LIJEPA NAŠA

Audio TTS

FREE

Autor:
Podijeli

Opis

ONIMA, KOJI TRAŽE OKREPE NA ROĐENOJ GRUDI

Putopis u naše vrijeme proživljava svoj preporod. Moderna prometna sredstva s neslućenim tempom gutaju daljine i brišu granice, koje dijele ljude i krajeve. Dobra cesta, brza željeznica, plahoviti automobil, munjeviti avion pridonose vjerojatno više od svih duhovnih akcija upoznavanju, a time i zbliženju i izmirenju naroda. Jer konačno »tout comprendre c’est tout pardonner«.
U prirodi je stvari, da te nove tekovine progresa nisu mogle ostati bez uticaja na duhovni život i njegovu najhitniju emanaciju — knjigu. Danas prodirno oko pisca može pomnjivije i preciznije slijediti sve promjene ljudstva i u njegovoj materijalnoj i u duhovnoj evoluciji, naročito sad, u doba, kad se nalazimo na velikoj kulturnoj prekretnici, stvorenoj velikim ratom, kad bilo života bije brže nego ikad dosele — kad se svaki dan, svaki mjesec mijenjaju oblici zbivanja i misli. I nije zato nikakvo čudo, da je cijela plejada najčuvenijih spisateljskih imena posvetila svoju pažnju baš putopisu. Putopis danas više nije pastorče među knjigama. Putovanje je postalo novim, bogatim majdanom za književno stvaranje, otkrivanje novoga života ljudskoga, — a književnost konačno nije ništa drugo nego viši, kondenziraniji život, zapažanje i stvaranje njegovih novih oblika, novih težnja i pogleda. Ono što prosječnom putniku izmiče, ono sto je često nezamjetljivo, a sto je obično najbitnije, književnikovo oko zapazi. I iz jednoga takvog sitnog ivera sadašnjice mašta piščeva stvara nove sinteze, otkriva nove koncepcije, gata iz njih smisao razvitka ljudstva.
Književni su kritičari već danas često na mukama, kad ocjenjuju ta putopisna djela. Nekako im teško pada uvrstiti ih u umjetnost. Putopisac je često u svojim spisima i etnograf i geograf, političar i sociolog, historičar i muzičar, ponajčešće pak i novinar. Zapravo je moderni putopis sasvim nova literarna forma, kojoj zbijeni, otsječeni, stvarni žurnalistički stil, spojen sa kreatornom evokacijom, daje bitno obilježje. Moguće je to literarna forma, koja je najznačajnija za epohu, koju čovječanstvo danas proživljava. Novo sredstvo stvaranja i izražavanja, jednako pristupačno literarnom sladokuscu kao i čovjeku, kojemu su dnevne novine jedina duševna hrana. Književna forma, koju doduše nije priznala Aristotelova poetika, ali koja svojim opstankom traži priznanje. I možda ju ni danas još ne bi priznali, da se najrenomiranija pera svjetske literature ne posvećuju u najnovije vrijeme toj »putopisnoj reportaži«, uzakonivši tako u svijetu književnih čistunaca novi brak literature i žurnalizma.
Paul Morand, jedan od najvidnijih talenata moderne Francuske, prometnuo se u posljednje vrijeme sasvim u putopisca. Njegova posljednja književno-žurnalistička reportaža o New-Yorku bila je najuspjelija knjiga prošle sezone u Francuskoj. Makar s vremenom i popustila »putopisna moda«, ta će knjiga ostati u svjetskoj književnosti kao djelo, bez kojega se neće moći pravo shvatiti četvrti decenij XX. vijeka. Morandov »New-York« je veličanstvena vizija buduće forme nove civilizacije.
Drugi slavni pisac Francuske, André Gide, piše knjigu o Kongu, jedan skroman putopis, ali zacijelo najhumanije djelo posljednjih sto godina. Poljak Ossendowski (dobro poznat čitateljima »Zabavne Biblioteke« ) otkriva nam u svojim putopisima dušu crnoga i žutog kontinenta. Drugi Poljak, Joseph Conrad, najeminentniji pretstavnik suvremene engleske proze, također je stvarno putopisac. Američanin Theodor Dreiser, pa ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade, Sinclair Lewis, pored svojih epohalnih američkih romana, naročito kultiviraju putopis, kao reporteri velikih američkih listova.
*
Možda je bilo potrebno ovo nekoliko napomena da se opravda, zašto bač u »Z a b a v n o j B i b l i o t e c i« izlazi ova knjiga. Sastavci iza ovoga predgovora nemaju nikakvih literarnih pretenzija, ali ipak po sudu urednika ove biblioteke zavređuju da se spase od jednodnevnoga života, kojim živi jedan broj novina. To su bilješke, raspoloženja, »razglednice« s puta jednoga hrvatskoga novinara, koji je poslije lutanja i vrludanja po stranim krajevima, napokon ulučio priliku, da u zrelijoj dobi osjeti čar rođene zemlje. Svoje trenutne dojmove po raznim našim krajevima u uzbudljivom i nemirnom dnevnom novinarskom poslu stavio je na papir. Nije to bio samo elementarni diktat zvanja. Na tom putovanju osjetio je on sam najbolje, kako malo poznajemo svoju domovinu; koliku snagu i kolike zdrave poticaje ona daje; osjetio je, koliko leži u njoj mrtvih kapitala. Iz naše zemlje nečujno struji jedan glas — treba samo da ga poslušamo: glas je to mnogih naraštaja, koje je ona odnihala, otkako je na nju prvi put stupila noga naših praotaca. Postoji jedna dublja, mistična veza, koja vezuje jedan narod s domovinom. Rodna zemlja kroz vijekove djeluje na formiranje narodne duše, a ova opet, za uzdarje, daje njoj nove sile. I mi gradski ljudi, koji živimo novim formama civilizacije svoga vijeka, u časovima klonuća, u trenucima dvoumice nigdje ne nalazimo toliku snagu ozdravljenja, nigdje se tako ne pomlađujemo kao u dodiru s rođenom grudom.
To je glavna svrha ovih putopisnih bilježaka: obratititi pažnju našeg gradskog čovjeka na najznačajnija mjesta njegove lijepe domovine, otkriti mu po koje neznano, zapretano blago dragog zavičaja, nagovijestiti mu misao, koja se uvriježila u anonimnoj gomili njegovih stanovnika, naše braće po krvi. Veliki svjetski ratni potres ostavio je i kod nas duboki trag. I život naših krajeva prolazi možda neopazice kroz veliku socijalnu preobrazbu. Nekoliko zapazaja te transformacije pribilježeno je i u ovim člancima. Slika se kaleidoskopski mijenja — možda će sutra već biti drugačija — i onda će ovi zapisi biti možda skromni prilozi upoznavanju našega vremena.
Ovaj rukovet putopisnih zapisaka postići će svoju svrhu samo onda, ako potakne čitatelje da pođu stopama njihovoga pisca. Putovanje je danas također jedan oblik nove civilizacije.
Još za naše djedove bio je put u neposredno susjedstvo njihovog boravišta rijedak događaj, a izlet u veliki svijet preimućtvo odabranih. Danas je putovanje i za one, koji se ne ubrajaju među gavane, potreba dnevnoga života.
Svaki put u strani svijet dragocjena je škola, ali ne bi smjelo biti pravog domoljuba, koji ne bi najprije upoznao svoj zavičaj. Spoznaja drevnoga cara filozofa: »Upoznaj samoga sebe« nalazi ovdje novovjeku, suvremenu primjenu. Pogotovo to vrijedi za
nas, sinove ove zemlje, koja je tako bujna, tako raznolična i tako zanimljiva. Raspikućtvo je tražiti blago u tuđina, a svoje vlastito gaziti, pjevati »lijepoj našoj domovini«, a ne poznavati je.
Onima, koji traže okrepe na svojoj grudi i koji u njezinoj prošlosti žele naći uzorke za budućnost, ova knjiga neka služi provodičem!
Kako je već naglašeno, ovi članci nemaju naročitih književničkih pretenzija. Kritičaru — ako se koji nađe — mogu oni poslužiti samo kao primjerak hrvatske žurnalističke proze, koja danas još traži svoj definitivni izražaj.

jh

ČENGIĆ-AGINIM VRLETIMA

IZMIRENJE KRSTA I POLUMJESECA

Planine se, poput nemanskih, ukočenih stražara, nadnijele nad cestu, što se vijuga uz zelenkasto-modru Neretvu. Katkada se cesta — kao svako djelo ljudskih ruku — pokušava smiono propeti i doseći do onih vrhunaca, koji se razgovaraju samo s oblacima, ali . . . sustane. Nehotične planine na staroj bosansko-hercegovačkoj granici djevičanski su čiste, nezakaljane ljudskim kalom — iste su onakve, kakve bijahu pred desetak tisuća godina, kad se možda u dolinama, u mračnim špiljama, krio soj pračovjeka, kojemu danas nalazimo iverje kostiju i koje ljubomorno prenosimo u svoje muzeje, gatajući iz njih zoru ljudskog roda. Samo u dolinama nalazimo ljudska naselja — siromašna, zapuštena, smirena. Lomni minareti još se propinju, još posljednji put. Raspucali se, požutjeli su — i njihov zeman već je na uviru . . .
Ima tek jedan sat automobilske vožnje od romantičnoga Konjica, žive, plastične ilustracije sevdalinske pjesme, pa do Mostara — cesta izvrsna, kao gotovo svagdje u Bosni i Hercegovini — a kao da nas je silna ruka nekog džina iz Tisuću i jedne noći prenijela u sasvim novi svijet. Utrkujemo se s vihornom olujom. Dok se ona bori s južnim suncem na vrhovima Prenj-planine — izmičemo njezinom zahvatu. Čudesan izum ljudskoga uma, tajna sila, izvučena iz njedara zemlje,
njezinih kovnih žila, sokova tropskih biljki i produkata zemnoga ulja — moderni auto, brži je od vihora. Daleko za nama munje gađaju samotna debla — a hercegovačka krajina sve pregnantnije poprima svoju tipičnu fizionomiju. Šuma se rasplinjuje, samo još u ponikvama vidi se po koje stablo, okljaštreno, lomno — vječni borac s vjetrom — kamenite litice nesapeto se uspinju, a kad putnik prođe mostarsku kotlinu i uspne se na posljednju granicu, koja nas dijeli od juga — lijevo se i desno dižu već samo sivkaste gromade, puste i gole. A nad svima ponajviša poput nemanske tvrdinje — uža domaja Čengić-agina.
Sivi i ružičasti tonovi plešu pod udarcima sunčanih traka. Dokle ti oko seže, sam kamen. Možda jedini orao svojim oštrim okom može u toj kamenoj pučini otkriti ljudska obitavališta. Uske zelene pjege, mimoletne, prolazne, označuju njihovo susjedstvo. Unatoč sunca i modrila nebeskoga kraj se doimlje škuro. Svijet, koji živi u tom kraju, ne može imati kompliciranih osjećaja. Ne može biti ni osjećajan. Život u tom kraju oskudan je i krut, vječna borba sa gladnom smrću. Tamo su stolački humci, tamo plateau trebinjski. U dolini, zastrtoj našim očima, kažu, da ima ploda. Ali i plodna zemlja, okružena avetinjskim kamenim gromadama, ne može dati smirenja duši. I u suncu i u modrilu nebeskom taj kraj daje škuri dojam. Možda baš zbog zasljepljivog vrućeg sunca . . . Pjesnik »Čengić-age« nikad nije bio u ovom kraju. Po pričanjima crnogorskih pečalbara, po putopisu neznanoga putnika, koji ga je inspirirao za njegovu velepjesan, opisao je on tu tužnu, ponosnu zemlju, otkrio njezinu dušu, dao taj svijet pregnantnije i vjernije od fotografske kamere. Klasičan primjer snage pjesničke intuicije.
Za turista ima Hercegovina neopisivih čara — ali živjeti u njoj teško je ispaštanje. S tim svijetom mora čovjek imati smilovanja. Taj skamenjeni pakao formira naročito ljudsku dušu, pa postaje oštra poput kamena, oskudna i tvrda i — ponosna. I pjesnik je to osjetio. Začudo, svi komentatori Mažuranićevoga epa to su pregledali: — nenametljivu, nepozersku, humanu notu, koja provejava cijelu njegovu pjesan o pogibiji Smail-aginoj, ljudsko oproštenje, koje drhti i u mukama raje, koju haračlije gone niz Gacko polje i u melankoličnoj sceni aginoga šatora prije bitke i u fino pointiranoj »Kobi«. Mažuranić, opisujući svoje junake, osjetio je, da je to poseban, ali jedinstven svijet, nosio on čalmu ili crvenkapu, koji mnogo toga čini nesvijesno, pod impulzom jačim od svakidašnjega morala i etike zapadne Evrope. Čengić-aga — makar bio i siledžija — u stvari nije nesimpatičan. I on je heroj, koga je stvorila trpka zemlja i jednostrana kultura. Rubio je glave protivnika — ali ni ovi nisu njegovima ostajali dužni. Otsječena glava pobijedjenoga — bio on krst ili nekrst — morala se vinuti na kolac. Jer krst i nekrst djeca su istoga kraja, okrutnog svojom prirodom. Turci i kršćani! Kako danas zvuče te oznake anakronistički! Kako su u biti uvijek bile anakronističke. I jedni i drugi, braća po krvi i nevolji, gušali se i mučili i ubijali za daleke, nedokučive, njima više puta i nerazumljive lozinke i principe ! Mladi, poletni Mažuranić — to nam se tek danas otkriva —
kako je to duboko osjetio! U cijelom epu, ni u jednoj strofi nema ni jednog žalca mržnje ni pakosti. Ni jednom riječi nije se pjesnik žalno taknuo ni Muhamedove vjere, jer genij njegov osjećaše, da se i njegova rođena braća toj vjeri klanjaju. Samo »Kob« ih je razdvojila, tamne, elementarne sile geografskog položaja, smjernice velike politike, velika »Kob«, koja i danas huška još čovjeka na čovjeka, pokretač je potresne drame — i njezino izmirenje.
U suncu divno blista jugoistočni hercegovački masiv, iskri se poput nezemaljskog priviđenja, poput gorostasnog mauzoleja. Kob je smirila — i krst i nekrst, provodeći veliko izravnanje i jednakost. . .
Neretva nas dalje vodi. Postaje šira i plovnija. Na sjeverozapadu crta se silhueta Gabele. Reminiscencije dječačkoga entuzijazma i herojskih snatrenja. »Munja od Gabele«, »Wetterwinkel« cijeloga ovog kraja. Gnijezdo nezadovoljnika, vječnih boraca. Herojsko epsko doba tu se tek nedavno izgubilo. Razvaljeni, napušteni čardaci stoje kao skamenjena jeka tek zamukle junačke pjesme.
Jedan zaokret — i zrak se promijeni. Nije više tako suh i užaren. Ima u njemu već nešto mekušne slane vlage, vonj južnih tropskih trava. Nema više minareta, ni potleušica. Prvi kampanile, oko kojega se sjatili crni kameni domovi. A tamo desno, iza mosta, na smirenoj nekoć gorskoj bujici, leluja se prvo bijelo jedro. Tu je Metković — hercegovačka granica već je za nama.
Ali ne odlazi na daleko. Put se počinje penjati, miris južnjačkoga vrijesa i pelina i borovice draška nam nosnice, — ukazuje se već i po koja zgrbljena maslina — ali hercegovački visovi još uvijek nas slijede, ispraćaju, stražare . . . Nekoliko zavoja i opet je sve, kao što je i bilo. I da nema zraka, u kojem se već naslućuje dah mora, čovjeku putniku bi se činilo, da se još uvijek nalazi u Hercegovoj zemlji. I nije to samo tlapnja. Historijska granica stare Hercegovine tvori tu oštar zavoj, spušta se naglo u nizine. Ne na daleko i ne na dugo, ali ipak čežnja toga našeg najkontinentalnijeg kraja (unatoč primorskog susjedstva) ostvarila se. Granica se dotiče samoga mora, ulazeći u nj svojih desetak kilometara . . .
Još jedan napor, još jedan zaokret. . .
N e u m. Domovina najboljega duhana na Balkanu. Ali još i nešto više. Jedan od najljepših vidika, što ih bellevueima bogata naša zemlja posjeduje. Iz hercegovačkih timornih litica, nad kojima kraljuju samo orlovi, probija se vidik . . .
More! Crni se obris Pelješca, lazurne su sjene Korčule i Mljeta. Poput velikih galija, oko kojih poskakuju stada delfina — sitni školjevi i školjići. Sunce sa zapada bije pučinu, pretvara je pred našim očima u srebreno, blještavo zrcalo. A tamo nalijevo lazur — najmodrije more što ga ima na daleko i široko. Nema slikarskoga platna, koje bi moglo dočarati tu krasotu. Opjevani i oslikani pogled s Plasa lijep je i čaroban, ali mu ne dostaje veličanstvo pogleda s neumske visine. Jer za svim tim otocima i školjevima, tamo gdje duboka modrina mora prelazi u sedef — nema kraja. Pučina je otvorena. Samo sasvim na njezinom vjerojatnom rubu sjela je poput leptira bijela pjega jedne jedrilice.
Rijetko gdje se sva raznoličnost i veličanstvenost mora ukazuje u jedan mah kao s ove točke. Srsi jeze nehotice prolaze čovjeka . . . Nigdje se ne osjećaš tako sićušnim i prolaznim kao pred pučinom, koja je isto takva bila, kad su je parale ilirske gusarske galije, kad je baš tu negdje plovila Pompejeva flota u susret svome slomu u odlučnom dvoboju s Julijem Cezarom . . . Prolaznost svih ljudskih nastojanja, svih borba i barjaka, krvavih mezeva, nasilja i kultura, pred morskom pučinom postaje potresnom, dubokom, istinskom spoznajom.
Sva historija jedan je trenutak pred morem, simbolom vječnosti.

„MEKNITE SE GORE, DASE VIDI ZAGORJE…ˮ

TRI LICA HRVATSKOG ZAGORJA

. . .
Tu negdje s jednoga od ovih brdašaca razblaživao se tom istom slikom, koja se kroz devedeset godina nije ništa promijenila, vrli domorodac, premda austrijski diplomat, Antun Mihanović; tu mu se — kao — i nama danas — spontano oteo uzdah: »Lijepa naša domovina«…
Zaista, kao da su nekim čudom prirode u tu sliku ušla sva obilježja naših krajeva — i plodne ravnice, i veseli vinogradi, mrke gore, a zamagljena nizina tamo prema Zaprešiću na momente kao da stvara čak i slutnje daleke, modre morske pučine . . . Tu osjećamo intenzivnije nego igdje drugdje onaj mistični nerazrešivi vez, koji spaja ljude s njihovom zemljom, ma kakva ona bila, ma i jadna, napaćena, siromašna. U nama se tada javljaju naraštaji predaka, koji su tu zemlju natapali svojim znojem, koji su se njome hranili, tažili žeđu njezinim vodama. Otkriva nam se kristalno jasno pjesnikovo saznanje: »Ja domovinu imam; u srcu svom nosim i brda joj i dol. . .«
Ali za čas se impresija mijenja. Poslije ushita dolazi oštri bodac savjesti: grijesi prema toj rođenoj grudi, grijesi, koje je svaki od nas počinio, javljaju se kao aveti, a kao najveći grijeh osjećamo u tom čudesnom otkriću — nepoznavanje domovine . . . Drevni rimski imperator, kao najbolji put k usavršivanju čovjeka, preporučivao je: »Upoznaj sama sebe!« Moderni čovjek pak mora reći: »Nije dosta upoznati samog sebe, nego treba upoznati i svoju zemlju, jer je i ona ja!« Tek kad nju pravo upoznamo, moći ćemo smireno šapnuti onoj, iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti:
»Lijepa naša domovina!…«

Dodatne informacije

Autor

Jezik

Izdavač

Godina izdanja

Preuzimanja

Lijepa naša – pdf

Prava

Javno dobro