Opis
“…Čuvajući osjetljivost za njene neizvjesnosti, mi ne smijemo gubiti strast i energiju za akciju. Svaka je pogreška vrednija od pustoši, svaki je čin vredniji od obamrlosti! Hrvatska se mora postaviti kao mjerilo u svakom trenutku, u svakom pothvatu. Ne može se učiniti ništa vrijedno za druge, što bi istodobno bilo protiv nje. Svaka zamisao kojoj Hrvatska smeta mora podrazumijevati nasilje! Jer i perspektiva planetarnog jedinstva može biti radosna samo s raznolikošću! Ako je ipak izgubi, bit će to tragedija bez gledalaca”.
Vlado Gotovac
RIJEČ NA POČETKU: SLOBODARSKA POTKA HRVATSKOG NACIONALIZMA
Nasuprot različitim internacionalističkim – nemarksističkim i marksističkim – koncepcijama i ideologijama, koje su tijekom XX. stoljeća uspjele zamagliti i iskriviti sadržaj pojma nacionalizam, kompromitirajući ga i poistovjećujući ga sa šovinizmom, pa čak i s rasizmom, u ovim se tekstovima taj pojam koristi u njegovu izvornom značenju, onako kako je u hrvatskoj političkoj misli osmišljen u starčevićanskome nauku: kao misao slobode i prava, kao “misao etična”.
Ona govori o odnosu pojedinca prema njegovu narodu, a ne o odnosima među narodima.
Nju je izražavao Solženjicin, kad je s tugom shvatio da su njegovi sinovi, odrasli u progonstvu, postali više Amerikancima nego što su ostali Rusima.
Voljeti svoj narod više od drugih ne znači smatrati taj narod drugačijim, boljim ili vrjednijim od drugih. Ne znači, dakle, smatrati svoj narod izabranim, nego svjesno izabrati narod kojemu se pripada i s kojim se želi dijeliti sudbina, unatoč svih svojih i njegovih mana i nedostataka.
To je izraz iskonske slobode, čak i onda – možda pogotovo onda! – kad se izabire pripadnost neslobodnu narodu. Upravo taj izbor je izbor slobodne volje, a ne intelektualne tromosti, ili političke konjunkture i oportunizma.
Terminološki je odustanak uvijek prvi korak prema priznanju poraza, ili je, još točnije, već sâm po sebi – poraz. I zato se, dakle, ne treba odricati hrvatske nacionalističke misli, pa makar se pritom izlagali pogibelji da nas se hotimice i svjesno krivo shvaća. Jer, nema nikakva uvjerljiva razloga da se ustukne pred ideološkim batinašima i misliocima filozofije željezne štange (u prenesenu ili u doslovnom značenju, svejedno), koji su svim silama htjeli i još uvijek hoće nacionalizam pojmovno i politički suprotstavljati demokraciji.
U njihovim je kvaziintelektualnim koncepcijama sloboda pojedinca uvijek podređena ideološkim postavkama uobličenima u apstraktnome internacionalnom Molohu; u njihovim je raspravama uvijek bilo mjesta za apstraktnu slobodu nadnacionalnih tvorbi, pa čak i za neovisnost drugih, dalekih i možda “egzotičnih” naroda, samo ne – hrvatskoga.
Štoviše, ništa, baš ništa njihovu internacionalizmu i njihovu prividnom humanizmu nije smetalo kao Hrvatska, kao nacionalni osjećaj onog pojedinca koji se nije spreman odreći svoga hrvatstva, nego se htio i hoće se osjećati Hrvatom, ali se ne može osjećati slobodnim dok slobodan nije i njegov narod, njegova domovina.
Jer, sloboda pojedinca nužno uključuje slobodu njegova naroda i njegove domovine; samo je takva sloboda pretpostavka slobode čovječanstva.
Povijest čovječanstva potvrđuje osjećaj tijesne povezanosti ljudi koji govore istim jezikom, imaju zajedničku prošlost i svijest o zajedničkoj budućnosti. Svaka misao koja negira ili potire taj osjećaj, mora implicirati nasilje: ne postoji apstraktni pojedinac, jedinka izdvojena iz svijeta. Najsnažniji dokaz za to nisu oni koji izabiru i javno iskazuju svoju narodnosnu pripadnost, nego upravo oni koji bi htjeli negirati vlastiti nacionalni osjećaj: upravo oni dokazuju da je taj pothvat neprirodan i nemoguć. Njihova odlučnost da se obračunaju s nacionalizmom vlastitog naroda najjasnije svjedoči o nemogućnosti apsolutnog iskorjenjivanja tog osjećaja. Zato se oni zapravo ne obračunavaju s nacionalizmom, nego sa sobom, s etičkom, intelektualnom i emocionalnom prazninom koju su sami odabrali.
Hrvatski nacionalizam i takvima ostavlja pravo izbora, upravo radi toga što on – za razliku od jugoslavenskoga, južnoslavenskoga ili panslavenskog nacionalizma – nije mističko-rasni konstrukt koji neizbježnim nasiljem poriče i uništava stare vrijednosti i stvara novi (id)entitet, kojemu je namijenjena neka tobože uzvišena i općečovječanska misija, nego je politički koncept, koji za hrvatski – ali i za svaki drugi narod – traži samo slobodu, dostojanstvo i budućnost. Upravo ta slobodarska potka hrvatskog nacionalizma jest ona vrijednost zbog koje su tu misao u posljednjih stoljeće i pol prigrlili najsnažniji duhovi na ovim širinama, uvijek potpuno svjesni da svojim izborom biraju i moćnog neprijatelja. No, nema nikakve sumnje da je od tih neprijatelja i njihove moći etički uzvišenija i kulturno plodonosnija ta misao, koja je kroz povijest svima, bez obzira na podrijetlo, rasu ili vjeroispovijed, ostavljala mogućnost da okvir svoje osobne slobode nađu u slobodi hrvatskog naroda, u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi kao sastavnomu dijelu Europe domovinâ.
No, ostavljajući i jamčeći pravo na izbor i onima koji se odriču svoje domovine i svog naroda, sljedbenici hrvatske nacionalističke misli sebi pridržavaju i pravo da takve žale ili preziru…
Tomislav Jonjić
Bio je Irac koji se odrekao svoje domovine,
dakle – loš čovjek.Victor Hugo