Moje i njihove priče

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

PREDGOVOR
Umijeće malih koraka
Ne molim te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno. Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremena na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu. Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života – uz koje rastemo i zrijemo. Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu. Uvijek ću tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega. Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotaknuo i one koji su „ispod“. Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.

Antoine de Saint-Exupéry


1
Toga dana obukao sam svoju zimsku jaknu. Dugo je već nisam nosio. Bila je u ormaru među ostalom zimskom odjećom. Kada sam je obukao, prvo sam zavukao ruke u džepove. Jakna je imala više džepova, a svaki je bio prazan, osim jednog. U tom posljednjem džepu bilo je nešto novca, zapravo jedna novčanica od 50 KM. Sjetio sam se da sam je tu ostavio, ali davno i u međuvremenu sam na nju zaboravio. Uvijek je bila u džepu i bila je moja novčanica, samo sam zaboravio da je tu. Ona je postojala i imala je istu vrijednost. Vrijedila je i dalje, unatoč mome zaboravu. I tako, kad iznova pronađemo tu novčanicu, bude nam drago, kao da smo je iznova dobili, a zapravo ona je oduvijek u džepu čekala nas. Tako je i u životu: stvari postoje i one su naše, samo smo zaboravili na njih! Jer i život je jedna vrsta jakne koja ima puno džepova, samo moramo „uvući“ ruke u džepove života i pronaći ono što je oduvijek naše, a zaboravili smo da to imamo.
Često u životu zaboravimo mnoge stvari, čak i svoje talente. Zakopamo ih i ostanu skriveni. Znamo čak zaboraviti i ljude, a što je najtužnije – znamo zaboraviti i Boga, a Bog je oduvijek tu, čeka nas. On je uvijek u nama. Zato je sveti Augustin, duboko svjestan Božje nazočnosti u nama, uskliknuo: „Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, ali ja sam bio izvan sebe!“ Bog je uvijek prisutan u našem životu i ne možemo izgubiti Boga, već jedino sebe same. Zato nije bila izgubljena ona novčanica, već ja sam bio izgubljen, bio sam površan i rastresen. Čovjek je izgubljen, a ne stvari ili Bog. Oni su uvijek ondje gdje jesu i čekaju nas, samo mi moramo pronaći sebe da bismo iznova otkrili ne ono što je izgubljeno, već ono što je naše i što postoji oduvijek, a mi smo zaboravili na to! Lako je zaboraviti stvari, ali što ako zaboravimo ljude ili Boga?! Bože, oprosti nam što zaboravljamo tebe u našem životu; oprosti nam kada zaboravimo da si tu i da nas ljubiš. Oprosti nam kad mislimo kako više ne postojiš u našem životu. I zato ću još danas zavući ruku ne samo u džepove svoje zimske jakne, već i u džepove svoga života da iznova osjetim ljubav koja postoji i koja me nosi, samo sam ja zaboravio na nju, a to je Božja ljubav.


2
Često je išla moliti do Raspetoga. Za nju je raspelo bilo najveći znak ljubavi. Dugo je promatrala križ i molila se raspetom Isusu. Pomno je promatrala svaku ranu. I toga dana je išla moliti ispod križa. Kleknula je i molila 5 Očenaša za svaku Isusovu ranu. Čak i papa Franjo na poseban način voli ovu molitvu. U jednom je razgovoru rekao kako svaku večer prije spavanja izmoli 5 Očenaša na čast 5 Isusovih rana. To je toliko moćna molitva. Moleći kao da želimo zagrliti rane Isusove. Ona je molila ne samo navečer, već izjutra i u podne. Kada je toga popodneva prišla križu, naslonila je svoju glavu na Isusove rane i zamišljala da ih stvarno ljubi. Kao da je on tu. Živ. I kada je svojim rukama opipala čavle, u mislima ih je htjela rukom izvaditi da Isusa oslobodi, ali tada je začula glas: „Nemoj vaditi čavle iz ranâ, samo ih ljubi!“ Isus želi da ljubimo njegove rane, da ih častimo. Ne traži on od nas da vadimo čavle, već da ne zabijamo nove i da ga ljubimo.
Ova žena podsjeća na onu djevojčicu iz priče kojoj je majka često pričala o Isusu i njegovim ranama. Kada se jednog dana majka vratila s posla kući, zatekla je djevojčicu kako je položila raspelo na pod i margarinom mazala Isusove rane.Ta djevojčica je upamtila da je majka njezine ozljede od udaraca ili padova mazala margarinom! Ova djevojčica je samo htjela da Isusa ne bole njegove rane, željela mu je ublažiti bol. Žao joj je bilo Isusa. Doista, svi trebamo samo ljubiti rane Isusove i ako to činimo, ozdravit ćemo! „Njegove nas rane iscijeliše“, s pravom kaza prorok Izaija.


3
U ladici, koja je bila već pretrpana, nalazila se i jedna mala kutija.
– Uzmi je, tvoja je! – rekla je.
– A što je unutra?! – upitao sam znatiželjno, a ona me dugo gledala pa sjetno rekla:
– Unutra su bobe od krunice! To je ona krunica na kojoj sam stalno molila otkad si otišao u sjemenište i pošao za svećenika. Toliko sam puta na njoj izmolila krunicu da se jednostavno pokidala. Moji su je prsti pokidali!
– Ne! Nisu je tvoji prsti pokidali, već tvoja ljubav i vjera! – rekao sam. Ona je zatim nastavila:
– Evo ti, sine, krunicu. Tvoja je! Sad je tebi dajem. Ti sad nastavi na njoj moliti. Samo je popravi. Nađi novi konac za bobe. Moli na ovu krunicu koja te je pratila svo ovo vrijeme. Bit će ti drago na njoj moliti jer to je krunica tvoga poziva. Osjetit ćeš jakost svake bobe. Predajem ti je. Ja ću kao majka uvijek za tebe moliti, ali, sine, i ti sad moraš još više moliti. Molitvom čuvaj svoju dušu i svoj poziv. Čuvaj ovu krunicu, pa će i Bog tebe čuvati. Nosi je uvijek uza se! Čuvaj je do groba jer znaš da će te kao svećenika jednog dana pokopati s krunicom u rukama. Neka to bude baš ova krunica! Tko zna, možda ćeš i ti sad na njoj moliti za mene. To je krunica koja povezuje: krunica majke i sina.
Jedino što sam naslijedio od majke je ova krunica. U njoj mi je dala sve. Moja majka mi je tom krunicom dala svu svoju ljubav. Dala mi je bobe svoje krunice. Iako su drvene i izlizane, ali imaju vrijednost veću i od zlata. U bobama su dva života i dva poziva: njezin kao majke i moj kao svećenika. HVALA TI, majko!


4
Rat je bio na pomolu. Naš otac je otišao na prvu crtu, a brat i ja smo ostali s majkom u kući. Bili smo spremni za bijeg. Naša kuća je bila tek izgrađena i imala je tri kata, a sad joj je prijetio ratni vihor, baš kao i nama. Majka je u jednu torbu odvojila sve ono što nam je važno za ponijeti kad krenemo kao izbjeglice sa svoga ognjišta. U toj plavkastoj torbi bio je novac, nakit, fotografije, albumi, jednom riječju – naše uspomene. Ta torba bila je za nas jako važna. Iako nismo mogli ponijeti cijelu kuću, ali ponijeli bismo ono što je bilo najvrjednije iz naše kuće. Toga dana, prije nego što je zapucalo, u prizemlju smo bili brat, majka i ja, a torba se nalazila na katu. Majka je mislila uzeti torbu kad dođe vrijeme i kada krenemo sa ostalim izbjeglicama iz našega sela, ali u jednom trenutku dobili smo važnu obavijest da moramo bježati jer se protivnik nalazio nadomak naših kuća. Majka nije imala vremena otići po torbu jer ako ode, riskira da nas uhvate i zarobe. Uzela je samo nas dvojicu za ruku i krenuli smo u bijeg. Torba je ostala u kući. Pripast će drugima sve ono što je bilo naše: i nakit i novac, a što je najvažnije – naši albumi i naše uspomene. Otišli smo potpuno siromašni i prazni, ali bili smo živi i bili smo zajedno. Uvijek ću se iznova sjećati te torbe jer ona je slika života. Svaki dan me podsjeti na onaj: uzeti torbu i izgubiti sebe ili ostaviti torbu, a spasiti sebe?! Bolje biti živ, a ne imati torbu, nego biti mrtav, a imati torbu. Na kraju krajeva, ne treba se čovjek osvrćati, možda je tako trebalo biti i tako je bilo najbolje – nismo imali ništa, pa ni torbu, a imali smo sve, imali smo jedni druge i bili smo sretni: brat, majka i ja. I samo smo čekali oca da opet, kao nekad, budemo zajedno.


5
Često sam čuo da je pravda slijepa. Pitao sam se tko ju je oslijepio. Uvijek sam mislio da je pravda slijepa zato što ne vidi oko sebe svu ovu nepravdu. No, kada sam jednoga dana šetao ulicom, točno mi se pogled zaustavio pred sudom. Iznad ulaznih vrata bila je kamena skulptura neke gospođe koja u jednoj ruci drži vagu, a drugom rukom prekriva oči. Prišao sam bliže i motrio.
– Što gledaš? – upitao me je portir s vrata.
– Gledam u ovu skulpturu – odgovorih.
– To je Pravda! – reče on.
– Pravda?! – ostao sam u čudu.
– Da, Pravda! – uzvratio je i nakon kratke šutnje nastavio:
– Vidiš, Pravda u jednoj ruci drži vagu i ona će izvagati jesu li naša djela i postupci bili pravedni ili nepravedni, a drugom rukom prekriva oči. Zato kažemo da je pravda slijepa jer ne gleda tko je pred njom, ona ima zatvorene oči i pred njom je svatko isti. Pravda nije pristrana i ne gleda tko je tko, već postupa pravedno i pravično. Svi su pred njom isti: i kraljevi i siromasi, i poznati i nepoznati; ona je prema svima jednaka, samo promatra kakva su naša djela.
Zahvalio sam portiru što je sve fino objasnio i nastavio dalje šetati. Šetajući sam se pitao što će Pravda za mene reći kada jednog dana stanem pred nju?! Kako će me „izvagati“?! Hoću li biti lagan pravdom ili težak nepravdom?! Gdje će otići jezičak moga života i godinâ?! Što sam donio pred nju?! Nastavio sam šetati i želio biti lagan kao pravednost.


6
Svi mi imamo rane. Možda je najljepša priča o ranama vezana uz svetu Barbaru. Njezin otac, koji je bio bijesan na nju jer se krstila, daje ju namjesniku koji je predaje mučiteljima. Svaki su je dan mučili, ali gle čuda! Noću dolaze anđeli, liječe njezine rane i ona ujutro izgleda još ljepša nego prije ranjavanja. Mučitelji su bili zbunjeni jer što su je više danju mučili, to je ona ujutro bivala sve ljepša. Anđeli su joj navečer donosili hranu, tako da je ona bila i okrijepljena! Ujutro bi bila prelijepa kako izvana, tako i iznutra. Bila je anđeoski predivna. Od ove predivne svetice možemo naučiti da će Bog sve naše rane, koje steknemo u „danu života“, preobraziti i učiniti ljepšim u samo „jutro života“. Bit ćemo u zoru najljepši. Koliko smo puta u noć ušli izranjeni i sa suzama zavapili Bogu, a on nam je poslao anđele što liječe i mi smo ujutro ustali zdravi i bili još ljepši. Nikad nemoj zbog ranâ sumnjati u Boga! Vjeruj mu jer on će ih preobraziti u najljepše buđenje tvoga života.


7
Jedan od dražih glumaca mi je Denzel Washington. Volim gledati njegove filmove, ne samo zato što je dobar glumac, već i veliki vjernik. Washington je jedan od rijetkih glumaca u Hollywoodu koji javno svjedoči vjeru. Zapamtio sam jednu njegovu gestu. Naime, na jednom susretu s mladim glumcima, svojim budućim kolegama, na početku njihove karijere preporučio im je da se svaki dan mole i zahvaljuju Bogu na onome što imaju. Rekao im je nadahnuto: „Molim se da svaku večer stavite svoje cipele duboko ispod kreveta, tako da ujutro morate kleknuti da ih pronađete. Kada ste već tamo, zahvalite Bogu za milost i razumijevanje. Svima nam nedostaje milosti, iako nam je dana u izobilju. Kada počnete razmišljati o svim stvarima za koje morate zahvaliti, trebat će vam za to cijeli jedan dan.“ Otkad sam čuo za ovaj primjer iz njegova života, primjenjujem ga i ja u svom životu. Svaku večer svoje cipele stavljam duboko ispod kreveta, da bih ujutro klečeći tražio ne samo cipele, već da bih zahvalio Bogu na novom danu i daru života. Čudno, ali jedne cipele nam ne služe samo da ih nosimo ili pak kao modni detalj, već one nas podsjećaju da budemo zahvalni i da znamo iznova svako jutro kleknuti. Tko vjeruje, on kleči.
Kaže jedna legenda da Sotona uopće ne može kleknuti; njegova su koljena zakržljala jer nikad nije kleknuo. Sotona se nikad nije poklonio Bogu. Sotona očito ne nosi cipele. A mi, koji ih nosimo, budimo zahvalni što iznova možemo kleknuti i pokloniti se Bogu.


Recenzija
Svojim naslovom knjiga Moje i njihove priče odmah uvodi čitatelja u svijet različitih iskustava. Nizom potvrđenih filozofskih teza, prožetih vjerom u Boga, pisac upućuje čitatelja da istražuje, prati, uranja u svijet različitih sudbina i životnih iskustava. Da bi čovjek bio književnik i prenositelj riječi, mora imati publiku. U ovom slučaju publika se stječe ljubavlju i posvećenošću. Ljubav prema svakoj ljudskoj vrlini prenosi se u broj takvom lakoćom, takvom jednostavnošću i produhovljenošću, da će je objeručke prihvatiti svi. Svojom sažetošću bliska je čitatelju od 9 – 99 godina, što nam pisac i prikazuje kao cilj kojim se želi doprijeti do srca. Nakon poučnih, dobro promišljenih priča fra Gorana i „njih“, izraženih srcem i „perom“, ostaje nam samo da se zapitamo. Mi se ne trebamo pitati što je pisac htio reći. Vješto izbjegavajući mrežu apstrakcijâ, složenih i teških jezičnih konstrukcija, zaplitanja u prezahtjevne, mučne ili „prerastegnute“ teme, pisac nas oslobađa svake umne napregnutosti i velikog truda.
U svaku priču su utkane jednostavnost, ljubav, preispitivanje, jaka želja za promjenom i poukom. Svatko za sebe može pronaći blisku temu, od onih što žele da se čuje njihov glas, preko onih što postom i molitvom žele izgraditi duhovni život, do ljubitelja filozofskih tema, slikarstva… Fra Goran sâm kaže: „Što više iskorištenog vremena, toliko plodova za život.“ Ova knjiga je itekako rezultat dobro iskorištenog vremena. Plodove drugima ne može donijeti onaj koji sâm sebe ne preispituje i svojim vlastitim životom ne traži Božju blizinu. U knjizi se također ističe da oglasi u novinama moraju biti kratki i efikasni, pa su i fra Goranove priče takve. Priče su bez previše detalja, izbjegava se nepotrebno duljenje sadržaja da se ne bi prešlo u suhoparnost. Jak dojam također izaziva metafora „biser nastaje u ranjenim školjkama.“ Svaka rana, svako životno iskustvo je istinski dragulj ako ga mi takvog napravimo u svom srcu i ako ga drugima prikažemo kao dragocjenost, ne kao bol i ranu. Na puno primjera preuzetih iz svog vlastitog, a i iz iskustava nekih drugih života, naš pisac želi poučiti čitatelja. Poručuje nam gdje možemo tražiti Boga, koji put vodi do Istine. Tamo gdje je slab, nalaze se vrata do Boga. Bog teže ulazi tamo gdje su samo dragulji bez rana, biseri bez školjke jer srce koje ima sve, manje vapi za njim.
U priči o ocu koji je izgubio sina i nakon čije smrti se želi prodati sinov portret, govori se o razlici u vrijednosti umjetničke i duhovne slike svijeta. Tko nije spreman platiti svojom ljubavlju i žrtvom, neće doći do Sina. U pričama o postu, ljubavi, žrtvi i razasutim zrncima krunice na kojima je fra Goranova majka izmolila svome sinu svećenički poziv, možemo pronaći ljubav i istinsku želju za povezanošću sa Sinom. Pronađimo sebe bar u jednoj priči! Povežimo rasuta zrnca opet u krunicu, riječi u rečenice, cjeline u djela, budimo promjena koja vodi i sebe i druge Bogu. Divimo se duši zbog njene bjeline, a da se pritom ne plašimo njene hladnoće, kao što stoji u priči. Led se lako može otopiti ako srcem doživimo ono što nam se želi reći.
Netko će se možda zapitati zašto se ovdje više puta spominje srce. Zar recenzija knjige nije kratak i objektivan osvrt koji ne otkriva puno čitatelju? Ne želim rušiti njenu formu. Naprotiv! Želim samo čitatelju ponuditi novi svijet, malo ga pogurati ako razmišlja bi li u njega uplovio jer ga tamo čekaju pouke vrijedne za život, istinska ljubav i poziv da promjenom samog sebe sudjeluje u duhovnim plodovima, tako jasno objašnjenim svima. Svi plodovi su nam nadohvat ruke. Uzmimo ih, usvojimo i umnožimo!

Darija Bojović

Dodatne informacije

Autor

Goran Azinović

ISBN

978-9926-447-39-7

Broj stranica

288

Izdavač

Ogranak Matice hrvatske Čitluk

Godina izdanja

2019

Jezik

Hrvatski