Opis
PREDGOVOR
Veliki svjetski rat prekinuo je izdavanje »Matičinih« narodnih pjesama. Prekinuo, ali nije ukinuo! Hiljade narodnih pjesama, koje su ubrane u najljepšim cvijetnjacima i gradinama hrvatskog narodnog područja, čekaju još u »Matičinim« dolapima, da budu iznesene na svijetlo dana i predane nauci na proučavanje a redovnim čitaocima na razblaživanje i usklađivanje duše s dušom narodnom.
U ovoj knjizi odabrano je nešto više od 500 lirskih pjesama. Nazvali smo ih »ljubavnima«, jer u njima, u prvom redu prevlađuje ljubav: ljubav djevojačka i momačka. Dvije trećine svih ovih pjesama pripada toj vrsti. Iza njih nanizali smo stotinu pjesama, koje smo nazvali porodičnima«, a u kojima se prikazuje odnos kćerke prama materi (ocu se, začudo, u lirskim našim pjesmama daje vrlo rijetko riječ), muža prama ženi, brata prama sestri, djevera prama snahi i nevjeste prama zaovama. — Četvrtom odjeljenju dali smo naziv »p r i č a l i c a«, jer su po svojoj prirodi najbliže pjesmama VI. knjige i jer veći dio između njih skriva u sebi neki motiv. Samo što su ove »ljubavne pričalice« kraće i zbijenije i što ne nose na sebi onog polu-junačkog obilježja. Među tim pjesmama ima i takvih, kojima smo dali, u jednoj i drugoj knjizi, isti ili sličan naslov (»Čiji prsten, onog i djevojka«, »Marko hoće Šokicu« i t. d.). Zašto je pjesma »Mijo hoće Šokicu« ušla u VII. knjigu (str. 112.), a »Marko« u VI. (str. 210.), razumjet će svaki znalac, kad razabere, da se »car« pogađa s Markom za konja od megdana, za kojega mu nudi Vlahinju, Turkinju i Šokicu, a u Mijinoj pjesmi »majka« naprosto hoće da oženi sina, pa mu dovodi na izbor djevojke. — U posljednjem odjeljenju donosimo do stotinu šaljivih i satiričnih pjesama, koje skladno završavaju zbornik, a sadrže u sebi neku ljubavnu parafrazu, prelivenu zdravim humorom.
Spoljašnjim oblikom donekle se ova knjiga »Matičinih« pjesama odvaja od pređašnjih. Nema posebnog dodatka s varijantama. Kako smo rekli u predgovoru VI. knjige, moramo to ponoviti. Nježni ljubavni momenti u našoj narodnoj poeziji upravo su neiscrpivi. Sama fabula — ako ju pojedina pjesma i ima — nije ni tako znatna, ni toliko stvarna, da bi trebalo dodavati u bezbrojnim varijantama »isto to, samo malo drugačije«. Jedna pjesma izriče isti osjećaj u manje ili više savršenom obliku, a izbor se ima prepustiti urednikovu znanju i ukusu. Na njegovu dušu pada grijeh, ako se nije odlučio za »najbolju«, a ako je koji izdavač naišao prije njega na skladniji izražaj istoga osjećaja, čast — ne njemu — nego onoj pjevačici, na koju je njega sreća nanijela.
Ipak smo i »varijantskoj« potrebi naučnoj udovoljili u onim slučajevima, u kojima smo mislili, da joj trebamo udovoljiti. Preko 70 pjesama popratili smo varijantama »Matičinih« rukopisnih zbornika, ali ne u posebnom dodatku, nego odmah iza odabranog primjerka.
I tako bi — u tri sveska — bile dovršene »Ženske pjesme« Matičinih izdanja. Hoće li se »Matica« odlučiti da doda još jedan ili dva sveska »Hajdučkih i uskočkih pjesama«, kojih ima velik broj, zavisit će o odazivu čitalačkih krugova i o materijalnim prilikama. Papir i štampa još je uvijek skupa za ovako omašna izdanja.
Ovom prilikom htjeli bismo skrenuti pažnju upravljača naše prosvjetne politike na jednu anomaliju, kojoj bi se moralo doskočiti. U našim srednjim školama daje se prevelika važnost junačkim narodnim pjesmama, a premalena ili nikakova ženskima, naročito baladskog obilježja. Junačke pjesme svrstavaju se u čitave »historijske cikluse« — manje ili više izvještačene — koji, osim imena pojedinih narodnih junaka, nemaju u sebi ničega »historijskoga« ili su samo naša domaća verzija sveopćih pripovjedaćih motiva. A naše romance i balade, koje su s Fortisovom dalmatinskom »Hasanaginicom« upravo i skrenule pažnju Evrope na nas, stoje, kao siročad, u zapećku i čekaju, da se i na njih tko smiluje. Pa i ljubavne pjesme — probrane i bez erotičke primjese — mogle bi se čitati u našim školama, jer su mnogo bliže i shvatljivije mladoj duši, nego Musa Kesedžija i Momčilo vojvoda.
Ovoj anomaliji podliježu i neki njemački slavisti, koji su prošle godine u Berlinu fonografski snimali junačke naše pjesme iz usta jednog vrlo slabog crnogorskog guslara (i u Zagrebu smo ga slušali). Tobože: treba da se u gramofonske ploče ureže »zanos i glas epsko-herojske duše«, koja se očituje »samo u pjevanju«. Živo srce, vele, valja opipavati i brojati mu otkucaje u svakom stepenu »pjevačeve tuge i žalosti«. Da, ali ne u monotonom recitiranju i najboljih guslara, nego u živom pjevanju naših pjevača i pjevačica, kad zapjevaju svoje lirske pjesme! Tanasije Vućić pjevao nam je najpoznatije junačke pjesme, koje je naučio iz knjiga, kao i mi slušači, pa o »zanosu« njegove »stvaralačke« duše ne može biti ni govora.
Tu je, dakle, i opet nauka svoju modernu metodu i prokušane aparate uperila na nepravi objekt i pripisala važnost onome, tko je nema, i onoj vrsti naše narodne poezije, koja po »Klangfarbi« pjevačeva tona ne može dati novi pravac izučavanju narodnog pjevanja.
Neka se ti berlinski fonografski aparati donesu u naša sela, pa neka se u gramofonske ploče urezuje duša naših pjevačica, kad se okupe na sijelu i prelu — pa će možda proučavanje naše narodne poezije krenuti doista novim pravcem.
A dotle budimo zadovoljni, da se u ovom obliku — »trune lule sumbulove u terluke djevojačke!«
U Zagrebu, mjeseca listopada 1929.
Dr. Nikola Andrić.
I. DJEVOJAČKE
ZVJEZDAMA SE NAKITILA.
Košutice, rosna ti si!
Gdje si bila, da si rosna?
— »Išla bratu po djevojku.«
— »»Je l’ daleko ta djevojka?««
— »Nije vrlo ni daleko:
Tri konaka dobra hoda.«
— »»Ja, kakva je ta djevojka?««
— »Nije vrlo ni lijepa;
Lišce joj je žarko sunce,
Mjesecom se zaklonjala,
Zvjezdama se zakitila,
A cvijetom opasala.«
S. R. Bašagić, br. 40.
Iz Sarajeva.
UDARALO UZ TAMBURU ĐAČE.
Udaralo uz tamburu đače;
Tambura mu od suhoga zlata,
Žice su mu kose djevojačke,
A terzijan pero sokolovo.
Gledala ga s čardaka djevojka,
Gledala ga, pa je besjedila:
»Bože mili, da čudna junaka!
Da li mi ga Bog i sreća dade,
Pod njega bih karamfil sterala,
A pod glavu rumenu ružicu.
Nek miriši, nek se često budi,
Neka moje b’jelo lišce ljubi!«
Fra Rafael Barišić, br. 28.
Iz Sutjeske u Bosni, od Nediljka Zubkovića.
ZAŠTO SE JE DRAGI NALJUTIO?
Moj se dragi na me naljutio,
Što sam drugog okom pogledala,
I što sam mu vezen jagluk dala.
Ako sam ga okom pogledala,
Nijesam ga srcem sevdisala;
Oči voda gledaju svakoga.
Na ustima kapidžije nema.
Ako sam mu vezen jagluk dala,
Mom sam dragu ljevšeg ostavila.
Više ima u njem čista zlata,
Više zlata, nego b’jela platna.
Na njemu su trides’ jedna grana,
I četeres’ i četiri lale;
Na srijedi tica hadžidare,
U kljunu joj alem-kamen dragi,
Pri čem dragi vidi večerati,
I docnije konja potkovati,
U ponoća, kolik’ i u podne.
Vice Palunko, br. 94.
Iz Ramnoga u Hercegovini; kazivala stara Janje Vlahinić.
MORNAROVA LJUBA.
Oj sokole, moj sokole,
Ne vij mi se nada dvore,
Ne budi mi draga moga;
Trudan mi je i umoran!
Kada mi se on probudi,
Molit ću ga, moj sokole,
Da me sobom na put vodi.
Obdan ću mu za mornara,
A u noći za ljubovcu.
Ako njega veslo izda,
Evo moja desna ruka;
Ako li ga jidro izda,
Evo moja bila skuta;
Ako li ga konop izda,
Evo moje žute kose;
Ako li ga jambor izda,
Evo moga vitna struka.
Oj sokole, moj sokole,
Ne budi mi draga moga!
Mihovio Pavlinović, II., br. 743.
Drvenik u Dalmaciji.
TVOJA SAM SVAKOJAKO.
Uzori, dragi, ravnine,
Ter posij svoje jadove!
Ako ti nikne albaver,
Išči me, dragi, od babe!
Ako ti nikne šenica,
Šenut ću, dragi, za tobom!
Ako ti nikne al-neven,
Ne veni, dragi, tvoja sam!
Ako ti nikne bosiok,
Bosa ću, dragi, za tobom!
Mihovio Pavlinović, II., br. 213.
Vitez.
DJEVOJKA KARAMFILU.
Karamfile, pleme moje!
Još da mi je sjeme tvoje,
Ja bih znala, gdje bih cvala,
Mojem dragom pod prozorom.
Kad moj dragi legne spati,
Karamfil će mirisati,
A dragi će uzdisati.
Uzdah će se čut do Boga,
Bogu će se sažaliti,
Opet će nas sastaviti.
Mihovio Pavlinović, II., br. 103.
Srijem.
KAKVE ĆE MU RUBAČE ŠIVATI.
Sprevodi me, Đuro, do mojega dvora!
— »Kak bi te sprevodil, ne znam ti za njega?« —
Vu mojem ti dvoru tri grma pušpana;
Vu svakom ti grmu vtičica popeva.
Vu prvom ti speva od moje ljubave;
Vu drugom ti speva vokolo pol noćke,
Vu trejtomu speva vu rumeno zorjo.
Zorje, moje zorje, ne shajajte rano!
Počekajte malo, dok si jošće prispim,
I dok se spomenem s svojom starom majkom,
Kaj si bum šivala i kaj njoj delala?
Šivala si budem ljubomu rubače,
I njoj bum šivala oplećek svetečni.
Njoj ne bum delala sunca ni meseca
Ni te drobne zvezde, ni svakačko zverje,
Nit goluba perje, nit sokola srce,
Neg ljubu rubačo budem tak šivala!
Đuro Deželić, br. 154.
Iz šomođske županije u Ugarskoj.
BILJEG DRAGOMU.
L’jepo ti je rano uraniti,
Dvor pomesti, vode donijeti,
Na vodici cvijet ostaviti.
Kad mi dragi na vodicu dođe,
Nek mi cvijet na vodici nađe!
Nek zna dragi, da sam dolazila,
I na vodi cvijet ostavila!
Mihovio Pavlinović, II., br. 184.
Banjaluka.
NEK ĐERDANI POZVEKUJU!
Oj djevojko, dušo moja!
Oj Požego, diko moja!
U tebi sam vična bila,
Na Drenovcu vodu pila.
Na Drenovcu šajka-lađa,
Šajka-lađa orijeva,
U njoj ljuba Ivanova;
Poručuje po Ivana:
»Oj Ivane, gospodine!
Kup’ mi čovu, zima mi je,
I cipele, dika mi je,
I mindžuše namiguše,
I đerdane pozvekane!
Kad ja pođem u rod k majci,
Nek se čova za mnom vuče,
Nek cipele poškripuju,
Nek mindžuše namiguju,
Nek đerdani pozvekuju!«
M. Milićević, br. 123.
Iz Čaglića kraj Lipika.
SAMO BI IH USTA POMIRILA.
Ne čudim se prosu pri planini,
Ni Varcaru, što je u dolini,
Ni Jezeru, što je na vodici,
A ni Jajcu, što j’ u tisnom klancu,
Ni Vrbasu, što se često muti,
Već svom dragom, što se često ljuti.
Al ako se ja na njeg razljutim,
Sva nas Bosna pomiriti ne će,
Ni sva Bosna ni Hercegovina,
Ni bijelo Livno do Travnika,
Veće opet naša medna usta,
Medna usta i šećerli riči!
Mihovio Pavlinović, II., 210.
Varcar.
DAT ĆE MU DUKAT, DA NE GLEDA PREDA SE.
Ništa meni ne dodija, majko,
Već solupi podrezani kratko,
I obrve navučene tanko,
I mog dragog dolaženje često;
U godini svakoga miseca,
U misecu svake nediljice,
A, kad dođe, sve — preda se gleda.
Da sam mlada dukat izgubila,
Ne bih tako preda se gledala.
Otkinut ću dukat sa đerdana,
Bacit ću ga dragom u nidarca:
»Eto, dragi, dukat sa đerdana,
Nemoj, dragi, preda se gledati!«
Bartuo Grgić, II., br. 3.
Iz Ričica u Dalmaciji.
TREĆI VIJENAC DRAGOM SVOMU SVILA.
Lipa Mare dva pauna pase,
Dva pauna, tretu paunicu.
Od pauna perje otpadalo,
Lipo ga je pobirala Mare.
Iz njega je tri venčace vila;
Jenega je na bajer metala,
Drugega je na vodu lajenu,
Tretega je sebi ostavila;
Tega vila dragem drugu svojem.
Rudolf Strohal, II., br. 48.
Iz Stativa kraj Karlovca.
KAKO DJEVOJKE NOSE BOSILJE.
Ran’ bosilje poručuje:
»O, sadašnje djevojčice,
Što me veće ne berete,
I u kite ne vijete?
Ran’ bosilje poberite,
I u kite savite me!
Junacima ne dajte me;
Junaci me grubo nose:
Ljetna danka za klobukom,
Zimsk’jem dankom u klobuku.
Ran’ bosilje poberite,
Djevojčicam podajte me!
Djevojke me l’jepo nose:
Ljetnim dankom pri prsima,
Zimsk’jem b’jel’jem u njedrima!«
Andro Murat, II., br. 10.
Iz Luke na Šipanu; pjevala Kate Murat-Palunko.
PRVA SREĆA, PUNA ČAŠA CVIJEĆA.
Jelu sadi erdeljska banica,
Jelu sadi i jeli govori:
»Ne rasti mi, jelo, u širinu,
Već mi rasti, jelo, u visinu!
Kad se popnem ja na tebe, jelo,
Da ja vidim b’jeloga Budima,
U Budimu Budimliju Ivu!«
Ona misli, nitko je ne čuje,
Al to čuje od Erdelja bane,
Pa je njojzi tiho govorio:
»Što je bolji Budim od Erdelja?
Što l’ od mene Budimlija Ivo?«
Al govori erdeljska banica:
»Ne budali, Erdeljiću bane!
Nije bolji Budim od Erdelja,
Nit od tebe Budimlija Ivo,
Al je Ivo prva sreća moja,
Prva sreća, puna čaša cv’jeća;
Druga sreća, puna čaša vina,
Treća sreća, puna čaša jeda!«
Petar Bogdešić, br. 3.
Iz Dragovaca kraj Oriovca.
OKRENI SE, OBRNI SE, MUJO!
Okladi se Mujo i djevojka,
Da će skupa noćcu prenoćiti
Bez ljubavi i bez milovanja.
Mujo metnu dobra konja svoga,
A djevojka zlatan jerdan s vrata.
Kad je bilo noći o ponoći,
Progovara mlađana djevojka:
»Okreni se, prevrni se, Mujo!
Mrtva tebe okretala majka!
Što ti žališ dobra konja svoga?
Ja ne žalim zlatan jerdan s vrata.«
Ivan Stipac, br. 38.
Iz Smiljana u Hrvatskoj.
II. MOMAČKE
GUSLILE SU GUSLE JAVOROVE.
Guslile su gusle javorove,
Budile su Jovana čobana:
»Ustaj, bore, Jovane čobane!
Turci su ti janjce odjavili,
A kauri prebijele ovce.«
— »Neka jave, da bi odjavili!
Nek ostave ovna devetaka,
Na kome je zvono od dukata,
U zvonu je zrno đunđerovo,
U đunđeru oko djevojačko.«
Franjo Kovačević, br. 23.
Iz Krajine oko Gospića.
SAPNI PUCE, PUKNUT ĆE MI SRCE.
None prala Milka materina,
Na Dunavu, u zlatnu leđenu;
Njoj dolazi momče s one strane:
»Spusti, Milka, niz ruke rukave,
A niz noge gaće ćiftijane!
Sapni puce, puknut će mi srce!«
Ivan Odić, br. 70.
Iz Travnika.
KRATKE NOĆI.
Crna goro, puna ti si hlada!
Srce moje još punije jada!
Nemam majke, da joj jade kažem,
Ni sestrice, da joj se potužim:
Imam dragu i to na daleko;
Dok joj dođem, pola noći prođe,
Dok obljubim, sabah-zora dođe!
Da zna zora, što je milovanje,
Ne bi došla za nedjelju dana!
Luka Marjanović, br. 135.
Iz Gornje Krajine.
TVOJA ME JE SVEKRVA RODILA.
Mlad se Ivo kroz Karlovce šeće,
Mamuze mu o ćupriju zveče.
Konjic mu je pribijela vila,
Na njemu je sve crvena svila.
Gledala ga s pendžera divojka,
Gledajući dozivala majku:
»Odi vidi, moja mila majko!
Lipa konja, još lipšeg junaka.
Blago majki, koja ga rodila!
Blago seki, koja ga nijala!
Blago ljubi, koja će ga ljubit!«
Al govori Ivo sa konjica:
»Ne budali, s pendžera divojko!
Tvoja me je svekrva rodila,
Tvoja me je zaova nijala,
Ti si ljuba, ti ćeš me ljubiti«.
Luka llić, I., br. 435.
Ruma.
NE BI LI MU ŠTA OD SANKA KAZALA!
Prođoh goru, prođoh drugu zelenu,
Kad u treću jasenovu najveću,
Al u gori prostrta je ložnica,
U ložnici moja draga zaspala.
Nit je mogu od dragosti buditi,
Nit je mogu od veselja ljubiti,
Nego počeh od veselja moliti:
Da mi Bog da vihar-vjetra od mora,
Da odlomi jednu granu sa bora,
Ne bi l’ pala mojoj dragoj na lice,
Ne bi li se moja draga prenula,
Ne bi l’ meni šta od sanka kazala!
Fra Danijel Ban i Bono Ostoić, br. 103.
Iz Vareša u Bosni.
NE BI L’ MOJA BILA!
Divičica vodu gazi,
None joj se bile;
Gajtanom se utezala,
Ne bi lʼ tanja bila;
Đulsijom se umivala,
Ne bi lʼ bilja bila.
Za njom ide mlado momče,
Grohotom se smije:
»Gazi, gazi, divičice,
Ne bi lʼ moja bila!«
Mihovio Pavlinović, II., br. 244.
Podgora.
KÔ DANICA KAD SE LJUBI S DANOM.
Čija ono bijaše djevojka,
Štono rano rani na vodicu,
Rano rani, krivo fesić nosi,
A povlači okom i obrvam’
Baš ko sunce, kad je pod oblakom,
Il danica, kad se ljubi s danom
Na rastanku na pohodu svome?
Ivan Zovko, II., br. 220.
Iz Bosne.
SJAJNA ZORO, TI NE SVANI SKORO!
Sjajna zoro, ti ne svani skoro!
Dok se Marko vinca ponapije.
Marko pije, Anđelija služi.
Kad je bilo zori prid zoricu,
Zapjevao Kraljeviću Marko,
Zapjevao tanko glasovito:
»B’jela zoro, ti ne svani skoro!
Još se vinca ponapio nisam,
A ni moje naljubio Anđe.
Anđa mi je i otac i majka,
Jer ja junak nigdje nikog nemam,
Osim moga šarca od mejdana
I vijerne ljube Anđelije!«
Luka Ilić, I., br. 497.
Iz Kobaša na Savi.
UZ DJEVOJKU SRCE VESELIJE.
Soko leti preko Sarajeva,
Traži hlada, gdje će hladovati:
Nađe jelu nasred Sarajeva,
A pod jelom prostrta dolama.
Na njoj sjedi Sumbul-udovica
I djevojka rumena Ružica.
Soko misli misli svakojake,
Il će ljubit Sumbul-udovicu,
Al djevojku rumenu Ružicu,
A kad neko odneklena viknu:
»Bolan bio, siv zelen sokole!
Ne pij vode, ne ljub’ udovice,
Vet pij vina, a ljubi djevojke;
Od vina je lišce rumenije,
Uz djevojku srce veselije«.
Vinko Palunko, br. 32.
Iz Popova polja u Hercegovini; kazivala starica Jele Bukvić.
UKOPAJ ME POKRAJ SRCA SVOGA!
»Cvati, ružo, nemoj opadati!
Boluj, Ahmo, nemoj umirati,
Jer te nemam nigdje ukopati,
Van da bih te u njedrim’ kopala.«
Bolan Ahmo dragoj odgovara:
»Bolovat ću, pa ću i umr’jeti.
Nemoj mene nigdje ukopati,
Već me kopaj u tvoja njedarca,
U njedarca, pokraj srca svoga!«
Ivan Zovko, II., br. 168.
Iz Bosne.
III. PORODIČNE
NEKA IMA U ŠTO POGLEDATI!
Tamna noći, puna ti si mraka!
Srce moje još punije jada.
Otkud ne će biti puno jada,
Kad se moja udaje djevojka!
Da bi za kog, ne bih ni žalio,
Već u selo za jarana moga.
Moj me jaran zove u svatove.
Muka poći, a veća ne poći.
Ako pođem, nagledah se jada,
Ak’ ne pođem, ne vidjeh djevojke.
Baš ću ići, pa da ću ne doći.
Lijepo ću sebe opremiti,
Neka ima u što pogledati!
Fra Mirko Šestić, II., br. 25.
Iz Vareša u Bosni, od Pave Mikeljevića.
SVOJE NOSI, SVOJIM SE PONOSI.
Majka Miju na zaglede slala:
»Ajde, Mijo, zagledaj djevojku;
Ne gledaj joj zlata oko vrata,
Nit joj gledaj veza uz rukave!
Tuđe zlato nosi oko vrata,
Tuđa seja uz rukave vezla,
Tuđe nosi, tuđim se ponosi.
Već joj gledaj hoda i pogleda,
Kako l’ hodi, kako li pogleda.
Makar ona ne imala zlata,
Ne imala zlata oko vrata:
Svoje nosi, svojim se ponosi.«
Ante i Juraj Kušmiš, br. 143.
Iz Roždanika u kotaru novskom, od Kate Kovačević.
SAN SANJALA U BOSNI DJEVOJKA.
San sanjala u Bosni divojka,
Da zmaj leti priko polja ravna,
I sa zmajem dva goluba bila,
Za golubi’ tice svakojake.
Majka joj je sanak tumačila:
»Što si, ćerko, u sanku sanjala,
Da zmaj leti priko polja ravna,
Ono j’ tvoje i milo i drago;
Što su ono dva goluba bila,
Ono su ti dva kuma vinčena;
Što su ono tice svakojake,
Ono su ti gospoda svatovi.«
Stjepan Ugarković, br. 106.
Iz Jablanca pod Velebitom.
DOMIŠLJATA DJEVOJKA.
Divojka je crnu goru klela:
»Crna goro, cvala, ne rodila,
Jer me majka priko tebe daje,
Priko tebe u neznanu zemlju,
A od roda nikoga ne šalje,
Niti šalje, nit mi poručuje,
Samo jednog tuđina junaka!
Ne će tuđin pravo kazivati,
Što mi moja poručuje majka.
Ali ja sam roda domišljata,
Ja se mogu dosititi sama,
Što bi meni poručila majka:
»»Slušaj svekra kano babu svoga,
Svekrvicu kano milu majku,
Diverove kano braću svoju,
Zaovice kano i sestrice,
Boj se vojna kô u litu groma,
Jer će vojno borme udariti
Kô u litu munja opaliti!««
Iz starog rukopisa Tome Kraljevića, str. 113.
Iz Požege.
KOVAČEVA MANDALJENA.
Kovačeva Mandaljena,
Kud god hodi, Boga moli,
Da joj Bog da dobrog vojna,
I u vojna puno roda,
Kada pojde u rod majki,
Da imade s kime poći.
Što molila, namolila.
Kad je pošla u rod majki,
Dva djevera konje prežu,
A dva hoće s njome poći;
Dvi jetrve kolač mise,
A dvi hoće s njome poći;
Dvi zaove biser nižu,
A dvi hoće s njome poći.
Svekar sjedi, pa besjedi:
»Mando moja, snaho moja,
Koga vidiš, pokloni se,
Koga sretneš, ukloni se!
Svatko će te pohvaliti:
Blago dvoru, u kojem si,
I junaku, za kojim si!«
Nikola Tordinac, br. 52.
Kazivala Erža Horvat, djevojče iz Vrsende kraj Pečuha.
IV. PRIČALICE
U CRKVI SE DARIVALI.
Dvoje se je zaašikovalo,
Lipa Manda i Karlović Ivo,
Jabuka im dvore rastavila.
Vrlo kune lipa Mandalina:
»Oj jabuko, grom te razgromio,
Tvoje grane munja opalila,
Što si mene s Ivom rastavila!«
To slušala Ivanova majka,
»Ne kun’ tako, lipa Mandalino!
Ja sam svoga oženila Ivu;
I viša je i lipša od tebe,
I u svomu ruhu bogatija.«
Odgovara lipa Mandalina:
»I ja sam se za drugog udala,
I lipši je i viši od Ive
I u svomu ruhu bogatiji.«
Zajedno su na venčanje došli;
Manda vadi vezenu maramu:
»Naj ti, Ivo, vezenu maramu,
Što sam vezla tebe gledajući!«
Ivo vadi škudu križevaču:
»Naj ti, Mando, škudu križevaču,
Što sam kovo tebe gledajući.«
Luka llić, I., br. 494.
Iz Slankamena.
ČIJI PRSTEN, TOGA I DJEVOJKA.
Tri junaka divojku gledala,
Tri gledala, sva tri darak dala;
Ivo daje rešmu pozlaćenu,
Anto daje od zlata jabuku,
Pero daje prsten suha zlata.
Tu se oni posulit ne mogu;
Oni idu na sud pred kadiju:
»Sudi nama, na sudu kadijo,
Sudi pravo, tako bio zdravo!
Nemoj krivo, živ ti sinak bio!«
Al govori na sudu kadija:
»To ne može biti bez divojke!«
Dovedoše lijepu divojku;
Al govori na sudu kadija:
»Kaž’ divojko, šta je koji dao?«
Progovara lijepa divojka:
»Ivo dao rešme pozlaćene,
Anto dao od zlata jabuku,
Pero dao prsten suha zlata.«
Al govori na sudu kadija:
»Jabuka se po pekšišu šalje,
A rešme se posestrimam’ daju,
Prstenovi svojim zaručnicam’.
Čiji prsten, toga i divojka!«
Ivan Odić, br. 62.
Iz Travnika.
SLUŽIO JE KRALJA ’RVATSKOGA.
Sokol sjedi na Udbini gradu,
Žute mu se noge do koljena,
Zlate mu se krila do ramena,
Vije mu se kruna nad očima.
Pitale ga Udbinke djevojke:
»Oj sokole, siva ptico moja,
Tko ti žúti noge do koljena?
Tko ti zlati krila do ramena?
Tko ti vije krunu nad očima?«
Odgovara sokol ptica siva:
»Služio sam kralja ’rvatskoga;
U njega su do tri l’jepe kćerke,
Jedna žuti noge do koljena,
Druga zlati krila do ramena,
Treća vije krunu nad očima.«
Ivan Stipac, br. 47.
Iz Smiljana u Hrvatskoj.
AGIN KONJ.
Sinoć Liku porobiše,
Trudne konje dovedoše.
Svi konjići zob zobaše,
I Koranu vodu piše,
Agin durat ni gledati,
Već on gleda pod oblake.
Tuda idu tri djevojke.
— »Ka ufati konja moga,
To će biti ljuba moja!«
Skočila se najstarija,
Iznesla je vagan zobi:
»Na ti, konjić, vagan zobi!«
Ne će konjić ni gledati.
Skočila se ona srednja,
Iznesla je v’jedro vode:
»Na ti, konjić, v’jedro vode!«
Ne će konjić ni gledati.
Skočila se ta najmlađa,
Kaže konju b’jele dojke:
»Na ti, konjić, dvi jabuke!
Nit su zrele, nit zelene,
Već najbolje za trganje.«
Ona konja ulovila,
I agina ljuba bila.
Tade Smičiklas, br. 11
Iz Žumberka.
DJEVOJKA SE TUŽI BANU ZRINSKOME.
Aj, na bregu na Dunaju
Dobra j’ vina na prodaju,
Divojka mu krčmarica,
Vino piše tri junaka,
Vino piše ne platiše,
A djevojku obljubiše.
Tužila ih ta djevojka
Zrinskom banu kapitanu:
»Zrinski bane, kapitane,
Vino piše tri junaka,
Vino piše, ne platiše,
Mene jadnu obljubiše!«
Govori joj Zrinski bane:
»O djevojko krčmarice,
Poznaš li ti tri junaka?«
— »»Poznadem ja tri junaka;
Jednomu je, gospodine,
Duga brada do pojasa,
A drugom su, gospodine,
Žuti brci do zauha,
A treto je mlado momče,
Mlado momče golobrado;
To mi j’ najvećʼ dodijalo.««
Antun Mažuranić, br. 29.
Iz Novog Vinodolskog, od Matije Mažuranića.
V. ŠALJIVE I SATIRIČNE
MAJKO MOJA, OŽENI ME MLADA.
Majko moja, oženi me mlada,
Dok me nije obuzela brada!
Jer su sada đavoli djevojke;
Kada vide bradata junaka:
»Gledaj, majko, u grahu strašila!«
Kada vide brkata junaka:
»Nuto, neno, puha na orahu!«
A kad vide mlado golobrado:
»Nuto, mamo, duše djevojačke!«
Grgo Martić, br. 16.
Iz Sarajeva.
TRI MOMKOVA GRIJEHA.
Dvi se vode ljuto zavadile,
Sava voda i Dunavo hladno;
Sava nosi drvlje i kamenje,
A Dunavo lađu od merdžama,
I u lađi ranjena Ivana;
Na Ivanu osamdeset rana.
Uz Ivana tri zlatna ćitaba
U ćitabim’ do tri su đunaha!
Jedan đunah: ljubiti djevojku,
Drugi đunah: skoro dovedenu,
Treći đunah: ašikovat s njome,
Ašikujuć — ne obljubit lice.
Fra Danijel Ban i Bono Ostoić, br. 15.
Iz Travnika u Bosni.
U ČOBANA RIJETKI SVECI.
Ovce pase mlad čobane
Oko svete b’jele crkve,
Ma iz crkve pop izide,
Ukrade mu ovce dvije,
Čoban popu popadiju;
Povede je u planinu.
Pop čobanu poručuje:
»Pošlji meni popadiju,
Ja ću tebi ovce dvije!«
Al govori mlad čobane:
»Proj se s Bogom, jadan pope!
U popa su česti sveci,
U čobana ni prokleti,
Nego sveta nedjeljica.«
Dragutin Rakovac, br. 36.
Iz Boke Kotorske.
NJEGOV BISER SARUNILA.
Da sam znala luda mlada,
Ne b’ se htjela udavati.
Ode dragi na vojnicu,
Tamo bio godinicu.
Knjigu piše drago moje,
I u knjizi biser šalje:
»Jesi l’ mi se, draga moja,
Jesi lʼ mi se ti udala?«
Ja sam njemu otpisala:
»Jesam bome, drago moje!
Tvoj sam biser sarunila,
Drugom konja nazobila;
Tvoj sam dukat raskovala,
Drugom konja potkovala;
Tvoju knjigu zapalila
Drugom volju ispunila!«
S. D. Mileusnić, I., br. 18.
Iz Vilić-sela kraj Požege.
VOJVODINA KLETVA.
Oj javore, zelen bore,
Zelen si se razgranao.
Kud ti grane dopirale,
Ondje ovce plandovale!
Plandište se užizalo,
Od očiju djevojačkih,
Od pogleda junačkoga,
Od ljepote l’jepe Mare.
Trnula ga l’jepa Mara,
Trnuć burmu izgubila,
Na vojvodu potvorila.
Vojvoda se kunijaše:
»Nisam, Maro, tako m’ Boga,
Tako m’ Boga, tako m’ tebe,
Tako sreće poželio,
I s tobom se oženio!«
Ivan Grgić, br. 32.
Iz Slavonije.
