KOMUNISTIČKI TOTALITARIZAM NA DJELU – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)

Audio TTS

$12,66

Autor:
Podijeli

Opis

Našim majkama, bakama, očevima i djedovima koje je komunistički revolucionarni totalitarizam danomice lomio, ali nije slomio!


Srdačno zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pomogli oko pripreme ove knjige, posebice supruzi Ikici, Borisu Brkiću, Ljubomiru i Krešimiru Čuvalu (Zagreb), te načelniku Nevenku Barbariću, Ankici Šaravanji, Ruži Bošnjak, Ivanu Bubalu, Ani Tolić i Gojku Hercegu u Općini Ljubuški. Također hvala Filipu Šaravanji, Stipi Adžaipu, Ivanu Biški i Dariju Kajiću.


PREDGOVOR
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Staljin i komunistički vlastodršci koje je on postavio na čelo prividno oslobođenih zemalja Srednje i Istočne Europe spustili su “Željeznu zavjesu”, ne samo od “Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadrana”, nego su istovremeno “željeznim zastorom” podijelili sve sfere života ljudi koji su upali u ralje komunističkog totalitarizma. Zastor je dijelio ljudske odnose, obitelji, školsku obuku, odgoj mladeži, umjetnost, kulturu, etiku – podijelio sve i svakoga, spustio se i u ljudske glave.
I u “Titovini” svatko je znao što se smije i što ne smije reći, napisati, čitati, oslikati, skladati, zapjevati…. Raslo se i živjelo u totalitarističkom “dualizmu”. Na jednoj strani bilo je ono što je režim htio i dozvolio da se uči, misli, zna, osjeća i veliča, a sve drugo je bilo zabranjeno, kažnjivo, opasno…, posebice Hrvatima. Nije bilo dopušteno saznati, među ostalim, prošlost svog naroda, svoje obitelji, o “nestalim” sinovima, muževima, očevima i djedovima ili što se zaista događalo tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću. Nije se smjelo ni šaputati, a kamoli istraživati istinu o Bleiburškoj tragediji, Križnom putu, o broju žrtava rata i poraća, ratnim i poratnim logorima, ili o životu naroda poslije “oslobođenja” općenito. Morala se prihvatiti službena “istina”, barem javno.
Stariji se dobro sjećaju kako se ne tako davno živjelo na obje strane zastora. U kući, u crkvi, u krugu istinskih prijatelja bila je “naša” strana, a u školi, u javnim uredima, u vojsci, na radnom mjestu bila je “njihova”. (Pre)često nije bilo sigurno ni tko su “naši”, a tko “njihovi”. Ali čak i na “njihovoj” strani vladalo je međusobno nepovjerenje i strah od “onih gore”. Svatko i uvijek je morao biti na oprezu, a “oni” su posebice morali biti “budni” radi “neprijatelja” – vanjskog i nutarnjeg, pravog i izmišljenog.
Svakodnevno se prolazilo “tamo i ovamo” kroz nametnute društvene zastore koje su svi osjećali i kad nisu bili očiti. Mnogi su bili na to naviknuli – život sa zastorima im je postao “normalan”. Čak i danas se neki, uz titonostalgične uzdahe, sjećaju tih “dobrih dana” kad nisu trebali za sebe misliti ili im je totalitarni sustav osiguravao kruh i komadić moći za koju su bili spremni žrtvovati svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo i slobodu, pa i živote onih “drugih”.
Nije se čuditi da su mnogi prihvatili život pod totalitarizmom. Neki su tako preživljavali, a drugi su ga prigrlili iz koristoljublja i sebeljublja, zasigurno ne iz čovjekoljublja. Ali, zabrinjavajuće je da su danas, nakon toliko godina od kako je pala europska “Željezna zavjesa”, u mnogim hrvatskim ustanovama brižno čuvani materijalni i ideološki ostaci koji su bili u službi totalitarističkog sustava. Politički nasljednici jugo-komunističkog režima i danas pokušavaju očuvati moć koju su naslijedili od svojih ideoloških i krvnih predaka. Ili, pak, “željezni zastor” donedavne ideologije nastoje zamijeniti, naoko dobroćudnijim ali opasnim, “zastorom” političke korektnosti i postmodernističkog (kontradiktornog) apsolutnog relativizma što vodi društvo u “baršunasti” totalitarizam, (opet) s “njima” na čelu. Jučerašnji jugo-komunisti postadoše današnji “globalni” postmodernisti!
Važno je zato istraživati i saznati nedavnu prošlost s “obje strane zastora” da bi saznali vlastitu povijest i da bi mogli lakše prepoznati današnje ideologije koje pomalo ujarmljuju našu sadašnjost da bi, navodno, stvorile “novo, humanije i otvorenije društvo”. Ali žrtva tog puzajućeg “humanističkog” totalitarizma opet će biti “običan čovjek” kao što je bio i donedavnog komunizma. Treba se, dakle, suočiti s prošlošću da bi sačuvali budućnost od zlokobnih starih i novih zabluda.

Poratno hercegovačko selo
Većina povjesničara je vična pisati o “velikim ljudima”; o onima koji su “drmali” svijetom i “stvarali povijest”; o vođama naroda, vojski i pokreta, utemeljiteljima ideologija, političkim i kulturnim elitama, ustanovama i strankama, ali puno rjeđe se istražuje i piše o “običnim ljudima”, posebice o životu onih “na dnu” društvene ljestvice; o ljudima na selu koji su uvijek morali nositi “teret povijesti” što su je “oni gore” krojili ili se njom poigravali.
U ovoj knjizi nam nije namjera govoriti o pobjednicima i gubitnicima ili o vođama koji su selo podjarmili u svoje revolucionarne planove da bi “u bratsvu i jedinstvu” stvorili “novog seljaka”, “novo selo” i socijalističko društvo, nego kako je narod u hercegovačkim hrvatskim selima živio i preživio teror režima koji je zgrabio vlast i obnovio tuđinsku državu uz pomoć svjetskih sila te pokušao militarizirati cijelo društvo, da bi svi vojničkom disciplinom slijedili komunističku partiju, tu nepogrješivu avangardu, u “svjetliju budućnost”.
Još pomalo žive usmene predaje o smicanju koza, o “otkupu” mesa, vune, žita, o prisilnom radu na zadružnim domovima i “u industriji” te o sadnji pamuka, kikirikija, “arpadžika” i slično. Ali sve to prebrzo pada u potpuni zaborav, kao da se nije ni dogodilo! Već današnjem naraštaju to zvuči kao “bajke iz davnina”. Ali nisu to bile bajke, nego krvava svakidašnjica života naših obitelji, i to ne tako davno.
Svrha ove knjige je, dakle, sačuvati od zaborava poratna zbivanja u Hercegovini. Ali ovo nije knjiga sjećanja (premda su neka navedena), nego povijest temeljena na izvornim dokumentima iz režimske ostavštine. Za uzorak “sondiranja” poratnog vremena uzeta su dva ljubuška sela, Proboj i Radišići, ali “priča” je bila ista u svim hrvatskim selima u Hercegovini. Samo imena i brojevi su drugačiji, a sve ostalo bilo je isto; svi su jednako podnosili progone i na sličan način su se opirali komunističkoj strahovladi te se “snalazili” kako su najbolje mogli da bi preživjeli te zle dane i godine.
Zašto baš ova dva sela? Slučajno sam u zgradi Općine Ljubuški pronašao sačuvanu (također slučajno) arhivsku građu Mjesnih narodnih odbora (MNO) koji su postojali u poratnom Kotaru Ljubuški. Zbog samog obujma materijala morao sam se ograničiti na istraživanje samo jednog odbora i, naravno, odabrao sam MNO Proboj, odnosno nakon srpnja 1947. MNO Radišići, jer taj “teren” najbolje poznajem (rođen sam u Proboju), a u svojim ranim godinama poznavao sam i lijep broj ljudi koji su u dokumentima spomenuti.
Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći puno raznolikih podataka. Oni će, u prvom redu, biti na usluzi budućim istraživačima povijesti, demografije, gospodarstva, stočarstva, poljoprivrede u Hercegovini. Iz navedenih pojedinosti – od broja žitelji i domaćinstava u ova dva sela do broja domaćih životinja, litara vina i rakije, zasijanih dunuma žita i pamuka, kilograma “otkupljena” mesa i vune, ili iz popisa dozvola, karakteristika, kazni – može se puno saznati kako se živjelo u Hercegovini unazad samo nekoliko desetljeća. Zasigurno, navedena imena će privući prvu pozornost mnogih, posebice Radišćana i Probojana, jer su to bili njihovih djedovi, bake i susjedi. Bit će znatiželje tko je sve u knjizi spomenut! Ali, svi popisi, svi brojevi, sva imena, svi doneseni dokumenti samo su kamenčići mozaika koji prikazuje tmurnu sliku cjelokupnog poratnog života u hercegovačkim hrvatskim selima pod jugo-komunističkom vlašću. Zato je važno da se čitatelj ne izgubi u pojedinostima (imenima i brojevima), nego da nastoji sagledati cijelu sliku totalitarnog sustava koji je htio sve popisati i propisati, sve kontrolirati i (sa)znati, ljudima oduzeti pravo misliti svojom glavom, odlučivati što i kada će zasijati na svojoj zemlji, putovati kamo hoće, kupiti prase, prodati svoje janje ili ponijeti kilogram suhih smokava u Slavoniju. Sve je bilo pod kontrolom, za sve je trebala dozvola, čak i za upaljač (“fajercak”) u džepu! Ovdje doneseni podaci svi skupa ocrtavaju pravu sliku totalitarizma u svakodnevnoj praksi.
Posljedice ratnih i poratnih godina su nepregledne. I donedavna stroga zabrana traženja povijesne istine, kao i ono što je bilo skrivano, krivotvoreno i lažno prikazano, je također imalo velike osobne, društvene i nacionalne posljedice koje su itekako još vidljive. Ova knjiga i ne pokušava ući u tu temu, nego nastoji doprinijeti iznošenju činjenica na “svijetlo dana” da se sazna što se zaista događalo u poratnim vremenima i zatim da one posluže znanstvenicima za dalja istraživanja i raščlanjivanja. Osim toga, društvene i ideološke podijeljenosti se ne mogu premošćivati i nadati se pomirenju još živućeg “mi i oni” dok ne bude volje i snage istražiti i suočiti se s cjelovitom prošlošću.
Gledajući s današnjeg vidika, stradanja Hrvata krajem rata, Bleiburg, Križni put i život u hercegovačkim hrvatskim selima u poratnim godinama su jedna posebna tragična cjelina. Istina, od poratnih dana i godina do urušavanja komunističkog režima i same Jugo-države bilo je raznih reformi, petogodišnjih planova, ustavnih promjena, micanja pa i zatvaranja ponekih jugo-komunističkih moćnika i skupina – bilo je popuštanja i stezanja, ali sustav je u biti uvijek ostao isti, režim je samo taktizirao da bi sačuvao monopol na vlast. Kad se, pak, radilo o hrvatskim stremljenjima za slobodom komunisti, kao i svi beogradski vlastodršci zadnjih stotinu godina, ostali su vjerni sami sebi: to je uvijek bilo i ostalo “najzabranjenije voće”. Podaci koje u ovoj knjizi objavljujemo glasno svjedoče kako su hrvatska sela u Hercegovini u poraću (i kasnije) skupo platila nečije “visoke ideale” jugoslavenstva i komunističkog totalitarizma. Nek se ne zaboravi da se ne bi ponovilo!

Riječ-dvije mladima
Mlađa pokoljenja, posebice oni koji su rođeni u gradovima ili negdje u svijetu, kad danas posjete hercegovačka sela vide u njima relativno moderan način života. Ali vremena o kojima govori ova knjiga bila su posve drugačija: kuhalo se na ognjištima, “stojne” kuće i štale su bile (većinom) pokrivene slamom, nije bilo električne energije, telefona, vodovoda, hladnjaka, klima, kućnih zahoda i kupaonica; ni motornih vozila, traktora, freza i motornih prskalica; potrepština u “zadrugama” bilo je malo, a kupovna moć još manja; svako janje, bublja masla, koka i svako jaje bilo je brižno čuvano i cijenjeno, a “narodna vlast” je sve brojila i određivala koliko se mora predati “na otkup” državi.
Ni vremena nije bilo na pretek, jer se uvijek nešto radilo – čak i zimi, od duhana do zidanja suhozida.
Stranice ove knjige oslikavaju tadašnji život i rad ljudi tog vremena. Ali, i u takvim prilikama sela su bila puna djece, života i zajedništva. Nije bilo “luksuza”, ali je bilo veselja. Uz sve materijalne nedaće i komunističku tiraniju, čula se pjesma i šala. Narod je svojim zdravim pogledima na život, vjerom u Boga i u samopouzdanju prkosio svim režimima i svim nedaćama; uvijek je radio s puno nade u bolju budućnost.
Polovicom 1960-tih počinju masovni odlasci na “privremeni” rad u Njemačku i tada stiže modernizacija u hercegovačka sela. Nije to bilo zaslugom “narodne vlasti”, nego seljaci svojim radom i novcem u selo dovode struju, vodu, telefon; prave kuće, kupuju traktore, kamione, pumpe za vodu. I, konačno, stigla je i politička sloboda. Totalitarni režim i jugo-država otišli su u nepovrat. Stigla su nova vremena, nove mogućnosti, ali i novi problemi od koji se može bježati ili se s njima hrabro nositi kao što su to radili i naši preci.


Sjećanja
“Buđave” cigarete
Josko Čuvalo, poznat po svojim podvalama režimu, jedne godine dotjerao na “vagu” i gotovo sve ode pod VI. klasu. Bile velike kiše, vlaga, slabe prostorije i najbolji mu duhan “pobuđavio”. Znalo se -sve što je imalo pljesnavo išlo je u bescijenje. Nakon izlaska iz Duhanske stanice stane Josko pred (državnom) “trafikom” i pita prodavača da mu dadne kutiju “buđavih” cigareta. Ovaj odgovara: “Stari, nema takvih cigareta”. A Josko pita čovjeka (sebe i sve druge): “A kamo ode onaj moj ‘buđavi’ duhan kad nema takvih cigareta”?!


Naređuje se tome [mjesnom] odboru da izvoli pučanstvo izvijestiti da svi vlasnici upaljača/fajercajga/ imaju pristupiti Duhanskoj stanici od 20/III do 5. IV. o. g. kada im je to najzgodnije i uplatiti [10 dinara] taksu na upaljač te pridignuti dozvolu za slobodno nošenje istoga. Ko neprijavi svoj upaljač a uhvati mu se bez dozvole kaznit će se od 50-500.-Dinara.

Kotarski NO, Ljubuški, Financijski odsjek,
19. III. 1946

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Izdavač

Godina izdanja

Jezik