji i kulturi proučavaju Francuze tako reći ekskluzivno unatoč njihovoj latinskoj i rimskoj tradiciji, i u Beogradu već odavna, naročito u krugovima universitetske i profesorske kritike bjesni prava galomanija, ne videći u Evropi ništa osim Pariza. No tko bi se tome začudio? Francuska V. Huga, Tainea i Renana još je uvijek Meka svake prave ugladienosti, duha i stila kao u vrijeme, kada Louis XIV. drhtaše samo pred Bossuetom i kada — kako pjeva Voltaire — „veliki Condé plakaše kod stihova velikoga Corneillea“. Prem francuzki dojam kod nas ne bijaše nikada jači — što će, nadam se, doskora biti — prvaci naši, najbolji naši ljudi: Štrosmajer, Kvaternik, Starčević i Kumičić (da ne spominjem drugih) bijahu djaci kulture u Evropi najhumanije, najklasičnije i najsimpatičnije, jer je najestetičnija i jer je najviše učinila za principe slobode svijetu.

III.
Žalim, što sličnih misli, ovdje tek skiciranih, ne nadjoh u našim natezanjima Mladih i Starih, u kojima ni poslije deset godina ne pade Troja i ne progovoriše konji ljudskim jezikom.
„Ja ne mogu razumjeti narodne umjetnosti, otrgnute od temelja naše narodne kulture“ — veli Richard Wagner, koji baš neće biti manje moderan od naših modernista. Naša lijepa knjiga mora prije svega biti narodna, jer je narodna pjesma, temelj naše pismenosti, estetična kao djela najnepomirljivijeg artizma. Duh hrvatski je par excellence i od rodjenja estetičan. Naša knjiga mora biti u čisto hrvatskom duhu, t. j. u čistom hrvatskom slogu, a čistoga hrvatskoga stila nema bez čistoga hrvatskoga jezika.
Narodne kulture nema bez prirodnoga razvitka, dakle bez slobode. Književnost mora ponajprije biti slobodna, a slobodne književnosti nema bez slobode narodne. Zato je svaki hrvatski književnik najprirodniji i najčišči zatočnik hrvatskog jezika i hrvatske slobode.
Čuvanje dragoga, slatkoga, svetoga jezika pradjedovskoga, obrana i borba za njegovo oslobodjenje, evo zajedničkoga temelja hrvatskomu književnomu radu, evo prirodne tendencije cijeloj našoj književnosti.
Kao najglavniji izraz neoslobodjenoga naroda i nosilica njegovih uzora, naša književnost treba nositi vidljiv pečat vjekovnoga i neslomljivoga nastojanja, da Hrvat bude slobodan u slobodnoj Hrvatskoj.
Dok se materijalna, prirodna sila nikada ne troši, ali nikada i ne raste, sile moralne, sile ljudskog duha danomice rastu, u prvom redu u knjigama, koje čuvaju sve napore i svu uštedjenu snagu prošlosti. Dok su sile svijeta fizičkoga konstantne, snaga humaniteta raste brojem ljudskih grobova. Za male i siromašne to je velika utjeha.
Utješljivo je za našu budućnost, da hrvatska knjiga nimalo ne zaostaje za magjarskom. Ona je najvažniji i najmoćniji akumulator naših narodnih energija i narodne naše otpornosti i nije hrvatska knjiga, koja to nikako nije. Samo velika književnost odgaja velike narode. Samo slobodni ljudi mogu stvoriti veliku književnost. Sloboda je dakle glavni put k velikomu hrvatskomu stilu.

A. G. M.

Dodatne informacije

Autor

Jezik

Izdavač

Godina izdanja

Preuzimanja

Naši ljudi i krajevi – pdf

Prava

Javno dobro