Opis
U ovoj knjizi objavljujemo Kamilova sjećanja onako kako ih je on
upamtio i ispričao, bez ikakvih sadržajnih promijena ili provjera.
Na pripremi knjige pomogli su mi Kamilov sin Ljubomir,
Wollfy Krašić i Boris Brkić.
Autor crteža – Kamilov unuk, Krešimir Čuvalo.
Hvala svima!.Ante Čuvalo
PREDGOVOR
Uskoro će deset godina od kako je u nedjelju 3. listopada 2010. u bolnici „Rebro“ u Zagrebu preminuo Kamilo Čuvalo, suprug, otac, djed, pradjed i moj brat. Nije mi bio samo (drugi po redu) stariji brat, nego i odani prijatelj i suputnik u radu za ideale slobode, ljudske i hrvatske, uvijek gledajući unaprijed, radeći i sanjajući bolju budućnost. Pravo bratstvo, iskreno prijateljstvo i zajednički snovi živjeli su ne samo između njega i mene nego i između nas četiri brata (Vlatko, Kamilo i Mladen su već odavno pokojni) i sestre Ive te naših obitelji. Bilo je to tako od našeg djetinjstva i nadživjet će sve nas. Ljubav, vjera, prijateljstvo i snovi ne prestaju. To nas zajedno spaja s vječnošću!
Kamilo je rođen 25. travnja 1937. u selu Proboj, kod Ljubuškog od oca Stipe (zvani Veža) i majke Anđe rođene Grbavac na Hardomilju. Kršten je dva dana nakon rođenja u crkvi sv. Paškala u Vitini. Krstio ga je župnik fra Augustin Matić, a kum mu je bio Nikola Lavrić iz Radišića. U Zagrebu je živio od 1954. godine dok ga nije Gospodin pozvao k sebi. Njegova vjerna životna družica bila je Ljerka Dolovski iz Ludbrega, kći Josipa i Marije r. Fučkar. Porodili su troje djece: Raveno Josip, Ljubo i Iva. Imaju sedmero unučadi i (do sada) troje praunučadi. Ravena su pokosili hitci agresorske JNA, 2. srpnja 1991. u Zagrebu, kod tadašnje “kasarne” zvana “Maršalka” (danas vojarna “Croatia”), na dan kad su tenkovima krenuli prema Sloveniji.
Kamilov životni krug bio je puno širi od njegove uže i šire obitelji. Osim obitelji, prijatelji su mu bili najdragocjenije bogatstvo. Živio je u narodu i s narodom. Poznavao je i poznavali su ga brojni u Zagrebu, u rodnom kraju, diljem domovine i dalje. Cijeli život je upoznavao ljude i nikad ih nije zaboravljao. Uvijek je bio spreman ne samo za druženje i razgovor nego i za pomoć drugima gdjegod je mogao; uvijek među prvima u svakom pothvatu za zajedničko dobro. Nikad nije izbjegavao žrtvovati se za obitelj, za rodbinu, za susjede i susjedstvo u kojem je živio, za župnu zajednicu, za narod kojem je pripadao, za one s kojima je radio, za znane i neznane. Obitelj, prijateljstvo, velikodušnost i domoljublje su bili temelj njegove svakodnevnice kroz cijeli život.
Široka poznanstva i prijateljstva
Ima jedna zgodica koja puno govori o njegovoj društvenosti i poznanstvima. Naime, Kamilo se našao po nekom poslu u Slavoniji s još dvojicom-trojicom kolega iz Zagreba. U svako mjesto gdje su došli, odmah Kamilo s mještanima priča, upoznaje ih, druži se, pita odakle su im korijeni… U svakom mjestu se netko nađe koga on osobno pozna ili mu pozna brata, rođaka, tetku… A nađu se i oni koji njega poznaju ili su čuli za njega, za oca mu, za strica, za braću… Odmah nastaje prijateljevanje, pa i feštanje. Kolege se nisu mogle načuditi kako on zna toliko ljudi i ljudi njega.
Kad su autom pošli prema Zagrebu ugledaju starca koji kraj ceste čuva svinje. Jedan od suputnika kaže, onako od šale, ja ću se okladiti da i ovaj stari zna tko je Kamilo. Drugi govore, ma ni govora, to je nemoguće. Oklada padne. Zaustave se, pozdravljaju starca i pitaju: “Znate li Vi tko je Kamilo Čuvalo”? A starac, na čuđenje sviju: “Ma, zaboga, kako ne. To vam je onaj visoki čovik iz Zagreba”! On je volio ljude i oni njega. To je bio Kamilo.
Ima još jedna zgodica iz vremena kad je padao jugo-režim i prilike su bile nesigurne. Kamilo se vozi sa šefom Kemoboje negdje u okolici Zagreba. Vozio je šef jer Kamilo nije nikad imao automobil niti je znao voziti. Na jednom mjestu zaustavi ih prometna policija. Kao i obično, traže vozačku i registraciju auta. Sve je u redu, ali njih dvojica nisu bili remenom vezani. Policajac ih opominje da se trebaju vezati. Kamilo “ko iz topa”: “Ma pusti me, bio sam vezan 45 godina. Tek sam se odriješio!” Šef šuti, nije baš hrabar. Možda mu je crvena knjižica još bila u džepu. Bolje šutjeti. Mladi policajac prilazi Kamilu i kaže, dajete mi Vašu osobnu. Kad je uzeo osobnu, policajac veli: “A Vi ste to! Ta koliko sam o Vama čuo i konačno Vas mogu upoznati”! Bio je to sin čovjeka koji je dobro poznavao Kamila i o Kamilu pričao u krugu obitelji i prijatelja. Šef nije mogao vjerovati!
Uvijek vrata širom otvorena
Kamilov i Ljerkin dom bio je uvijek otvoren za rodbinu, prijatelje, poznanike i one koje je režim progonio. Iz rodnog mu kraja mnogi su kod njih odsjedali kad bi dolazili u Zagreb radi raznih poslova i potreba. Polaznike na “privremeni” rad u Njemačku, posebice kad su takvi odlasci masovnije otpočeli, trebalo je dočekivati i pomoći im “srediti papire”. Mnogi od tih su kroz njihovu kuću prošli, pa i danima ostajali, ali rijetki su se na povratku navraćali. Ali to ih nije obeshrabrilo, nego su nastojali pomoći svima tko je pomoć zatražio.
Kamilova kuća je bila prva postaja na tom putu čak i nekima koji su bježali preko granice. Tako se, primjerice, jednog dana početkom 1960-tih pojavio pred vratima mlad čovjek. Reče da ga je iz izbjegličkog logora u Italiji Kamilu u Zagreb uputio naš susjed Stojan, jer će kod Kamila doći Stojanova sestra Matija i on će je ilegalno povesti u Italiju. Što napraviti? Treba li mu vjerovati? Možda ga je Udba poslala. Možda govori istinu. Potjerati ga? Ipak mu je Kamilo povjerovao i zadržao ga u kući ne znajući što napraviti. Momak mu je još rekao da je čak bio u Francuskoj legiji stranaca. Čim bi netko pozvonio na vrata, momak je morao pod krevet. Tek nakon nekoliko dana iz Hercegovine stiže kod Kamila ne samo Matija nego i njezina rođakinja Dragica. Iz Kamilove kuće su otišli preko granice. Na kraju su cure sretno stigle u Chicago. Sreća je bila da je sve sretno završilo. U kakve je nevolje Kamilo mogao upasti mogu zamisliti samo oni koji znaju kakva su to bila vremena. I drugi su se svraćali kod Kamila na putu preko granice. Ali ni u ondašnjim prilikama, kad je mogao završiti u zatvoru, Kamilo nije znao nikoga odbiti.
Sjećam se, kad sam u rujnu 1965. došao iz vojske i ostao kod Kamila i Ljerke planirajući moj bijeg u Italiju, da smo nešto radili u kućnom podrumu. Vidim jedan stariji putni kovčeg i neke kutije. Kamilo mi reče da su to stvari Joje Ricova koje su ovdje još od kad je bio zatvoren i prognan u logor na otok sv. Grgur. Tih dana Joja je bio negdje u Italiji i to malo stvari ga je čekalo. Ali potom Kamilo priča kako je jedno jutro, u rane sate, u stan banula milicija i napravila pretres. Pregledali su svaki kutak, ispod kreveta, sve ormare, sve kutije, sva pisma… Nisu našli što su tražili, a Kamilo nije ni slutio što traže. Kad drugi dan čuje da je navodno dan prije pobjegao iz zatvora Ivo Mašina. Oni su ga tada ubili, pa su glumili da ga traže. “Tražili” su ga i kod Kamila i Ljerke jer je Joja s njima bio prijatelj, a Mašina s Jojom.
Pričao mi je Kamilo kako je susreo Brunu Bušića u Zagrebu nakon što je po povratku iz zatvora bio pretučen u Dubrovniku krajem 1974. Bruno je tada hodao sam. Bilo je opasno s njim se družiti pa su ga mnogi izbjegavali. Sjeli su na piće i Bruno mu kaže da ne može više ovako izdržati. Nigdje ništa, a i život mu je u opasnosti. Morat će poći preko granice, pa ako može, nek pomogne. Premda ga je Kamilo od tog odvraćao, htio mu je u toj namjeri pomoći, ako već nema drugog izlaza. Poručio je preko veze bratu fra Mladenu da Bruno traži pomoć za odlazak na Zapad. Mladen je zatražio Brunine slike za putovnicu, a njih je Ljerka ušila u postavu kaputa fra Rafi Romiću koji je tih dana polazio u Ameriku. Kako su se stvari kasnije odvijale Kamilu nije bilo poznato.
Bilo je više pretresa i Udbinih ispitivanja. Bilo je to u jesen 1965. Kamilo se sklonio u Čateške Toplice jer je tada bila još jedna hajka na hrvatske studente. Znao je da je vjerojatno i on “na meti” jer je prijateljevao s nekima od uhapšenih, pa bilo je pametno skloniti se iz Zagreba, barem na kratko. Liječnik mu je dao uputnicu i on otišao u Toplice. Ali samo nekoliko dana kasnije donese “milicajac” naredbu da se Kamilo mora drugi dan javiti tome i tome. Ljerka i ja odmah na autobus i k njemu da mu donesemo zloguku vijest. Ispit je “prošao”! Ali ovaj i ovakvi slučajevi uzdrmavali su cijelu obitelj. Nastaje neizvjesnost i strah. Što će biti ako…! Srećom, Kamilo nije bio ni jednom uhićen, optužen i suđen. Možda se “provukao” jer je imao obitelj. Samce je bilo jednostavnije s ulice zgrabiti i s njima u pritvor ili u šumu pa ih nemilosrdno isprebijati, jednostavnije nego ljude s malom djecom. Oduzeli su mu putovnicu 1975., ali i bez nje se moglo živjeti.
Kamilo bi pričao kako je s “isljednicima” znao ući u podulje razgovore, posebice ako su bili po nacionalnosti Hrvati. Oni bi njega ispitivali, a on bi ukazivao na razloge nezadovoljstva među Hrvatima. Vjerojatno je on jedan od rijetkih koji je jednoć uspio “isljednika”, nakon službenog dijela, odvesti na piće i nastaviti razgovor u svom stilu.
Iz njegovih sjećanja koje ovdje objavljujemo može se lako zamijetiti da Kamilo nije nikad zazirao od partijaša, udbaša i velikosrba koje je susretao na životnom putu. On je bio siguran u sebe i svoje ideale, znao je da je bio u pravu i nije se bojao protivnika. Dapače, znao ih je višeput provocirati da bi ih razotkrio tko su i što su, a onda bi im polako dokazao da su na krivoj strani.
Kamila nije zanimala stranačka politika, nego hrvatska. On se nije trebao dokazivati da je domoljub, jer je na tom polju bio djelatan kad je to bilo opasno, a ne kad je domoljublje postalo pomodarstvo, pa i unosno. Ipak je pristao biti, kao nestranačka osoba, kandidat Hrvatske kršćanske stranke za zastupnika u Hrvatskom saboru na općim izborima 1992. Protukandidat u Dubravi mu bijaše Joža Manolić, dotadašnji njegov progonitelj! Manolićev izbor je pokazao da i u novim vremenima vladaju stari zlodusi.
Prosta ti, bolan, žena
U ova vremena kad nam je korona virus (COVID-19) pobrkao sve planove i mnogima ugrozio život, preko TV ekrana mogli smo pobliže upoznati jednu od junakinja Kriznog stožera u Hrvatskoj, prof. dr. sc. Alemku Markotić. Njezino pojavljivanje me podsjetilo na jednu zgodicu koju je Kamilo znao ispričati o njezinu djedu Iliji Markotiću iz Grabovnika kod Ljubuškog. Naime, njezin stric ing. Stjepan (zvani Pipa), koji je preživio Križni put, živio je u Dubravi nedaleko od Kamila i Ljerke. Ilija i Alemkin otac Vlatko došli u posjet Stjepanu i na povratku svratili u Kamila. Ilija je poznavao Kamila, ali ovo mu je bio prvi susret s Ljerkom. Dok su Kamilo i gosti sjedili za stolom, Ljerka ih je posluživala srdačno i ljubazno kao i uvijek. Dok je ona bila u kuhinji, Ilija upita Kamila odakle mu je žena. Iz Ludbrega. A što je po zanimanju? Inženjer geologije. Ilija nastavlja: “Pa, bolan, prosta ti žena, vrlo prosta”! Kad su gosti otišli, Ljerka ljutito na Kamila. Kakvi su ti to prijatelji kad za mene tvrde da sam “prosta”! Kamila je uhvatio smjeh, jer Ljerka nije ni slutila da ju je Ilija time hvalio. Divio se kako je jednostavna i ljubazna. Riječi “prost” i “priprost” u Hercegovini su (nekoć) značile kad se netko ne umišlja. I tako smo mi od tada više put znali Ljerku zafrkavati da je “prosta”! Ilija, Pipa, Vlado i cijela njihova obitelj bili su žrtve jugo-režima i zajednička sudbina ih je povezivala s Kamilom.
Rad za opće dobro
Umjesto politike Kamilo se zdušno dao na pomaganje obrane domovine i progonjenima. Uz druge djelatnosti, bio je idejni pokretač, jedan od utemeljitelja i predsjednik Hrvatske hercegovačke zajednice “Herceg Stjepan” od utemeljenja do njenog tihog gašenja. U pozivnom pismu od 25. 1. 1991., predložio je “da se u Zagrebu, duhovnoj i kulturnoj metropoli svih Hrvata, osnuje Hrvatska hercegovačka zajednica ‘Herceg Stjepan Kotromanić’ koju bi trebali činiti Hrvati hercegovačkoga podrijetla i njihovi potomci”. Ideja je jačala i 17. studenog 1991. godine u zagrebačkoj Dubravi izabran je Inicijativni odbor, a na Prvom saboru u prosincu 1991. su usvojeni Statut i Načela Hrvatske hercegovačke zajednice “Herceg Stjepan”.
Odmah nakon formiranja Inicijativnog odbora Zajednica je s velikim žarom krenula u akciju prikupljanja i slanja raznovrsne materijalne pomoći za samoobranu i humanitarne potrebe, ne samo u Hercegovinu nego gdje god je bila najveća potreba. U svezi djelatnosti Zajednice na kraju ove knjige donosimo dva Kamilova teksta koji najvjernije govore o njegovu radu iz toga vremena.
Kamilo je cijeli život sanjao i radio za ideale slobode, ljudske i hrvatske i imao je sreću doživjeti ispunjenje svojih snova. Ali sloboda i državna nezavisnost Hrvatske je zalivena i krvlju Ljerkina i njegova sina Ravena o čijoj pogibiji ćemo donijeti kratak opis na kraju knjige.
Ante Čuvalo
POGOVOR
Zahvaljujem dr. sc. Anti Čuvalu što je priredio za tisak ovu knjigu proživljenog životnog sjećanja jednog od svoja tri starija brata i jedne sestre, drugog po rođenju u njihovoj obitelji, Kamila Čuvala. On je najveći dio svoga života, od rane mladosti, proživio sa svojom suprugom Ljerkom i djecom u Zagrebu, gdje je i preminuo 3. listopada 2010.
godine u svojoj 73. godini života. Mislim da nema nikoga od Hercegovaca i roda hercegovačkog u Zagrebu, ali i mnogih drugih, da nije poznavao Kamila.
Onako visok, vitak i uvijek srdačan, nasmijan i duhovit, svakom je čvrsto pružao ruku i rado zvao na kavu i piće, te porazgovarao o prilikama u kojima su živjeli njegovi sugovornici i on, a ponajviše o nepravdama koje su se u ono jugo-komunističko vrijeme nanosile hrvatskom narodu. Dobro je poznato da je Kamilo uvijek bio spreman pomoći svakom potrebitom, svojim savjetom ili putem svojih poznanstava.
Njegov dom u Dubravi je bio prvo utočište za sve koji su dolazili iz Hercegovine i za mnoge goste koje je Kamilo dovodio, a supruga Ljerka, uvijek vesela, kao dobra domaćica dočekivala. Pravila je prekrasne kolače, plela i vezla ručne radove i šivala za svoju djecu, sve to uz stalni posao dipl. inženjerke geologije i rudarstva. Sve Kamilove goste srdačno je prihvaćala, uz dobru ponudu na stolu za okrjepu.
Kamilo je, kao što piše u tekstu ove knjige, došao u svojoj šesnaestoj godini u Zagreb, upisati se u gimnaziju, bez ikakvih sredstava za život, te je uz školovanje stalno morao raditi. Stoga je imao razumijevanja za sve koji su iz hrvatskih provincija dolazili, te ih je rado dočekivao i pomagao da se snađu.
Mi Hercegovci katolici, kakvi smo većina u Hercegovini, poznati smo kao kremen-kamen čvrsti Hrvati. No to, sticajem povijesnih okolnosti, nije bilo uvijek tako. Znamo da su učeni ljudi hrvatskoga naroda znali tko smo i što smo od stoljeća sedmog, ali i puno, puno ranije. Pisali su knjige o narodu Hrvata, ali ta saznanja su teže dolazila do običnog seljačkoga naroda, koji je uglavnom bio nepismen.
Školstvo unose franjevci već od njihovog dolaska u Bosnu i Hercegovinu krajem trinaestog stoljeća, ali je to učenje bilo vezano za njihove samostane. U vrijeme osmanlijske vladavine postojao je mali broj vjerskih škola, nedostupnih djeci običnog kršćanskog puka. Prve narodne škole uvodi tek austrougarska vlast potkraj devetnaestog stoljeća, i to nedovoljan broj škola i samo u većim mjestima. Oci franjevci su u osmanlijsko vrijeme bili progonjeni, ali su se trudili i kriomice djelovali u narodu, učeći ga o katoličkoj vjeri i ljudskom poštenju, ali se o nacionalnoj hrvatskoj svijesti slabo i malo govorilo.
Hrvatske nacionalne iskre su se širile među malobrojnim učenim ljudima katoličke i muslimanske vjere od vremena osnutka Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčevića 1861. godine. U obični seljački narod hrvatsku svijest su najbolje zasijala braća Antun i Stjepan Radić, putem svoje Hrvatske pučke seljačke stranke, koja je osnovana 1904. godine u Zagrebu, ali je trebalo dosta vremena da sjeme donese ploda.
Kod pravoslavnog pučanstva Bosne i Hercegovine srpska svijest se počela širiti dosta ranije, još od nastanka “Načertanija” Ilije Garašanina, ministra vanjskih poslova tadašnje Srbije. “Načertanije”, nastale 1844. godine, bila su tajni program kako širiti Srbiju izvan njezinih granica Beogradskog pašaluka. Ali Srpska pravoslavna crkva je već ranije, u vrijeme osmanlijske vladavine, djelovala u duhu istog programa među pravoslavnim pučanstvom na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u dijelovima koji su bili osvojeni od Turaka.
U sva ta područja zapadno od Drine Turci su naseljavali pravoslavne Vlahe iz Srbije, jer su tamo, iako starosjedioci, bili podčinjeni Srbima i živjeli u planinskim predjelima Srbije. Bavili su se stočarstvom i trgovinom i govorili svojim vlaškim jezikom. Turke su dočekali kao osloboditelje, a oni su ih koristili kao pomoćne vojne pljačkaške snage u daljnjim osvajanjima i naseljavali ih na upražnjena ognjišta izbjeglih Hrvata.
Osmanlije su davale sve privilegije Srpskoj pravoslavnoj crkvi da djeluje među pučanstvom, jer im sa istoka nije prijetila nikakva opasnost, nego im je jedino bio problem katolički zapad, koji su željeli osvojiti. Progonili su svećenike franjevce i nisu im dopuštali djelovanje među katoličkim pukom, pa su i neka katolička sela prelazila u okvir pravoslavne crkve, jer im je ta vjera bila bliža nego islam i/ili su bili primorani davati crkvenu “redovinu” pravoslavnom patrijarhu u Carigradu pa su prisilno došli pod pravoslavlje.
Pod utjecajem Garašaninovih “Načertanija”, posebno plaćenih agenata iz vlaškog naroda i Srpske pravoslavne crkve, nametali su tom vlaškom pravoslavnom pučanstvu, bez ikakvog stvarnog utemeljenja, tu srpsku nacionalnu svijest, koju je neuk narod zdušno prihvaćao, dok su zadugo Hrvati uglavnom samo znali da su katolici.
Posebno se sjećam, još iz mojih studentskih dana u Zagrebu, jednog razgovora sa starijim čovjekom, Hercegovcem od Ljubuškog, Stipom Kraljevićem, koji je bio fakultetski obrazovan ekonomist, a studij je završio u Pragu. Govorio mi je o tome kako je, nakon pučke škole, jer je bio iz imućne obitelji, pošao u gimnaziju u Mostaru. To je bilo 1912. godine, kada je počeo Prvi balkanski rat između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore na jednoj i Turske na drugoj strani. Tada je, veli, iz razreda nestao jedan dječak pravoslavne vjere. Nakon dan-dva našli su ga negdje na putu za Srbiju. Pitali su ga kuda je krenuo i zašto je otišao, a on je odgovorio: “Ja sam Srbin i trebam braniti Srbiju”. Čovjek kaže, a ja, kao dječak istih godina, nisam ništa znao, nego samo da sam katolik.
Također se sjećam kako mi je majka pričala da je njezina obitelj s brojnom djecom, a bila je od Borasa, u vrijeme Prvog svjetskog rata, zbog gladi, bila na oko godinu dana odselila iz Vitine u Bosnu kod Prijedora. Radili su na begovskom imanju samo za slabu hranu. U tome kraju živjeli su katolici i pravoslavci. Za moju majku bilo je normalno govoriti “mi katolici i Srbi”. To je ono isto što je zamijetio i Antun Radić prigodom svog prvog boravka u Bosni i Hercegovini. Piše on: “Ako bih upitao pravoslavnog dječaka ‘Što si ti?’, odgovorio bi kao s nokta: ‘Srbin’, a nekad i ‘Srbin-živa vatra’, dok bi katolički dječak uvijek odgovorio: ‘Ja sam katolik’”.
Tek, najviše zahvaljujući djelovanju Hrvatske pučke seljačke stranke, postalo je sasvim drugačije. Naši očevi i majke su već od Prvog svjetskog rata nadalje, a posebno pod terorom srpskih žandara tijekom velikosrpske monarhističke Jugoslavije, dobro znali da smo mi Hercegovci Hrvati. I mi djeca, i ja i Kamilo, već sa 4 godine života, 1941. godine, smo to znali kad smo se svi, i stariji i djeca, oduševljeno veselili uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Nakon svega terora i zločina koje smo proživljavali kasnije od jugokomunističkog velikosrpskog režima, osjetili smo da smo Hrvati gena kamenih.
Kamilo i ja smo rođeni u kršnom hercegovačkom selu Proboju kod Ljubuškog, a većina stanovnika Gornjeg Progoja nose prezime Čuvalo. Moj otac Ante, zvani Paša, imao je završenu pučku školu, a to je u ono vrijeme bilo veliko. Pričao mi je, prema predaji, da je utemeljitelj našeg roda došao iz Tihaljine u Proboj. O tome kako je i zašto tamo stigao postoji više inačica usmene predaje, ali zasigurno rod Čuvala živi u Proboju od polovice 18. stoljeća.
Koliko je poznato, prvi Čuvali u Proboju su bili braća Jure, Filip i Ante. Od Jurinih potomaka potječu Čuvale na Služnju. Filipa je imao sinove Lovru i Juru, a Ante sina Filipa. Čuvali na Služnju su izumrli, a svi ostali Čuvali diljem svijeta potječu od spomenutih pradjedova u Proboju. Svaka grana ima svoje temelje na okupu u Gornjem Proboju i svi se dobro slažu. Selo ima svoj izvor vode, Jažvu, gdje voda nikada ne zasuši, a služila je i okolnim bližim i daljim naseljima. Cure i mlade žene su je nosile svojim kućama u burilima. Iz Jažve teče potok zvan Potočina, na kojem su nekoć radile tri mlince, a ulijeva se u rijeku Vriošticu (Lioč) pa u Mlade (Trebižat), koja dalje ide prema Neretvi i hrvatskom moru.
Kamilova i moja obiteljska grana potječe od Lovre. Naše rodne kuće su jedna do druge. Kamilo je meni uvijek bio drag rođak. Po formalnom srodstvu (po starom načinu brojenja) negdje smo peto koljeno, ali smo se uvijek osjećali jako blisko. Ja sam rođena mjesec i pol dana prije Kamila, a kako njegova majka nije odmah imala mlijeka, Kamila je zadojila moja majka i zato smo se mi uvijek smijali da smo brat i sestra po mlijeku, a tako smo se i osjećali.
Ja sam na krštenju dobila ime Ruža, po svojoj tetki, očevoj sestri, koja je umrla sa 22 godine 1918. od španjolske gripe. Zvali su me Ruška, te kasnije, kroz školovanje, Ružica. Djed mi je bio Jure, seoski glavar. Slabo ga se sjećam, jer smo mi djeca, s majkom, 1943. godine odselili u Srijemsku Kamenicu, kad mi je bilo 6 godina, a otac je ostao u Proboju kao pripadnik seoske straže protiv četnika, te došao k nama u Srijem tek 1946. godine.
Kamilo me je dočekao u Zagrebu 30. rujna 1958. godine, kada sam došla na studij druge godine Medicinskog fakulteta, smjer stomatologija. Od tada smo uvijek bili jako povezani i rado se sretali i družili. Sva događanja iz svoga života koja je Kamilo opisao, ja sam više puta rado slušala. Uvijek mi je bilo lijepo u društvu Kamila i njegove Ljerke, sa njihovom djecom.
Stoga, i dok sam čitala ova Kamilova vrlo zanimljiva sjećanja, suze su mi poletjele na oči, jer naš dragi Kamilo nije više s nama, nego, vjerujem, u vječnoj radosti. Često se čujem sa Ljerkom kao dragom prijateljicom.
Znam da će ova jedinstvena knjiga iz bogatog životnog iskustva jednog autentičnog i pravog kršnog Hercegovca, dobroga čovjeka, vjernog katolika i čvrstog Hrvata, biti prekrasno štivo za svakoga tko je bude imao u svojim rukama.
dr. Ružica Ćavar
… Sjećam se dobro nametnute šutnje koja nas je gušila od najranijeg djetinjstva: o djedu nastradalom na “križnom putu”, stričevima u emigraciji i noćnim upadima milicije u naš dom, o ocu kojeg odvode na sâm Badnjak. Sjećam se Ravena, mog velikog brata, kako se lomi između “moći” i “htjeti”, “željeti” i “smjeti”. Val slobode koji ga je dotakao polomio je sve okove, i on, samo jedan od milijuna sličnih, više se nije mogao vratiti u tamnicu. Dostojan naroda iz kojeg je nikao, oštar kao hercegovačko stijenje i blag poput podravskih bregova, dao je svoj život za Domovinu, za budućnost svoga sina i djece svoga brata. Budućnost djece svih hrvatskih očeva koji su već pali, ili će tek pasti, na istome putu.
Njihove žrtve ne će biti uzaludne! Kao čudesna ptica Feniks što se uvijek nanovo rađa iz vlastita pepela, iz njihove će smrti niknuti još snažnija, još odlučnija volja Hrvata da, bez obzira na strašnu cijenu koju stoljećima plaćamo, naša Domovina i narod budu slobodni. Taj časni i sveti ideal naših pređa, jedino je blago koje možemo i moramo ostaviti u nasljeđe svojim potomcima…
Iva Čuvalo, sestra
“In memoriam”: Raveno Čuvalo: “Ubijenoj braći”, Zagreb, 1991.
