Marijin zagrljaj

Opis

Vodi me, Marijo

Vodi me, Marijo, putem
koji je posut trnjem,
ali vodi u vječnost.
Vodi me, Marijo, u istinu
koja je teška,
ali oslobađa.
Vodi me, Marijo, u trpljenje
koje rađa čišćenjem duše.

Vodi me, Marijo, u žrtvu
od koje će drugi živjeti.
Vodi me, Marijo, u ljubav,
koja oslobađa,
koja se ne hvasta
i ne nadima.

Vodi me, o Marijo, u ljubav
koja sve oprašta;
u ljubav koja pokriva
mnoštvo naših padova i zabluda.

Vodi me, Marijo, ondje gdje se
život sebično ne čuva,
ondje gdje se život komada
do posljednjeg komadića.

O Marijo, učini me kruhom
da druge hranim
i daj mi snage da kruh umnažam,
a ne da ga uskraćujem bližnjima.

Vodi me, Marijo, zauvijek
jer bez tebe ne znam
ni put ni pravac.
O ti, Zvijezdo jutarnja,
obasjaj mi put do neba!

Predgovor
Poštovani čitatelju, knjiga Marijin zagrljaj nastala je kao zbir kolumni koje je fra Goran pisao za Glasnik mira, a na poticaj Marija Vasilja Totina – urednika spomenutog mjesečnika. Knjiga je nastajala u razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019. Budući da je Glasnik mira većim dijelom posvećen Blaženoj Djevici Mariji i zbivanjima u Međugorju, tako su i tekstovi nastali u ovoj knjizi protkani istom ili sličnom tematikom.
Blažena Djevica Marija je kroz vjekove bila neiscrpna inspiracija mnogim umjetnicima, a slično je i danas. Marija još uvijek jednako, ako ne i više, oduševljava i privlači svojom poniznošću, blagošću, a nadasve neizmjernom ljubavlju, pogotovo ako gledamo kroz prizmu marijanskih svetišta. Tko može bolje pružiti ljubav, oprostiti, ponuditi riječi utjehe u sivim i tmurnim danima svakodnevice nego Majka? Stoga i ne čudi što Međugorje u Marijin zagrljaj godinama privlači rijeke hodočasnikâ iz cijeloga svijeta, koji na izvorima Međugorja (crkva, Podbrdo, Križevac, Plavi križ, kip Uskrsloga, Gospin kip) pronalaze potreban mir i sigurnost u ovom sve nesigurnijem svijetu. A toga svakako ne bilo da nema Marijinih službenika – svećenika, koji svakodnevno u Međugorju kroz euharistiju vjernicima donose živoga Boga, Otkupitelja i Spasitelja ljudskog roda. Nošeni ljubavlju prema nebeskoj Majci, franjevci i kroz druge sakramente (posebno svetu ispovijed), klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, razne seminare i duhovne obnove, iz dana u dan potiču na obraćenje i pozivaju u Majčino okrilje.
U Međugorju kao košnici svijeta, hodajući kamenitim stazama Podbrda i Križevca s krunicom u ruci, hodočasnici svakodnevno vapiju Majci i nebeskom Ocu, vjerujući da će ih čuti i uslišati njihove molitve. Nošeni na krilima tišine, mnogi ponizno mole za svoje potrebe: ozdravljenje, mir u svijetu, ljubav i zajedništvo u obiteljima; za svećenička i redovnička zvanja, pronalazak posla, obraćenje i po Majčinu zagovoru bivaju uslišani. Naročito je to vidljivo u vremenu korizme i došašća, kada mnogi dolaze na izvor milosti vođeni nadom u bolje sutra. U Međugorju je posebno radosno oko godišnjice Gospina ukazanja, ali značajan događaj za ovo mjesto je i Mladifest, kada tisuće mladih dolaze slaviti Boga u zajedništvu i ljubavi. Vrijeme im postaje najbolji saveznik jer jedino kroz vrijeme mogu postati bolji, pravedniji i ponizniji ljudi. Međugorje je kroz sve ove godine bilo i utočište napuštenima, gladnima, siromašnima, bolesnima, odbačenima i svima koji, noseći svoj križ, često padnu pod njegovom težinom. A tko je najbolje osjetio težinu križa nego Marija, dok je svoga Sina gledala na tom drvetu? Zato ona najbolje može razumjeti i sve nas koji joj ponizno dolazimo sa svojim bolima i križevima da operemo i očistimo svoju dušu najljepšom i najmirisnijom kupkom ljubavi.
Sjedeći na međugorskim klupama i gledajući Isusa nikad nismo sami jer tu je naša Majka, ali i čitajući knjigu Marijin zagrljaj i gledajući fotografije iz Međugorja, dragi čitatelju, nikad nećeš biti sam jer te i fra Goran kroz priče u knjizi, a naročito kroz molitve svesrdno potiče na ljubav prema Majci Mariji i poziva da dođeš k njoj, jer mu je i samom puno pomogla na njegovu životnom i svećeničkom putu. Zato, ponesi malo srca i puno dobre volje i dođi (opet) u Međugorje pokloniti se i zahvaliti Bogu i našoj Majci Mariji – Kraljici mira.

Ana Zubac

Mir vama
Promišljajući što napisati za ovaj broj Glasnika mira, prisjetih se događaja s jedne ekskurzije iz gimnazijskih dana. Odredište nam bijaše Citta Eterna ili Vječni grad – Rim. Od svega viđenog, na sve nas osobito snažan dojam ostavio je Panteon. Svojim skladnim, gotovo idealnim proporcijama, ukrasima, svjetlosnim efektima i sjenama, ova građevina ostavlja bez daha. Kupola, koja se preko okruglog otvora na svom vrhu povezuje s nebom, ostavlja dojam da se nalazite između neba i zemlje. Vidjevši ga prvi put, i slavni Michelangelo je uskliknuo: „Ovo je anđeoska, a ne ljudska tvorevina.“ I doista, Panteon, kako mu i samo ime govori – hram posvećen svim bogovima, remek-djelo ljudskih ruku – jedno je od najsjajnijih svjedočanstava o moći i slavi velikog Rimskog Carstva. Dok smo i sami u čudu promatrali to velebno zdanje, netko je od mojih kolega, ne znam da li iz obijesti ili naivnosti, upitao vodiča: „Ima li i Krist svoje mjesto u Panteonu?“ Odgovor vodiča bijaše ozbiljan, jasan i jednostavan: „Ne, ovo nije hram živih, već mrtvih bogova!“ Od tada me ovaj veličanstveni hram, umjesto na slavljenje i uzdizanje bogova, sve više asocira na njihovo posljednje počivalište.
Benedikt XVI., papa u miru, jednom uskliknu: „Isus nije samo bio, već on jest.“ Gospodin koji je uistinu uskrsnuo pokazao se živ svojim učenicima i obećao im je da će ponovno doći u slavi. Njegovo uskrsnuće ne bijaše po sebi zatvoren događaj. On je uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja, radi našega uskrsnuća. Njegovo uskrsnuće jedinstven je događaj u koji smo i sami uvučeni. Upravo je to jedna od glavnih poruka Pavlovih poslanica: mi smo dionici uskrsnuća Sina Božjega, u nama dolazi do produženja Kristova vazmenog otajstva. Bez te istinske povezanosti s ljudima i bez tog dubokog značenja za ljudski rod, Kristovo uskrsnuće ne bi imalo nikakvog smisla. Iz Isusova uskrsnuća kršćani izvode i svoje vlastito uskrsnuće. Doista, čitavo otajstvo Krista je otajstvo u kojem se u potpunosti razotkriva i pokazuje bezgranična Božja ljubav prema čovjeku. Isusovo uskrsnuće je događaj koji se itekako tiče svakog čovjeka jer njegov život, a pogotovo njegovo uskrsnuće, ima za cilj potpunu obnovu ljudskoga roda. Njegovim uskrsnućem čovjeku je otvoren put u vječni život.
Fabrice Hadjadj otajstvo uskrsnuća opisuje ovako: „Posljednja lekcija utjelovljene Riječi bila je u činjenju jednostavnih čina da se tako učenici nauče ne gledati više njega, nego vidjeti sve stvari u njemu i prepoznati njegovu slavu koja izranja svugdje, u svakodnevici. Uskrsli je sada na osobit način prisutan među nama. Njegovo nas uskrsnuće potiče na drugačiji način života: Uskrsli je sada prisutan po svojim ranama. Umjesto da je pokazao svoju moć učenicima, Uskrsli im je pokazao samo svoje rane. Kod običnih čudesa rane iščeznu, ali kod uskrsnuća Uskrsli ih nije odbacio. On je u navodi: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (1 Kor 15, 14) i dalje nastavlja: „Ako on nije uskrsnuo, onda ni mi nismo uskrsnuli. Ali sada, Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.“ (1 Kor 15, 20). Pavao također naglašava nerazdvojivost čitavoga vazmenoga otajstva.
Kao što je Krist umro i uskrsnuo, tako i oni koji su kršteni u njemu prvo postaju dionici njegove smrti, kako bi postali dionicima i njegova uskrsnuća. Ta se otajstva dakle događaju u krštenju. „Svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. (…) Pa ako umrijesmo zajedno s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime“ (Rim 6, 3 – 8).Po krštenju se čovjek suobličuje s raspetim Kristom, ulazi s njime u sudbinsko zajedništvo, u zajedništvo njegove smrti. Kristova je smrt usmjerena prema uskrsnuću, ali i mi vjernici težimo životu vječnom, nošeni snagom Uskrsloga. Vjernici svaki dan moraju živjeti otajstvo uskrsnuća jer Uskrs je svakoga dana. Isus nas neprestano poziva da budemo ljudi svjetlosti. Isus nas poziva da budemo otvoreni preobrazbi, ali ne samo preobrazbi tijela, već, prije svega, preobrazbi duše. Poruka uskrsnuća je poruka ljubavi jer nema takva grijeha koji bi mogao iscrpiti beskrajnu Božju ljubav. Međugorje svaki dan svjedoči snagu Uskrsloga. Ovdje se događa temeljita preobrazba ljudskih duša. Svaki put kad se ljudi ispovjede, prelaze iz smrti u život, a toliki su ovdje vidjeli uskrsno svjetlo. Međugorje predstavlja istinsku „metamorfozu“ ljudskih života. Mnogi su ovdje iz tame vlastitoga groba doživjeli čudo „praznoga groba“ i čuli riječi Uskrsloga: „Mir vama.“ Tko je god došao u Međugorje, čuo je riječi uskrsnuća, iste one riječi koje je Uskrsli uputio svojim učenicima, ali i svima nama: „Mir vama.“ Gdje je mir, tu je i Uskrsli.

Međugorje – mjesto novog buđenja
U prosincu čovjek možda najsvjesnije osjeti prolaznost vremena. Još se jedna godina primiče svome kraju, a na njezinu završetku pregledavaju se računi, donose prosudbe i popisuju događaji. Rijetki će zažaliti za vremenom koje je iza njih jer čovjek se uvijek nada boljoj budućnosti. Martin Heidegger je svojevremeno rekao: „Budućnost je temeljno vrijeme. Današnji je čovjek opterećen budućnošću. Mnogi žele doznati kakvo će im biti zdravlje, ekonomski proračun i društveni status. Možda upravo zbog toga tako bučno i veselo dočekujemo dolazak nove godine. Na taj način kao da se želimo odreći prošlosti i prigrliti budućnost.“ Jedno od čestih pitanja u mjesecu prosincu je: gdje ćete za doček? Ljudi žele negdje otići jer vjeruju da se promjena ne može dogoditi na starim mjestima i zbog toga idu u potragu za novim mjestima i događajima. Nova godina je prava prilika za odlazak, a turističke agencije nude sve atraktivnije destinacije. Ponude putovanja su raznolike, a gradovi se svake godine natječu tko će osvojiti titulu najboljeg dočeka nove godine.
U istraživanju koje je u Americi provedeno tijekom prošle godine ispitanici su trebali odgovoriti koje se riječi najviše koriste u mjesecu prosincu. Rezultati su pokazali da se na popisu prvih petnaest nalaze ove riječi: „kupiti“, „dar“, „doček“, „početak“, „Nova godina“, „sretan Božić“, „putovanje“, „trgovina“, „hrana“, „dolar“, „Djed Božićnjak“, „snijeg“ itd. Zanimljivo je primijetiti da se na tom popisu ne nalaze ni riječ „Isus“ ni riječ „Krist“; iako se spominju, svakako nisu među prvih deset. Nažalost, sve više ljudi ne vežu prosinac uz blagdan rođenja Isusa Krista, kao da je Isus izgnan iz svog mjeseca! U zapadnoj kulturi mnogi umjesto čestitke za Božić, govore: „Sretni blagdani!“ Nažalost, ne shvaćaju da se iza riječi „Božić“ krije osoba Isusa Krista. Kao da je Bog, odnosno Krist, nestao iz ljudskog srca, a sva proslava svedena je na povećanu potrošnju i prekomjerna slavlja. I tako se jedan od najvećih kršćanskih blagdana, koji je ujedno i najveći obiteljski blagdan, polako prešućuje ili vješto skriva.
Prosinac je mjesec koji se sve više pretvara u blagdan kapitalizma jer to je mjesec najveće potrošnje. Mjesec u kojem se slave ljudski život, rođenje Isusa Krista i njegov dolazak u tijelu postao je mjesec u kojem se sve više negira život ili se uzima zdravo za gotovo. Ljude preko malih ekrana „bombardiraju“ raznim dijetama, govoreći kako se „obraniti od hrane“, a s druge strane potiču ih na konzumiranje alkohola i opuštanje. Tomislav Ivančić jednom je prigodom istaknuo: „Današnji svijet samo želi ljude liječiti nakon problema i ovisnosti u koje ih je isti taj svijet uveo. Ne postoji nitko tko želi ljudima pomoći i prije ovisnosti, ni nitko tko će im pomoći da uopće ne padnu u grijeh i ovisnost. Nitko! Nitko, osim Isusa Krista i Crkve.“ Psiholozi su zaključili da je prosinac mjesec najveće rastresenosti. I, gle, apsurda! Umjesto da u ovom mjesecu svi budu staloženi i mirni jer iščekuju rođenje Isusa Krista, mnogi su nervozni i bukom nastoje ispuniti prazninu. U ranija vremena čak su i suparnički vojnici izlazili iz rovova i jedni drugima čestitali Božić, a danas, nažalost, čovjek je sve više zatrovan nemirom i nesposoban iskoristiti vrijeme koje mu je darovano.
Sveti Augustin je rekao: „Iskoristi vrijeme jer vrijeme je Božji dar. Čovjek daje obilježje svojem vremenu, stvara dobro ili zlo vrijeme.“ O čovjeku ovisi kako će uroniti u svoje vrijeme. Nasuprot svemu tome stoji Međugorje. Naime, ljudi iz cijeloga svijeta, a osobito mladi, dolaze u miru dočekati novu godinu. Iz svakodnevne buke dolaze u tišinu međugorske crkve. U Međugorju se nova godina dočekuje slavljenjem svete mise. Ljudi žele provesti vrijeme uz Krista, zahvaljuju za prošlost koje se ne odriču, premda im je bila puna padova i promašaja. Svoje uspone i padove donose pred Gospodina kako bi ih u svetoj misi, preko svećenika, Bog blagoslovio i ispunio mirom. Žele da njihove nemire blagoslovi Isus koji je Mir. Najsvečaniji trenutak je podizanje Tijela i Krvi Kristove: pogledom prema Kristu vjernici ulaze u novu godinu, što je suprotno buci, vatrometu i promilima alkohola. Jedinstven je to fenomen da, nasuprot buci svijeta i proslavi, mladi dolaze u okrilje tišine i mira pronaći Boga u svome srcu. Svrha prosinca je otkriti Isusa i željeti da nam on donese mir i blagoslov. To je jedini smisao najčudesnijeg mjeseca u godini. Razmislimo kako ćemo provesti mjesec Isusova rođenja i gdje te kako ćemo zakoračiti u novo vrijeme! Marijo, nauči nas miru jer tek tada ćemo moći pronaći Novorođenče povijeno u jaslama.

Ja sam Gospin svećenik
Na više mjesta u Evanđeljima čitamo kako Isus poziva svoje učenike. Ne zove učene ili slavne osobe svoga vremena, već malene, neznatne i neugledne. Kad Bog poziva, ne gleda na vanjštinu. On gleda u čovjekovo srce jer želi da ga čovjek prihvati srcem, da mu u svome srcu pripravi stan, kako bi i stvarao djela koja pripadaju vječnosti. Bog zove apostole jer ih poznaje, svratio je na njih pogled, poznata mu je dobrota njihovih srdaca, kojima će svijetom pronositi njegovu Radosnu vijest. Kakav je svećenikov poziv? Je li jednak drugim pozivima? Zove li Bog svakog svećenika jednako ili pak svakog od njih poziva na poseban način? Pitanja je bezbroj, ali jedna je činjenica: svećenikov poziv javlja se u dubini srca, gdje je Bog prisutan. Bog nas poziva, a mi se odazivamo.
Poznati francusko-rumunjski književnik i dramatičar Eugene Ionesco svojevremeno je izjavio: „Kad zazvoni telefon, trčim do njega u nadi, svaki put iznevjerenoj, da me Bog ili barem jedan od njegovih anđela, poziva!“ No, Bog se tako ne susreće! Svećenikom postaje onaj tko je povjerovao u Božju ljubav, onaj koji poput svetog Pavla kliče: „Znam kome sam povjerovao.“ Svećenik se izručuje Bogu, ponavljajući Marijine riječi, pune dostojanstva, topline, ali i sigurnosti: „Evo me!“ Svećenik se rađa u Kristovoj ljubavi koja ga je i stvorila, pa s pravom možemo reći: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ Ljubav nas veže uz Krista, koji je istinska Ljubav. Kolike je privukla čistoća i ljepota Gospine prisutnosti ovdje u Međugorju? Koliko je ovdje majki i očeva došlo moliti za svoju djecu? Svaka molitva i sve prolivene suze urodile su plodom.
Ovo je mjesto posebno ne samo zato što su ovdje rođena mnoga zvanja, već stoga što su ovdje mnoga zvanja izmoljena.
Imam prijatelja svećenika koji je poziv osjetio u Zagrebu, ali je kasnije saznao da je njegova majka za njega često molila upravo ovdje, u Međugorju, pa zato uvijek rado ističe da je njegovo zvanje rođeno u Gospinoj blizini. Osim što poziva u dubini srca, siguran sam da Bog poziva i na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Klica moga poziva izrasla je u Međugorju, pa s puno radosti i zahvalnosti mogu uskliknuti. „Ja sam Gospin svećenik. Bog me je ovdje, u Međugorju, pozvao preko svoje Majke.“ Nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi koliko je onih koji su osjetili Gospodinov zov, koliko je zvanja rođeno na ovome mjestu, no siguran sam da svatko zna točno mjesto i vrijeme svoga poziva. I da je staviti nekakav znamen na mjesto na kojem je svatko od nas osjetio poziv, kako bi tek izgledalo ovo Majčino dvorište, njeno „rodilište“ duhovnih zvanja?
Sjećam se točno dana kada je mene i brata majka pozvala da s njom pođemo na Mladifest u Međugorje. Rekla nam je da moramo to doći vidjeti i osjetiti. Bili smo osnovnoškolci. Kad smo ušli u molitveni prostor, bila je prevelika gužva, a misu je tada imao meni drag svećenik, sada pokojni, don Tomislav Ivančić. Od tolikog mnoštva nismo mogli ni prići blizu oltara. Ostali smo uz zidić dvorane Ivana Pavla II. (Žuta dvorana). Tu smo sjedili i divili se neizmjernoj Božjoj ljepoti, koja je proizlazila iz svakog kutka, svake osobe, a pogotovo iz svete mise. Bio sam ushićen! U jednom trenutku sam pomalo tužno pomislio kako sam suviše daleko od oltara, ništa ne vidim, a tako bih želio biti bliže. Počeo sam maštati da budem što bliže oltaru jer me nešto tome mjestu snažno privlačilo. Došavši tada u Međugorje, ostao sam daleko, u daljini, ali otada svaki moj sljedeći dolazak bio je prisniji i bliži Gospodinu. Svakim novim dolaskom bio sam sve bliže i bliže oltaru, sve dok jednog dana, na istom tom oltaru, nisam slavio Mladu misu – svoju prvu misu.

Hvala ti, Marijo

Hvala ti, Marijo, što si mi darovala život.
Hvala ti za moje roditelje, obitelj i prijatelje.
Hvala ti za svaku riječ utjehe koju si mi
preko njih pružila, moja
najveća Utjeho.

Hvala ti, Majko, i za moju majku
koja je neumorno nada mnom
bdjela dok sam bio dijete.
Hvala ti, Majko, i za očevu
neizmjernu ljubav i podršku.

Hvala ti, Marijo, za svakog prijatelja koji
zajedno sa mnom korača prema nebu.
Hvala ti i za svaku osobu koja me je
(ne)namjerno povrijedila
i ranila moje srce.

Hvala ti, Majčice draga, za svaki komad kruha
i kap vode. Hvala ti, Zdravlje bolesnih,
za svako ozdravljenje od bolesti.
Hvala ti za svakog liječnika koji
mi je pomogao, Liječnice naša.

Hvala ti, Majko, i za svakog brata svećenika
kojeg sam susreo na svom životnom putu.
Svima nam pomozi, Marijo, da nađemo
put do tvoga Sina i kročimo
stazama vječnosti.

Hvala ti, Majčice, za bol i radost;
za sreću i tugu što su pohodile moje srce.
Od srca ti hvala, Majko draga,
što si uvijek bila uz mene.

Samo, Majko, jedno te molim:
kroči i dalje uz puteve moga
života i bdij nada mnom do
mog zadnjeg daha.