Isus i mi

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

Objava Božja, za kojom čeznemo, nije nigdje na svijetu tako lijepa kao u Novom zavjetu.
Johann Wolfgang von Goethe


Predgovor
Dragi čitatelju, pred tobom je nova, deseta, knjiga fra Gorana Azinovića, a zove se Isus i mi. Autor na specifičan i originalan način u ovoj knjizi obrađuje 70 biblijskih, točnije novozavjetnih likova. Uranjajući u razne životne sudbine i situacije, fra Goran je jezgrovito i sadržajno opisao svakog pojedinca, omogućivši čitatelju da upozna njihov karakter, misli i osjećaje. Da bi nam što bolje približio to vrijeme, običaje i način života, autor treba biti dobar poznavatelj svetopisamskih tekstova, što ova knjiga istinski i dokazuje. Naime, kao franjevac i teolog, fra Goran se pokazao kao vrlo dobar bibličar, ali i poznavatelj ljudske duše. To zorno očituju i priče opisane u ovoj knjizi. Na jedan nadasve dojmljiv i poetičan način ovaj književnik je opisao stavove, događaje i ljude. Pri tome je bio vođen moralnim osjećajima, tj. sposobnošću razlikovanja dobra i zla. Upravo na tim temeljima je i „gradio“ ovu knjigu, što je vidljivo u skoro svakoj priči, a pogotovo u pričama gdje glavnu ulogu imaju farizeji (Farizej Šmun, Gamaliel – učitelj Zakona, Nikodem i dr.).
Tema koja se proteže kroz čitavu knjigu je Isusova neizmjerna ljubav, a naročito ljubav prema bližnjemu, odnosno bratu ili sestri u nevolji. Pomažući njima pokazujemo smo da smo Isusovi, pokazujemo koliko nam je srce i imamo li ga uopće (Padavičar, Gospa, Josip iz Arimateje). Upravo pomoću takvih priča fra Goran nas želi podsjetiti da nikad ne smijemo okrenuti leđa onima kojima su naša ljubav i pomoć potrebni, a to su stariji, nemoćni, bolesni i osamljeni. Posebno je to vidljivo danas kad se o tome puno priča, a realnost je nažalost sasvim drukčija. Naime, sve je više ustanova i domova u kojima, zaboravljeni i napušteni od svih, borave naši stariji i nemoćni. Oni su svojevrsna slika i ogledalo modernog društva, ali i čovjeka, koji je fokusiran samo na sebe i svoje probleme te živi i ponaša se kao da će vječno biti mlad i zdrav. Iako nije glavni lik, Isus Krist je glavna vodilja i poveznica cijele knjige. Naime, ovi likovi ne bi ni postojali da nema njega jer su svi na sebi svojstven način povezani s Isusom – neki manje, neki više.
Makar tematski različita, knjiga djeluje vrlo kompaktno i nadahnjujuće. A kako i ne bi kad je čitava prožeta Isusom? Uostalom, kao i sâm autor. Naime, o Isusu čudesno mogu pisati ljudi čvrste vjere i molitve, koji ga iskreno i svom dušom ljube, a tko to bolje čini od svećenika? Premda mlad, fra Goran je i marijanski svećenik koji, uz Isusa, posebnu ljubav gaji i prema Blaženoj Djevici Mariji. Osim u propovijedima, to je očigledno i u njegovoj pisanoj riječi, a nadasve u ovoj knjizi. Autor nas tako želi poučiti da put do Isusa, osim po žrtvi i križu, vodi i preko Marije – njegove svete Majke (Mladoženja iz Kane Galilejske, Elizabeta, Joakim). Likovi iz knjige živjeli su prije više od 2 000 godina, no isti problemi, iste bolesti, iste želje muče i suvremenog čovjeka. Tehnologija i znanost su enormno napredovali i svijet se otad veoma promijenio, ali, unatoč tomu, jedan Čovjek ostaje isti, ostaje zauvijek – stamen je i vječan, a to je naš Spasitelj Isus Krist. Stoga nam fra Goran i kroz ovu knjigu želi poručiti da po uzoru na našeg Spasitelja i sami budemo stameni u ljubavi i ljubimo jedni druge, a najviše Isusa i da si međusobno opraštamo. Također, fra Goran nam poručuje da poštujemo dostojanstvo svake osobe jer samo tako ćemo biti ljubljena djeca Božja. To je ujedno i glavna misao cijele knjige. Hoćemo li je i u kojoj mjeri slijediti, neka svatko odluči sam, u dubini svoga srca.

Ana Zubac


Šimun Cirenac
Sigurno se pitate što sam osjećao u svome srcu kada su me prisilili da pomognem nositi križ Isusu iz Nazareta. Ponajprije sam osjećao ljutnju jer pomislio sam: zašto baš ja?! Nisam zločinac, a znam da križevi pripadaju zločincima. Rimljani razapinju one što su počinili zločin protiv njihovog moćnog Imperija, a niti sam bio zločinac, niti sam imao u sebi zelotske krvi da bih se usprotivio Carstvu. Osjećao sam stid! Što će reći članovi moje obitelji ako čuju da sam nosio križ na Kalvariju?!Što ako me vidi netko od poznanika, prolaznika ili susjeda; hoće li donijeti krivi sud o meni i mojoj obitelji?! Možda će pomisliti da sam zločinac i uzurpator?! Nitko ne zna i nikome ne mogu dokazati da su me rimski vojnici prisilili, i to udarcima biča. Vraćao sam se s polja i bio vrlo umoran. Želio sam samo proći mimo ove povorke što mi je dolazila u susret, ali kao da je bilo neizbježno susresti ih.
Kada sam vidio da se radi o razapinjanju, sklonio sam se u stranu i htio sačuvati svoj obraz, ali jedan rimski vojnik prepoznao je u mojim ramenima snagu i odjednom sam se našao pod istom gredom s Razbojnikom, koji se nakon pada polako počeo dizati sa zemlje. Pomogao sam mu da ustane na noge jer greda je uistinu bila teška. Greda je bila od libanonskog cedra, od onoga cedra koji raste u sjeverozapadnom Jordanu. Čvrsta je to greda, ali je odaje miris. Cedar posebno miriše, pogotovo ovaj libanonski. Čudio sam se zašto su Rimljani baš izabrali cedrovinu. Cedar nije rimsko drvo. Sjećam se kako sam od starijih čuo da je Noa nakon potopa svoju zahvalnost Bogu izrazio prinošenjem žrtve paljenice koju su činili cedrovina i mirta. Od cedra se prave i miomirisi. Kažu da je cedrovina Bogu jako ugodna. Od ovog posebnog mirisnog drveta građen je i Salomonov čudesni hram, a sjećam se da je prema predaji Mojsije naredio svećenicima da koriste koru libanonskog cedra u liječenju gube. Neobično je što su Rimljani izabrali baš ovo drvo, i to danas kad razapinju ove razbojnike. Većinom su dosad koristili drugo drvo, neko drvo kojeg ima u izobilju; možda hrast jer koliko su puta dosad u svom Carstvu izvršili čin razapinjanja i da su koristili uvijek cedar, već bi ga sada potpuno iskorijenili.
Iz ove grede je izbijao poseban miris, ali i iz Razbojnika koji ju je nosio. On je mirisao na nardovu pomast. U zraku se miješao miris cedrovine i narda, miris žrtve i božanstva! Pogled mu je bio prodoran, pun nježnosti i ljubavi. Skamenio sam se! U njegovim očima nisam vidio nikakvu gorčinu, ljutnju ni zločin. Ovaj Čovjek nije bio razbojnik. Bio je potpuno miran, a razbojnici odišu gnjevom, a ne mirom. Ovaj Čovjek je bio drugačiji. Pomislio sam: „Kako li je samo i zbog čega završio pod ovim križem?!“ U mom srcu se odjednom probudio neki gnjev na Rimljane i njihovo nasilje. Ovaj nevini Čovjek kao da je u meni osjetio buđenje nekog nemira, opet me je pogledao i smirio moje nemirno srce. Nismo ništa govorili, samo smo se gledali. Gledajući smo se razumjeli. Križ nas je povezao. To više nije bio samo njegov križ; sada je postao i moj. Zajedno smo ga nosili. Podupirali smo se. Pomislio sam u jednom trenutku: „Ako su mene Rimljani prisilili da nosim križ, možda su i ovoga Pravednika prisilili, a nije ničim zaslužio.“ Opet me je pogledao i smirio moje sumnje. Kao da je želio da zajedno nosimo križ i da šutimo. Želio je da šutim, da budem tih u svojim mislima i u svome srcu. Uvukao me je u tišinu. Tišina mi je počela govoriti. Koračanje obljubljeno tišinom otkrivalo mi je istinu o ovome Čovjeku.
Što smo bili bliže Kalvariji, to sam bio bliže njemu. Svakim korakom otkrivao sam kome pomažem nositi križ. Što sam više tonuo u spoznaju o ovome Pravedniku, to sam se više oblačio u tišinu. Napokon sam progledao! Duša mi je rađala plodom. Srce mi je propupalo ljepotom, baš kao i oni ljiljani koje sam jutros opazio u polju. Nisam ni slutio da će današnjim danom procvjetati moje srce, a ne moji usjevi oko kojih sam marljivo radio. Ova patnja kao da je rastvarala zemlju poput najdubljeg procjepa, križ je bio teški plug, a on je bio Sjeme ljubavi iz kojeg se iznova rađao moj život. Osjetio sam u potpunosti polje patnje i žuljeve koji nisu dotaknuli samo moje ruke, već i moje srce. Odzvanjalo je u meni: „Šimune, ti pomažeš nekome tko je više pomogao tebi. Šimune, ti pomažeš Ljubavi. Šimune, o kako si sretan! Čime si to zaslužio, sretni Šimune?!“ Pogledali smo se, oči u oči. „Došli smo, moj Spasitelju!“ rekao sam obliven suzama. Ispred nas se ukazala Kalvarija. On je pao na zemlju, a mene su otrgnuli od njega. Sad on ide dalje, kamo nijedan čovjek ne može. Sad Ljubav ide na križ…


Veronika
Jeruzalem je vrvio bijesom i bukom, a krik što je iz njega dopirao nalikovao je vodi koja kipi iz posude na užarenoj vatri. Gradom je odjekivao uskipjeli bijes i Jeruzalem se opet uskomešao kao u dane Heroda Velikog, kada se bio pojavio neki novi Kralj, obasjan zvijezdom, a nazvali su ga Knez mira. Iako je otada prošlo puno vremena, a, evo, Jeruzalem se opet trese, i to zbog Čovjeka kojeg zovu Ješua. Neki govore da je to taj isti Kralj jer ovaj Ješua je potpuno miran, a bio je osuđen na smrt. Danas će ga razapeti. Iznenada su to odlučili. Osudili su ga noću, dok su svi koji vjeruju u Boga spavali mirnim snom. Njega su osudili u noći kad ništa nije vidljivo, a najmanje nečija pravednost. Iskoristili su noć i učinili je razdobljem tmine! Uoči Pashe željeli su naš grad ispuniti krikom i jeruzalemskom kaldrmom proliti njegovu krv. Vodili su ga prema Kalvariji koja kao slijepo crijevo strši van našega grada. Vodili su ga izvan grada, a osudu su izrekli u samom srcu grada, u njegovim njedrima. Kao što se nebom noću zvijezde roje, tako su se u našem gradu rojile lažne optužbe protiv ovoga Božjeg Čovjeka. Mnogima u našem gradu noć služi kao prilika da učine sve što je danju bilo nemoguće učiniti. Vrlo brzo se našim ulicama pročuo glas da su Ješuu nepravedno osudili, pred lažnim svjedocima i nepotpunim sinedrijem. Njegova smrtna presuda natopljena je lažima vodećih ljudi Jeruzalema i isprepletena njihovim vlastitim interesima, kričavim dušama i opijena željom da zadrže svoju vlast, položaj i čast u narodu, koji ih je već odavno počeo prezirati, ali okrenuli su masu protiv Ješue jer većina ljudi ovoga grada sličila je plamenu svijeće koju vjetar njiše čas ovamo, čas tamo. Ljudi u ovom našem gradu bili su prevrtljivi, kao i njihove želje koje im se nikad nisu do kraja ostvarile.
Kao što su ljeti žudili za hladom, tako su u svojim dušama žudili za probitkom bez žrtve. Vodeći ljudi našega grada nisu bili sramežljivi ni šutljivi. Bili su vjerni po potrebi, a prijetvorni po duši. Ješua u njihova srca nije mogao pustiti korijene svoje ljubavi, jer su njihova srca bila natopljena taštinom i osobnim probitkom. Ovo je vrijeme plašljivaca koji se kriju iza kupljenih položaja. Njihove duše su bile kao i ovo današnje olovno i olujno nebo – pune nemira. Nikada proljetni dan nije bio tako mračan i pun strašne zebnje kao ovaj današnji, kad su vodili Ješuu na križ. Nisu uopće trebali proći ovim putem što se nalazi uz moju kuću, ali gornjim putem nisu mogli jer je masa zatvorila put. Jedino je ovaj put bio prohodan prema Kalvariji. Odzvanjala su kopita konjâ, a rimska koplja, koja su udarala u štitove, zvukom su rastjeravala masu. Hučili su i bučili putem, rijetki su plakali, a on se nije čuo. Čudno, on se nije čuo, ali sam njegov glas najjasnije čula u svojoj duši, osjetila sam kako me zove da izađem na put i dođem mu ususret. Čula sam Ješuin poziv. Nikad ga nisam vidjela, ali sam osjetila kako mi njegov poziv probada dušu. Ostavila sam posuđe i potrčala prema Ješui. Nisam željela doći praznih ruku i nisam znala što ponijeti, ali mi se pogled zaustavio na svilenom rupcu, što sam ga uzela sa noćnog ormarića i hitro izletjela na put.
On je stajao sam u sredini, okružen ruljom kao ptica u kavezu. Došla sam do njega, a da me nitko nije ni primijetio. Dok su vojnici udarali one što nasrću, prošla sam kraj njih i kleknula pred njegovo lice. Bio je na koljenima. Tražio je snagu da nastavi dalje. Gledali smo se, a ja sam tiho rekla: „Ješua!“ On je šutio, a preko njegova lica prelazili su udarci svih stoljeća i svih ljudi: onih koji su bili rođeni, onih koji jesu i onih koji će tek biti. Naša zloća ubrala je najljepši Cvijet Galileje i od njegova kraljevstva, koje je cvalo kao cvijeće, načinila herbarij sasušenih uspomena. Nismo željeli da on cvjeta i najljepši Cvijet prešali smo teretom križa. Željeli smo ga što više približiti zemlji, njega koji je bio prožet nebom. Vidjevši prašinu i razlivenu krv na njegovu licu, ponudila sam mu rubac. On ga je uzeo iz mojih ruku i njime obrisao prašinu, krv i znoj. Utisnuo je svoje sveto lice u taj svileni rubac. Obrisi njegova lica ostali su zauvijek utisnuti u tome rupcu. Nedugo zatim su ga podignuli sa zemlje i nastavio je dalje. A ja, ja sam ostala zagledana u rubac i u dubini duše shvatila da je ovaj Ješua isto ono Dijete koje je Herod Veliki davno htio ubiti. Otkrio je sebe u snazi žrtve. Rubac je svijetlio jače i od nekadašnje zvijezde nad betlehemskim poljanama. U ovome rupcu ostao je otisak Ljubavi koja je hitila na Kalvariju da otkupi nevjerne sinove. Njegovo lice dopiralo je u najdublje ponore moje duše i ja sam znala: ako ljubav ima lice, onda je to Ješuino lice.

Dodatne informacije

Autor

Goran Azinović

ISBN

978-9926-447-59-5

Broj stranica

310

Izdavač

Ogranak Matice hrvatske Čitluk

Godina izdanja

2020

Jezik

Hrvatski