Opis
PREDGOVOR
U toj knjizi opisujem povijest nezakonitog braka između Hrvatske i Srbije. Ova tužna prošlost hrvatskog naroda sastoji se iz dva razdoblja. Prvo razdoblje počinje 1. prosinca 1918., kad je prijevarom Srba i malodušjem nekih Hrvata došlo do divljega vjenčanja sa Srbijom. Velim »divljega«, jer ova nesretna veza nije nikada postigla sankciju hrvatskoga sabora.
Uzalud su hrvatski rodoljubi pod vodstvom Stjepana Radića isprvice težili za tim, da raskinu lance, kojima je Hrvatska bila neprirodno povezana sa Srbijom. Uzalud su Hrvati počevši od godine 1924. sudjelovanjem u Narodnoj skupštini nastojali, da unutar velike kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stvore makar i malenu Hrvatsku, u kojoj će vladati Hrvati bez skrbnika iz Beograda. Taj se pokušaj svršio 20. lipnja 1928. pucanjem na hrvatske narodne zastupnike u Narodnoj skupštini. Tom nečuvenom povredom gostoprimstva završeno je prvo razdoblje ove knjige, jer je nastao nepremostiv jaz između Hrvatske i Srbije.
U drugom razdoblju prikazujem razne muke, što ih je hrvatski narod morao podnijeti uslijed krvave diktature iz Beograda. I tu se mogu razabrati dva dijela. Prvi dio ide do 9. listopada 1934., kad je u Marselju izgubio svoj život kralj Aleksandar, koji je 6. siječnja 1929. uveo apsolutizam i preuzeo odgovornost za sve, što će se dogoditi u vrijeme diktature. Hrvati su za tih 6 godina bili stavljeni izvan zakona. Da se zatre hrvatsko ime, prozvao je kralj svoju državu »Jugoslavijom«. Nemajući zaštite kod kuće, upirao je hrvatski narod svoje poglede u inozemstvo, odakle je očekivao pomoći.
Iza smrti kralja Aleksandra počela je beogradska diktatura nešto popuštati. Hrvatski se narod privremeno okupio oko dra Vlatka Mačeka, kojemu je dao svoje povjerenje prigodom izbora narodnih zastupnika 5. svibnja 1935. i 11. prosinca 1938. Maček je želio hrvatsko pitanje riješiti unutar granica kraljevine Jugoslavije. U tom je cilju 26. kolovoza 1939. stvorena »Banovina Hrvatska«. Ali time se više nije zadovoljio hrvatski narod. Poučeni gorkim iskustvom i dugotrajnim mukama — Hrvati su željeli samostalnu Hrvatsku, koja ne će imati nikakovih veza sa Srbijom. Zato je svoju nadu polagao u Poglavnika dra Antu Pavelića, koji je u tom pravcu požrtvovno djelovao od 17. siječnja 1929. u inozemstvu. Hrvate nije izdala njihova nada u bolju budućnost. Hrvatski su Ustaše — pod vodstvom rodoljubnog pukovnika Slavka Kvaternika — neustrašivo pripravljali narod kod kuće. Istodobno je dr. Ante Pavelić tražio pomoći u Italiji i Njemačkoj. Zato su Hrvati spremno dočekali 6. travnja 1941., kad je kraljevina Jugoslavija ušla u rat. Kvaternik je na razvalinama Jugoslavije 10. travnja 1941. u ime Poglavnika dra Ante Pavelića proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.
Kod izradbe ove povijesti poslužile su mi nebrojene moje bilješke. Upotrijebio sam sve štampane i litografirane brošure, pa novine i nebrojene letke, kojima se hrvatski narod u svojoj borbi morao poslužiti, kad je kruta cenzura pritisnula štampu. Nastojao sam istinu doznati i savjesno ju napisati. Ako sam ipak — omamljen ljubavlju prema dragom hrvatskom narodu — gdjegod možda promašio istinu, nastojat ću to popraviti drugom prilikom.
Pripadom spominjem, da sam iz raznih obzira morao desetak članaka posvema ispustiti, a neke članke djelomice skratiti. Zato molim čitatelje, neka mi oproste, ako u toj knjizi ne nađu sve, što su očekivali. Možda ću kada moći donijeti i one odlomke, koje sam sada morao izostaviti.
A sada putuj u hrvatski narod draga knjigo, teška moja brigo! Ti ćeš poslužiti kao dokaz, kolike muke mogu Hrvati podnijeti, a da ipak ne ugasne njihova ljubav za Nezavisnu državu Hrvatsku.
U Zagrebu, dne 17. svibnja 1942.
Dr. RUDOLF HORVAT, umirovljeni profesor.
…
U toj zajedničkoj državi imadu Slovenci, Hrvati i Srbi da budu potpuno jednaki faktori. Ne radi se o tome — i ne može se i ne smije se raditi o tome, — da se u tom narodu pojedini dijelovi majoriziraju ili nulificiraju… Jer govorimo o državi Hrvata, Slovenaca i Srba, mi ne ćemo da od ova tri imena jedno zapostavimo drugomu, niti ćemo da ih supstituiramo (zamijenimo) jednim četvrtim, jer ne ćemo da dekretom rješavamo pitanje, koje može riješiti samo kulturni razvoj narodni.
HRVATSKI SABOR 29. LISTOPADA 1918., str. 21
…
U početku svoga govora ističe Stjepan Radić, kako smo mi svi očekivali, da će nas Rusija osloboditi, jer smo uvidjeli, da oslobađa narode samo onaj, koji može srušiti surovu silu policajne vlasti. Dostojni smo bili svoje slobode, jer smo i za vrijeme najjače sile i vojske monarkije klicali i radili za republiku, premda smo mogli svaki čas za to izgubiti svoje glave. I sada dolaze neki te govore, da nijesmo vrijedni slobode, da nas je oslobodio srpski kundak. To, što se sada čini, nije samoodređenje, to je potlačivanje i namitanje tuđe volje i sile
SKUPŠTINA RADIĆEVE SELJAČKE STRANKE, str. 64
…
Zato se sjajno držao Korošec. Slovenci su uvidjeli, da samo kao slovenski narod mogu s nama ići u jedan front. Mi ne trebamo podvornika. Najgadnija, najsramotnija i najružnija je stvar, da brat traži od brata, da mu bude sluga. Mi od Slovenaca — niti od nikog — to ne tražimo. Slovenci, kad su osjetili, da bi mi Hrvati, mi Hrvati republikanci, mogli Slovence osvijestiti, ne zato, da nam budu sluge, nego da budu svoji gospodari, da im omogućimo, da budu slovenski narod, primili su se sami toga posla.
BORONGAJSKA SKUPŠTINA HRSS, str. 177
…
Često sam se čudio ludilu habsburških državnika, koji su slijedili taj kurs tim više, što povijest Hrvatske i Slavonije bogato dokazuje, kako je narod tih zemalja veoma obdaren sposobnošću tvrdokornog otpora prema nasilju. Naročito se Hrvate može voditi, ali ih se ne može silom tjerati. Kad se u njima probudi odanost jednom vođi, tada su oni sposobni na krajnje i strastvene žrtve, kao što je to g. 1848. iskusio njihov veliki ban Jelačić.
SAVJETI KRALJU ALEKSANDRU I BEOGRADSKOJ VLADI, str. 418
…
Oni misle, da će vladati pomoću bajuneta. Ali Austro-Ugarska je imala više bajuneta, nego li što ima ljudi u državi SHS. Austro-Ugarska je imala 10 milijuna bajuneta, pa je ipak propala. Da koja država bude sretna, jaka i napredna, potrebno je zadovo1jstvo naroda, koji živi u toj državi. Snaga se države ne osniva na bajunetama, nego na zadovoljstvu naroda. Propalo je svako carstvo, u kojemu nije bio narod zadovoljan.«
ODLUČNOST HRVATSKOG NARODA, str. 422
…
Engleski su glasoviti novinari Seton Watson, Wickham Steed, Roland Brice, Noel Buston, Gilbert Muray i još neki u božićnom broju dnevnika »Manchester Guardian« potpisali memorandum, kojim pozivaju velevlasti, neka sklonu kraljevinu Jugoslaviju, da temeljito promijeni državni ustav. To bijaše udarac terorističkoj klici, koja je u Beogradu uz kralja Aleksandra ugrabila svu vlast, pa ju je tako zlorabila, da se ta krvava diktatura ogadila prosvijećenomu svijetu.
NEPRAVDE DIKTATORSKE VLASTI PREMA HRVATIMA, str. 510
…
Vaše kraljevsko visočanstvo, kneže namjesniče!
Kao duhovni pastir najveće nadbiskupije u Jugoslaviji i kao metropolita četiriju biskupija primam posljednjih dana iz svih krajeva svoje nadbiskupije te iz čitavog svojeg metropolitanskog područja — kao što iz ostalih biskupija — vijesti o teškim patnjama, kojima su izvrgnuti moji vjernici. Nipošto se ne želim miješati u kakovu politiku, a najmanje u kakove stranačke borbe, nego promatram ove patnje kao nadbiskup, koji je dužan starati se za duhovno dobro svojega hrvatskog naroda.
Imajući na umu božanske istine vjere i morala, moram svoj glas podići protiv mrcvarenja i ubijanja, koja se vrše bez ikakove etičke opravdanosti, te u narodu stvaraju raspoloženje, koje veoma otežava duhovni odgoj župa i biskupija. Ne mogu gledati, kako se sije sjeme, koje u budućnosti može uroditi samo mržnjom, osvetom i pristajanjem uz one struje, koje jedva čekaju, da obore evropsku kršćansku civilizaciju i kulturu. Ne mogu gledati ni u to, da pojedini organi žandarmerije vrše neopravdana djela, a sve to u ime najviših državnih autoriteta.
ZAGREBAČKI NADBISKUP USTAJE PROTIV PROGONA HRVATSKOG NARODA, str. 548
…
Usprkos izbornih nasilja, uslijed kojih je od žandarske ruke poginulo na desetke hrvatskih sinova — redom mirnih seljaka u njihovu domu — a da i ne spominjemo stotine ranjenih i isprebijanih i na hiljade zatvorenih, te usprkos izbornih falsifikata, koji su poznati ne samo unutar zemlje nego i po cijelom svijetu, ipak je rezultat ovih izbora bio pravi plebiscit. Tim je plebiscitom hrvatski narod nakon prisilne šutnje od 8 godina izrazio svoju neodoljivu volju, kojom odbija sve pokušaje povlašćenja, što ih je nad njim vršio centralistički režim i u parlamentarnom i u diktatorskom obliku sa neprocjenjivim oštećivanjem materijalnog i moralnog života. Hrvatski narod je branio i zastupao svoje pravo, da u svojoj kući bude svoj gospodar. To svoje pravo, osnovano na mnogovjekovnoj prošlosti, branio je suprotstavljajući gruboj sili bezakonja svoj moralni otpor.
PROGLAS HRVATSKOGA NARODNOGA ZASTUPSTVA, str. 555
…
Stojadinović se kod izbora g. 1938. poslužio krivotvorenjem izbornih rezultata1). Takovi su falzifikati dokazani za birališta: Borovo, Medak, Raduč, Vrebac, Ostrovicu i Kotor-Varoš. Glasovali su i mrtvi i odsutni, a mnogi su plaćenici glasovali i više puta. Tako su u Skoplju najmljeni cigani nespriječeno za kandidate JRZ glasovali i 20 puta. Stojadinović je u službu vladinih kandidata uzeo i sve radio-stanice, koje su morale javljati lažne vijesti o golemom uspjehu Jugoslavenske radikalne zajednice, da se time djeluje na one izbornike, koji još nisu glasovali. Klasičan je slučaj takve službene laži zabilježen u Zagrebu. Tu je vlada preko radija poslije podne 11. prosinca objavila, da je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac glasovao za listu dra Stojadinovića. Naravno da je ta lažna vijest pobudila veliku senzaciju u Hrvatskoj, gdje je dr. Stepinac bio poznat kao čestit hrvatski rodoljub. Kako je pak nadbiskup Stepinac 2 sata prije ove potvore glasovao za listu dra Mačka, energično je od uprave radio-stanice zatražio, da oprovrgne ovu svoju vijest. Uprava mu je odgovorila, da toga ne smije učiniti. Nato se nadbiskup obratio na podbana dra Stanoja Mihaldžića sa zahtjevom, da se opozove lažna vijest o njegovu glasovanju. Ni to nije ništa koristilo. Što više: zagrebački je radio još i poslije toga opetovano javljao, da je nadbiskup Stepinac zaista glasovao za listu dra Stojadinovića. Tako nije nadbiskupu preostao drugi izlaz, nego da tu laž oprovrgne posebnim letkom, u kojemu je oštro prosvjedovao protiv takvoga postupka.
NEPRAVEDNA DIOBA MANDATA POSLIJE IZBORA, str. 601
OPASKA KNJIŽARE
Knjiga je uvrštena u besplatnu ponudu zbog njenog značaja u razumijevanju političkih odnosa na području bivše Jugoslavije između dva svjetska rata.
Pisana je perom progonjenog hrvatskog rodoljuba, aktivnog sudionika političkog života u tom razdoblju.
