Na putu za Kristom

Opis

PREDGOVOR

Poštovani čitatelju, u ruci držiš novu, vrlo dojmljivu knjigu fra Gorana Azinovića, znakovitog naziva Na putu za Kristom. Knjiga je nastala kao zbir kolumni koje je ovaj mladi franjevac pisao za hrvatski katolički mjesečnik Naša ognjišta u razdoblju od prosinca 2016. do ožujka 2022. godine. Listajući stranice ove knjige, naići ćeš na brojne zanimljivosti i odlične tekstove. Jedan takav tekst nalazi se odmah na početku knjige, a sadrži krasne retke o Djetetu Isusu kao jedinom i pravom Kralju, koji je ovaj svijet natopio svojom svetom krvlju, dajući vlastiti život za čovjekovo spasenje. Takvu iskrenu ljubav prema čovjeku nije iskazao ni jedan drugi ovozemaljski kralj, a bilo ih je na stotine. Eh, kako divan prijatelj je Isus! Upravo o tome fra Goran prekrasno piše u priči o prijateljstvu i prijateljima, ističući da je prijateljstvo dar koji treba izmoliti, a prijatelj je osoba koja voli tvoju dušu. Ovdje ćeš također, dragi čitatelju, naučiti kakva je razlika između šutnje i tišine te kakvu ulogu u odgoju djece imaju tzv. turski tuševi, a nedugo zatim fra Goran odgovara na pitanja koliko čovjek može podnijeti iskrenost i kakvu ulogu u tome igra strah. Tehnika, židovski odgoj bez ekrana, smrt i sprovod jedne župe te Crkva kao servis samo su neke od brojnih tema koje zaokupljaju maštu ovoga hercegovačkog svećenika. Govoreći nadalje o svecima kao uzorima čovjekova života, autor nadahnuto ističe da su sveci normalni ljudi koji slušaju što im Gospodin govori, a upravo nam oni mogu poslužiti kao primjer kako živjeti pravedno i krjeposno. Jedan od puteva ili bolje rečeno „autocesta“ koje vode u raj svakako je i sveta misa, kako je svojedobno nadahnuto rekao novi blaženik Katoličke crkve Carlo Acutis.

Kao marijanski svećenik, fra Goran ni ovaj put nije zaobišao Blaženu Djevicu Mariju pa joj je, kao i nebrojeno puta dosad, iskazao neizmjernu čast govoreći da je upravo Gospa kao članica Crkve brižna zagovornica svih ljudi kod Boga te gorljivo istaknuo Marijinu majčinsku ulogu u čovjekovoj svakodnevici. Time je još jednom pokazao koliko voli i poštuje našu nebesku Majku. Osim Marije, na putu za Kristom moramo slijediti i uzore Katoličke crkve, pa nam pisac kao primjer poniznog predanja navodi i neke Petrove nasljednike – kao nesvakidašnju riznicu duboke vjere i duhovnosti. Tako između ostalog donosi izražajne slike iz života pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Da bi istinski slijedio Krista, kršćanin se mora redovito i temeljito ispovijedati, a to ne može činiti bez Isusovih apostola – svećenika, koji kao posrednici nepresušne Božje milosti na zemlji svakodnevno strpljivo čekaju po ispovjedaonicama cijeloga svijeta. Važnu ulogu u predanom nasljedovanju Krista ima i Božja Riječ. Čitanje i slušanje Božje Riječi označava kome pripadamo i pod čijom se zastavom borimo. A u tome nam podjednako pomažu i znakovi po kojima se kršćani prepoznaju u ovom surovom i nevjerničkom svijetu, a to su znak križa, klečanje, blagoslovljena voda, sakramenti, poštivanje nedjelje kao dana Gospodnjeg te drugi vidljivi i nevidljivi znakovi.

Osim teoloških, u ovoj svojevrsnoj enciklopediji znanja prevladavaju i svjetovne teme, pa fra Goran nadalje donosi duhovitu i poučnu priču o prvom grčkom filozofu Talesu, o čileanskom književniku Pablu Nerudi i japanskom nobelovcu Jasunariju Kavabati i ostalim manje ili više poznatim ličnostima što su ostavili značajne tragove na pozornici svijeta. Budući da knjigu ne čine samo sadržaj i listovi, nego i korice, franjevac se ovaj put simbolično odlučio za prekrasnu sliku Agnus Dei ili u prijevodu „Jaganjac Božji“, najboljeg španjolskog baroknog slikara Francisca de Zurbarána. Izborom ove slike, fra Goran na inspirativan način želi povezati sadržaj i korice, ističući da je Isus Krist nevini Jaganjac Božji. Isusovu spremnost na žrtvu te krotkost i blagost svi trebaju bezazleno poštovati i slijediti jer jedino je on Put, Istina i Život.

Ana Zubac

DIJETE MEĐU KRALJEVIMA

Oduvijek su na svijetu postojali kraljevi. Svaki je narod čeznuo za kraljem, za svojim vođom. Možda ni jedan narod nije tako srčano i oduševljeno želio kralja kao izraelski; nekoga tko bi nad njima vladao i vodio ih. Kralj govori o moći nekoga naroda, o jačini neke civilizacije, on je kao idealna slika svih nas – jer on je postavljen da nas zastupa i predstavlja.

Čežnja za kraljem

Postojali su mnogi kraljevi, kao što su postojala i mnoga kraljevstva. Čak su nekad postojali kraljevi bez svoga kraljevstva, kao i kraljevstva bez svoga kralja. S vremenom se postavljalo pitanje što je važnije i što je potrebnije: imati prvo kraljevstvo pa pronaći kralja ili prvo imati kralja pa onda tek osvojiti i pronaći za njega kraljevstvo. U povijesti je uvijek bilo neobičnih situacija, jer su ljudi često ratovali, a opravdanje bi našli u izlici: „Mi imamo kralja, a samo mu još nedostaje kraljevstvo“. Često bi samoproglašeni kralj želio pronaći svoje kraljevstvo, kao što bi i samoproglašeno kraljevstvo željelo pronaći svoga kralja. Čudna je to ironija bila tijekom povijesti o kraljevima i kraljevstvima. Pa zar slično nije nastala nacistička Njemačka, jer Hitler je stvorio vojsku kojoj je trebala država, a nikad državi nije trebala takva i tolika vojska!? Rat je i započeo zbog samoproglašenog vođe koji nije imao tako veliko kraljevstvo, a trebalo mu je, zato je i krenuo u osvajanje.

Zaista je u povijesti svijeta bilo neobičnih kraljeva, careva i cezara. Sjetimo se samo mitološkoga kralja Mide koji je želio sve što dotakne pozlatiti. Njegovo je kraljevstvo doslovce bilo zlatno. Sve što bi dotaknuo pretvorilo bi se u zlato, a posebno hranu i piće, tako da kralj jednostavno nije mogao jesti, jer sve što bi dotaknuo bilo bi zlato, a zlato se ne može jesti. Kralj Mida bi se danas zvao najvjerojatnije kralj Zlatko, jer to je njegova svrha bila – pozlatiti stvari i život. Midu ćemo pamtiti po zlatu. Možda je kralj Mida i danas prisutan u svijetu po svojim nasljednicima.

Herod i Neron

Heroda I. Velikog možemo pamtiti po okrutnosti. On je bio veliki graditelj Jeruzalema, a što su njegovi zidovi išli više u visinu, to je i više njegova okrutnost rasla prema nebu. Bio je toliko okrutan da je nastala izreka koju je izrekao car Oktavijan: „Bolje biti Herodova svinja, nego Herodov sin“, jer svinja je duže živjela. Budući da je bio „semit“, nije jeo svinjetinu, ali je „pojeo“ vlastite sinove, jer je dao zadaviti svoje sinove i ženu. Njegova okrutnost upamćena je u povijesti po tome što je naredio ubojstvo betlehemske nevine dječice. Strašna je bila Herodova okrutnost jer u Bibliji nitko nije izvršio tako okrutan zločin kao on nad nevinim bićima.

Možemo se prisjetiti i cara Nerona, bolesno ambiciozne osobe, koji je želio ponoviti djelo i uspjeh Aleksandra Velikoga. Mnogo je novca trošio na kazalište, čak je i sam pisao kazališne komade, ali također je sam te iste komade i glumio. Želio je biti pjevač i govornik, i svirač te vozač u utrci dvokolica; jednostavno Neron je mislio da je za sve nadaren. A najviše se divio svojemu talentu za pjesništvo i umjetnost. Vjeruje se da je čak zapalio Rim da bi mogao iz svoje vile – koja je blizu Koloseuma na uzvišici – pisati pjesme o „gorućem Rimu“. Prisilio je čudesnog filozofa Seneku da počini samoubojstvo, tako da je izgubio naklonost svih ljudi, koja traje do dana današnjega. Neron je bio anti-umjetnik, a njegove posljednje riječi bile su: „Kako veliki umjetnik umire sa mnom!“

Božje izabranje i ljudska nemoć

Bilo je mnogo čudnih kraljeva. Sjetimo se Salomona koji je bio mudar vladar i osvajač, jer jedino što je od Boga zaiskao bila je mudrost i pronicljivo srce. Bijaše milo Bogu što je Salomon zatražio mudrost, zato mu je Bog obećao da nitko prije njega i poslije njega neće imati srce kao on. Ali opet i Salomon je podbacio i činio što je grijeh u Božjim očima, nije mu pomoglo ni pronicljivo srce.

Kao i David, njegov otac, najmlađi sin u oca Jišaja, izabranik i miljenik u Božjim očima, a tako se okrutno riješio svoga vojskovođe Urije Hetita poslavši ga u smrt. Isti onaj David koji je pjevao najčudesnije psalme griješio je i činio što je zlo u Božjim očima. Nijedan kralj nije odgovorio iskrenom dobrotom na Božju ljubav. Jer svi su kraljevi željeli vladati, a nijedan služiti.

Kralj u jaslama

Najčudesniji kralj od svih je Dijete u jaslama. Nemoćni kralj i nemoćno Dijete u kolijevci svijeta. Već u jaslama se vidi moć njegove ljubavi, jer od istog su materijala – drveta načinjene i jasle i križ. Jedino je ovo dijete sposobno biti kraljem, jer dijete i ne zna što znači biti kralj. Kralj može biti samo onaj tko nije svjestan kraljevanja, već služenja. Zagledajmo se u dijete i pustimo malene k sebi, dopustimo sebi da budemo ponovno jednostavni – čista srca, ovisni o majci Crkvi i o sigurnosti Očevih ruku i njegove volje. Dijete Isus je jedini uzvišeni Kralj, jer nitko nije imao mekoću srca kao on, lakoću praštanja, ljepotu služenja i dubinu radosti.

Isus za sebe kaže da nije došao na svijet vršiti svoju volju, nego volju Oca nebeskoga. Vrhunac njegove slobode je potpuno predanje; prvo kao dijete Majčinim rukama u jaslama, a onda na križu Očevoj volji. Dijete u jaslama je promijenilo naš svijet, jer svi su kraljevi nešto uzimali sebi i živjeli od „resursa zemlje i ljudi“, a jedino je ovaj Kralj dao samoga sebe i svijetu i ljudima. On je uvijek davao. Možda je najbolja definicija kralja: „On je onaj koji daje, a ne onaj koji uzima.“ Zar Isus nije sve dao, i više od života, a to je ljubav koja nadilazi i život.

Isus je ovaj svijet ispunio sobom, nije ništa oduzeo i oskvrnuo od njega, već naprotiv – nakvasio ga je svojom krvlju i svojom dobrotom. Kraljevi su kupili danak i porez, samo je Isus nad svojim životom učinio potpunu „ovrhu“ – umrijevši na križu bez odjeće, ogrnut samo ljubavlju Očevom. Kao i u jaslama, nije ga grijala odjeća, već Marijina ljubav. Isus – novorođeni Kralj želi nam kazati da je ljubav uvijek potpuno predanje, a žrtva i trpljene nisu slabost, već upravo suprotno – najveća snaga Ljubavi.

ZNANJE JE MOĆ, A OBRAZ VALJA SAČUVATI

U našemu narodu često se mogu čuti izjave kako je znanje moć i jedino ako čovjek želi uspjeti u životu, može ako usvoji dovoljno znanja. Zapravo, veća količina znanja kao da jamči veću količinu uspjeha. To je poput zakona „spojenih posuda“, jer kao što se vodovod uglavnom zasniva na zakonu spojenih posuda, i znanje u naše živote (do)vodi sve više blagostanja, moći, ugleda, prestiža, utjecaja i položaja. Znanje je postalo „eliksir života“.

Opijenost moću

Romano Guardini u svojoj knjizi Konac novoga vijeka gotovo proročki govori kako je čovjek „opijen moću“ i kako je danas malo trijeznih i trezvenih ljudi. Možemo metaforično kazati da danas svaki čovjek ima „nekoliko promila u sebi“, ali ti promili nisu alkoholni, već nastaju od moći koja još više opije čovjeka, a Guardini tu moć ponajviše veže uz znanje i slavu.

I masmediji funkcioniraju na načelu znanja i takozvane „prve ili udarne vijesti“. Jer opstat će medij koji donosi „udarnu vijest“! Zato je poznati američki glumac, takozvani „medijski oportunist“ – Denzel Washington uputio poruku svim medijima: „Vama je važno da budete prvi, da prvi imate informaciju i tako ste u toj ludoj utrci za prvim izgubili najvažniju stvar, a to je istina. Jer nije bit informacije da bude prva, već da bude istinita. Ako ne gledate televiziju, vi ste neinformirani; ako gledate, onda ste deformirani.“ Američki je glumac tako nadahnuto dijagnosticirao pojavu modernog vremena, a ona glasi: „Više znanja, a nikada manje istine i mudrosti.“

Mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi

Čak je i Napoleon bio svjestan važnosti znanja te je svojim vojnicima posvijestio kako je glava bez pamćenja isto što i tvrđava bez vojske. Premda je imao silnu vojsku, svako svoje osvajanje i pobjedu temeljio je na znanju, a ne na sili. Čak je i Isus naglasio važnost znanja kad je po pitanju rata i kraljevstva ispričao priču: „Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.“ Isus naglašava riječ „promisliti“, jer bez promišljanja ne može ništa opstati niti izrasti u nešto veliko. No, Isus razlikuje znanje od mudrosti, jer nije svako znanje mudrost, kao što ni svaka mudrost nije znanje.

Mudrost se više odnosi na srce, a znanje bez mudrosti pretvara se u jednu vrstu „tehnike“ i instrumenta; zato i postoji novovjekovni naziv „instrumentalni um“. A „instrumentalni um“ je zapravo onaj um koji je odvojen od vjere; on se ne pita o ispravnosti nekoga čina, već samo o njegovoj mogućnosti. A kršćani su pozvani na mudrost koja nadilazi znanje, jer mudrost je „kolijevka“ iz koje se rađaju naši čini i naša djela. Zato je Isus i kazao: „Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.“

Prva odlika kršćanske mudrosti mora biti bezazlenost ili još točnije rečeno – kršćanska se mudrost rađa iz dobrote. Naše znanje mora biti i plemenito i mudro, poput vrta oplemenjeno. Osim bezazlenosti, Isus spominje i „zmijsku mudrost“. A kakva je to „zmijska mudrost“ koju Krist zahtijeva? Ivan Zlatousti to čudesno tumači: „Kada je zmija u opasnosti ili kada osjeti da je ugrožena, tada ona koristi svoju mudrost.

Tada zmija sve stavlja na kocku, pa i tijelo, samo da glavu sačuva. Tako i Krist od nas zahtijeva da sve osim vjere ‘stavimo na kocku’, jer vjera je glava i korijen kršćanskoga života.“ Znači, kada Krist govori o mudrosti, on zapravo ne govori o znanju ili nekoj vrsti tehnike, već o vjeri koja je oličenje i utjelovljene mudrosti. Kršćani nikada ne smiju brkati znanje i mudrost. Jer znanje nam pomaže da preživimo, a mudrost nam pomaže da živimo. Čovjek nije stvoren samo da preživi; on je pozvan na mnogo više, pozvan je na život; ne samo da preživi već da živi, jer Isus je kazao: „Došao sam da imate život u punini“ (Iv 10, 1-10). Isus je izašao ljudima u susret da osjete život u punini. Ozdravljao je bolesnike i one koji su trpjeli, izganjao zloduhe, uskrisivao umrle. Prošao je zemljom čineći dobro i darujući svoj život. Najočitije je svoj život i svoj Duh predao Ocu i ljudima da imaju život u izobilju (usp. Iv 19, 30) i da naša radost bude potpuna (usp. Iv 15, 11).

Isusova i Sokratova dobrota

Isus je ljude pozivao na dobrotu i milosrđe, sam je za sebe kazao: „Ja sam Put, Istina i Život – nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“ Isus nužno veže dobrotu uz istinu. Kršćani su ponajprije „suradnici Istine“, jer ne postoji dobrota koja bi se tako zvala, a da svoj izvor nema u istini. Isus više potiče na dobrotu, jer dobrota sadrži viši stupanj nego znanje. Čak je i najmudriji filozof Sokrat govorio: „Znam da ništa ne znam.“ Pitanje je kako bi Sokrat danas prošao s tom izjavom?! Ali još je važnije što Sokrat to koristi kao ironiju, jer on ipak smatra da je važnije znanje; čak on drži kako čovjek griješi zato što ne zna. Da zna, čovjek ne bi griješio. Odatle proizlazi da je neznanje najvažniji uzrok zlu. Dakle, da bismo postigli Dobro, moramo imati znanje, pa je Dobro znanje.

U Sokratovoj filozofiji je jasno uočljiva veza između Dobra i znanja, a to će kasnije biti obilježje cijele grčke misli od početka do kraja. Sokrat „kršćanski“ priznaje samo ono znanje koje u sebi ima pohranjenu dobrotu i koje vodi najvišemu i zajedničkomu Dobru. Znanje možemo usvojiti ukoliko je izvor dobrote, jer znanje nije tehnika ili neka vrsta umijeća, ono je više poziv na življenje dobrote. Zato su gotovo identične te dvije dobrote. Isusova i Sokratova dobrota žele samo jedno: učiniti čovjeka sposobnim za istinu i mudrost. Možemo smiono Sokrata nazvati potpuno kršćanskim filozofom, premda je živio prije kršćanstva, njegove su ideje potpuno duhovne i kršćanske.

Pastiričin obraz i profesorska katedra

Danas se većina ljudi voli nazivati intelektualcima, zapravo možda nikada više nije bilo obrazovanih ljudi kao danas. Ali što znači obrazovanje ili obrazovan čovjek? Ako gledamo etimologiju riječi, onda bi „obrazovanje“ u sebi imalo još važniju riječ, a to je „obraz“. U našemu se narodu voli reći kako netko ima obraza ili suprotno – kako „netko nema obraza“. A obraz je dio ljudskoga lica. U vodoravnoj ravnini zauzima prostor između kuta ustiju do uha. Čini područje lica ispod očiju i između nosa i lijevoga ili desnoga uha. Obraz bi onda značio lice – ljudsko lice.

Kada netko nema obraza, kao da nema lica; on je bezličan čovjek. Zato biti obrazovan znači imati lice, biti dobar, biti čovjek, biti plemenit i nadasve istinit. Obrazovan znači jednostavno da netko „biva“ – da jest pošten i pravedan čovjek. To znači da neka pastirica u planini može biti obrazovanija od nekoga takozvanoga obrazovanog profesora ili doktora, odnosno intelektualca. Jer pastirica može imati više obraza, a u našemu narodu čovjek se cijeni i vrjednuje po obrazu. Na primjer, liječnik može uzeti novac mimo propisanoga za neki pregled i on je na taj način korumpiran, i premda je obrazovan, on nema obraza. On poznaje tehniku liječenja, ali ne zna mudrost koja je usko povezana s istinom, a istina s obrazom. Stoga je mnogo važnije imati obraza, nego poznavati neku tehniku. Liječnik je više liječnik obrazom, a tek onda umijećem ili tehnikom. Tako isto profesori mogu biti obrazovani,

ali bez obraza, ako za polaganje ispita uzimaju novac. Oni znaju znanje kao tehniku, ali nemaju obraza i zato njihovo obrazovanje nije bogato vrlinama i dobrotom. Ali svi smo mi u napasti da svoje obrazovanje svedemo na tehniku ili monopol moći, a da ono ne bude izvor dobrote i plemenitosti. Zato će naš narod biti obrazovan ako bude imao više obraza, a ne znanja.

Zapad i njegova kultura se urušavaju ne zbog toga što zapadnomu čovjeku nedostaje znanja, već upravo suprotno, on ima znanje, ali je izgubio obraz. Zapadni je čovjek postao bezličan. Nema sumnje, opstat će samo onaj tko ima lice, odnosno obraz. A obraz i lice su najvažnija slika čovjeka, jer i Isus je došao na svijet da objavi lice Očevo. Možda danas kao nikada prije čovjek iznova treba pokazati dostojanstvo svoga lica i obraza, jer stvoreni smo i slični Očevu licu, koje je izvor istine i milosrđa.

KRŠĆANI – OSOLITE SVIJET

Jedan od najčudesnijih poziva koji je Isus uputio nama kršćanima jest: „Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta“ (usp. Mt 5, 13-16). Bibličari naglašavaju kako Isus ne veli: „Budite sol zemlje, budite svjetlost svijeta“, već Isus to izriče u indikativu, stvarnome stanju, a ne u zapovjednome načinu, imperativno. Isus ne želi da mi postanemo „sol i svjetlost“, već nam Isus govori da mi to već jesmo, jer kršćanin je neshvatljiv i neodvojiv bez „soli i svjetlosti“.

Zašto Isus kršćane uspoređuje sa soli i svjetlosti? Zašto upravo ta (us)poredba možda najvjernije govori što bi trebali biti kršćani u svijetu u kojemu žive, odnosno što oni jesu za taj svijet koji bi bez „soli i svjetlosti“ postao „neukusan, nejestiv, u konačnici, neprobavljiv“? Kao što postoji logo neke tvrtke, tako isto „sol i svjetlost“ postali su, uz križ, glavni logo svih kršćana.

Uokvirena blaženstva

„Tko nije nikada čitao Govor na gori“, rekao je katolički francuski pisac Francois Mauriac, „on nije u stanju znati što je kršćanstvo.“ Dakle, taj veliki Isusov Govor, prvi od pet govora u Evanđelju po Mateju, počinje s osam svečanih i paradoksalnih Isusovih izjava, gdje se blaženima proglašavaju poraženi i nesretnici u povijesti. Blagopokojni i čuveni kardinal Milana, Carlo Maria Martini, kazao je: „Blaženstva su kao ocean Božje ljubavi. Premda su blaženstva izgovorena na Gori i tako su ostala upamćena kao ‘govor na gori’, blaženstva kao da pripadaju moru, jer su beskrajna i široka, toliko beskrajna da se nikada neće pronaći njihova granica.“

Isus odmah nakon izgovorenih blaženstava rabi sliku soli i svjetlosti. Kao da je Isus želio poput kakva slikara „uokviriti“ sliku blaženstava. Nema sumnje da je slika najvažnija, ali ljepotu slike također resi i ljepota okvira. Zato je važno da se slika i okvir „dopunjuju“, oni su ljudskom oku neodvojivi. Zapravo, okvir kao da se stapa sa slikom. Isus je jednostavno blaženstva „uokvirio“ u čudesan okvir od soli i svjetlosti. A sol je simbol nepropadljivosti i zato će blaženstva biti uvijek sačuvana od propadljivosti. Kršćanin je sol i svjetlost koji u sebi čuva blaženstva, ona su pohranjena u kršćaninu da ih uvijek iznova svjedoči svijetu.

Sol života

Čovjek ne može živjeti bez soli. Zato Isus i uzima sliku soli, jer ona je sastavni dio čovjeka. Isus nije uzeo sliku zlata i kazao: „Vi ste zlato svijeta.“ Bez zlata čovjek može živjeti, ali bez soli ne može. Dok se nalazi u utrobi majke, dijete pliva u plodnoj vodi u kojoj se nalazi određena vrsta soli; to znači da je dijete već od prvoga trenutka okruženo solju. Ljudski organizam traži sol i čovjek ne može funkcionirati ako u organizam ne unosi sol. Zanimljivo je primijetiti da se pri nekoj prometnoj nesreći stradalima ili unesrećenima kao prva pomoć pruža ili stavlja manja količina soli na jezik.

Čovjek pomoću hrane u svoj organizam unosi sol i kada hrana nije posoljena, to čovjek primijeti i osjeti. Zapravo, to neobično svojstvo soli jest u činjenici da sol primijetimo samo onda kada je nema. Zato se i ljudi znaju požaliti tijekom objeda: „Zašto ovo nije posoljeno?“ ili: „Ovoj hrani nedostaje soli!“ Čovjek uvijek primijeti nedostatak soli. Ni životinje ne mogu bez soli. Gazele, srne, zebre i slonovi prijeći će kilometre i kilometre puta da dođu do mjesta na kojemu se nalaze hranjive stijene minerala i soli. Jednostavno, sol je bitno potrebna živim bićima. Zato Isus uzima sol, jer sol sama za sebe nema nikakve svrhe. Sol se stavlja u hranu, ona hranu čini ukusnom. Tako isto kršćani nisu svrha sami sebi, već su oni sol koja ulazi „u tijelo svijeta“. Ovaj svijet može biti „jestiv“, ako kršćani u njemu žive kao sol, jer jedino kršćani mogu „osoliti“ svijet. Zato su mnogi kršćani u svojim kućama imali posvećenu vodu i sol, jer im je to podsjetnik ili logo njihova prepoznavanja. Čak je i J. Habermas, njemački sociolog i filozof i jedan od najuglednijih intelektualaca, inače ateist, kazao: „Ovaj svijet ne može bez kršćana. Svi žele kršćane ukloniti, čak sam i ja osjećao prema njima jednu vrstu prijezira. Ali oni su doista ‘sol’ ovoga svijeta. Jer ovaj svijet sve više luta, sve je napušteno i porušeno, sve kao da propada i rastače se! Ovomu svijetu nedostaje nešto da ga ujedini i učini boljim; jednostavno ovaj svijet treba ‘osoliti trajnim vrijednostima’, a ne vidim tko bi to mogao bolje od kršćana.“

Gradovi soli

Sol je uvijek bila cijenjena. Dubrovnik se izgradio uz pomoć soli i solana koje su se nalazile u Stonu. Gradić Ston, osim poznatih zidina, posjeduje također i najstariju solanu u Europi. Mnoge dubrovačke obitelji naselile su se na područje Stona i okolice upravo poradi toga što je povećana proizvodnja soli. Sol je stvarala slobodu, sol je bila jamac neovisnosti, prosperiteta; u konačnici, ona je omogućila blagostanje gradu i njegovoj okolici.

Netko je zapisao neobičnu tvrdnju: „Dubrovnik je imao mnoštvo pjesnika, svi su oni kao i Gundulić izrasli iz soli, jer slobodu im nisu podarile zidine već sol koja je bijela i čista kao i njihovo pjesništvo.“ Tako je slično nastao i Rim. Naime „Vječni grad“ je također izgrađen na soli, jer jedna od najvažnijih ulica u Rimu koja nikada u povijesti grada nije mijenjala ime – nosi naziv Via Salaria – „Ulica soli“. Uz tu ulicu izrastao je moćni imperij i Kapitol. Zanimljivo je da Rim nije postao moćan i velik zbog snažne vojske ili Rimskoga prava i njegovih cezara, već je zapravo Rim uzdignut uz pomoć kristala soli. Tako mala sol stvorila je tako veliki Rim. A u Perugii, gradu koji je upravno središte i najveći grad regije Umbrije i dandanas se jede kruh bez soli. Naime, grad je nekada u prošlosti prkosio Rimu i za kaznu dobio veto na sol, odnosno zabranu uvoza soli. I dandanas građani Perugie zbog ponosa i prkosa ne sole svoj kruh.

Sol na stolu

Isus uzima simbol soli i svjetlosti za svoje učenike. Sol i svjetlost nisu nešto što pripada povlaštenima, jer oni su prijeko potrebni čovjeku i pripadaju svima. Danas u svakoj kući (blagovaonici) za stolom možete pronaći posudu soli. Svaka obitelj ima sol na stolu. Isus je zato možda i uzeo simboliku soli, jer sol je ono što primijetimo u svakodnevnome životom. Stoga, svaki put kada blaguju i sole hranu, kršćani moraju imati u svijesti da su oni upravo ta sol koja je potrebna u prvome redu njihovoj obitelji, a onda i čitavom svijetu. Svaki put dok blaguje i dok je sudionik obiteljskog stola, kršćanin primijeti sol kao podsjetnik na one Isusove riječi: „Vi ste sol zemlje.“ Možda naše društvo treba iznova „osoliti solju“… U duhovnome smislu to bi značilo da mi jesmo sol i svjetlost, jer sol nije samo za povlaštene. Danas postoje mnogi povlašteni ljudi, osobito u kršćanskim zajednicama. A ako smo kršćani – mi smo onda sol, a sol je darovana svima i ona nas čuva od propadljivosti. Sol je Isus Krist, naša hrana za život svijeta.

KAKAV ČOVJEK, TAKAV MU I PRIJATELJ

Jedno od najljepših iskustava koje čovjek može doživjeti jest iskustvo prijateljstva i blago čovjeku koji ima istinske prijatelje. Prijateljstvo je ljubav i ono je uvijek duhovne naravi, živi od truda i ulaganja dvoje ljudi. Zapravo, prijateljstvo je lijep i skladan odnos između dvoje ljudi. Ono je uvijek predanje i živi od riječi i razgovora. Čovjek ne može biti prijatelj, a da ne iskorači iz sebe. Sveti je Augustin svoj odnos s Bogom nazvao prijateljevanjem i u svojim nenadmašnim Ispovijestima on piše i razgovara s Bogom kao njegov prijatelj. Augustin je snažno naglasio da čovjek nije samo Božje stvorenje, već još više – čovjek je Božji prijatelj. Na oronulome zidu trošne kuće stajao je natpis: „Uvijek stižemo tamo gdje nas očekuju“ – i upravo je prijateljstvo naš smiraj gdje nas Bog oduvijek (d)očekuje.

Isus – naš prijatelj

Isus je svoje učenike nazvao prijateljima. Kazao je: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas (…)“ (Iv 15, 12-17). „Isus je nas uzeo za svoje prijatelje, stoga je kršćanstvo više prijateljstvo nego religija“, kako je nadahnuto govorio blagopokojni prof. Tomislav Ivančić. Jer ne možemo biti istinski kršćani ako nismo istinski prijatelji. „Isus je riječi o prijateljstvu“ – kako navode bibličari – „izgovorio u najžalosnijemu i najtragičnijemu trenutku svoga života, kada je Juda napustio dvoranu posljednje večere i otišao u noć.“

Isus ne odustaje od prijateljstva, ono je za njega kapitalno. Uostalom, Isus na križ nije došao kao stranac, već kao prijatelj. Zato je i raspeti rob Spartak u istoimenome filmu uskliknuo: „Na križu sa mnom nisu raspeti stranci, već moji prijatelji, samo s prijateljima možeš biti raspet.“ Prijatelj je onaj koji otvara svoje srce. Stoga je Isus prvi otvorio svoje srce na križu, zato križ jest „testament“ ili „oporuka“ za sve one koji žele biti Isusovi prijatelji. Prijateljstvo se jedino rađa po žrtvi i križu, ne postoji prijateljstvo koje je rođeno bez križa. Zato je papa Franjo kazao: „Onaj čije srce nije probodeno, on i ne može biti prijatelj; ne može vam biti prijatelj osoba kojoj nikada niste vidjeli srce, jer prijatelja poznajete po srcu, a ne po očima.“

Pascalovi prijatelji

Mnogi ljudi danas ne vjeruju u prijateljstvo! U našemu narodu često se može čuti kako u svemu danas vlada interes i da nitko ne može izbrojiti prijatelje na prste jedne ruke. Zato je Blaise Pascal još davno s pravom kazao: „Kada bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svijetu ne bi bilo ni četvorice prijatelja.“ Pascal je davno živio, no njegove misli i zapisi o prijateljstvu i danas itekako vrijede. Prema njegovu mišljenju, glavna sastavnica ili nit prijateljstva jest iskrenost. Prijateljstvo ne može postojati ako između dvoje ili više ljudi nema iskrenosti. Isus je bio potpuno iskren prema nama, jer nam je priopćio sve što je čuo od Oca svoga koji je na nebesima. Isus je prvi dao sve; prvi se potpuno izložio. Isus je model prijatelja, on je uzor nama, kako bismo naučili biti prijatelji jedni drugima.

Prijateljstvo će uvijek biti uzvišeno, jer predstavlja vrijednost koja ne podilazi novcu i moći, ono će uvijek biti izvan naplatne vrijednosti, izvan onoga što je bruto i neto. Prijateljstvo nema cijenu i bar kod! Stoga je važno posvijestiti da se prijateljstvo ne može kupiti na sniženju u izlogu, ono je oduvijek Božji dar ljudima. Jer u prijateljstvu je Bog onaj koji dariva ljubavlju i zato je prijateljstvo kao i vjera – dar koji treba izmoliti. Prijateljstvo je oblik svetosti i uzvišenosti jer u sebi sadrži sliku Presvetoga Trojstva, koje je najuzvišenije prijateljstvo ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga. Čovjek koji želi biti otvoren istinskomu prijateljstvu bit će otvoren i Božjoj ljubavi koja je uvijek – duhovna. Iznimni prijatelji bili su i iznimni duhovnici. Prijatelj je onaj koji je duhovan i postoji samo da bi bio moj duhovnik. Moj je prijatelj onaj koji voli moju dušu. Zato je i sveti Damjan uskliknuo: „Izmolite prijatelje koji više od vaših polja i kuća vole vašu dušu.“

Sirahova molitva o prijateljstvu

Sveto pismo je riznica nadahnutih tekstova i mnogi su posvećeni prijateljstvu. U Knjizi Sirahovoj nalazi se možda najčudesniji tekst o prijateljstvu, nalik uzvišenoj molitvi koju bi svaki kršćanin trebao svakodnevno imati pred svojim očima. Zato ovaj tekst može poslužiti i kao molitva za prijatelje, a on glasi: „Umilna riječ umnožava prijatelje i jezik uljudan izaziva prijazne odgovore. Neka su ti mnogi poznanici, ali pouzdanik samo jedan od tisuću. Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati. Jer netko je prijatelj samo kad to njemu odgovara i taj ne ostaje vjeran u dan nevolje. A neki će se prijatelj prometnuti u neprijatelja i tvoju sramotu iznijeti na vidjelo. Gdjekoji je opet prijatelj za stolom, ali ga nema u času nevolje. Dok si sretan, on će ti biti kao ti sam sebi; s ukućanima tvojim povjerljiv će biti; a stigne li te zlo, okrenut će se protiv tebe i bježat će od tvog pogleda. Odvoji se od svojih neprijatelja i čuvaj se svojih prijatelja! Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao, našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav je čovjek, takav mu i prijatelj.“

Prijateljstvo – vječna škola

Ljudi nikada ne trebaju odustati od prijateljstva, jer ono će biti vječna škola ljudskosti. Neki ljude žale što su ušli u određena prijateljstva i do jučer su bili ono što danas žele zaboraviti. Ali Isus nikada ne odustaje od prijateljstva, jer on i Judi, koji je došao s ruljom u Getsemanski vrt, govori: „Prijatelju! Zar i ti ovdje?“ Isus nije propustio uzvratiti dobrim onomu tko mu je nanio zlo. Oslovio ga je imenom, što je znak prijateljstva i upozorio ga na težinu zločina što ga upravo čini: „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?“ (Lk 22, 48). Juda je znakom mira navijestio nemir, znakom ljubavi dozvao smrt. Isus je uvijek spreman oprostiti, jer prijatelji se rađaju iz oproštenja.

Ljudi ne postaju prijatelji kada se upoznaju, već prijatelji doista postanu kada oproste. Netko ti je postao prijatelj samo ako si mu oprostio. I, stoga, nije važno koliko smo imali prijatelja koji su nas povrijedili, već je mnogo važnije koliko smo imali prijatelja kojima smo oprostili. Prijatelji se stječu po našemu oproštenju, zato je i Sirah kazao: „Tko se Gospodina boji, nalazi prave prijatelje.“ Isus je na križu izrekao najljepše riječi ljubavi: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Možda smo imali prijatelje koji nisu znali što čine ili smo i mi bili nekomu prijatelji, a činili smo što nije plemenito i vrijedno prijateljstva… Zato oprostimo jedni drugima, jer nebo počinje već na križu i ono pripada prijateljima koji opraštaju svojim prijateljima, baš poput Krista Raspetoga. Uskrsnuće se događa samo u oproštenju.

KOLIKO ČOVJEK MOŽE PODNIJETI ISKRENOST?

Ljudi su oduvijek cijenili iskrenost, svatko je želio uza se imati iskrene prijatelje, ali općenito i ljude. Iskrenost je jedna od najpoželjnijih vrlina. Često se među našim narodom može čuti: „Bogu hvala, on je iskren čovjek, ali takvi su danas rijetkost“ ili pak: „Ma, on ti nije iskren, slobodno ti pola odbaci dok on priča.“ No, vole li svi ljudi iskrenost i mogu li svi ljudi podnijeti težinu iskrenosti?

Težina iskrenosti

Koliku količinu iskrenosti moderni čovjek može podnijeti? Antun Gustav Matoš, pisac sklon idealima, pravednosti i iskrenosti – izjavio je: „Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.“ Ljudi iskrenost mogu često i zamjeriti, ona čak može biti i izvor svađe. Zna se dogoditi da je dijete pošlo krivim putem i tu istinu netko dobronamjerno priopći obitelji, npr. – netko od susjeda, rodbine ili prijatelja, a često obitelj koja ima problem i koja ne prihvaća iskrenost optuži tu osobu. Ljudi nisu uvijek spremni na istinu, odnosno iskrenost.

Katkada volimo biti iskreni prema drugima, ali kada su ti drugi iskreni prema nama, mi to ne prihvaćamo. Iskrenost je nositeljica istine, a time i slobode. Slobode nema bez iskrenosti, a iskrenost izrasta iz ljubavi koja želi pomoći drugomu. Svaki put kada sam iskren, ja ne želim tom iskrenošću drugomu nauditi i uživati u njegovoj patnji, već mu želim pomoći; iskrenost me potiče na dobrotu, ona je dobrotvorna.

Shakespeare u Bosni i Hercegovini

Naše društvo sve više sliči na Shakespearova Hamleta u kojemu kraljev komornik Polonije, ispraćajući sina Learta na studij u Pariz, govori: „Sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno!“ Naše društvo sve više ima takav mentalitet! Ljudi paze da se jedni drugima ne zamjere, zapravo oni žele da se gledaju fino, ali, u konačnici, nitko prema nikome nije iskren. Jer kada bi bili iskreni, zasigurno bi doveli svoj položaj, status i ugled u pitanje. A danas nitko ne želi da se njegov ugled, sve ono što je mukotrpno stekao dodvoravanjem, samo tako lako izgubi. Sve se danas odvija na „principu dodvoravanja“, a sve je manje načela iskrenosti.

Mnogi su iskreni u svojoj skrovitosti, ali kada treba određenom čovjeku kazati istinu, tada se olako povlače zauzimajući pat-poziciju, jer bolje je ostati u dobrim odnosima, nego se nekomu zamjeriti, pogotovo nekomu od koga imaju koristi. Većina ljudi koji su na položaju ili imaju neko gospodarstvo, tvornicu, proizvodnju, unosan posao, često je okružena osobama koje im se dodvoravaju, a rijetko iskrenim ljudima, jer iskrenost je katkada teška, ona iziskuje rizik, a ljudi nisu spremni na rizik istine. Većina je ljudi nasamo iskrena, a ulaskom druge osobe u razgovor počinje hipokrizija – kako je naglasio R. W. Emerson. Današnje društvo je društvo hipokrizije! A hipokrizija je licemjerje, odnosno zastupanje stavova, vrijednosti ili uvjerenja u koje osobno ne vjerujemo. Hipokrizija je vrsta glume. Ljudi na tren postanu glumci i odigraju samo neke uloge što su im potrebne u određenome trenutku. Glumaca je i previše u našemu društvu!

Društvo kao kazalište

Društvo sve više postaje kao kazalište, a ljudi se preko dana „oblače“ ili uzimaju „uloge“ koje moraju odigrati i tako sve je više uloga, a sve je manje ljudi i njihove osobnosti. Ljudi zapravo preuzimaju uloge za koje su plaćeni. Jer nitko te neće platiti da prema njemu budeš iskren, već plaćen si da govoriš ono što on želi čuti. Ne znam kada je netko u tvornici ili nekome poduzeću rekao iskreno ono što treba čuti ta osoba koja vodi tvornicu. Je li itko ikada rekao svojemu direktoru iskrenu i dobronamjernu kritiku, pa i pod cijenu da dobije otkaz?! Ljudi više ne preuzimaju rizik za istinu i iskrenost, jer lakše je biti lojalan i poslušnik. Često kod ljudi postoje dvije inačice priče, odnosno dvije vrste: jedna je osobna i njihova, a druga je ona koju moraju govoriti, jer samo tako neće izgubiti ugled i moć. Sve više nestaje kritičkog aparata u društvu, a društvo koje nema „aparat kritike“ nemoćno je za bilo kakvu promjenu. Samo iskrenost i istina mogu potaknuti takozvanu konstruktivnu kritiku.

Društvo ne napreduje, jer nema više dobronamjernih kritičara. Nešto se slično događa i u Crkvi. Ljudi sve manje dijele dobronamjerne kritike, a sve je više ljudi koji su zadovoljni svojim položajem. Hugo Rahner je rekao: „Tresite Crkvu, ali je nemojte rušiti.“ To je isto kao sa stablom, jer da bismo dobili plodove, moramo stablo zatresti. Tek tada ćemo ih moći jesti, a stablu se ništa neće dogoditi, jer ono ostaje čvrsto i sigurno u svome korijenu. Kazivanje istine i osjećaj iskrenosti upravo je jedini način kako se mogu ubrati plodovi dobra u životu. Papa Franjo pozvao je cijelu Crkvu da bude iskrena. Poslanje Crkve je iskrenost i istina, jer Isus Krist je njezina Istina, Put i Život. Papa je to izrazio nadahnutim riječima: „Uvijek budite iskreni, jer samo iskren čovjek je jedino slobodan čovjek. Nema istinske slobode bez iskrenosti! Čovjek koji je iskren uvijek živi u slobodi, jer on nema straha da nešto krivo govori ili laže. Iskrena čovjeka ne možete nikada iznenaditi s pitanjima, on je uvijek spreman dati iskren i istinit odgovor. Ali čovjeka koji ne govori iskreno i istinito uvijek možete iznenaditi, jer on živi u strahu da će nešto krivo reći ili da će nehotice ‘izletjeti’ njegovo osobno mišljenje. Čovjek koji nije iskren živi u laži, a znamo svi tko je ‘otac laži’! Stoga, Crkvo, budi iskrena, jer za slobodu nas Krist oslobodi.“

Teror straha i okovani slon

Današnje društvo je društvo straha. Strah je svuda posijan. Ljudi su paralizirani strahom i nisu slobodni. Strah im je postao najbolji prijatelj i oduzeo im je sve – govor, misli, jezik, radost i hrabrost. Društvo koje udiše strah nikada neće shvatiti svoju važnost u promjeni društvenih i gospodarskih sustava. Gdje je strah, tu nema hrabrosti, a hrabrost je preduvjet slobode, u konačnici, i demokracije. Platon u Gozbi podsjeća na dva prijatelja koja su ustala protiv atenskoga tiranina i tako svojom hrabrosti otvorili put demokraciji. Njima je podignut prvi spomenik na Zapadu. U temelje velikih društvenih, gospodarskih i političkih promjena utkano je jedno prijateljstvo, ali i hrabrost. Prijatelje može samo hrabrost ujediniti, a strah razdvojiti. Zato danas, u moru straha i kukavičluka, ne postoje istinski prijatelji za slobodu, jer nema hrabrosti koja ih može ujediniti. Frank Furedi jasno je govorio o društvu straha: „Zapad je postao, a i svi mi, dobri u međusobnom zastrašivanju i vlastitom strahu; tko ima u sebi veću količinu straha, bit će potlačen. Strah se danas izvozi, on je najbolji mogući domaći proizvod. Države osvajaju druge države ne žitom i Coca-Colom, već strahom.“

Strah je kapitalan za vladanje jer sputava. Jorge Bucaya ispričao je ovu kratku priču: „Kada sam bio dijete, volio sam cirkuse, a ponajviše sam volio gledati životinje i njihove nastupe. Pozornost mi je privlačio slon. Bio je uvijek vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Mogao je slon iščupati i mnogo veće stablo s korijenom, a kamoli ovaj kolac i pobjeći, ali nije! Zašto? Cirkuski slon ne bježi jer je vezan za kolac još odmalena. Misli da ga ne može iščupati!“ Zar tako i ljudi ne misle vjerujući da više ne mogu biti hrabri i iskreni, jer imaju previše straha i lažnih obzira?

CRKVA NIJE SERVIS

Sigurno vam je poznata ona priča o smrti župe koju je napisao Bruno Ferrero. Naime, na zidovima i gradskim novinama pojavio se čudan posmrtni oglas: „U dubokoj boli javljamo da je umrla naša draga župa. Sprovod će biti u nedjelju u 11 sati.“ Sljedeće nedjelje crkva je bila, naravno, puna kao nikada dotada. Nije više bilo nijednoga slobodnog mjesta, čak ni za stajanje. Ispred oltara bio je odar s lijesom od tamnoga drveta. Župnik je održao jednostavan govor: „Ne vjerujem da bi se našu župu moglo ponovno vratiti u život ili je uskrisiti, ali kada smo se svi okupili, pokušao bih ono posljednje. Želio bih da svi prođete pored lijesa i posljednji put pogledate pokojnicu. Stanite u red, jedan iza drugoga!“ Župnik je zatim otvorio lijes. Svi su se pitali: „Tko bi to mogao biti unutra? Tko je zapravo pokojnica?“ Počeli su polako prilaziti jedan za drugim. Svatko bi se nagnuo, pogledao unutra i izlazio iz crkve. Izlazili su u šutnji i pomalo zbunjeni. Svi koji su htjeli vidjeti pokojnicu, kada su pogledali u lijes, vidjeli su, u zrcalu postavljenome na dno lijesa, vlastito lice. I svi su odmah svatili da nije župa mrtva, već ljudi koji se nalaze u župi. Oni su svojim nemarom i lijenošću učinili da župa umre. Oni su jedini odgovorni što župa u sebi više nema života. Župnik je jasno pokazao da život župe ne ovisi samo o njemu već i o ostalim župljanima i vjernicima koji se nalaze u župi.

Možda i danas župe umiru zato što mi nemamo dovoljno poleta i žara. Stoga je važno ukazati na neke opasnosti i činjenice zbog kojih i danas pojedine župe umiru ili su na „respiratorima“. Crkva umire onoga trenutka kada pomislim da je ona samo „servis“ za moje usluge, a ne otajstvo koje mi donosi Isusa Krista.

Osjećaj pripadnosti

Svatko želi negdje pripadati. Osjećaj pripadnosti jedan je od najdubljih osjećaja koji se nalazi u čovjeku. Osjećaj pripadnosti može se razviti i iz nečega tako jednostavnog kao što je kontakt očima, jedna riječ pažnje ili gesta dobrote. Osjećaj pripadnosti pojedinca pojedinoj grupi ili skupini nužan je za ljude. On je habitualne naravi. Helmuth Plessner, jedan od najvažnijih predstavnika filozofske antroplogije, koji je po obrazovanju bio biolog i filozof, ponudio je javnosti knjigu pod naslovom Condicio humana. Plessner je specijalizirao antropologiju i njegov polemički stav spram ideje prirode čovjeka od iznimne je važnosti i kao takav nezaobilazan u modernom svijetu znanosti. Plessner bira sintagmu condicio humana koja kao mnogoznačna riječ označava uvjete o mogućnostima ljudskoga, odnosno sve ono što pripada kao temeljna odrednica čovjeka, njegova vlastitost. Za Plessnera pripadnost je ono što određuje čovjeka. Čovjek naprosto ne može bez pripadnosti, on nije zaseban, čovjek nije otok. Ernest Hemnigway je nadahnuto napisao: „Nijedan čovjek nije otok, posve sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.“

I jedan od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća Thomas Merton, trapistički redovnik, koji je svojim pisanjem izvršio znatan utjecaj na društvena zbivanja, napisao je knjigu pod naslovom Nitko nije otok. Dakle, osjećaj pripadnosti grupi prijeko je potreban svakom čovjeku, a čovjek je pod stresom kada ga se izostavlja ili ignorira – zaključak je to nove studije objavljene u stručnome časopisu Psychological Science. Da bi bili sretni, ljudi moraju imati osjećaj povezanosti s drugima i to psiholozi posebno naglašavaju. Klub ljubitelja goblena, crkveni zbor, klub biciklista ili društvo pjesnika dovoljni su da se zadovolji potreba za povezanošću ili pripadnošću.

Pripadnost župnoj zajednici

Ali kako to da sve više vjernika u crkvi ne osjeća pripadnost župnoj zajednici!? Vjernici kao da žele svemu pripadati, a katkada najmanje svojoj župi. Pojedini ljudi će vam kazati da se u crkvi ne osjećaju ugodno, kao da to nije njihova kuća ili dom, a zapravo ekklesia u konačnici može značiti i kuća. Zato je papa Franjo rekao svećenicima i župnicima: „Uvijek otvorite crkvu. Crkva ne smije biti zaključana. Crkva nema radno vrijeme, jer ona nije servis, crkva je dom, mjesto koje je uvijek otvoreno za one koji se žele susresti sa živim Bogom. Stoga Vas molim, neka vrata crkve uvijek budu otvorena.“ Papa je doista rekao istinu – crkva nije servis.

Mnogi ljudi su shvatili Crkvu i njezino otajstvo na pogrješan način. Sve se više javlja dojam da su ljudi Crkvu poistovjetili sa servisom (uslugom). Crkva je tu samo kada mi treba neka usluga, kada krstim dijete, kada dijete ide na svetu pričest, kada prima svetu potvrdu i onda kada se netko u obitelji vjenčava ili kada netko, na žalost, umre. To je grubo i usko shvaćanje Crkve. Sakramenti kao da nisu vidljivi znakovi nevidljive Božje prisutnosti, već su samo vrsta usluge koju treba proći svatko tko se naziva kršćaninom. To je čak vrijeđanje Crkve. To se može poistovjetiti s poznatom rečenicom koju je predsjednik Kennedy uputio svojemu narodu: „I tako, moji američki zemljaci, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas – pitajte što vi možete učiniti za svoju (našu) zemlju?“

Previše smo Crkvu sveli na ustanovu koja samo nešto daje ili dijeli, a premalo razmišljamo o Crkvi kao uzvišenoj stvarnosti u kojoj je prisutan Isus Krist – Spasitelj svijeta. Stoga je važno iznova pobuditi osjećaj pripadnosti svih vjernika Crkvi i njezinoj misiji. Obitelj je pozvana od svoga doma načiniti „malu crkvu“ i takvom vjerom prionuti uz Kristovu Crkvu. Papa je nedavno u Kolumbiji izjavio: „Od nas svatko ima Evanđelje u svojoj kući. No, nije dovoljno imati Evanđelje u kući, jer ono treba postati živo da bi ispunilo svoju svrhu i smisao. Molim vas, oživite Evanđelje u svojim životima!“

Pozvani smo na temeljito i duboko promišljanje na koji način pripadamo svojoj župi i svojoj Crkvi! Je li Crkva za mene samo servis ili otajstvo kojemu moram posvetiti svoj život? Što sam ja sposoban dati svojoj Crkvi? Krist nas poziva da svojoj Crkvi podarimo ponajprije svoje vrijeme i svoju prisutnost, jer prisutnost određuje u konačnici našu pripadnost. Crkva ne traži materijalnu korist od vjernika, već ponajprije duhovno zalaganje i osjećaj pripadnosti, Crkva je poziv na svetost i nesebično služenje braći ljudima po Kristu.

Crkva – moj poziv na svetost

Katekizam Katoličke crkve kaže da je svijet stvoren u vidu Crkve, jer Bog je stvorio svijet da bude u zajedništvu s njegovim božanskim životom, koje se ostvaruje sazivanjem ljudi u Kristu, a taj saziv je Crkva. Sveti Epifanije je proročki naglasio da je Crkva svrha svih stvari. U Crkvi Krist ispunjava i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Božjega nauma: „Uglaviti u Kristu sve“ (usp. Ef 1, 10). Drugi vatikanski sabor naglašava: „Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda, te biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve.“ Crkva je moj prvotni poziv na svetost. Mnogo kršćana misli kako Crkva nije potrebna za spasenje. Ljudi pomisle: „Pa, može se čovjek spasiti i bez Crkve, jer najvažnije je biti dobar čovjek, a biti ili otići u crkvu, to je katkada manje važno. Čak ni ispovijed katkada nije potrebna, osobito pred svećenikom – službenikom Crkve, jer ja mogu sam svoje grijehe kod kuće pred ogledalom ispovjediti, a svećenik mi tu nije potreban!“ U ljudima se sve više, a osobito na Zapadu, javlja potreba „banaliziranja“ Crkve.

Možda je na kraju važno navesti rečenice Hansa Urs von Balthasara: „Zašto ostajem u Crkvi?“ On u tekstu ovako navodi: „Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima? S obzirom na ovo prvo“ – kaže Balthasar – „ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije? Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sâm postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada? Mi smo Crkva grješnikâ. Ali Isus je došao radi grješnikâ. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grješnim ljudima, radi grješnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati, nego upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost, svi bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove ‘Crkva’. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.“

TKO JE DANAS SVEĆENIK?

Svećenik i svetost poslanja

Tko je svećenik? Kako danas razumjeti njegovu ulogu ne samo u Crkvi već i u društvu? Prihvaća li današnje moderno društvo svećenika i u kojoj mjeri? Sve stare religije, a i civilizacije, poznaju ulogu svećenika, jer su svećenici bili čuvari svetih predaja, službenici kulta, glasnogovornici nekoga božanstva.

Svećenici – službenici Gospodnji

U izraelskome narodu svećeništvo je bilo od iznimne važnosti, ali i okolni narodi imali su službu svećenika. U Izraelu su čak proroci vrlo često udarali na svećenike i kritizirali ih. A zašto? Zato što nisu ostali vjerni Zakonu Gospodnjemu ili su počeli uvoditi u židovsku religiju poganske obrede i običaje. Tako prorok Hošea, koji je bio potpuno posvećen Gospodinu, napada svećenike zato što su zaboravili poštivati Zakon Gospodnji i zato što su se svećenici odali grijesima. Naći ćemo i kritiku zato što im manjka revnosti. Nisu više onako revni kao što su nekada bili i zato im Gospodin prijeti mnogim kaznama (usp. Mal 2, 1-9).

Vidimo da svećenik te njegova služba i uloga ponajviše ovise o njegovu odnosu prema Gospodinu. Jedino iz toga odnosa svećenik može sebe shvatiti, ali također i jedino iz toga odnosa narod može shvatiti i prepoznati svećenika kao nekoga koga je Bog pozvao u službu. Svećenik je neodvojiv od Gospodina, i svaki put kada razmišljamo o svećeniku bez Gospodina, naše će mišljenje uvijek otići u krivome smjeru. Pozvani smo stoga iznova promišljati o svećenicima kao službenicima koji potpuno pripadaju Gospodinu i njegovoj ljubavi koja ih je pozvala u službu služenja.

Ratzingerov cirkus

Svećenik je poslan ljudima govoriti o Bogu, a papa u miru, Bendeikt XVI., smatra da je to teška, ali i milosna zadaća svakog Božjeg službenika. Prije nego je postao papa, Joseph Ratzinger kao iskusan teolog napisao je svoju kapitalnu knjigu Uvod u kršćanstvo. Ova knjiga pripada temeljnoj literaturi za svakoga tko malo dublje želi ući u bit kršćanske vjere i otajstva kršćanstva. Ratzinger na početku knjige iznimno detektira probleme današnjega čovjeka koji pokušava govoriti o Bogu, o kršćanskoj vjeri ljudima koji nisu bliže upoznati s načinom crkvenoga govora i mišljenja, te će vrlo brzo osjetiti kako je takav pothvat težak, ali također i neobičan.

Ratzinger navodi da će takav čovjek vjerojatno imati osjećaj kako je njegova situacija sasvim točno opisana u poznatoj Kierkegaardovoj priči-usporedbi o klaunu i selu koje je zahvatio požar, priči koju prihvaća i ukratko iznosi Harvey Cox u svojoj knjizi Grad bez Boga. U toj je priči riječ o nekom putujućem cirkusu u Danskoj u kojem bijaše izbio požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo. Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi htio u što većem broju namamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha; uzaludno je pokušavao zaklinjati ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.

Vjerujemo li?

Ratzinger smatra kako je ova priča primjer za situaciju svećenika danas, videći u klaunu koji nije uopće u stanju svoju poruku prenijeti ljudima – sliku svećenika. Svećenik kao da pripada prošlosti i kao da je nekad imao poštovanje i autoritet, jer svi primjećujemo kako danas društvo olako kritizira svećenike i o njima izriče krive i neprovjerene sudove. Svećenik zato i nema snagu prenijeti poruku, jer ga ljudi shvaćaju sve više kao nekog govornika, a sve manje kao glasnika i proroka Božje Riječi i ljubavi za ovaj svijet. Ljudi kao da su prestali slušati svećenika, jer svećenik je za njih samo netko tko govori te čak nije važno čuti što to on propovijeda. Njegovu su riječ ljudi sveli na običnu riječ i upravo zato vjera biva manja i opada u našim sredinama. Zato sveti Pavao naprosto kaže: „Vjera dolazi slušanjem“ (Rim 10, 17). Vjera dakle ne dolazi u naš život nekim iskustvom, željom, događajem ili voljom, već jedino i samo slušanjem.

Vjerujem slušajući i slušajući vjerujem – to je jedini način da postanem po milosti Božjoj vjernik, odnosno čovjek koji vjeruje. Pavao dakle izričito kaže da vjere nema bez slušanja! Ali kakva slušanja!? Pavao ne misli da slušamo sve ljude i da primamo u svoje srce sve riječi, već on jasno želi kazati da slušamo samo Božju Riječ i one koji govore u Božje ime, a to su u prvome redu apostoli, odnosno biskupi i svećenici. Zato svećenici trebaju propovijedati neumorno Božju ljubav i Božju ludost koja glasi: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre“ (1. Kor 1, 27). Isus je uvijek bio radikalan, on je tražio čovjekovo opredjeljenje i da mu čovjek podari cjelovito srce. Svećenici moraju uvijek propovijedati, zato sveti Pavao jasno govori: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (2. Tim 4, 2-4).

Kazati svu istinu

Svećenik uvijek mora biti svjedok istine, i premda katkada izgleda kao onaj klaun iz priče kojega ljudi ne shvaćaju ozbiljno, svećenik je unatoč svemu glasnik ozbiljne istine koja glasi – obrati se i vjeruj Evanđelju. Svećenik je Božja ludost u svijetu, ludost ljubavi. Uostalom, to su prepoznali i mnogi pisci, tako je Gerhard Hauptmann napisao roman s naslovom Luda u Kristu. Zatim u Dostojevskoga je u romanu Idiot knez Miškin slika Isusa. On boluje čak od epilepsije, ali u knjizi utjelovljuje čistu i nevinu Isusovu ljubav. Jer kako navodi Anselmo Grün: „U svijetu u kojem je ljubav pomiješana sa željom za posjedovanjem, sa željom za imati, a često i s nasiljem, Dostojevski jedino može predstaviti Isusa i njegovu božansku ljubav samo u liku bolesnog luđaka.“

Isus razoružava ljude baš kao „klaun“, Isus im otkriva što ustvari misle i za čime čeznu. U konačnici, možda je i svećenik taj „klaun“ ili „dvorska luda“ koja može otvoreno govoriti istinu ljudima. Jer svima nam je poznato kakvu je ulogu na dvoru imala dvorska luda. Naime, jedino je dvorska luda na dvoru mogla kazati istinu kralju. Jedino je luda imala pravo kazati svu istinu, pa i pod cijenu da je ta istina neugodna za kralja. Tako je isto svećenik danas jedini sposoban kazati istinu svijetu, pa i pod cijenu da je ta istina neugodna, ali ona oslobađa. Svećenici su pozvani govoriti istinu i to je njihov poziv i talent. Svećenik se neprestano mora usavršavati u istini.

Ivan Ivanada domišljato je napisao: „U mnogim se zvanjima čovjek može toliko uvježbati da postane genij: glazbeni, znanstveni ili umjetnički. Može doći do vrhunca, do točke koja je završni akord simfonije njegova života. Genijalni svećenik jednostavno ne postoji. On se ne može genijalno usavršiti. Nikad neće pobrati pljesak cjelokupnog auditorija. Kad bi mu svi izricali pohvale i priznanje, bio bi to znak da je uvelike promašio srž svoga poziva.“ Srž svećeničkoga poziva je jedino u tome da se svećenik svidi Bogu i da u ime njegove ljubavi propovijeda istinu.

Svećenik koji previja rane

U svojoj knjizi o svećenicima Gisbert Greshake navodi talmudsku legendu o Mesiji, koja predstavlja Spasitelja kao „ranjenog liječnika“. Naime, priča kaže kako Mesija živi nepoznat među siromasima na gradskim vratima i poput njih prekriven je ranama. No, dok svi drugi svoje rane istodobno otvaraju, dok ih previjaju, on samo povezuje jednu ranu za drugom. Jer – tako sebi govori: „Možda će me ljudi trebati i tada moram biti spreman.“ Svećenik mora biti upravo ovakav, on mora uvijek biti spreman za brigu za tuđe rane, on mora previjati tuđe rane i moliti da se tuđe rane zacijele. Svećenik nema vremena brinuti se za svoje rane, jer on ponajprije mora biti spreman kao „liječnik“ pomoći drugim ljudima previti njihove rane. Svećenik liječi svoje rane liječeći rane drugih. Pozvan je davati neizmjerno da bi isto tako i primio neizmjerno. Njegovo geslo djelovanja glasi: Tvoje je samo ono što si dao drugima.

Molitva – izvor svećenikova života

Bog je proroku Izaiji uputio snažnu poruku koju je trebao prenijeti narodu, a ona glasi: „Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!“ (Iz 7, 9). To isto vrijedi za svećenika, jer svećenik treba jedino biti naslonjen na Gospodina. Jedino je Gospodin istinski Oslonac u životu. Svećenici moraju jedino povjerovati Isusu Kristu. A Pavao iz Tarza svjedoči o svome odnosu prema Isusu iz Nazareta riječima: „Znam kome sam povjerovao.“ Jer Bog je naša jedina sigurnost, ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8, 31). Zato psalmist i pjeva: „Onima koji se u Boga uzdaju snaga raste od časa do časa.“ Svećenikova snaga jedino izrasta iz predanja i posvećenosti, a posvećenost se rađa iz molitve. Zato je G. Greshake zapisao: „Gdje prestane molitva, tu prestaje i odnos. To je među ljudima tako, a nije drugačije ni između ljudi i Boga. Stoga, životu vjere bitno pripada molitva u kojoj se izriče i izričući ostvaruje čovjekov odnos prema Bogu. Molitva je vjera koja govori.“ Svećenik jedino u molitvi može primiti dar vjere i potpunu snagu predanja Gospodinu.

Crkva i poslanje

Svećenik pripada Crkvi, on je neodvojiv od nje. „Crkva je“, naučava Sabor, „sveopći sakrament spasenja, narod Božji što prima dar spasenja i u isto vrijeme narod što objavljuje, naviješta i saopćava dar spasenja ljudima svoga vremena.“ Ona je zajednica učenika što je primila nalog uskrsloga Gospodina naviještati evanđelje svakomu stvorenju i biti mu svjedoci po cijelome svijetu (usp. Mt 28, 18-20; Mk 16, 15). Svećenici su u prvome redu Kristovi svjedoci, oni svjedoče za Krista. To znači da svaki svećenik mora biti osvjedočen, on mora imati iskustvo Isusa Krista. Svećenik ne postoji bez osobnoga iskustva, on jednostavno mora imati iskustvo susreta sa Uskrslim. Svaki svećenik mora imati iskustvo Damaska, isto ono iskustvo koje je imao Savao pred gradom Damaskom kada je doživio svoje obraćenje.

Istinsko obraćenje počinje od onoga trenutka kada susretnemo Uskrsloga. A sveta misa je najuzvišenije otajstvo gdje možemo susresti našega Gospodina. U svetoj misi Gospodin nam progovara snažnim riječima da budemo njegovi učenici i da nosimo njegovo Evanđelje po svemu svijetu. Jedino u svetoj misi možemo osjetiti snagu predanja i poslanja. Zato će svećenik zauvijek ostati Isusov službenik, a još više Isusov prijatelj.

PROPAST ZAPADA

Propast Zapada naziv je poznatog djela njemačkoga filozofa Oswalda Spenglera (Der Untergang des Abendlandes), koje je, uz Hegelovu Filozofiju povijesti, temelj morfologiji civilizacija. Spengler je među prvim modernim filozofima najavio „krah“ Zapada i kao liječnik ponudio dijagnozu zapadnom čovjeku. Uočio je da se svaka kultura rađa, prolazi svoju mladost, ulazi u zrelo doba, stari i umire, pa isto čeka i zapadnoeuropsku civilizaciju. Kasno doba kulture Spengler naziva civilizacijom. Tada prestaje razvoj kulture i dolazi do besmislenoga nagomilavanja svega i svačega. Prema Spengleru postoji osam civilizacija: Babilonska, Egipatska, Kineska, Indijska, Meksička, Klasična, Arapska te na kraju Zapadna ili Europsko-američka. Ovako je Oswald Spengler napisao o Europi: „Ti umireš. Vidim u tebi sve značajke stigmi propasti. Mogu dokazati da tvoje golemo bogatstvo i tvoje golemo siromaštvo, tvoj kapitalizam i tvoj socijalizam, tvoji ratovi i tvoje revolucije, tvoj ateizam, tvoj pesimizam i tvoj cinizam, tvoj nemoral, tvoji uništeni brakovi i tvoja kontrola rađanja cijede iz tebe i posljednju kap krvi odozdo i ubijaju te odozgo, ubijaju te u mozak i istrijebit će te – mogu ti dokazati da se kod tebe vide svi znakovi umirućih zemalja iz davnih vremena – Aleksandrije, Grčke i neurotičnoga Rima.“

Ove riječi, iako olovno teške, ipak pripadaju proročkim riječima i u sebi sadrže sve istine koje ukazuju na propast Europe. Nitko možda tako Zapadu nije otvoreno rekao da umire kao Spengler. On je poput liječnika otvoreno „pročitao nalaze“ i rekao bolesnoj Europi što je očekuje. On nije uljepšavao dijagnozu, već je rekao točno onako kako jest. Nije govorio okolo, već je na samo „uho Europe“ šapnuo riječi koje govore o njezinoj propasti. Netko je zapisao: „Mitologija Europe ponavlja se neprestano u svijesti njezinih građana, svakome je od nas njegova Europa oteta. Ona zamišljena ili ona druga, kakva bi trebala biti. Stoga je češko-francuski pisac Milan Kundera definirao Europljanina kao onoga tko osjeća nostalgiju za Europom. Obrana jedne ranjene i osakaćene memorije bila mu je od primarne važnosti. Nešto ranije Edmund Husserl točno je predvidio u svom glasovitom bečkom predavanju – manifestu, 7. svibnja 1935. u bečkom Kulturbundu – da će Europa potonuti u barbarstvu ukoliko se ponovno ne rodi iz dubine istinskog duha i ukoliko je ne svlada umor. A istinski duh važan za Europu je kršćanstvo i povratak kršćanskim korijenima. Europe nema bez kršćanstva. Europski čovjek toliko je u sebi kršćanski da je netko rekao: „Europljanin može biti ateist, ali njegova duša je toliko prožeta kršćanstvom. Ma koliko se god on borio za ateizam, nikada neće moći pobjeći od kršćanskoga biljega.“ Važno je stoga naglasiti i osvijestiti neke točke koje idu u prilog očuvanju kršćanske Europe.

Očuvanje nedjelje

Izreka kaže: Kakva ti je nedjelja, takav ti je i život, i na kraju, takva ti je smrt. Nedjelja određuje Europu i europskoga čovjeka. Bez nedjelje kao dana Gospodnjega ne postoji Europa. Svetkovanje nedjelje je znak po kojemu se prepoznaje prisutnost kršćana u nekoj sredini. Nedjelja je dan bogat sadržajem. To je prvi dan u tjednu: podsjeća na prvine stvaranja svijeta i na novo stvaranje, koje se dogodilo s Kristovim uskrsnućem. Novo stvaranje Europe može se dogoditi ako se ona vrati slavljenju nedjelje kao dana Gospodnjeg.

Crkveni dokumenti kažu: „Nedjelja je prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju,

jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.“ Europskom je čovjeku potreban počinak od posla i dan radosti, dan obitelji, a ne samo rad, rad i rad. Znanstvenici kažu da se u povijesti svijeta i naroda najviše radilo u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj. Tada je u Njemačkoj bio naglašen samo rad, zato je i nastala ona zloglasna krilatica – Arbeit macht frei, u prijevodu – Rad oslobađa, koja je ujedno bila postavljena na ulazima nacističkih koncentracijskih logora, uključujući i ozloglašeni Auschwitz. Nacisti su vjerovali samo u snagu rada i da jedino blagostanje i oslobođenje dolazi predanim radom, ali u svemu tome nije bilo Boga. Podatci kažu da je nedjelja postala čak i najprofitniji dan. Zar i današnja Europa ne vjeruje samo u rad i tehnološki napredak?!

Europa je osudila nacizam i njegove zločine, ali nikada nije osudila njegov prekomjerni rad! Čovjek nije samo homo faber – „čovjek radnik“, već je još više i capax Dei; on ima urođenu čežnju za Bogom – desiderium naturale, on je pozvan biti zajedničar božanske naravi. Čovjek najviše pripada Bogu posvećenjem, a to se ne može dogoditi bez posvećenja nedjelje, čovjek je iznova pozvan svetkovati dan Gospodnji. Istinsko svetkovanje nedjelje može europskoga čovjeka iznova vratiti istinskim vrijednostima: Bog, obitelj, zajedništvo i tek onda rad. Rad služi čovjeku i on ga nikad ne treba odvajati od Boga, a ni od obitelji.

Novi hramovi europskoga čovjeka

Poznati riječki arhitekt Idis Turato redoviti je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te gostujući na fakultetima u Splitu, Beogradu i Ljubljani, a autor je mnogih projekata te dobitnik važnih domaćih i međunarodnih priznanja. On u razgovoru navodi: „Važno je u što ljudi vjeruju. Pitanje je u što ljudi vjeruju, a na to nemamo odgovor. Što je grčki hram nego superiorna ideja kolektiva, svi su tada vjerovali u isto. Rim je bio savršeno ustrojena država na elementima grčke kulture, postavljena na čvrstim konsenzusima. Znalo se što je rimski grad, kao što se znalo što je renesansni grad. Čak je i mračno doba srednjega vijeka ostavilo vrlo dojmljive gradove, na brežuljcima, kako bi se obranili od neprijatelja. Ostaju gradovi u kojima kolektivi vjeruju u nešto. Potvrđuje to i Pariz, ali i gradovi Austo-Ugarske. Problem sadašnjosti u kojoj živimo, ali ujedno i izazov, jest pitanje u što mi vjerujemo. Mi, naime, vjerujemo u shopping.“

Europljanin više ne gradi velebne katedrale, one sve više postaju muzeji i spomenici. Europljanin više ne gradi katedrale, jer sve manje vjeruje u Boga. Europski čovjek je jedino predan izgradnji trgovačkih centara i ima pravo Idis Turato kada kaže da Europljanin vjeruje samo u shopping. Današnji čovjek ne gradi dugovječne i uzvišene katedrale koje upućuju na sveto, već gradi jeftine trgovačke centre koji upućuju na potrošnju i potrošačkoga čovjeka. Njihovo trajanje toliko je jeftino i banalno da nijedan trgovački centar ne traje više od deset godina, a kamoli jedno stoljeće ili tisućljeće.

Čovjek današnjice posvećen je samo tijelu, a ne duhu. Važnije je nedjeljom otići u trgovački centar nego u crkvu, jer čovjek je zanemario duh, a postao je potpuno profan – svjetovan, rekao bi Nietzsche: „Odviše ljudski!“ Što će danas Europljanin iza sebe ostaviti?! Možda jedino urušene trgovačke lance i još bolnije – ostavit će urušene vrijednosti, a Europa bez istinskih vrijednosti ne postoji. Europljanin je pozvan na nešto više, nešto mnogo više od banalnoga i iracionalnoga shoppinga. A najveća vrijednost je Bog, istinska vrijednost europskoga kontinenta.

Zaokret od propasti

Možda se nitko nije tako zalagao za Europu kao papa emeritus Benedikt XVI., koji se uvijek u svojim nagovorima doimao proročki. On kaže: „Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekog društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“

Papa naglašava veliku ulogu kršćana, jer Europa kao da je oteta kršćanima, a oni su je istinski oblikovali i „podigli na noge“. Europa je „kršćansko dijete“. Papa najviše naglašava obitelj, odnosno zajedništvo u Bogu, a to je zapravo povrat nedjelji kao danu Gospodnjem. Papa izričito navodi: „Točke u kojima se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogamski brak kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice uređen je polazeći od biblijske vjere. On je podario Europi, onoj Zapadnoj, kao i onoj Istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja, koji je tu zacrtan, morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščeznula ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, a s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka.“

Ako se obitelj ugrozi, onda je propast Zapada neizbježna. Jedino što nam preostaje jest da poput Martina Heideggera kažemo: „Samo nas još jedan Bog može spasiti“, a to nije dovoljno samo reći, već je potrebno u to i povjerovati. Tko je taj Bog za Heideggera, ne znamo, ali za nas kršćane to je tako jasno, to je Bog Isusa Krista, jedinoga istinskog Kralja ne samo Europe i svijeta, već čitavoga svemira.

MATERIJALNA DOBRA CRKVE

U moderno vrijeme kritičari sve više napadaju Crkvu zato što posjeduje materijalna, odnosno vremenita dobra. Crkvi se previše zamjera što uopće išta posjeduje, zato je i danas aktualna paradigma „Crkva NE, a Krist DA“.

Pitanje crkvenih vremenitih dobara tijekom cjelokupne povijesti Crkve bilo je složeno. Drugi vatikanski sabor jasno govori u osmome broju Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium određujući da dobra služe na korist vjernicima, a posebice siromašnima i potrebitima, te time potvrđuje pravo Crkve na vremenite stvari. Crkva ne uzima ništa za sebe, ona se samo vremenitim dobrima služi. Uostalom, kako sama riječ kaže, „vremenita“ označuje ono što pripada vremenu, a ne vječnosti. Crkva putuje u vremenu i zato mora posjedovati sve što pripada vremenu.

Papa u miru, Benedikt XVI., u svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo naglašava da se Crkvu ne smije tumačiti na temelju njezine organizacije, već tu organizaciju treba razumjeti polazeći od Crkve, koja kao institucija ima zadatak da se uzdigne iznad nacija i klasa, te da radi na njihovu jedinstvu, a svojim vremenitim dobrima treba pomagati najpotrebitijima, no isto tako i omogućiti uzdržavanje i njezinih službenika, o čemu govori i Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine u kanonu 1254 § 1.

Vremenita dobra u prvoj Crkvi

Već u Starome zavjetu novac i bogatstvo su smatrani kao Božji dar i nagrada za vjernost Savezu. No, mudrosne knjige Svetoga pisma upozoravaju na opasnost bogatstva, ali isto tako, s druge strane, ni siromaštvo kod Židova nije gledano kao nešto pozitivno i poželjno. Isus Krist, pak, osuđuje bogataše, upozoravajući da će oni teško u kraljevstvo Božje (usp. Mt 19, 23). Evanđelist Ivan navodi u svojemu Evanđelju kako su apostoli s Isusom imali zajedničku blagajnu, a blagajnik je bio Juda Iškariotski (usp. Iv 12, 6). Iz toga proizlazi pozitivan odnos Isusa prema novcu, jer ne ukida blagajnu, a isto tako plaća i hramski porez. Šaljući u svijet apostole da naviještaju kraljevstvo Božje, Isus im govori da ne pribavljaju sebi ništa materijalno, već će svojim naviještanjem zaslužiti svoju plaću. Novac, kao vremenito dobro, Isusu služi kao slika božanske milosti, u smislu talenata, skupocjenoga bisera, izgubljene drahme, denara kojim se nagrađuju radnici u vinogradu. Prva Crkva je ozbiljno shvaćala Isusove riječi da naviještanje kraljevstva Božjega ne smije služiti zaradi, već su materijalna dobra korištena za međusobno pomaganje i pomaganje siromasima. Sve što su imali, prvi su vjernici donosili pred noge apostolâ i sve im je bilo zajedničko. Dakle, prinosi vjernika su već u prvoj Crkvi bili izvor prihoda za njezino djelovanje, te tako i spis Didaché, napisan oko 100. godine, donosi da navjestitelji evanđelja imaju pravo na uzdržavanje.

Posjedovanje i raspolaganje vremenitim dobrima bila je oznaka vitalnosti kršćanske zajednice. Crkvene zajednice koje posjeduju nekretnine susrećemo tek negdje u trećem stoljeću. Tako kršćani na svojim nedjeljnim euharistijskim sastancima skupljaju darove za potrebite, a prvenstveno se tu misli na uzdržavanje crkvenih službenika, udovica i siromašnih u konkretnoj zajednici, ali je pomoć išla i drugim zajednicama. Također, neprihvatljivo je bilo da crkvena zajednica prima pomoć od države jer je ona tada osuđena na propast. Sveti Augustin govori da zemaljska dobra nisu po sebi ni dobra ni zla, već sve ovisi o tome kako se prema njima odnosimo te ljubimo li Boga ili smo podložni pohlepi, a sveti Ambrozije posebno ističe kako Krist ne osuđuje one koji posjeduju bogatstvo, nego one koji ga ne daju na opću korist.

Institucionalnost Crkve

Crkva je za ovaj svijet, ali nije od ovoga svijeta, a u sebi nosi poruku i sadržaj spasenja za čitavu ljudsku povijest. Ona je, naime, mistično tijelo Kristovo, a kao tijelo ona je u vidljivome obliku i ima određene uloge u određenome vremenu i prostoru. Pod institucijom mislimo na izvanjsko pravno uređenje Crkve, koja je organizirana kao zajednica vjernika sa svojim dužnostima, pravima i obvezama te hijerarhijom. Pritom treba razumjeti da je ipak Crkva kao institucija nositelj uređenoga života Crkve i nositeljica konkretne prisutnosti kraljevstva Božjega. No, sama primjena pojma „institucije“, koji se može činiti općenit u znanstvenome govornom području, izazivala je tijekom povijesti razne kontroverze. Od samih početaka Crkve bilo je onih koji su naglašavali samo nevidljivu dimenziju Crkve, te prezirali sve što je bilo materijalno, a slično je govorio i Martin Luther u 16. stoljeću, koji se također borio protiv Crkve kao institucije, no u ono vrijeme svi poput njega smatrani su otpadnicima, tj. raskolnicima.

Gledano sociološki, institucije su „Relacijske forme jednog društva, koje su uvelike ustegnute neposrednoj dispoziciji individualnog subjekta, koje se kao takve konstituiraju (socijalizacija), te se putem pravnog fiksiranja uspostavljaju kao trajne, a ipak su povijesno ograničene.“ Sagledavajući ovo, možemo zaključiti da, ako se institucija Crkve razumijeva na sociološki način, bez teološkoga pogleda, doći će do raznih prosudbi na račun Crkve i od samih vjernika, a posebno u današnjemu vremenu subjektivnoga individualizma. Prijeko je zato potrebno instituciju Crkve tumačiti na teološki način, jer cilj institucije i pravila u Crkvi jest štititi slobodu i pravo vjernika kao pojedinca i kao zajednice. Crkveni poredak nije nikada posljednja i apsolutna norma djelovanja, već zajedničko djelovanje iz neposredne povezanosti svakoga osobno, a svih zajedno u Gospodinu Isusu Kristu.

Razumijevanje Crkve iz nje same

Riječ „Crkva“ dolazi od grčke riječi ekkalein, što znači „pozvati van, sazvati“. U kršćanskome govoru riječ „Crkva“ označava liturgijsku skupštinu, ali i sveopću zajednicu vjernika. Crkva se ne može definirati, stoga Drugi vatikanski sabor navodi biblijske slike za Crkvu, kao što su: ovčinjak komu je Krist jedini i prijeko potrebni ulaz, stado kojemu je Bog pastir, nasada ili njiva Božja koju zasađuje božanski vinogradar, kao Božja građevina. Dolazimo do zaključka da je Crkva prikazana ljudskim vremenitim stvarima, slikama, ali im se uvijek pridodaju Božji atributi.

Katekizam Katoličke crkve jasno govori da je ona utemeljena u samome naumu Presvetoga Trojstva, a svijet je stvoren u vidu Crkve, jer je rođena iz potpunoga Kristova predanja za ljudsko spasenje, „anticipiranog u ustanovi Euharistije, a dovršenog na križu.“ Kada je Krist dovršio Očevo djelo, poslan je Duh Sveti da Crkvu stalno posvećuje i tada se Crkva javno očitovala svijetu, kao vidljiva zajednica. Naime, da bi Crkva ostvarila svoje poslanje, potrebno joj je vodstvo Duha Svetoga. Na početku osmoga broja Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium zamjećujemo nekoliko dijelova Božje volje o vidljivosti Crkve, te o njezinu pravu na vremenita dobra. Na zemlji je Crkvu sazdao Krist, i to kao zajednicu vjere, nade i ljubavi. Iz ovoga vidimo da, ako primijenimo ljudske definicije pravne (moralne) osobe, Crkva ima svoje utemeljitelje, svoju svrhu i organizirana je kao zajednica. Nadalje, članak i govori o Crkvi kao vidljivome okviru, dakle prisutnoj i razumljivoj ljudima, no taj vidljivi okvir podržava Krist. Zbog toga ne smijemo zemaljsku vidljivu Crkvu odvajati od nebeske nevidljive, jer one tvore jednu „složenu stvarnost koja nastaje srašćivanjem ljudskoga i božanskoga elementa.“ To je, dakle, jedina Kristova Crkva koju u Vjerovanju ispovijedamo „jednom, katoličkom i apostolskom.“

Crkva je ustanovljena i uređena u svijetu kao društvo, te kao takva određuje hijerarhiju, a njome upravlja Petrov nasljednik, rimski prvosvećenik (usp. LG, 8). No, ona ne nalikuje na jedno obično ljudsko društvo ili zajednicu, već sadrži posebno određen put. Taj put se temelji na nasljeđivanju Isusa Krista koji je priveo djelo otkupljenja kraju i to u siromaštvu i progonstvu, te je i tim putem pozvana ići i Crkva da bi ljudima priopćila plodove spasenja. Kao što je Krist ponizio sam sebe postavši čovjekom, „postao siromašnim, makar je bio bogat“ (LG, 8), tako je pozvana i Crkva, „premda su joj za ispunjavanje njezina poslanja potrebna ljudska sredstva, nije poslana da traži zemaljsku slavu, nego da poniznost i samozataju također širi svojim primjerom.“

Iz ovoga zaključujemo koja je svrha vremenitih dobara za Crkvu, a to isto i ponavlja Zakonik kanonskoga prava, kanon 1254 § 1., koji kaže: „Katolička crkva može po prirođenom pravu, neovisno o svjetovnoj vlasti, stjecati, posjedovati i otuđivati vremenita dobra, te upravljati njima da bi postigla svrhe koje su joj vlastite.“ To pravo proizlazi iz ustanovljenja Crkve od Isusa Krista, koji ustanovljuje Crkvu kao vidljivu i duhovnu zajednicu, te iz njezine vidljive i vremenske stvarnosti proizlazi njezino pravo o vremenitim dobrima, ali u konkretne svrhe. Crkva mora biti konkretna i praktična, a to znači milosrdna! Sva njezina vremenita dobra služe za promicanje duhovnih vrijednosti i nikada materijalna dobra ne smiju postati sama sebi svrhom.

ZNATI SVOJE GRANICE

Ovih dana uzeo sam čitati knjigu Granice koja je izašla iz pera dvaju autora: Henrya Clouda i Johna Townsenda. Na naslovnici knjige nalaze se suha olovka, podvučena crta i podnaslov Kada reći „Da“ i kako reći „Ne“ te kako preuzeti nadzor nad svojim životom. Zanimljive su te naše granice…

Čovjek modernoga doba uvijek je želio pomicati granice, uvijek je želio prelaziti svoje granice i svoje mogućnosti. Njegov životni moto glasi: „Granice postoje samo da se prijeđu“ pa čovjek i ne treba ni prema čemu biti ograničen, ali pokazalo se da čovjek koji nema granica brzo propadne, čovjek koji nema granice brzo se istroši. I, zapravo, čovjek bez granica nije hrabar, već nerazborit čovjek. Upravo suprotno, hrabri ljudi imaju granice, jer su svjesni svojih mogućnosti. Istina je ova: granice su međe našega osobnog posjeda koje nas definiraju i ukazuju na to gdje mi završavamo, a počinje netko drugi.

Propadanje zbog granica

Čovjek je kao čaša koja u sebi sadrži vodu, ali ta se čaša prazni. Čovjek je biće koje prima, ali i daje drugima. Ne možeš dati ako sam prvo nešto nemaš. Ali ne možeš ni samo davati ako nisi sposoban i primiti. Pa i velike rijeke imaju branu. Tek kada se nakupi dovoljno vode, brana se podiže i oslobađa se količina vode. I čovjek mora imati „branu“ svoga života, a ta brana su njegove vlastite granice. Postoje razni primjeri kako ljudi propadaju jer nisu povukli granice. Svećenik koji se neprestano daje drugima, koji je uvijek aktivan, izgubio je vrijeme za molitvu, za skrušenost. Taj svećenik sve manje ima vremena za odnos s Bogom, postaje umoran. Daje se drugima,

ali nije ispunjen. Iako drugima pomaže, sam sebe gubi. On mora imati svoje vrijeme koje će odvojiti samo za Boga. To mu vrijeme ne smije nitko oduzeti. I svećenik je čovjek granicâ!

Većina svećenika napuste svoj poziv zbog toga što nisu znali povući granice. Postoje ljudi koji zaista trebaju pomoć, ali i ljudi koji „razvlače“ svećenika. Njima i nije potrebna pomoć, a oni svećenika žele „za sebe“ i za neke svoje osobne interese. Svećenik koji ne zna reći „ne“ brzo se istroši pa postane tjeskoban i prazan. Slično je i sa supružnicima. I oni moraju povući svoje granice prema djeci, ali i prema svojim roditeljima. Mnogi brakovi propadaju jer su muž i žena razdvojeni i zapravo se nikada nisu ni povezali. Muž nikada nije povukao jasnu granicu prema svojim roditeljima ili žena prema svojoj majci. Postoje obitelji gdje muž više vremena provodi za svojim roditeljima nego sa svojom suprugom. Iako su katkad bolne, granice se moraju povući. Granice su nevidljive linije, ali one utječu na sva područja našega života. Ako ljudi žele ispravno živjeti, moraju znati donijeti odluku da za neke stvari, ali i odnose – treba biti hrabar i povući granice.

Granice za beskonačni profit

Granice na radnom mjestu često ne postoje. Poslodavci znaju od svojih radnika tražiti da ostanu i poslije radnoga vremena. I to se ne događa rijetko, već postaje dio prakse. Nakon što se radnici kasno vrate svojim kućama, budu iscrpljeni i nemaju snage posvetiti se svojoj obitelji. Jednom treba povući granicu. Treba reći: „Ne!“ Jer to je iskorištavanje radnika, ali ne samo radnika, nego i čitave obitelji koja pati zbog nenazočnosti svoga člana, bio to otac ili majka. Radnik treba znati povući granice prema poslodavcu i nikada ne otkidati vrijeme koje pripada obitelji.

Ljudi često trče za profitom. Ne znaju povući granice i misle da uvijek moraju imati više. Često se pravdaju da bi im tvornica propala da se nisu počeli širiti i tako od početnoga i zadovoljnoga posla postaju megalomani i njihove financijske apetite nitko ne može zadovoljiti. Čovjek mora znati povući granice u poslu, ali i u profitu. I sada pamtim primjer čovjeka koji je dobro poslovao. Svoju je radnju imao u kući, ali ipak zbog previše posla nije viđao djecu. Samo je jedan zid dijelio radnju i dječju sobu, ali ih opet nije mogao viđati. I u vlastitoj je kući bio rob, sam je sebi bio i poslodavac i radnik. Sebi nije mogao pomoći, jer posla je bilo sve više, ali je zato bilo sve manje vremena za obitelj. I jednoga je dana odlučio povući granicu. Smanjio je posao i narudžbe, ali je zato imao više vremena za obitelj. Bio je hrabar i povukao granicu. U svijetu u kojem većina trči za profitom ovaj je čovjek izabrao obitelj.

Prispodoba o samarijancu

Često čujemo onu narodnu izreku: „Dadneš prst, a on bi i cijelu ruku.“ To se dogodi ako ljudi ne povuku granice. Nije problem biti dobar, ali ne smiješ dopustiti da tvoju dobrotu netko iskorištava. U knjizi Granice autori kao primjer navode prispodobu o Samarijancu. Naime, u knjizi stoji: „Prispodoba o dobrom Samarijancu po mnogo čemu nam može služiti kao predložak ispravnoga ponašanja. Dobro ilustrira granice – i kada ih treba čuvati i kada ih treba prijeći. Zamislite na trenutak kako bi priča zvučala da je Samarijanac bio osoba bez osobnih granica. Priča vam je poznata. Opljačkan je čovjek koji je iz Jeruzalema putovao za Jerihon. Pljačkaši su ga orobili i istukli, ostavili ga napola mrtvog. Drugom stranom ceste prolazili su svećenik i levit ne obazirući se na ozlijeđena čovjeka, no smilovao mu se Samarijanac koji mu je povio rane, odveo ga do svratišta i pobrinuo se za njega. Samarijanac je sljedećeg dana vlasniku svratišta dao nešto novca i rekao mu: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao’ (Lk 10, 35). Sada ćemo se udaljiti od poznate priče. Pretpostavimo da ozlijeđeni čovjek u ovom trenutku dolazi k svijesti i kaže: ‘Što? Zar odlaziš?’ ‘Da, odlazim. Imam neodgodiva posla u Jerihonu’, odgovara Samarijanac. ‘Ne misliš li da si sebičan? Stvarno mi je loše. Trebat će mi netko s kim ću razgovarati. Kako će se Isus tobom poslužiti kao primjerom? Ne ponašaš se kao kršćanin jer me napuštaš u potrebi! Što se dogodilo s onim odreci se sama sebe?! ‘Pa, pretpostavljam da si u pravu’, odgovara Samarijanac. ‘Bilo bi bešćutno da te ovdje ostavim samog. Trebam se više potruditi. Odgodit ću putovanje na nekoliko dana.’ I tako tri dana ostaje uz čovjeka, razgovara s njim kako bi bio siguran da je sretan i zadovoljan. Poslijepodne trećeg dana začuje se kucanje na vratima i u prostoriju ulazi glasnik. On Samarijancu predaje poruku njegovih poslovnih kontakata u Jerihonu: ‘Čekali smo koliko god smo mogli. Odlučili smo deve prodati drugom ponuđaču. Za šest mjeseci dovodimo novo krdo.’ ‘Kako si mi mogao to učiniti?!’ urla Samarijanac na bolesnika mašući mu tom porukom pred nosom. ‘Pogledaj što si učinio! Zbog tebe sam ostao bez deva koje su mi potrebne za posao. Sad ne mogu isporučivati robu. Zbog toga ću možda propasti! Kako si mi to mogao učiniti?!’“

Ova bi priča u nekom smislu svima nama mogla biti poznata. Možda nas je suosjećajnost u nekome trenutku nagnala da pomognemo nekomu u potrebi, no ta nas je osoba zatim izmanipulirala pa smo joj dali i više no što smo namjeravali. Naposljetku smo bili ogorčeni i bijesni jer smo zbog toga propustili nešto u životu. Ili smo možda htjeli više od nekoga drugog pa smo na njega vršili pritisak dok nije popustio. Popustio je ne zato što je to želio i od srca, nego iz sažaljenja i sada nam zamjera to što nam je dao. Naposljetku, nitko nije pobjednik. Kako bismo izbjegli ovakve scenarije, moramo sagledati što sve spada pod naše granice i za što smo odgovorni.

Molitva za granice

Možda je najbolje na kraju završiti molitvom, i to molitvom koju je običavao moliti sveti Franjo, a koja jasno govori o granicama i promjenama. Molitva glasi: „Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.“

ISPOVIJED JE ŽARKO POTREBNA

Kako li je samo predivan sakrament ispovijedi! Krist nas tada ljubi preko svoga milosrđa. Ispovijed je dar, milost, ali i povlastica. Druge religije nemaju tako čudesan sakrament, nemaju uopće sakramente. Kako li smo samo mi kršćani čudesno blagoslovljeni milošću. Budući da nam je najviše darovana, od nas će se najviše i tražiti.

Ljudi na Zapadu se sve manje ispovijedaju, jer ne vjeruju u snagu toga sakramenta, a ispovjedaonice služe kao ostava za odlaganje pribora za čišćenje crkve. Ako je ijedan sakrament u krizi, onda je to sveta ispovijed! Zato nas Gospa u Međugorju budi i poziva da se mjesečno ispovijedamo. Međugorje je postalo „ispovjedaonica svijeta“ i nigdje taj sakrament nije tako opipljiv kao u Međugorju. Stoga je važno progovoriti o nekim vidovima toga sakramenta.

Česta ispovijed

Nemoj zapostavljati ispovijed! Sveti Franjo Saleški je rekao: „Kada se prestaneš ispovijedati, već lagano umireš.“ Duša ne može živjeti bez milosrđa. Ako se ne ispovijedaš, onda ne samo da ćeš prihvaćati lake grijehe, nego ćeš češće upadati u smrtne – teške grijehe. Tko se često ispovijeda, bdije nad svojom dušom. Ispovijed ne samo da briše prošle grijehe, nego te čuva i od budućih. Tko se često ispovijeda, budan je, bdije, jer ne želi svoju dušu uprljati. Dobro bi bilo naći svoga ispovjednika (duhovnika); naći nekog svećenika koji će te pratiti u duhovnome rastu, koji će te poznavati i moći dobro savjetovati.

Kršćanska je praksa uvijek bila da vjernici imaju svoga duhovnika, a danas, na žalost, toga je sve manje. Grijeh prekida u prvome redu odnos s Bogom, a onda i s ljudima. U ispovijedi se prvo s Bogom mirimo, iznova živimo u milosti. Rađamo se iznova. Sveti Augustin kaže da se laki grijesi mogu izbrisati molitvom Očenaša, jer molimo „(…) oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Premda je molitva Očenaša jako moćna, za teške grijehe vrijedi samo ispovijed. Teški se grijesi ne mogu slomiti bez sakramenta ispovijedi. Netko misli da svoje teške grijehe može slomiti suzama, netko misli da je dovoljno kajanje. Naravno da su i suze i kajanje prevažni, ali oni se moraju dogoditi u sakramentu ispovijedi, jer uzalud mi i suze i kajanje ako nisam ušao u ispovjedaonicu.

Priprema

Važna je priprema. Spremi se za ispovijed! Pripremi što ćeš kazati svećeniku, odnosno Kristu. Nemoj dolaziti nespreman, nego dobro razmisli o svojim grijesima! Dobro ispitaj svoj život! Nemoj dopustiti da svećenik „izvlači“ iz tebe grijehe, nego ti sam progovori! Kao što su Izraelci prešli preko Crvenoga mora u slobodu obećane zemlje, tako i tvoj grijeh mora „prijeći“ preko tvojih usta. Tvoja su usta to „Crveno more“! Ti moraš izgovoriti sve grijehe koje si počinio. To je tvoje priznanje. Ti se kaješ. Nemoj tada osjećati stid! Stid osjećaj da ne griješiš, a ne onda kada trebaš kazati grijehe koje si počinio. Sveti Ivan Bosco je upravo to i rekao: „Sotona uzima stid prije grijeha ljudima, a vraća im ga natrag kada se trebaju ispovijedati.“

Čudno, ne stidimo se griješiti, a često se stidimo priznati sve grijehe… Ne okolišaj s grijesima! Reci ih izravno! Budi raskajana srca! Kada se ispovijedaju, mnogi okolišaju s grijesima pa teške grijehe samo promrmljaju ili ih skrivaju, a često ih izgovore među zadnjima. Teške grijehe prvo ispovijedi, a sitnice ostavi posljednje. Ispovijed nije razgovor, već konkretno kajanje za grijehe. Traži svećenika posebno za razgovor, a ispovijed je susret sa Kristom, sa milosrđem. Dobivaš oproštenje. Nemoj miješati ispovijed i razgovor!

Molitva prije ispovijedi

Moli prije ispovijedi, ali i nakon nje! Mnogi kažu: „Pa svećenik mi ništa nije rekao!“ A jesi li molio za svećenika koji će te ispovjediti? Moli za njega, da ti može reći kratku, ali važnu poruku! Moli se Duhu Svetomu, da se dobro ispovjediš, ali i da te svećenik dobro primi! Papa Franjo je upozorio nas, svećenike, da ne sjedamo u ispovjedaonicu ako smo ljuti ili neraspoloženi. Svećenik mora biti radostan, a posebno kada dijeli Božje milosrđe. Čekaj strpljivo u redu! Moli dok ne dođeš na red! Nemoj pričati ili biti ljut što je red dugačak! Nemoj da ti Sotona uzima mir! Kajanje se rađa iz tišine, iz mira.

Mnogi ljudi manipuliraju s grijesima pa kažu: „Griješit ću još, svakako ću se sutra ispovjediti“ ili: „Nije važno što sam učinio još jedan grijeh!“ Ali upamti: svaki grijeh ranjava Krista i tebe. Nemoj voljeti grijeh! Ako ponavljaš neke grijehe često, to je još znak da više voliš taj grijeh od Krista. Odreci se čvrsto toga grijeha! Neka pobijedi ljubav za Krista, a ne ljubav prema grijehu! Neka Krist bude prva i najveća Ljubav tvoga života.

Kajanje i pokora

Nije važno samo kajanje riječima, već još više srcem. Mnogi ljudi i ne znaju izmoliti kajanje, pa mole brzopleto. Kajanje se moli polako, s čvrstom odlukom u srcu. Moli se jasno i glasno. Svaka riječ mora snažno odjeknuti. Svećenik moli odrješenje, a ja kajanje. To je melodija milosrđa. Srcem moram prihvatiti pokoru koju mi zada svećenik. Ne smijem se žaliti na pokoru ili tražiti da bude što manja. Pokora je lijek, ali i zadovoljština. I kolika god bila, pokora je uvijek mala naspram milosrđa koje sam primio. Pokora me može učvrstiti da ne griješim tako često.

Ako uvijek želim malu ili laganu pokoru, onda će se moje srce naviknuti da grijeh i ne „košta“! Pomislit ću da i nije tako „skupo“ što griješim, ali grijeh je preskup. On ranjava Spasitelja. Grijeh probada Isusa. Zato znaj: tvoja te pokora želi okrenuti krjeposnomu životu. Izvrši pokoru! Milosrđe potpuno zadobivaš kada izvršiš zadanu pokoru. Izvrši je žurno, već danas. Nemoj je odgađati! Odmah to učini, jer ako je ne izvršiš danas, nećeš ni sutra. Mnogi ljudi zaborave izvršiti pokoru. Zato budi revan, jer milosrđe je već na pragu tvoga života, pa zato otvori mu vrata – izvršenom pokorom.

PAPE – KRISTOVI NAMJESNICI NA ZEMLJI

Papa je Kristov namjesnik na Zemlji. On je rimski biskup i vrhovni poglavar Katoličke crkve. Riječ „papa“ dolazi od latinske riječi papa, a znači „otac“, „tata“. Papa Franjo je 266. papa po redu, a svoju je službu preuzeo 2013. godine. Kada sam nedavno boravio u Rimu, ušao sam u kriptu gdje počivaju zemni ostatci većine papâ i divio sam se svakomu od njih, jer svaki je od njih na svojim leđima nosio teret Crkve i njezina vođenja.

No, tada sam primijetio nešto neobično, a to je da mi doista živimo u vrijeme svetih papa. Toliko smo ih puta kritizirali, a naše je vrijeme doista vrijeme svetih papa. Tu je sveti Ivan Pavao II., zatim sveti Ivan XXIII., sveti Pavao VI., veliki i još živući Benedikt XVI. i sada neumorni i marljivi papa Franjo. Zaista, svi veliki i hrabri ljudi! Zato je dobro svakoga barem kratko predstaviti da vidimo uz koje smo veličine živjeli i još živimo.

Papa Franjo

Papa Franjo je prvi papa iz Latinske Amerike, s južne polutke; a prvi je papa isusovac. Iako je bio jako poznat među kardinalima, no kada je izabran, malo je tko u Europi od običnoga puka poznavao ime Jorge Mario Bergoglio. Ime je odabrao u čast svetoga Franje Asiškoga. Upravo je takav i pontifikat pape Franje, obilježen ljubavlju prema cjelokupnom Božjem stvorenju, napose ljubavlju prema siromašnima, ali i čitavoj prirodi. Kao što je sveti Franjo volio i ljubio riječ „bratstvo“, upravo je tu riječ i papa Franjo izgovorio kada se prvi put obratio ljudima netom nakon izbora, rekavši s balkona okupljenom mnoštvu: „Molimo uvijek za nas, jedan za drugoga, za cijeli svijet – da dobijemo veliko bratstvo!“ Ovaj je Papa jako blizak običnomu puku. Još kao kardinal u Buenos Airesu nije živio u raskošnoj rezidenciji, već u skromnome stanu. Budući da se služio javnim prijevozom, neprestano je boravio među narodom.

Ovaj Papa nije izgubljen u „teoriji“, već praktično i konkretno djeluje; nije izoliran od običnih ljudskih problema. Njegove enciklike Lumen fidei, Laudato si i Fratteli tutti upravo dotiču ne samo čovjeka, već i prirodu koja vapi za izbavljenjem. Papa je odlučan u svome djelovanju i zbilja rješava probleme. Netko je opisao njegov pontifikat kao da je pozvan dirnuti u osinjak! A svi znamo kako ose napadaju, ujedaju kada im se dirne osinjak. No, papa Franjo želi da Crkva bude košnica gdje se proizvodi med za ljudske duše, a ne osinjak gdje žive ljutite ose. Inače, ose grade osinjak na mjestima gdje nitko ne zalazi, a očito je u Crkvi bilo takvih mjesta gdje pape nisu desetljećima zalazili, već su imali povjerenje, a papu Franju je upravo zapala ta teška dužnost – rastjerati ose.

Mogu slobodno kazati da su određeni promašaji Crkve svaljeni na leđa samo ovoga čovjeka. A ne zaboravimo da ovaj Papa ima već poprilično godina, velike probleme sa zdravljem i kukom, ali njegov je duh mlad. Ovaj Papa nevjerojatnom snagom ljubi Crkvu. Ljubi je gorljivo i živi za nju. Želi joj dati „najljepše haljine“, želi je „oprati“, a ne samo prividno „našminkati“. Njegove knjige dotiču svakovrsne teme, na svako pitanje nudi odgovor, ali često su neki njegovi odgovori „izvađeni“ iz konteksta i krivo shvaćeni. Papa je, nema sumnje, i srčan pa je nekada možda i „izletio“ s nekim izjavama, ali je pokazao i drugu crtu – da se zna pokajati i promijeniti mišljenje ako je nešto krivo učinio. Uči od svakoga.

Ovaj Papa kratko priča i voli slušati. Njegovi su nagovori kratki, a propovijedi sažete. On doista osluškuje kako kuca srce Crkve, ali i ovoga svijeta. I nikada nećemo zaboraviti onu njegovu molitvu na sablasno praznom i kišom okupanom Trgu svetoga Petra, kada je u najtežemu razdoblju pandemije koronavirusa molio za pomoć Neba. Sav je svijet upro pogled i u šutnji promatrao Kristova namjesnika. Kada je čitav svijet zašutio, tada je Papa progovorio. A tako je jednostavno govorio da smo svi na istoj lađi koju udaraju valovi i zavapio Kristu da nas spasi.

Benedikt XVI.

Ovaj Papa u mirovini živi u Vatikanu, a unatoč svojim godinama, još je bistar i lucidan. Zbog narušenog zdravlja više ne prima posjete, a svoje vrijeme ispunjava molitvom i tišinom. Više ne piše, pero je ostavio, pa i on može kazati: „Što napisah, napisah!“ Ovaj je Papa bio sav u riječi i svakako još jest, jer sav je njegov život uronjen u Riječ. Premda je hrabar i odlučan, njegovo je povlačenje nezapamćena gesta koja je ostavila svijet bez teksta. Neki su rekli da je uvjetovan, a on sam davno je napisao: „Nikada se ne daj ucijeniti i uvijek živi slobodno!“

Papa Benedikt XVI. nije bio ucijenjen, već jednostavno zbog svojih godina i malaksalosti je shvatio da ne može više tako predano voditi Crkvu. Ali je obećao svojoj Crkvi da će je sada pratiti tihom i predanom molitvom. Molit će za nju svakodnevno i usrdno. Ovaj će Papa mnogo toga ostaviti Crkvi i svijetu, a pitanje je što će on jednoga dana ponijeti u nebo?! Što će on staviti u „kofere“ kada pođe u vječnost?! Odgovor je samo jedan – vjeru! Ovaj Papa doista ima jaku vjeru, vjeru u Isusa Krista. Nikada nisam čitao knjige koje su tako kristocentrične kao njegove. On je vječno bio zaljubljen u lik Isusa Krista; još je kao dijete marljivo čitao i iščitavao sve u vezi s Isusom. Uvijek ga je želio bolje upoznati. Savršeno nadaren, a ipak nesvakidašnje ponizan, ovaj sada već starac čeka na posljednjem peronu za vječnost, a kartu je odavno pribavio svojim svetim životom. U svojoj knjizi Eshatologija kaže da je za njega raj mjesto gdje neće samo vidjeti Boga, već i sve ljude koji su otišli prije njega u vječnost: oca, majku, braću i sestre. Raj je mjesto gdje se susrećemo i s ljudima; susrećemo se s onima koje volimo, koje smo voljeli i koje ćemo voljeti – čitavu vječnost.

Ivan Pavao II.

Za njegova dugog pontifikata u Crkvi je nevjerojatno porastao broj kršćana. Papa je to koji je Crkvu uveo u novo tisućljeće. Posjedovao je nesvakidašnju privlačnost i snagu. Svima je poručio: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu.“ Papa Franjo kaže za njega: „Bio je čovjek molitve, bliskosti i pravde.“ Mnogo je molio. Čovjek koji je postao molitva unatoč svim svojim obvezama. Napose je molio Krunicu, a u svojemu apostolskom pismu Krunica Djevice Marije predložio je dodatna otajstva tijekom molitve krunice, a to su otajstva svjetla. Ljubio je i bio predan milosrđu, ali je jasno naglašavao i pravdu. Za Ivana Pavla II. pravda i milosrđe idu zajedno. Oni zajedno koračaju, a nikada odvojeno. Papa koji je uzljubio civilizaciju života jasno i glasno je bio protiv civilizacije smrti.

Jasno je osudio pobačaj nazivajući ga u nebo vapijućim grijehom. Volio je mlade i želio im dati što više prostora u Crkvi. Za njega su mladi bili budućnost Crkve. Premda je srušio komunizam, nikad nije nagrađen Nobelovom nagradom. Putovao je svim narodima, ljubio tlo zemlje u koju bi došao, imao je čudesan osmijeh, služio se vješto jezicima i tako bio blizak svim ljudima. Nadasve je ljubio Blaženu Djevicu Mariju i njoj posvetio svoj život. A život mu je bio okovan patnjom do posljednjeg dana i daha. Papa putnik i Papa patnik na svome je stolu držao samo sliku Gospe od Guadalupe, jer za njega ta slika bijaše živa ikona.

Ivan Pavao I.

Papa s najkraćim pontifikatom u povijesti Crkve, svega je tu dužnost obnašao trideset i tri dana. Njegovo ime glasi Albino Luciani i uskoro će biti proglašen blaženim. Papa koji je uvijek na svome licu nosio neodoljivi osmijeh bio je čovjek blaga i ponizna srca. Kardinali su ga izabrali oduševljeno, iako je imao velike probleme sa srcem, zdravlje mu bijaše narušeno. Prvi je Papa koji je uzeo dvostruko ime – Ivan Pavao I. Uzeo je dva imena u čast svojih prethodnika: Ivana XXIII. i Pavla VI. Naime, prvi ga je imenovao biskupom, a drugi kardinalom. Želio je nastaviti njihovim putem, u duhu Drugoga vatikanskog sabora. Na jednoj od svojih općih audijencija okupljenom je mnoštvu rekao: „Nitko mi nikada nije rekao: ‘Bit ćeš papa!’ O, da mi je netko nekada to rekao, više bih bio učio i bolje se pripremio.“ Nema sumnje, papa Ivan Pavao I. ljubio je Crkvu i vodio je kratko, ali s mnogo žara. Ako gledamo samo trideset i tri dana njegova života kao Pape, to razdoblje izgleda malo i kratko, ali on je najprije bio svećenik i biskup, a zapravo život u Crkvi obilježio je predanim svećeničkim služenjem. Cijeli svoj život služio je Kristu kudikamo više od tih trideset i tri dana.

Pavao VI. i Ivan XXIII.

Oni su nerazdvojni. Obojica su proglašena svetima. Ivan XXIII. je trebao biti „prijelazni“ Papa, a sazvao je Drugi vatikanski sabor učinivši neviđen zaokret u Crkvi. Želio je Crkvu obnoviti, jer ona nije arhiv gdje se čuvaju uspomene, već živi organizam. Prije otvaranja Sabora otišao je vlakom u Loreto i Asiz da se pomoli i bio je prvi Papa koji je nakon sto godina izašao izvan Vatikana. Umro je tijekom trajanja Sabora, a naslijedio ga je Pavao VI.

Ono što je započeo Ivan XXIII., dovršio je Pavao VI. Velika im hvala! Obojica su učinila nešto čudesno: pripremila su Crkvu za novo doba. Otvoreni Duhu Svetom i vjerni Kristu, bili su pravi pastiri. Papa Pavao VI. napisao je encikliku Humanae Vitae, koja snažno progovara o vrijednosti ljudskoga života, spolnosti, rađanju te se oštro protivi kontracepciji i pobačaju. Mnogi i danas žele osporiti i oboriti tu encikliku i nazvati je staromodnom, ali ona je najveći dar pape Pavla VI. novom tisućljeću, jer moderni čovjek upravo na tome polju luta i propada, a ta enciklika kao sidro ga želi sačuvati od propasti koja mu prijeti. Humanae Vitae nije ništa drugo nego Kristov nauk, koji nijedna civilizacija smrti neće moći uništiti.

RECENZIJA

Čitajući ovu knjigu, prvo što mi je palo na pamet jest roman Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba. Desnica preko Ivana Galeba ističe svoj stav o književnosti i knjigama sljedećim rečenicama: ,,Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom.“ I obično „ta mila pamet“ uvijek proizvede nešto neobično lijepo i zanimljivo, pogotovo ako uključuje raznolike, a svima bliske teme. Ujedno nam omogućava da upoznamo iskrena razmišljanja i najdublje dijelove duše osobe koja piše. „Mila čitateljeva pamet“ može samo naslućivati, odgonetati, ali i isticati, pohvaliti, kritizirati… Sve ovisi o tome kako smo razumjeli riječ.

Svi smo sigurno jednom razmišljali o temama poput prijateljstva, riječi, ljepote ili straha. E, ne znam smije li recenzent „pričati i pričati o onome što mu na milu pamet padne“, ali moram istaknuti da imam potpuno ista razmišljanja o prijateljstvu na koja sam naišla u ovoj knjizi. Mi se, zaista, moramo najviše osvrnuti na prijateljstvo jer, pored ljubavi, prijateljstvo spada u najvrjednije ljudske odnose. Ako je pravo, ono se ne raspada. Ako nije, ne može trajati ni satima, a ne godinama. Autor nam kaže da je prijateljstvo ljubav i uvijek je duhovne naravi te da živi od truda i ulaganja dvoje ljudi, to je lijep i skladan odnos između dvoje ljudi. Nadalje kaže: „Ono je uvijek predanje i živi od riječi i razgovora. Čovjek ne može biti prijatelj, a da ne iskorači iz sebe.“ Ove riječi doslovno opisuju kako prijateljstvo treba biti duhovan, obostran odnos dvoje ljudi. U tom odnosu svaki prijatelj mora imati slobodu razmišljanja, slobodu da kaže „da“ ili „ne“, slobodu da iz ljubavi ukori drugog prijatelja. Da nema slobode, ne bi bilo ni duhovnosti u prijateljstvu. Jednostran odnos, pokušaj „krojenja“ prijatelja po svome u svoje ili Božje ime je daleko od slobode ili duhovnosti. Fra Goran navodi riječi pape Benedikta XVI. koji je rekao: „Nikada se ne daj ucijeniti i uvijek živi slobodno!“ Tako jednostavno, a istinito pravilo prijateljstva. Prijateljstvo ne trebamo tretirati kao izraz nečijeg raspoloženja u danom trenutku. Netko nas voli ili ne voli, poštuje ili ne poštuje, treba ili ne treba. To nije stvar trenutka nego vječnosti.

U dijelu o Isusu i Judi vidimo istinski primjer ljubavi i prijateljstva. Živimo u vremenu gdje su sve vrjednote, od Boga dane, iskrivljene i omalovažene, pa tako i prijateljstvo. U današnje vrijeme biti prijatelj značilo bi za svoju korist iskoristiti nečiju ljubav i dobrotu. Ako bacimo pogled na Isusov stav prema prijatelju, vidimo da prijateljstvo u njegovom ophođenju prema ljudima ima drugu dimenziju. Isus se Judi, koji ga je izdao, obraća sa „prijatelju“ ne zato što ga je izdao, nego zato što ga je smatrao prijateljem, iako ga je izdao, jer u Isusovom srcu nema mržnje i nepraštanja. Mislim da bismo se trebali upitati što je sa Judinim srcem? Može li on Isusu uputiti riječ „prijatelju“? Ne, ne može! Zašto? Zato što u Judinom srcu nema ljubavi i istine. Dobro bi bilo da ovo djelo bude poticaj i nama kako bismo sebi postavili pitanje: imamo li u svom ophođenju sa ljudima koji nas smatraju prijateljem srce Isusa ili Jude? To pitanje je od velike važnosti za naš život, jer kroz prijateljstva u svakodnevnom životu gradimo svoju budućnost i ona bi trebala izgledati onako kako nam je Isus pokazao svojim životom. On je ljubio savršenom ljubavlju na koju i nas poziva, a ta beskrajna ljubav za svoje prijatelje obilježena je pečatom njegove Predragocjene Krvi. To je istinska ljubav koja bi trebala posebno nama, kršćanima, biti uzor prijateljstva u životu. Vjerujem da nam je ujedno dana i slika lažne ljubavi koju je Juda nosio u srcu. Tu licemjernu ljubav primjećujemo sve više kod ljudi, a skrivaju je pod maskom prijateljstva. Neka nam redci ove knjige budu poticaj za razmišljanje u svakom trenutku života je li u našem srcu Isus ili Juda?

Osim stvari ZA koje se moramo boriti, postoje stvari i PROTIV kojih se moramo boriti. Moramo se boriti protiv laži u bilo kojem obliku. Posebno protiv laži samome sebi. Naš Gospodin poznaje svako srce, njemu ne možemo slagati pa se tješimo tako što lažemo sebi. U knjizi je navedeno da je laž korov i da se protiv laži moramo boriti. Uvjerimo sebe u istinu o drugome, a da ga ništa nismo pitali, onda mu lijepo pripišemo krivicu da ne bismo morali analizirati svoje ponašanje. Tako je lakše! I onda više čovjek ne zna razlikovati istinu od laži. Jer je istinu stvorio u svojoj glavi na temelju izmišljenog događaja. I onda opet dolazimo do toga i tako se laž „kiti“ ruhom istine! Autor kaže da su kršćani ponajprije „suradnici Istine“, jer ne postoji dobrota koja bi se tako zvala, a da svoj izvor nema u istini. Ti kršćani nisu suradnici istine ako prvo u pravoj istini ne pogledaju svoja djela, pa onda djela bližnjega.

Još jedna jako istinita i bliska rečenica ovoj temi glasi: „Prijatelje može samo hrabrost ujediniti, a strah razdvojiti.“ Hrabar je onaj tko se dopusti približiti prijatelju koji nema ni isto mišljenje ni moral kao on. Bog nas je stvorio da se dopunjujemo, ne da se isključujemo od straha da nismo dovoljno dobri za nekoga ili da netko nije dovoljno dobar za nas. Dobar primjer života u hrabrosti, Božjoj hrabrosti, jest Majka Terezija. Navodim rečenice iz ove knjige koje dovoljno govore da bi se nešto trebalo dodati, ali ističem ih da ih svi možemo pohraniti u svoje srce i naučiti kako se ponašati prema bližnjemu: „Majka Terezija bila je svetica koja se nije bavila sobom, već je sebe posvetila baveći se drugima. Ona nije simbol zemaljske ljepote, već predstavlja simbol nebeske ljepote. Ona je svoju ljepotu dokazala svojim djelima i milosrdnim srcem. Srce ju je okrenulo prema svima onima koji su u potrebi. Više od svoje ljepote bila je zaokupljena ljepotom i toplinom drugih. Možda bismo svi trebali učiti od Majke Terezije kako u vremenu narcisoidnosti i krivih ljepota čovjek može uistinu pronaći pravu ljepotu, a to je Bog u svima onima koji su nemoćni i slabi.“ Nikoga nije osuđivala, kritizirala niti gledala kroz lupu, samo je ljubila!

Također mislim da je prijeko potrebno izdvojiti dio o svetosti i svećenicima. „Svetost nam je svima potrebna. Netko će kazati da je Papa možda proglasio previše svetaca i da svetost treba biti nešto posebno, primjereno samo rijetkima. Kao da svetost nije za sve! No, upravo je suprotno: svetost je poziv za sve, Crkva neprestano poziva svoju djecu na svetost.“

Mi moramo težiti da budemo sveti, a to ne možemo samo riječju. Naša djela su sudci i porota našoj svetosti. Većina porotnika mora osuditi nekoga da bi bio kriv ili osloboditi da bi bio nevin; s tim da ta većina radi po Božjem zakonu. Savjest ne smije biti mjerilo svetosti ako nije dovoljno izgrađena. Fra Goran također kaže: „Pozvani smo stoga iznova promišljati o svećenicima kao službenicima koji potpuno pripadaju Gospodinu i njegovoj ljubavi koja ih je pozvala u službu služenja. Svećenik uvijek mora biti svjedok istine. Tako je isto svećenik danas jedini sposoban kazati istinu svijetu, pa i pod cijenu da je ta istina neugodna, ali ona oslobađa. Svećenici su pozvani govoriti istinu i to je njihov poziv i talent. Svećenik se neprestano mora usavršavati u istini. Geslo njegova djelovanja glasi: „Tvoje je samo ono što si dao drugima.“ Uvijek sam sa strahopoštovanjem prilazila svećeniku. Sama njegova haljina bila mi je znak onoga tko je svećenika poslao pa jako volim vidjeti habit ili reverendu. Sveto je oboje i pokazuje znak pripadnosti našem Gospodinu. Svećenik dobro mora paziti što je dao drugima, a što možda nije, a trebao je. Isto tako ti drugi moraju s ljubavlju čuvati to što im se nesebično daje. Svećenik jest svjedok istine, baš kao i laik. Gospodin svima zapovijeda istinu. I jedan i drugi moraju biti svjesni vječne Istine da bi je mogli dijeliti i prepoznati u sebi i drugima.

I na kraju nešto o riječi… S riječju počinje i završava svaka knjiga, ova recenzija…

Riječ ima ogromnu snagu. Svejedno nas ne treba impresionirati govornik nego izvršitelj riječi. U knjizi Na putu za Kristom je sljedećim rečenicama naveden primjer iz života poznatog ruskog pisca realizma, Dostojevskog, i njegov stav o riječi: „Na nekim je djelima radio i više od godine, a ako mu se ne bi svidjelo, sve je to znao baciti u koš za smeće. Volio je da riječ bude istinita, ali i da riječ bude umjetnost. Volio je ‘gole’ riječi, ali i one koje su ‘svečano’ obučene. Bio je u isto vrijeme i sluga i gospodar riječi. Ljudska mu duša bijaše i inspiracija i radno mjesto.“ Bože, dopusti i nama da budemo gospodari riječi i sluge Riječi, a da nam ljudska duša bude i inspiracija i radno mjesto, a vlastita duša odsjaj Kristovog nauka.

Darija Bojović