HVALA TI, MARIJO, za 40 godina milosti

Opis

UMJESTO PREDGOVORA – Župnikov osvrt

Čovjek je putnik, hodočasnik, tražitelj i stranac na ovom svijetu. Nestalnost života govori mu da je samo prolaznik, a smrt je znak da odlazi s ovoga svijeta. „Ti nas potičeš da tražimo radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože“, znamenite su riječi svetog Augustina. Motivi hodočašća mogu biti veoma različiti: čovjek se želi riješiti tereta grijeha, skinuti maske i odagnati strahove, doživjeti radosne trenutke s Bogom kroz molitvu i slavlje euharistije, svjedočiti Crkvu kao zajednicu koja je nazočna u svijetu, tražiti pomoć u različitim životnim nevoljama, brigama, bolestima itd. U ozračju svega onoga što hodočašće jest i što nas pokreće na putovanje, željeli smo kao župna zajednica iskusiti upravo tu snagu. Naime, sredinom travnja 2021. godine naša župljanka Tea Sušac svojim je pozivom dala prijedlog da kao župa organiziramo veliku devetnicu zahvale Gospi za njezinu prisutnost kroz ovih 40 godina. Čuvši to, ispočetka nisam mogao reći ništa, jer su me te riječi uistinu iznenadile, ali i prestrašile; pitao sam se kako će to izgledati? Budući da se nalazimo u vremenu pandemije koronavirusa, velika okupljanja mogu predstavljati potencijalnu mogućnost prenošenja zaraze. Stotine drugih pitanja u tom trenutku prošlo mi je kroz glavu. Nisam imao hrabrosti odmah odgovoriti ni da ni ne.

Nakon nekoliko dana konzultacija sa svojim suradnicima i nekim vjernicima donio sam odluku – organizirat ćemo ovo hodočašće i veliku devetnicu kao župna zajednica u znak zahvale Gospi. Dogovorili smo se da to hodočašće bude nedjeljom poslijepodne. Pošto smo dobro izračunali koliko je točno nȅdjeljā ostalo do godišnjice Gospina ukazanja, odlučili smo da 2. svibnja 2021. bude prvi dan devetnice, a poći ćemo u 15 sati od župne crkve Krista Kralja u Čitluku, putem prema Vionici, potom kroz Gaj do Bijakovića pa do Brda ukazanja i samoga mjesta Gospina ukazanja. Vrhunac ove velike devetnice bit će završno hercegovačko hodočašće, koje ćemo kao župa u zajedništvu s udrugom Zavjet Gospi organizirati na samu uočnicu Gospina ukazanja, 24. lipnja 2021. godine. Ovu plemenitu nakanu predočili smo i našim vjernicima tjedan dana prije, na svim nedjeljnim misama i pozvali ih da se uključe u hodočašće. Vjernici su, kao i obično, rado odgovorili na ovu inicijativu, jer mnogi ionako redovito hodočaste u Međugorje ili u Bijakoviće na Brdo ukazanja.

Sjećam se i prvih godina ukazanja, kada je mnoštvo vjernika iz čitlučke župe svakodnevno hodočastilo u Međugorje na misu, a često i na Križevac; čak i onih dana kad je milicija zabranila odlazak na brda. Poznajem vjernike iz Čitluka koji su se hrabro uspinjali uz brda, unatoč strogoj zabrani. Budući da je čitlučka župa zajedno sa svojim svećenicima od samih početaka ukazanja bila uključena u sve što se događa u međugorskoj župi, nije nam bilo teško motivirati vjernike i danas, 40 godina poslije. Ovo hodočašće bilo je doista znak zahvale Bogu i Gospi za ovih 40 godina milosti koje kao narod broćanskog kraja primamo. To su pokazali i vjernici koji su se u velikom broju okupljali kroz sve nedjelje, usprkos različitim događajima: Prva pričest, blagoslov polja, vjenčanja, blagdan svetog Ante, razni obiteljski događaji, ali i velika vrućina koja je neumoljivo pratila ovo hodočašće. Ništa nas nije moglo omesti u našoj nakani. Predivno je bilo sudjelovati u ovom hodočašću, posebno se to odnosi na skrušenost i molitvu. Molili smo i pjevali cijelim putem i nije bilo odmora. Nitko se nije osjećao umorno, iako je katkad ritam hodanja bio malo brži od dogovorenoga. Kad smo prve nedjelje trebali ići, razmišljao sam kako uz hodočašće moram još i predslaviti večernju misu. Međutim, sve je to bio Božji dar. Bog mi je dao snage da uopće nisam osjećao umor.

Ovo hodočašće bio je jedan veliki dar našoj župi, kao i susjednim župama broćanskog dekanata i grada Mostara, jer su se i mostarski vjernici vremenom uključivali u naše hodočašće. Stoga, zahvaljujem svim sudionicima ovoga velikog hodočašća; zahvaljujem dragom Bogu što je progovorio preko naše župljanke i dao nam snage da možemo organizirati ovo hodočašće. Zahvaljujem svima što su na bilo koji način dali svoj doprinos da ovo hodočašće uspije; zahvaljujem posebno onima koji su cijelim putem nosili zvučnike jer to nije bilo nimalo jednostavno, ali oni su ispunili svoj zavjet radosna srca. Neka im Gospodin bude nagrada u njihovoj žrtvi! Zahvaljujem svim moliteljima koji su predmolili molitvu Krunice cijelim putem i uz Brdo ukazanja, te našim pjevačicama Maji Pehar i Gabrijeli Šakoti, koje su predvodile pjevanje.

Zahvaljujem također i djelatnicima Policijske postaje Čitluk što su organizirali red u prometu tijekom završnog hodočašća, kao i djelatnicima Doma zdravlja Čitluk koji su bili pratnja hodočasnicima. Zahvaljujem i članovima HGSS-a iz Čitluka što su bili na raspolaganju u organizaciji samoga hodočašća od Čitluka do Međugorja, kao i članovima udruge Zavjet Gospi što su se neizmjerno trudili u svemu što je bilo potrebno da hodočašće protekne u najboljem redu, a posebno devetoga dana i na samu uočnicu ukazanja, kada su učinili sve što je u njihovoj moći da nijedan hodočasnik ne bude ugrožen ni zakinut na bilo koji način, kako u prometu ili u čaši hladne vode. Zahvaljujem svim medijskim kućama koje su dale svoj doprinos blagovremenim izvještavanjem o našem hodočašću. Posebno želim istaknuti Radio postaju Mir Međugorje, te Laudato TV, ali i druge tiskane medije, kao i one koji su putem društvenih mreža lijepo pisali o ovom hodočašću. Hodočašće je usmjereno na izgradnju i učvršćivanje u vjeri naše župne zajednice i na povezivanje njezinih članova. Iskreno se nadam da ovo neće biti jedina devetnica, nego da ćemo kao župa nastaviti i sljedeće godine s veličanstvenim hodočašćem, kakvo je i ovo bilo. Neka vas sve zagovorom Kraljice mira blagoslovi svemogući Bog i udijeli obilje mira i dobra!

fra Miro Šego, čitlučki župnik

Zavjet Gospi

Kad me je nazvao naš kapelan i dragi prijatelj fra Goran Azinović i zamolio da kao predsjednik udruge Zavjet Gospi napišem par riječi o organizaciji hodočašća župe Krista Kralja iz Čitluka u Međugorje povodom 40. obljetnice Gospinih ukazanja, bio sam uistinu počašćen i sretan što će ovo hodočašće ostati dokumentirano i u knjizi. Udruga Zavjet Gospi nastala je spontano, zahvaljujući inicijativi našeg župnika fra Mire Šege i nas, vjernika laika, kao zavjet Gospi da nas očuva od pandemije koronavirusa i kao zahvala što je s nama već 39 godina. O svim zadatcima i ciljevima Udruge zajedno smo se dogovarali tijekom sastanaka i svaki dobar prijedlog smo podržavali. Jedan od ciljeva bio je i održavanje hodočašća za 39. i 40. obljetnicu Gospinih ukazanja. Budući da smo u hodočašće za 39. obljetnicu ušli spontano, bez velike pripreme, bili smo veoma iznenađeni vidjevši da se 15 minuta prije hodočašća ispred crkve Krista Kralja u Čitluku okupilo otprilike 3 000 vjernika s kojima smo krenuli prema Međugorju. To je bio jasan pokazatelj koliko naši vjernici vole Blaženu Djevicu Mariju i koliko joj se utječu u svojim potrebama. Ovo nam je ujedno bio i poticaj da organiziramo veliko hodočašće za 40. obljetnicu Gospinih ukazanja, jer je broj 40 simboličan broj koji se više puta spominje u Bibliji. Također, željeli smo sve detaljno organizirati i pozvali smo vjernike iz svih hercegovačkih župa da se priključe hodočašću. Kao uvod u završno, deveto hodočašće koje je organizirano 24. lipnja 2021. godine s početkom u 16 sati, župnik fra Miro Šego je organizirao hodočašća iz župe Krista Kralja na Brdo ukazanja kroz osam prethodnih nedjelja.

Župa Krista Kralja i udruga Zavjet Gospi poslale su pozivnice u trideset župa u Hercegovini. Također, uz pomoć naših donatora postavljeni su plakati u svim okolnim župama preko kojih smo pozvali vjernike iz cijele Hercegovine da se priključe hodočašću. Zatražili smo od Federalnog ministarstva prometa i komunikacije zatvaranje glavne prometnice Čitluk – Potpolje u trajanju od sat i pol kako bi hodočasnici bili sigurni. I Gorska služba spašavanja Čitluk je koordinirala hodočašćem, a na raspolaganju su imali i vozilo Hitne pomoći Doma zdravlja Čitluk. Kako bi hodočasnici bili zaštićeni od dehidracije na vrućini, postavljena su i 3 punkta s hladnom vodom. Svaki detalj vezan uz hodočašće bio je pomno organiziran i svi smo u Udruzi bili sretni što možemo barem na taj način odati počast Kraljici mira koja je uz nas već 40 godina. Točno u 16 sati krenuli smo ispred crkve Krista Kralja u Čitluku. Cijelim putem do Međugorja molila se Krunica i pjevale su se marijanske pjesme. Unatoč velikoj vrućini, vjernici su bili sretni, što se moglo vidjeti i na njihovim licima. Vladala je duhovna euforija koja je zahvatila sve hodočasnike. Dolazak ispred crkve svetog Jakova u Međugorju bio je poseban: fra Miro Šego se obratio svim hodočasnicima i iskreno im zahvalio. Vjernicima je na raspolaganju bio i dovoljan broj svećenika što su ispovijedali sve do početka mise, koju je predvodio fra Miro Šego. Cijeli večernji molitveni program u Međugorju posebno je odisao prisutnošću Duha Svetoga, tako da na hodočasnike ni vrućina, ni pješačenje nisu ostavili traga; svi su bili mirni i veseli.

Veliko, završno hodočašće je pokazalo kako je naš narod veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i da su se Hrvati njoj u teškim vremenima pouzdano utjecali za pomoć. Ona je najvjernija Odvjetnica čovječanstva pa zavjet i zagovor upućen njoj nikad u povijesti nije ostao neuslišan. Naš narod vrlo dobro zna da je utjecanje Mariji jedini ispravan put k Isusu jer ona prati i čuva svakog vjernika da ne zaluta na tom ispravnom putu. Majka Marija posvetom pomaže vjerniku da raširi srce za Božju ljubav, koju ona čuva i da hodi putem njezina Sina u svetoj slobodi djece Božje.

Goran Kujundžić

Bezgrješna Djevice, Kraljice neba i zemlje,
znam da nisam dostojan približiti Ti se. Ali
jer Te toliko ljubim, usuđujem se moliti Te
da budeš tako dobra da mi objaviš tko si Ti.
Želim Te upoznati sve više, beskrajno više, i
ljubiti Te sve žarče, žarom bez kraja. Želim
svima kazati tko si Ti da bi Te sve više duša
dublje upoznalo i žarče ljubilo tako da Ti
postaneš Kraljica svih srdaca koja kucaju i
koja će kucati na zemlji. Molim da to bude
što je brže moguće. Kada ćeš, Bezgrješna,
uzvišeno kraljevati u svakom pojedinom
srcu? Neka dođe brzo taj dan kada će svaki
čovjek Tebe prepoznati Majkom, a Boga
Ocem i kada će konačno svi živjeti kao
braća. Amen.

sveti Maksimilijan Kolbe

Međugorje – odgovor neba na potrebe svijeta (Četrdeset godina Međugorja)

Mi, stariji, svjedoci smo zvjezdanih trenutaka svoga naroda, svoje Crkve, ali i cijeloga svijeta u završnici minuloga stoljeća i tisućljeća. Epohalni događaj – urušavanje komunizma – zacijelo je najveći povijesni događaj cijeloga tisućljeća. Mnogi će reći da je značajnija Francuska revolucija. Treba, međutim, imati na umu kako je ona nastupila otvoreno protiv Boga, u ime bezboštva, promicala je ateizam i masovno ubijanje, čak i genocid nad jednom pokrajinom u Francuskoj (Vendée), ali je i ona okončana u krvi. I sve potonje revolucije, „kćerke“, „majke svih revolucija“, bile su uglavnom bezbožne, nastupale su protiv Boga i Crkve sve do dana današnjega. Glavne korifeje te prve Revolucije progutala je ista revolucija, svima je odreda svršio život pod sječivom giljotine, izumom te Revolucije. Pod nju su poslali i posljednjega francuskog kralja. Treba se prisjetiti da francuski kraljevi bijahu ustoličeni u Reimsu, te su po uzoru na starozavjetne kraljeve bili nešto kao poveznica između neba i Zemlje, Boga i naroda. Odsijecanjem glave kralju prekinuta je ta skoro tisućljetna poveznica i nit još od Karla Velikoga. Spomenuti pad komunizma dogodio se na miran način, bez metaka i žrtava, milijunskim molitvenim mimohodima sa svijećama u rukama, pod geslom Mačeve u plugove – koplja u srpove. Navod iz Knjiga proroka Izaije i Miheja (Iz 2, 4; Mih 4, 3). Pao je komunizam i urušio se u sebe, kao kula od karata. Implozija, ne eksplozija. Djelo neba, ne ljudskih ruku ni domišljanja. Bog se poslužio pojedincima koji su nastupili proročki i započeli epohalno djelo koje bijaše nemoguće izvesti bez učešća i Božjega djela u svijetu – Kristove Crkve. Usko su povezana Marijina ukazanja u Međugorju sa epohalnim padom komunizma. Već je u Fatimi Marija pretkazala kako će „Rusija prosuti svijetom svoje zablude“, ali da će na kraju ipak njezino Bezgrješno, Prečisto majčinsko Srce trijumfirati.

Pojava s kojom se susrećemo u Međugorju iziskuje tumač. Bez obzira na teorijske mogućnosti tumačenja bijakovsko-međugorskog fenomena, jedino se smije tvrditi: Međugorje je snažno zahvatilo u vjerski sadržaj i izričaj, u vjernički život i usmjerenje prema vjeri kod nebrojenih, kod nas, u svijetu i Crkvi. Nemoguće je prijeći preko činjenice da su Međugorjem prošli desetci milijuna hodočasnika tijekom četrdeset godina i neodgovorno je ignorirati vjerska i vjernička uvjerenja te osjećaje, ono što se u Crkvi naziva consensus fidei i sensus fidei fidelium, ma što pojedine komisije ili pojedinci u svojim tumačenjima i istraživanjima govorili ili pisali. Prema kriterijima koji su primjenjivani u Međugorju, ne bi dobilo zeleno svjetlo ni rano kršćanstvo, začeto na padinama Galileje, uz Genezaretsko jezero, a imalo je svoj vrhunac u drami Golgote, Uskrsa i Duhova u Jeruzalemu. Na osnovi međugorskih ukazanja i svjedočenja vidjelaca danas je Međugorje svjetski fenomen, čudo u nastanku, održanju i trajanju, svim protivnim silama usprkos. Nastalo iznenada, neočekivano. Nitko nije ni na koji način utirao put fenomenu ni događaju. I što se često previđa? Nemoguće je na temelju vjerskog ili vjerničkog usmjerenja ondašnjih žitelja ili povijesnih i društvenih uvjetovanosti te na temelju podrijetla vidjelaca zaključiti kako je Međugorje jeftina utjeha za obespravljene, prikraćene i u životu nasukane. Ono ima globalnu zadaću, što smo na svoje oči vidjeli i iskusili tijekom četrdeset godina. Do danas je ono izdržalo sve prigovore i protimbe, oporbe i nijekanja, pa čak i najsuvremenije pokuse kompjuterizirane i digitalizirane epohe. Bili su tu mnogobrojni međunarodni znanstveni timovi te je konačni zaključak: kod međugorskih vidjelaca znanost dopire do svojih mogućnosti. Znanost kao skup zakonitosti i pravilnosti u ritmu čovjekova života i svjetskih tijekova, ali ne i znanost kao konačna istina o čovjeku i svijetu. Onkraj znanosti nalazi se vjera kao nutarnja istina i osnovica svih događanja u Međugorju te kao jedini vjerodajni tumač te istine. Naime, Međugorje se može promatrati kao otvorena knjiga suvremenog svijeta, Sveto pismo i slovnica koju suvremeni čovjek svakodnevno iščitava i uči, kao povijesni palimpsest onoga što je davno nakanio Bog s čovjekom, a čovjek kroz povijesne tokove neprestano zaboravlja i ispušta iz zrenika. Naime, Međugorje – veliki poziv svima: Natrag k Bogu! Bez Boga nema budućnosti!

Biblija spada među knjige koje čovjek treba čitati želi li sloviti kao suvremen, sudoban. U njoj je ocrtano svako ljudsko stanje, sve (ne)prilike koje pojedinca, narod i svijet znaju snaći. U Bibliji je čovjek u najvećim visinama i najdubljim bezdanima i provalijama, u zanosu i očaju, ushitu i smrtnom strahu. U Bibliji nema cenzure ni autocenzure, u njoj je svatko podvrgnut kritici: i kraljevi sa svojim dvorjanima i pratnjom, kao i obični čovjek, pastir ili nadničar na njivi. Biblija je istodobno i najveća i najsnažnija kritika svih religija i iskvarene religijske svijesti. Pronaći ćemo u njoj snažnu kritiku religije kao cjelokupnosti čovjekova odnosa prema božanstvu, kritiku religija na kakvu nećemo naići ni u najvećih ateističkih autora. Kritika prepuna ironije i sarkazma na račun obožavanja raznih božanstava ili veličanja uspona, karijere, moći, vlasti, u nadvremenskom, tj. svevremenskom značenju. Smisao života, sreća, sigurnost nisu identični sa snagom i jakošću obrambenih linija, debljinom novčarke, težinom bankovnog računa ili pak snagom oružja. Biblija smješta drugamo čovjekovu sigurnost i pruža jamstvo mirnije i sretnije budućnosti.

Za jednoga ukazanja – tijekom svojih šest godina i četiri mjeseca župnikovanja u Međugorju bio sam za mnogih osobno nazočan – vidioci su pitali Gospu zašto dolazi, zašto se ukazuje. Odgovor je glasio: „Došla sam reći svijetu da Bog jest, Bog opstoji.“ Nećemo puno pogriješiti ustvrdimo li kako je ateizam, sustavno nijekanje Boga, više od dva stoljeća europski odredišni duhovni stav, duhovni virus koji se prenio na globalni plan te i danas širi svoju zarazu. Netko je rekao kako je nakon toliko Gulaga, Auschwitza i svih konclogora nemoguće vjerovati u Boga i pisati poeziju. Danas se pak problem nameće s druge strane: je li moguće vjerovati u čovjeka koji uništava temelje svog bivovanja na planetu Zemlja, sa stisnutom i uzdignutom desnicom, u prometejskom prkosu, sa zakonom ili puškom u ruci, s political correctness i diplomatskim rječnikom na usnama? Pojedinci su toliko razoreni te su kadri jedino razarati, do te mjere mrtvi da su sposobni sijati samo smrt, u toj mjeri bolesni da još samo oko sebe šire bolest i zarazu. Vidimo kako se ljudi danas u ovoj pandemiji plaše i klone jedni drugih. S druge strane, svjedoci smo kako se ponovno otkrivaju istinski izvori religijskoga u terapeutskom, iscjeliteljskom značenju i dosegu. Nitko ne može do kraja zadovoljiti čovjekovu težnju i žudnju za Apsolutnim osim jedino Bog.

Moguće je tražiti nadomjestke za Boga, ali potraga redovito svršava u beskrajnom lancu nesreća, budući da je bez nutarnjeg usidrištenja u Bogu nemoguće imati čvrsto životno uporište. Trajni i neprekinuti izvor naših nesreća jest u otkvačenosti, odvojenosti od Boga te čovjek shvaća sebe tek na temelju promašaja i pogrješaka, nevolja i neumjerenosti, neispunjenosti i ovisnosti koje sa sobom nosi iz životnog iskustva. Da bi bio sretan, mora on doživjeti i iskusiti prihvaćenost i ukorijenjenost u Apsolutnome. Međugorje pruža suvremenom čovjeku duhovni zavičaj. Sve do imenovanja apostolskog vizitatora u Međugorju u osobi nadbiskupa u miru, mons. Henryka Hosera u crkvenoj je javnosti i medijima vladala olovna šutnja glede Međugorja, zapovjeđeni embargo nepisanja o međugorskim događajima i samom fenomenu. Iznimku su tvorila Naša ognjišta, koja su donosila redovita mjesečna izvješća kao kroničar i izvjestitelj te produžena pisana ruka Međugorja u svijetu. Uz to i međugorski, najprije Glas mira, potom od 2005. Glasnik mira. Prelistamo li druge crkvene tiskovine u minulih četrdeset godina, čini se za njih Međugorje nije postojalo, kao da ga „ni Bog nije dao“. A ono je među nama sjalo kao svijetli znak, grad na gori, svjetionik u mraku svijeta, u tami komunističkoga jednoumlja, ali i danas je mnogima nada u ovome liberalizmu. Tek je prvih mjeseci Marijinih ukazanja Glas Koncila donosio sporadično izvještaje iz Međugorja, ali je i on ušutkan. Druge su se tiskovine uglavnom odnosile negativno, s iznimkom nekih svjetovnih novina, koje bi ponekad objavile reportažu ili razgovor s nekim akterima Međugorja.

Marijina ukazanja – odgovor neba na potrebe Zemlje

Nameće se pitanje: čemu Marijina ukazanja? Ona se ne događaju da bi hranila našu radoznalost, nisu nikakav nebeski spektakl niti zadovoljavanje ljudske potrebe za panem et circenses – kruha i igara. Jasno, ljudi su oduvijek željni znakova s ‘one strane’, htjeli bi zaviriti onkraj vidljive zbilje. Upravo su Marijina ukazanja bila nutarnji poticaj mnogima da iskuse nešto izvanredno. Tako bijaše u Lourdesu, kamo su na Bernardičino svjedočenje doskora mnoštva hrlila vidjeti čudo neviđeno, u Fatimi također. Nakon što je Marija obećala vidljivi znak, 13. listopada 1917. okupilo se mnoštvo, kojih sedamdeset tisuća promatrača. Svi su bili svjedoci „plesa sunca“. Prethodno se na njih izlio prolom oblaka, svi su bili do kože namočeni. Međutim, u tili se čas, nakon fenomena sa suncem, na svima odjeća na čudesan način osušila. Ali to nije bitno. Ne senzacija, nego srž poruke. Na glas o ukazanjima u Bijakovićima, na Crnici, zaseoku Podbrdo, već je peti dan ukazanja bilo prisutno više od 15 000 ljudi. Milicija je svjedočila da se oko 3 000 vozila na Petrovdan, 29. lipnja, kretalo uskom cestom prema mjestu ukazanja. Mnogi su došli vidjeti „nebeski spektakl“. Marija se međutim ne ukazuje radi zadovoljenja naše radoznalosti, nego žurne poruke Zemlji i opomene neba kako svi moramo promijeniti život, obratiti se i vjerovati, stvarati mir. Bog jest, Bog postoji. Marijina poruka u vremenu bezbožnog ateizma koji je sustavno nijekao Boga. Službeno, ateizam bijaše vjera bezbožnika, vjerovanje da Boga nema. Vidioci su posrednici, a Marija nebeski glasnik.

Guadalupe – Lourdes – Fatima – Međugorje

S pravom se smije reći da su Marijina ukazanja redovito odgovor neba na nasušne potrebe Zemlje. Tako bijaše od vremena Marijinih ukazanja Juan Diegu u Guadalupeu 1531. Nakon što je, naime, H. Cortez sa svojim plaćenicima uništio Aztečko kraljevstvo, kulturu, sotonistički kult, dokinuo ljudske žrtve, razorio poganske hramove, franjevački misionari pokušali su evangelizirati domorodce. Međutim, uspjeh bijaše gotovo nikakav. Godine 1525. vodili su španjolski osvajači i misionari s predstavnicima Azteka duge razgovore, ali je ishod bio porazan. Zapisničar je bio franjevac koji je na kraju rezignirano zaključio: „Dogovor je nemoguć. Nemoguće su misije u ovom dijelu svijeta, osim ako nebo ne pošalje kakav vidljiv znak.“ I znak je uslijedio kao odgovor na potrebe puka koji je čeznuo za vjerom slobode i istine, vjerom u Isusa Krista, jer bijahu okovani i zarobljeni sotonističkim kultom, ritualnim klanjem žrtava. Nakon Marijinih ukazanja u prosincu 1531., za nepunih deset godina, više od deset milijuna Azteka prihvatilo je kršćanstvo i vjeru u Isusa Krista. Tu se Marija očitovala kao najsnažniji evangelizator u povijesti Kristove Crkve. Privela je Novi svijet Isusu Kristu. Danas je Gospa iz Guadalupea sveprisutna u objema Amerikama, Zaštitnica je, Patrona obiju Amerika.

Slično bi se dalo reći za Marijina ukazanja u Lourdesu. Dogodila su se 1858., deset godina nakon europskih revolucija 1848., sedamdeset godina nakon Francuske revolucije koja je proglasila ateizam, te u ime razuma najavila rat vjeri i Crkvi; zatim deset godina nakon što je Marx izdao svoj Komunistički manifest u kome najavljuje kako „bauk komunizma kruži Europom.“ Ukazanja pastirici Bernardici bijahu odgovor neba na potrebe Zemlje, da bezboštvo ne preuzme maha u Europi i svijetu. Isto se dogodilo i s troje pastira u Fatimi, usred Prvog svjetskoga rata 1917., velike svjetske klaonice. Marija je preko vidjelaca upućivala vapaje neba, nudila ljekovita sredstva za spas svijeta, preporučila molitvu Krunice, posvetu njezinu Bezgrješnom Srcu, pobožnost prvih subota, temeljito obraćenje te posvetu Rusije njezinu Srcu. Ne obrati li se svijet, izbit će još strašniji rat od ovoga koji hara svijetom, koji je odnio približno petnaest milijuna žrtava, dok će Rusija nakon prevrata prosuti svijetom strašne zablude. Svega smo svjedoci u minulih sto godina i više od stotine milijuna žrtava raznih ratova i revolucija. Možemo reći da je slično surječje bilo prisutno i za ukazanja u Bijakovićima 1981. Dogodila su se iznenada, neočekivano, na svetkovinu svetoga Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1981. Svjedoci, djeca, tinejdžeri, srednjoškolci i mali desetogodišnjak, njih šestero. U jednom trenutku svoga života bili su istrgnuti, doslovce katapultirani iz životne kolotečine te su stali uporno tvrditi kako imaju ukazanja Blažene Djevice Marije. Na djelu slična pedagogija, kao i za prethodnih ukazanja. Marija bira djecu, ne odrasle; bira neuke, polupismene ili nepismene, preko njih šalje poruke svijetu. Ukazanja na Crnici-Podbrdu dogodila su se u krajnje specifičnom povijesnom surječju.

Epohalna pojava – Ivan Pavao II.

Godina 1978. bijaše godina triju papa. Pavao VI. preminuo je u kolovozu, na blagdan Gospodinova preobraženja, 6. kolovoza. Nakon što je Ivan Pavao I. izabran i bio Papom 33 dana, iznenada je preminuo. Uslijedio je izbor prvoga pape rođenog izvan Italije, nakon pet stoljeća, u osobi krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtyle. Dolazi iz komunističkoga bloka i ozračja, prvo mu je obraćanje svijetu glasilo: „Otvorite vrata Isusu Kristu. Širom otvorite vrata Isusu Kristu! Ne bojte se Isusa Krista.“ Treba otvoriti vrata Kristu u svim institucijama, vladama, državama, narodima. Konačni cilj nije trajna „klasna borba“, o čemu su stalno „trubili“ komunisti, nego borba za čovjeka, za prava čovjeka. A bez Boga nema ni čovjeka. „Samo onaj tko poznaje Boga, poznaje i čovjeka“, rekao je davno veliki Guardini, a ponavljao stalno Ivan Pavao II.

Snažni Papa, športski građen, pohodio je svoju domovinu u lipnju 1979. Komunisti su se svim silama trudili spriječiti njegov pohod Poljskoj, ali se Papa nije dao smesti. Htio je pohoditi domovinu. Tijekom tih povijesnih osam dana za Duhove u Poljskoj digao je na noge više od deset milijuna sunarodnjaka. Neviđeno u komunističkom svijetu. Misna slavlja bila su milijunska. Svaki četvrti Poljak nazočio je Papinim misnim slavljima. Ljudi su bili gladni i žedni svježa govora, Božje Riječi, siti partijskih parola. Htjeli su novi život. Papa je jasno i glasno zborio kako je nemoguće bilo gdje na zemlji isključiti Isusa Krista iz ljudske povijesti. Htjeti isključiti Isusa Krista iz povijesti čin je usmjeren protiv čovjeka, ravan čovjekoubojstvu. Nemoguće je shvatiti europsku ili poljsku povijest bez Isusa Krista. Govorio je neumorno o slobodi u Poljskoj. Uoči Duhova izrekao je znamenite riječi: „Ja, sin poljske zemlje, a ujedno papa Ivan Pavao II., vičem iz sve dubine ovoga stoljeća, vičem u predvečerje svetkovine Duhova: ‘Pošalji, Gospodine, svoga Duha Svetoga! Pošalji Duha Svetoga!

I obnovi lice zemlje. Ove zemlje!’“ Svjedoci su govorili kako se u tom trenutku osjetio potres. Duh je zahvatio mnoštvo, i to bijahu jerihonske trublje koje su navijestile pad komunizma, koji je uslijedio za deset godina. Jerihonski zidovi nisu pali snagom oružja, nego molitvenih mimohoda. Tako bijaše i u slučaju komunizma.

Nakon Papina pohoda partijske je vlastodršce uhvatila panika. Dašak slobode se osjetio, uslijedili su prvi slobodni sindikati u komunizmu u brodogradilištu u Gdanjsku. Režim se tresao, Papa je postao ugrozom komunistima. Pomno je planiran atentat na Papu, koji se i dogodio prije 40 godina, točno na spomen Gospe Fatimske, 13. svibnja 1981. Papa je čudom preživio jer su na njega ispaljena tri hitca iz neposredne blizine. Jedan je naboj ostao u tijelu i on ga je dao ugraditi u krunu Fatimske Gospe u Fatimi. Za pohoda tamnici plaćeni atentator Turčin Mehmet Ali Ağca pitao je Papu višekratno: „Zašto niste preminuli? Zašto niste umrli? Kako ste ostali živi? Znam da sam dobro (na)ciljao. Znam da su to bili razorni, smrtonosni hitci. Zašto niste umrli?“ Pitao je kao da je u njegovoj ruci Papina sudbina, kao da je on gospodar života i smrti, a ne Netko drugi. Govoreći ljudski, Papa je morao umrijeti, kad bi se pitali ljudi i oružje. Ali je i nebo imalo svoj plan. Te 1981. godine navršavalo se 1 600 godina od Carigradskog sabora 381., na kome je definirano naše Vjerovanje što se moli u svim Crkvama, te ujedno i 1 550 godina od održavanja Efeškog sabora na kome je izglasana dogma da je Blažena Djevica Marija Bogorodica, da je rodila Boga i čovjeka. To je Vjerovanje zajedničko svim kršćanima i njihova međusobna poveznica. U povodu tih znamenitih obljetnica, Papa je u Rim pozvao sve kršćanske Crkve da svečano obilježe te povijesne nadnevke. Slavlja su počela na Blagovijest, a završnica se trebala održati na svetkovinu Duhova, u Maria Maggioreu, u crkvi svetoga Petra u popodnevnim satima. Zbog atentata Papa nije mogao nazočiti završnim slavljima, ali je događaje pratio iz svoje bolničke sobe. Napisao je i posvetnu molitvu za tu prigodu. U njoj na kraju višekratno zaziva Duha Svetoga, zaziva Djevicu Mariju riječima: „Dođi!“ Kojih četrdeset dana nakon atentata i petnaestak dana nakon Duhova dogodilo se Međugorje – odgovor neba na Papin vapaj. Bilo bi to šire surječje međugorskih zbivanja, na razdjelnici svjetova i režima, Istoka i Zapada, slobode i neslobode. To je i zemljopisni položaj Međugorja, razdjelnica svjetova, kultura, vjera.

Povijesno surječje Međugorja

I na ovim ozemljima događali su se tektonski poremećaji. Komunistički diktator preminuo je godinu dana prije Marijinih ukazanja. Zemlja se tresla zbog nutarnjih previranja, na površinu su izbijale centrifugalne sile, partija je zbijala redove s pomoću policije i vojske, ali je rasulo države bilo neminovno. Događaji u Međugorju shvaćeni su kao ugroza države, stalno se govorilo o „kontrarevoluciji“, „kleroustaškoj zavjeri“, o „ustaškoj Gospi“, svi su mediji trubili i pisali o „kleronacionalizmu“, inače omiljenim krilaticama u komunizmu. Sve što nije na tragu partije slovilo je kao „kontrarevolucija“, protiv čega se partija borila svim silama. Nevjerojatno i nepojmljivo s kakvom su se žestinom okomili na vidioce, na selo, na župu i fratre, na Hrvate. Progoni, šikaniranja, prijetnje, postavljanje straža oko cijeloga sela, digli su na noge „teritorijalnu obranu“, bilježili su vozila koja su stizala u Međugorje, prijetili gubitkom radnoga mjesta itd. Doslovce, progon ljudi i vjere. Trajna zasjedanja Socijalističkog saveza i mjesnih zajednica, donose se odluke na lokalnoj, općinskoj i saveznoj razini; svi mediji danonoćno bjesomučno rigaju otrov protiv ukazanja. Čak se uključio i državni i partijski vrh u Sarajevu, kao i u Beogradu. U samom Međugorju vlada izvanredno, gotovo ratno stanje. A sve zbog nekoliko tinejdžera koji su tvrdili da im se ukazuje Gospa, te da su za to spremni poći i u smrt. Nepuna dva mjeseca nakon početka ukazanja župnik je uhapšen i u listopadu na montiranom sudskom procesu osuđen kao buntovnik koji s „Biblijom u ruci buni narod protiv vlasti.“ Puk se, međutim, ničim nije dao zastrašiti niti zaustaviti. Nastavio je dolaziti u još većem broju. Za Veliku Gospu te godine bilo je na bogoslužjima više od pedeset tisuća vjernika, a ni hapšenje župnika nije se odrazilo na vjerničko raspoloženje. Ljudi su imali zbiljsko iskustvo milosti i Božje pomoći.

Kojih desetak dana nakon prvih ukazanja župnik fra Jozo uveo je večernju svetu misu, uz molitvu Krunice te molitve za ozdravljenje do kasno u noć. Svećenici su na ledini oko crkve ispovijedali Božji puk. Mi koji smo tih dana slušali te brojne i životne ispovijedi bili smo uvjereni da Marija ruši kraljevstvo Sotone i zla. Osobe su nakon desetljeća komunizma dolazile pod teretom grijeha, tražile mir duši i odlazile smirene, s Bogom pomirene. Ozbiljivalo se ono iz Psalma: „Svako tijelo dolazi k tebi pod teretom grijeha. Naši nas prijestupi taru, ti ih pomiruješ.“ (Ps 65, 3. 4). Grijeh kao teški teret na ramenima, ali i duši. Iskustvo koje se ne zaboravlja. Trebalo je to podnositi na vrućini. Upravo te ispovijedi bijahu očit znak da se u Međugorju događa nešto silno. Vremenom je Međugorje prozvano „ispovjedaonicom svijeta“. Dok u drugim svetištima sakrament pomirenja jedva tko traži, ovdje je to dnevna praksa. Milijuni su pronašli mir i Boga. Mogli su rasterećeni, obučeni u nove, „bijele haljine“ krenuti u život.

Učinci ukazanja u Bijakovićima

Danas je u svijetu sveprisutan problem otpada, smeća. Kamo s njime, gdje ga spaljivati, uništavati, odvoziti? Ja bih rekao kako je upravo Međugorje najveće odlagalište, „spalionica“ grijeha i smeća, mjesto gdje se prži i „kremira“ Đavao. Tu se rađa mir i širi svijetom. Ono što je Marija započela u Fatimi, gdje su vidioci imali viđenje pakla i paklenih muka, nastavlja ovdje preko sakramenta pomirenja te vraća vjernike k Bogu. Marija se za jednoga ukazanja u kolovozu 1981. predstavila kao Kraljica mira. To svijetu najviše treba. Naime, te godine u Poljskoj je uvedena vojna diktatura, zabranjeni su sindikati, a sindikalne vođe bijahu uhapšene. Cijeli je svijet znao za sovjetske vojne intervencije te gušenje slobode tenkovima u Istočnoj Njemačkoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, a prethodno i u Poljskoj. Da bi se izbjegla intervencija izvana, uvedena je vojna diktatura. Hladni se rat između Istoka i Zapada nastavljao. Papa je ponovno nakon atentata pohodio domovinu Poljsku. Tražio je da se dokine diktatura. Čuo je za Međugorje i na njega blagohotno gledao.

Mjesni je biskup u međuvremenu ustanovio dvije komisije za istraživanje fenomena. Zaključno je sud donesen 1985., i to negativan. S dokumentacijom je otišao u Rim kardinalu Josephu Ratzingeru, pročelniku Zbora za nauk vjere. Tražio je zabranu hodočašćenja, okupljanja vjernika, želio da se sve proglasi dječjom izmišljotinom i maštarijom, fratarskom manipulacijom. Kardinal, dovoljno razborit, svjestan snage pučke pobožnosti, prenio je mjerodavnost na Biskupsku konferenciju i kardinala Kuharića u Zagreb. Ustanovljena je nova Komisija koja se bavila fenomenom do izbijanja rata 1991. Svoj rad okončala je Zadarskom izjavom u travnju 1991., u kojoj se kaže kako zasada nije moguće utvrditi da su ukazanja nadnaravna, ali da treba pratiti vjernike u njihovim duhovnim potrebama s kojima dolaze u Međugorje. Novi je biskup nastavio stopama svoga prethodnika od 1993. S još većim žarom nastupao je protiv ukazanja i vidjelaca, protiv fenomena. Sve je u korijenu nijekao po cijelom svijetu. Ipak, bez vidljiva učinka. Vjernici su nakon rata na ovim prostorima nastavili dolaziti u još većem broju. To je ono suglasje vjere u vjernicima, očitovanje staroga načela kako „zakon molitve uspostavlja pravilo vjere“ (lex orandi facit legem credendi). Ono što vjerni puk kroz molitve i u bogoštovlju štuje, u to i vjeruje.

Epohalni prevrat – pad komunizma – trajni rast Međugorja

Osamdesete su godine doba epohalnih promjena u Europi i svijetu, najsnažnijih mirnih promjena u cijelom tisućljeću. Papa je na Blagovijest 1984. posvetio cijeli svijet i Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijnu, prema želji Fatimske Gospe. Godinu dana nakon Posvete na čelo Sovjetskog Saveza dolazi Mihail Gorbačov, uslijedile su godine „glasnosti i perestrojke“. Godine 1987. Papa proglašava Marijansku godinu, 1989. pada Berlinski zid kao znamen komunizma. Urušava se bezbožni komunizam, a na Božić (!) 1991. prestaje postojati Sovjetski Savez – taj bastard, nezakonito čedo komunističke revolucije i pakla. Nestao je sa svjetske pozornice! Tko će i tko može zanijekati ulogu Pape i Međugorja u procesu urušavanja komunizma? Već smo spomenuli da je komunizam pao kao Jerihon, bez oružja, molitvenim mimohodima sa svijećama, pod biblijskim geslom Prekovati mačeve u plugove, koplja u srpove (usp. Iz 2, 4; Mih 4, 3). Međugorje je uporno tkalo i plelo svoje duhovne mreže. Sve je više ljudi dolazilo, napose u drugoj polovici osamdesetih godina. Rat je donekle zaustavio dolazak hodočasnika, ali se nakon rata krenulo snažnim, punim zaveslajima. Povećavao se broj vjernika, hodočasnika i svećenika. Od većih znamenitijih vjerničkih okupljanja, osim naravno za velike blagdane te Križevac, treba istaknuti doček Nove godine, obljetnicu ukazanja u lipnju, duhovne vježbe za svećenike u prvom tjednu srpnja te okupljanja mladih za Mladifest početkom kolovoza. Za Novu godinu zna se okupiti i po mrzloj hladnoći i do deset tisuća vjernika, svećeničkim duhovnim vježbama znalo je nazočiti i više od petsto svećenika iz cijeloga svijeta, a za Festival mladih okupljali bi se, prema broju zastava, mladi iz osamdesetak zemalja. Međugorje je postalo „katoličko“, globalno, što i ime kaže – kath-holon, sve-opće.

Dok su druga marijanska svetišta uglavnom mjesnoga značaja, Međugorje je otpočetka postalo globalno. Lourdes je poznat po ljekovitim kupkama u kojima bolesnici traže zdravlje. Stiže se vlakom ili vozilima, Fatima je vezana uz ozemlje u Portugalu, Guadalupe uz Meksiko, dok je Međugorje od početka sveprisutno – od Novoga Zelanda do Aljaske, od Ognjene zemlje do Sibira. Nepregledno mnoštvo tiskanoga materijala, videouradaka, časopisa, knjiga, na raznim jezicima, svjedočanstava o obraćenjima. Mnoga su duhovna zvanja izrasla u Međugorju, ovdje im je početak. Gospodin je moćno zahvaćao u živote pojedinaca. Desetci tisuća molitvenih grupa po cijelom svijetu hrane se Međugorjem, međugorski su hodočasnici u svojim župama najaktivniji svakom pogledu, zauzeti su i pomažu. Danas Međugorje prate milijuni putem društvenih mreža i digitalne tehnike. Ono je postalo svjetski brand, a netko ga je usporedio s Coca-Colom. Do te mjere je poznato i sveprisutno u svijetu. Ljudsko djelo? Ne, nego djelo neba.

Međugorje nije djelo ljudi

Ako je Sabor prije šest desetljeća htio obnoviti Crkvu, vratiti je na izvore, učiniti kristolikom, Marija pokazuje put. Međugorje je uzor, primjer nove evangelizacije. To priznaju i u Vatikanu. U međuvremenu se bivša državna tvorevina raspala u krvi i ratu te nije više bilo zajedničkih institucija; mjesni biskup nije poduzimao ništa glede smjernica iz Zadarske izjave. Dva desetljeća nakon Zadarske izjave papa Benedikt XVI. ustanovio je Komisiju na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem. Komisija je svoj posao obavila i predala zaključke mjerodavnoj Kongregaciji i Svetomu Ocu. Javna je tajna kako je ta Komisija priznala autentičnima prvih sedam dana ukazanja, u lipnju i početkom srpnja 1981. Ako je sjeme zdravo, onda je i plod zdrav. I Isus je stalno naglašavao kvalitetu sjemena i plod koji to sjeme donosi u životu.

Vatikan je priznao značenje Međugorja za cijelu Crkvu, šaljući 2017. nadbiskupa u miru, mons. Henryka Hosera iz Varšave-Praga kao apostolskog delegata, potom kao apostolskog vizitatora sa zadaćom usmjeravanja pastorala u Međugorju. Tim činom skinut je embargo s Međugorja u medijima, svećenici i biskupi mogu slobodno voditi hodočašća. Svima je ovdje pao kamen sa srca. Bili smo sretni da nakon četrdeset godina mjerodavni vrhu Crkve priznaje rad i trud onih koji su proveli ovdje život i desetljeća u vinogradu Gospodnjem, te da vidioci nisu „lažovi“ ni profiteri, kako ih protivnici uporno žele predstaviti u javnosti.

Međugorje – vjerničko osjetilo na djelu

Što zaključno reći? Ljudi, a s njima i njihove službe dolaze i prolaze, Međugorje ostaje. Svi ćemo jednom sići s pozornice svijeta, ono će i nakon nas ostati i sjati, možda u punijem i većem sjaju. Gospodin sâm zna. I on je u svojim završnim govorima apostolima na Posljednjoj večeri govorio o Duhu Svetome te punini istine u koju Duh uvodi. Međugorje je nastalo bez ljudske volje, bez najave ili manipulacije, dar neba Zemlji. Zna se reći da je ono privatna objava pojedincima, a vjernici nisu dužni vjerovati u privatne objave. Radije recimo da Međugorje nije privatna objava, nego proročki zov neba upućen Zemlji preko Marije. Marija slovi kao Kraljica prorokâ. Vidioci su samo u službi početnoga paljenja, kao kod vozila. Kad se stavi ključ i pokrene starter, anlaser, ključ postaje suvišan, moramo ga ispustiti iz ruke. Tako i vidioci. Oni su bili ono inicijalno paljenje za milijunske brojke hodočasnika koji su prošli Međugorjem; ono startno paljenje koje je poput požara zahvatilo vjernički puk. Danas su oni bitni kao svjedoci.

Tu se obistinjuje što je Sabor u svojoj Konstituciji o Crkvi rekao o suglasju i vjeri vjernoga puka. Doslovce: „Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju. On uvodi Crkvu u svu istinu, ujedinjuje je u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i resi je svojim plodovima. Snagom evanđelja čini da se Crkva pomlađuje i neprekidno obnavlja, vodeći je k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom. Jer Duh i Zaručnica kažu Gospodinu Isusu: „Dođi!“ Tako se cijela Crkva pojavljuje kao puk skupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Cjelina vjernika koji imaju pomazanje od Svetoga, ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad „od biskupa sve do posljednjih vjernika laika“ pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala. Tim osjetilom vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu Božju Riječ, nepokolebljivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima; ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život. Upravo ovdje, u Međugorju, imamo to suglasje, taj nadnaravni osjećaj vjere koji prožima puk i utvrđuje u postojanoj vjeri: Marija je tu! Marija se ukazala! Hvala joj!

fra Tomislav Pervan

Međugorje kao Gospin dom

Premda u Novom zavjetu nema spomena o kući u kojoj su živjeli Marija, Isus i Josip, u našoj predodžbi se duboko ukorijenila slika svete obitelji koja stanuje pod zajedničkim krovom. U njoj su poslovi podijeljeni i tu vlada ozračje međusobnog poštovanja, otvorenosti, povjerenja i zajedničkog odnosa s nevidljivim, nebeskim Ocem. Marijina uloga je majčinska. Ona skrbi za hranu i uređenost doma, kao i za čuvanje obiteljskih sjećanja na važne događaje. O njima bi s vremena na vrijeme govorila dok bi sjedili za stolom, a kasnije ih je pričala i drugima koji su stekli njezino povjerenje. Tako su i do nas dospjele neke zgode iz Isusova skrovitoga života. Njegov život za nas je uglavnom skrovit unutar obitelji. Da bi netko mogao u odrasloj dobi izaći u javnost i na sebe uzeti odgovornost izgovorene riječi, štoviše navještaj Radosne vijesti i težak put otkupljenja, treba prije toga odrasti u ozračju koje će ga osnažiti tjelesno, emotivno i duhovno. Na to misli Luka kada na koncu drugog poglavlja svoga Evanđelja, dok prenosi zgodu Isusova ostanka u hramu i Marijino i Josipovo traženje izgubljenog djeteta, kaže da je „Isus napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Lk 2, 52).

Nakon 40 godina ukazanja u Međugorju, samo je mjesto poprimilo neka obilježja stanovanja koja možemo potražiti u Marijinoj ulozi u kući u Nazaretu. Isus je imao dom i obitelj. To nema svatko. Mnoštvo je ljudi koji nemaju mjesto stanovanja. Beskućnici, ljudi bez stalnog prebivališta, iseljeni, protjerani, prosjaci, skitnice… Osim ljudi koji nemaju svog fizičkog stana, još je više onih koji, premda imaju stan ili kuću, nemaju ni dom ni obitelj. Njima nedostaje mjesto gdje bi bili prihvaćeni, osjetili dobrodošlicu, mjesto na kojem se hrane, osjećaju toplinu i ljubav. Takvih je sve više. Uz njih postoji još jedna grupa ljudi koji imaju i stan i obitelj, ali u njima vlada nerazumijevanje, neprihvaćanje, svađe, nesporazumi. Oni imaju uređene prostore, ali žive u nesređenim međuljudskim odnosima. Imaju čime nahraniti svoja tijela, ali su emotivno i duhovno izgladnjeli. Međugorje je mnogima od njih postalo dom. Jednom manjem broju to je slučaj i na elementarnoj i prostornoj razini. Preselili su se u Međugorje, izgradili kuću, našli neki posao i ostali živjeti u Međugorju. Tu su otkrili svoj dom. U Gospinoj blizini su našli mjesto gdje pustiti korijenje. Puno je veći broj onih što se nisu nastanili u Međugorju, ali su u njemu pronašli hranu za svoje emocije, duh i svoje odnose. Dom je tamo gdje smo prihvaćeni, zaštićeni i gdje naše potrebe dobivaju dobar odgovor. Međugorje je postalo takvo mjesto. U Međugorju je moguće otkriti potrebe svoga duha i naći dobar odgovor na njih. Ljudi, koji su pod pritiskom ideja i načina života koji im život samo otežavaju, u Međugorju otkrivaju kako ih se osloboditi. Uče kako izaći iz odnosa navezanosti, kako se osloboditi prisilnih ideja, kako pronaći dobru ravnotežu životnih potreba i društvenih pritisaka i prisila. Ljudi koji su izranjeni i koji nisu naučili živjeti s uravnoteženim emocijama u Međugorju uče kako iscijeliti svoje emotivne rane, moleći snagu oproštenja, kušajući blagotvorno djelovanje prihvaćanja u zajednici vjernika, a posebice u sakramentu ispovijedi. Tamo gdje nisu mogli prihvatiti sebe doživljavaju da ih Bog ne osuđuje i da ih voli. Ljudi koji su zbog najrazličitijih razloga upali u neuravnotežen i loš način s osnovnim potrebama hrane i pića u Međugorju uče kako jesti da im hrana bude hrana, a ne surogat za emotivne praznine i kako piti da u piću kušaju Božju mudrost i dobrotu zemlje, a da pićem ne bježe od svoga stvarnoga života i njegovih poteškoća. Kada je najveći dio vjernika u Katoličkoj crkvi zaboravio na pedagošku stranu posta i pokore, Gospa je u Međugorju sasvim jednostavnim riječima i blagim pozivima otvarala mnogima vrata za post i pokoru i tako ih učila onom što jedna dobra obitelj čini svojoj djeci. Međugorje nije, naravno, samo mjesto posta i pokore. Tamo je moguće i dobro jesti i dobro piti, ali Međugorje je zasigurno mjesto na kojem postaje jasno kako nitko ne zna što znači svečani stol ukoliko prije toga nije naučio što znači biti gospodar svojih strasti.

Međugorje se mnogima izdaleka čini nestvarnim mjestom. No, ono je mjesto novog početka ljudima koje suvremeno društvo više ne opaža. Društvo ih ostavlja gladne i u duhu i na emotivnoj razini i ne brine za njih. Najprije im otruje duh, izrani ih emotivno, a potom ih napusti. U Međugorju nitko nije ni suvišan ni nepotreban. Tamo je svatko prihvaćen. No, nitko nije samo prihvaćen onakvim kakav jest i pušten da se sâm skrbi za sebe, kako to čini suvremeni svijet. Tamo svatko može dobiti odgovore na svoja pitanja. Ne mora sâm iznalaziti rješenja za sebe. U Međugorju može doći kući i čuti što treba napraviti kako bi izašao iz svojih muka. Svijet nam sugerira kako je svatko odgovoran za sebe i kako svatko treba skrbiti za samoga sebe. Ali, istovremeno svijet ima nepregledan arsenal zavođenja kojim jedne odvlači od Boga, a druge uvlači u ovisnosti; jedne nuka na korake kojima ranjavaju sebe, a druge na korake kojima iskorištavaju druge. U Međugorju se čovjek ne skrbi za samoga sebe. Međugorje je mjesto na kojem ljudi mogu iskusiti kako se Bog skrbi za njih. Sve ovo podsjeća na dobro ozračje jednog uređenog obiteljskog doma. Nije nam dano promatrati ozračje u kojem je Isus odrastao. Njega nije kućno ozračje učinilo Bogočovjekom, no na njemu je bilo vidljivo što je potrebno svakom čovjeku kako bi mogao imati dobar, uravnotežen i osmišljen život. Nitko još nema nikakav vidljiv, svima dostupan dokaz da se Gospa 40 godina ukazuje u Međugorju, ali po onom što Međugorje znači ljudima koji su bez doma, bez zaštite, izranjeni, s poremećajima u duhu, emocijama i životnim stavovima, i više je nego vidljivo kako je ono postalo globalno mjesto za povratak kući svih Božjih izgubljenih i izranjenih sinova i kćeri. Isus je odrastao u nazaretskoj kući. Njegov skroviti život je bio priprema za njegov javni život. Ozračje u kojem je odrastao nastalo je iz poštivanja Božje blizine i posluha njegovoj Riječi. U Međugorju jedna mala grupa sada već odraslih ljudi živi iz odnosa s Gospom, koji je svima drugima skriven. Pa, ipak, premda je Gospa skrivena, Međugorje je postalo mjesto u kojem mnogi mogu kušati ozračje Gospina doma.

fra Ante Vučković

Četrdeset godina odgovornosti izbora

Međugorje je i danas, četrdeset godina nakon tog sudbonosnog susreta šestero djece i Kraljice mira, tek malo mjesto na zemljopisnoj karti.
Do te 1981. godine skoro da ga nije ni bilo. Više zaselaka, prašnjava kaldrma, kamene kuće, čeljad u obiteljskim zajednicama. Većina muškaraca na radu po Njemačkoj, dok su djeca i žene po škrtoj zemlji ubirali plodove rada i znoja oko duhana i vinove loze. Usred polja prevelika crkva za ondašnje stanovnike kao pretkazanje nekih nadolazećih vremena. Svijeće po grobovima znanih i neznanih junaka koji su kroz sva minula carstva i nametnute države životom svojim svjedočili za krst časni i hrvatsku grudu. Tvrdoglav i žilav narod koji je molitvom bojio svoje dane od ranojutarnjeg Pozdrava Gospi do večernje Krunice pod svjetlima plinskih lampi. Zato Gospa kaže u nekoliko poruka da su upravo molitva i živa vjera ovog mjesta bile njezina ulazna vrata za školu ljubavi i života koju je započela i još uvijek gradi svih ovih 40 godina.

Izabrani za rađanje novog svijeta

Fra Slavko Barbarić je ovako znao reći: „Župa je izabrana. Vidioci su izabrani. Narod je izabran. Izbor je dokaz ljubavi. A darovana ljubav poziva na odgovor. (…) U župu će dolaziti mnogi. Svi koji dolaze pozvani su i izabrani. Dolaze k Majci koja govori i svjedoči preko onih što su prvi iskusili izbor i čuli riječ, te postali nova riječ za sve izabrane. (…) Prihvatiti poruke, prihvatiti druge i ljubiti ih onako kako Marija prihvaća znači preuzeti ili dijeliti majčinsku ulogu u rađanju novog svijeta. Drugog puta nema, niti ga može biti.“ (usp. U školi ljubavi, str. 34) Također, u više poruka Gospa je objavljivala posebnu ulogu koju župa Međugorje, po nebeskom izboru, ima u Božjem planu spasenja. Od 1. ožujka 1984. pa do 8. siječnja 1987. Gospa je preko vidjelice Marije Pavlović Lunetti svakoga četvrtka davala posebne poruke za župu, u kojima je župljane pripravljala na ovu posebnu zadaću. To je izrijekom rečeno već u prvoj poruci župi: „Draga djeco! Ja sam ovu župu na poseban način izabrala i želim je voditi. U ljubavi je čuvam i želim da svi budu moji.“ (Poruka od 1. ožujka 1984.). U toj poruci ključna su dva glagola – izabrati i voditi. Kao što je Bog nekoć sebi izabrao Izraela i strpljivo ga vodio da po njemu dopre do svih naroda, tako je Gospa izabrala ovu malu župu i želi je voditi da po njoj može doprijeti do svih ljudi.

U čemu je Gospino vodstvo? Naglašavajući često kako je ona u župi „nazočna“ (usp. Poruke od 15. ožujka 1984.; 30. siječnja 1986.; 25. ožujka 1987.), Gospa želi što više župljana okupiti oko euharistijskog stola i slušanja Riječi Božje, želi ih potaknuti na obiteljsku molitvu, posebno na molitvu Krunice, čitanje Svetoga pisma, post i redovitu ispovijed. Sve je usmjereno na to da glavne poruke nađu plodno tlo u životu župljana kako bi mogli biti svjedoci onoga što Bog čini po Gospi. Da taj izbor župe nije svrha sam sebi, već da služi većem cilju, jasno je odmah iz iduće poruke: „Djeco draga, obraćajte se vi u župi. To je moja druga želja. Tako će se moći obratiti oni koji budu ovamo dolazili.“ (Poruka od 8. ožujka 1984.). Iz toga jasno proizlazi da je obraćenje župe u službi obraćenja hodočasnikâ, odnosno svijeta, a budući da obraćenje nije događaj jednoga trenutka, već mukotrpan proces rasta u vjeri, ono će u različitim oblicima biti tema brojnih poruka. To je zasigurno i razlog zašto Gospa u svojim kasnijim porukama govori o „putu obraćenja“, koristeći jednu od temeljnih biblijskih metafora. Nakon što je već prestala davati poruke za župu, još jednom joj jamči svoju privrženost, podsjećajući istodobno što od nje očekuje: „Ja vam dajem svoj posebni blagoslov i ostajem s vama na vašem putu obraćenja.“ (Poruka od 25. ožujka 1987.) To jamstvo nipošto ne znači nekakvu povlasticu župe i njezinih članova pred drugima. Ako se zaboravi „put obraćenja“, slijedi itekako ozbiljno upozorenje: „Dječice, želim od vas napraviti prelijepi buket spreman za vječnost, ali vi ne prihvaćate put obraćenja, put spasenja koji vam nudim preko ovih ukazanja.“ (Poruka od 25. srpnja 1995.).

O posebnom izboru ove župe, ali i o odgovornosti koju izbor donosi, kao i o razlogu zašto je dugo vremena ovdje, Gospa u unutarnjem govoru otkriva Jeleni Vasilj: „Draga djeco, danas vas na poseban način pozivam da molite za ostvarenje Božjih planova, prije svega za vas, a onda za ovu župu koju je Bog sam odabrao. Draga djeco, biti odabran od Boga je stvarno nešto veliko, ali je to ujedno i odgovornost za vas da molite više, za vas izabrane da potičete druge kako biste mogli biti svjetlo ljudima u tami. Djeco, tama vlada nad cijelim svijetom. Ljude privlače mnoge stvari, a zaboravljaju najvažnije. Svjetlo neće zavladati u svijetu dok ljudi ne prihvate Isusa, dok ne budu živjeli po njegovim riječima, a to je Riječ Evanđelja. Draga djeco, ovo je razlog moje prisutnosti ovdje dugo vremena: da vas vodim Isusovim putem. Želim vas spasiti, a preko vas spasiti cijeli svijet. Mnogi ljudi sada žive bez vjere; neki uopće ne žele čuti za Isusa, ali svejedno hoće mir i zadovoljstvo. Djeco, eto zato su mi potrebne vaše molitve: MOLITVA JE JEDINI NAČIN DA SE SPASI LJUDSKI ROD!“ (Poruka od 30. srpnja 1987.)

Gospina opcija

Iz svega ovoga vidimo da je međugorska župa trebala svojom organizacijom života po Gospinim uputama biti svojevrstan model za organizaciju života svih župa svijeta kako bi bila Božje oruđe spasenja svijeta. U biti, Gospa nije „izmislila“ ništa novo, nego kao da je kopirala prokušani model sv. Benedikta, opata koji se u 6. stoljeću pred moralnim raspadom Rimskoga Carstva i naletom barbarskih plemena, povukao i izgradio benediktinske samostane u kojima je udario temelje novom, kršćanskom načinu življenja po principu Moli, radi i proučavaj Sveto pismo (Ora, labora et studia). Kada vidimo kako danas nastaje novi oblik barbarizma bezbožnosti i transhumanizma upakiran u lažne dobrohotne ciljeve novog svjetskog poretka, važno je shvatiti kako u nastaloj duhovnoj krizi pomoć neće doći od politike.

Ponovno će biti potrebna ta Benediktova iliti Gospina opcija – stvaranje malih, u molitvi i vjeri budnih molitvenih i župnih zajednica, koje će poput nekadašnjih benediktinskih samostana biti utvrde kršćanskog života, nasuprot antikršćanskoj, barbarskoj kulturi svijeta.

Gospa nas uči vožnji u pravom smjeru

U svijetu u kojem se svjetlo vjere doista polako gasi, a strukture grijeha postaju normalan način življenja, i mi se često ponašamo kao ovaj čovjek u priči: „U kupeu vlaka sjedila su dva čovjeka. Jedan bi na svakoj stanici ustao i nezadovoljno pogledao kroz prozor, nešto promrmljao, sjeo natrag i žalosno uzdahnuo. Nakon nekoliko stanica drugi više nije mogao izdržati. ‘Nešto nije u redu? Izgledate mi zabrinuto, a i ustajete na svakoj stanici’, reče. ‘Da budem iskren, u pogrješnom sam vlaku i idem u pogrješnom smjeru, ali ovdje je tako udobno i toplo’, odgovori putnik.“ Svjesna kako je opasno, samo zato što nam je „udobno i toplo“ ići u suprotnom smjeru od vječnog spasenja, Gospa nas uporno već 40 godina „drma i budi“ svojim pozivima na obraćenje i unutarnje ozdravljenje od grijeha od kojeg svako zlo počinje. Tako ova mala župa kao najveća ispovjedaonica svijeta i dalje nastavlja svoju misiju izbora: pozivanja ljudi na put spasenja i svetosti.

Paula Tomić

ZAVJETNO HODOČAŠĆE KRALJICI MIRA

O, Bezgrješna Djevice, najnježnija Majko, Ti si
puna radosti, jer nam Isus daruje Svoj život i
beskrajna blaga Svojega blaženstva. O, Marijo,
kako Te ne ljubiti i blagoslivljati zbog Tvoje
velike ljubavi prema nama? Ti nas uistinu
ljubiš, kao što nas ljubi Isus. Ljubiti znači
darovati sve, i sama sebe. Ti si se potpuno dala
za naše spasenje.

Spasitelj je poznavao tajne Tvojega majčinskog
Srca i beskrajnu tvoju nježnost. Umirući
Isus, prije posljednih izdisaja, Tebi nas
povjerava, Utočište grješnika. O, Marijo, Ti
pod križem uspravna stojiš, kao svećenik na
oltaru prikazuješ za nas slatkog Emanuela,
Boga s nama, Svojega ljubljenog Isusa. O,
Kraljice mučenika i naša Nado, ljubimo Te i
blagoslivljamo Te u vijeke vjekova. Amen.

sveta Terezija Avilska

Prvi dan, 2. svibnja 2021.

Župa Krista Kralja Čitluk u zajedništvu s udrugom Zavjet Gospi organizirala je, prema već ranijim dogovorima i zaključcima, veliku devetnicu hodočašća od župne crkve Krista Kralja u Čitluku do mjesta Gospina ukazanja na Podbrdu u Bijakovićima, župa Međugorje. Velika devetnica zamišljena je tako da kroz narednih 8 nedjelja do godišnjice Gospina ukazanja, 25. lipnja 2021. hodočastimo do Brda ukazanja, a zatim ćemo na samu uočnicu ukazanja, 24. lipnja 2021. organizirati veliko svehercegovačko hodočašće zahvalnosti Gospi za 40 godina njezine prisutnosti i brojne milosti koje smo za to vrijeme dobili.

Shodno najavljenome, hodočasnici su 2. svibnja 2021. na čelu sa župnikom fra Mirom Šegom i župnim vikarom fra Goranom Azinovićem krenuli u 15 h ispred župne crkve u Čitluku. Prema našoj procjeni, okupilo se oko 400 vjernika. Budući da smo krenuli u 15 h, hodočašće smo započeli molitvom Krunice Božjega milosrđa, a potom smo nastavili otajstvima Gospine krunice. Cijelo vrijeme do Podbrda molili smo radosna, žalosna i slavna otajstva te jedno otajstvo svjetla. Došavši u podnožje Podbrda, počeli smo moliti radosna otajstva slijedeći postavljena brončana stajališta. Kad smo stigli na samo mjesto ukazanja, izmolili smo 7 Očenaša, te na koncu i Posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu, a boravak na Podbrdu završili smo pjesmom. Nakon toga je župnik fra Miro udijelio Božji blagoslov svim nazočnima, pa smo se radosna srca u miru uputili svojim kućama.

Kada sam saznala da svećenici u župi Krista Kralja Čitluk u suradnji s udrugom Zavjet Gospi organiziraju hodočašće od devet nedjelja na Podbrdu kao zahvalu Gospi za sve ove godine njezine prisutnosti, bila sam naprosto oduševljena. Odlučila sam ići. Bila je to prilika da kažem: „Majko, hvala!“ Zahvaljujem Mariji za sve godine njezine prisutnosti, za svaku upućenu riječ, za njezine molitve i blagoslove. Hvala za sve što jedna Majka daje svojoj djeci; hvala Mariji što me tolike godine strpljivo odgaja, čeka, zove; bez obzira na moju tromost, mlakost i sve što me priječi da se odazovem njezinom pozivu.

Svaka nedjelja bila je posebno duhovno iskustvo, osjećala sam neopisivu radost što mogu sudjelovati u hodočašću. Zajedništvo koje se osjećalo jače nego ikada i gorljiva molitva ispunjavale su naše duše. Vrhunac je bilo završno hodočašće na uočnicu Gospina ukazanja. Njemu sam se posebno radovala. Dan ranije primila sam vijest da je preminula mamina sestra, a sahrana će biti baš na dan velikog hodočašća. Što učiniti?! Osjećaji su se uzburkali. Htjela bih i jedno i drugo: i hodočastiti i prisustvovati sahrani. Teška srca odustala sam od završnog hodočašća. No, idućeg jutra, na samu uočnicu, zove moja mama i kaže: „Idi, kćeri!“ Majke najbolje poznaju srca svoje djece. Hvala!

Ivana Čilić

U čast Mariji

Pješačenje u Međugorje kroz veliku devetnicu u zajedništvu sa župljanima bilo je uistinu posebno. Svake sam nedjelje sa svojom djecom čekala 15 h kad bismo krenuli s ostalim hodočasnicima prema Brdu ukazanja, molili smo Krunicu i pjevali. Nije nam smetalo ni jako hercegovačko sunce niti kiša, jer nas je nosila posebna milost. Bogu hvala na tome! Svi smo bili vedri i radosni. Lijepo je bilo vidjeti i ljude koji su nam putem nudili okrjepu u kolačima ili rashlađenoj vodi.

Premda je svatko od nas išao Gospi noseći svoje molitve, nakane ili zahvale u srcu, svi smo zajedno molili i pjevali naglas. Pješačiti, pjevati i moliti skladno Mariji u čast u zajedništvu s ostalim hodočasnicima i svećenicima doživljaj je koji se nikad ne zaboravlja. Iskreno se radujem idućem hodočašću.

Vesna Primorac

Uzvišena Kraljice neba i anđela,
koja Si primila od Boga poslanje i
moć da satreš glavu Sotoni,
mi ponizno molimo da pošalješ
anđele s neba,
da bi se po Tvojoj zapovijedi borili
protiv
zlih duhova na svakome mjestu,
te da potisnu njihove nasrtaje
i da ih prognaju u vječni ponor.

Amen.

Drugi dan, 9. svibnja 2021.

Svanuo je prelijep sunčan dan, čak nešto topliji za razliku od prethodnih. Temperatura je dosezala i do pomalo vrućih 29 C stupnjeva. I danas smo nastavili s našim zavjetnim hodočašćem zahvale Gospi – Kraljici mira. Molitvenu nakanu posvetili smo svim majkama, djevojkama i ženama, jer danas slavimo Majčin dan. Pošli smo u isto vrijeme – u 15 h. Okupio se otprilike jednak broj vjernika kao i prošle nedjelje. Iako ove nedjelje s nama nisu mogli ići članovi Frame Čitluk, jer su imali obećanja i primanja, procjenjujemo da je hodočastilo između 300 i 400 duša. Hodočašće smo započeli Krunicom Božjega milosrđa. Nakon toga nastavili smo molitvom Gospine krunice; najprije smo molili otajstva svjetla, nakon toga žalosna pa slavna otajstva. Dok smo se uspinjali na Brdo ukazanja, razmatrali smo radosna otajstva. Ovaj je put ozvučenje bilo puno bolje jer smo tehničku opremu posudili od tehničara s Radio postaje Mir Međugorje. Zahvaljući tome, ugodnije smo putovali jer je molitva uspješno dopirala do svih prisutnih, pa i dalje. Osim svoja, poniznom molitvom napajali smo i srca svih onih koji su je slušali dok smo prolazili kraj njihovih domova. Krunicu Božjega milosrđa predmolio je župnik fra Miro Šego, otajstva svjetla molili su članovi Trećeg franjevačkog reda iz Čitluka, žalosna otajstva molili su članovi Velikog župnog zbora, a slavna otajstva odabrani župljani. Uspinjući se lagano na Brdo ukazanja, radosna otajstva predmolio je fra Goran Azinović s djecom i mladima. Između svakoga otajstva putem i uz Brdo pjevali smo lijepe marijanske pjesme. Na kraju je fra Goran pred Gospinim kipom na Brdu ukazanja izmolio 7 Očenaša i udijelio Božji blagoslov okupljenima. Nakon toga smo se u tišini razišli svojim kućama. Mi, svećenici, trebali smo stići i na misu u 18 sati.

Danas je u bratstvu Franjevačke mladeži u našoj župi bilo vrlo svečano. Naime, framaši su se pripremali za svečanost primanja novih članova u Framu, za prva obećanja u bratstvu Frame i obnovu obećanja. Svečanost je započela misnim slavljem u 18 h, a svojim pjevanjem uveličali su je framaši iz Međugorja. S njima su stigli i framaši iz župa Čerin i Gradnići. Svečano misno slavlje i obećanja u ime provincijskog bratstva Frame predvodio je fra Marin Karačić, provincijski duhovni asistent za Framu, uz koncelebraciju fra Gorana Azinovića, duhovnog asistenta mjesnoga bratstva. Mnogi roditelji framaša zajedno s vjernicima iz župe sudjelovali su u misnom slavlju. Starija braća iz bratstva FSR-a Čitluk bili su „Marta“ u ovom događaju i svesrdno su se pobrinuli da, uz stol Riječi pri kojemu su mladi sudjelovali, ništa ne nedostaje ni na stolu zajedništva postavljenom u dvorištu crkve nakon svete mise. Mladi su pozvali svoje goste i roditelje da ostanu na prigodnom druženju. I, doista, okupilo se veliko mnoštvo, ali nikome nije ništa nedostajalo: svi su jeli i nasitili se, čak je i preostalo. Bogu hvala za ove mlade koje imamo u župi i njihovu spremnost da budu pri ruci u svemu što je potrebno za napredak župne zajednice.

Vapaj puka hercegovačkoga

24. lipnja 2021. godine obilježavala se uočnica 40. obljetnice Gospina ukazanja u Međugorju, pa su ti dani za sve vjernike bili sveti i posebni. Kao i svake godine, slavila se misa uočnica, no ove godine, kao i prošle, bilo je veličanstveno. Župa Čitluk organizirala je hodočašće za sve vjernike, te se veliki broj vjernika radosno odazvao ovom pozivu. Moja obitelj i ja smo se priključili hodočašću i vidjevši velik broj hodočasnika, u meni se rasplamsao onaj jedan plamenčić koji je uvijek bio prisutan, ali se snagom Duha Svetoga počeo polako širiti cijelim srcem tijekom molitve. Taj me je trenutak obasjao svjetlošću i vedrinom te sam osjećala kako jedna snažna sila napaja moju dušu, kao da prvi put Duh Sveti ulazi u nju. Ni ta vrućina, niti užeglo sunce što je sjalo na plavom nebu iznad naših glava nisu spriječili moje pokorenje Svevišnjem.

U zraku se osjećala velika promjena i mogao se uočiti nevidljivi oblak zaštite naše nebeske Majke. Vjetar koji je na mahove osvježavao zrak ulijevao je u naša srca još veće poštovanje i ljubav prema Duhu Svetom. Odgovor na pitanja zašto smo tu i koja je svrha našeg hodočašća davala je pjesma koja je odjekivala iz zvučnika i pogađala nas svojim tekstom i milinom, podsjećajući nas kako je lijepo vjerovati u Sveto Trojstvo i Blaženu Djevicu Mariju. Ljiepo je prisustvovati ovom vjerskom događaju, koji je ostavio dubok trag u našim srcima. Cijelog dana dopirao je do neba vapaj puka za svojom nebeskom Majkom. Osim silnih krunica, koje su neumorno izmoljene, do dječice koja su došla pred Mariju i okupljenog puka, naših Brotnjaka, bila je prisutna i nada za spasom naših ranjenih duša.

Klara Lukić

Na izvoru milosti

Hvaljen Isus i Marija! Zahvaljujem dragom Bogu i Gospi, Kraljici mira, što sam rođen u župi Krista Kralja u Čitluku, u blizini Gospina Podbrda (mjesta gdje je Bog dodirnuo zemlju). Vijest o Gospinu ukazanju brzo se proširila našim krajem. Toga 27. lipnja 1981. imao sam prvi susret sa tim svetim mjestom – Podbrdom. Da živim stotinu godina, prve godine ukazanja ne bih mogao nikad zaboraviti. Mnogi su se s tim zajedništvom, tim duhom mira, tom Gospinom blizinom tada prvi put susreli. Svi smo mi, Bogu hvala, i do tada išli u crkvu, bili ministranti i trećari, ali dolazak Gospe sve nas je iznenadio. Mnogi su se pitali zašto Gospa dolazi baš nama? U jednoj od poruka Gospa i to objašnjava: „Obišla sam svijet, ali ovakvu vjeru nisam nigdje našla.“ To je poziv svima da se odazovemo Gospinim porukama. Kako su godine prolazile, susretali smo se sa hodočasnicima iz cijeloga svijeta. Oni su oduševljeni našom vjerom, načinom života, odlaskom na svetu misu, a mi, željni zapadne civilizacije (ipak smo živjeli u komunizmu!), prihvatismo mnoge običaje Zapada, većinom one loše. Mojoj generaciji, pa i onim malo starijima, ali i nešto mlađima, Međugorje postade rutina koja se zrcali u gužvama i punim restoranima, ali Gospa je strpljivo čekala da se odazovemo njenom pozivu. Prolazila je godina za godinom, katkad se odazovemo, a katkad se oglušimo na njezine pozive i tako se vrtimo u krug. No, onda dođe 2020. godina i svijet najednom stade pred nevidljivim virusom. U početku smo svi bili manje-više izgubljeni, pitajući se što i kako dalje. Crkve ostaju prazne, ali najednom se u nama budi potreba za Bogom, za Gospom. Tražimo Gospu kao što maleno dijete u strahu traži svoju majku.

Na Blagovijest, 25. ožujka 2020., uz još neke župljane osnivamo udrugu Zavjet Gospi, naravno uz blagoslov naših svećenika fra Mire Šege, fra Gorana Azinovića i nažalost danas pokojnog fra Kornelija Kordića, kojima ovom prilikom iskreno zahvaljujem. Te iste godine, 24. lipnja s našim svećenicima organizirali smo veliko hercegovačko hodočašće. Dolazak pred međugorsku crkvu svetog Jakova nikad nećemo zaboraviti, kao ni osjećaj da nas je Gospa zaogrnula svojim plaštem. Okupilo se oko 5 000 hodočasnika, a mnogima niz lice slijevale su se suze radosnice. Svi smo disali kao jedno, a većinu je prožeo onaj osjećaj iz prvih dana ukazanja kada smo napuštali sve poslove kod kuće i na polju i radosno hrlili na svetu misu. Nakon tog velikog i posebnog hodočašća počeo sam ići na svetu misu skoro svaki dan, s jačim žarom, većom željom i ljubavlju. To hodočašće većina je prihvatila, ali mnogi nisu bili ni svjesni koje se sve milosti spremaju na Podbrdu prve, druge treće pa sve do osme nedjelje, kada kolona kreće u 15 h, kao i obično od župne crkve Krista Kralja u Čitluku. Molitva Krunice i ozarena lica hodočasnika, kako onih malenih, pa sve do onih u 70-im godinama se ne zaboravljaju. Svi smo bili kao jedno, a uz nas su neprestano svake nedjelje hodočastili naši svećenici fra Miro i fra Goran. Premda se nedjeljom u našoj župi slavi šest svetih misa, oni ne odustaju. Bog je nesnosne vrućine koje su harale Hercegovinom donekle ublažio šaljući kojekakav oblak ili osvježenje u obliku blagog lahora.

Sâm dolazak na Podbrdo milost je koju samo Bog može dati po svojoj Majci. Hodajući u povorci, svi smo disali kao jedno. No, brzo dođe taj deveti dan hodočašća, ta uočnica 40. obljetnice Gospina ukazanja… Točno u 16 h toga 24. lipnja 2021. krenuli smo ispred čitlučke župne crkve razdragana srca. Bilo je hodočasnika sa svih strana, iz cijele Hercegovine, otprilike 7 000 duša. U procesiji su framaši Broćanskog dekanata nosili Gospin kip, spremno su koračale i majke s malom djecom, ali i ljudi srednje i starije životne dobi, no svi zajedno molimo i iskreno slavimo Boga. Ponovno se javlja onaj isti osjećaj od prvih godina ukazanja. Zašto? Odgovor je jednostavan: Gospa je uvijek ista, ona neumorno na nas čeka i zamislite: sve te godine nam se obraća riječima „Draga djeco moja!“ Eh, koja je to ljubav! Koliko je samo milosti kroz ovih četrdeset godina Gospa, naša Kraljica mira izlila na cijeli svijet te na svoje Brotnjo, za koje vjerujem da će se u budućnosti zvati Gospin ili Marijin grad. Dolazeći pred crkvu svetog Jakova, na čelu kolone nosio sam križ posljednjih 500 metara. „Ako me je prožeo ovakav radostan osjećaj dok sam nosio križ, kakav će nas tek osjećaj prožeti kad budemo ulazili u raj mi, nedostojne tvoje sluge, Bože?“, pitah se tada. Te večeri kao da se nebo otvorilo nad Međugorjem. Misa koju je predvodio fra Miro Šego bijaše uistinu nezaboravna. Kad bismo naše roditelje nakon povratka s mise u prvim godinama ukazanja upitali: „Je li bilo naroda?“, oni bi značajno odgovorili: „Pune ledine!“ Slično je bilo i sada: pune ledine na izvoru milosti kod naše Kraljice mira. Kako vrijeme odmiče, sve nam više nedostaje ta hodočasnička nedjelja… No, opet će Bog i Gospa, kojima sam neizmjerno zahvalan, providjeti onima koji traže. Hvala fra Miri Šegi, fra Goranu Azinoviću, a pokojnom fra Korneliju Kordiću pokoj duši jer bez svojih pastira mi smo stado prepušteno grabežljivcima, a zahvaljući svojim pastirima nalazimo se u Božjoj milosti i zaštiti. Hvala svim hodočasnicima što su hodočastili kroz ovih devet dana i od srca želim da svemogući Bog po zagovoru Kraljice mira usliši naše molitve. Po milosti Božjoj radujem se našim budućim zajedničkim molitvama i devetnicama. Bog vas blagoslovio i sačuvao od svakoga zla!

Zvonimir Ostojić

Pod obranu se Tvoju
utječemo, sveta Bogorodice.
Ne odbij nam molbe u
potrebama našim, nego
nas od svih pogibelji uvijek
oslobodi. Djevice slavna i
blagoslovljena, Gospođo naša,
Posrednice naša, Zagovornice
naša, sa Svojim nas Sinom
pomiri, Svojemu nas Sinu
preporuči, Svojemu nas Sinu
izruči. Amen.

Treći dan, 16. svibnja 2021.

Nedjelja je. Vrijeme je poluoblačno. I danas smo, kao i prethodne dvije nedjelje, pošli na zahvalno hodočašće Kraljici mira od župne crkve u Čitluku do Podbrda u Bijakovićima, mjesta Gospina ukazanja. Krenuli smo u 15 h, a okupio se velik broj župljana i drugih vjernika iz susjednih župa Brotnja. Ponajprije smo molili Krunicu i zazive Božjemu milosrđu, koje je predvodio župnik fra Miro Šego. Nakon toga smo započeli Krunicu Duhu Svetom, jer se kao župa nalazimo u devetnici Duhu Svetom. Prvo otajstvo predmolila je Ruža Vidić, drugo Milka Rotim, treće Elizabeta Dugandžić, četvrto Maja Pehar i peto Tea Sušac, a na kraju je župnik molio Litanije Duhu Svetom. Potom smo nastavili moliti slavna i otajstva svjetla, uzdižući ponizno molitve k nebu.

Kad smo se uspinjali prema Podbrdu, započeli smo radosna otajstva Gospine krunice, koje je predmolio fra Goran Azinović. Došavši na samo mjesto Gospina ukazanja, pred njezinim kipom smo izmolili 7 Očenaša i završili svečanim blagoslovom svih nazočnih, koje je udijelio župnik fra Miro. Hodnju prema Podbrdu između otajstava molitve Krunice dodatno je uveličala framašica Gabrijela Šakota krasnim pjesmama posvećenim Gospi i Duhu Svetom, a vjernici su je pratili otvorena srca. Razišli smo se u miru, puni radosti i zahvalnosti Gospi na njezinoj prisutnosti. Svi su posvjedočili da jedva čekaju sljedeću nedjelju i novo hodočašće.

Nedjeljne milosti

Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati radost i ispunjenost koje sam osjećala dok sam se svake nedjelje sa svojom obitelji približavala našoj crkvi i vidjela nepregledno mnoštvo koje je strpljivo čekalo da odzvoni 15 h, pa da svi zajedno pješice pođemo Mariji, s molitvom i pjesmom na usnama. Nikakve riječi ne bi mogle izraziti ponos i želju što smo odlučili zahvaliti Mariji za 40 godina njezinih ukazanja u Međugorju. Radosno sam išla prema Mariji želeći joj zahvaliti za sve trenutke svoga života, za sve što sam postigla i ostvarila zahvaljujući upravo njezinoj zaštiti i majčinskoj blizini. Bez Marije zasigurno ne bih uspjela.

Marija me zapravo i približila Isusu još kao desetogodišnjakinju. Naime, te nedjeljne milosti probudile su u meni djevojčicu od 10 godina koja je svojedobno živjela u Bijakovićima, djevojčicu koja je prvi put čula da se nedaleko njezine kuće ukazuje Gospa. Ista je radost obuzela moje srce dok sam predmolila deseticu Krunice sa svojim župljanima kao i na samom početku Marijinih ukazanja. Kroz tih devet nedjelja ni jako sunce ni tmurni oblaci, pa čak ni kiša nisu nas, župljane župe Krista Kralja, spriječili da zajedno s našim divnim svećenicima puni nade koračamo Mariji i penjemo se na milosno Brdo, gdje se prvi put Gospa ukazala šestero djece. Znam da će sve te molitve biti veliki vodič ne samo mojoj obitelji i mojoj djeci, već i cijeloj našoj župi, koja će sigurno biti nagrađena brojnim milostima i plodovima zbog kojih smo prinosili žrtve Isusu preko Marije. Zato, Marijo, hvala ti za sve ljude koji su sudjelovali u organizaciji ove devetnice; hvala ti za sve ljude koji su se odazvali tvome pozivu, a najviše ti, Marijo, hvala što si me potaknula da i sama sudjelujem u hodočašću zajedno sa svojom obitelji. Marijo, bdij nad nama i ostani s nama zauvijek! Hvala ti!

Ilka Marinčić

Marija – Majka dobrog savjeta

Vijest o hodočašću Gospi, najavljenu od strane naših svećenika, primila sam otvorenog srca i duboko u sebi osjetila da želim biti dio toga. Cijela moja obitelj rekla je DA. Kome idemo, kome drugom da pođemo?! Kao što psalmist kaže: „Koga ja imam u nebu osim tebe; kad sam s tobom, ne veselim se zemlji.“ Polazimo ispred naše crkve, iz nedjelje u nedjelju nova lica oko tebe, ljudi koje i ne poznaješ, no svi zajedno molimo Krunicu i pjevamo; dišemo kao jedan. Svi imamo isti cilj pred sobom – doći našoj nebeskoj Majci.

Svaki naš korak, svaki kilometar pod teretom vrućine i znoja bio je malen nasuprot tog cilja – dolaska na Podbrdo. A gore je, na Brdu ukazanja, unatoč velikom broju ljudi, vladao mir, neopisiv mir koji samo Bog daje i nitko ti ga ne može oduzeti. Taj mir prožeo je svu moju nutrinu ispunivši je radošću i zadovoljstvom. Sagibam svoja koljena pred Bezgrješnom, Majkom moga Boga; njoj mogu sve reći, sve joj povjeriti, ona me najbolje razumije. Kao što mi, zemaljske majke, učimo i opominjemo svoju djecu, tako nam naša nebeska Majka tolike godine dolazi, uči nas i blago opominje. Ona je Majka dobrog savjeta, a mi smo još uvijek gluhi, neposlušni, ne trpimo savjete, ali Marija je strpljiva, ne umara se, posreduje kod svog Sina za nas. Isus neće odbiti nijednu njezinu prošnju. I, evo, ponovno zahvaljujem Bogu za sve ove godine Marijinog pohoda k nama, za svećenike naše župe Krista Kralja u Čitluku, za ovu divnu ideju koju je Bog stavio u nečije srce i urodila je plodom. Zahvaljujem također za svaku nedjelju, za sve ljude koji su odvojili vrijeme za susret s našom Majkom. Blagoslovljena ti, koja si puna milosti! Blagoslovljena ti, Majko moga Boga!

Jasna Dankić

O prečisto Srce Marijino,
prepuno dobrote,
pokaži Svoju ljubav prema nama.
Tvoga srca plamen, o Marijo,
neka siđe na sve ljude.

Mi Te beskrajno volimo.
Utisni u naša srca pravu ljubav
da čeznemo za Tobom.

O Marijo, blaga i ponizna srca,
sjeti nas se kad sagriješimo.
Ti znaš da svi ljudi griješe.
O daj da po Tvom prečistom
i majčinskom Srcu ozdravimo
od svake duhovne bolesti.

O daj da uvijek mognemo gledati
dobrotu Tvog majčinskog Srca
i da se po plamenu Tvoga Srca obratimo.
Amen.

Četvrti dan, 23. svibnja 2021

Blagdan je Duhova. Okupan suncem, svanuo je lijep proljetni dan. Danas smo proslavili blagoslov polja i misu na groblju Podadvor u Čitluku. Kao i obično, okupio se velik broj vjernika iz župe u zajedništvu s rodbinom i članovima obitelji koji žive u drugim dijelovima Brotnja i okolice, ali redovito dolaze slaviti svetu misu na groblju. Misno slavlje i blagoslov polja predvodio je čitlučki župnik fra Miro Šego. Toga lijepog nedjeljnog poslijepodneva, točno u 15 sati krenuli smo na naše hodočašće od župne crkve Krista Kralja u Čitluku prema mjestu Gospina ukazanja u Bijakovićima. Okupilo se oko 400 osoba. Putovanje smo započeli molitvom Krunice Božjega milosrđa i Zazivima Božjem milosrđu, a nastavili smo molitvom slavnih otajstava Gospine krunice. Nakon toga molili smo Krunicu i Litanije Duhu Svetom sve do podnožja samoga brda. Putem su župljani župe Međugorje častili hodočasnike slatkišima i osvježavajućim pićima, na čemu smo im iskreno zahvalni. Dok smo se uspinjali uz Brdo ukazanja, započeli smo molitvu radosnih otajstava Gospine krunice, slijedeći postavljene postaje uz brdo. Nakon što smo stigli do samoga mjesta na kojem je postavljen Gospin kip, kao zahvalu nebeskoj Majci izmolili smo 7 Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Na samome kraju fra Goran Azinović je udijelio završni blagoslov prisutnima na Brdu ukazanja. Cijelim putem molitvu je prekrasnim pjevanjem uveličala članica Župnoga zbora Maja Pehar, a podržali su je iskreno i svi hodočasnici. I ovaj put, uz naše župljane, hodočastili su i vjernici okolnih župa. Iako je bilo vruće i sparno, radost vjernika zbog velikih milosti bila je neizmjerna. Zahvalni Mariji za 40 godina njezine prisutnosti i beskrajne ljubavi, sretni smo se vratili svojim kućama.

40 godina milosti

Strah, neizvjesnost i tjeskoba uvukli su se nečujno u ljudska srca. Korona je sve promijenila. No, jednog dana naši svećenici fra Miro Šego i fra Goran Azinović uliše nam nadu u spas te odlučismo krenuti našoj Majci kao uplašena djeca da nas zaštiti, te da joj zahvalimo što je već 40 godina s nama. Kroz devet dana krenusmo na hodočašće u Međugorje. Sunce, sparina, ponekad i kiša, ali nismo se dali smesti… Bili smo ustrajni do kraja. Sjećam se tog jednog sparnog, vrućeg i jednostavno nepodnošljivog dana: krenuli smo kao i obično u 15 h ispred naše župne crkve Krista Kralja u Čitluku. I staro i mlado, i malo i veliko ide, stameno korača; ljudi teške korake dižu, ali ne odustaju. Nešto nas vuče i tjera naprijed, umor i ne osjećamo. Idemo našoj Majci s krunicom u ruci pjevajući, a molitva i pjesma kao da ostaju utisnute u svaku poru tvrdog asfalta. Marija nam je dala najjače oružje u borbi protiv svih naših strahova i neprijatelja – krunicu.

Dok smo koračali do Međugorja, ljudi su nam ispred svojih kuća iznosili osvježavajuća bezalkoholna pića i kolače. U hodočašće su se uključili brojni vjernici iz drugih župa. Tek što smo došli, netko je upitao fra Miru Šegu kako može izdržati ovakvu vrućinu u habitu? A župnik je mudro odgovorio: „Bolje je 2 sata trpjeti na zemlji, nego cijelu vječnost ‘gore’ u paklu.“ Ta nas je izjava sve nasmijala i ostala nam u lijepom sjećanju. Nakon što smo se uspeli na Brdo ukazanja do kipa naše Majke Marije, kleknuli smo i molili. Tu smo se svi osjećali sretno i ispunjeno jer smo ispunili naš zavjet. I jedva smo čekali iduću nedjelju. Čak mi je bilo i žao što nismo nastavili ići i dalje nakon ispunjenog zavjeta. Složni u molitvi, s krunicom u ruci i nadom u spasenje, išli smo našoj Majci zahvaliti za 40 godina njezinog ukazanja. Putem smo molili i za prestanak pandemije, a naša Majka Marija nas je sve grlila i štitila; čak nam je koji put i oblakom sakrila sunce da nas zaštiti od vrućine. Hvala ti, Majko, Nado naša, za sve što si nam dala! Najviše ti hvala za ovo divno hodočašće koje je u svima nama pobudilo još jaču čežnju za molitvom. Budi nam i dalje Ruka spasa i sigurno Utočište od svih strahova!

Anđela Čuljak

Jedna i jedina – Majka ljubavi

Kada sam čula da se organizira velika devetnica u čast Kraljici mira, bila sam jako sretna i nadasve ponosna na fra Miru, fra Gorana i njihovu hvalevrijednu inicijativu. Znala sam da će to biti posebno hodočašće o kojemu će se dugo pričati i koje će dodatno spojiti naš narod. A zapravo i ne postoji bolji „spoj“ od spoja s našim Gospodinom i našom Majkom. Nestrpljivo sam iščekivala te nedjelje… Unatoč velikim vrućinama, nismo odustajali. Mnogo napasti i kušnji javljalo se tih nedjelja, ali vjera je bila jača, želja je bila jača. Osjetilo se to zajedništvo, odzvanjale su Zdravomarije cijelim putem u znak zahvale Mariji. Nikada se nisam osjećala ispunjenijom nego tih predivnih nedjelja posvećenih Bogu i Kraljici mira na čast. Svaka žrtva, svaka kap znoja vrijedila je; vrijedila je kada bismo nakon 2 sata hoda ugledali lice naše Majke, Majke koja nas čeka već 40 godina. Čeka nas i ne odustaje od nas. 40 godina poziva nas na obraćenje, na post, na molitvu. To može samo Majka – jedna, jedina, Majka ljubavi.

Hvala ti, Kraljice mira! Hvala ti, Majko, na svim darovima kojima si ispunila moj život. Hvala ti, Majko, što me svaki put podigneš kada dotaknem dno. Hvala ti, Majko, što mi svaki put obrišeš suzu s lica. Hvala ti, Majko, što sam tvoje ljubljeno dijete. Hvala ti, Majko, što si s nama dugih 40 godina i molim te: nemoj nas ostaviti, nikada! I da, svaka je kap znoja vrijedila, uistinu jest!

Olga Juričić

O Majko moja,
Majko dobrote, ljubavi i milosrđa,
beskrajno Te volim i prikazujem Ti se.
Po svojoj dobroti, ljubavi i milosti spasi me.
Ja želim biti Tvoj.
Beskrajno Te volim i želim da me čuvaš.
Iz srca Te molim, Majko dobrote,
daj mi Svoju dobrotu da s njom stečem raj.
Molim te za Tvoju beskrajnu ljubav,
da mi daš milosti da mogu ljubiti svakoga
kako si Ti ljubila Isusa Krista.
I za milost Te molim,
da mogu biti milostiva prema Tebi.
Prikazujem Ti se sasvim
i želim da budeš na svakom koraku sa mnom,
jer Ti si puna milosti.
I želim da ih nikad ne zaboravim.
I ako ih izgubim,
molim Te da mi ih povratiš.
Amen.

Peti dan, 30. svibnja 2021.

Nedjelja je. Dan je prekrasan, suncem obasjano nebo krasi tek pokoji oblak, a u nizini puše lagani povjetarac. Dan kao stvoren za hodočašće! I danas smo kao župa hodočastili od čitlučke župne crkve do mjesta Gospina ukazanja na Podbrdu u Bijakovićima. Ovaj put nam se čini da u hodočašću sudjeluje najveći broj vjernika dosad. Nekoliko župljana iz župe Čerin priključilo se hodočašću zajedno sa njihovim župnikom fra Hrvojem Miletićem. Hodočašće smo započeli Krunicom Božjega milosrđa te Zazivima Božjem milosrđu. Nakon toga nastavili smo molitvom Gospine krunice, otajstvima svjetla, te žalosnim i slavnim otajstvima. Pjesme između otajstava lijepo je animirala članica Velikoga župnog zbora Maja Pehar, a hodočasnici su je radosno pratili. Kad smo stigli u podnožje Brda ukazanja, molili smo radosna otajstva Gospine krunice. Program smo, kao i svaki put dosad, završili moleći 7 Očenaša i pjevajući Kraljici mira ispred njezina kipa na Brdu ukazanja. Završni blagoslov udijelio je fra Goran Azinović, nakon čega su se vjernici razišli u tišini. Bogu hvala!

Gospin dar

Čovjek se katkad osjeća nedostojan nešto reći, ali ponekad su svjedočanstva potrebna kako bi probudila vjeru u drugima, pa je u tom duhu možda ipak vrijedno nešto osobno posvjedočiti. Na početku, u svemu sva slava i hvala ide dobrom Bogu, koji je u posebno vrijeme otvorio srca naših pastira, a oni su bili spremni sudjelovati u ovakvoj vrsti hodočašća. Kada na nešto pristanemo, uvijek srce bude prvo koje odgovori, a onda kasnije odvija se borba s mislima, ali naši su pastiri ipak ustrajali do kraja. I, doista, taj hod bio je hod u sigurnom okrilju s njima. Osobno sam uvijek priželjkivala nešto ovakvo i očito je tek sada došao taj trenutak. Datum je bio značajan, godina posebna, a ljudi potrebni molitve i zajedništva više no ikad. Gledati kako 50 ljudi zajedno korača, moli i slavi Boga i Gospu pjesmom svjedočanstvo je jače od mnogih riječi, a nas je svaki put bilo puno više od 50!

Podijelit ću osobno iskustvo koje možda probudi nadu u ljudima i obiteljima željnim čuda i milosti. Iako smo mogli čuti sa svih strana kako je ova obljetnica posebna i svatko je iznosio neke svoje osobne vizije i predodžbe, a mnogi su ljudi mislili da uskoro dolazi kraj ukazanjima i da je baš to izvjesno oko ovog datuma, u mom srcu dojam je bio drugačiji. Premda su Izraelci izašli iz svoje pustinje nakon 40 godina, možda Bog baš nas, koji smo također izabran narod, tek sada uvodi u svoju pustinju; možda je ta pustinja potrebna kako bismo mogli iznijeti sav teret onoga što će tek doći, prije onog divnog vremena kojeg je Gospa obećala rekavši: „U Međugorju ću dovršiti ono što sam počela u Fatimi, moje bezgrješno Srce će trijumfirati.“ Jedina želja mi je bila da budem dostojna tog trenutka, ako je Božja volja dočekati ga. Znala sam da je sve samo priprema na to, ali sam više no svjesna da je svaka naša molitva, žrtva i pokora mala i premalena u svjetlu silnih milosti koje smo svi primili kroz ove godine. Tako sam odlučila moliti kroz 40 dana, hodočastiti svaki dan na Brdo i samo zahvaljivati Gospi. Nakon puno prekršenih i neispunjenih zavjeta, ovaj nipošto nije mogao biti takav i zato sam svaki dan nosila druge ljude Majčici i iznad svega i u svemu samo molila za njezine nakane. Sve je to bilo malo, mi jesmo na izvoru milosti, a toliki su početkom ove godine čeznuli i maštali da dođu ovdje, u mjesto koje je nama nadomak ruke. Gospa je rekla da uvijek molimo za njezine nakane, a jednom to i pojasnila kada je dodala: „Zar ne mislite da su vaše nakane ujedno i moje?“

Kako je odmicalo naše župno hodočašće, ali i moj osobni hod, došli smo do prvog dana devetnice za obljetnicu, kada sam ja napunila 44 godine i odlučila ipak ostalih devet dana moliti na nakanu za dijete, znajući da Gospa sada to neće zamjeriti. Ipak je to bila čežnja naših srdaca već 22 godine, a ja sam molila da ona sada meni udijeli dar. Naš je dobri Bog izabrao najljepši mogući trenutak – veliku godinu u kojoj je odlučio proslaviti se u našem životu na najdivniji mogući način. Već sljedeći dan smo saznali za našu Mirjam prvi put, a baš na obljetnicu Gospina ukazanja primili smo i drugi poziv. Ustrajan hod, malo znoja, nimalo muke, mnogo radosti i punina srca u zajedničkoj i pojedinačnoj molitvi bilo je ništa u usporedbi s darom kojeg nam je poslala naša Majčica. Nadam se kako je ovaj zavjet samo početak mnogih drugih devetnica koje ćemo obavljati kao župa, pripremajući se za druge događaje i zahvaljujući za brojne vidljive i nevidljive milosti. Možda su neka srca već malaksala, možda je nekima teško i misle kako ih je Bog zaboravio, a Gospa ih sve ove godine ipak nije uslišala, ovo i pišem samo poradi takvih – Bog nikada ne ostavlja; nijedna suza, nijedna molitva nije uzaludna, a značaj i snagu nekih spoznat ćemo tek u nebu. A dotad nemojmo se umoriti moliti uvijek za Gospine nakane, jer ona najbolje zna što je i kada nama potrebno. Neka je slavljen i hvaljen dobri Bog, koji nam je poslao Majčicu prije više od 40 godina, a sve nas stavio na izvor milosti – u njezino krilo.

Tea Sušac

Koliko još, mama?

Te zadnje nedjelje hodočašća bila sam zaista skeptična pitajući se trebam li poći ili ne? Jedan dio mene želi ići, a drugi ne želi… Što učiniti? Misli su se skupljale, lomile me, a u obitelji rasulo. S mužem nikako, a sa mnom nitko ne želi ići. Uzimam osmogodišnjeg sina za ruku i krećem izgarajući od ljutnje i nervoze. Osjećam se usamljeno, napušteno i jadno. Kratkim koracima u kilometarskoj koloni jedva vučem nogu za nogom. Ne znam je li to od vrućine ili sam bila sama sebi teška? Samo sam razmišljala o svojim problemima koji su se iz dana u dan sve više gomilali, a pritom se nijedan ne rješava… Dok smo koračali u koloni, sin bi me svako malo upitao: „Koliko još, mama?! O, koliko dugo hodamo!“ Tada sam pomislila kako Gospa nije daleko od nas, već smo mi daleko od nje. Eh, kad bismo joj istinski prionuli u zagrljaj kao što dijete dotrči svojoj majci! Od toga trenutka emocije su me još više svladale, suze su me neumorno progonile. Skrivala sam pogled od svakoga tko bi tada prošao kraj mene.

Moj sin i ja smo se među zadnjima uspeli na Brdo ukazanja, a dok smo išli, svako malo mi je ponestajalo daha. No, nestrpljivo sam čekala da ugledam Gospin kip. Došavši gore, sjela sam na obližnju stijenu uz neko maleno stablo. Činilo mi se da se nalazi u hladu, ali kada sam sjela, hlada nigdje nije bilo. Da sam trebala napraviti još samo jedan korak, sigurno bih pala u nesvijest. Mnoštvo je skrušeno molilo. Spustila sam se odjednom na koljena i počela zahvaljivati Bogu što nam je dao Mariju za Majku. Lijepo je što se imamo kome povjeriti, izjadati, isplakati, te, na koncu, i tražiti utjehu. Neki neobični trnci prolazili su mojim tijelom dok sam Majci upućivala svoje molitve. Taj dio mi je teško opisati. Na samom kraju jedan od svećenika koji je s nama hodočastio zamolio je nazočne da se okupe oko Gospinog kipa da bi fotografi mogli napraviti zajedničku fotografiju. Nakon što sam mu se obratila, sin mi je rekao da se ne želi slikati. „Pa, dobro! I ne moramo se slikati“, pomislih. Naša Majka vidi svu svoju prisutnu dječicu. Vidi onaj tko treba vidjeti! Dok smo silazili s Brda ukazanja niz strmu kamenitu stazu, obuzeo me je nepojmljiv mir, kojega u početku nisam ni bila svjesna. Sve je izgledalo ljepše: priroda oko nas, nebo, pa i ova kamenita staza i ljudi. Toliko sam ih sve željela pozdraviti, zagrliti, poljubiti…

Molimo Te, Gospo, s našom braćom
po cijelom svijetu za razorene
obitelji.

Neka ih Bog pomiri u radosti prave
ljubavi.

Molimo Te za bračne drugove, koji
su jedno drugo ponizili, povrijedili,
ostavili.

Neka ih Duh Sveti utješi i poveže.

Šesti dan, 6. lipnja 2021

Danas je u našoj župi bilo vrlo svečano. Naime, učenici četvrtih razreda devetogodišnje škole prvi su put blagovali Tijelo Kristovo. Prvu svetu pričest primilo je 52 prvopričesnika, koje je kroz cijelu školsku godinu marljivo pripremala sestra Slavica Kožul. Misno slavlje i prigodnu propovijed ove godine predvodio je župni vikar fra Goran Azinović. Tema ovogodišnje Prve pričesti bila je Sveta obitelj.

I ove smo nedjelje u 15 h krenuli zajedno na zavjetno hodočašće od župne crkve Krista Kralja u Čitluku do Podbrda – mjesta Gospina ukazanja u Bijakovićima. Pošavši od crkve, molili smo najprije Krunicu Božjega milosrđa, a potom nastavili s otajstvima Gospine krunice. Hodajući lagano putem, molili smo i pjevali Gospine pjesme. Dok smo se uspinjali na Brdo, molili smo radosna otajstva, a kad smo stigli na samo mjesto ukazanja, i ovaj put smo izmolili 7 Očenaša te hodočašće završili blagoslovom i pjesmom.

Malo je dovoljno

Blažena Djevica Marija zauzima posebno mjesto u mom životu. Vidjevši sve te manje-više poznate ljude kako joj, iako znojni i tjelesno iscrpljeni, ali i dalje nasmijani i puni žara s molitvom na usnama spremno koračaju, u meni se budio neki poseban osjećaj ispunjenosti. Navirale su razne emocije, a tih putovanja ću se uvijek rado sjećati. Uvjerila sam se kako svi, barem na trenutak, možemo biti jednaki. Kroz tih devet dana među nama nije bilo razlike; udaljeni od stvarnosti ovoga svijeta, svi smo jednako koračali do Marije.

Na tom putu sam shvatila da nam je uistinu malo dovoljno, pa čak i jedna čaša vode i jedan kolač da bismo se zasitili. Ljudi vjeruju da je Gospa tu. Vjerujem da je svakog hodočasnika što je išao od naše župne crkve do Brda ukazanja Marija barem svojim pogledom dotaknula. A Gospa nas upravo na to poziva – da vjerujemo da je tu i da nas čuva, poziva nas na skromnost i poniznost, poziva nas da živimo njezine poruke i uvijek budemo blizu nje. Stoga, čvrsto vjerujem da je ovo hodočašće u sklopu 40. obljetnice Gospina ukazanja u Međugorju ostavilo neizbrisiv trag, kako u našoj župnoj zajednici, tako i u svakome hodočasniku posebno.

Marija Raguž

Stazom sjećanja

Svanuo je lijep i topao ljetni dan. Nebesko plavetnilo obasjavalo je vrelo hercegovačko sunce koje kao da se i samo radovalo današnjem završnom hodočašću. Na uočnicu Gospina ukazanja zajedno sa svojom kćerkom Marijom odlučila sam krenuti s ostalim hodočasnicima župe Krista Kralja k našoj Majci, Kraljici mira zahvaliti za mnoge znane i neznane milosti koje nam je kroz ovih 40 godina svesrdno darovala. Došavši pred čitlučku župnu crkvu, krenuli smo sa svećenicima i brojnim hodočasnicima u 16 sati stazom mira i molitve prema međugorskoj crkvi. Molitveni program počeo je lijepim marijanskim pjesmama koje su se izmjenjivale zajedno s molitvama Krunice dosežući do nebeskih visina. U koloni su koračala djeca u dobi od 2 godine, kao i osobe starije životne dobi, ali svi su koračali neumorno skrušena srca. Odlučila sam ispuniti svoj zavjet i krenuti bosa k našoj dragoj Majci. Ni vrući broćanski asfalt nije me spriječio u toj nakani da uz Božju pomoć izdržim skoro dvosatno putovanje, koje nije bilo lako. Koliko me je nemilosrdno vreli asfalt žario, u jednom sam trenutku pomislila da neću izdržati do kraja, ali kad sam pogledala prema Brdu ukazanja, zamolila sam nebesku Majku da mi pomogne izvršiti zavjet. Ona mi je kao i mnogo puta dosad pomogla, na čemu joj od srca zahvaljujem. Osim asfalta, gorio je i zrak, jer se živa u termometru toga dana pela i do užarenih 40 C, ali s jakom vjerom u srcu koračali smo ponosno k svome cilju.

Došavši pred crkvu svetog Jakova, dočekali su nas i srdačno pozdravili međugorski franjevci, ali i brojni drugi hodočasnici. Srca su bila ispunjena nesvakidašnjom milinom i spokojem koji su se mogli vidjeti i na licima svih hodočasnika. Nakon što sam se ispovijedila, uključila sam se u večernji molitveni program – molitvu Krunice i svetu misu koju je slavio čitlučki župnik fra Miro Šego. Njegova slikovita propovijed i album sjećanja vratili su me u prve dane ukazanja u mom rodnom Podbrdu, a suze su nepovratno tekle niz lice. Vijest o ukazanju zatekla me je u Sarajevu, gdje sam studirala, pa sam se, čuvši za Marijina ukazanja, odmah vratila u Bijakoviće, koji će zajedno s Međugorjem otad postati veliko vjersko središte. Tadašnja vlast svojim zastrašivanjem i raznim progonima nije uspjela ugušiti čvrstu vjeru hercegovačkog puka, čemu smo svjedoci i 40 godina poslije. Slušajući pozorno nadahnutu fra Mirinu propovijed, slike i uspomene samo su navirale, vraćajući me stazom sjećanja u Podbrdo davne 1981. Stare kamene kuće, makadamski putevi, drača, vinogradi, duhan, djeca vidioci, molitva, misa samo su dio uspomena koje će zauvijek ostati upisane u mom srcu. Hvala ti, Majko, Kraljice svete Krunice, za moju obitelj; hvala ti za brojne milosti koje si nam darovala sve ove godine. Vodi nas i dalje stazom mira do svog ljubljenog Sina, našeg Spasitelja – Isusa Krista.

Franka Zubac

O Gospe moja, Majko moja! Tebi
prikazujem svega sebe i da Ti
pokažem svoju ljubav, posvećujem
Ti danas svoje oči, svoje uši, svoja
usta, svoje srce, svega sebe. Kad sam,
dakle, sav Tvoj, dobra Majko, čuvaj
me i brani kao stvar i svojinu Svoju.

Zdravo Marijo…

Sedmi dan, 13. lipnja 2021.

Sedma je nedjelja zavjetnog hodočašća, a ujedno i blagdan svetog Ante Padovanskog. Mnoštvo je naših vjernika u jutarnjim satima hodočastilo pješice na Humac kod Ljubuškog u svetište svetog Ante. Na misama u župnoj crkvi nije bilo puno vjernika. No, i danas smo u 15 h nastavili sa zavjetnim hodočašćem od župne crkve u Čitluku do mjesta Gospina ukazanja u Bijakovićima. Budući da su mnogi već hodočastili na Humac ili u druga mjesta gdje se slavi blagdan svetoga Ante, u koloni je bilo manje vjernika no inače. Molili smo uobičajeno kao i prethodnih nedjelja cijelim putem do mjesta ukazanja. I današnje hodočašće završili smo blagoslovom i pjesmom pred Gospinim kipom na Brdu ukazanja. Iako nas je sunce nemilosrdno grijalo, putem nas je ipak pratio lagani povjetarac koji je osvježavao sve sudionike.

Radosno do cilja

Sa krivudave hercegovačke ceste odjekuje molitva Očenaša… Velika kolona vjernika uputila se od župne crkve u Čitluku prema Kraljici mira. Sudionici ovog hodočašća svih uzrasta, od starijih do djece, koračaju u ovoj koloni. Primjećujem da ugrijana i užarena lica hodočasnika zrače mirom i radošću. Po hercegovačkom čelopeku hodočasnici strpljivo koračaju, a njihov znoj, umor i molitva pretvaraju se u posebno jak, ali blag oblik energije koji nas nosi prema cilju – prema Podbrdu, prema Kraljici mira.

Dječica svojim malim nožicama spretno trčkaraju, držeći za ruku svoje majke. Premda neki od njih ne znaju put, ali sigurni su da će ih majka dovesti do cilja. S radošću i veseljem svi idemo prema Kraljici mira, jer znamo da nam Gospa otvara vrata prema našem Spasitelju Isusu Kristu. Podržimo ovakva hodočašća, nastojmo živjeti naše molitve Očenaša! Zahvaljujemo našim fratrima, fra Goranu i fra Miri na ovoj dobroj ideji, na ovom prekrasnom hodočašću kao zahvali našoj dragoj Gospi, Kraljici mira.

Jozo Mišić

Pred Marijom – najsvetijom Ženom svijeta

Kao što često biva u životu, tako je i sada – početak je najteži: što napisati?! Kako najbolje na list papira prenijeti ono što je u srcu? Iako sam po prirodi otvorena i razgovorljiva osoba, ali kada su emocije u pitanju, veliki bedemi ih priječe da izađu iz srca, no uz Božju pomoć pokušat ću ih izraziti najbolje što znam. Gospa je u mom životu uvijek zauzimala posebno mjesto, bez obzira koliko sam se u prošlosti udaljavala od nje misleći da je sve drugo važnije: fakultetske obveze, izlasci, druženja i slično. Duboko u svom srcu osjećala sam da je Marija moja Majka, Majka koja bezuvjetno voli, koja čeka svako svoje dijete da joj se vrati i povjeri joj svoj život. Tako je ona i mene čekala, radovala se svakom mom dolasku, strpljivo slušala sve moje želje, vapaje, nakane, probleme satkane u more suza. Bez obzira što joj rekla, njezin pogled je uvijek bio isti – prepun ljubavi i razumijevanja.

Za Brdo ukazanja vezana sam cijeli svoj život, jer moja ovozemaljska majka dolazi iz tog blagoslovljenog mjesta, ali uvijek bih se rado uspinjala sama. Tako bih najlakše otvorila svoje srce i iz njega „istresla“ sve što sam tog dana donijela. Katkad su koraci bili lagani poput košutinih, a katkad teški poput olova, no uvijek bi me dočekala ista ljubav i neopisiv mir u srcu dok bih klečala na tom svetom kamenu, ispred najsvetije Žene što je ikada koračala ovim svijetom. Iako ne dolazim iz čitlučke župe Krista Kralja, živim nedaleko od crkve, pa sam čula i za hodočašće, tj. za veliku devetnicu organiziranu u čast 40. godišnjice Gospinih ukazanja. Nisam planirala ići jer sam sebi govorila: „Ma, nemaš s kim…“, jer nitko nije bio zainteresiran. Vruće je, a i najviše volim ići sama. Toliko je razloga bilo za ostanak kući. No, jedne nedjelje, 5 minuta prije polaska, nazvala sam prijateljicu za koju sam znala da ide taj dan i krenula s njom. Slično je bilo i na uočnicu, no tada sam silno željela ići, ali svjesna obveza, pomirila sam se s činjenicom da neću stići, no igrom slučaja, kako mi, ljudi, kažemo, a zapravo je sve bila Božja volja, ipak sam stigla i došla pred čitlučku crkvu par minuta prije polaska. Da ih ne razdvajam, oba hodočašća bila su čudesna: toliko ljudi, od djece do starijih osoba, svatko u svojim mislima, u svojim srcima nosi pregršt nakana, ali usne izgovaraju isto – pozdravljaju Mariju i blagoslivljaju je. Moje srce je zaista bilo ispunjeno radošću dok sam gledala sve te ljude i slušala glasne molitve koje se uzdižu prema nebu.

Kao i svaki put, tako sam i tih dana krenula k Majci s pregršt zahvala, molbi, ali i sa ciljem da joj se povjerim bez razmišljanja što reći, hoću li pogriješiti, hoće li me drugačije gledati, jer u mnogim situacijama nisam bila onakva kakva sam trebala biti. Svaki je korak bio sve lakši i lakši jer znala sam da me gore čeka – ona. Dolazak na Brdo, odnosno na uočnicu pred crkvu izazvao je u meni more suza, zahvala, ali i neopisiv mir u srcu, što se jednostavno ne može izraziti na listu papira, kao što ni predivne fotografije nisu mogle dočarati ni pola čudesnog osjećaja, pa ni svu ljepotu zajedništva i izrečenih molitava. Premda nisam talentirana za pisanje, niti olako izražavam svoje emocije pred mnoštvom ljudi, jedno mogu reći: Marijo, Majko i Kraljice moja, hvala ti na svim blagoslovima kojima me obasipaš; hvala što sam sudjelovala u devetnici tebi na čast! Još te kao tvoje nesavršeno dijete molim da zauvijek ostanem pored tebe i da mi budeš uzor i zvijezda vodilja u svim životnim ulogama koje obavljam, kao i u onima koje me tek čekaju. Kraljice i Majko obitelji, ljubavi i poniznosti, moli za sve nas!

Andrijana Prskalo

Marijo, moćna Djevice; Ti,
velika i slavna Obrano Crkve; Ti,
osobita Pomoćnice kršćana; Ti,
koja obraćaš neprijatelja; Ti, koja
uklanjaš krivovjerja, Ti nas prati
svojom majčinskom zaštitom!
Priteci nam u našim potrebama,
a u času smrti primi nas u vječnu
slavu Očeva kraljevstva.

sveti Ivan Bosco

Osmi dan, 20. lipnja 2021.

Još jedna sunčana nedjelja je pred nama. Kako su meteorolozi s pravom najavili, vrhunac je toplinskoga vala koji je pogodio naše područje. Cijeli dan je bilo vrlo vruće i sparno. U 15 h o, kao i svaki put dosad, pošli od župne crkve u Čitluku do Brda ukazanja u Bijakovićima. Neki su odustali jer je bilo uistinu vruće. Hodočasničkoj povorci pridružili su se vjernici iz okolnih župa Brotnja, kao i oni iz Mostara. Unatoč nesnosnoj vrućini, čini se da nije bilo manje vjernika nego prethodnih nedjelja.

Na čelu povorke danas smo nosili Gospin kip veličine 50 cm. Putem smo jednako molili i pjevali kao i prošlih dana. Uspinjući se uz samo Brdo ukazanja, pjevali smo i zajedno molili radosna otajstva Gospine krunice. Na kraju smo zahvalili svima što su kroz ovih 8 nedjelja bili vjerni sudionici ovog zavjetnog hodočašća koje je naša župa organizirala kao veliku devetnicu zahvale Mariji – Kraljici mira. Gospin kip na koncu smo darovali malenom Juri Odaku iz Potpolja, koji je zajedno sa svojom obitelji – ocem Marijem i majkom Marelom, te bratom i sestrama (5 djece) – predano sudjelovao u svih 8 hodočašća. Svi smo s nestrpljenjem iščekivali taj četvrtak, 24. lipnja 2021., kada će biti veliko finale – završno hodočašće od župne crkve Krista Kralja u Čitluku do župne crkve svetog Jakova u Međugorju.

Iskreno svjedočanstvo jednog djeteta

Ja volim Gospu, zato molim svake nedjelje i idem hodati.
Jedva čekam da opet svi zajedno idemo Gospi na Brdo ili u nebo.

Jure Odak

I njegovih roditelja

Naše iskustvo zajedničkog obiteljskog odlaska na Podbrdo svakako je jedno od najljepših koje nam je župa mogla pokloniti. Bili su to događaji koje smo svi nestrpljivo iščekivali kroz cijeli tjedan. Jednako smo mu se radovali mi, odrasli, ali i djeca. Iako je hodočašće predstavljalo veliku žrtvu i napor, ni u jednom trenutku nismo željeli odustati, ni jednu nedjelju nismo propustili, niti smo to željeli. Kao roditelji iznimno smo ponosni što nijedno od naše petero djece na ovo hodočašće nije išlo pod prisilom, već su se svi istinski radovali vremenu provedenom u druženju i molitvi s užom i širom obitelji i s našim župljanima. Stoga je ovo hodočašće svakako bilo prekrasno svjedočanstvo suživota u vjeri sa cijelom župnom zajednicom i pravi primjer našim mladima kako se zajedništvo treba čuvati i očuvati.

Marela i Mario Odak

Hvala, Majko, što si tu

Evo me, Majko, tu sam, pred tobom
stojim…
Gledam te i divim se toj božanskoj
ljepoti.
Želim ti, Majko, toliko toga reći,
ali ne mogu… Usne nijemo šute.
Dok me gledaš tako milo, srce mi jače
tuče.
Čudan neki osjećaj prožima me…
Predajem ti, Majko, srce svoje
i sve želje što u njemu stoje.
Hvala, Majko, što si mi snove ostvarila
i na ljubavi koju si mi podarila.
Svoje si ruke pružala, Majko,
i onda kada me boljelo žarko.
I gle, osmijeh mi izmami misao jedna;
iako malena, ljubavi je tvoje vrijedna:
hvala ti, Majko, za svaki moj let;
hvala što mogu vidjeti cijeli svijet;
hvala ti što se mogu moliti tebi
da dobro pobijedi ovdje, na Zemlji.
Hvala ti, Majko, što si tu, na ovom
kamenu,
jer kada tebi u pohode dođem,
kao da stazama djetinjstva svoga
prođem.
Svim srcem svojim ponizno te molim:
ozdravi sve ljude koji pate u boli!
Dodirni ih svojom rukom zdravlja,
Majko,
da brzo ozdrave i ne pate jako.
Hvala ti, Majko, i za obitelj moju!
Čuvaj je i dalje od svakoga zla
i blagoslovi svaki naš dan!
Snove naše ostvari, Majko!
Pomozi da svoje ruke širimo jako!
Neka nas snovi odnesu daleko, daleko,
da upoznamo drage ljude
koji te, Majko, svim srcem ljube!

Radmila Zovko

Molim za svećenike, Tvoje osobite
sinove.
Ojačaj im vjeru i ljubav prema
Isusu
u Presvetom oltarskom
sakramentu,
da Mu se mogu obratiti
za milost koju trebaju
da vjerno žive svoj poziv.
Donesi olakšanje, utjehu i
hrabrost
onima koji trpe pod težinom križa.
Podaj im ljubav Svoga Sina
i gorljivost za čast i slavu Božju,
i za spasenje duša. Amen.

Deveti dan, 24. lipnja 2021.

Danas slavimo svetkovinu rođenja svetoga Ivana Krstitelja ili Ivandan. Redovito se u našoj župi toga dana slavi sveta misa i blagoslov polja na Stajama kod zavjetnog kipa. Tako je bilo i ove godine u 11h. Misu i blagoslov predslavio je fra Goran Azinović. Svi smo s radošću dočekali ovaj dan u kojem naša župa i udruga Zavjet Gospi zajedno sa cijelom Hercegovinom organiziraju zavjetno hodočašće i zahvalu Gospi za 40 godina milosti. Svim župnim uredima u Hercegovini poslali smo dopis s prigodnim plakatima u kojima smo pozvali župnike da upoznaju svoje vjernike s ovom hvalevrijednom inicijativom. Nažalost, od većine župnika nismo dobili povratne informacije koliko bi otprilike vjernika bilo uključeno u hodočašće. Potvrdan odgovor dobili smo samo od klobučkog župnika fra Roberta Jolića, čerinskih vjernika te vjernika iz susjednih župa Brotnja, kao i iz mostarske župe svetih Petra i Pavla, koji su organizirano došli autobusom. Od drugih župnika nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Hodočasnici su počeli pristizati već u jutarnjim satima. Prve su stigle tri gospođe iz sela Omolje, župa Seonica. One su negdje oko 10 h taksijem došle pred župnu crkvu u Čitluku.

Gospin kip kojega smo posudili iz suvenirnice Desiderio već je do podne bio okićen ružama i on će ići na čelu procesije. U dogovoreno vrijeme, točno u 16 h, okupio se velik broj vjernika i procesija je krenula. Na čelu povorke članovi Frame iz Čitluka, Čerina, Međugorja i Gradnića nosili su Gospin kip i križ, a iza njih vjernici su nosili zastave svojih župa koje su donijeli sa sobom, kao i zastavu udruge Zavjet Gospi, te zastave Frame i Trećega reda. Nakon što je okupljena povorka krenula čitlučkom glavnom ulicom, započeli smo molitvu koju je predvodio župnik fra Miro Šego. Cijelim putem smo molili otajstva Gospine krunice i pjevali pjesme Mariji u čast. Pjevanje su predvodile Maja Pehar, članica Velikog župnog zbora iz Čitluka i Gabrijela Šakota, članica Frame Čitluk. Krunicu su molili članovi Trećeg franjevačkog reda iz Čitluka, Čerina, Međugorja i jedna članica Trećega reda iz Veljaka.

Premda je toga četvrtka bilo vrlo vruće i sparno, zahvaljujući udruzi Zavjet Gospi, na tri su mjesta postavljeni stolovi s osvježavajućom vodom, što je bilo vrlo korisno. Vodu je darovala tvrtka Hercegovačka pivovara, vlasnika Željka Šege iz Bijakovića, u čijem je vlasništvu punionica vode Hercegovke. Hladnjače nam je posudio Bernard Ćavar iz Čitluka, vlasnik tvrtke Cvjećarnica Ćavar. Vodu su dijelili mladi iz Frame. Prema određenim procjenama, u procesiji je sudjelovalo oko 8 000 vjernika iz cijele Hercegovine.

fra Miro Šego

Idemo li i ove nedjelje?

Naši svećenici organizirali su devetnicu zavjetnog hodočašća, kroz 8 nedjelja i jedan četvrtak hodočastili smo radosno Majci, Kraljici mira u Međugorje. Lucia je izrazila želju da i ona bude sudionica ovoga hodočašća. Sa strahom, ali i podrškom obitelji i prijatelja, krenuli smo prvu nedjelju misleći kako će i ona uvidjeti da je to ipak naporan i dug put. Ali ne, nije bilo tako! Naša Majka, Kraljica mira pobrinula se i poslala nam puno dobrih i dragih ljudi koji su nam pomogli kada bi putovanje postajalo teže ili bismo nailazili na prepreke. Tako smo išli svake nedjelje, svih devet dana. Čak i onda kada ja nisam htjela ići, išla sam samo radi nje, radi onog duha zajedništva, njenih očiju koje su frcale od sreće svaki put kad smo išli do Brda ukazanja.

Lucia je uistinu voljela te nedjelje. Išla bi svim srcem, svom snagom pitajući znatiželjno: „Idemo li i ove nedjelje?“ To nas je pitanje hrabrilo i dodatno poticalo da ne odustajemo. Ako ona može ići u svojim kolicima, zašto i mi ne bismo mogli?! Molila je i pjevala, ponekad i jače i s više žara od drugih. Uživala je cijelo vrijeme i nije nikada priznavala umor. Kada bismo došli kući, pričala bi značajno ukućanima koga je susrela, tko ju je sve pozdravio ili podržao. Slušajući našu razdraganu Luciju, još jednom smo shvatili kako čovjeku uistinu malo treba da bude sretan i zahvalan. Hvala dragim ljudima, prijateljima, našoj obitelji, našim svećenicima što su nas bezuvjetno podržavali, a posebno hvala Gospi, našoj Majci na mnogim milostima kojima nas je obasipala cijelim putem, jer te su milosti pomogle mnogima, pa i našoj Luci.

Marijana Ostojić

Tko moli, ne boji se budućnosti

Hodočašće za koje i od kojeg se živi, tako bih ukratko opisala veliku devetnicu Kraljici mira koju su organizirale naša župa Krista Kralja i udruga Zavjet Gospi. Zapravo, naš hod, žrtva i molitva su najmanje što smo mogli učiniti kako bismo zahvalili Gospi na ovih 40 godina njezine prisutnosti. Ti dani puni emocija, blizine neba i tako opipljive milosti utisnuti su duboko u moje srce. S molitvom na usnama, krunicom u ruci i radosti u srcu koračali smo svake nedjelje našom hodočasničkom stazom dugom 8 kilometara. Molitveno ozračje i zajedništvo pridonijelo je duhovnom rastu župe, koja živeći Majčine poruke svjedoči da pripada Gospi. A da su Gospini i da je ona njihova Majka, primjerom su nam pokazali i naši fratri koji su svake nedjelje bili uz svoje župljane.

Posebno dirljivi bili su trenutci kada bismo se nakon više od 2 sata hoda po hercegovačkoj vrućini i suncem okupanom kamenjaru popeli na Podbrdo, kleknuli pred Gospinim kipom i molili molitvu koju je Kraljica mira tražila od nas. „Gospe, hvala ti!“, klicalo bi mi svaki put srce od radosti jer je Majka s nama, jer je odabrala baš naš narod, naše Međugorje i ovo vrijeme. Povezani smo bili i sa župljanima koji iz zdravstvenih razloga nisu mogli pješačiti, ali su u to vrijeme molili u svojim domovima i hodočastili srcem. Još jednu dimenziju ovoga hodočašća smatram jako važnom i poticajnom. To su oduševljenje i radost koje su zbog ovoga hodočašća istaknuli prvi svjedoci Međugorja, kazavši da ih je ono vratilo na izvore i podsjetilo na početke ukazanja kada se iz okolnih mjesta hrlilo na Podbrdo i u međugorsku crkvu. Mnogi će upamtiti i obitelji koje su ispred svojih domova dočekivale hodočasnike, nudile im osvježenje i ukusne domaće kolače svjedočeći i na taj način ljubav i blizinu.

Hodočasteći Kraljici mira, željela sam dojmove sudionika prenijeti i slušateljima Radiopostaje Mir Međugorje koja je ujedno i „Gospin projekt“, plod Međugorja i koje sam dio više od 20 godina. Svoje iskustvo sa mnom su podijelili mladi, stari, organizatori, hodočasnici iz drugih župa, a posebno je dojmljiv bio susret sa sedmogodišnjim dječakom Jurom koji je kazao: „Ja volim Gospu i zato molim svake nedjelje i idem hodat.“ Njegove iskrene i tople riječi su odraz jednostavnosti, otvorenosti i nevinosti dječjeg srca. To je ono što nam već 4 desetljeća strpljivo, brižno i neumorno poručuje Kraljica mira. U posljednjoj Poruci od 25. listopada 2021. pozvala nas je da se vratimo molitvi jer „Tko moli, ne boji se budućnosti.“ Ostanemo li u Majčinom zagrljaju, zaogrnuti njezinim plaštem, nemamo se čega bojati. Majko, vodi nas i dalje putem molitve, mira i ljubavi!

Sanja Pehar

Posebno hodočašće

Svako hodočašće djeluje pozitivno, poticajno i korisno na moj duhovni život. Ali, ipak, ovo hodočašće Kraljici mira pred četrdesetu godišnjicu njezinih ukazanja bilo mi je uistinu posebno. Ovo me je hodočašće vratilo 40 godina unatrag, vratilo me u vrijeme kad smo gotovo svakodnevno išli pješice u Međugorje, časteći Kraljicu mira. Srce mi je ovaj put gorjelo od sreće, radost je prožimala cijelo moje biće. Noge su, čini mi se, same letjele od dragosti što smo ponovno kao i prije 40 godina svi disali kao jedno. Dok smo koračali u koloni, osjećala sam blizinu i prisutnost Blažene Djevice Marije, naše nebeske Majke. Hvala ti, Gospodine, za ovu milost; hvala ti, Majko, za tvoje strpljenje i ljubav koje nam nesebično daruješ sve ove godine.

Stela Prskalo

Rijeka milosti

Odmalena sam voljela ići na hodočašća i to nikad nije bilo upitno, a ovu devetnicu u čast Kraljice mira shvatila sam posebno odgovorno, svjesna neizmjerne milosti što živimo u neposrednoj blizini Marijina ukazanja. Umorna od svakodnevice, odlučila sam otići i prikazati Bogu žrtvu, vjerujući da će Gospa tu žrtvu prinijeti Isusu. Dok sam koračala u procesiji, osjetila sam da me Isus nosi i uopće nisam osjećala posljedice napora, nego samo plodove: mir, radost, ispunjenost ljubavlju i snagom za daljnje životno putovanje.

Čovjek je trebao samo doći pred našu župnu crkvu i priključiti se zajednici, a kad smo krenuli niz Bare, kao da smo zaplovili rijekom milosti. Vode nas naši svećenici, predvodeći molitvu i pjesmu. Sâm taj put od čitlučke crkve prema Brdu ukazanja kao da vodi ravno k Mariji; koračali smo odlučno kroz prirodu, kroz Gaj, izolirani od prometa i buke, a u Bijakovićima su nas dočekali divni ljudi nasmiješenih lica i častili nas ispred svojih kuća. Premda izgleda prejednostavno, ali bogato krijepi dušu. A za Gospu se svi uvijek trebamo žrtvovati: išli smo po najvećoj vrućini, jer bi u hladnijem razdoblju bilo zaista prelagano. U procesiji su išli i ljudi starije životne dobi, pa čak i djeca s poteškoćama; išli su i roditelji s malom djecom, ali nije bilo teško jer nema ljubavi bez žrtve, a naša Gospa je sama Ljubav.

Dijana Bevanda

Božja, puna milosti, Slavo ljudskoga roda, Posrednice svakoga dobra, poslije Presvetoga Trojstva, Kraljice svega stvorenja, poslije Posrednika, Posrednice svijeta. Ti, Otajstveno mjesto susreta neba i zemlje, Ključu koji otvara vrata raja, naša Odvjetnice, čuvaj moju vjeru po Svom milosrđu i snazi. Majko onoga koji je jedini dobar i milosrdan, primi moju dušu sa svom njezinom bijedom. Po Svom posredništvu učini da budem dostojan jednoga dana biti s desne strane Tvoga Sina. Amen.

sveti Efrem Sirski

Propovijed fra Mire Šege, čitlučkog župnika, u Međugorju na uočnicu Gospina ukazanja, 24. lipnja 2021.

Draga braćo i sestre, dragi župljani župe Međugorje, poštovani hodočasnici, poštovani slušatelji Radio postaje Mir Međugorje, u večerašnjem slavlju u kojem smo se okupili u ovom Gospinom mjestu i njezinom svetištu, želimo najprije zahvaliti Bogu i Kraljici mira za ovih 40 godina milosti, koje se izlijevaju na ovo mjesto i na sve one što su kroz sve ove godine ovo mjesto pohodili. Marija u svome Veliča pjeva punim srcem kako Bog pogleda na neznatnost Službenice svoje, kako Bog silne baci s prijestolja, a uzvisi neznatne, kako obeća ocima našim spomenuti se Abrahama i potomstva njegova dovijeka. Svi smo uključeni u ovaj veličanstveni hvalospjev i Božji projekt kroz sve ove godine, jer je Bog prije 40 godina, točno na današnji dan, poslao nju, Kraljicu mira, u ovo maleno i nepoznato mjesto, koje Bog pogleda svojim pogledom. Bog ga je obasjao posebnom milošću, Bog ga je pohodio šaljući Mariju, Kraljicu mira i tako postade jedno od najpoznatijih mjesta na zemaljskoj kugli. Bog šalje onu koju je istom jednom pogledao. Nju, neznatnu i poniznu, onu koja u svom hvalospjevu pjeva o velikim djelima koja joj Gospodin učini. Poslao je nju da ona danas svojim pogledom prodre duboko u našu nevolju i bijedu, kako bismo i mi danas mogli nju, svoju Zagovornicu i Učiteljicu, moliti da nam podari oči prozračne i svijetle za istinu; da nam zastre pogled pred svime što nas onečišćuje, prlja i kalja.

Želio bih večeras ovdje, u Međugorju, s vama podijeliti radost naše vjere koju otkrivamo u istini da je Blažena Djevica Marija Kraljica mira, danas prisutna u ovome mjestu, da nas okuplja i potiče na život u Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Svatko od nas ili svaka naša obitelj posjeduje album u kojemu pohranjuje prigodne slike i tako čuva uspomenu na važne događaje pojedinaca, ali i cijele obitelji. Tako možemo pronaći slike od krštenja naše djece ili unučadi, proslava sakramenta Prve pričesti, krizme, rođendana, vjenčanja, sprovoda dragih osoba, različitih putovanja ili nekih drugih prigoda vezanih za nas ili naše obitelji. U albumu se čuvaju uspomene. Album uzimamo u različitim situacijama i susretima, te prijateljima pokazujemo, odnosno s njima dijelimo te važne trenutke i uspomene. U njemu su sačuvane slike i spomen na važne događaje. Na ovom susretu s vama večeras, dragi prijatelji, dragi moji župljani, dragi hodočasnici ovdje prisutni i diljem svijeta razasuti, želim otvoriti album događaja koje čuva naše srce, mnoštva uspomena koje stoje u albumu naše duše, naše ljubavi. Otvaram večeras album o Međugorju i Kraljici mira: rođen sam u selu u kojem su rođeni naši vidioci. Odrastao sam s vidiocima u istom dvorištu, na istom igralištu, u istoj školi, išli smo u istu crkvu, dijelili puno toga zajedničkoga u našoj svakodnevici. Danas s vama želim otvoriti i razgledati naš album u kojem su čvrsto uvezani događaji ovih 40 godina, zalijepljeni u sjećanju nas, našeg sela, naše župe, naše Hercegovine, hrvatskog naroda, Europe i svijeta.

Prva slika: Vidioci

Šestero djece: dva dječaka i četiri djevojčice. Ništa ih ne razlikuje od ostalih. Odabrani su i postavljeni pred nas i sav svijet i evo povijesti. Kamera neba i čovjekova kamera slikaju ih od 24. lipnja do danas. Nebo i Kraljica mira izdvajaju ih kao najveće djelo naše generacije. Draga naša nebeska Majko i Kraljice mira, hvala ti za naše vidioce! Njihove oči gledaju ono što je nama danas uskraćeno – tvoje lice. Mi slušamo i gledamo njih i oni nam prenose tvoje riječi, opisuju tvoju ljepotu, ganuti pokazuju na tvoje suze. Hvala ti što si baš njih odabrala! Nekada netko reče da ih nikada on ne bi za svoje projekte odabrao, da su toliko različiti i u mnogočemu nespojivi. Ti si baš njih izabrala i kao Majka pozvala po imenu: Ivanka, Vicka, Mirjana, Marija, Jakove i Ivane. Mi vam, dragi vidioci, danas od svega srca čestitamo na ovoj obljetnici i zahvaljujemo vama i vašim obiteljima koje su kroz ovih 40 godina bile uz vas, proživljavale i proživljavaju i danas sve ono kroz što ste vi prolazili, te, kao i vi, stoje na raspolaganju milijunima hodočasnika.

Druga slika: Naše selo Bijakovići i župa Međugorje

Niste više isti. Naše njive su gotovo sve predane hodočasnicima na raspolaganje, naše stare kuće su se izmijenile. Nisu se više uklapale u novo događanje. Toliki hodočasnici su tražili smještaj, krov nad glavom i mi smo dijelili s njima i kruh i stol, i kuću i crkvu, i vrijeme. Bili smo zahvalni što mole s nama, bili smo zadivljeni što blaguju s nama. Tako smo stekli novu braću iz dalekog svijeta, a oni kao hodočasnici stekli su bogato iskustvo naše molitve, naše vjere, naše kršćanske jednostavnosti. Naša broćanska dolina se ispunjavala molitvom i pjesmom koju je i nebo prihvaćalo i potvrđivalo. Iako je stranih kršćana – hodočasnika puno više nego nas, nismo gubili svoj identitet, svoj jezik i obitelj. Ako nismo mogli sačuvati svu zemlju da je ne osvoje hotelima i prenoćištima za hodočasnike, sačuvali smo svoju vjeru, svoje običaje i proslavu svojih blagdana; sačuvali smo svoje obitelji, odgajali djecu i podizali sinove koji će čuvati Gospine poruke i Gospino Međugorje. Dragi moji Bijakovčani i Međugorčani, kao vaš stojim večeras na oltaru pred vama i želim vas pozvati na vjernost, želim vas pozvati na poniznu zahvalnost za sve što nam je darovala i učinila Kraljica mira. Na nama je da sačuvamo ova sveta brda koja je dodirnula Majka i po kojima hode milijuni hodočasnika. Odgovorni smo za sve što se ovdje događalo i događa. Naša srca su bila otpočetka otvorena Gospi i njezinim riječima i planovima. Nama ih je predala i na nama je da ih ljubomorno čuvamo i predajemo mladim generacijama. Ne zaboravimo: Crkva iz cijeloga svijeta kleči u tvom selu, na tvojoj grudi, pred tvojim domom. Poštuj i cijeni taj dar! Danas svim srcem Bogu zahvali za to!

Slika treća: Crkva i prostor oko nje

Crkva svetog Jakova i ovaj sveti prostor oko nje; ova zemlja i ovaj prostor natopljeni su molitvama. Posvećen je i očišćen mučeničkom krvlju našega fratra Križana Galića, kojega je u postelji župnoga ureda u Međugorju istrgala bomba. Potekla je krv i posvetila ne samo župni dvor, crkvu, već i cijelu župu. Ovaj prostor očišćen je mučeničkom smrću i drugih hercegovačkih fratara mučenika; onih koji su rodom iz naše župe ili su bili na službi u Međugorju. Ova crkva pred kojom danas stojimo naša je kolijevka, naša kuća, naša klinika, naša ljekarna. Ovdje su našli lijek svi koji su ga tražili. Na svim drugim mjestima nije ga bilo, a ovdje smo ga dobili od Majke, Kraljice mira. Od fratara mučenika, preko svećenika i graditelja ovog hrama i velebnoga križa na Križevcu, tadašnjih naših svećenika – župnika fra Joze i kapelana fra Zrinka, ne znajući pripremala si nas za susret neba i zemlje. I točno na današnji dan, 24. lipnja 1981., započe Gospa svoj program koji je sve oduševio. Premda je njen dolazak bio veliko iznenađenje, još je veća bila radost i zahvalnost zbog dolaska k nama Kraljice mira. Večeras izričem zahvalnost svim župnicima kroz ovih 40 godina, kao i svim kapelanima naše župe, časnim sestrama, koji su bili važna karika i koji su podnijeli težak teret u pastoralnoj brizi o milijunima hodočasnika što su posjetili ovu župu i bili pružene ruke svim hodočasnicima u projektu Kraljice mira.

Slika četvrta: Hodočasnici

Oni nisu ovdje zbog nas, oni su došli k nama. Mi smo tu zbog njih i trebamo poslužiti njima kao najbiranijim gostima, kao prijateljima. Bog nam je dao i vino i rakiju da im nazdravimo i kažemo: „Dobro nam došli!“ Bog nam je dao milost da se na našem tlu ispovijeda cijela Crkva, da se u našem svetištu prigne svako koljeno i klanja našem Bogu. Svaki hodočasnik je pozvan i nama darovan. Kao što je majka odgovorna za darovano dijete, tako smo i mi za svakog hodočasnika. Darovan nam je da ga učimo kao majka govoriti, tj. moliti i slaviti Boga, razgovarati s njim, da svako srce bude široko i duboko i da sve uči ljubiti, jer smo jedna Crkva, jedna obitelj. Dragi hodočasnici, znamo što Bog i Gospa od nas traže da vam učinimo. Često to nismo učinili. Sebičnost nas je zaustavila i sapela naš korak da ga ne usmjerimo prema vama. Danas vas molim da nam oprostite. Oprostite nam naše toliko puta sablažnjivo držanje i loš primjer kojeg smo vam dali; oprostite nam kad nismo imali vremena za vas, za molitvu s vama, za odlazak na misu s vama.

Slika peta: Kraljica mira

Draga Majko, ti reče: „Ja sam ovu župu odabrala.“ I mi smo odabrali tebe. Strpljivo smo podnosili sve nepravde, poniženja i uvrede tolikih novinara, političara i drugih neprijatelja. Teško je zaboraviti sve one dramatične trenutke koji su se odigrali u prvim danima Gospina ukazanja. O svim protivljenjima i pritiscima komunističke vlasti i prema fratrima, i prema vidiocima, i prema župnoj zajednici, prema narodu. Nitko nije mogao zamisliti što će se sve događati i kako će događaji dalje teći. Propašću komunističke vladavine nisu prestali napadi i odbacivanja događaja u župi Međugorje, ali ona ipak i dalje traju. Kad ljudski gledamo i promatramo što se sve protiv ovih događaja poduzima, trebalo je sve već davno biti zaustavljeno i predano zaboravu. Međutim, unatoč svemu Bijakovići s Brdom ukazanja i Međugorje s brdom Križevac žive i privlače sve više ljudi iz cijeloga svijeta. Svi koji vjerujemo da je Bog poslao Mariju da pomogne svijetu, da pronađe svoj mir, imamo puno razloga da slavimo Boga svim srcem, svom dušom i cijelim životom.

Mnogobrojni su kleknuli u Međugorju ponizno pred ispovjednika i snagom Božjeg milosrđa tražili u kajanju za grijehe iscjeljenje svojih rana, oproštenje grijeha i na koncu – svoj mir. Nebrojeni su otkrili Isusovu nazočnost u misnoj žrtvi te su se vratili k euharistijskom stolu; nebrojeni su prvi put u Međugorju doživjeli i otkrili što znači klanjati se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu; nebrojeni su, uspinjući se uz Križevac, susreli Božju ljubav koja za sve trpi i vraćali se spremni s Isusom nositi svoje životne križeve te tako u svojim patnjama pronalazili svoj mir; nebrojeni su na Podbrdu – mjestu prvih ukazanja prvi put izmolili Krunicu i osjetili ljepotu ove jednostavne molitve. Ostali smo ti vjerni primajući tvoje poruke, Majko. Kao ljudi tijekom ovih 40 godina osjećali smo zamor. Nažalost, u obiteljima se danas tako malo govori o tebi. Onaj žamor obiteljske molitve, koji je bio tako snažan ispred naših kuća, kao da je nestao. Danas se tako malo i kratko moli, Biblija i post se više i ne spominju. Oprosti nam, Majko, za trenutke u kojima smo imali tvrde uši i zatvoreno srce, ali ti nisi odustajala od nas, nego si nas svakoga mjeseca kao Majka uvijek iznova poticala i pozivala: „Hvala vam, djeco, što ste se odazvali mome pozivu!“ Tebi, Majko, večeras ponovno predajem i posvećujem i pod tvoj majčinski plašt povjeravam sav ovaj okupljeni puk ovdje, u Međugorju, kao i sve one koji su u Međugorju našli mir, radost srca i volju za životom, a koji zbog ovih novonastalih prilika nisu u mogućnosti pohoditi Međugorje. Sve ove nabrojane slike iz albuma i mnoštvo drugih, koje smo utisnuli duboko u svome srcu i sjećanju kroz ovih 40 godina, razlog su da večeras možemo slaviti Boga i svim srcem reći: „Hvala ti, Majko, na 40 godina milosti!“ Amen.

Propovijed fra Miljenka Šteke, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, na 40. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju, 25. lipnja 2021.

Draga braćo i sestre, dragi župljani i hodočasnici, Međugorje, Bijakovići, Podbrdo, Crnica prije četrdeset godina. Vrijeme je to parnih i neparnih automobilskih pločica, vrijeme bez ulja, bez kave, bez goriva, bez dostatno osnovnih životnih potrepština, vrijeme u kojem se sve događalo u redovima dugih čekanja. Vrijeme je to olovno komunističkoga rafiniranog progona i pritiska po javnim i tajnim službama različita nazivlja. Godina je to 1981., pred kraj lipnja. Ljeto, kao ovo sada, kakvo samo može biti u Hercegovini. Sunce se igra po uzavrelome kamenjaru, ne dajući naznake da će se povući i dopustiti malo večernje svježine. Cvrkut ptica je tiši, ali je tu. Već ponegdje odzvanja i večernja obiteljska molitva. Mnoštvo djece još nije u svojim kućama. Neki od njih u igri, zajapureni od vrućine, traže koju kapljicu vode. Hlada nema… Ali oni, kako samo djeca znaju i mogu, i u tome vide ljepotu danoga trenutka. Providnost je dopustila da su neki od njih, odjednom, prema njihovu vlastitom svjedočanstvu, doživjeli nešto nesvakidašnje. Kasnije će prenositi detalje i do danas neslomljivo i nepokolebljivo svjedočiti isto kao i prvoga dana. Gospa, Kraljica mira, najsvetije utjelovljenje Majke s Djetetom u naručju, Majka svih majki podigla je svoju nježnu ruku i tihim pokretima pozvala ih je da joj se približe… Draga braćo i sestre, ostalo je povijest; neizbrisiva i prekrasna povijest koja je poprimila svoju jedinstvenu rječitost u fenomenu Međugorja – koje se potpuno podvrgava učiteljstvu Crkve, jer samo ono može odlučivati o autentičnosti takve objave. S najvećom pomnjom, skupljajući plodove svih milosti koje nam je dobri i milosrdni Bog ovdje izlio, mi, u poniznosti i jednostavnosti srca, večeras s psalmistom kličemo: „Kako li je dragocjena, Bože, dobrota Tvoja nad nama; u Tebi je naš izvor životni; Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. I zakrili dobrotom sve koji Te ovdje štuju.“ (usp. Ps, 35).

Večeras u Međugorju, puni zahvalnosti, blagoslivljajmo Oca i Sina sa Svetim Duhom. Hvala ti, Gospe, Blažena Djevice Marijo, Majko naša, na ovoj milosnoj povijesti; hvala ti, Kraljice mira, jer si ponad drače u ovome kamenu utisnula cjelov svoje ljubavi u naše živote, obgrlila nas svojim nebeskim zagrljajem i dala nam toplinu svoga majčinskog srca. Hvala ti za svaki onaj osjećaj mira kada iz užurbane svakodnevice dođemo pred tvoj kip i samo zastanemo; zastanemo i sklopimo ruke zahvalni što si baš na ovaj naš napaćeni narod spustila svoju ruku i obgrlila ga svojom dobrotom i milošću; narod koji je stoljećima zvonio tvoje anđeoske pozdrave i pozdravljao te ranom zorom, o podne i u sutone, doživljavajući tebe, Majku svoju, kako to piše lirski tumač biblijskih tekstova, kao „(…) stvorenje u svojoj prvoj časti i u svome konačnom procvatu, kako je izašlo iz Boga u zoru svoga izvornog sjaja.“ (P. Claudel). Majci Crkvi, na čelu s Vrhovnim svećenikom, papom Franjom, koju sinovski ljubimo, zahvalni smo iz dubine svoga bića za dragocjeno iskustvo u kojem smo u ova četiri desetljeća ovdje mogli iskusiti da je Crkva po svojoj naravi ljudska i božanska, vidljivim i nevidljivim stvarnostima obdarena i da je ljudsko u njoj ipak upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, a ono sadašnje budućemu gradu za kojim tragamo (usp. Sacrosanctum concilium, 2: AAS, 56, 98.). Zahvalni smo i za jedinstvenu milost da od svibnja 2019. hodočašća u Međugorje mogu službeno organizirati biskupije i župe, s pratnjom svojih pastira svakog reda i stupnja. Ne možemo ne zahvaliti i svim služiteljima Kristove milosti ovdje, počevši od najčasnijega, apostolskog vizitatora po odredbi pape Franje, njegove ekscelencije, nadbiskupa Henryka Hosera, pa do svakoga međugorskog ispovjednika i predvoditelja molitveno-liturgijskoga programa. Svojim neumornim i predanim služenjem oni su ovdje vidljivo pokazali da osobito kršćanska liturgija ne doziva samo u pamet događaje kojima smo spašeni, nego ih ovdje posadašnjuje i uprisutnjuje (usp. KKC, 1 104). A služitelji otajstava svjedoče da su sami rasli iz milosti koju su posredovali. Hvala osobito vama, svjedoci, neslomljivi izravni svjedoci povijesti ove milosti, vama koji ste se ugledali u Blaženu Djevicu Mariju i u onim trenutcima kada je i ona morala u sebi ponavljati Elizabetino blaženstvo kroz vlastitu „muku srca“ (usp. Redemptoris Mater, 17), podnoseći razornu moć različitih progona. Nakon svega, s papinskim namjesnikom u ovoj državi i vi možete ponoviti: „U Djelima apostolskim čitamo: ‘(…) Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo…’ (Dj 4, 20).“ A onda s njim i dodati: „Uistinu, u ovih 40 godina cijeli je svijet mogao utvrditi djelovanje Božje milosti kod mnogih ljudi iz svih sfera života, zanimanja i dobi. Stoga smatram svojom dužnošću istaknuti primarnu ulogu koju je fenomen Međugorja odigrao na životnom i duhovnom putu mnogih kršćana, osobito onih koji su ovamo došli kao hodočasnici iz cijeloga svijeta.“ (Španjolski kongres o Međugorju 2021.).

Hvala vama, neumorni hodočasnici i voditelji hodočašća! Evo, četrdeset je godina milosnog događanja u Međugorju koje danas i po vama zrači svojim plodovima i u najudaljenije krajeve svijeta. Nema zemlje u svijetu u kojoj se danas ne govori o Međugorju, nekoć malomu i neznatnom mjestu ove kamenite Hercegovine; nema zemlje u kojoj se ne govori o međugorskoj Gospi, Kraljici mira. Iz ovoga mjesta već četiri desetljeća rađaju se pozivi na molitvu, sakramentalni život, na pokoru i obraćenje za čovječanstvo koje živi u teškome i krajnje opasnome stanju, izazvanom ljudskim grijesima; čovječanstvu koje je prekoračilo svaku mjeru u vrijeđanju Boga i svetinja i odnošenju ljudskih duša. Ovaj proročki glas iz Međugorja neumorno zove na obraćenje, ujedinjujući se u onaj drevni Izaijin krik: „Prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite.“ (1, 16). Zov je to svijetu koji se zapleo u svojoj horizontali i izgubio vertikalnu dimenziju, svoju usmjerenost na Boga; zov svijetu koji živi praktično kao da Boga nema, svijetu koji ide prema rubu bezdana svoga bezvjerja. Bog, koji je stvorio svijet iz ljubavi i otkupio ga neizmjernom cijenom muke i smrti svoga Sina, ne prestaje se brinuti za svijet ni onda kada mu ljudi svjesno okreću leđa i udaljavaju se od njega. Zato mu šalje svoje glasnike da ga upozore na ozbiljnost situacije te na nužnost i neodgodivost obraćenja i krajnji cilj, upravo ono što nas uči i Katekizam Katoličke Crkve: „Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.“ (br. 1 024). Znamo da kroz čitavu ovu spasenjsku povijest Božji glasnici – anđeli, Blažena Djevica Marija ili sveci – ne dolaze na svoju inicijativu i na svoju ruku, dolaze jer ih šalje Bog. Čitamo, primjerice, u Tobijinoj knjizi kako je anđeo Rafael, prerušen u čovjeka s imenom Azarja, pratio mladoga Tobiju na dalekome i opasnom putu od Ninive do Ekbate Medijske. Kad je Tobija htio nagraditi svoga pratioca, ovaj mu otkriva da je on anđeo Rafael i pritom mu kaže: „Ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega.“ (Tob 12, 18). To vrijedi za sve donositelje Božjih poruka. Svi oni dolaze po Božjoj volji i odredbi. Crkva nas uči i da: „Sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice Marije na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga.“ (LG, 60). A u popratnome komentaru Kongregacije za nauk vjere (2000. g.) o fatimskoj tajni stoji: „Autoritet privatnih objava, doduše, bitno je različit od ‘jedne javne objave’, ali se one pokazuju kao ‘pomoć vjeri upravo time što upućuju na jednu božansku objavu.’“

Postoji i poseban razlog zašto nam Bog u ovaj naš povijesni hod na Zemlji šalje baš Blaženu Djevicu Mariju. Naime, „Na Golgoti Marija, združujući se sa žrtvom svoga Sina, pruža spasiteljskom djelu svoj majčinski doprinos, koji poprima oblik bolnog rađanja, rađanja novog čovječanstva.“ (Generalna audijencija Sv. Oca, 17. 9. 1997.). U tome duhu, Marijina posredništva u povijesti uvijek su vezana i uz njezine majčinske uloge. Znamo da je dužnost svih roditelja da, jer su svoje dijete Božjom snagom i milošću rodili za ovaj svijet, učine sve što je u njihovoj moći da ga rode i za nebo. Tek to je pravi dovršetak rađanja djece. Roditelji koji to ne učine nisu mnogo učinili za svoje dijete, makar mu dali sve drugo. A kolika je tek Marijina majčinska skrb da svu svoju duhovnu djecu donese i na onaj svijet! Zato će ona, vidjevši kako mnoga njezina djeca hodaju na rubu propasti, s Božjim dopuštenjem i proviđenjem, nebrojeno puta pružiti svoju ruku kako bi spriječila propast svoje djece. Marijinu ulogu Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljava i preporučuje srcu vjernikâ da se, poduprti tom materinskom pomoći, jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem (usp. LG, 62). Nuncij u Bosni i Hercegovini u spomenutoj prigodi veli: „Međugorje se doima kao pravi svjetionik upaljen za obraćenje mnogih i zato se radujemo zbog cijelog tog puta koji smo prešli kako bismo došli do trenutne pastoralne organizacije. (…) Stoga se Međugorje danas profilira kao marijansko i kristološko središte, obilježeno kako pečatom univerzalne Crkve, tako i posebnom skrbi Svetoga Oca. Četiri bitna elementa katoličanstva spajaju se u tom pastoralnom pečatu: Krist, Djevica Marija, Crkva i Papa.“

Braćo i sestre, danas je 40. obljetnica ustrajne Gospine skrbi nad ovim mjestom i njezinih poruka s ovoga mjesta cijelomu svijetu. U Svetome pismu brojevi imaju ne samo matematičku (ili količinsku), nego i simboličnu vrijednost. Biblija je puna brojeva. Ona se sastoji od 72 manje knjižice, a jedna od njih čak nosi naslov Brojevi. Jedan od najčešće spominjanih brojeva u Bibliji je upravo broj 40. U biblijskome smislu broj 40 je zaokružen broj, označava ljudsku mjeru, znači da je nešto dozrelo, da predstoji neki novi početak. Trajanje nečega tijekom 40 godina dostatno je vrijeme da to obilježi čitavu epohu. Ne treba zaboraviti i da kao trajan starozavjetni podsjetnik stoji da su pojedinci među Izabranim narodom, tamo u četrdesetogodišnjem hodu pustinjom, okretali svoja srca i lica prema Egiptu, mrmljajući i želeći pošto-poto i unatoč svemu imati neko svoje zlatno tele za štovanje. Bez sumnje, neki su ljudi uvijek skloni ostaviti put svetosti i okrenuti se teletu. A ovaj svijet danas nudi toliki broj „teladi“ za štovanje. Na svakome su koraku, u svakome obliku. Nude nam brza rješenja za naše probleme, nude nam blještavilo i lažni sjaj. A Gospa je i dalje tu i promatra svoju djecu. I čeka… U svojoj bjelini i jednostavnosti ona čeka i moli za svoju djecu; čeka da progledaju srcem i ponovno ga napune izvornom Božjom dobrotom i milošću. Gospa je „(…) uz svog Sina, najsavršenija ikona slobode i oslobođenja čovječanstva i svemira. U nju Crkva mora gledati da bi u punini shvatila značenje svojeg poslanja.“ (CDF, Libertatis conscientia, 22. 3. 1986., br. 97). Majko i Kraljice mira, na dlanu svoje vjernosti i nevjernosti darujemo ti večeras svoja srca. I molimo te: učini srca naša po Srcu svome i svoga Sina! Amen.

O, Djevice slavna i blagoslovljena, nosimo u sebi velike želje. Želimo živjeti za Krista, Tebi se obraćamo, najsigurnija Učiteljice na ljudskim putovima. Pomozi nam da pobijedimo očaj, da budemo jači od svega što izgleda da nas napada. Naš je svakodnevni život drugačiji kao što su drugačije Tvoje slike po našim mjestima. Pomozi nam da budemo autentični. Tebi posvećujemo svoje biće izloženo nutarnjim i vanjskim prijetnjama, ozdravi nas od grijeha i slabosti, oslobodi nas od poraza i zabluda. Štiti nas od preziranja života i od svega što ugrožava zdravlje i život. Brani nas od samoće koja nije plod našega izbora, neka se ona nikada ne pretvori u očaj. Prikazujemo Ti one koji se bore s nezaposlenošću, nedostatkom doma i strahovima za budućnost. Pomozi nam da spasimo svijet i nas same od nasilja i svih oblika suvremenoga totalitarizma.

sveti Ivan Pavao II.

Umjesto zaključka – Mali koraci za pojedinca, ali veliki za župu

Započeo bih ovaj tekst neobičnim događajem ili slikom. Francuski filozof židovskog podrijetla Emmanuel Levinas u jednom trenutku života našao se zarobljen u koncentracijskom logoru. Nacisti, odnosno Gestapo pobio je većinu njegove obitelji. U jednom od svojih djela Levinas opisuje kako su skoro svaki dan išli iz logora na rad u obližnju šumu. Dok su dvojica po dvojica koračala u koloni, vjerno su ih pratili naoružani vojnici. U tom događaju ili slici zasigurno nema ništa lijepo, osim jedne sitnice koju je spretno primijetio Levinas. Naime, dok su koračali, dok su na trenutke zajedno hodali, njemu se uvijek činilo da koračaju u slobodu, u budućnost. Taj put i ti koraci izgledali su kao koraci nade, kao da sutra već može biti drugačije; nadao se da će barem netko od njih uspjeti pobjeći i zauvijek biti slobodan. I kad bi koračali van logora, nisu više bili okruženi žicom koja je bila „nabijena“ električnim nabojom. Iznad njih nalazilo se beskrajno plavo nebo, a okruživale su ih ravnice, polja i šume. Svaka ta šetnja bila im je i puno više od same šetnje. Zarobljenicima je ta šetnja bila kao infuzija – snaga potrebna ne samo krvotoku tijela, već i duše. Levinasu ta šetnja bijaše poput malog hodočašća – put u svojevrsnu promjenu.

Rabeći možda pomalo i neobičnu sintagmu, želim istaknuti da sam se i ja osjećao slično kao i Levinas dok sam koračao u ovim našim župnim procesijama, u našoj maloj šetnji. Mi, naravno, nismo bježali iz logora, mi bismo dolazili iz naših kuća, nakon nedjeljnog ručka i okupljali se kraj naše župne crkve, a zatim bismo lagano krenuli prema Podbrdu. Za mene je to koračanje bilo koračanje u slobodu. Dok bismo svake nedjelje koračali u koloni, osjećao bih se slobodno kao ptica. Katkad sam bio i umoran, ali slobodan; bio sam rasterećen. Na tom putovanju nisam nosio ništa, osim jedne krunice u ruci. Neki čak nisu nosili ni vodu, jer su nam piće putem dijelili. Ovo hodočašće želio bih opisati kroz nekoliko slika koje su se duboko urezale u moje sjećanje i zauvijek će tu i ostati.

Prva slika: Zajedništvo

Kada je župnik fra Miro predložio da do godišnjice Gospina ukazanja hodočastimo devet dana na Podbrdo, odmah sam bespogovorno pristao. Bio sam zbilja oduševljen idejom, samo sam odvažno nadodao: „Idemo, ali idemo zajedno, i fra Miro i ja. Idemo zajedno s narodom. Neće jedan ostati kući, a drugi ići, niti ćemo se mijenjati, već svake nedjelje idemo obojica i nikako drugačije! Nitko ne treba čuvati kuću.“ Fra Miro je odmah pristao i rekao da ćemo svih devet dana ići zajedno. Svećenici idu uz narod, ali ne samo zbog naroda, već i zbog Gospe. Njoj smo puno dužni. A ruku na srce – ne bih mogao ni ostati nedjeljom kući i boraviti u sobi, a da moja župa i moji župljani idu pješke. Mene bi to „izjelo“. Zato se divim ljudima koji su mogli tih nedjelja ostati kući, znajući da njihovi župljani idu k Majci. Ponavljam: mene bi to „izjelo“! Sudionici ovog hodočašća bila su djeca od 6 godina i bake od 75 godina. Išlo je i mlado i staro. Išla je i naša Luca u invalidskim kolicima svake nedjelje; išla je u kolicima po onom surovom makadamu i uzbrdici, išla je naša Luca neumorno. Narod je osjetio to zajedništvo, tu posebnost i mnogi župljani su isticali kako je lijepo što njihovi fratri idu s njima.

Prva nedjelja bila mi je najteža od svih. Fra Miro i ja smo tada bili sami na župi. Te prve nedjelje slavio sam četiri mise izjutra, a vodio sam i sprovod u 14 sati. Nakon što je sprovodni obred završio u 14:45, odmah sam se brže-bolje vratio u sobu, uzeo samo krunicu i krenuo sa župljanima put Podbrda. Priznajem: jedva sam hodao i gledao. Toga sam dana bio uistinu preumoran, ali radije bih bio umro, nego to propustio. Premda je to bio i moj zavjet Gospi, nisam ni želio izigrati svoje župljane. Idemo zajedno i nikako drugačije! Išli smo i kad smo imali sprovode i vjenčanja, išli smo i kad smo slavili Prvu svetu pričest u župi, išli smo i kad su naši framaši imali primanja i davali obećanja, išli smo i kad smo ranije toga jutra hodočastili na Humac svetom Anti, jer je bila nedjelja. Ali išli su i moji župljani! Koliki su samo to jutro išli pješke na Humac, a onda popodne pješke na hodočašće! Predivno! Nipošto nisu odustajali, a bili su radosni, nasmijani, vedri. Župljani su mi bili posebna motivacija i nadahnuće. Unatoč činjenici da su toga dana imali primanja i obećanja, mnogi su framaši te nedjelje odlučno krenuli na hodočašće, da bi se znojni i umorni vratili pred samu večernju svetu misu.

Druga slika: Lica

Moram priznati da neke župljane i nisam baš dobro poznavao, ali sam ih tek upoznao kada smo svih tih nedjelja zajedno koračali Gospi. Divio sam se njihovoj upornosti. Netko će reći: „Pa, što je tu tako posebno?! I drugi ljudi hodočaste…“ Iskreno, ovdje nisu hodočastili pojedinci, već župa; ovo je bilo župno hodočašće. Svi hodočastimo i idemo na Podbrdo kao pojedinci, neki možda i svaki dan, ali ovo je bilo zajedničko, župno hodočašće. Ovdje se župa „digla“ na noge i prvi su put župljani zajedno, organizirano i zavjetno, bespogovorno i odlučno krenuli prema Mariji. Župa se posvetila. Ovo hodočašće nije bilo organizirano samo za sadašnje župljane, već i za one prošle, ali i buduće; nije organizirano samo za sadašnje svećenike, već i za one prošle i buduće. Molili smo za puno više.

Sveti arški župnik Ivan Maria Vianney nije posvetio i podigao pojedinca, već cijelu svoju župu. Nije stoga bitan samo dobar i svet pojedinac u župi, već puno je važnije imati svetu župu. Na ovom hodočašću župa se jačala u vjeri. Njoj je ovo hodočašće bilo prevažno.

U našoj župi toliko je duhovnih zvanja, ali i kušnji. Gradi se nova crkva, puno je izazova. Našoj župi trebalo je ovo hodočašće više možda nego nama samima, koliko kod to čudno zvučalo. Ali čitlučka župa Krista Kralja nije se zatvorila u sebe i učinila ovo hodočašće „elitiziranim“, već naprotiv – fra Miro je kao župnik odaslao pozive na adrese svih župa Broćanskog dekanata, pa i šire, pozvavši Hercegovce da nam se pridruže na zajedničkom hodočašću. Svi su župnici dobili poziv, dobili su pozivnicu poštom, sve je bilo službeno. Zavapila je naša župa tada da nam se svi pridruže. Ta svi smo mi jedno, jedna Crkva – Kristova. Divio sam se svim licima koja revno dolaze svake nedjelje, tim licima koja nipošto ne odustaju; divio sam se i onim ljudima koji su nam svake nedjelje u Bijakovićima s osmijehom ponudili vodu, kolač ili sok. Uvijek bi nas radosno dočekali. Čak bi i piće ohladili i već nalili u čaše; ali baš svaki put! Bog ih blagoslovio i nagradio! Taj njihov trud, tu njihovu žrtvu nikad neću zaboraviti. Mogli su i oni ostati u kući, nitko od njih to uistinu nije ni očekivao, ali oni su svake nedjelje izašli pred nas i napojili nas mnogim čašama hladne vode.

Treća slika – Svjedočanstvo djeci

Svake je nedjelje išlo i puno djece. O, kako su oni bili gorljivi! Koračali su s puno žara. Jedva su čekali nedjelju da ponovno zajedno idemo. Mnoga djeca i ne znaju kako su nekad naši stariji išli Gospi, kako su išli u kolonama, zajedno. Zato je ovo hodočašće ujedno i stvaranje uspomenâ djeci. Koračajući strpljivo u procesiji, djeca su osjetila što našim obiteljima i ovome narodu znači Gospa; djeca su osjetila što je Međugorje. U srca ove djece utisnuta su neizbrisiva sjećanja i cjeloživotne uspomene. Jednoga će dana svatko od njih s ponosom reći: „Ja sam kao dijete hodočastio sa svojom župom Krista Kralja našoj Gospi. Išao sam sa svojim roditeljima, sa svojim svećenicima.“ U ovoj koloni djeca su bila poput rajskog cvijeća. Divili smo se njihovim malim, sitnim, ali marljivim koracima. Djeca nisu odustajala. Neka su djeca molila, neka teturala, neka su bila razigrana putem. Sjećam se jednog dječaka koji je hodajući skoro zaspao. Bilo je zaista vruće, plus 40 C. Predložio sam njegovoj majci da ga ponesem, ali ona je značajno odbila, rekavši: „Ma ne, velečasni, pretežak je!“ Dječak ju je svako malo nestrpljivo zapitkivao: „Koliko još, mama?!“ A ona bi ga držala budnim govoreći: „Evo, tu smo, još samo malo!“ Nikad neću zaboraviti njegov osmijeh kada je umoran, ali budan ugledao Gospin kip na Podbrdu.

Četvrta slika: Napuštanje već uhodanih navika

Za vrijeme hodočašća smjelo smo hrabrili i podizali jedni druge. Jedan je mudar čovjek svojedobno rekao da je najbolji lijek čovjeku – čovjek sâm. Svjedoci smo kako se danas ljudi otuđuju, kako jedni druge izbjegavaju i osjećaju određenu dozu straha pred drugima. Čovjek se boji čovjeka. Svi smo skriveni u neke svoje svjetove, ali ovo nas je hodočašće uistinu povezalo; ujedinilo nas je i pozvalo da napustimo svoje svjetove i uhodane puteve te stameno krenemo na jedan zajednički put – put koji smo prelazili zajedno kao župa, a vodio je do Blažene Djevice Marije. Zbilja, Marija nas je sve pozvala i ujedinila snagom svoje ljubavi. Krunica nas je ujedinila. Svatko je Mariju osjećao kao svoju Majku. Inače, Drugi vatikanski sabor dao je Mariji jedan poseban naziv – Mater hominum – Majka ljudi. Ona je zbilja Majka svih nas, Majka svih ljudi. Toliki dolaze u Međugorje, cijeli svijet dolazi u to malo broćansko mjesto osjetiti Marijinu neiscrpnu ljubav, kojoj Crkva kliče Mater hominum. I mi smo kao župa željeli jasno i glasno kazati da je Marija naša Majka. Njoj se utječemo i poput svetog Bernarda kličemo: „Spomeni se, o predobrostiva Djevice Marijo, kako se nije nikada čulo da Si ikoga zapustila koji se k Tebi u zaštitu utekao, Tvoju pomoć zatražio i Tvoj zagovor zamolio.“ O Djevice Marijo, spomeni se uvijek naše župe i učini je svojim Nazaretom, mjestom koje je ispunjeno tvojom blizinom i ljubavlju.

Peta slika – Podsjetnik na prve dane ukazanja

Često čujemo kako je sve drugačije bilo u prvim danima Gospinih ukazanja. Ljudi su radosno hitali na Podbrdo, više se molilo; ljudi su bili predaniji i usrdnije se utjecali Majci Mariji. Mnogi su bez imalo straha kročili bosi putem prema Međugorju, nisu se bojali ni pendreka ni milicije. Vjeru naroda nitko nije mogao slomiti. Narod je bio jak kao hercegovački kamen. Budući da sam rođen poslije prvih ukazanja, zbilja ne znam kako je bilo u tim prvim danima, ali jedno sigurno znam: danas su druga vremena i drugi ljudi; danas mlađe generacije moraju svjedočiti svoju vjeru kao što su nekoć one generacije svjedočile svoju. Kročeći u ovim procesijama, stariji župljani znali su kazati: „Hodočastimo baš kao u prvim danima.“ Ljudi su po nesnosnoj vrućini prolazili poljima, odzvanjale su znakovito molitve i pjesme. Živjelo se s Marijom i uz Mariju. Gospa je oduvijek ista, ona je ista Majka i u prvim danima i danas, samo se mi moramo obratiti i još joj više povjerovati. Mi moramo napraviti „skok“ u vjeru. I Isus je isti jučer, danas i sutra, samo ga mi moramo još više i iskrenije ljubiti.

Fulton J. Sheen je svojedobno zapisao: „Budući da je Krist pravi Bog i pravi čovjek, on mora moći učiniti ono što nitko nikada nije bio u stanju učiniti: naime, projicirati svoj život, svoju istinu i svoju ljubav na prag naše svakodnevice – moje i tvoje, i na sâm prag našega srca. Jer oni koji su živjeli u njegovo vrijeme ne bi smjeli imati prednost u ljubavi i oprostu pred onima koji žive u našemu vremenu. Ako nije vječni Suvremenik svih ljudi, onda on nije Bog.“ Ali Bog jest i naš Suvremenik, baš kao i Marija. Oni su tu, uz nas i s nama. Daju nam svoju ljubav. Marija je došla na pragove naših kuća da nas vodi putem obraćenja, putem koji vodi k pravom Putu. Da bi ljubio Mariju, nije ti, čovječe, potrebna neka vremenska odrednica, trebaš ljubiti Mariju već sada, iskreno svim svojim bićem.

Šesta slika – Uspomene

Nikad neću zaboraviti te nedjelje i to hodočašće! Istina je da čovjek živi od uspomena, ali još je veća istina da upravo on i stvara te uspomene. Župa je ovim hodočašćem stvorila trajne uspomene, ali ona to može iznova učiniti, jer iznova treba hodočastiti i stvarati nove uspomene u albumu Marijine škole ljubavi. Kada jednog dana ostarim i ne budem više u Čitluku, sjećat ću se Čitluka po ovom hodočašću. Bit će to sjećanje na zajednički hod, molitvu, znoj, na žrtvu i zajedništvo. Lijepo je bilo hodati zajedno sa svojom župom i župljanima, a župu ne čine zidovi, već ljudi, vjernici. I zbilja, život je jednostavan: čovjek samo srcem dobro vidi, ono bitno očima je nevidljivo. Ovo je hodočašće obasjano neopisivom i možda nevidljivom ljepotom, a upravo će samo to i ostati zapisano u ljudskim srcima, u srcima dokle budu kucala na ovoj zemlji, pa do onoga trenutka kada se presele u vječnost – na vječno hodočašće.

fra Goran Azinović

RECENZIJA

Velebna hodočasnička devetnica zahvale Župe Čitluk međugorskoj Gospi u prigodi 40. obljetnice Međugorja

U rukama, poštovani čitatelju, imaš divan album župne zajednice Krista Kralja, sveg stvorenog iz Čitluka. Ta se zajednica poput obitelji zavjetovala učiniti zahvalnu hodočasničku devetnicu u prigodi 40. obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju. A molitve od zahvalne nema ljepše; k tomu je još i hodočasnička. Točno su izračunali kad će krenuti: početkom Marijinog mjeseca svibnja, na njegovu prvu nedjelju, 2. svibnja 2021., i onda tako svake nedjelje kroz svibanj, te tri nedjelje u lipnju i jedan četvrtak na uočnicu Gospinih ukazanja u Međugorju. Predvođeni svojim fratrima, išli su ravno k Djevici i njenom Brdu ukazanja. Predivne fotografije govore o pobožnom, pokorničkom hodu, hodu djece, majki, očeva, djedova, baka, hodu Božjeg naroda. Hodočašće je uvijek draga pobožnost. Ono ima srce koje tuče tolikom snagom i ljubavlju. Hodočašće želi biti skromno, bosonogo, želi hodočasnike koji poste, mole, pjevaju. Hodočašće uvijek krene iz srca i stigne k cilju koji je opet u srcu. Vinorodno Brotnjo sa svojim brežuljcima bez osojnih strana, na kojima rukama povezani trsovi žilavke i blatine sabiru sunčana podneva, sutone i rosne zore; nose grozde što se sa suncem ljube. Vinogradi, što tuče i oluje ni sanjati ne smiju, tolike su izdržali, u tolikima žrtvovali svoj rod i svoje pjenušave mošte. I bosonogi vjernici Čitluka idu uz mrginje, što uz te vinograde leže i čuvaju uspomene na one koji su ih zasadili, navrnuli, koji ih okopavaju, gnjoje, koji ih obrezuju, pliju, trgaju i na svaki su trs u svom vinogradu ponosni. Pjesma Djevici, Srcu Isusovu, pjesma Bogu Svemogućem, svetom Anti zemlji je poznata. Očenaši i Zdravomarije također. Hrle bosonoge noge i zavjet Djevici čine. A Majka ih čeka na onom mjestu koje je obilježila; na mjestu ukrašenu kamenom, kamenom kojeg su bosonogi hodočasnici svojim stopalima izlizali, ocaklili.

Čitluk je od svoga postanka odan Djevici Mariji. Tako se zorno sjećam kad su, sada već davne 1982. godine, zadnje subote u mjesecu srpnju, sa svojim župnikom fra Zdenkom prešli još duži put do Gospe na Širokom Brijegu prigodom Hodočašća mladih. Iako su komunisti zabranili vožnju autobusima, ali vjeru mladih i njihovih obitelji, vjeru njihovih fratara nisu mogli zabraniti. Već su zorom pozdravili Majku na Širokom i kamene zvonike vjernog svetišta. Baš je iz te tradicije, iz te pobožnosti, iz te odanosti izniknula i ova devetnica u čast 40. obljetnice Međugorja. Pokušaj samo zaviriti u dušu tih najmanjih, djevojčica i dječaka. Pogledajte samo njihova lica… Na njima je odsjaj nečeg predivnog, uistinu nebeskog. Ili male djevojčice na jednom od tih hodočašća sa crvenim ruksakom na leđima. Umorna, sjedi na kamenu, a snagu joj daje ruka njenog oca koju drži. Ili mladog oca s djetetom ne starijim od pola godine u svom naručju, kako ga u pratnji svoje supruge nosi pred Majku Božju da mu ga čuva, da ga štiti; djevojke s krunicama u rukama; puk što nakon pješačenja kleči na kamenjaru pred svojom Majkom i s njom razgovara; grupu dječaka prepunih života kako poput najozbiljnijih ljudi pomno i sabrano sudjeluju u molitvi, nakon što su pješice došli do Brda ukazanja.

Ovaj album župne zajednice svakom će godinom biti sve zanimljiviji. Ta djevojčica iz tatinih ruku će ga pokazivati svojoj djevojčici, ti će dječaci pričati svojim dječacima, te djevojke svojim kćerima. Vjera će se ove hodočasničke devetnice složiti u povjesnicu, baš kao i ono pješačenje prilikom hodočašća mladih na Široki Brijeg. Gledat će se po ovim fotografijama i spominjati svih onih koji su htjeli Majku Božju i Majku svoju počastiti svojim hodočašćem, svojom žrtvom, svojom ljubavlju i molitvom. Bila je ovo divna i čista molitva; molitva na kamenu. S njima je molila zemlja, molilo je i nebo; s njima su molile ptice. Fra Miro i fra Goran su osluhnuli srce svojih vjernika. Čuli su njegov ubrzani otkucaj, zebnju duše njegove su osjetili. Maske su, distance, novo normalno, kuga korone i smrti mnogih i iz najbližeg ozračja strahom koraknuli u duše njihovih vjernika, uz sve razumno poštovanje onoga što u tom trenutku trpe i svih opravdanih strahova, rekli su: „Idemo k svojoj Majci! Idemo joj reći da nas je strah, da smo zbunjeni, želimo Majku zamoliti da nas zagrli svojom zaštitom!“ I još više od toga: „Hajmo svojoj Majci reći: ‘Hvala ti!’ S nama si na neponovljiv način bila ova četiri desetljeća. Oćutjeli smo tvoju blizinu, tvoju brigu za nas. Čuli smo tolike tvoje riječi. Majko, želimo ti ovom hodočasničkom devetnicom reći: ‘Iskreno i veliko hvala!’“ Svaku ih je ovu nedjelju, pa i na samu uočnicu, dočekala Blažena Djevica raširenih ruku. Sjećala se svojih hodočašća od Nazareta do Jeruzalema, pa opet natrag i svih tih na otvorenom prospavanih noći. Gledajući dječicu što su sa svojim očevima i majkama pješice došli, sjetila se nebeska Majka svoga Sina i onog hodočašća kad su ga izgubili. Bilo mu je tek dvanaest godina. Tri ga je dana žalosna sa svetim Josipom tražila. I našli su ga u Hramu. Ovo joj je sjećanje izmamilo blagi osmijeh na nebeskom licu. Mirna i spokojna, gledala je njih, svoju vjernu djecu, i sve ih preporučila svome Sinu.

fra Ante Marić